Republika Hrvatska

Općinski sud u Karlovcu

Trg hrvatskih branitelja 1

Karlovac

Poslovni broj: P-570/2019-42

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Karlovcu u ime Republike Hrvatske, po sutkinji Sylviane Kraljević, u pravnoj stvari tužiteljice KL, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Josip Janković i Mate Burazin iz Karlovca, Vranicanijeva 5/I, protiv tuženika PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d. Radnička cesta 50, Zagreb, OIB: 02535697732, zastupan po Odvjetničkom društvu Šoos Maceljski, Mandić, Stanić & Partneri d.o.o. iz Zagreba, Trg žrtava fašizma 6/III, radi isplate, nakon glavne javne rasprave zaključene 28. siječnja 2025. u nazočnosti tužiteljice, odvjetnika Mate Burazina i zamjenice punomoćnika tuženika odvjetnice Andreje Nejak Bićanić iz Karlovca, Sarajevska 2, po objavi 5. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d. Radnička cesta 50, Zagreb, OIB: 02535697732, da tužiteljici KL, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 9.656,93 eur uz zakonsku zateznu kamatu tekući počevši na pojedine iznose od različitih datuma po stopi od 15% godišnje do 31.12.2007.g., od 01.01.2008. do 30.06.2011.g. po stopi od 14% godišnje, od 01.07.2011.g. do 31.07.2015.g. po stopi od 12% godišnje, od 01.08.2015.g. do 31.12.2015.g. po stopi od 8,14% godišnje, od 01.01.2016.g. do 30.06.2016.g. po stopi od 8,05% godišnje, od 01.07.2016.g. do 31.12.2016.g. po stopi od 7,88% godišnje, od 01.01.2017.g. pa do 30.06.2017.g. po stopi od 7,68% godišnje, od 01.07.2017.g. pa do 31.12.2017.g. po stopi od 7,41% godišnje, od 01.01.2018.g. pa do 30. 06. 2018.g. po stopi od 7,09%, od 01. 07. 2018.g. do 31.12.2018.g. po stopi od 6,82% godišnje, od 01.01.2019.g. do 30.06.2019.g. po stopi od 6,54% godišnje, od 01.07.2019.g. do 31.12.2019.g. po stopi od 6,30% godišnje, od 1.1.2020.g. do 30.6.2020.g. po stopi od 6,11%, od 1.7.2020.g. do 31.12.2020.g. po stopi od 5,89%, od 1.1.2021.g. do 30.6.2021.g. po stopi od 5,75%, od 1.7.2021.g. do 31.12.2021.g. 5,61%, a od 1.1.2022.g. do 30.06.2022.g. po stopi od 5,49%, od 01.07.2022.g. do 31.12.2022.g. po stopi od 5,31%, od 01.01.2023.g. do 30.06.2023.g. po stopi od 5,50 %, od 01.07.2023.g. do 31.12.2023. po stopi od 7,00 %, od 1.1.2024. do 30.06.2024 po stopi od 7,50 %, a od 01.07.2024 pa do isplate po stopi od 7,25%, a u slučaju promjene stope zakonske zatezne kamate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za za tri postotna poena i to:

na iznos od 0,25 eur tekući počevši od 1.10.2006. pa do isplate,

na iznos od 20,89 eur tekući počevši od 1.9.2007. pa do isplate,

na iznos od 20,82 eur tekući počevši od 1.10.2007. pa do isplate,

na iznos od 20,76 eur tekući počevši od 1.11.2007. pa do isplate,

na iznos od 20,69 eur tekući počevši od 1.12.2007. pa do isplate,

na iznos od 20,63 eur tekući počevši od 1.1.2008. pa do isplate,

na iznos od 20,56 eur tekući počevši od 1.2.2008. pa do isplate,

na iznos od 36,54 eur tekući počevši od 1.3.2008. pa do isplate,

na iznos od 36,42 eur tekući počevši od 1.4.2008. pa do isplate,

na iznos od 36,30 eur tekući počevši od 1.5.2008. pa do isplate,

na iznos od 36,19 eur tekući počevši od 1.6.2008. pa do isplate,

na iznos od 36,08 eur tekući počevši od 1.7.2008. pa do isplate,

na iznos od 35,96 eur tekući počevši od 1.8.2008. pa do isplate,

na iznos od 35,83 eur tekući počevši od 1.9.2008. pa do isplate,

na iznos od 35,71 eur tekući počevši od 1.10.2008. pa do isplate,

na iznos od 50,86 eur tekući počevši od 1.11.2008. pa do isplate,

na iznos od 35,46 eur tekući počevši od 1.12.2008. pa do isplate,

na iznos od 37,30 eur tekući počevši od 1.1.2009. pa do isplate,

na iznos od 46,57 eur tekući počevši od 1.2.2009. pa do isplate,

na iznos od 53,76 eur tekući počevši od 1.3.2009. pa do isplate,

na iznos od 47,60 eur tekući počevši od 1.4.2009. pa do isplate,

na iznos od 49,83 eur tekući počevši od 1.5.2009. pa do isplate,

na iznos od 43,54 eur tekući počevši od 1.6.2009. pa do isplate,

na iznos od 39,97 eur tekući počevši od 1.7.2009. pa do isplate,

na iznos od 42,82 eur tekući počevši od 1.8.2009. pa do isplate,

na iznos od 42,60 eur tekući počevši od 1.9.2009. pa do isplate,

na iznos od 43,00 eur tekući počevši od 1.10.2009. pa do isplate,

na iznos od 39,82 eur tekući počevši od 1.11.2009. pa do isplate,

na iznos od 44,14 eur tekući počevši od 1.12.2009. pa do isplate,

na iznos od 45,11 eur tekući počevši od 1.1.2010. pa do isplate,

na iznos od 50,47 eur tekući počevši od 1.2.2010. pa do isplate,

na iznos od 50,31 eur tekući počevši od 1.3.2010. pa do isplate,

na iznos od 55,93 eur tekući počevši od 1.4.2010. pa do isplate,

na iznos od 55,18 eur tekući počevši od 1.5.2010. pa do isplate,

na iznos od 59,14 eur tekući počevši od 1.6.2010. pa do isplate,

na iznos od 67,68 eur tekući počevši od 1.7.2010. pa do isplate,

na iznos od 68,53 eur tekući počevši od 1.8.2010. pa do isplate,

na iznos od 80,07 eur tekući počevši od 1.9.2010. pa do isplate,

na iznos od 77,26 eur tekući počevši od 1.10.2010. pa do isplate,

na iznos od 73,74 eur tekući počevši od 1.11.2010. pa do isplate,

na iznos od 75,01 eur tekući počevši od 1.12.2010. pa do isplate,

na iznos od 92,15 eur tekući počevši od 1.1.2011. pa do isplate,

na iznos od 83,77 eur tekući počevši od 1.2.2011. pa do isplate,

na iznos od 83,02 eur tekući počevši od 1.3.2011. pa do isplate,

na iznos od 78,15 eur tekući počevši od 1.4.2011. pa do isplate,

na iznos od 87,03 eur tekući počevši od 1.5.2011. pa do isplate,

na iznos od 97,33 eur tekući počevši od 1.6.2011. pa do isplate,

na iznos od 99,14 eur tekući počevši od 1.7.2011. pa do isplate,

na iznos od 135,94 eur tekući počevši od 1.8.2011. pa do isplate,

na iznos od 101,52 eur tekući počevši od 1.9.2011. pa do isplate,

na iznos od 92,42 eur tekući počevši od 1.10.2011. pa do isplate,

na iznos od 90,71 eur tekući počevši od 1.11.2011. pa do isplate,

na iznos od 90,58 eur tekući počevši od 1.12.2011. pa do isplate,

na iznos od 96,68 eur tekući počevši od 1.1.2012. pa do isplate,

na iznos od 101,09 eur tekući počevši od 1.2.2012. pa do isplate,

na iznos od 100,67 eur tekući počevši od 1.3.2012. pa do isplate,

na iznos od 98,32 eur tekući počevši od 1.4.2012. pa do isplate,

na iznos od 99,62 eur tekući počevši od 1.5.2012. pa do isplate,

na iznos od 101,76 eur tekući počevši od 1.6.2012. pa do isplate,

na iznos od 98,91 eur tekući počevši od 1.7.2012. pa do isplate,

na iznos od 100,79 eur tekući počevši od 1.8.2012. pa do isplate,

na iznos od 97,28 eur tekući počevši od 1.9.2012. pa do isplate,

na iznos od 96,53 eur tekući počevši od 1.10.2012. pa do isplate,

na iznos od 5.744,19 eur tekući počevši od 13.10.2012. pa do isplate,

a ujedno mu se nalaže da tužiteljici naknadi parnični trošak u iznosu od 2.672,62 eura, uz zakonsku zateznu kamatu tekuću počevši od dana donošenja prvostupanjske presude 5. 3. 2025 do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve to u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je je dana 06.02.2006.g. s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu, kojim ugovorom je tužitelj ¨podigao¨ kredit u iznosu od 46.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke na dan korištenja kredita, te sa promjenjivom kamatnom stopom koja je određena u skladu s Odlukom tužene. Dokaz: uvid u rješenje

priznanje tuženika

2. Tuženik je u ugovor o kreditu ugradio odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze bila promjenjiva i to na osnovi jednostrane odluke banke, ali o kojoj se odredbi nije pojedinačno pregovaralo, što je protivno čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07. i 79/09), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja odnosnog ugovora i za vrijeme njegovog izvršavanja, s tim da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost (članak 102. Zakona o zaštiti potrošača). Ništetnost predmetne ugovorne odredbe proizlazi iz odredaba Zakona o obveznim odnosima (čl. 269. -272. ¨novog¨ ZOO 05, odnosno čl. 46. -47 ¨starog¨ ZOO), jer ugovorom nisu utvrđeni podaci na temelju kojih bi se kamatna stopa mijenjala.

3. Ujedno, tuženik je s tužiteljem ugovorio i valutnu klauzulu u CHF koja je isto tako ugovorena na način da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, što je isto tako protivno čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07. i 79/09), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja odnosnog ugovora i za vrijeme njegovog izvršavanja, s tim da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost (članak 102. Zakona o zaštiti potrošača).

4. VTS RH je donio pravomoćnu presudu kojom je proglasio valutnu klauzulu CHF nepoštenom i ništetnom, kao i ugovornu klauzulu o primjenjivoj kamatnoj stopi prema Odluci banke i u odnosu na tuženika i ta presuda je pravno obvezujuća za sve vrste potrošačkih ugovora, pa i za predmetni ugovor sklopljen između tužitelja i tuženika. Naime, temeljem čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača, te čl. 502c Zakona o parničnom postupku, pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu, pa tako i naslovljeni sud u ovome konkretnom slučaju. Radilo se o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, slijedom čega o pravnoj osnovi ove tužbe već postoji pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. godine, koja je u dijelu koji se odnosi na promjenjive kamate i valutnu klauzulu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike koja obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene protiv tuženog trgovca, a što se odnosi na ovaj predmet.

Dokaz: uvid u spis Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012, te uvid u presudu VTS RH broj Pž-6632/17 od 14.06.2018.g. i Pž-7129/13 od 13.06.2014.g.

5. Tužitelj ovom tužbom postavlja zahtjev tuženiku za vraćanje onog što je primljeno na osnovi ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivim kamatama prema Odluci banke i valutnoj klauzuli u CHF, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana plaćanja svakog iznosa pa do isplate, s obzirom da su odredbe od 06.02.2006.g., sklopljenog između tužitelja i tuženika koji se odnose na valutnu klauzulu u CHF u i promjenjivu kamatnu stopu u skladu s Odlukom banke, ništetne.

6. Tužitelj je plaćajući rate kredita koje su se temeljile na ništetnim odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi prema Odluci banke i valutnoj klauzuli u CHF preplatio svoju obvezu te mu je banka dužna vratiti iznose koje je primila temeljem ništetnih odredbi, po pravilima o stjecanju bez osnove.

7. Tužitelj se tuženiku obratio sa zahtjevom da mu dostavi dokumentaciju vezanu za navedeni kredit, no tuženik do sačinjenja tužbe nije tužitelju dostavio traženu dokumentaciju.

Dokaz: saslušanje tužitelja

uvid u dostavljenu dokumentaciju kao i dokumentaciju koju tužitelj predlaže da sud po službenoj dužnosti zatraži od tuženika, a koja će eventualno biti potrebna vještaku; vještačenje po sudskom vještaku knjigovodstveno-financijske struke; saslušanje stranaka

8. Slijedom navedenog, tužitelj predlaže, sukladno odredbi čl. 186b st.3. Zakona o parničnom postupku, donošenje sljedeće presude:

"I. Nalaže se tuženiku: PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d. Radnička cesta 50, Zagreb, OIB: 02535697732, da tužitelju: KL, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati novčani iznos zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućima od plaćanja svakog pojedinog iznosa od strane tužitelja pa do isplate, koji iznos će biti detaljno specificiran nakon nalaza i mišljenja vještaka, a ujedno mu se nalaže da tužitelju naknadi parnični trošak uz zakonsku zateznu kamatu tekuću počevši od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate po stopi od 6,54% godišnje, a u slučaju promjene stope zakonske zatezne kamate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve to u roku od 15 dana."

9. Tužitelj je tužbeni zahtjev konačno specificirao podneskom od 31. 10. 2024. tako da glasi:

"I. Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d. Radnička cesta 50, Zagreb, OIB: 02535697732, da tužitelju KL, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 9.656,93 eur uz zakonsku zateznu kamatu tekući počevši na pojedine iznose od različitih datuma po stopi od 15% godišnje do 31.12.2007.g., od 01.01.2008. do 30.06.2011.g. po stopi od 14% godišnje, od 01.07.2011.g. do 31.07.2015.g. po stopi od 12% godišnje, od 01.08.2015.g. do 31.12.2015.g. po stopi od 8,14% godišnje, od 01.01.2016.g. do 30.06.2016.g. po stopi od 8,05% godišnje, od 01.07.2016.g. do 31.12.2016.g. po stopi od 7,88% godišnje, od 01.01.2017.g. pa do 30.06.2017.g. po stopi od 7,68% godišnje, od 01.07.2017.g. pa do 31.12.2017.g. po stopi od 7,41% godišnje, od

01.01.2018.g. pa do 30. 06. 2018.g. po stopi od 7,09%, od 01. 07. 2018.g. do 31.12.2018.g. po stopi od 6,82% godišnje, od 01.01.2019.g. do 30.06.2019.g. po stopi od 6,54% godišnje, od 01.07.2019.g. do 31.12.2019.g. po stopi od 6,30% godišnje, od 1.1.2020.g. do 30.6.2020.g. po stopi od 6,11%, od 1.7.2020.g. do 31.12.2020.g. po stopi od 5,89%, od 1.1.2021.g. do 30.6.2021.g. po stopi od 5,75%, od 1.7.2021.g. do 31.12.2021.g. 5,61%, a od 1.1.2022.g. do 30.06.2022.g. po stopi od 5,49%, od 01.07.2022.g. do 31.12.2022.g. po stopi od 5,31%, od 01.01.2023.g. do 30.06.2023.g. po stopi od 5,50 %, od 01.07.2023.g. do 31.12.2023. po stopi od 7,00 %, od 1.1.2024. do 30.06.2024 po stopi od 7,50 %, a od 01.07.2024 pa do isplate po stopi od 7,25%, a u slučaju promjene stope zakonske zatezne kamate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za za tri postotna poena i to:

na iznos od 0,25 eur tekući počevši od 1.10.2006. pa do isplate,

na iznos od 20,89 eur tekući počevši od 1.9.2007. pa do isplate,

na iznos od 20,82 eur tekući počevši od 1.10.2007. pa do isplate,

na iznos od 20,76 eur tekući počevši od 1.11.2007. pa do isplate,

na iznos od 20,69 eur tekući počevši od 1.12.2007. pa do isplate,

na iznos od 20,63 eur tekući počevši od 1.1.2008. pa do isplate,

na iznos od 20,56 eur tekući počevši od 1.2.2008. pa do isplate,

na iznos od 36,54 eur tekući počevši od 1.3.2008. pa do isplate,

na iznos od 36,42 eur tekući počevši od 1.4.2008. pa do isplate,

na iznos od 36,30 eur tekući počevši od 1.5.2008. pa do isplate,

na iznos od 36,19 eur tekući počevši od 1.6.2008. pa do isplate,

na iznos od 36,08 eur tekući počevši od 1.7.2008. pa do isplate,

na iznos od 35,96 eur tekući počevši od 1.8.2008. pa do isplate,

na iznos od 35,83 eur tekući počevši od 1.9.2008. pa do isplate,

na iznos od 35,71 eur tekući počevši od 1.10.2008. pa do isplate,

na iznos od 50,86 eur tekući počevši od 1.11.2008. pa do isplate,

na iznos od 35,46 eur tekući počevši od 1.12.2008. pa do isplate,

na iznos od 37,30 eur tekući počevši od 1.1.2009. pa do isplate,

na iznos od 46,57 eur tekući počevši od 1.2.2009. pa do isplate,

na iznos od 53,76 eur tekući počevši od 1.3.2009. pa do isplate,

na iznos od 47,60 eur tekući počevši od 1.4.2009. pa do isplate,

na iznos od 49,83 eur tekući počevši od 1.5.2009. pa do isplate,

na iznos od 43,54 eur tekući počevši od 1.6.2009. pa do isplate,

na iznos od 39,97 eur tekući počevši od 1.7.2009. pa do isplate,

na iznos od 42,82 eur tekući počevši od 1.8.2009. pa do isplate,

na iznos od 42,60 eur tekući počevši od 1.9.2009. pa do isplate,

na iznos od 43,00 eur tekući počevši od 1.10.2009. pa do isplate,

na iznos od 39,82 eur tekući počevši od 1.11.2009. pa do isplate,

na iznos od 44,14 eur tekući počevši od 1.12.2009. pa do isplate,

na iznos od 45,11 eur tekući počevši od 1.1.2010. pa do isplate,

na iznos od 50,47 eur tekući počevši od 1.2.2010. pa do isplate,

na iznos od 50,31 eur tekući počevši od 1.3.2010. pa do isplate,

na iznos od 55,93 eur tekući počevši od 1.4.2010. pa do isplate,

na iznos od 55,18 eur tekući počevši od 1.5.2010. pa do isplate,

na iznos od 59,14 eur tekući počevši od 1.6.2010. pa do isplate,

na iznos od 67,68 eur tekući počevši od 1.7.2010. pa do isplate,

na iznos od 68,53 eur tekući počevši od 1.8.2010. pa do isplate,

na iznos od 80,07 eur tekući počevši od 1.9.2010. pa do isplate,

na iznos od 77,26 eur tekući počevši od 1.10.2010. pa do isplate,

na iznos od 73,74 eur tekući počevši od 1.11.2010. pa do isplate,

na iznos od 75,01 eur tekući počevši od 1.12.2010. pa do isplate,

na iznos od 92,15 eur tekući počevši od 1.1.2011. pa do isplate,

na iznos od 83,77 eur tekući počevši od 1.2.2011. pa do isplate,

na iznos od 83,02 eur tekući počevši od 1.3.2011. pa do isplate,

na iznos od 78,15 eur tekući počevši od 1.4.2011. pa do isplate,

na iznos od 87,03 eur tekući počevši od 1.5.2011. pa do isplate,

na iznos od 97,33 eur tekući počevši od 1.6.2011. pa do isplate,

na iznos od 99,14 eur tekući počevši od 1.7.2011. pa do isplate,

na iznos od 135,94 eur tekući počevši od 1.8.2011. pa do isplate,

na iznos od 101,52 eur tekući počevši od 1.9.2011. pa do isplate,

na iznos od 92,42 eur tekući počevši od 1.10.2011. pa do isplate,

na iznos od 90,71 eur tekući počevši od 1.11.2011. pa do isplate,

na iznos od 90,58 eur tekući počevši od 1.12.2011. pa do isplate,

na iznos od 96,68 eur tekući počevši od 1.1.2012. pa do isplate,

na iznos od 101,09 eur tekući počevši od 1.2.2012. pa do isplate,

na iznos od 100,67 eur tekući počevši od 1.3.2012. pa do isplate,

na iznos od 98,32 eur tekući počevši od 1.4.2012. pa do isplate,

na iznos od 99,62 eur tekući počevši od 1.5.2012. pa do isplate,

na iznos od 101,76 eur tekući počevši od 1.6.2012. pa do isplate,

na iznos od 98,91 eur tekući počevši od 1.7.2012. pa do isplate,

na iznos od 100,79 eur tekući počevši od 1.8.2012. pa do isplate,

na iznos od 97,28 eur tekući počevši od 1.9.2012. pa do isplate,

na iznos od 96,53 eur tekući počevši od 1.10.2012. pa do isplate,

na iznos od 5.744,19 eur tekući počevši od 13.10.2012. pa do isplate,

a ujedno mu se nalaže da tužitelju naknadi parnični trošak uz zakonsku zateznu kamatu tekuću počevši od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate po stopi od 7,25 % , a u slučaju promjene stope zakonske zatezne kamate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve to u roku od 15 dana."

10. U odgovoru na tužbu tuženik u cijelosti osporava kako osnovu tako i visinu tužbenog zahtjeva tužitelja, te ističe da je tužba u cijelosti neosnovana, a što tuženik u nastavku detaljno obrazlaže.

11. Postavljeni tužbeni zahtjev

Tužitelj svojim tužbenim zahtjevom traži isplatu iznosa koji iznos, prema stavu tužitelja, predstavlja iznos za koji je tužitelj navodno „preplatio“ rate kredita temeljem ugovora o kreditu uslijed promjena kamatnih stopa i tečaja koje su se događale za vrijeme otplate kredita. Tužitelj svoju tužbu temelji isključivo na presudama donesenim u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa. Tuženik u cijelosti osporava kako osnovu, tako i visinu tužbe i tužbenog zahtjevu tužitelja, ističe da je tužba u cijelosti neosnovana te se očituje kako slijedi.

12. Značaj presuda iz kolektivne zaštite potrošača

Tuženik ističe kako iz odredbi čl. 138 a Zakona o zaštiti potrošača (dalje u tekstu: ZZP) te čl. 502. Zakona o parničnom postupku (dalje u tekstu: ZPP) kao temelju po kojem bi navedena presuda u kolektivnom sporu obvezivala sudove povodom zahtjeva potrošača, proizlazi da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz presude donesene u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u posebnim parnicama za naknadu štete. Budući da se konkretnom slučaju ne radi o parnici radi naknade štete, već o parnici radi utvrđenja i stjecanja bez osnove (isplate), pozivanje tužitelja na utvrđenja suda iz kolektivnog spora pravno je irelevantna u smislu odredbi čl. 138.a. ZZP-a i 502.c. ZPP-a, čime se postavljeni tužbeni zahtjev i tužba u cjelini ukazuju u potpunosti neosnovanima i neurednima. Ujedno, tuženik ističe kako je tužitelj cijelu svoju tužbu pogrešno koncipirao na način kao da je predmetni ugovor i dalje na snazi, iako je isti u cijelosti prestao isplatom kredita. Kao što je upravo navedeno, ugovor o kreditu u potpunosti je konzumiran i otplaćen čime je predmetni ugovorni odnos okončan. Naime, iz članka 131. ZZP-a iz 2009. pak jasno proizlazi da se tužba za zaštitu kolektivnih interesa (što je u ovom slučaju tužba tužitelja POTROŠAČ- Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, dalje u tekstu: kolektivna tužba) podnosi samo ako i dok postoji postupanje koje je protivno točno specificiranim odredbama ZZP. U skladu s navedenim, odluke sudova donesene povodom kolektivne tužbe tužitelja POTROŠAČ- Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača odnose se na ugovorne odnose koji su na snazi s obzirom da Trgovački sud u Zagrebu u toč. 9. izreke presude posl. br. P-1401/2012 od dana 4. srpnja 2013. godine nalaže bankama "da prekinu s gore opisanim postupanjem...". Kako je ugovorni odnos utužen u ovom predmetu okončan i ne postoji povreda koju je potrebno otkloniti, a utvrđenja iz predmeta po navedenom kolektivnom sporu odnose se na ugovorne odnose u kojima još postoji ugovorni odnos i povreda istoga, očito je da se u ovom konkretnom slučaju predmetna tužba i pozivanje na utvrđenja iz navedenog kolektivnog spora ukazuju u cijelosti neosnovanima. Utvrđenja iz kolektivne parnice ne mogu se primijeniti na konkretan predmet. Nadalje, tuženik kao najbitnije i kao polaznu pretpostavku za raspravljanje u ovom postupku ističe da tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava (dalje u tekstu: kolektivna tužba), odnosno odluke donesene u parnici pokrenutoj kolektivnom tužbom, na nijedan način, niti u bilo kojem segmentu, ne mogu zamijeniti pojedinačnu tužbu iz konkretnog pravnog odnosa te da nema mjesta primjeni utvrđenja iz parnice po kolektivnoj tužbi na ovaj konkretni spor. Stoga je ključno razlikovati pravni odnos podnositelja kolektivne tužbe (tužitelj: POTROŠAČ- Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača) i banke kao tuženika u toj kolektivnoj parnici, od pravnog odnosa pojedinačne banke i pojedinačne, individualne osobe, fizičke ili pravne, a koja se s bankom (ovdje tuženikom) nalazila u određenom ugovornom odnosu. U prvom slučaju radi se o apstraktnoj pravnoj zaštiti koja se u kolektivnom sporu ocjenjuje kroz apstraktnu osobu „prosječnog potrošača“. U drugom slučaju radi se o specifičnom, individualnom i konkretnom pravnom odnosu između određene banke i specifičnog, individualnog i konkretnog potrošača/tužitelja, a u kojem pravnom odnosu su upravno nastale specifične, individualne i konkretne okolnosti. Dakle, u svakoj pojedinoj parnici tek treba provesti dokazivanje na okolnost jesu li utvrđenja u kolektivnom sporu primjenjiva na pojedinačno određeni slučaj te ako jesu, na koji način su primjenjiva. Drugim riječima, presuda u kolektivnom sporu nema pravni učinak erga omnes da bi se mogla primjenjivati na svaki pojedinačni spor pokrenut tužbom individualnog tužitelja. Navedeno upravo znači da je u kolektivnom sporu utvrđivana tek apstraktna pravna zaštita čiji učinci se nikako ne mogu neposredno primijeniti na svaki pojedini ugovorni odnos, već je potrebno ispitati i utvrditi pripada li uopće tužitelj kategoriji „prosječnog potrošača“ o kakvom potrošaču se raspravljalo u kolektivnom sporu.

13. Direktiva o nepoštenoj poslovnoj praksi

Preambula Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi točkom (18) (Direktiva 2005/29/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 11. svibnja 2005. o nepoštenoj poslovnoj praksi poslovnog subjekta u odnosu prema potrošaču na unutarnjem tržištu i o izmjeni Direktive Vijeća 84/450/EEZ, direktiva 97/7/EZ, 98/27/EZ i 2002/65/EZ Europskog parlamenta i Vijeća, kao i Uredbe (EZ) br. 2006/2004 Europskog parlamenta i Vijeća, dalje u tekstu: Direktiva) kao mjerilo prosječnog potrošača postavlja potrošača koji je u razumnoj mjeri obaviješten, pažljiv i oprezan u pogledu svog tržišnog djelovanja. Direktiva nadalje utvrđuje da test prosječnog kupca nije statistički test te da se moraju uzeti u obzir socijalni, kulturni i jezični čimbenici te da će nacionalni sudovi i druga tijela morati izvršavati pravo vlastitog prosuđivanja, odnosno isto utvrđivati u skladu s odredbama Direktive. Dakle, zadatak ovog suda je da utvrdi jesu li prilikom ulaska u poslovni odnos sa potrošačem bila ispunjena tri glavna uvjeta iz Direktive, odnosno utvrditi je li potrošač bio u razumnoj mjeri obaviješten o bitnim elementima ugovora, je li potrošač bio pažljiv prilikom sklapanja ugovora te je li potrošač bio oprezan u pogledu svog tržišnog djelovanja. Ujedno, prilikom ocjene navedenih uvjeta, sud svakako treba voditi računa i o tome da je tužitelj poslovno sposobna osoba koji se kao takav ne može opravdavati time da nije znao što potpisuje, stoga istom sporne odredbe ugovora o kreditu nikako nisu mogle ostati nejasne i nerazumljive. Nadalje, notorno je da živimo u vremenu lako dostupnih informacija pa stoga tužitelj ni u tom pogledu nije mogao ostati uskraćen.

14. Pojedinačni pregovori

Stav tužitelja da su sporne odredbe nepoštene jer stranke nisu o njima pojedinačno pregovarale te da tužitelju nije predočen i eventualni rizik od prevelikog tečaja švicarskog franka u odnosu na kunu je u cijelosti netočan. Upravo suprotno tvrdnjama tužitelja, tuženik je putem svojih djelatnika koji su bili u izravnom kontaktu sa korisnicima kredita, pa tako i tužiteljem, prilikom davanja općenitih informacija o kreditnim uvjetima, upoznao tužitelja sa rizikom od eventualnog rasta tečaja CHF u odnosu na kunu. Tužitelj je, međutim, u cijelosti prihvatio sve rizike koje mogu utjecati na visinu anuiteta kroz razdoblje korištenja kredita. Osim što su tužitelju i prije samog zaključenja ugovora o kreditu pružene sve informacije u vezi podizanja kredita i mogućih odstupanja u pogledu tečaja valute CHF kroz razdoblje korištenja kredita, tužitelj je s mogućim oscilacijama i volatilnošću tečaja valute CHF bio upoznat i kroz priopćenja Hrvatske narodne banke. Naime, tužitelju prije svega nije moglo ostati nepoznato da Hrvatska narodna banka štiti tečaj domaće valute kune u odnosu na valutu EUR kako bi stabilizirala tečaj kada dođe do njegovih oscilacija, ali ista na taj način ne štiti tečaj kune u odnosu na valutu CHF. Osim navedene općepoznate činjenice, Hrvatska narodna banka je upozoravala javnost na moguće oscilacije u tečaju kune prema tečaju CHF. Navedeno potvrđuje priopćenje HNB-a od 25.8.2006. godine pod naslovom: „Pojašnjenje „analize rizika koji nose krediti uz valutnu klauzulu i s promjenjivom kamatnom stopom - primjer kredita vezanog uz švicarski franak“, objavljen u Biltenu o bankama br. 12. Iz navedenog priopćenja vidljivo je kako je HNB upoznala javnost na moguće rizike i učinke tečajnih i kamatnih promjena na kreditne obveze te da je napravila analizu hipotetske naravi na primjeru kredita vezanog uz švicarski franak. U predmetnoj analizi HNB je ukazao i na brojčane pokazatelje visine anuiteta praćenjem povijesnog kretanja tečaja te je utvrdio moguće povećanje rate kredita iz ožujka 2006. godine u odnosu na ratu kredita iz ožujka 2007. godine za 17,8%. Dakle, HNB je navedenim priopćenjem ukazao na mogućnost promjene tečaja valute CHF u odnosu na kunu za cca. 20-tak posto iz čega proizlazi kako je tužitelj imao saznanja da postoji eventualna mogućnost jačanja tečaja švicarskog franka u odnosu na kunu. Slijedom svega navedenog, u cijelosti je neosnovana tvrdnja tužitelja kako nije znao za eventualni rizik promjene tečaja švicarskog franka u odnosu na kunu, jer je tužitelj ne samo od strane zaposlenika tuženika bio upozoren na mogućnost promjene tečaja CHF u odnosu na kunu, već je i kroz medije i priopćenja HNB-a bio upoznat sa takvom mogućnošću, ali je istu svjesno i dobrovoljno prihvatio. Tužitelj ne može sada tvrditi kako ništa nije znao niti može tvrditi da nije bio informiran, jer su mu sve informacije bile dostupne. Također, kao sudionik obveznih odnosa tužitelj je trebao uložiti dužnu pažnju u vidu dobrog domaćina te brinuti o svojim interesima više nego što bi to drugi trebali.

15. Mogućnost izbora

Nadalje, treba naglasiti da je tužitelj u trenutku sklapanja ugovora o kreditu s tužiteljem imao mogućnost izbora. Naime, u navedeno vrijeme tuženik je u svojoj ponudi imao više vrsta ugovora o kreditu. Ovdje možemo istaknuti npr. ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR. Međutim, tužitelj je između svega ponuđenog svjesno odabrao upravo predmetni ugovor o kreditu sa svim njegovim uvjetima i odredbama i to prvenstveno iz razloga što je tužitelj ocijenio da mu predmetni ugovor, sukladno njegovim potrebama i mogućnostima, upravo najviše odgovara. Stoga tuženik ne može preuzeti odgovornost za potrošača već mu jedino može ponuditi onu uslugu za koju će on sam procijeniti da li odgovara njegovim potrebama i mogućnostima, što je tužitelj nesporno i učinio. Kao što je već navedeno, tužitelj je poslovno sposobna osoba koja je prije samog zaključenja ugovora dobio sva potrebna pojašnjenja i informacije te je tu činjenicu i potvrdio potpisom ugovora. Nadalje, taj isti ugovor u pogledu međusobnih prava i obveza ugovornih stranaka mu je ponovno pojašnjen od strane javnog bilježnika prilikom solemnizacije.

16. Promjenjivost uvjeta na tržištu

Nadalje, iz obrazloženja presude Trgovačkog suda u Zagrebu pod posl. br. P- 1401/2012 od dana 4. srpnja 2013. godine proizlazi:

„Prema tome, zaključak je ovoga suda da je blagi do umjereni rast tečaja Švicarskog franka za banke kao poznavatelje valuta i tržišta bio predvidiv odnosno vjerojatan, što je izjavio i prof. dr. Ivan Lovrinović kao savjetnik tužitelja, a što prihvaća i ovaj sud kao stručnu i objektivnu procjenu , no prekomjerni rast tečaja zbog izvanrednih događaja i opisane koincidencije je bio nepredvidiv za svakoga, pa onda i za tužene banke.“

Dakle, jasno je da se mogla predvidjeti blaga do umjerena promjena tečaja i kamate, što je očekivano i opravdano obzirom na samu bit predmetnog ugovornog odnosa. Štoviše, bilo bi sasvim iluzorno očekivati da do takvih promjena neće doći, tim više što je upravo u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu isti bio izrazito povoljan za tužitelja. Međutim, događaji koji su stvarno nastupili bili su izvanredne prirode te iste baš nitko, pa tako niti tuženik, nije mogao predvidjeti. Iz svega navedenog proizlazi da u ovom sporu kao bitno treba utvrditi, odnosno procjenjivati sveukupno djelovanje i postupanje tužitelja prilikom sklapanja ugovora o kreditu sa tuženikom te uvažiti izvanredne okolnosti na koje tuženik nije imao apsolutno nikakav utjecaj.

17. Valutna klauzula

U životnoj i gospodarskoj realnosti Republike Hrvatske u kojoj je, prema podacima Hrvatske narodne banke, 80% ukupnih depozita (štednje) građana u stranoj valuti, a udio deviznih ili indeksiranih plasmana u ukupnim plasmanima banaka je 71%, tužbeni zahtjev kako ga je postavio tužitelj zapravo negira valutnu klauzulu, kao i opisanu gospodarsku realnost. Valutna klauzula, osim što je izričito dopuštena i predviđena odredbama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, dalje u tekstu: ZOO) nije „nečija špekulacija“, već se radi o politici monetarne vlasti te uvjetovanosti valutnom strukturom štednih depozita velike većine hrvatskih štediša. Formula je jednostavna - kreditor koji odobrava kredit mora imati pokriće za ta sredstva upravo u toj valuti i to za vrijeme cijelog trajanja kredita. Pokriće su depoziti (štednja). Budući da je, dakle, 80% svih depozita u valuti, očito je da tržištem ne mogu prevladavati kunski krediti. To je naprosto hrvatska stvarnost uz koju su vezana odgovarajuća zakonska rješenja te prateća poslovna i dugogodišnja sudska praksa koji valutnu klauzulu kao i promjenjivu kamatnu stopu potvrđuju i prihvaćaju, o čemu će tuženik detaljnije obrazlagati u daljnjem tekstu ovog odgovora na tužbu. Zakon o obveznim odnosima valutnu klauzulu izričito dopušta. Nesporno je da ZOO u člancima 22. i 26. izričito dopušta valutnu klauzulu kao i promjenjivu kamatnu stopu. Osim toga, sadržaj ugovora te postupanje tuženika u cijelosti su usuglašeni sa lex specialis, odnosno zakonima koji direktno i jasno reguliraju predmetni poslovno -pravni odnos banke, ovdje tuženika i korisnika kredita kaso tužitelja. Osim toga, u ugovoru o kreditu ne navodi se da se kredit otplaćuje u kunama, niti je anuitet izražen u kunama. Naime u ugovoru jasno stoji da se kredit otplaćuje mjesečnim anuitetima plativim u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora. Otplatna tablica uvezana je uz ugovor i čini njegov sastavni dio; u otplatnoj tablici, koja je izrađena sukladno Odluci Hrvatske narodne banke (dalje u tekstu: HNB), sadržani su anuiteti izraženi isključivo u CHF. Dakle, kune, a osobito iznosi koje navodi tužitelj nigdje i nikada nisu komunicirani klijentu, niti u prethodnim informacijama/izračunima, a ugovor i otplatna tablica ni u jednom svom dijelu ne navode iznos anuiteta u kunama kao obvezu tužitelja. Sukladno odredbi čl. 22. ZOO-a, svaki poduzetnik, neovisno kojom djelatnošću se bavi, može kao vjerovnik ugovarati valutnu klauzulu za svoju novčanu tražbinu. Po naravi stvari je razumljiv interes vjerovnika novčane tražbine, posebno banci kojoj je odobravanje kredita glavna djelatnost, da ugovara valutnu ili drugu zaštitnu klauzulu, napose kod dugoročnih kredita. Nema nikakvog uporišta za zaključak da se pravila odredbe čl. 22. ZOO-a ne mogu primijeniti na valutne klauzule kredita u CHF, odnosno upravo suprotno, iz dosadašnje dugogodišnje poslovne i sudske prakse kao i iz zakonskih rješenja, jedni je ispravan zaključak da valutna klauzula u RH u načelu uživa pravnu zaštitu na temelju odredbe čl. 22. ZOO-a i to neovisno o valuti uz koju je vezana otplata glavnice kredita. Ugovaranjem valutne klauzule ugovorne strane nisu u nejednakom položaju budući da valutna klauzula djeluje isto prema svim sudionicima. Naime, smisao zakonske odredbe čl. 22. ZOO-a je da kroz cijelo vrijeme svog postojanja novčana tražbina bude zaštićena valutnom klauzulom, koja prestaje djelovati tek kada dužnik ispuni svoju obvezu, odnosno, s obzirom na ugovoreni način plaćanja uz primjenu zakonom predviđene i dopuštene valutne klauzule, primjenjuje se načelo monetarnog nominalizma propisano odredbom čl. 21. ZOO-a. Naime, budući da je na temelju čl. 22. ZOO-a valutna klauzula dopuštena, onda je takva zakonska odredba jedini smjer u kojem sud, u okviru svoje zakonske uloge, smije tu odredbu primjenjivati.

-Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske vezana uz valutnu klauzulu Također, tuženik navodi i odluku Ustavnog suda RH U-I-1746/2006 od 17.06.2009. u kojoj se navodi: „Zakonodavac se opredijelio za načelo monetarnog nominalizma na temelju čl. 2. st. 4. Ustava RH, slijedeći dominantnu zakonodavnu praksu europskih država i tradiciju hrvatskog pravnog sustava koja je bila utemeljena na sudskoj praski prije stupanja na snagu Zakona o obveznim odnosima 1978. godine. Navedena zakonska odredba ostavlja ugovornim stranama da kod nastanka ugovorne obveze mogu slobodno ugovoriti različita sredstva zaštite od rizika promjene vrijednosti novca ugovarajući valutnu klauzulu (čl. 22. st. 1. ZOO), indeksnu klauzulu (čl. 23. ZOO) ili kliznu skalu (čl. 24 ZOO).“

-Stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske vezan uz valutnu klauzulu

Kao jednu od temeljnih odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske u zauzimanju pravnog stava oko primjene i dopuštenosti valutne klauzule, odnosno valjanosti ugovora koji je predviđaju, tuženik navodi presudu VSRH Rev 1990/91, koja utvrđuje: „Kada je ugovaranje valutne klauzule dopušteno važećim propisima, valjan je ugovor kojim su stranke ugovorile isplatu tako da su visinu novčane obveze u domaćoj valuti vezale za protuvrijednost strane valute.“

-Stav Vlade RH i Hrvatske narodne banke vezan uz valutnu klauzulu

Nadalje, nesporno je da HNB kao relevantno regulatorno tijelo monetarne vlasti nije podržavala, niti podržava ukidanje valutne klauzule. Čak štoviše, u okviru svojih zakonskih ovlasti, HNB regulatornim propisima nalaže poslovnim bankama da određeni postotak prikupljenih deviza moraju držati u obliku likvidne rezerve. Ni Vlada Republike Hrvatske nije podržala izmjenu/brisanje odredbe članka 22. ZOO koji regulira pitanje i postojanje valutne klauzule.

Dakle, jasno je kako za opstojnost i primjenu valutne klauzule postoji zakonska osnova budući da se radi o zakonom izričito dopuštenoj klauzuli. Nadalje, s obzirom na regulatorne propise HNB, gotovo se radi o uvjetovanosti kada je riječ o poslovanju banaka, budući da su rezerve u stranoj valuti propisani obavezni način zaštite od rizika u realnim uvjetima gdje hrvatski štediše/potrošači najveći dio štednje drže u stranoj valuti. Nema mjesta direktnoj vezanosti ovog suda utvrđenjima iz presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017 od dana 14. lipnja 2018. godine, a kamoli izravnoj primjeni navedene presude. Tuženik stoga posebno naglašava da iz svega navedenog jasno proizlazi da nema mjesta izravnoj i analognoj primjeni presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017 od dana 14. lipnja 2018. godine i vezanosti ovog suda utvrđenjima iz presude VTS-a, već je sud dužan u svakom pojedinom slučaju ocijeniti sve relevantne okolnosti pojedinog ugovornog odnosa, odnosno pojedinog nastalog spora.

18. Opći uvjeti poslovanja

Tuženik nadalje ističe kako je u vrijeme zaključenja i važenja predmetnog ugovora o kreditu na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača iz 2003.g. (NN 96/03, dalje u tekstu: ZZP), gdje je člankom 59. propisan obvezan sadržaj ugovora o potrošačkom zajmu, a koji treba obuhvaćati, između ostaloga, i odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojim se ona može promijeniti, kao i o efektivnoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se ona može promijeniti. Nastavno, tuženik u prilogu dostavlja Opće uvjete poslovanja koji su bili su na snazi od 01.11.2004. god. do 14.07.2009. god., što znači i u vrijeme na koji se tužbeni zahtjev odnosi. Sukladno tada važećim propisima koji su uređivali poslovanje banaka, prije svega sukladno Zakonu o bankama, pa kasnije sukladno Zakonu o kreditnim institucijama, isti su bili objavljeni na Internetskim stranicama tuženika kao što su i bili dostupni u svim poslovnicama tuženika.

19. Informiranost

Pored navedenog, tuženik je od stupanja na snagu ZOKl-a, tužitelja informirao o promjeni kamatne stope 15 dana prije primjene izmijenjene stope te uz obavijest dostavljao izmijenjeni otplatni plan, sukladno odredbi čl. 308. st. 1. ZOKI. Prije stupanja na snagu ZOKI obveza dostave osobnih obavijesti nije bila izričito propisana niti "starim" ZZP niti Zakonom o bankama, koji su tada, glede ovog pitanja, bili u primjeni. Zakon o bankama, koji je bio na snazi u vrijeme zaključivanja predmetnog ugovora o kreditu propisivao je obavještavanje putem sredstava javnog priopćavanja, a HNB je bila stava da bi takav način obavijesti zadovoljio i odredbu čl. 62. st. 2. "starog" ZZP. No iako to nije bilo propisano odredbama Zakona o bankama te je HNB bio stava da se obavještavanje putem sredstava javnog priopćavanja ima smatrati urednim, tuženik je dostavljao potrošačima personalizirane obavijesti o promjeni kamatnih stopa i novoj visini anuiteta. Slijedom navedenoga, tuženik ističe kako je prilikom zaključenja predmetnoga ugovora s tužiteljem u potpunosti poštovao tada važeću zakonsku regulativu te je argumentacija tužitelja koji pokušava svoj slučaj podvesti pod zakonske odredbe važeće u vrijeme podnošenja predmetne tužbe sudu, a ne u vrijeme zaključenja/trajanja ugovora o kreditu, očito pogrešna i promašena, pri čemu tužitelj implicira da bi prava volja ugovornih stranaka bilo ugovaranje fiksne kamatne stope, dok upravo suprotno proizlazi iz samih ugovornih odredbi. Nesporno je, dakle, da je tuženik mogao mijenjati kamatnu stopu i takvo pravo ugovorno urediti s klijentom, no pri tome je bio dužan postupati sukladno odredbama relevantnih propisa i izvršavati obveze glede obavještavanja klijenata, što je tuženik nesporno i učinio. Znači, ugovorna odredba kojom se banka, ovdje tuženik, ovlašćuje da mijenja kamatnu stopu nije sama po sebi nepoštena, niti je kao takva valjani temelj za isticanje tužbenog zahtjeva ovakvog sadržaja. S druge strane, kod ugovaranja promjenjive kamatne stope riječ je o samostalnom određivanju cijene i takvo sporazumno određivanje cijene ne predstavlja nepoštenu odredbu. Naime, na temelju odredbe čl. 143. st. 1. i 2. ZOO-a ništetne su odredbe općih uvjeta koje su protivne samoj svrsi ugovora ili dobrim poslovnim običajima. Naime, temeljna odluka o tome je li kamata kao protučinidba za prepuštanje kapitala trebala biti fiksna ili promjenjiva izravno se tiče cijene odnosno glavne činidbe pojedinog ugovornog partnera, pa sukladno odredbi čl. 143. st. 1 i 2. ZOO-a i čl. 49 Zakona o zaštiti potrošača predstavlja slobodnu volju i suglasno odlučivanje ugovornih stranaka. Sama kamatna stopa po kojoj će banka plasirati kredite odraz je poslovne politike banke i tržišnih uvjeta kojima je ona izložena, što je nesporno i nije potrebno dodatno obrazlagati, isto kao i činjenicu da banka ima opravdan interes uskladiti svoje kamatne stope s promjenjivim prilikama na tržištu kapitala, kako u pogledu postojećih ugovora koje je već sklopila sa svojim klijentima, tako i u pogledu novih usluga. Institut promjenjive kamatne stope je zakonom predviđen i dozvoljen te je ugovornim strankama nesporno jasno da će u tom slučaju kamatna stopa varirati, a da banke usklađuju kamatne stope sukladno uvjetima na tržištu, odnosno ugovorenim uvjetima promjenjivosti. Upravo iz ranije navedenih razloga, odnosno nemogućnosti predviđanja kretanja svih elemenata koji utječu na promjenu kamatne stope, a u isključivoj su ovisnosti o tržišnim kriterijima, čak i primjenjivi propisi europskog prava izuzimaju iz ocjene poštenosti odredbe među koje spada i odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi.

20. Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od dana 05.04.1993. god. U tom smislu, Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od dana 05.04.1993. god. koja regulira pitanje nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima, sadrži Prilog u vidu otvorene liste ugovornih odredbi koje se smatraju nepoštenima u smislu čl. 3. iste Direktive, pa se tako, pod 1./točka j. Priloga navodi da se nepoštenim odredbama smatraju odredbe koje imaju za cilj ili posljedicu: „davanje mogućnosti prodavatelju roba ili davatelju usluga da jednostrano izmjeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom;“....ALI takva se odredba neće smatrati nepoštenom ako se radi o ...“proizvodima ili uslugama kod kojih je cijena povezana s oscilacijama burzovnih kotacija ili indeksa ili stopama na financijskom tržištu koje prodavatelj robe ili davatelj usluga nema pod nadzorom“ (2./točka c. Priloga Direktive 93/13). 11

21. Zaključak

Zaključno, tuženik u bitnom ističe da su tužba i tužbeni zahtjev neosnovani u cijelosti iz sljedećih razloga:

-nastupila je zastara potraživanja tužitelja;

-utvrđenja iz parnice po kolektivnoj tužbi ne mogu se primijeniti na konkretan predmet;

-nema mjesta vezanosti ovog suda utvrđenjima iz presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017 od dana 14. lipnja 2018. godine, a kamoli izravnoj primjeni navedene presude;

-valutna klauzula je zakonom izričito dopuštena klauzula;

-tužitelj nije dokazao da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže između stanaka;

-nije osnovano raspravljati o visini tužbenog zahtjeva, budući da tužitelj nije dokazao niti osnovu svog potraživanja,

Prilikom sklapanja spornog ugovora o kreditu s tužiteljem, tuženik je u potpunosti postupio u skladu s pozitivnim propisima, kao i načelima hrvatskog pravnog poretka i nije ni na koji način počinio povrede koje mu tužitelj pokušava imputirati navodima tužbe i to niti prilikom sklapanja ugovora, niti kasnije.

22. U dokaznom postupku sud je pročitao ugovor o kreditu od 6. 2. 2006. kreditu br. 9010925924, brisovno očitovanje, plan otplate, inicijalni otplatni plan, pregled uplata po kreditu, izveden je dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku RKR d.o.o., te je izveden dokaz saslušanjem tužiteljice. Na ročištu 4. 12. 2024. tuženik je odustao od dokaznog prijedloga saslušanjem svjedokinje PL predložene na okolnost informiranosti potrošača o spornim odredbama ugovora o kreditu te potpisivanja istog.

23. Predmet ovog spora je potraživanje tužitelja novčanog iznosa na ime preplaćenih kamata po kreditu podignutom u CHF, te na ime preplaćenog tečaja u CHF.

24. Prema stajalištu ovoga suda radi se o zahtjevu koji se temelji na institutu stjecanja bez osnove iz članka 1111. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21. i 114/22. – u nastavku teksta: ZOO).

25. Nesporno je među strankama:

Tužiteljica KL, kao korisnik kredita i tuženik Privredna banka Zagreb d.d. kao kreditor, sklopili su dana 06. veljače 2006. godine Ugovor o kreditu br. 9010925924 (spis list 44-48), prema slijedećim uvjetima:

Iznos odobrenog kredita: 46.000,00 CHF, obračunato prema srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita (članak 1. Ugovora);

Iznos isplaćenog kredita: 46.000,00 CHF (Prilog 1)

Namjena kredita: kupnja stambenog objekta (članak 2. Ugovora)

Kamatna stopa: 4,60% godišnja, promjenjiva (članak 4. Ugovora)

Rok otplate: 168 mjeseci (14 godina) (članak 7. Ugovora)

Način otplate kredita: 168 jednakih mjesečnih anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ovog Ugovora (članak 7. Ugovora).

Prema otplatnom planu, prvi anuitet dospijevao je na naplatu 31.03.2006. godine, a posljednji je dospijevao 29.02.2020. Kredit je prijevremeno otplaćen dana 10.10.2012.

Na dan isplate kredita 27.02.2006. srednji tečaj CHF po tečajnoj listi Banke iznosio je 4,675890 HRK/CHF.

26. Nesporno je da je tuženik u nekoliko navrata za trajanja otplate kredita povećavao kamatnu stopu, te je nesporno da se mijenjao i tečaj CHF u odnosu na kunu, a što je dovelo do povećanja mjesečnog anuiteta.

27. Nadalje, nije sporno:

- da je donijeta pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač koja je u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda RH broj:

Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., a nastavno revizija odbijena presudom VSRH broj:

Revt-249/14 od 9. travnja 2015.,

- da je donijeta pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač koja je u odnosu na ugovorenu valutu CHF potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj: Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018., a nastavno je revizija odbijena presudom VSRH broj:

Revt-2221/18 od 3. 9. 2019.,

- da je, dakle, pravomoćnom presudom utvrđeno da je tužena banka povrijedila kolektivne interese i prava potrošača koristeći u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ništetne i nepoštene ugovorne odredbe ugovarajući švicarski franak kao valutu uz koju je vezana glavnica, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije potrošače u potpunosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke te da je tužena banka povrijedila kolektivne interese i prava potrošača koristeći u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o ugovorenoj redovnoj kamati koja se tijekom postojanja obveze promijenila u skladu s jednostranom odlukom tužene banke te da su nepoštene odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo ništetne od samog početka, odnosno od trenutka kada su postale sadržajem standardnog ugovora, a njihovo korištenje predstavlja postupanje protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača

- da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen u razdoblju na koje se odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu iz postupka zaštite kolektivnih interesa.

28. Nadalje, iako je Ugovor o kreditu čije odredbe su predmet ovog spora sklopljen prije pristupanja Hrvatske Europskoj uniji, već za vrijeme pregovora o pristupanju preuzeta je obveza prihvaćanja pravne stečevine Europske unije i Ugovorom o pristupanju Hrvatska se obvezala primjenjivati propise Europske unije te ih implementirati u svoje propise. Obveza je sudova pratiti europsku sudsku praksu, tako i presudu Suda Europske unije predmetu Oceano Grupo Editorial SA i Salvat Editores SA v Rocio Murciano Quintero i drugi, kojom je utvrđena obveza nacionalnih sudova da ex offo ispituju nepoštenost spornih odredbi bez obzira radi li se o materijalnim ili postupovnim odredbama.

29. Na temelju izvedenih dokaza glede glavnih zahtjeva tužitelja ovaj sud utvrđuje:

- da glede pravomoćnih presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, a u smislu odredbe čl. 118. ZZP/14 odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovog zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji je potrošač osobno pokrenuo radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika

- da je istovjetno bilo propisano i odredbama ZZP/07 tj. čl. 138.a

- da je i odredbom članka 502.c ZPP-a propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjev iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a slijedom čega pravna utvrđenja iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača valja primijeniti u svim parnicama koje potrošači individualno pokreću protiv trgovaca radi ostvarenja svojih prava koja su im povrijeđena na način kako je to utvrđeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava, dakle ne samo u postupcima radi naknade štete, već i u svim parnicama u kojima se zahtjev za isplatu temelji upravo na utvrđenju ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, koju je ništetnost sud već utvrdio u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, a na takvo tumačenje upućuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015., pa je sud vezan utvrđenjima u tom postupku za zaštitu kolektivnih interesa

- da je sud u postupku koji pokrene potrošač vezan utvrđenjima iz odluke Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., a koja je potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., odnosno odlukom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., a koja odluka je donesena protiv više tuženika (kolektivna tužba), među kojima i ovdje tuženika te u kojima je utvrđeno da su kamatne stope tuženici mijenjali bez ugovorenih parametara, jednostranom odlukom banke, samim obavještavanjem o promjeni, da se o promjeni nije pojedinačno pregovaralo, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita (upravo u razdoblju u kojem je predmetni Ugovor sklopljen), što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, odnosno nepoštenost odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe; kao i da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak; a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovac informirale u cijelosti potrošače o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjanje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti; što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka

- da test poštenosti predmetnih ugovornih odredaba proveden je već u kolektivnom sporu u kojemu je pravomoćno utvrđen nedostatak transparentnosti uslijed čega potrošači – korisnici kredita nisu mogli procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi te odredbe imale za njihove financijske obveze

- da je odredbom čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača/03, koji je vrijedio u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača; smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca; stavkom 4. određeno je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi unaprijed pregovaralo dužan je to dokazati; prema odredbi čl. 84. ZZP nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, dok je posljedica takve nepoštene odredbe ništetnost ugovora (čl. 87.)

- da upravo u dijelu glede promjene kamatne stope odredba je utvrđena nepoštenom u kolektivnom sporu jer se o veličini te promjene, parametrima nije pojedinačno pregovaralo (što je utvrđeno u kolektivnom sporu); ta je okolnost istovremeno s velikim promjenama uslijed primjene valutne klauzule u CHF kojom je sav rizik tečajnih razlika prebačen na korisnika kredita, povećala kreditno opterećenje korisnika

- da treba voditi računa o tumačenju nacionalnog prava u duhu prava Europske unije pa tako uzeti u obzir presude Europskog suda, konkretno presudu K VL i KLFF protiv Cajasur Banco i Banco Bilbao Vizcaya Argentaria SA u spojenim predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 gdje je Europski sud utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite potrošača od nepoštenih odredaba; da se radi o tri pravila koja se primjenjuju kumulativno i tek je na taj način osigurana potpuna i djelotvorna zaštita sukladno Direktivi 93/13 EEZ, a sastoji se u ostvarivanju prava potrošača na uspostavljanje situacije u kojoj bi se nalazio da nepoštenih odredaba nije bilo, što podrazumijeva nastanak subjektivnog prava na restituciju i na ostvarenje pune restitucije svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kad je utvrđeno da je odredba nepoštena.

30. O prosječnom potrošaču i informiranosti:

- da se presude donesene u kolektivnom sporu odnose na prosječne potrošače i u tom je smislu doista pravomoćno utvrđeno da se o osporenim odredbama ugovora o kreditu (ni tečaju ni promjenjivosti kamatne stope) nije pojedinačno pregovaralo i da se radilo o nerazumljivim odredbama za prosječnog potrošača jer nije bilo odgovarajućih obavijesti potrošačima u općim informacijama koje su banke davale kroz tržišnu komunikaciju te da su te odredbe uzrokovale neravnotežu u međusobnim pravima i obvezama, a da je tužitelj prosječni potrošač proizlazi iz njegovog stranačkog iskaza. Najzad, na okolnosti informiranosti potrošača o spornim odredbama ugovora o kreditu te potpisivanja istog tuženik je odustao od dokaznog prijedloga saslušanjem svjedokinje PL.

31. O prigovoru zastare:

- da je neosnovan prigovor zastare tuženika jer je tužitelj tužbu u ovom predmetu podnio 11. 6. 2019., da je tužba za zaštitu kolektivnih interesa podnijeta 4. travnja 2012., da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 (od 4. srpnja 2013.) u odnosu na ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o ugovorenoj redovnoj promjenjivoj kamati postala pravomoćna 13. lipnja 2014., a u odnosu na ugovorenu valutu 14. lipnja 2018.

- da je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u navedenom sporu za zaštitu kolektivnih prava prekinut tijek zastare, dok je pravomoćnim okončanjem spora u odnosu na kamatu pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donošenjem presude Pž-7129/13 dana 13. lipnja 2014. godine zastara počela teći ispočetka, a pravomoćnim okončanjem spora pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donošenjem presude broj: Pž-6632/2017 dana 14. lipnja 2018. zastara je počela ponovno teći u odnosu na tražbinu s osnova ugovorene valute, kod čega se vrijeme prije prekida ne uračunava u tijek zastare; o čemu je zauzeto i pravno shvaćanje u odluci VSRH broj: Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018.,

- da stoga u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe 4. travnja 2012., utužena tražbina, a imajući u vidu utuženi period, nije bila u zastari jer je podnošenjem kolektivne tužbe došlo do prekida zastare, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru, da zastara je za individualne tužbe (pa tako i ovu predmetnu) počela ponovno teći 13. lipnja 2014. u odnosu na tražbinu s osnova povrata preplaćene kamate, tj. 14. lipnja 2018. u odnosu na tražbinu s osnova ugovorene valute (razlike u tečaju CHF)

- da tražbina zastarijeva u roku 5 godina čl. 225. ZOO-a, pa do podnošenja tužbe nije protekao rok od 5 godina (od 13. lipnja 2014., odnosno 14. lipnja 2018.).

32. O visini zahtjeva:

Na okolnost visine zahtjeva provedeno je vještačenje po sudskom vještaku RKR d.o.o. Karlovac. Vještak se poziva utvrditi:

a) koliki je iznos tužiteljica preplatila na ime razlike između iznosa redovnih kamata obračunatih po početnoj kamatnoj stopi ugovorenoj ugovorom o kreditu i iznosa kamata obračunatih prema odlukama banke o promjeni kamatnih stopa u mjesečnim iznosima i ukupno, te koliki je iznos tužiteljica preplatila ma ime razlike u valuti između iznosa utvrđenih početnim otplatnim planom po tečaju CHF na dan kada je kredit isplaćen i iznosa koji je tužiteljica platila zbog rasta tečaja CHF u mjesečnim iznosima i ukupno od 06.02.2006., pa do otplate kredita.

b) vještačiti i u varijanti po prijedlogu tuženika da vještak uzme u obzir realnu kamatnu stopu koja je vrijedila za čitavo razdoblje otplate ugovora o kreditu kao i okolnosti koje su utjecale na visinu kamatne stope.

33. Iz pisanog nalaza i mišljenja proizlazi:

a) tužiteljica je na ime razlike između iznosa redovnih kamata obračunatih po početnoj kamatnoj stopi ugovorenoj ugovorom o kreditu i iznosa kamata koje je tužiteljica platila preko početne ugovorene kamate prema obračunu i odlukama banke o promjenjivoj kamatnoj stopi preplatila iznos 2.829,00 CHF, što primjenom tečaja HRK/CHF na dan isplate kredita iznosi 13.228,09 HRK.

Pojedinačni mjesečni iznosi iskazani su u tablici 1 u stupcu „l“ (CHF) i u stupcu „o“ (HRK)

b) tužiteljica je kroz mjesečne anuitete zbog ugovorene valutne klauzule (promjene tečaja) tj. na ime razlike između iznosa utvrđenih početnim otplatnim planom po tečaju CHF po kojem je kredit tužiteljici isplaćen i iznosa koje je tužiteljica platila zbog rasta tečaja CHF preplatila iznos 59.532,08 HRK.

Pojedinačni mjesečni iznosi iskazani su u tablici 1 u stupcu „s“.

c) tužiteljica je kroz mjesečne anuitete zbog ugovorene valutne klauzule (promjene tečaja) tj. na ime razlike između iznosa utvrđenih početnim otplatnim planom po tečaju CHF po kojem je kredit tužiteljici isplaćen i iznosa koje je tužiteljica platila zbog nižeg tečaja CHF manje platila 1.836,69 HRK.

d) tužiteljica je na ime razlike između iznosa redovnih kamata obračunatih po početnoj kamatnoj stopi ugovorenoj ugovorom o kreditu i iznosa kamata koje je tužiteljica platila ispod početne ugovorene kamate prema obračunu i odlukama banke o promjenjivoj kamatnoj stopi manje platila iznos 24,06 CHF, što primjenom tečaja HRK/CHF na dan isplate kredita iznosi 112,50 HRK.

Pojedinačni mjesečni iznosi iskazani su u tablici 4 u stupcu „l“ (CHF) i u stupcu „o“ (HRK)

e) Na realnu kamatnu stopu utječe niz parametara koji vještaku u trenutku vještačenja nisu poznati te stoga vještak nije u mogućnosti utvrditi kolika bi bila realna kamatna stopa odnosno povećanje kamatne stope obzirom na sve kriterije koji su utjecali na kretanje parametara uslijed kojih je došlo do povećanja kamatne stope u periodu otplate kredita. Nastavno na gore navedeno, vještak nije u mogućnosti sačiniti drugu varijantu izračuna primjenom realne kamatne stope.

34. U podnesku od 19. 7. 2022. tuženik je prigovorio nalazu i mišljenju vještaka iz razloga što stranke nisu ugovorile fiksnu već promjenjivu kamatnu stopu. Ukazuje da nije moguće zanemariti negativne vrijednosti odnosno razdoblja otplate kredita u kojima je kamatna stopa, odnosno tečaj bio manji od srednjeg tečaja za CHF tečajne liste Banke na dan korištenja kredita, budući da je u tim razdobljima tužitelj plaćao novčane iznose koji su bili manji. Sudski vještak saslušan je na ročištu 29. 10. 2024., ostao je u cijelosti kod pisanog nalaza i mišljenja te je potvrdio da je negativne vrijednosti prilikom otplate kredita iskazao na str. 10 i 11 nalaza i mišljenja te u nalazu posebno iskazao razliku kamate, tečajnu razliku, negativnu razliku kamate i negativnu tečajnu razliku.

35. Dakle, vještak je postupio po nalogu suda, detaljno je obrazložio nalaz i mišljenje, nalaz je jasan i određen, nalaz je iznio usmeno i očitovao se na prigovore tuženika, stoga je sud nalaz i mišljenje prihvatio u cijelosti. Radi se o vještačenju od strane stručne osobe, a na okolnost utvrđivanja činjenica za koje je potrebno stručno znanje kojim sud ne raspolaže.

36. Slijedom svega navedenog tužbeni zahtjev prihvaćen je kao osnovan u cijelosti za ukupni iznos od 9.656,93 eura.

37. Zatezna kamata dosuđena je od dospjelosti svakog pojedinačnog utuženog mjesečnog preplaćenog iznosa do isplate, dakle, od dana kad su izvršene preplate temeljem članka 1115. ZOO-a, , po stopi propisanoj člankom 29. stavkom 2. ZOO-a.

38. Odluka o trošku temelji se na odredbi članka 154. stavka 1. i članka 155. ZPP- a. Trošak tužitelja za zastupanje po punomoćniku odvjetniku odmjeren je temeljem Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne Novine“ broj 138/2023. – u nastavku teksta: Tarifa) u visini od 100 bodova kako slijedi: za sastavljanje tužbe iznos od 200,00 eura (Tbr.7.t.1.), sastavljanje podneska od 12. 11. 2019. – očitovanje na odgovor na tužbu, iznos od 200,00 eura (Tbr.8.t.1.), zastupanje na ročištu 14. 10. 2020. iznos od 200,00 eura (Tbr.9.t.1.), sastavljanje podneska od 4. 2. 2021. – očitovanje na podnesak tuženika od 12. 1. 2021. iznos od 50,00 eura (Tbr.8.t.4.), sastavljanje podneska od 30. 4. 2021. – očitovanje na podnesak tuženika od 31. 3. 2021. iznos od 50,00 eura (Tbr.8.t.4.), sastavljanje podneska od 9. 12. 2021. – očitovanje na podnesak tuženika od 19. 10. 2021. iznos od 100,00 eura (Tbr.8.t.3.), sastavljanje podneska od 20. 7. 2022. – očitovanje na nalaz i mišljenje vještaka i specifikacija tužbenog zahtjeva iznos od 200,00 eura (Tbr.8.t.1.), sastavljanje podneska od 23. 8. 2022. – očitovanje na podnesak tuženika od 19. 7. 2022. iznos od 100,00 eura (Tbr.8.t.3.), zastupanje na ročištu 29. 10. 2024. iznos od 200,00 eura (Tbr.9.t.1.), sastavljanje podneska od 31. 10. 2024. – specifikacija tužbenog zahtjeva u valuti euri iznos od 100,00 eura (Tbr.8.t.3.), zastupanje na ročištu 4. 12. 2024. iznos od 50,00 eura (Tbr.9.t.6.), zastupanje na ročištu 28. 1. 2025. iznos od 200,00 eura (Tbr.9.t.1.) i pristup na ročište za objavu iznos od 100,00 eura (Tbr.9.t.3.), zbrojeno 1.750,00 eura što uvećano za PDV iznosi 2.187,50 eura. Tom iznosu treba dodati trošak vještačenja od 199,08 eura, te trošak sudske pristojbe za tužbu od 143,02 eura i sudske pristojbe za presudu od 143,02 eura, stoga ukupni trošak tužitelja iznosi 2.672,62 eura. Na parnični trošak dosuđena je zatezna kamata od dana donošenja ove presude do isplate temeljem odredbe članka 30. stavka 2. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj 112/12., 25/13., 93/14., 55/16. i 73/17., u daljnjem tekstu: OZ) po stopi iz članka 29. stavka 2. ZOO-a.

U Karlovcu 5. ožujka 2025.

Sutkinja Sylviane Kraljević

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude može se podnijeti žalba u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude. Žalba se predaje pismeno u tri istovjetna primjerka, putem ovog suda, a podnosi se Županijskom sudu.

Dostavljeno:

1. Punomoćnici iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Josip Janković i Mate Burazin iz Karlovca, Vranicanijeva 5/I

2. Odvjetničko društvo Šoos Maceljski, Mandić, Stanić & Partneri d.o.o. iz Zagreba, Trg žrtava fašizma 6/III