P-1625/2022-34

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Vedrani Kufrin, u parničnom predmetu tužiteljice ŽĆ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupane po punomoćnici Lani Humljak Gugić, odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. OIB 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, zastupanog po punomoćniku Nikoli Stipaničevu, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 14. siječnja 2025. u prisutnosti tužiteljice osobno uz punomoćnicu tužiteljice Lanu Humljak Gugić, odvjetnicu i punomoćnicu tuženika Sofija Petković, odvjetnicu, a po objavi presude dana 5. ožujka 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se odredba čl. 1. Ugovora o kreditu 628-50-3092101 od dana 12.10.2005. u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula ništetnom.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. OIB 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, da tužiteljici ŽĆ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], isplati iznos od 1.974,27 EUR sa zateznim kamatama tekućim

- na iznos od 0,29 EUR od 30.11.2005. do isplate

- na iznos od 3,35 EUR od 31.10.2008. do isplate

- na iznos od 6.68 EUR od 31.12.2008. do isplate

- na iznos od 9.98 EUR od 2.3.2009. do isplate

- na iznos od 10,17 EUR od 2.3.2009. do isplate

- na iznos od 7,49 EUR od 1.4.2009. do isplate

- na iznos od 7,65 EUR od 30.4.2009. do isplate

- na iznos od 3,15 EUR od 1.6.2009. do isplate

- na iznos od 0,72 EUR od 31.7.2009. do isplate

- na iznos od 2,48 EUR od 31.8.2009. do isplate

- na iznos od 2,33 EUR od 30.9.2009. do isplate

- na iznos od 0,55 EUR od 2.11.2009. do isplate

- na iznos od 3,90 EUR od 1.12.2009. do isplate

- na iznos od 10,44 EUR od 31.12.2009. do isplate

- na iznos od 9,82 EUR od 2.3.2010. do isplate

- na iznos od 14,81 EUR od 31.3.2010. do isplate

- na iznos od 13,84 EUR od 30.4.2010. do isplate

- na iznos od 17,28 EUR od 2.6.2010. do isplate

- na iznos od 32,61 EUR od 30.6.2010. do isplate

- na iznos od 29,20 EUR od 31.7.2010. do isplate

- na iznos od 39,84 EUR od 31.8.2010. do isplate

- na iznos od 35,82 EUR od 1.10.2010. do isplate

- na iznos od 30,39 EUR od 2.11.2010. do isplate

- na iznos od 42,93 EUR od 30.11.2010. do isplate

- na iznos od 58,90 EUR od 31.12.2010. do isplate

- na iznos od 47,72 EUR od 31.1.2011. do isplate

- na iznos od 51,77 EUR od 28.2.2011. do isplate

- na iznos od 46,81 EUR od 31.3.2011. do isplate

- na iznos od 47,80 EUR od 30.4.2011. do isplate

- na iznos od 69,39 EUR od 31.5.2011. do isplate

- na iznos od 69,10 EUR od 1.7.2011. do isplate

- na iznos od 89,90 EUR od 31.7.2011. do isplate

- na iznos od 91,45 EUR od 2.9.2011. do isplate

- na iznos od 70,70 EUR od 30.9.2011. do isplate

- na iznos od 69,97 EUR od 31.10. 2011. do isplate

- na iznos od 69,26 EUR od 30.11.2011. do isplate

- na iznos od 74,23 EUR od 31.12. 2011. do isplate

- na iznos od 78,59 EUR od 31.1. 2012. do isplate

- na iznos od 79,22 EUR od 2.3. 2012. do isplate

- na iznos od 76,38 EUR od 2.4.2012. do isplate

- na iznos od 77,67 EUR od 2.5.2012. do isplate

- na iznos od 79,93 EUR od 31.5.2012. do isplate

- na iznos od 77,71 EUR od 2.7.2012. do isplate

- na iznos od 78,42 EUR od 31.7.2012. do isplate

- na iznos od 76,77 EUR od 31.8.2012. do isplate

- na iznos od 73,11 EUR od 30.9.2012. do isplate

- na iznos od 77,16 EUR od 2.11.2012. do isplate

po stopi koja je za razdoblje do 31. prosinca 2007. propisana čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 (petnaest) dana.

III. Odbija se kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva tužiteljice u kojem od tuženika potražuje isplatu iznosa od 4.773,64 EUR sa zateznim kamatama.

IV. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. OIB 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, da tužiteljici ŽĆ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.072,42 EUR sa zateznim kamatama tekućim na taj iznos od 5. ožujka 2025. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 (petnaest) dana.

V. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice za naknadom troškova parničnog postupka u iznosu od 3.070,25 EUR sa zateznim kamatama tekućim na taj iznos od

5. ožujka 2025. do isplate.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je s tuženikom Raiffeisenbank Austria d.d. dana 12. listopada 2005. sklopila Ugovor o kreditu broj 628-50-3092101 s ugovorenom valutnim klauzulom. Nadalje je navela da je odredba čl. 1. kojim je ugovorena valutna klauzula nepoštena i ništetna ugovorna odredba obzirom je tuženik tužiteljicu, iako mu je bilo poznato da se radi o najrizičnijoj valuti, nagovorio na sklapanje citiranog kredita uvjeravajući ju da je isti najpovoljniji za nju. Ističe kako tuženik prije zaključenja i u vrijeme zaključenja citiranog ugovora nije upozorio tužiteljicu na rizičnost tečaja CHF, iako je o rizičnosti najrizičnijeg tečaja tuženik itekako imao i morao imati saznanja. Navedeno postupanje tuženika rezultiralo je neravnotežom u pravima i obvezama ugovornih strana koja se ogleda u jednostranom divljanju tečaja CHF na štetu tužiteljice te je time kreditor postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača, Zakona o platnom prometu te Zakona o obveznim odnosima. Tužiteljica stoga predlaže da sud donese presudu kojom će se utvrditi ništetnom odredbu čl. 1. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula te naložiti tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 50.842,16 kuna, koji iznos će biti specificiran po izradi nalaza i mišljenja financijskog vještaka sa zateznim kamatama na pojedine iznose uz naknadu troškova parničnog postupka sa zateznim kamatama.

1.1.Tužiteljica je u podnesku od 23.12.2025. (prema kojem konačno specificira tužbeni zahtjev), a nakon provedenog vještačenja, a u odnosu na prvotno postavljeni tužbeni zahtjev, smanjila tužbeni zahtjev u dijelu u kojem je s osnove ništavih odredaba o valutnoj klauzuli u CHF potraživala isplatu, i to za iznos od 4.773,64 EUR. Tuženik se u zakonskom roku od 15 dana od dana kada mu je predmetni podnesak dostavljen protivio povlačenju (čl. 193. st. 2. ZPP). S tim u vezi valja reći da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 26. travnja 2021. zauzeto pravno shvaćanje broj: Su-IV-16/2021-8 da je smanjenje tužbenog zahtjeva djelomično povlačenje tužbe iz odredbe čl. 193. ZPP, za koje je, ako je do toga došlo nakon što se tuženik upustio u raspravljanje o glavnoj stvari, (uvijek) potreban pristanak tuženika. Kako je u ovom slučaju tužbeni zahtjev smanjen, odnosno tužba u navedenom dijelu povučena nakon upuštanja tuženika u raspravljanje o glavnoj stvari, a kako se tuženik protivio djelomičnom povlačenju tužbe, to imajući u vidu navedeno pravno shvaćanje nema mjesta donošenju rješenja o povlačenju tužbe, već će o tom dijelu sud odlučiti ovom presudom.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je osporio osnovanost tužbe i tužbenog zahtjeva s više osnova. Navodi kako se iz historijata tužbe dade zaključiti kako je tužiteljica stava da je ovaj postupak samo formalne naravi te da povreda interesa pojedinačnog potrošača direktno proizlazi iz utvrđene povrede kolektivnih interesa u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača. Takav stav tužiteljice je neosnovan. Tužiteljica je predmetni ugovor o kreditu zaključila radi kupnje vozila, dok se navedene odluke čak ni posredno ne mogu primijeniti na auto kredite. Tužiteljica mora dokazati nepoštenost, odnosno ništetnost konkretnih ugovornih odredaba, a na koju okolnost nije predložila nikakve dokaze. Tuženik ističe da je sporna odredba o valutnoj klauzuli tužiteljici bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, da se o istoj pojedinačno pregovaralo te da nije suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Odredba kojom je ugovorena valutna klauzula sadržana je u čl. 1. Ugovora o kreditu, a prilikom zaključenja kredita tužiteljici je uručen okvirni otplatni plan u kojem je iznos anuiteta izražen u CHF. Tuženik je tužiteljici prije zaključenja ugovora, odnosno prije njezine odluke i odabira da zaključi predmetni ugovor o kreditu, dao sve informacije temeljem kojiH je tužiteljica mogla donijeti informiranu odluku, predmetni ugovor o kreditu je i solemniziran od strane javnog bilježnika. Tuženik posebno ukazuje i na odredbe ZIDZPK kojima je propisana konverzija kredita vezanih uz valutnu klauzulu u CHF u kredite s valutnom klauzulom u EUR. Prigovara visini tužbenog zahtjeva i ističe prigovor zastare. Neosnovan je i zahtjev tužiteljice za isplatu zateznih kamata od dana dospijeća svakog pojedinog anuiteta. Predlaže tužbu i tužbeni zahtjev odbiti uz naknadu troškova parničnog postupka sa zateznim kamatama.

3. Tijekom provedbe dokaza sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu (stranica 5- 8 i 55-59 spisa), otplatni plan (stranica 9-17 spisa), nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka Darka Prpića iz DARFIN d.o.o. od 21. kolovoza 2017. izrađen za potrebe postupka koji se vodio pred ovim sudom pod poslovnim brojem Pn-3563/2016 (stranica 18-30 spisa), prijepis knjigovodstvene kartice za razdoblje od 1811.2005. do 3.11.2012. godine (stranica 35-41 spisa), promotivni uvjeti za odobravanje kredita građanima za kupnju novih automobila u periodu od 1.10.2005. do 31.12.2005.godine u suradnji sa ovlaštenim prodavateljima (stranica 61-63 spisa), proveo financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću iz DARFIN d.o.o., proveo dokaz saslušanjem tužiteljice kao stranke, izvršio uvid u priklopljeni spis ovog suda poslovni broj Pn-588/2021.

4. Među strankama nije sporno da su tužiteljica kao korisnica kredita, i tuženik, kao kreditor, zaključili navedeni Ugovor o kreditu, kojim je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje tužiteljici kredit u iznosu kunske protuvrijednosti od 26.702,87 CHF, prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja, s rokom otplate od 84 mjeseca. Sporna je valjanost ugovornih odredbi kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak te je sporno pripada li u tom slučaju tužiteljici utuženi iznos na ime razlike u obračunatim anuitetima, do koje razlike je došlo radi primjene takvih ugovornih odredbi. Također je sporno je li u konkretnom slučaju nastupala zastara potraživanja.

5. Savjesnom i brižljivom ocjenom svakog dokaza zasebno, kao i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, temeljem čl. 8. ZPP, sud je utvrdio kako je tužbeni zahtjev tužiteljice djelomično osnovan.

6. Prvenstveno valja istaknuti kako je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-2221/2018-11 od 03. rujna 2019., utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03., u daljnjem tekstu: ZZP) u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbi čl. 96. i čl. 97. ZZP/07. Odredbom čl. 502.c ZPP propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz kolektivne tužbe (iz čl. 502.a st. 1. ZPP) da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. S tim u vezi valja napomenuti da se pojam naknade štete u smislu čl. 502.c ZPP treba tumačiti u smislu uklanjanja posljedica povrede, pa time i prava tražiti vraćanje onog što je stečeno zbog takve povrede, na što upućuje i činjenica da je izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine" br. 70/19.) izmijenjen i sadržaj navedene odredbe članka 502.c na način da je sada i izričito propisano da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz postupaka po kolektivnoj tužbi i u parnicama radi isplate. Stoga je ovaj sud vezan za utvrđenja iz navedenih presuda. Ovakvo pravno shvaćanje zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. Imajući na umu da je Ugovor o kreditu, između tužitelja i tuženika sklopljen upravo u razdoblju koje je obuhvaćeno presudama donesenima u postupcima pokrenutima radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, to je sud, sukladno navedenim zakonskim odredbama, vezan za pravna utvrđenja iz citiranih presuda.

7. U odnosu na sporne okolnosti informiranja tužiteljica i pregovaranja oko sadržaja sporne odredbe kredita sud je saslušao tužiteljicu. Tužiteljica je iskazala kako je te 2005. godine odlučila kupiti novo vozilo za osobne potrebe. Radilo se o vozilu marke Peugeot 307 koje je pronašla u jednoj autokući u Rijeci čijeg se naziva više ne sjeća. U toj autokući su joj saopćili da je najbolje uzeti kredit u valuti CHF budući da je kamatna stopa bila najniža na takve kredite. Iz te autokuće su ju uputili u banku tužene, ne sjeća se više u koju poslovnicu tužene je išla. Niti u autokući a niti u banci tužene nisu ju upozoravali na nikakve rizike glede sklapanja ugovora u valuti CHF, u banci su joj uručili otplatni plan te se kasnije tijekom otplate iznos rate počeo povećavati zbog promjene tečaja. Vozilo je korišteno za njezine potrebe te za potrebe njezine obitelji. Na pitanje pun. tuženika tužiteljici da li joj je bio ponuđen kreditu u kakvoj drugoj valuti - primjerice u KN ili EUR, ista odgovara kako nije.

7.1. Sud prihvaća iskaz tužiteljice u cijelosti, ocjenjuje ga uvjerljivim i istinitim, budući da ista ima neposredna saznanja o odlučnim činjenicama, a sadržaj iskaza tužiteljice nisu ničim dovedeni u sumnju.

7.2. Sud je odbio prijedlog tuženika za saslušanjem javne bilježnice ZĆ kao svjedoka, budući da je činjenično stanje u dovoljnoj mjeri utvrđeno da se može donijeti pravilna i na zakonu osnovana presuda. Sud nije provodio dokaz saslušanjem javne bilježnice koja je solemnizirala predmetni ugovor o kreditu budući da se saslušanjem javnog bilježnika ne može utvrđivati obaviještenost potrošača prije sklapanja konkretnog ugovora jer javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao, niti je imao takve zakonske ovlasti prema mjerodavnom zakonodavnom okviru (tako i u rješenju USRH broj: U-III-4223/2021 od 1. prosinca 2021.).

8. U vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03; dalje: ZZP), koji odredbom čl. 59. propisuje kako ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a posebno: odredbu o iznosu zajma, odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o realnim godišnjim kamatama na zajam (efektivnoj kamatnoj stopi), odredbu o pretpostavkama pod kojima realna godišnja kamata na zajam može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, godišnji kamatnjak za zajam i kamatnjak za sredstva pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja, odredbu o pretpostavkama i postupku raskida ugovora o zajmu. Odredba čl. 81. st. 1. ZZP propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje, st. 2. iste odredbe propisano je kako se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Stavkom 3. iste odredbe propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Stavkom 4. iste odredbe propisano je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Člankom 87. st. 1. ZZP propisano je kako je nepoštena ugovorna odredba ništava. Stavkom 2. iste odredbe propisano je kako ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

9. U konkretnom slučaju primjenjuju se odredbe Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94., 7/96. i 112/99. - u daljnjem tekstu: ZOO) jer je predmetni Ugovor o kreditu zaključen 12. listopada 2005. pa se stoga napominje kako tužiteljica omaškom traži da se navedene odredbe utvrde ništetnima, umjesto pravilno ništavima, a imajući relevantne odredbe tog Zakona. Odredbom čl. 46. st. 2. ZOO propisano je da ugovorna obveza mora biti moguća, dopuštena i određena odnosno odrediva. Prema odredbi čl. 50. ZOO predmet obveze je odrediv ako ugovor sadrži podatke pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi. Ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti predmet obveze, ugovor je ništav. Prema odredbi čl. 47. st. 1. ZOO, kad je predmet obveze nemoguć, nedopušten, neodređen ili neodrediv, ugovor je ništav.

10. Iz provedenih dokaza, utvrđeno je kako je tužiteljica kao potrošač u smislu odredbe čl. 3. t. 1. ZZP s tuženikom, kao trgovcem, zaključila naprijed navedeni Ugovor o namjenskim kreditu radi kupnje osobnog vozila marke Peugeot 307, da je u tom ugovoru ugovoren kredit u valuti CHF u protuvrijednosti u kunama prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja. Nadalje, na temelju provedenog vještačenja utvrđeno i da je tečaj CHF u otplatnom razdoblju rastao. Isto tako je utvrđeno da je tužiteljica predmetni Ugovor o kreditu zaključila bez prethodnog pregovaranja s tuženikom o odredbi kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak te bez da se tužiteljici prethodno objasnilo, informiralo i upozorilo na eventualne rizike promjene valute CHF za koju je kredit bio vezan. Predmetni Ugovor o kreditu je unaprijed sastavljen prema obrascu tuženika, a odredbe istog koje se odnose na valutnu klauzulu u valuti CHF nisu bile dovoljno jasne. Tuženik je bio dužan informirati tužiteljicu o valutnoj klauzuli i skrenuti joj pažnju na parametre o kojima ovisi kretanje tečaja švicarskog franka u nadolazećem razdoblju otplate kredita, pojedinačno o tome pregovarati i na taj način joj omogućiti da pristane na takve odredbe, a što tuženik nije učinio. Stoga je ugovaranje takvih odredbi imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice. Osim toga, iz navedenih presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa proizlazi da je postupanje tuženika po pitanju valutne klauzule, unutar kolektivne tužbe i njezinog puta zaštite, riješeno na način da je utvrđeno kako tuženik nije na transparentan način informirao potrošače o riziku intervalutarnih promjena vezanih za švicarski franak, a koji je bio neusporedivo veći u odnosu na takav isti rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za EUR. Iz navedenih odluka proizlaze utvrđenja prema kojima odredbe u kojima se glavnica veže za CHF već samim ugovaranjem proizvode neravnotežu između stranaka na teret potrošača, a s obzirom na to da tuženik kao banka prihvaća samo opći rizik valutne klauzule, dok potrošač prihvaća i taj rizik kao i dodatni rizik specifičan za CHF kao valutu utočišta, a ugovorima potrošačima nije dana mogućnost koja bi kompenzirala takve rizike. Takva jednostrano određena ugovorna odredba protivna je i načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 12. ZOO jer je neizvjesna visina novčanog iznosa kojeg tužiteljica mora vratiti tuženiku. Slijedom iznijetoga, sud je utvrdio da je predmetna ugovorna odredba ništetna u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Stoga je sporna ugovorna odredba zaista i prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača pa ista predstavlja nepoštenu odredbu u potrošačkom ugovoru u smislu naprijed navedenih odredbi ZZP.

11. Odredbom čl. 3. st. 1. ZZP propisano je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Uvidom u Ugovor o kreditu utvrđeno da je isti namijenjen kupnji osobnog vozila marke Peugeot 307. Tužiteljica je isti zaključila kao fizička osoba, izvan svog zanimanja, svoje poslovne aktivnosti i poduzetničke djelatnosti.

12. Prema odredbi čl. 104. st. 1. ZOO, u slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Osim toga, odredbom čl. 108. ZOO propisano je da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništavog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništavosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima, nije morao znati za postojanje uzroka ništavosti. U konkretnom slučaju, tuženik je na temelju ništave ugovorne odredbe ostvario korist u vidu plaćanja većeg novčanog iznosa za kredit, odnosno plaćanja razlike između iznosa koji bi tužiteljica platila po osnovi tečaja CHF na dan isplate kredita i iznosa koji je platila tuženiku po osnovi primijenjenog tečaja na dan plaćanja. Stoga je tuženik u obvezi platiti tužiteljici razliku u vidu više plaćenog iznosa zbog ništave ugovorne odredbe u smislu odredbe čl. 210. st. 1. ZOO.

13. Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva izveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću iz DARFIN d.o.o. Vještak je u svom nalazu i mišljenju izračunao preplaćeni iznos kredita s osnove valutne klauzule, ukoliko se tečaj CHF valute u trenutku realizacije kredita uzme kao važeći tečaj. Vještak je izračunao da ukupno potraživanje tužiteljice glede tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan dospijeća anuiteta) i tečaja za valutu CHF na dan isplate kredita u razdoblju od početka otplate kredita do posljednjeg dospjelog anuiteta, iznosi ukupno 1.974,27 EUR. Pritom se napominje kako istaknute primjedbe tuženika sud smatra irelevantnima, obzirom da tuženik nije imao matematičkih primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka već su njegove primjedbe pravne naravi, a zadatak vještaku postavljen sukladno utvrđenjima iz kolektivnog spora te je vještak izradio nalaz i mišljenje sukladno zadatku koji mu je sud odredio. Povrh toga, na izričit upit suda o tome predlaže li usmeno saslušanje vještaka, tuženik je naveo kako nije potrebno usmeno saslušanje vještaka. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka, budući da je isti stručan i objektivan, izrađen u skladu sa pravilima znanosti i vještine.

13.1. Dakle, upravo na temelju nalaza i mišljenja vještaka utvrđeno je da je tužiteljica zbog razlike u tečaju CHF na temelju ništave ugovorne odredbe preplatila tuženiku po predmetnom Ugovoru o kreditu iznos od ukupno 1.974,27 EUR, kako je zatraženo specificiranim tužbenim zahtjevom prema podnesku tužiteljice od 23.12.2024. Na taj iznos dosuđene su zatezne kamate i to na pojedinačne iznose navedene u t. II. izreke ove presude tekuće od dana plaćanja svakog pojedinog iznosa tuženiku, sukladno tabeliranom prikazu koji je sastavni dio nalaza i mišljenja vještaka, a na temelju odredbe čl. 214. ZOO, imajući u vidu da tuženik nije bio savjestan. Visina stope zatezne kamate određena je na temelju odredbe čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21, 114/22; u daljnjem tekstu: ZOO).

13.2. Pritom valja ukazati da tuženik nema pravo na isplatu iznosa u vidu razlike tečaja za iznos tzv. negativnih razlika tj. za razdoblja otplate kredita kada je tuženik obračunavao tužitelju i naplaćivao anuitete kredita po tečaju nižem od prodajnog tečaja tuženika za CHF važećem na dan korištenja kredita. Naime, kada je tuženik, kao banka te jača ugovorna strana među strankama zaključenog Ugovora o kreditu nakon sklapanja ugovora, anuitete kredita obračunavao po tečaju koji je niži od tečaja važećeg na dan sklapanja ugovora o kreditu te na dan korištenja kredita, unatoč okolnosti što je među strankama ugovorena valutna klauzula ništava kako je to utvrđeno i u kolektivnom sporu pokrenutom radi zaštite prava i interesa potrošača, tuženiku ne pripada pravo na bilo kakvu nadoplatu niti tuženik ima tražbinu prema tužitelju kao potrošaču za ona razdoblja kada je anuitete obračunavao i naplaćivao od tužitelja po tečaju nižem od onog koji je vrijedio u vrijeme sklapanja ugovora tj. na dan korištenja kredita. U konkretnom slučaju, tuženik je kao jača ugovorna strana povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o krediti koristeći u istima ništave i nepoštene ugovorne obveze u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kako je to konačno i utvrđeno u kolektivnom sporu, to tuženik, kao trgovac, koji je kriv za sklapanje ništavih odredba ugovora, konkretno odredbe o valutnoj klauzuli, nema pravo od tužitelja kao potrošača, zahtijevati bilo kakvu naknadu ni s osnove naknade štete koju je eventualno sam pretrpio zbog djelomične ništavosti ugovora obzirom da takvo pravo, a sve u smislu odredbe čl. 104. st. 2. ZOO, pripada samo onoj ugovornoj strani koja nije odgovorna za sklapanje ništavog ugovora, a to je tužitelj, a ne i tuženik koji je odgovoran za ugovaranje ništavih odredbi ugovora. Uostalom, tužitelj nije ništa primio niti stekao bez osnove, budući da je uplate primio tuženik pa ne postoji obveza za vraćanjem nečega što nije primio. Stoga je valjalo prihvatiti zahtjev za isplatu ukupne razlike s osnove valutne klauzule za sve anuitete za koje je Nalazom utvrđen više plaćeni iznos. Pritom se ukazuje i na shvaćanje VSRH navedeno u odluci poslovni broj Rev-549/23 od 18.12.2023. u kojoj VSRH zauzeo jasan stav u vezi negativnih razlika i naveo da prigovor radi prebijanja (sudski prijeboj do kojeg dolazi u parnici odlukom suda) u postupovnopravnom smislu ne postoji ako ga tuženik na nesumnjiv način ne istakne te ako određeno ne navede koju tražbinu stavlja u prijeboj, s tim da tražbina koju je tuženik istaknuo takvim prigovorom mora biti kvantitativno određena. Isto to vrijedi i u odnosu na građanskopravni prijeboj, ali uz razlike koje proizlaze iz pravne prirode ovih instituta i odredbi čl. 333. st. 3. ZPP, kao i onih prekluzivne naravi iz čl. 288. a st. 6. ZPP. U tom smislu, ako u postupku u odnosu na potraživanje tužene stranke, nije na određen način istaknut procesnopravni prigovor radi prebijanja iz čl. 333. ZPP ili materijalnopravni prigovor prijeboja (kompenzacija) iz čl. 336. i čl. 337. ZOO, odnosno ako nije podnesena protutužba, tada nema ni postupovnih pretpostavki za bilo kakvo odlučivanje o osnovanosti ili neosnovanosti potraživanja tuženice na ime restitucije u vezi s negativnim tečajnim razlikama temeljem nepoštenih i ništavih odredbi ugovora o kreditu u CHF. Dakle, u slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništavosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK – CHF bio manji od tečaja HRK – CHF na dan isplate kredita.

14. Neosnovano tuženik ističe prigovor zastare. Podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu došlo je do prekida zastare u smislu odredbe čl. 502.a – 502.h ZPP. Zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P- 1401/2012 (odluka je postala pravomoćna 14. lipnja 2018. u odnosu na ovdje tuženika) pa stoga zastara u ovom slučaju ponovno teče od 14. lipnja 2018. Kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 22. ožujka 2022. godine., to je razvidno da u konkretnom slučaju nije protekao petogodišnji zastarni rok koji se primjenjuje kod instituta stjecanja bez osnove temeljem čl. 225. ZOO.

15. Kako je u ovom slučaju tužbeni zahtjev smanjen, odnosno tužba povučena nakon upuštanja tuženika u raspravljanje o glavnoj stvari za iznos od 4.773,64 EUR u odnosu na potraživanje tužiteljice na temelju ništavih odredbi kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF, a tuženik se protivio djelomičnom povlačenju tužbe, to imajući u vidu pravno shvaćanje navedeno u toč. 1.1. obrazloženja ove presude nema mjesta donošenju rješenja o povlačenju tužbe, već je sud odbio tužbeni zahtjev tužiteljice za navedeni iznos i odlučio kao u toč. III. izreke ove presude.

16. Glede odluke o troškovima parničnog postupka valja napomenuti kako je u presudi Europskog suda za ljudska prava od 16. srpnja 2020. u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 odlučeno da članak 6. stavak 1. i članak 7. stavak 1. Direktive 93/13 te načelo djelotvornosti treba tumačiti na način da im se protivi sustav koji dopušta da dio postupovnih troškova snosi potrošač, ovisno o visini neosnovano plaćenih iznosa koji su mu vraćeni nakon utvrđenja ništavosti ugovorne odredbe zbog njezine nepoštenosti, s obzirom na to da takav sustav stvara znatnu prepreku koja potrošača može odvratiti od ostvarivanja prava na djelotvorni sudski nadzor eventualne nepoštenosti ugovornih odredaba, kako je dodijeljeno Direktivom 93/13. Dakle, u ovoj vrsti spora tuženik ne bi imao pravo na naknadu troška u pogledu povučenog dijela tužbenog zahtjeva u odnosu na koji je zbog protivljenja tuženika dio tužbenog zahtjeva tužiteljice odbijen jer bi takav način snašanja troškova od strane potrošača predstavljao znatnu prepreku koja bi mogla odvratiti potrošača od ostvarivanja prava na sudsku zaštitu (tako i Žs u Zagrebu u Gž-3917/2022-4 od 28. ožujka 2023.). Uostalom, sukladno Direktivi EU br. 93/13 o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, sud u ovakvoj parnici može odlučiti o troškovima postupka i na drugi način ako ocijeni da bi odmjeravanje troškova postupka prema pravilima sadržanim u čl. 154. st. 2. ZPP narušilo pravičnu ravnotežu između interesa stranaka jer bi donesena odluka bila prekomjeran i nerazuman teret za stranku koja svojim držanjem (potrošač) nije dala povod za parnicu, ili je to potrebno zbog drugih važnih razloga koji se mogu pripisati tuženiku. Osim toga, drugačija odluka o troškovima postupka rezultirala bi ograničenjem koje umanjuje samu bit tužiteljičinog prava na pristup sudu te bi mogla odvratiti potrošača od ostvarivanja prava na djelotvorni sudski nadzor nepoštenosti ugovornih odredaba (Odluka suda EU C-224/19 i C- 259/19, te predmet Cindrić i Bešlić protiv Hrvatske, br. 72152/13, presuda Europskog suda za ljudska prava od 6. rujna 2016., odluka Ustavnog suda RH, br. U-III- 4029/2013 od 19. prosinca 2017., odluka VSRH Rev 1014/2018-2 od 20. listopada 2021.). Stoga je u konkretnom slučaju temeljem iznijetog donijeta drugačija odluka o troškovima postupka, suprotno odredbi čl. 154. stavka 2. ZPP te je tužiteljici u cijelosti dosuđen trošak koji je bio potreban za vođenje ove parnice. Tužiteljici je priznat trošak sastavljanja tužbe u iznosu od 200,00 EUR temeljem Tbr. 7. točka 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 138/23 - dalje: Tarifa), trošak sastavljanja podnesaka od 27.12.2022., 31.3.2023., 23.12.2024. i 19.8.2024. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. točka 1. Tarife) za svaki navedeni podnesak, trošak zastupanja na ročištima održanim 12.1.2023. i 14.1.2025. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. točka 1. Tarife) za svako navedeno ročište. Za svaku navedenu radnju tužiteljici je priznat PDV po stopi od 25%. Priznat je i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 56,97 EUR (iznos koji je doista i plaćen s tog osnova dok je s preostalim dijelom zahtjeva tužiteljica odbijena) te trošak uplate predujma za provođenje financijskog vještačenja u iznosu od 265,45 EUR. Na dosuđeni iznos troška parničnog postupka sud je temeljem odredbe članka 151. stavka 3. ZPP dosudio i zatražene zatezne kamate tekuće od dana donošenja presude do isplate. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom IV. izreke presude.

16.1. Tužiteljici nije priznat trošak sastavljanja podneska od 1.4.2022. kojim ista izvještava sud kako je uplatila sudsku pristojbu na tužbu budući da uplatu sud provjerava putem e spisa. Nije joj priznat niti trošak sastavljanja podneska od 7.4.2022. kojim požuruje sud u postupanju jer taj trošak nije bio potreban za vođenje postupka. Nije joj priznat niti trošak sastavljanja podneska od 23.1.2023. kojim izvještava sud kako je uplatila predujam za financijsko vještačenje, budući da uplatu sud sam provjerava putem računovodstva ili Ipis financijske kartice predmeta. Iz istih razloga nije joj priznat niti trošak sastavljanja podneska od 1.9.2023. kojim izvještava sud kako je uplatila ostatak predujma za financijsko vještačenje. Iz istih razloga nije joj priznat niti trošak sastavljanja podneska od 6.11.2023. kojim izvještava sud kako je uplatila predujam za financijsko vještačenje i kojim predlaže da je se sasluša, tim više jer je dokazni prijedlog za saslušanjem tužiteljice istaknut još u tužbi. Nije joj priznat niti trošak sastavljanja podneska od 14.6.2024. kojim uređuje tužbeni zahtjev prema nalazu i mišljenju vještaka jer omaške ili propuštanja tužiteljice ne mogu ići na trošak tuženika, a za sastavljanje uređenog tužbenog zahtjeva je tužiteljici već priznat trošak (podnesak od 23.12.2024.). Nije joj priznat niti trošak sudske pristojbe na presudu u zatraženom iznosu, sve budući da je odredbom članka 11. st. 1. toč. 20. Zakona o izmjeni Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj: 51/23) propisano kako su od plaćanja sudskim pristojbi oslobođeni potrošači kao stečajni dužnici i tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa. Prijelaznim i završnim odredbama navedenog zakona propisano je kako isti stupa na snagu osmoga dana od dana objave u »Narodnim novinama«. Budući da isti Zakon objavljen u "Narodnim novinama" s danom 12. svibnja 2023., to je tužiteljica u ovom predmetu, budući da je postupak pokrenula na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, oslobođena od obveze plaćanja sudskih pristojbi za sve pristojbe koje su nastale s 20. svibnja 2023., kada je navedeni zakon stupio na snagu te nakon toga dana, dok je obveze plaćanja pristojbe nastale prije toga dana dužna izvršiti, sve imajući u vidu prijelazne odredbe toga Zakona. Nije joj priznat niti zatraženi materijalni trošak čija osnov i visina nije dokazana.

U Zagrebu, 5. ožujka 2025.

Sutkinja

Vedrana Kufrin

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 (petnaest) dana:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ako je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno

- od dana primitka prijepisa presude, ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Žalba se podnosi ovom sudu, u tri primjerka, a o žalbi odlučuje Županijski sud.

DNA:

1. tužiteljici po punomoćnici

2. tuženiku po punomoćnici