Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7, 31000 Osijek

Stalna služba u Valpovu

31550 Valpovo, K.P. Krešimira IV br. 3

Poslovni broj: P-591/2023-17

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V AT S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, Stalna služba u Valpovu, po sucu Zdravku Mamiću, u pravnoj stvari tužiteljice RŠ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupane po pun. Saši Pufler, odvjetnici u Osijeku, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb, zastupanog po odvjetnicima iz OD Mađarić & Lui d.o.o. Zagreb, Zelinska 4, temeljem generalne punomoći deponirane kod Županijskog suda u Osijeku, pod br. Su-738/11, radi ništetnosti / stjecanja bez osnove / naknade štete i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 3. ožujka 2025., u nazočnosti tužiteljice osobno te njezine punomoćnice i generalnog punomoćnika tuženika Davora Petrovića, odvjetnika u Osijeku, a na ročištu za objavu presude, 5. ožujka 2025.,

p r e s u d i o  j e

l. Utvrđuje se kako je ništetna odredba ugovora o kreditu broj 528-50-3682880, sklopljenog dana 20.09.2006. godine između tužiteljice RŠ i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., koji je dana 22.09.2006. godine potvrđen kod javnog bilježnika Lidije Perić pod brojem OU-2046/06, a koja u čl. 1. predmetnoga ugovora glasi: “Kunska protuvrijednost CHF...po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja'"; u čl. 2. predmetnoga ugovora glasi: “…promjenjiva, u skladu s odlukom o kamatnim stopama Kreditora."; u čl. 7. a) predmetnoga ugovora glasi: “…CHF....u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća...", u čl. 7. b) predmetnoga ugovora glasi: “...CHF......u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća. ..", u čl. 9. glasi: “Na sve što nije regulirano ovim ugovorom primjenjuju se opći akti Kreditora kojim je regulirano kreditiranje građana sa svim njihovim izmjenama i dopunama donesenim za vrijeme trajanja ovog ugovora.,, te u čl.12. glasi: “...u slučaju spora nadležan je sud u mjestu sjedišta Kreditora....”

ll. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria D.D., OIB: 53056966535 iz Zagreba, Magazinska cesta 69, da tužiteljici RŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], na ime preplaćenog iznosa zbog tečajne razlike isplati iznos od 1.533,55 EUR, (tisuću petsto trideset tri eura i pedeset pet centa), zajedno s pripadajućom zateznom kamatom koja do 31.07.2008. godine teče po stopi od 15 %, a od 01.08.2008. godine do 31.07.2015. godine u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. god. pa do 31.12.2022. godine, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena, a od 01.01.2023. godine pa do 31. 12. 2023. po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 01.01.2024. sve do isplate po stopi koju određuje Europska središnja banka, a koja je istu primijenila na posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, koja na iznos od:

1,40 € teče od 01.02.2008. godine pa do isplate,

1,78 € teče od 01.12.2008. godine pa do isplate,

5,76 € teče od 01.02.2009. godine pa do isplate,

7,89 € teče od 01.03.2009. godine pa do isplate,

8,95 € teče od 01.04.2009. godine pa do isplate,

9,20 € teče od 01.05.2009. godine pa do isplate,

9,46 € teče od 01.06.2009. godine pa do isplate,

7,34 € teče od 01.07.2009. godine pa do isplate,

4,42 € teče od 01.08.2009. godine pa do isplate,

2,69 € teče od 01.09.2009. godine pa do isplate,

3,89 € teče od 01.10.2009. godine pa do isplate,

4,29 € teče od 01.11.2009. godine pa do isplate,

3,62 € teče od 01.12.2009. godine pa do isplate,

4,82 € teče od 01.01.2010. godine pa do isplate,

6,01 € teče od 01.02.2010. godine pa do isplate,

7,74 € teče od 01.03.2010. godine pa do isplate,

7,47 € teče od 01.04.2010. godine pa do isplate,

9,60 € teče od 01.05.2010. godine pa do isplate,

9,60 € teče od 01.06.2010. godine pa do isplate,

11,72 € teče od 01.07.2010. godine pa do isplate,

15,17 € teče od 01.08.2010. godine pa do isplate,

15,83 € teče od 01.09.2010. godine pa do isplate,

22,87 € teče od 01.10.2010. godine pa do isplate,

18,75 € teče od 01.11.2010. godine pa do isplate,

18,89 € teče od 01.12.2010. godine pa do isplate,

22,74 € teče od 01.01.2011. godine pa do isplate,

26,98 € teče od 01.02.2011. godine pa do isplate,

23,53 € teče od 01.03.2011. godine pa do isplate,

27,78 € teče od 01.04.2011. godine pa do isplate,

23,00 € teče od 01.05.2011. godine pa do isplate,

25,52 € teče od 01.06.2011. godine pa do isplate,

32,95 € teče od 01.07.2011. godine pa do isplate,

36,14 € teče od 01.08.2011. godine pa do isplate,

52,73 € teče od 01.09.2011. godine pa do isplate,

1.043,02 € teče od 01.10.2011. godine pa do isplate,

sve u roku od 15 dana.

lll. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535 iz Zagreba, Magazinska cesta 69, da tužiteljici RŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], naknadi prouzročeni parnični trošak u visini od 2.058,18 eur, zajedno sa zateznom kamatom koja na taj iznos teče od dana donošenja prvostupanjske presude 5. ožujka 2025. pa sve do isplate, po stopi koju određuje Europska središnja banka, a koja je istu primijenila na posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka središnje banke, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1.Tužiteljica je protiv tuženika 12. lipnja 2023. podnijela tužbu radi utvrđenja ništetnosti / stjecanja bez osnove / naknade štete i isplate.

2. Tužiteljica u tužbi navodi da su 20.09.2006. ona i tuženik putem svoje podružnice u Osijeku sklopili Ugovor o kreditu broj 528-50-3682880, koji je pod brojem OU-2046/06, potvrđen kod javnog bilježnika Lidije Perić dana 22.09.2006.godine, a prema kojem je tuženik kao kreditor tužiteljici kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 11.611,05 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja.

3.Gore navedenim Ugovorom ugovoren je rok otplate kredita od 60 mjeseci, odnosno 5 godina. Tijekom otplate kredita su se radi dizanja kamatne stope te tečaja CHF u odnosu na HRK, početno ugovoreni anuiteti (680,00 kn/90,25 EUR-a u kunskoj protuvrijednosti od CHF) povećavali naspram početnog plana otplate tako da su na kraju otplate iznosili cca 1000,00 kn/132,72 EUR-a. Naime, pored iznosa glavnice od 11.611,05 CHF u kunskoj protuvrijednosti, tužiteljica je sukladno čl. 2. navedenog Ugovora bila dužna tuženiku platiti i redovnu godišnju promjenjivu kamatu koja se tijekom obveze po Ugovoru mijenjala u skladu s Odlukama tuženika, a na dan sklapanja Ugovora ona je iznosila 5,20 % godišnje. Predmetni ugovor je redovito otplaćen u cijelosti.

4. Nadalje, pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda br: Pž- 6632/2017-10 od 14.06.2018. god. u točki I. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04.07.2013. god. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih, IV-tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, u razdoblju od 01. siječnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kao i Zakona o obveznim odnosima.

5. S obzirom da je pravomoćnom presudom VTS-a utvrđena ništetnost ugovorene odredbe o promjenjivosti kamatne stope u skladu sa jednostranom odlukom banke za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 10.09.2003.-31.12.2008. g., kao i ništetnost ugovorene odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 01.06.2004. -31.12.2008. god., to je tuženik sukladno čl. 323. ZOO-a (NN 35/05, 41/08 i 125/11), dužan vratiti sve što primio na temelju takvih odredbi Ugovora, sve to u svezi i s čl. 1111., čl. 1115. te čl. 1046. ZOO-a.

Također, člankom 502.c Zakona o parničnom postupku propisano je: „Fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete i isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.“

6. Slično navodi i čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača: „Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača…obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.” (sada čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača NN 41/14 i 110/15). S obzirom da je tužitelj laik koji ne raspolaže ekonomskim znanjem da bi mogao precizno izračunati razliku tečaja za CHF kojeg je tuženik primjenjivao prilikom plaćanja svakog anuiteta naspram tečaja za CHF na dan korištenja kredita, tužitelj predlaže i provođenje knjigovodstveno-financijskog vještačenja na okolnost visine dugovanja tuženika prema tužitelju, nakon čega će tužitelj specificirati tužbeni zahtjev, uvažavajući i poštujući načelo „ravnopravnosti oružja“, odnosno davanja mogućnosti i tuženiku da se očituje na predloženi dokaz provođenja vještačenja, a ujedno radi poštivanja načela ekonomičnosti, efikasnosti i svrsishodnosti postupka. Tužitelj u ovom trenutku samo pretpostavlja da se radi o tražbini u iznosu od 5.308,00 EUR-a pa je u tom smislu i naznačena možebitna vrijednost predmeta spora.

Za pojasniti je kako je posljedica utvrđenja ništetnim odredbe ugovora o valutnoj klauzuli vezanoj za CHF (i u spomenutim presudama VTS-a povodom kolektivnih tužbi, a i u ovom predmetu), de facto anuliranje izmjena anuiteta bilo po osnovi dizanja tečaja, odnosno kao posljedicu toga se ima uzeti da je početno ugovoreni anuitet plaćen u kunama nepromjenjiva stavka otplatnoga plana, odnosno da je početno ugovoren anuitet plaćen po tečaju za CHF na dan korištenja kredita pomnožen s brojem plaćenih anuiteta upravo onaj iznos kojeg je tužitelj bio dužan platiti banci, a razlika koju je platio je preplata tečajne razlike te mu je upravo taj iznos banka dužna vratiti zajedno sa zzk.

7. Također, člankom 502.c Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14) propisano je: „Fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.“

Slično navodi i čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07 i 79/09): „Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača…obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.” (sada čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača NN 41/14 i 110/15).

8. Za pojasniti je kako je posljedica utvrđenja ništetnim odredbi ugovora o valutnoj klauzuli vezanoj za CHF (i u spomenutim presudama povodom kolektivnih tužbi, a i u ovom predmetu), de facto anuliranje izmjena anuiteta bilo po osnovi dizanja kamate, bilo po osnovi dizanja tečaja, odnosno kao posljedicu toga se ima uzeti da je početno ugovoreni anuitet plaćen u kunama nepromjenjiva stavka otplatnoga plana, odnosno da je početno ugovoren anuitet plaćen po tečaju za CHF na dan korištenja kredita pomnožen s brojem plaćenih anuiteta upravo onaj iznos kojeg je tužitelj bio dužan platiti banci, a razlika koju je platio je preplata i kamatne stope i tečajne razlike. S obzirom da je prema čl. 6. st. 3. Zakona o sudovima (NN 28/13, 33/15 i 82/16) propisano kako je „svatko u Republici Hrvatskoj dužan poštivati pravomoćnu i ovršnu, odnosno izvršnu sudsku odluku i njoj se pokoriti“, to tužitelj predlaže da sud donese presudu kao u tužbenom zahtjevu i izreci ove presude.

9. U pisanom odgovoru na tužbu od 21. rujna 2023. (str. 24-29 spisa) tuženik ističe da nije sporno da su on i tužiteljica dana 20.09.2006. g. zaključili Ugovor o kreditu broj 528-50-3682880 (dalje u tekstu: Ugovor) kojim je tuženik stavio tužiteljici na raspolaganje iznos kredita kunske protuvrijednosti CHF 11.611,05 a da je ugovorena redovna kamata 5,20 % godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora.

Tuženik ističe da je Ugovor sklopljen sukladno članku 1021. Zakona o obveznim odnosima koji je lex specialis i regulira ugovore o kreditu između banke i korisnika kredita, a istim je propisano da su bitni sastojci ugovora o kreditu obveza banke da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, dok je obveza korisnika kredita banci platiti ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vratiti u vrijeme i na način utvrđen ugovorom.

10. U odnosu na navode tužiteljice o ništetnosti i nepoštenosti ugovorene promjenjive kamatne stope tuženik ističe da je nesporno da je tužiteljica slobodnom voljom sklopila Ugovor s promjenjivom kamatnom stopom i u valutnoj klauzuli CHF te da su joj prilikom sklapanja Ugovora uručeni i opći akti kreditora te da se tužiteljica svojim potpisom usuglasila sa svim odredbama ugovora o kreditu i uručenim općim aktima.

Općim uvjetima, kojima se uređuju osnovna pravila poslovnih odnosa između klijenta i Banke, a koji su tužiteljici uručeni prilikom sklapanja Ugovora, propisan je način određivanja visine kamatne stope, način obračuna i plaćanja kamate pa je iz istih vidljivo da se kamatna stopa utvrđuje ugovorom o kreditu, ugovara se u postotku u odnosu na glavnicu i izražava na godišnjoj razini, a može se ugovoriti kao fiksna ili promjenljiva.

11. Tužiteljica nije obrazložila koliko bi prema njenom mišljenju trebala iznositi promjenjiva kamatna stopa, a čak i da je takva promjenjiva kamatna stopa ništetna, utuženi iznos bi se mogao računati isključivo u odnosu na prosječnu kamatnu stopu na tržištu u utuženom razdoblju.

Pravnu osnovu za promjenu kamatne stope predstavljaju upravo odredbe Ugovora o promjenjivosti kamatne stope i opći akti tuženika, a tužiteljici ne samo da je pojašnjena odredba Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi, već je isti njihovo razumijevanje i prihvat potvrdio javnom bilježniku kao povjereniku suda prilikom solemnizacije Ugovora.

Odredba o promjenjivosti kamatne stope je jasna, lako uočljiva, razumljiva, a iz navoda tužitelja u tužbi proizlazi da bi kamatna stopa trebala biti fiksna jer mu fiksna kamatna stopa trenutno odgovara te ignorira činjenicu da prije zaključenja Ugovora nije zahtijevao fiksnu kamatnu stopu, već je pristao na odredbu Ugovora kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa.

Da je ugovaranje promjenjive kamatne stope dopušteno i razumljivo, proizlazi i iz odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž 2462/2003.

12. Tuženik ističe i prigovor zastare.

Vrhovni sud Republike Hrvatske je presudom posl.br. Rev-2245/17 od 20.3.2018.g. povodom izvanredne revizije izrazio pravno shvaćanje da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju čl. 241. Zakona o obveznim odnosima, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka, tek od pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

Budući da je presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod posl.br. Pž-7129/13 od 13.6.2014.g. postala pravomoćna u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu danom kada je donesena, a upravo ta presuda je potvrdila presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 na koju se tužiteljica poziva. Time je zastarni rok za restitucijske zahtjeve s osnova promjenjive kamatne stope počeo teći dana 13.6.2014.g. i na konkretnu tražbinu se primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina sukladno odredbi čl. 225. Zakona o obveznim odnosima.

Obzirom da je tužiteljica podnijela tužbu 05.06.2023.g., razvidno je da je od pravomoćnosti gore navedene sudske odluke proteklo više od 5 godina, odnosno da je protekao opći zastarni rok od 5 godina slijedom čega se predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužiteljice.

13. Kako se svaki anuitet sastoji od kamate i glavnice pa je nastup zastare za isplatu razlike anuiteta za više isplaćene iznose različit, ovisno o tome odnosi li se po osnovi kamate ili po osnovu tečajne razlike pa se na tu okolnost dostavlja i Rješenje Županijskog suda u Varaždinu, Stalne službe u Koprivnici posl.br. Gž 1252/2021 od 20.10.2021.g.

U odnosu na navode tužiteljice o ništetnosti i nepoštenosti ugovorene valutne klauzule, tužiteljica neutemeljeno ističe da je ugovorena valutna klauzula nepoštena i nedopuštena, a kao takva i ništetna i ne navodi u čemu se sastoji propust tuženika da tužiteljicu upozori na mogućnost snošenja rizika uslijed rasta tečaja sukladno ugovorenoj valutnoj klauzuli u valuti CHF.

Zakonom o obveznim odnosima dopuštena je odredba ugovora kojom se vrijednost ugovorne obveze izračunava na temelju tečaja valute RH u odnosu prema stranoj valuti iz čega proizlazi da je tuženik postupao isključivo u skladu sa zakonom pa tužiteljica neosnovano ističe da je tuženik ugovaranjem valutne klauzule CHF bio nepošten.

Tuženik je o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule obavijestio tužiteljicu pri sklapanju Ugovora, te je tužiteljica po vlastitom izboru, a nakon što je upoznata sa svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, odabrala valutnu klauzulu CHF. Takav odabir, između više predloženih ugovora, predstavlja pojedinačno pregovaranje o ugovornim odredbama budući da je tužiteljica samostalno i neovisno mogla birati ugovorne odredbe (ovdje valutnu klauzulu).

14.Tuženik ističe da promjena tečaja strane valute ni na koji način nije predvidiva niti je tuženik mogao procijeniti kretanje tečaja CHF pa ni bilo koje druge strane valute. Suprotno tvrdnjama tužiteljice, ugovaranjem valutne klauzule, tužiteljica je također preuzela valutni rizik s obzirom da ugovaranje valutne klauzule utječe na financijski položaj korisnika kredita jer se kunska protuvrijednost novčanog tijeka (anuiteti, rate ili mjesečni obroci po kreditu) mijenja u ovisnosti o kretanju tečaja valute u kojoj je ugovorena valutna klauzula.

Svaki korisnik bilo kojeg kredita u kojem je ugovorena valutna klauzula, neovisno o izboru valute, preuzima rizik moguće promjene tečaja i svojim potpisom preuzima prava i obveze, odnosno odgovornost za ispunjenje obveze sukladno ugovornim odredbama.

15. Nisu osnovani navodi tužiteljice da je tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja jer da bi se odredba o potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom kumulativno moraju biti ispunjeni sljedeći uvjeti (čl.81. Zakona o zaštiti potrošača Narodne novine br. 96/03): da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

Obzirom da je tužiteljica, nakon što je upozorena o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, u Zahtjevu za kreditu, vlastoručno odabrala valutnu klauzulu CHF razvidno je da je tuženik postupio u cijelosti u skladu s načelom savjesnosti i poštenja. Tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na povrat dijela mjesečnih anuiteta na ime ništene valutne klauzule jer je sukladno čl. 226. Zakona o obveznim odnosima propisano da takve tražbine zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja.

16. Tuženik se protivi pozivanju tužiteljice na utvrđenja iz odluka u “slučaju Franak“ jer se ne radi o odlukama koje djeluju erga omnes, već iz tih odluka proizlazi da potrošači svoje navode o povredi njihovih prava imaju svaki zasebno dokazivati. Tužiteljica ne može smatrati da je osnov njezine tužbe dokazan samim postojanjem presuda drugih sudova o nepoštenosti i ništetnosti valutne klauzule, već isto mora dokazati. Tužiteljica nije bila stranka u postupku koji se vodio povodom kolektivne tužbe pa se ne može pozivati na utvrđenja iz navedene presude.

17. Tuženik osporava navode da bi sklapanjem Ugovora, tužiteljici nastala šteta. Da bi postojala odgovornost za naknadu štete zbog ništavog ugovora moraju se kumulativno ispuniti sljedeće pretpostavke:

1) mora postojati krivnja jednog od suugovaratelja za sklapanje ništavog ugovora, 2) postojati uzročna veza između štete i sklopljenog ništavog ugovora,

3) savjesnost drugog suugovaratelja.

Uzimajući u obzir sve prethodno navedeno, posebice činjenicu da je tužiteljica u Zahtjevu za kredit samostalno odabrala valutu CHF te da su odredbe osnovnog Ugovora jasne, nedvosmislene i lako uočljive, razvidno je da ne postoji krivnja niti jednog od suugovaratelja za sklapanje navodno ništavog ugovora.

Tužiteljica je kao ugovorna strana svjesno sklopila Ugovor o kreditu sa svim koristima i rizicima kreditnog odnosa.

18. Tuženik osporava visinu tužbenog zahtjeva u cijelosti.

Tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužiteljice kao neosnovan te naložiti tužiteljici naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

19. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u dokumentaciju priloženu spisu, i to: u otplatni plan na str. 7-10, kao i u daljnju financiju dokumentaciju na str. 11-14 spisa, zatim u ugovor o kreditu na str. 15-18, s ovjerom javnog bilježnika na str. 19 spisa te je pročitan zahtjev za kredit na str. 30, zatim, pročitan je nalaz vještaka Posrednik d.o.o. Osijek na str. 45-60 spisa, a na kraju dokaznog postupka na zaključnom ročištu od 03. ožujka 2025. saslušana je tužiteljica kao stranka na okolnosti iz tužbe i tužbenog zahtjeva, odnosno odgovora na tužbu.

20. Ocjenjujući izvedene dokaze po svom uvjerenju, međusobno ih uspoređujući i analizirajući, kao i na temelju rezultata cjelokupnog dokaznog postupka, a s obzirom na načelo o teretu dokazivanja, sud je našao da je tužitelj uspio dokazati ključne okolnosti u ovoj parnici, koje su sporne između stranaka, a to su okolnosti da je tuženik, vezujući glavnicu i kamate uz švicarski franak (CHF), postupao nepošteno i time stekao bez valjane pravne osnove iznose koje je knjigovodstveni vještak Darijo Dumančić naveo u svom nalazu i mišljenju, kao i okolnost da je tužiteljica kao vjerovnik time stekla pravo tražiti utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o kreditu kojeg je zaključila s tuženikom pa stoga i pravo na traženje isplate preplaćenog dijela kredita po osnovi preplaćenih iznosa razlike u tečaju.

21. Time je, po ocjeni suda, a bez obzira na razloge koje u odgovoru na tužbu ističe kao objektivne i opravdane, tuženik povrijedio kolektivne interese i prava tužiteljice kao potrošača – korisnika kredita, primjenjujući u predmetnom ugovoru o kreditu nepoštene ugovorne odredbe, jer je, a kako je i naprijed navedeno, tuženik u predmetnom ugovoru koji je tzv. ugovor o pristupanju, odnosno ugovor po principu "uzmi ili ostavi", unio u ugovor obvezu primjene tečaja CHF naspram KN, tako da su se mjesečni anuiteti tijekom otplate kredita povećavali temeljem jednostrane odluke banke o kojoj se promjeni ni prethodno, a niti prilikom zaključenja ugovora, nije pojedinačno pregovaralo pa su dakle te odredbe ugovora o kreditu nepoštene, a time i ništetne.

22. Naime, tijekom dokaznog postupka nedvojbeno je utvrđeno da u vrijeme zaključenja spornog ugovora, a niti kasnije, tijekom trajanja ugovornog odnosa, stranke nisu pregovarale o mogućim promjenama tečaja, odnosno opravdanosti ugovaranja tečaja CHF uslijed promjene cijena novca na domaćem i inozemnom tržištu, već je tuženik jednostrano i potpuno samostalno, bez dogovora i pregovora s tužiteljicom kao ugovarateljem, uslijed porasta tečaja CHF nametnuo tužiteljici obvezu plaćanja znatno većih rata kredita. Iako tuženik tvrdi da je imao opravdane razloge za ovakve odredbe ugovora, to on nije ničim dokazao, a niti pokušao dokazati da bi se moglo smatrati da je tuženik postupio sukladno odredbi direktive Vijeća EU broj 93/13 od 05.04.1993.g. (čl. 5.), koja zahtijeva da sve ili određene odredbe koje se potrošaču nude u pisanom obliku moraju biti sročene jasno i razumljivo, a kao nepoštene odredbe da se mogu smatrati i odredbe čiji je predmet ili svrha davanje mogućnosti prodavatelju robe ili pružatelju usluga da jednostrano izmijeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom. Stoga s pravom ukazuje tužiteljica u tužbi, a i kasnije tijekom postupka, da su odredbe na koje se poziva tuženik o razlozima promjene kamatne stope za prosječnog potrošača, kakva je i tužiteljica, neprecizne, nedovoljno točne i nedovoljno uočljive, odnosno ne daju dovoljno točne i razumljive kriterije na temelju kojih bi tužiteljica kao potrošač mogla predvidjeti ekonomske posljedice koje iz tog pravnog odnosa i posla proizlaze.

23. Ocjenjujući iskaz tužiteljice kao stranke, sud nalazi da je ona u cijelosti točno i istinito iskazivala o okolnostima o kojima ima neposredna i osobna saznanja, a budući da je njen iskaz potpuno suglasan svim ostalim izvedenim dokazima, stoga ga i ovaj sud prihvaća kao uvjerljiv, istinit i vjerodostojan dokaz, s napomenom da niti tuženik nije imao primjedbi na njen iskaz, pa se može zaključiti da i sam tuženik, koji je postavio pitanja tužiteljici na koja je ona dala uvjerljive odgovore, prihvaća njen iskaz kao točan i istinit. Stoga, a imajući u vidu da iskaz tužiteljice nije niti u jednom dijelu suprotan svim ostalim izvedenim dokazima, već je, kako je naprijed navedeno, potpuno suglasan svim dokazima, prvenstveno onim materijalnim u koje je sud, kao i vještak prilikom vještačenja, izvršili uvid, to sud nalazi da je tužiteljica i svojim iskazom potvrdila točnost i istinitost svojih tvrdnji iz činjeničnog dijela tužbe.

24. Dakle, sud nalazi da je tuženik unošenjem navedene odredbe o promjenjivosti tečaja isključivo temeljem odluke svojeg upravnog odbora doveo tužiteljicu kao korisnika tog kredita u neravnopravan položaj, prebacujući rizik promjene tečaja na korisnika kredita, čineći to jednostranom i samostalnom promjenom početnog tečaja, čime je postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, kao jednog od temeljnih načela Zakona o obveznim odnosima.

25. Prema tome, a kako je naprijed navedeno, sud je utvrdio da se u vezi s odredbama o promjenjivom tečaju nije pojedinačno pregovaralo, budući da je ta odredba činila sastavni dio tipskog ugovora o kreditu, na koju odredbu tužiteljica kao ugovaratelj, odnosno korisnik kredita, nije mogla utjecati, a temeljem iste odredbe njoj je nametnuta obveza koju ona, kao običan laik, odnosno prosječan potrošač, u trenutku sklapanja ugovora o kreditu nije mogla objektivno sagledati kao cjelinu pa je stoga takva ugovorna odredba, odnosno obveza koju je ona preuzela kao potrošač, uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama tužiteljice kao korisnika kredita u odnosu na tuženika kao banku – davatelja kredita.

26. Valja napomenuti da se, sukladno odredbama čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003.g. ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se po pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radilo o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, dok činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi, pojedinačno pregovaralo, ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca.

27. Nadalje, i odredbom čl. 96.st.1. citiranog Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 96/03, dalje ZZP) propisano je kako se smatra da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a stavkom 2. istog članka propisano je kako se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, a poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, dok je stavkom 4. određeno da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to i dokazati. Ovo tuženik tijekom dokaznog postupka nije uspio dokazati, a kako je to naprijed obrazloženo, jer samo okolnost da je tužiteljicu pisano obavijestio o razlozima promjene tečaja nije dovoljna da bi se moglo zaključiti da je jednostrana promjena tečaja od strane tuženika bila volja obiju stranaka, tako da, po ocjeni suda, samo pozivanje tuženika na okolnost da su sporne odredbe ugovora o kreditu tužiteljice bile jasne, razumljive i jasno uočljive te da se o svim tim odredbama pojedinačno pregovaralo , nema nikakvog utjecaja na odluku u ovoj parnici, budući da su odredbe Zakona o obveznim odnosima o ništetnosti ugovora kogentne naravi, kao i odredbe članaka 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja i izvršavanja predmetnog ugovora o kreditu, s tim da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost, sukladno odredbi čl. 102. tog Zakona, s napomenom da je, za razliku od tuženika, tužiteljica svoje tvrdnje o ništetnosti spornih odredbi ugovora o kreditu dokazala.

28. Na temelju ovakvog utvrđenja bitnih činjenica, a primjenom odredbi citiranog propisa, sud je našao da je tužiteljica uspjela dokazati osnovanost prvog dijela tužbenog zahtjeva kao preambula presude, a koji se odnosi na ništetnost dijela odredbi predmetnog ugovora o kreditu, tako da je u nastavku dokaznog postupka valjalo, na temelju utvrđene ništetnosti odredbe o ugovorenom tečaju u CHF , odlučiti o osnovanosti drugog dijela tužbenog zahtjeva koji se odnosi na visinu, odnosno pojedinačne iznose preplaćenih razlika u tečaju, radi čega je provedeno financijsko- knjigovodstveno vještačenje.

29. Vezano za prigovor zastare tužiteljičina potraživanja u odnosu na utuženi dio razlike u tečaju CHF, koji je prigovor tuženik istakao već u odgovoru na tužbu, sud nalazi da u konkretnom slučaju zastara, vezano za ovaj dio tužbenog zahtjeva, nije nastupila, dakle, da je tuženikov prigovor u tom pravcu neosnovan. Ovo stoga što je o tome Vrhovni sud RH na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojemu su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno, u slučaju zahtjeva iz čl. 323.st.1. ZOO-a /05 (čl. 104.st.1. ZOO/91), kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćne sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

30. Iz nalaza financijsko-knjigovodstvenog vještaka Posrednik d.o.o. Osijek – stalni sudski vještak Darijo Dumančić na koji nalaz, odnosno na konačan izračun vještaka stranke nisu imale primjedbi, s napomenom da je tuženik imao samo formalnih, odnosno načelnih primjedbi, ali ne predlažući novo vještačenje, kako je naprijed obrazloženo, proizlazi zaključak da je tužiteljica preplatila svoje dugovanje prema tuženiku upravo u iznosima koje je i vještak naveo u svom nalazu, a koji su iznosi naznačeni i u konačnom tužbenom zahtjevu, odnosno podnesku od 24.06.2024. Naime, sud je, temeljeći na tom vještačkom nalazu visinu, kako ukupno dosuđenog iznosa tužbenog zahtjeva (zbroja pojedinih iznosa), tako i dospjelih pojedinačnih iznosa, našao da je tužiteljica dokazala, a što proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka, da je ukupan iznos preplaćenih anuiteta u visini od 1.533,55 eura, s tim da je navedeni ukupni iznos, kao i pojedinačni iznosi, u skladu s vještačkim nalazom, tako da te iznose nije potrebno pojedinačno obrazlagati, već je dovoljno pozvati se na nalaz vještaka.

31. Dakle, sud je našao da su iznosi iz vještačkog nalaza upravo iznosi koje je tuženik dužan isplatiti tužiteljici na ime stečenog bez osnove, odnosno osnove koja je postojala, ali je kasnije otpala, tako da je očito da je konačan tužbeni zahtjev, usklađen s nalazom vještaka i u tom dijelu - kondemnatornom, odnosno dosuđujućem, u cijelosti osnovan.

32. Ovo stoga što je navedenim izračunom vještaka knjigovodstvene struke, koji nalaz kao točan, stručan i objektivan prihvaća u cijelosti i ovaj sud, izvršen konačan obračun, odnosno utvrđeni su točni iznosi po osnovi preplaćenih iznosa tečaja i kamata, čime je potvrđena točnost pojedinačnih iznosa iz konačno podnesenog tužbenog zahtjeva, s napomenom da niti tuženik, osim načelnih primjedbi, nije osporavao točnost samog izračuna, jedino smatrajući nalaz zasnovanim na pogrešnoj premisi, dakle, očito se radi o primjedbi pravne prirode na koju se vještak nije imao potrebe očitovati, već o tome odlučuje sud kao o pravnom pitanju.

33. Dakle, sud nalazi da je tuženik, stekavši od tužiteljice navedene novčane iznose, opisane u nalazu vještaka, došao do financijskih sredstava temeljem ugovornih odredbi koje je sud utvrdio ništetnima, a kako se, dakle, radi o pravnoj osnovi koja je postojala i kasnije otpala, to se radi o stjecanju bez osnove, sukladno odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18). Stoga je tuženik kao stjecatelj tog novčanog iznosa dužan tužiteljici kao ovlašteniku prava na povrat stečenog bez osnove vratiti preplaćene iznose, kao u izreci presude.

34. Stoga je sud, nakon provedenog cjelokupnog dokaznog postupka, nalazeći da je tužiteljica dokazala kako osnovanost, tako i visinu konačno podnesenog tužbenog zahtjeva, a primjenom citiranih materijalnih propisa, donio presudu kojom taj tužbeni zahtjev prihvaća u cijelosti, kao u izreci. Naime, budući da je tuženik kao dužnik došao u zakašnjenje s isplatom preplaćenih iznosa temeljem stjecanja bez osnove, to je dužan tužiteljici kao vjerovniku platiti i propisanu zateznu kamatu, sukladno odredbi čl. 29. ZOO-a, a koja kamata teče od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa utvrđenog po nalazu vještaka Dumančića pa do konačne isplate.

35. Stoga je sud, nalazeći da je konačan tužbeni zahtjev kao u podnesku od 24.06.2024. osnovan u cijelosti, što je utvrđeno na temelju provedenog cjelokupnog dokaznog postupka, ocjenjujući provedene dokaze po svom uvjerenju, a primjenjujući naprijed navedene zakonske propise, prihvatio taj tužbeni zahtjev kao osnovan i donio presudu kojom ga takvog i prihvaća, kao u izreci presude.

36. Budući da je tužiteljica s konačnim tužbenim zahtjevom uspjela u ovoj parnici u cijelosti, a kako se tuženik tijekom postupka u cijelosti protivio tužbi i tužbenom zahtjevu, kako po osnovi, tako i po visini, to tužiteljica ima pravo na naknadu cjelokupnog prouzročenog parničnog troška, temeljem odredbe čl. 154.st.1. ZPP-a, a koji je po ocjeni suda bio nužan za pravilno vođenje ove parnice.

37. Kod dosude troškova postupka, a s obzirom da se tuženik na ročištu od 17. veljače 2025. usprotivio djelomičnom povlačenju tužbenog zahtjeva, sud je našao da je taj prigovor tuženika neosnovan. Ovo stoga što s pravom ukazuje tužiteljica da u vrijeme podnošenja tužbe nije imala cjelokupnu dokumentaciju te je stoga podnijela tzv. stupnjevitu tužbu, sukladno odredbi čl. 186.b ZPP-a, da bi tek nakon provedenog vještačenja specificirala tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenju vještaka, a osim toga, valja napomenuti da, pozivajući se na presudu Suda Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19, tuženik nema pravo na proporcionalno smanjenje tužiteljičina troška, odnosno naknadu troška u pogledu povučenog dijela tužbenog zahtjeva, jer bi to predstavljalo znatnu prepreku koja bi mogla potrošača odvratiti od ostvarivanja prava na sudsku zaštitu, što je propisano i odredbom Direktive 93/13, koje su odredbe po svojoj radnoj snazi iznad domaćeg prava pa stoga i obvezujuće za sve sudove.

38. Tužiteljičin trošak se odnosi na zastupanje putem punomoćnika-odvjetnika, i to za sastav tužbe te za zastupanje tužiteljice na 3 ročišta na kojima se raspravljalo o meritumu spora (od 22.3.2024., 17.2.2025. i 3.3.2025.), kao i za sastav 2 obrazložena podneska (od 11.3.2024. i 24.6.2024.), sve od po 200,00 eura, kao i za zastupanje na ročištu za objavu presude od 5.3.2025. u visini od 100,00 eura, ili ukupno 1.300,00 eur, čemu valja dodati PDV od 25% u iznosu od 325,00 eur, te predujmljen trošak financijsko - knjigovodstvenog vještačenja u iznosu od 400,00 eur, te plaćena pristojba na tužbu u iznosu od 33,18 eur, ili sveukupno na ime parničnog troška iznos od 2.058,18 eur, sukladno odredbama Odvjetničke tarife, a s obzirom na početno utvrđenu vrijednost predmeta spora od 1.850,00 eura i konačno utvrđenu vrijednost od 1.533,55 eura.

39. Slijedom izloženog, odlučeno je kao u izreci presude.

Valpovo, 05. ožujka 2025.

S U D A C

ZDRAVKO MAMIĆ

PRAVNA POUKA: Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu putem ovog suda, u roku od 15 dana od dana objave presude.

Dostaviti:

1. Tužiteljici putem punomoćnika

2. Tuženiku putem punomoćnika