Poslovni broj: UsI-4395/24-6
REPUBLIKA HRVATSKA
UPRAVNI SUD U ZAGREBU
Zagreb, Avenija Dubrovnik 6
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Upravni sud u Zagrebu, po sucu tog suda Bojanu Bugarinu i uz sudjelovanje Ivane Petrović kao zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja: IŠĐ, rođen **.**.2003., državljanin Burundija, zastupan po opunomoćenici Sandri Dimitrijević, odvjetnici iz Zagreba, Trnjanska cesta 37/2, protiv tuženika:
Ministarstvo unutarnjih poslova, Uprava za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Ilica 335, Zagreb, OIB: 36162371878, radi poništavanja rješenja, 05. ožujka 2025. godine
p r e s u d i o j e
I. Odbija se tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Ministarstva unutarnjih poslova, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, KLASA: UP/I-216- 03/22-06/4981, URBROJ: 511-01-212-24-10 od 10. rujna 2024. godine, kao i zahtjev tužitelja za naknadu troška.
II. Odbija se tužiteljev zahtjev za priznanje prava na besplatnu pravnu pomoć u postupku međunarodne zaštite.
Obrazloženje
Tužitelj tužbom osporava tuženikovo rješenje od 10. rujna 2024. godine kojim mu je odbijen zahtjev za međunarodnu zaštitu kao strancu - državljaninu Burundija. Tužitelj u tužbi iznosi nekoliko prigovora koji će detaljnije biti analizirani u nastavku ove presude.
Tuženik je u odgovoru na tužbu u cijelosti osporio i tužbu i tužbeni zahtjev. Sud je održao raspravu te je u dokaznom postupku pročitao dokumentaciju u sudskom spisu i u spisu upravnog tijela.
Tužbeni zahtjev je neosnovan.
Tužitelj je stranac - državljanin Burundija te je još 2022. godine preko Etiopije, Turske, Srbije i BiH nezakonito ušao u Republiku Hrvatsku (RH). Namjeru za međunarodnu zaštitu je bio zatražio po uhićenju 07. listopada 2022. godine, ali je već nakon dva dana nestao iz prihvatilišta te je poslije readmisijski vraćen iz Švicarske, u koju je došao putujući iz RH preko Slovenije i Italije.
U zahtjevu za međunarodnu zaštitu od 19. travnja 2023. godine je tužitelj izričito naveo da mu je Švicarska bila ciljana zemlja. Istaknuo je da je RH napustio jer je čuo da se ovdje ne daje azil. Tužitelj je u zahtjevu naveo da je pripadnik plemena Hutu. Djevojka u Burundiju iz vladajućeg plemena Tutsi, s kojom je bio u vezi od 2019. godine, mu je rekla da će ga opet napasti njezin otac, član vladajuće stranke CNDD-FDD, nakon što su ga ljudi tog čovjeka već bili napali nekoliko puta u toku 2019. godine.
Tužitelj je prilikom saslušanja 24. lipnja 2024. godine naveo da mu je djevojka
- nakon što su se ponovno počeli viđati 2021. godine - rekla kako je zbog njezinog oca najbolje da prekinu vezu. Tužitelj je naveo da je odlučio napustiti Burundi 2021. godine, ali ga je napustio tek u rujnu 2022. godine.
Tuženik je u osporavanom rješenju od 10. rujna 2024. godine utvrdio da u Burundiju vladajuća stranka CNDD-FDD okuplja upravo pripadnike plemena Hutu. Navedeno je da je tužitelj navodne napade pretrpio 2019. godine, da nakon toga svoju djevojku više nije viđao, a Burundi je napustio tek 2022. godine. Utvrđeno je da su tužiteljeve izjave kontradiktorne i nevjerodostojne. Istaknuto je da je situacija u Burundiju stabilna, da se vratilo puno izbjeglica i da nema opasnosti od povratka. Iako tužitelj u tužbi osporava utvrđenja o kontradiktornim i nevjerodostojnim iskazima u upravnom postupku, sud smatra da je tuženik izveo pravilnu ocjenu tih tužiteljevih iskaza.
Tužitelj tako ukazuje na subjektivne i objektivne elemente svog straha od povratka u Burundi. Međutim, tužitelj je prvenstveno bio isticao probleme s ocem svoje djevojke u Burundiju te je prilikom saslušanja istaknuo da mu je djevojka rekla kako je zbog njezinog oca najbolje da prekinu svoju vezu. Prema tome, djevojka ga nije uputila na to da bi morao pobjeći iz Burundija zbog problema s njezinim ocem, već da je dovoljno prekinuti njihovu vezu, a ta veza je po prirodi stvari prekinuta već samim time što je tužitelj u međuvremenu napustio Burundi.
Iz navedenog proizlazi da tužitelj povratkom u Burundi više ne bi imao problema s ocem svoje tadašnje djevojke.
Nadalje, tužitelj je u upravnom postupku naveo da su ga ljudi oca njegove djevojke nekoliko puta napali tokom 2019. godine. Tužitelj je tako iskazivao prilikom podnošenja zahtjeva za međunarodnu zaštitu, da bi kasnije prilikom saslušanja po prvi put naveo i jedno premlaćivanje koje bi pretrpio krajem 2021. godine. U tom smislu i sud ocjenjuje iskaze tužitelja nevjerodostojnim, a u svakom slučaju ostaje činjenica da je tužitelj Burundi napustio tek tri godine nakon napada koje je opisao prilikom podnošenja zahtjeva za međunarodnu zaštitu.
Sud u cijelosti odbacuje tužiteljevo pozivanje u tužbi na postojanje etničkih napetosti između dva plemena u Burundiju te navode kojima ukazuje na represiju vladajuće stranke i organizacije njihove mladeži.
Naime, tuženik je detaljnom i iscrpnom provjerom političkog stanja u Burundiju utvrdio da su neistinite tvrdnje tužitelja (iznesene u zahtjevu za međunarodnu zaštitu) o tome da je pleme Tutsi (čiji je pripadnik otac njegove tadašnje djevojke) tamo vladajuće.
Iz osporavanog tuženikovog rješenja je naime vidljivo da vladajuća stranka CNDD-FDD okuplja upravo pripadnike tužiteljevog plemena Hutu, što znači da članovi tog plemena kojem pripada tužitelj predstavljaju vladajuću i dominantnu etničku skupinu u Burundiju.
Uostalom, to jasno i nedvojbeno proizlazi i iz tužiteljeve tužbe, u kojoj se navodi da vladajuća stranka CNDD-FDD, predvođena pripadnicima plemena Hutu, kontrolira ključne institucije, da pripadnici tog plemena dominiraju političkom scenom u Burundiju i da su upravo pripadnici plemena Tutsi kao manjinska skupina često meta diskriminacije i političke marginalizacije te da se retorika mržnje prema njima često koristi kako bi se konsolidirala moć plemena Hutu.
U tom smislu je bespredmetno pozivanje tužitelja u tužbi na probleme u povratku izbjeglica, s obzirom na to da je on pripadnik dominantnog i vladajućeg plemena Hutu. Ujedno zbog toga neosnovano ukazuje na svoj strah od povratka u Burundi te se također neosnovano poziva na primjenu blagodati sumnje. Zbog svega navedenog neosnovano tužitelj ukazuje i na to da Burundi nije naveden na Listi sigurnih zemalja porijekla, s obzirom na to da u njegovom slučaju nisu utvrđeni elementi osnovanog straha od proganjanja niti opravdani razlozi koji bi ukazivali da bi se povratkom u Burundi suočio sa stvarnim rizikom trpljenja ozbiljne nepravde.
Stoga doista ne postoje uvjeti za priznavanje azila ili supsidijarne zaštite tužitelju, u smislu čl. 20. i 21. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti (NN 70/15, 127/17, 33/23 i 17/25 - ZMPZ).
Sud ne prihvaća tužiteljeve tvrdnje o tome da je mislio kako RH ne daje azil. Naime, takva izjava tužitelja iz podnesenog zahtjeva za međunarodnu zaštitu je u suprotnosti s činjenicom da je ipak još prilikom prvog (nezakonitog) ulaska u RH bio izrazio namjeru za međunarodnu zaštitu. Osim toga, tužitelj je sasvim jasno naveo da mu je Švicarska bila ciljana zemlja pa međunarodnu zaštitu nije zatražio ni u Sloveniji ni u Italiji, a također je nije zatražio ni ranije u Srbiji ili u BiH.
Postojanje elemenata osnovanog straha od proganjanja ili rizika trpljenja ozbiljne nepravde u zemlji porijekla podrazumijeva traženje međunarodne zaštite u prvoj sigurnoj zemlji u kojoj se stranac zatekne, a ne unaprijed određivanje ciljane zemlje (i to baš u zapadnoj Europi) u koju bi stranac htio otići i tamo se nastaniti. Tužitelj je jasno odredio Švicarsku kao ciljanu zemlju te je u nju nezakonito migrirao čak i nakon što je u RH već bio izrazio namjeru za međunarodnu zaštitu, pa sud zbog svega ocjenjuje da tužitelj zapravo nije u bijegu iz Burundija, već da se radi o ekonomskom migrantu u potrazi za boljim životom, što ne daje osnovu za odobravanje međunarodne zaštite u smislu čl. 20. i 21. ZMPZ-a.
Zbog svega navedenog sud smatra da je tuženik rješenjem pravilno i zakonito odbio tužiteljev zahtjev za međunarodnu zaštitu pa je tužiteljev tužbeni zahtjev za poništavanje tog rješenja kao neosnovan odbijen, na temelju čl. 116. st. 1. Zakona o upravnim sporovima (ZUS).
Sud je sve bitne elemente za donošenje odluke utvrdio na temelju postojeće materijalne dokumentacije u sudskom spisu i u spisu upravnog tijela pa je stoga na raspravnom ročištu odbio tužiteljev prijedlog za njegovim saslušanjem. Tužitelj je i po mišljenju ovog suda kontradiktorno i nevjerodostojno iskazivao u upravnom postupku; stoga je ocijenjeno nepotrebnim još jednom ga saslušavati u upravnom sporu. Tužitelj je izgubio ovaj upravni spor pa je na temelju čl. 147. st. 1. ZUS-a odbijen i njegov zahtjev za naknadu troška.
Sud je također odbio i tužiteljev zahtjev za odobravanje besplatne pravne pomoći.
Iako je tužitelj u zahtjevu za odobravanje besplatne pravne pomoći od 24. rujna 2024. godine izostavio navođenje podataka o svom dohotku i primicima u prethodnom razdoblju od 12 mjeseci, sud primjećuje da je on sâm prilikom saslušanja u upravnom postupku 24. lipnja 2024. godine naveo da je zaposlen te je čak i precizirao naziv svog poslodavca.
S obzirom na to da je tužitelj smješten u Prihvatilištu za traženje međunarodne zaštite, on ne snosi nikakve troškove stanovanja, režijskih troškova niti prehrane pa iz ostvarenih primanja po osnovi zaposlenja prvenstveno (umjesto poreznih obveznika) treba snositi troškove svog zastupanja u ovom upravnom sporu (čl. 60. st. 1. i 3. ZMPZ-a).
U Zagrebu, 05. ožujka 2025. godine.
Sudac:
Bojan Bugarin
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se izjavljuje putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave ove presude. Žalba na presudu ne odgađa izvršenje osporavanog rješenja.
DNA:
1. odvj. Sandra Dimitrijević
2. Ministarstvo unutarnjih poslova, Uprava za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Ilica 335, Zagreb
