REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI RADNI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: Pr-1828/2016-94

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski radni sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Idi Vrančić, a po prijedlogu sudskog savjetnika Lordana Ćošića, u pravnoj stvari tužiteljice CL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Lana Humljak Gugić, odvjetnica u Zagrebu, Pod zidom 5, protiv tuženika ECOINA d.o.o. za zaštitu okoliša, Zagreb, SR Njemačke 10, OIB: 98219968247, kojeg zastupa punomoćnik Marijan Ruždjak, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Ruždjak i partneri, Zagreb, Draškovićeva 40/II, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 13. siječnja 2025., u nazočnosti punomoćnice tužiteljice Lane Humljak Gugić, odvjetnice, i zamjenika punomoćnika tuženika, Ivana Filkovića, odvjetnika, sukladno odredbi čl. 335. st. 4. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka Ustavnog suda RH, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 - Odluka Ustavnog suda RH, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23), dana 5. ožujka 2025. godine, objavio je i

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtrjev koji glasi:

'' Nalaže se tuženiku ECOINA d.o.o. iz Zagreba, SR Njemačke 10, OIB: 98219968247, isplatiti tužiteljici CL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadu plaće za odrađeni prekovremeni rad u bruto iznosu od 2.423,99 eura sa zakonskom zateznom kamatom koja teče kako slijedi:

za siječanj 2013. na bruto iznos od 130,49 eura od 15. 2. 2013. do isplate, za travanj 2013. na bruto iznos od 191,79 eura od 15. 5. 2013. do isplate, za svibanj 2013. na bruto iznos od 262,53 eura od 15. 6. 2013. do isplate, za listopad 2013. na bruto iznos od 168,65 eura od 15. 11. 2013. do isplate, za prosinac 2013. na bruto iznos od 185,33 eura od 15. 1. 2014. do isplate, za siječanj 2014. na bruto iznos od 358,73 eura od 15. 2. 2014. do isplate, za veljaču 2014. na bruto iznos od 145,82 eura od 15. 3. 2014. do isplate, za ožujak 2014. na bruto iznos od 192,98 eura od 15. 4. 2014. do isplate, za rujan 2014. na bruto iznos od 120,98 eura od 15. 10. 2014. do isplate, za listopad 2014. na bruto iznos od 39,39 eura od 15. 11. 2014. do isplate, za studeni 2014. na bruto iznos od 116,09 eura od 15. 12. 2014. do isplate, za siječanj 2015. na bruto iznos od 290,1 eura od 15. 2. 2015. do isplate, za travanj 2015. na bruto iznos od 77,11 eura od 15. 5. 2015. do isplate, za lipanj 2015. na bruto iznos od 36 eura od 15. 7. 2015. do isplate,

za srpanj 2015. na bruto iznos od 108,2 eura od 15. 8. 2015. do isplate. ''

II. Nalaže se tuženiku ECOINA d.o.o. iz Zagreba, SR Njemačke 10, OIB: 98219968247, isplatiti tužiteljici CL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime razlike između ugovorene i isplaćene plaće ukupan iznos od 100,68 eura bruto sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 15. svibnja 2016. do isplate, i to po stopi koja se od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu je za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, osim u dijelu koji se odnosi na isplatu zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u dosuđenom bruto iznosu, sve u roku 15 dana

III. Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice u dijelu koji se odnosi na isplatu zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u dosuđenom bruto iznosu pod točkom II. izreke presude.

IV. Nalaže se tužiteljici da tuženiku naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 2.092,57 eura, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 5. ožujka 2025. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

V. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška parničnog postupka preko dosuđenog iznosa.

VI. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troška parničnog postupka.

Obrazloženje

1. Tužiteljica CL (dalje u tekstu. tužiteljica) u tužbi od 4. srpnja 2016. u bitnome navodi da je bila zaposlenica tuženika temeljem ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 31. siječnja 2011. do 31. svibnja 2016. kada je jednostrano raskinula radni odnos kod tuženika. Tuženik je unatoč jednostranom otkazu ugovora o radu od strane tužiteljice, tužiteljici dana 6. lipnja 2016. uputio odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu. Tužiteljica smatra da je odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu nezakonita iz razloga što je ona kao radnica prethodno otkazala ugovor o radu i to dopisom od 5. svibnja 2016. u kojem je dostavila sporazumni raskid ugovora o radnom odnosu zaključno s danom 31. svibnja 2016. a koja ima značaj jednostranog otkaza, te smatra da poslodavac nije imao ovlasti donijeti pobijanu odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu. Dalje navodi da u obrazloženju pobijane nezakonite odluke poslodavac pogrešno navodi da tužiteljica kao radnica nije potpisala ponuđeni sporazumni raskid a da bi ju poslodavac pozivao da potpiše ponuđeni sporazum, da se vrati na rad ili da da jednostrani otkaz ugovora o radu. Također navodi da je netočan navod da tužiteljica ništa od ponuđenog nije prihvatila te da je na ponovni telefonski poziv 31. svibnja 2016. odgovorila da ništa ne želi potpisati, da neće dolaziti na rad jer se zapošljava kod drugog poslodavca te da joj se slobodno da izvanredni otkaz. Tužiteljica dalje navodi da u postupku prije jednostranog otkazivanja ugovora o radu poslodavca jedino nije htjela potpisati izjavu sastavljenu od strane poslodavca i uvjetovanu od strane poslodavca sa sadržajem da ista nema više nikakvih novčanih potraživanja prema poslodavcu a potpisivanjem koje izjave je poslodavac uvjetovao sporazumni prestanak radnog odnosa. Ističe da upravo dopis od 5. svibnja 2016. predstavlja jednostrani otkaz ugovora o radu a kojim je prestao ugovor o radu sklopljen između poslodavca i radnice 31. siječnja 2011. godine. Tužiteljica sukladno pozitivnim odredbama Zakona o radu osporava dopuštenost izvanrednog otkazivanja ugovora o radu obzirom je u trenutku donošenja odluke radni odnos već prestao danom 31. svibnja 2016. jednostranim otkazom tužiteljice. Tužiteljica ističe da ima nepodmirenih novčanih potraživanja prema poslodavcu i to na ime neplaćenog prekovremenog rada od siječnja 2013. pa do srpnja 2015. Tužiteljica smatra da je ostvarila u navedenom razdoblju prekovremeni rad u ukupnom opsegu od 169,20 sati a koji su prekovremeni sati ovjereni potpisima rukovoditelja, što je vidljivo iz kartica poslodavca koje tužiteljica posjeduje. Također, tužiteljica ističe da ima dospjelih nepodmirenih novčanih potraživanja prema poslodavcu i to na ime razlike između ugovorene i isplaćene plaće temeljem ugovora o radu, kojim je čl. 13. jasno utvrđeno da tužiteljica za rad kod poslodavca prima mjesečnu osnovnu plaću u visini 15.136,66 kn bruto a što je poslodavac zanemario prilikom obračuna plaće te joj unazad tri godine isplaćuje plaću manju od one koja joj pripada sukladno ugovoru o radu pa joj je tako propustio isplatiti za razdoblje od srpnja 2015. do zaključno travnja 2016. ukupno 11.216,71 kn bruto sa zakonskom zateznom kamatom. Tužiteljica je podneskom od 15. siječnja 2024. konačno uredila tužbeni zahtjev tako da od tuženika potražuje isplatu bruto iznosa od 2.423,99 eura sa zakonskom zateznom kamatom na osnovu naknade plaće za odrađeni prekovremeni rad, te na ime razlike između ugovorene i isplaćene plaće ukupan iznos od 100,68 eura bruto sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 15. svibnja 2016. do isplate, te slijedom svega navedenoga predlaže u cijelosti usvojiti tužbeni zahtjev uz naknadu parničnog troška tužiteljici

2. Tuženik u odgovoru na tužbu od 29. srpnja 2016. u bitnome navodi da su navodi tužiteljice iz tužbe u cijelosti neosnovani te osporava i osnovu i visinu potraživanja tužiteljice. Tuženik ističe da je netočan navod tužiteljice da je "jednostrano raskinula radni odnos kod tuženika". Ista je, kao što i sama navodi u tužbi, dana 5. svibnja 2016. podnijela zahtjev za sporazumni raskid ugovora o radu. Stoga je kontradiktoran navod tužiteljice da njen zahtjev za sporazumnim raskidom ugovora o radu predstavlja otkaz ugovora o radu od strane tužiteljice. Suprotno navodima tužiteljice, zahtjev za sporazumni raskid radnog odnosa nema značaj jednostranog otkaza ugovora o radu. Stoga je tuženik pozvao tužiteljicu da zajednički potpišu akt kojim bi sporazumno prestao ugovor o radu između stranaka koji akt tužiteljica nije potpisala niti se pojavila na radu. Kako tužiteljica nije dolazila na rad a radni odnos joj nije prestao te nije opravdala svoj izostanak, tuženik joj je bio prisiljen izvanredno otkazati ugovor o radu. Tuženik napominje da je ugovor o radu tužiteljici izvanredno otkazan u potpunosti u skladu sa zakonom. Tuženik osporava da je tužiteljica kod tuženika radila prekovremeno u utuženom razdoblju. Tuženik navodi da je odredbom članka 45. Zakona o radu propisano da u slučaju više sile, izvanrednog povećanja opsega poslova i u drugim slučajevima prijeke potrebe, radnik na zahtjev poslodavca mora raditi duže od punog radnog vremena. Dakle, da bi se moglo govoriti o prekovremenom radu moraju kumulativno biti ispunjena dva preduvjeta, a to su da je postojala viša sila, izvanredno povećanje opsega poslova ili drugi slučaj prijeke potrebe i zahtjev poslodavca da radnik radi duže od punog radnog vremena. U konkretnom slučaju nije bilo niti prijeke potrebe za ostankom tužiteljice na radu dulje od punog radnog vremena niti je postojao nalog poslodavca za tim. Upravo kako ne bi došlo do situacije da radnik zlorabi institut prekovremenog rada, tuženik je još u srpnju 2010. godine donio odluku o prekovremenim radnim satima u kojoj je decidirano navedeno da poslodavac mora pismeno zahtijevati od radnika prekovremeni rad što mora biti evidentirano kod tajnice radnika a eventualni višak radnih sati koje djelatnik samoinicijativno ostvari tijekom radnog dana bez zahtjeva poslodavca te tako evidentirani broj sati u "kartici radnih sati" se ne smatra prekovremenim radom. Stoga, liste koje je tužiteljica dostavila uz tužbu ne predstavljaju nikakav pravno valjani dokaz da je prekovremeno radila u utuženom razdoblju. Tuženik dalje navodi da je tužiteljica imala s tuženikom ugovorenu plaću u visini od 15.136,66 kuna bruto, no tuženik je u međuvremenu donio odluku kojom je izmijenjena plaća svim radnicima. Tužiteljica je tek nakon prestanka radnog odnosa podnijela zahtjev za isplatom razlike plaće a tuženik je tada ustanovio da tužiteljica nije vratila potpisani novi ugovor o radu, stoga joj je tuženik isplatio na ime razlike plaće za utuženo razdoblje iznos od 9.880,69 kuna koliko iznosi ukupna razlika plaće za tužiteljicu. Tuženik osporava iznos koji prelazi navedeni iznos koji je tužiteljici isplaćen a koji tužiteljica potražuje u svojoj tužbi. Slijedom svega navedenog tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev uz naknadu parničnog troška tuženiku.

3. Tužiteljica je uz tužbu dostavila i Zahtjev za zaštitu prava radnika od 10. lipnja 2016. (str. 8 -12 spisa) zajedno sa poštanskom potvrdom (str. 7 spisa) upućenom tuženiku, protiv odluke tuženika o izvanrednom otkazu, a koji zahtjev sadržajno odgovara navodima iz tužbe. U zahtjevu je kao i u tužbi tužiteljica osporavala zakonitost odluke tuženika o izvanrednom otkazu od 6. lipnja 2016. i zahtijevala da se ista odluka utvrdi nezakonitom i nedopuštenom, uz utvrđenje da je radni odnos prestao jednostranim otkazom tužiteljice s danom 31. svibnja 2016. Međutim, kako u tužbenom zahtjevu navedenom u tužbi, pa ni u kasnije preciziranim tužbenim zahtjevima, počevši od podneska od 28. siječnja 2020. kojim je prvi puta uskladila tužbeni zahtjev sa nalazom i mišljenjem sudskog vještaka, pa konačno ni u podnesku od 24. siječnja 2024. kojim je konačno precizirala tužbeni zahtjev, tužiteljica nije postavila određeni deklaratorni tužbeni zahtjev da se presudom utvrdi nedopuštenom odluka o izvanrednom otkazu, odnosno da se utvrdi raskid radnog odnosa sa 31. svibnja 2016., niti je tijekom postupka u svojim kasnijim navodima isticala te činjenice, niti predlagala dokaze radi utvrđenja nedopuštenosti odluke o izvanrednom otkazu, na temelju čl. 193. st. 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka Ustavnog suda RH, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 - Odluka Ustavnog suda RH, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23), smatra se da je u navedenom dijelu tužba povučena, s obzirom da se niti tuženik takvom povlačenju nije protivio.

4. Tijekom postupka izvedeni su slijedeći dokazi: izvršen je uvid u zahtjev za zaštitu prava od 10.06.2016. (str. 8 -12 spisa), u dopis o sporazumnom raskidu ugovora od 05.05.2016. (str. 13 spisa), u odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 03.06.2016. (str. 14 spisa), u ugovor o radu na neodređeno vrijeme od 31.01.2011. (str. 15 – 17 spisa), u obračun isplaćene plaće (str. 18-29 spisa), kartice radnog vremena i obračunske liste (str. 30 - 66 spisa), u tužiteljičinu osobnu evidenciju radnog vremena (str. 67 – 69 spisa), u izvadak br. 119 tuženika kod Zagrebačke banke d.d. (str. 76 – 77 spisa), u obrazac JOPPD (str. 78-81 spisa), u obavijest poslodavca o odluci direktora o prekovremenim radnim satima (str. 87 spisa), u obavijest direktora poslodavca djelatnicima (str. 92 – 96 spisa), proveden je dokaz saslušanjem tužiteljice na ročištu 7. ožujka 2017. (str. 98 – 99 spisa), u izvješće o privremenoj nesposobnosti za rad (str. 101 – 103 spisa), u e-mail korespondenciju s prilozima (str. 113 – 126 spisa), na ročištu 16. svibnja 2017. proveden je dokaz saslušanjem zz tuženika ŽL (str. 129 – 130 spisa) i svjedoka ML (str. 127 – 128 spisa). na ročištu 9. listopada 2017. proveden je dokaz saslušanjem svjedoka BL (str. 143 – 144 spisa), svjedoka UL (str. 144 – 145 spisa) te svjedoka NL (str. 145 146 spisa), izvršen je uvid u izjavu tužiteljice (str. 157 – 158 spisa), u zahtjev za izuzeće vještaka (str. 168 – 169 spisa), proveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Ručević vještačenja d.o.o. od 5. ožujka 2019. (str. 170 – 188 spisa), na ročištu 11. lipnja 2019. proveden je dokaz saslušanjem vještaka Zrinka Ručevića iz Ručević vještačenja d.o.o. (str. 200 – 201 spisa), provedeno je dopunsko financijsko vještačenje – očitovanje od 14. siječnja 2020. na prigovore i prijedloge stranaka (str. 206 – 209 spisa), izvršen je uvid u e-mail s tablicom korištenja godišnjeg odmora (str. 215 – 223 spisa), provedeno je drugo dopunsko financijsko vještačenje po Ručević vještačenja d.o.o. od 11. listopada 2020. (str. 225 – 230 spisa), izvršen je uvid u očitovanje vještaka Ručević vještačenja d.o.o. od 23. veljače 2021. (str. 240 spisa), na ročištu 11. svibnja 2022. proveden je dokaz saslušanjem vještaka Zrinka Ručevića (str. 251 – 252 spisa), izvršen je uvid u nedostajuće tablice vještaka Zrinka Ručevića iz svog dopunskog nalaza i mišljenja (str. 255 – 261 spisa), zatim u dopunsko financijsko vještačenje Ručević vještačenja d.o.o. od 2. studenoga 2023. (str. 276 – 287 spisa), te u sudsku praksu te u ostalu dokumentaciju koja prileži spisu.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatom naknade plaće po osnovi prekovremenog rada u utuženom razdoblju od siječnja 2013. do srpnja 2015., te zahtjev tužiteljice za isplatom razlike bruto plaće uslijed isplate plaće niže od ugovorene u razdoblju od srpnja 2015. do zaključno travnja 2016.

6. U postupku nije sporna aktivna i pasivna legitimacija, nije sporno da je tužiteljica u cijelom utuženom razdoblju zaposlenica tuženika na radnom mjestu projektanta na temelju ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 31. siječnja 2011., te nije sporno da je radni odnos tužiteljice kod tuženika prestao 6. svibnja 2016. U postupku također nije sporno da je plaća tužiteljici ugovorom o radu utvrđena u visini od

15.136,66 kn bruto / 2.008,98 eura bruto (Fiksni tečaj konverzije: 7,53450).

7. U postupku je sporna pravna osnova tužbenog zahtjeva, odnosno je li tužiteljica u utuženom razdoblju od siječnja 2013. do srpnja 2015. radila prekovremeno, odnosno ima li pravo na naknadu plaće po osnovi prekovremenog rada, te je li tuženik tužiteljici u cijelosti isplatio ugovorenu plaću u razdoblju od srpnja 2015. do zaključno travnja 2016. Sporna je i visina tužbenog zahtjeva.

8. Sud je u skladu s čl. 8. ZPP-a na temelju svih izvedenih dokaza i na temelju rezultata cjelokupnog postupka utvrdio da je tužbeni zahtjev tužiteljice u dijelu potraživanja naknade plaće po osnovi prekovremenog rada u razdoblju od siječnja 2013. do srpnja 2015. neosnovan, dok je u dijelu potraživanja razlike bruto plaće zbog isplate niže plaće od ugovorene, u razdoblju od srpnja 2015. do travnja 2016., tužbeni zahtjev osnovan, osim u dijelu isplate zakonskih zateznih kamata na iznose poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak.

9. Radi utvrđivanja visine potraživanja proveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Zrinku Ručeviću iz Ručević vještačenja d.o.o. o čemu u spisu prileći pisani nalaz i mišljenje od 5. ožujka 2019. (str. 170 – 188 spisa). Na temelju pregledane dokumentacije sudski vještak je zaključio da razlika bruto plaća tužiteljice s osnove prekovremenog rada iznosi ukupno 19.655,67 kuna / 2.608,76

eura (Fiksni tečaj konverzije: 7,53450) bruto za utužene mjesece, pri čemu su pojedini mjesečni iznosi dani u stupcu "e" Tabele 4., a dospijeće svakog od njih je do 15.-og u sljedećem mjesecu, te da razlika ugovorene i isplaćene plaće tužiteljice za sporno razdobllje precizirano u tužbi iznosi ukupno 819,27 kuna / 108,74 eura (Fiksni tečaj konverzoje: 7,53450).

9.1. Tužiteljica u podnesku od 28. ožujka 2019. prigovara nalazu i mišljenju sudskog vještaka, navodeći da nije uzeo u opbzir prekovremene sate iz ožujka 2012. (69 prekovremenih sati) i listopada 2012. (57,45 sati), te da kod razlike ugovorene i isplaćene plaće nije uzeo u obzir svibanj 2016. kada je tužiteljica još bila u radnom odnosu kod tuženika. Također prigovara da je sudski vještak nalaz i mišljenje izradio pod pretpostavkom da se visina satnice prekovremenog rada uvećava za 15%, jer se stručan nalaz ne može temeljiti na pretpostavci.

9.2. Nalazu i mišljenju vještaka u podnesku od 28. ožujka 2019. prigovara i tuženik u bitnome navodeći da je radno vrijeme tužiteljice bilo od 08,00 do 16,00 sati, te da odlazak tužiteljice s posla nekoliko minuta kasnije, npr. u 16,20 ili 16,30, ne prestavlja prekovremeni rad, jer je radniku potrebno neko vrijeme kako bi se obukao, otišao do toaleta, pregledao internet stranice za svoje vlastite potreba i slično, pa se ne može raditi o prekovremenom radu. Tuženik prigovara da je vještak pogrešno izračunao ukupno vrijeme prekovremenog rada jer je npr. za 02.01.2013. naveo da je tužitelica došla u 8,00, a otišla s posla u 16,15, te za to računa 8,25 sati rada, čime je tužiteljici dodao 10 minuta rada više, a isto se ponavlja i na druge datume. Na neke datume vještak je pogrešno naveo vrijeme odlaska, npr. 11.01.2013. tužiteljica je otišla s posla u 16,20, a ne u 16,30, što je dovelo do pogrešnog izračuna. Tuženik također prigovara visini obračuna razlike između ugovorene i isplaćene plaće, te navodi ta sudski vještak nije uzeo u obzir dane plaćenog dopusta koje je tuženik odobrio tužitelici povrh godišnjeg odmora.

9.3. Na ročištu 11. lipnja 2019. saslušan je vještak Zrinko Ručević (str. 200 – 201 spisa) koji je tom prilikom odgovorio na prigovore tužiteljice i tuženika. U pogledu prigovora tuženika da je pogrešno zbrajao minute navodnog prekovremenog rada za što primjer navodi 02.01.2013. gdje je za rad tužiteljice od 8:00 do 16:15 naveo da to iznosi ukupno 8,25 sati rada, navodi da je navedeno potpuno ispravno, obzirom da 15 minuta predstavlja ¼ sata, a ¼ sata iskazano kao decimalni broj iznosi 0,25, pa se radi upravo o 8,25 sati rada. Nadalje u odnosu na prigovore tuženika kako u pojedinim danima nije na ispravan način evidentirao vrijeme dolaska, odnosno odlaska tužiteljice na posao, odnosno s posla, pri čemu ističe datum 11.01.2013, te navodi kako je tužiteljica otišla s posla u 16:20, a ne u 16:30, navodi da na listu 57 spisa u evideniciji rada tužiteljice za dan 11.01.2013. piše upravo u 16:30, pa navodi da je primijenio ispravna vremena odlaska i dolaska. Isti odgovor se odnosi na datume 18.04.2013., 02.05.2013. i tako dalje, te navodi da je vremena dolaska i odlaska tužiteljice na posao i s posla iskazao iz dokumentacije priložene u spisu, a koju je popisao u uvodnom dijelu nalaza. U odnosu na prigovor tuženika da je nalaz i mišljenje izradio isključivo na temelju evidencija koje je dostavila tužiteljica navodi da je detaljno obrazloženo na str. 2 nalaza te je vidljivo kako su izračuni za 2013. i 2014. godinu izrađeni na temelju dokumentacije koju je dostavila tužiteljica, ali koja je ovjerena po tuženiku, a za 2015. godinu je od tuženika pribavio potrebnu dokumentaciju pa je za tu godinu sačinjen izračun iz dokumentacije koju je dostavio tuženik. U odnosu na prigovor tuženika kako tužiteljica u pojedinim mjesecima na pojedine dane nije radila, pa se primjerice navodi 1. i 2. siječnja 2013., 1. i 22. travnja 2013. i td., vještak navodi kako je navedene dane uključio u izračun stoga što se radi ili o praznicima ili o godišnjem odmoru za koje je potrebno da se uzmu u obzir radi obračuna ukupnog broja radnih sati u mjesecu. U odnosu na prigovor da je tužiteljica određene mjesece provela na bolovanju vješak navodi da će se pisano očitovati. Sud je stoga odredio provođenje dopunskog vještačenja kako bi vještak odgovorio na sve prigovore stranaka.

10. Sudski vještak je u odnosu na iznesene prigovore izvršio dopunsko vještačenje te je podnio pisano očitovanje 14. siječnja 2020. (str. 206 – 209 spisa). U istome korigira dani nalaz i mišljenje na način da uzima u obzir i dane koje je tužiteljica provela na bolovanju, te u odnosu na prigovor tuženika da je tužiteljici odobreno korištenje plaćenog dopusta povrh 20 dana godišnjeg odmora, vještak navodi kako u 2013. nije bilo razlika u danim izračunima, s obzirom da radni dani nisu uzeti u obzir, a za 2014. i 2015. daje korigirani izračun uzimajući u obzir korištenje dodatnih slobodnih dana na ime određenih sati rada vikendom i blagdanom. Sudski vještak odgovara na prigovore tužiteljice iz podneska od 28. ožujka 2019. te navodi da svibanj 2016. nije niti uključen u tužbeni zahtjev pa ga vještak nije uključio u izračun, nadalje da također ožujak i listopad 2012. nisu obuhvaćeni tužbenim zahtjevom pa nisu uzeti u obzir, a u odnosu na prigovor da je vještak primijenio stopu povećanja naknade za prekovremeni rad u visini od 15% isti odgovara da je tužiteljica sama u tužbenom zahtjevu navela stopu uvećanja od 15%, te ukoliko sud smatra da treba upotrijebiti drugu stopu da može izraditi dopunski izračun. Sudski vještak u skladu sa navedenim zaključuje da razlike bruto plaća tužiteljice s osnove prekovremenog rada

iznose ukupno 17.502,59 kuna / 2.322,99 eura (Fiksni tečaj konverzije: 7,53450) za utužene mjesece, a da razlika između ugovorene i isplaćene plaće tužiteljici za sporno razdoblje precizirano u tužbi iznosi ukupno 758,54 kuna / 100,68 eura (Fiksni tečaj konverzije: 7,53450), a dospijeva 15. svibnja 2016.

10.1. Tužiteljica u podnesku od 28. siječnja 2020. ne stavlja primjedbe na dopunsko vještačenje, iako smatra da je vještak trebao primijeniti stopu uvećanja za prekovremeni rad u visini od 20%, te uređuje tužbeni zahjtjev u skladu sa izračunoim vještaka. Tuženik u podnesku od 14. veljače 2020. prigovara dopunskom nalazu i mišljenju sudskog vještaka i dalje iz razloga što je u prekovremeniu rad uračunao svaku minutu ranijeg dolaska i kasnijeg odlaska s posla tužiteljice, te ponavlja prigovor da je vještak za pojedine dane pogrešno izračunao prekovemeni rad primjerice, za 2. siječnja 2013. naveo je kako je tužiteljica došla na posao u 8,00, a otišla s posla u 16,15, i da tu iznosi 8,25 sati rada, pa tuženik smatra kako je vještak iskazao 10 minuta više, te prigovara da vještak nije u obzir uzeo podatke o evidenciji rada tužiteljice za 2013. i 2014. godinu koju je vještaku dostavio tuženik, nego da je primijenio evidencije tužiteljice.

11. Sudski vještak u svom pisanom očitovanju i dopunskom nalazu i mišljenju od 11. listopada 2020. (str. 225 – 230 spisa) odgovara na daljnje prigovore, te navodi da je na navode tužiteljice sačinio i verziju izračuna koja uključuje uvećanje plaće za prekovremeni rad za 20%. a u odnosu na prigovore tužemnika ističe da je na prvi prigovor tuženika već odgovorio da za 15 minuta obračunava ¼ sata. U odnosu na prigovor tuženika da je za 2013. i 2014. koristio evidenciju tužiteljice, iako je imao evidencije tuženika, vještak navodi da je za te godine koristio evidencije u spisu, a na navedeni prigovor vještak daje dopunski izračun na temelju dokumentacije koju je dostavio tuženik, s tim da je navedena dokumentacija nepotpuna jer u njoj nisu iskazani dani blagdana, kao ni dani u kojima je tužiteljica koristila godišnji odmor, ili je bila na bolovanju, što je sve vještak označio masno tiskanim brojevima, a nedostajući podaci preuzeti su iz evidencija koje je dostavila tužiteljica. Vještak zaključuje da ako sud utvrdi kako se izračuni trebaju sačiniti na temelju evidencija koje je za 2013. i 2014. gosinu u spis dostavila tužiteljica, te da se plaće za prekovremene sate rada dobivaju uvećanjem po stopi od 20 %, tada je vještak mišljenja da razlike bruto plaća tužiteljice s osnove prekovremenog rada iznosi ukupno 18.263,59 kn / 2.423,99 eura bruto. Ako pak sud utvrdi kako se izračuni trebaju sačiniti na temelju evidencija koje je za 2013. i 2014. godinu u spis dostavio tuženik, u tom slučaju potraživanje tužiteljice za prekovremene sate s uvećanjem po stopi od 15% iznosi ukupno 17.440,80 kn / 2.314,79 eura bruto, a s uvećanjem po stopi od 20% 18.199,09 kn / 2.415,43 eura bruto. U svemu ostalome sudski vještak ostaje kod prvotno danog nalaza i mišljenja.

11.1. Tužiteljca u podnesku od 17. listopada 2020. ne stavlja primjedbe te usklađuje tužbeni zahtjkev s izračunom vještaka na način da prihvaća prvi izračun uz primjenu uvećanja za prekoivremeni rad od 20%. Tuženik u podnesku od 22. listopada 2022. prigovara danom nalazu i mišljenju da se dolazak na posao tužiteljice prije 8.00 sati, odnosno ostajanje na poslu iza 16.00 sati, bez naloga tuženika, ne bi trebalo smatrati prekovremenim radom, te ponavlja prigovore iznesene ranije da je vještak upotrijebio pogrešne podatke i nije upotrijebio tuženikove evidencije, te nije uzeo u obzir da je tužiteljica koristila plaćeni dopust povrh godišnjeg odnora.

12. Sudski vještak u svom pisanom očitovanju od 23. veljače 2021. (str. 240 spisa), odgovara na prigovore tuženika navodeći da se u slučaju uračunavanja ranijeg dolaska i odlaska s posla tužitelice u prekovremeni rad radi isključivo o pravnom pitanju, na sudu ostaje odrediti se po istom, dok se vještak na ostale prigovore tuženika već očitovao, stoga ostaje kod danog nalaza i mišljenja.

13. U podnesku od 13. rujna 2021. tuženik ponovno ističe prigovore na nalaz i mišljenje vještaka, kojima u bitnome navodi da se raniji dolazak i raniji odlazak s posla ne može smatrati prekovremenim radom te da nije koristio evidencije rada tuženika za 2013. i 2014. godinu odnosno da je pogrešno izračunao naknade za bolovanje tužiteljice u listopadu 2015. i veljači 2016.

13.1. Na ročištu 11. svibnja 2022. proveden je dokaz saslušanjem vještaka Zrinka Ručevića (str. 251 – 252 spisa), u odnosu na prigovore tuženika vještak navodi da je u ranijim očitovanjima detaljno obrazložio zbog čega je za pojedine godine primjenjivao pojedine evidencije, i kod toga u cijelosti ostaje. U odnosu na prigovore tuženika da je vještak primijenio pogrešne naknade za bolovanje tužiteljice u listopadu 2015. i veljači 2015. navodi da je pretpostavljene bruto naknade bolovanja izračunao na temelju pretpostavljene bruto plaće tužiteljice iskazane na bazi ugovorene bruto plaće, a naknade za sate bolovanja na teret poslodavca iskazao je primjenom istih stopa koje je primjenjivao i sam tuženik. Slijedom navedenoga sudski vještak je ostao kod danih izračuna.

14. Tuženik je u podnesku od 10. siječnja 2023. Iznio daljnje prigovore na nalaz i mišljenje sudskog vještaka, navodeći da vještak nije uzeo u obzir dane kada tužiteljica nije bila na poslu. U svom pisanom očitovanju od 2. studenoga 2023. (str. 276 – 287 spisa) sudski vještak se očituje na prigovore tuženika iz podneska od 10. siječnja 2023. i dostavlja dopunske izračune u skladu sa prigovorima tuženika. Sudski vještak navodi da je neutemeljen zahtjev tuženika da bi se dani kada tužiteljica nije bila prisutna na poslu (zbog blagdana, neradnog dana, bolovanja ili godišnjeg odmora) trebali maknuti iz prikaza ukupne ostvarene mjesečne satnice. Naime, svi ti dani opravdanog izostanka s posla tužiteljici su bili plaćeni i ulaze u mjesečni fond sati, te ukoliko bi se isti uklonili iz evidencije proizišlo bi da je tužiteljica ostvarila manji broj sati od mjesečnog fonda sati, što nije životno ni logično, a osim toga u stvarnosti se nije ni dogodilo. Sudski vještak daje dopunske izračune potraživanja ako se uzmu u obzir evidencije rada koje je za 2013. i 2014. godinu dostavio tuženik, te u skladu sa prigovorima tuženika ako sud utvrdi da se plaće za prekovremene sate rada dobivaju uvećanjem po stopi od 15%, tada azlike bruto plaća tužiteljice s osnove prekovremenog rada iznosi ukupno 11.994,38 kn odnosno 1.591,93 eura. Ako sud utvrdi da se plaće za prekovremene sate rada dobivaju uvećanjem po stopi od 20%, tada razlike bruto plaća tužiteljice s osnove prekovremenog rada iznosi ukupno 12.515,86 kn odnosno 1.661,15 eura (zbroj pojedinačno konvertiranih iznosa), te u svemu ostalome vještak ostaje kod utvrđenja i izračuna iz prethodnih nalaza i mišljenja izrañenih u ovom predmetu.

15. Sud je nalaz i mišljenje sudskog vještaka ocijenio vjerodostojnim i to dopunski nalaz i mišljenje od 11. listopada 2020. (str. 225 – 230 spisa), u kojem je sudski vještak odgovorio na primjedbe stranaka i dao izračune potraživanja tužiteljice po osnovi prekovremenog rada, i to u dvije verzije, uvećanja plaće za 15% i uvećanja plaće za 20% za prekovremeni rad, a koji će izračun sud prihvatiti pravno je pitanje. U istom nalazu sudski vještak je ostao kod izračuna potraživanja tužiteljice po osnovi isplate niže plaće od ugovorene danog u dopunskom nalazu i mišljenju od 14. siječnja 2020. koji je sud ocijenio vjerodostojnom. Sud smatra da je sudski vještak argumentirano odgovorio na sve prigovore stranaka, te je nalaz i mišljenje dao stručno i uvjerljivo. U odnosu na dopunsko vještačenje od 2. studenoga 2023. (str. 276 – 287 spisa), sud isto nije prihvatio kao vjerodostojno jer je dano prema prigovorima tuženika, na način da su isključeni pojedini dani blagdana i izostanaka tužiteljice, na u nalazu označene dane, a za neke od njih u evidencijama tužiteljice navodi se da je provela na terenu, stoga je već iz toga razloga rezultat tog nalaza nepouzdan, a i sam sudski vještak navodi da se bez uračunavanja navedenih dana prilikom izračuna mjesečnih radnih sati ne može dobiti ispravan broj mjesečnih radnih sati.

16. Na ročištu 7. ožujka 2017. proveden je dokaz saslušanjem tužiteljice (str. 98 – 99 spisa). Tužiteljica tom prilikom navodi da je radila kod tuženika od 2009. godine, s tim da je od 2011. godine imala sklopljen ugovor o radu na naodređeno vrijeme, a radni odnos kod tuženika završio joj je 6. lipnja 2016. kada je odjavljena, te je kod tuženika cijelo vrijeme obavljala iste poslove projektiranja i nadziranja nad izvođenjem građevinskih radova. Tužiteljica navodi da se kod dolaska i odlaska na posao bila dužna evidentirati, i to još od počekta rada 2009. godine, upisivanjem u listu tajnice direktora vezano za sat dolaska i odlaska s posla, a nakon 2 do 3 godine uvedeno je elektronsko očitanje preko kartica na ulazu kod dolaska i odlaska. Tužiteljica navodi da je prema sklopljenom ugovoru o radu njezina radna obaveza bila 5 dana u tjednu, 8 sati dnevno, odnosno 40 sati tjedno. S obzirom na vrste poslova koje je obavljala imala je dvije nadređene osobe, to su bili NL i UL, a treća nadređena osoba bio je GL. Tužiteljica navodi da je kod tuženika bilo jako puno posla, a rokovi za završetak posla su bili vrlo kratki, pa joj je čak jednom prilikom od strane direktora i voditelja u petak naloženo da dobiveni projekt treba završiti do ponedjeljka. Iz tog razloga tužiteljica je ćesto bila prisiljena raditi prekovremeno da bi stigla sve odraditi, a isto je bila prisiljena i kako bi sačuvala svoj žig odnosno kako bi poslove odradila u roku, pa je čak i vikendima nosila posao kući, no većinu prekovremenog rada odrađivala je u prostorijama poslodavca. Tužiteljica navodi da joj prekovremeni rad izrijekom nije nalagao nitko od nadređenih, ali da je voditelj UL jednom prilikom poslao dopis u kojem se navodi da sati upisani u karticu, za koje voditelj smatra da su previše, neće biti plaćeni, a taj dopis trebala je potpisati tužiteljica i svi djelatnici. Na tužiteljičino pitanje hoće li joj biti plaćeni prekovremeni sati voditelj UL nije ništa odgovorio. Tužiteljica je također navela da bi ponekad dobila slobodan dan odnosno dan više godišnjeg odmora za odrađene prekovremene sate, ali to je bilo u samom početku njezinog rada kod tuženika 2009. godine. Tužiteljica dalje navodi da je projekte odrađivala uglavnom sama, jer dio kolega nisu ovlašteni i nemaju žig pa je tužiteljica kontrolirala i njihove projekte i potpisivala ih, međutim pred njezin odlazak kod tuženika se zaposlio još jedan kolega iz struke koji je imao žig kao i tužiteljica. Tužiteljica dalje navodi da se nadređenom ŽL obraćala više puita u vezi prekovremenog rada i razlike između ugovorene i isplaćene plaće, ali bez uspjeha, no da te zahtjeve nije slala pisano nego samo usmeno i to najviše u razgovorima sa ŽL, a kod posljednjeg razgovora su bili prisutni i NL i UL. Tužiteljica nadalje navodi da joj je 26. srpnja 2016. nakon prestanka radnog odnosa kod tuženika isplaćen određeni iznos na ime razlike ugovorene i isplaćene plaće i to 5.900,00 kuna neto, te navodi da je bila na bolovanju u listopadu 2015. i veljači 2016. godine. Iskaz tužiteljice sud je ocijenio vjerodostojnim u dijelu u kojem je suglasan sa iskazima ostalih svjedoka i dokumentacijom u spisu, osim u dijelu u kojem navodi da je bila prisiljena raditi prekovremeno zbog opsega posla.

17. Zakonski zastupnik tuženika ŽL saslušan na ročištu 16. svibnja 2017. str. 129 – 130 spisa) navodi da je zakonski zastupnik tuženika već 26 godina, te da tuženik tužiteljici nikada nije iskazao usmeni niti pisani zahtjev za prekovremenim radom za vrijeme njezinog rada kod tuženika. U slučaju da su isticali rokovi za neke projekte, tuženik je nastojao uključiti druge kolege radi ispomoći i davanja savjeta projektantu. Zz tuženika dalje navodi da su tužiteljici bili nadređeni UL i NL. Kada mu se predočava obavijest tuženika od 13. srpnja 2010., koja prileži spisu na str. 87, zz tuženika navodi da je on bio donositelj te obavijesti, te da su radnici bili obaviješteni o toj obavijesti usmenim putem te da je ta obavijest bila istaknuta na način na koji je navedeno u obavijesti. Zz tuženika vezano za razliku između ugovorene i isplaćene plaće navodi da je poslodavac izmijenio interni akt Pravilnik o sistematizaciji radnih mjesta i o plaćama i došlo je do sniženja plaće za pretežiti dio radnika te su radnicima ponuđeni na potpis i novi ugovori o radu. Tužiteljica ponuđeni ugovor nije prihvatila, a poslodavac je isplaćivao tu plaću prema novom ugovoru i iz tog razloga je došlo do te razlike. U odnosu na evidenciju dolazaka i odlazaka s posla, zz tuženika navodi da se radnici tuženika sami upisuju kod dolaska i dolaska s posla. Zz tuženika također navodi da mu se tužiteljica nije nikada obraćala s traženjem da joj se isplati prekovremeni rad i predočila neku svoju evidenciju prekovremenog rada, kao i sa zahtjevom za isplatom razlike plaće. U odnosu na evidencije rada dostavljene od strane tužiteljice, koja se nalazi na str. 30- 67 pisa, navodi da iste nisu službena evidencija radnog vremena, već je svrha istog da se vidi na kojem projektu je rađeno, odnosno koliko sati je utrošeno za pojedini projekt. Dokumentacija se odnosi na izvršavanje radnog zadatka i ona ne potvrđuje da se radi o prekovremenom radu, te potvrđuje da su istu potpisali UL i NL. Zz tuženika navodi da je vezano za prekovremeni rad tužiteljice kod tuženika provedena inspekcija rada i da nisu utvrđeni nedostaci kod poslodavca. Zz tuženika također navodi da je prije dolaska ML uz tužiteljicu bilo i drugih kolega koji su imali žig, te je kod poslodavca uvijek zaposleno više od jedne osobe koje imaju takav žig, a da je rad na projektima kod tuženika timski rad i da projektant ima tehničare i suradnike, odnosno svi rade zajedno i odgovorni projektant na kraju potpisuje te je isti odgovoran. Dodaje da nitko nikada nije tražio plaćanje prekovremenog rada, pa ga poslodavac nikome nije platio. Iskaz direktora tuženika sud je ocijenio vjerodostojnim u dijelu u kojem je suglasan sa iskazima ostalih svjedoka i dokumentacijom u spisu.

18. Svjedok ML u svom iskazu na ročištu 16. svibnja 2017. (str. 127 – 128 spisa). navodi da je unatrag dvije godine u radnom odnosu kod tuženika, gdje obavlja poslove projektanta, te s obzirom da je ovlašteni inženjer kao i tužiteljica da je radio sa tužiteljicom na nekim projektima, te je kod tuženika radio još jedan kolega iste struke, koji je kao i svjedok i tužiteljica bio ovlašteni inženjer i imao je žig. Svjedok dalje navodi da ima saznanja da je tužiteljica radila prekovremeno kod tuženika, iako nisu sjedili u istoj prostoriji, jer je to vidio po nekim nalozima koji se daju a i obzirom na obim posla, dok on osobno nikada nije radio prekovremeno i ne zna je li se to kod tuženika evidentiralo. Svjedok navodi da prema njegovom saznanju nije bilo izravnih naloga poslodavca prema tužiteljici da radi prekovremeno, ali je na sastancima bilo rečeno da se određeni poslovi moraju obaviti do završetka određenog roka. Svjedok također navodi da se kod tuženika vodi evidencija dolazaka i odlazaka sa radnog mjesta i to upisivanjem radnika u liste, te da mu je poznato da poslodavac radnicima kompenzira prekovremeni rad, ali ne može pojasniti kako, čuo je samo da se za prekovremeni rad kod tuženika priznaju slobodni dani Svjedok navodi da neke poslove kod tuženika nije bilo moguće odraditi da bi se ispoštovao zadani rok, ali da su se rokovi ponekad produžavali onda kada se vidjelo da se ne mogu ispoštovati i nije bilo nužno da se o tome održi formalni sastanak. To produžavanje rokova najčešće je bilo na inicijativu samih radnika, kada je jasno da se nešto ne može izvršiti u danom roku. Svjedoku nije poznato da je poslodavac ikada dao pisani zahtjev radniku za prekovremenim radom. Svjedok također navodi da odluku tuženika od 13. srpnja 2010., na koja prileži spisu na str. 87 nije nikada ranije vidio. Iskaz svjedoka ML sud je ocijenio vjerodostojnim u dijelu u kojem je suglasan sa iskazima ostalih svjedoka i dokumentacijom u spisu.

19. Svjedok BL saslušan na ročištu 9. listopada 2017. (str. 143 – 144 spisa) tom je prilikom iskazao da je zaposlenik tuženika već šesnaestu godinu, te da radi na poslovima projektanta. Svjedok navodi da je sa tužiteljicm cijelo vrijeme radio dok je ona radila kod tuženika, ali da nije obavljao iste poslove kao tužiteljica, ona je bila statičar a svjedok instalater. Svjedok također navodi da mu je poznato da je tužiteljica kod tuženika radila prekovremeno u utuženom razdoblju, je je dolazila prije njega na posao i ostajala bi duže, a dio posla je nosila kući, dok svjedok nije radio prekovremneno od kada je dobio upozorenje pred otkaz od poslodavca upravo zbog prekovremenog rada. Svjedok navodi da tužiteljica prema njegovom saznanju nije imala nalog poslodavca za prekovremeni rad, ali su nadređeni znali reći da određeni posao mora biti gotov do određenog dana, te da određene poslove tužiteljica nije mogla obaviti u roku jer je radila dva posla istovremeno i to projektiranje i nadzor. Svjedok navodi da se evidencija prisutnosti na radu vodila i vodi cijelo vrijeme, time da se svaki radnik elektronski očitava, a radnici paralelno učitavaju i upisuju u knjigu, a osim toga postoji evidencija na dnevnoj bazi tko je što radio, to vodi svatko za sebe i na tjednoj bazi to se daje nadređenom. Svjedok navodi da se radi upravo o jednoj takvoj kartici kada mu se predočava kartica za veljaču 2014. (str. 42 spisa). Svjedok dalje navodi da mu nije poznata obavijest od 13. srpnja 2010. (str. 87 spisa), te da istu nije vidio kod tajnice prilikom upisa dolaska i odlaska, a nije ju vidio niti na oglasnoj ploči. Svjedok također navodi da se u slučaju nemogućnosti odrađivanja posla u zadanim rokovima, posao prebacivao na drugoga, mada on nikada nije dobio pomoć, a nekada su se rokovi znali i produljiti. Iskaz svjedoka ĆL sud je ocijenio vjerodostojnim u dijelu u kojem je suglasan sa iskazima ostalih svjedoka i dokumentacijom u spisu.

20. Svjedok UL u svom iskazu na ročištu 9. listopada 2017. (str. 144 – 145 spisa) navodi da je zaposlen kod tuženika već sedamnaest godina kao voditelj projekta i odjela za zaštitu okoliša, te je tužiteljici bio prva nadređena osoba, dok je NL također bio nadređen tužiteljici u nekim drugim projektima. Tužiteljica je ovlašteni projektant i kod tuženika je radila poslove projektiranja, osim toga je obavljala poslove stručnog i projektantskog nadzora, i nije bila jedina jer je g. ĆL također projektant građevine. Svjedok navodi da se za prekovremeni rad kod tuženika treba dobiti pisani nalog, time da on tužiteljici u spornom razdopblju nikada nije naložio prekovremeni rad, te da u načelu prekovremeni rad nije bio potreban je kada tuženik određuje radne sate nastoji da se posao obavi unutar redovnog radnog vremena. U slučaju da se određeni posao ne može obaviti u roku tuženik angažira dodatne radnike unutar tvrtke ili vanjske suradnike, a u krajnjem slučaju ugovara produžetak roka za izradu. Svjedok navodi da su za tužiteljičin rad u dosta projekata angažirali vanjske suradnike i s njom su radili i druge kolege. Svjedok takođe navodi da su se kod tuženika vodile evidencije prisutnosti na radu, i to tako da su zaposlenici u uredu kod tajnice upisivali svoj dolazak i odlazak s posla u evidencijsku listu, te da također postoji evidencija preko kartica koje popunjava svaki radnik za sebe, te kada mu se predočava kartica za veljaču 2014. tužiteljice (str. 432) navodi da se radi o takvoj kartici, koju potpisuju nadređeni, ali koja se ne odnosi na prisutnost na radu nego da poslodavcu služi kao evidencija rada na projektu i ona nema nikakvu drugu svrhu. Svjedok također navodi da je on bio supotpisnik obavijesti direktora od 13. srpnja 2010. (str. 87 spisa) o prekovremenom radu, da je ista donesena zbog nezgodne situacije sa jednim zaposlenikom ranije, te je bila izložena kod tajnice i ta je obavijest bila dostupna radnicima jer se nalazila pored knjige za evidenciju dolazaka i odlazaka. Vezano za prekovremeni rad općenito svjedok navodi da ga je poveremeno bilo, pa tako prošle godine u dva navrata je postojao pisani nalog poslodavca za prekovremeni rad koji se odnosio na konkretno određenu osobu s preciznim zadatkom i projektom, a prekovremeni rad odobrava svojim potpisom direktor ŽL. Iskaz svjedoka UL sud je ocijenio vjerodostojnim u dijelu u kojem je suglasan sa iskazima ostalih svjedoka i dokumentacijom u spisu.

21. Svjedok NL na ročištu 9. listopada 2017. iskazuje (str. 145 146 spisa) da je kod tuženika bio u radnom odnosu desetak godina na radnom mjestu voditelja projekta, te da i nakon umirovljenja radi kod tuženika na temelju ugovora na određeno vrijeme. Navodi da je tužiteljici bio prva nadređena osoba na nekim projektima, a naloge su joj uz njega davali i direktor ŽL i UL. Svjedok navodi da za prekovremeni rad kod tuženmika postoji određena procedura, te da on tužiteljici niti bilo kojem drugom radniku nikada nije naložio prekvoremeni rad. Navodi da je tužiteljici sigurno za neke poslove govorio da se moraju napraviti, ali je smatrao da se može učiniti unutar redovnog radnog vremena. U slučaju nemogućnosti izvršenja posla u rokovima radnikiu se dodijeljuje pomoć od strane drugih radnika, a nekada se koriste i vanjski suradnici, s tim da se ne sjeća je li takva pomoć bila pružena tužiteljici. Cilj svega je posao završiti u roku. Svjedok ne može precizirati je li dolazilo do produljenja rokova na projektima na kojim je radila tužiteljica u utuženom razdoblju. U odnosu na obavijest direktora o prekovremenom radu, koja prileži spisu (str. 87 spisa) navodi da mu je poznata, te da je bila poznata i drugim radnicima, da je bila objavljena, ali se ne može sjetiti je li bila istaknuta na oglasnoj ploči ili na drugi način distribuirana. Svjedok takođe navodi da mu je poznato da se kod tuženika vršilo evidentiranje odlazaka i dolazaka, time da su sami radnici vodili evidenciju, no on to nije bio obvezan kontrolirati. U odnsu na karticu na str. 42-43 spisa svjedok navodi da se radi o kartici kroz koju se evidentira broj sati odrađen na određenom projektu vezano za ugovore koje sklapa poslodavac, te da je ta evidencija služila samo za praćenje satnice i nije bila vezana za obračun plaće, a da se u ovom sluačju radi o evidenciji koju je tužiteljica vodila sama za sebe za veljaču 2014. te da je on osobno na kartici na strani 43 spisa parafirao tu evidenciju.Iskaz svjedoka NL sud je ocijenio vjerodostojnim u dijelu u kojem je suglasan sa iskazima ostalih svjedoka i dokumentacijom u spisu.

22. E-mail predloženog svjedoka ČL (str. 158 spisa) nije cijenjen u postupku, s obzirom da ista nije pristupila na ročište radi saslušanja, a tuženik se u postupku protivio upotrebi njezine izjave putem E-maila, pa bi njezino korištenje u postupku bilo protivno načelu neposrednosti i kontradiktornosti.

23. Kartice radnog vremena tužiteljice (str. 30-66 spisa) sud je ocijenio vjerodostojnima, s obzirom da iz suglasnih iskaza tužiteljice i svjedoka ML i BL proizlazi da su radnici tuženika vodili takve evidencije, a isto su protvrdili zz tuženika ŽL te nadređene osobe tužiteljici UL i NL, navodeći da su priložene kartice autentične i da su ih oni kao nadređene osobe potpisivali.

24. Spisu prileži Obavijesti direktora tuženika od 13. srpnja 2010. (str. 87 spisa) u kojoj se navodi da će radnik tuženika, na temelju članka 45 .Zakona o radu, u slučaju više sile, izvanrednog povećanja posla i u drugim slučajevima prijeke potrebe na zahtjev poslodavca raditi duže od punog odnosno nepunog radnog vremena, ali najdulje osam sati tjedno (prekovremeni rad). Navedeni rad dužan je voditelj projekta zatražiti pisano od radnika, što se evidentira kod tajnice. Dalje se navodi da se eventualni višak radnog vremena koji radnik samoinicijativno ostvari bez zahtjeva poslodavca ili voditelja projekta, evidentiran i odobren u kartici radnog vremena neće smatrati prekovremenim radom. Također se navodi da će obavijest biti postavljena kod tajnice tuženika kraj knjige evidencije dolazaka i odlazaka i to u razdoblju od 13.07.2010. do 23.07.2010.. kao svjedoci se navode UL i PL, koji su je potpisali, a potpisana je od direktora tuženika ŽL. Navedenu obavijest sud ocijenjuje vjerodostojnom, s obzirom da su njezino postojanje potvrdili i direktor tuženika i svjedoci UL i NL, no u postuku nije dokazano da je ista bila dostupna svim radnicima jer svjedoci ML i BL kao i tužiteljica navode da nisu bili upoznati s istom.

25. Ostalu priloženu dokumentaciju u spisu sud je ocijenio vjerodostojnom, a vjerodostojnost iste stranke nisu osporavale u postupku.

26. Sukladno čl. 220. st. 2. ZPP-a ostale dokaze sud nije izvodio, s obzirom da je činjenično stanje u dovoljnoj mjeri utvrđeno već izvedenim dokazima i priloženim ispravama.

27. Na temelju tako provedenog dokaznog postupka sud je utvrdio sljedeće činjenično stanje, naime da je tužiteljica bila u radnom odnosu kod tuženika na temelju ugovora o radu od 31. siječnja 2011. do 6. lipnja 2016. na radnom mjestu projektanta, te je obavljala poslove projektiranja i nadzora, i to u segmentu građevinarstva. Tužiteljica je bila ovlašteni inženjer, te je bila ovlašteni nositelj žiga za poslove koje je obavljala, pri čemu je bilo i drugih kolega koji su bili ovlašteni inženjeri kod tuženika, što potvrđuju suglasni iskazi svjedoka ML i BL, no isti nisu radili na istim projektima, i iste poslove, tako da je velik dio poslova tužiteljica obavljala sama, a jedno vrijeme je bila jedini ovlašteni inženjer koji je kod tuženika obavljao i poslove projektiranja i poslove nadzora, što proizlazi iz iskaza tužiteljice i navedenih svjedoka. Tužiteljici su nadređeni bili voditelji projekta UL i NL, te direktor ŽL koji su joj davali naloge. Iz suglasnih navoda tužiteljice, direktora tuženika i saslušanih svjedoka proizlazi da se kod tuženika vodila evidencija dolazaka i odlazaka s posla, pri čemu su se radnici upisivali u knjigu evidencije koja se nalazila kod tajnice tuženika, a kasnije je uvedeno i elektroničko evidentiranje dolazaka i odlazaka. Osim toga radnici su samostalno vodili ‘‘kartice radnog vremena’‘, a koje su služile evidenciji utrošenog vremena na određenom projektu, kartice su potpisivali voditelji projekta UL i SL, ovisno o projektu. U postupku je također utvrđeno da je kod tuženika postojao velik opseg posla, te su često bili i kratki rokovi za izvršenje tih poslova. Iz suglasnih iskaza stranaka i svjedoka proizlazi da u utuženom razdoblju nije bilo pisanog zahtjeva tužiteljici za prekovremenim radom. Iz iskaza tužiteljice i ML i BL i ostalih svjedoka proizlazi da su nadređeni radnicima određivali rokove za završetak određenog projekta. Poslodavac je nastojao da se svi poslovi obave unutar radnog vremena, i da se ne koristi prekovremeni rad, o čemu svjedoči i obavijest direktora tuženicima od 13. srpnja 2010. (str, 87 spisa). Navedena obavijest ipak nije bila poznata tužiteljici i radnicima, a iz same obavijesti proizlazi da je bila izložena samo u razdoblju od 13. srpnja do 23. srpnja 2010. Da je tuženik izbjegavao prekovremeni rad proizlazi i iz iskaza BL koji navodi da nije radio prekovremeno, unatoč velikom opsegu posla, jer je dobio opomenu pred otkaz upravo zbog prekovremenog rada. Nadalje utvrđeno je da je kod tuženika postojala praksa da se u slučaju nemogućnosti završetka posla u zadanim rokovima produlje rokovi, te da se traži pomoć drugih radnika tuženiika i vanjskih suradnika, što se u određenim sučajevima i koristilo, a što proizlazi i iz iskaza direktora tuženika, zatim svjedoka UL, NL, ML i BL. Redovno radno vrijeme tužiteljice je bilo u pravilu od 8,00 do 16,00 sati, od ponedjeljka do petka, odnosno 8 sati dnevno, a 40 sati tjedno. Iz kartica radnog vremena koje je vodila tužiteljica (str. 30-66 spisa) i evidencija radnog vremena koje je dostavio tuženik (str. 219-223 spisa) proizlazi da je tužiteljica ponekad dolazila prije početka radnog vremena na posao i ostajala na radnom mjestu duže od radnog vremena, a to proizlazi i iz iskaza tužiteljice, ML i BL. U nekim slučajevima se radilo o kraćim vremenskim intervalima, na primjer u utorak 17. prosinca 2013 tužiteljica je prema evidenciji tuženika došla na posao u 7,55, a bila na poslu do 16,30 (str. 220 spisa, str. 281 spisa). Tužiteljica smatra da sav takav rad koji prelazi puno radno vrijeme treba vrednovati kao prekovremeni rad, jer je isti prijeko potreban zbog povećanog opsega posla, te iako nije postojao pisani nalog poslodavca da je tužiteljica na to bila primorana radi dovršetka posla u zadanom roku, a i kako bi sačuvala svoj žig, te implicira da je nalog poslodavca postojao u usmenom obliku jer je poslodavac određivanjem rokova nalagao da se rad mora obaviti, pa i izvan radnog vremena. kako smatra tužiteljica. Tuženik pak u postupku pobija navode tužiteljice da je uopće radila prekovremeno u utuženom razdoblju, pogotovo navodi da se raniji dolazak na posao i kasniji odlazak u krećim intervalima ne može smatrati prekovremenim radom, te da ni u kom slučaju nije postojao niti pismeni niti usmeni nalog poslodavca tužiteljici za prekovremenim radom, a nije postojala ni prijeka potreba jer se u slučaju ne stizanja moglo tražiti produljenje roka, ili pomoć drugih radnika ili vanjskih suradnika. Sud je iz iskaza stranaka i saslušanih svjedoka utvrdio da nije postojao niti usmeni nalog poslodavca za prekovremenim radom tužiteljici, pa niti tužiteljica to nije tvrdila u postupku, no sigurno je da su tužiteljici određivani rokovi za završetak posla, ali se to ne može smatrati usmenim nalogom za prekovremenim radom tužiteljici. Pitanje je li vrijeme za koje je evidentirano da je tužiteljica provela na radnom mjestu dulje od redovnog radnog vremena, uključujući i kraće vremenske intervale ranijeg dolaska i kasnijeg odlaska s posla, pravno je pitanje.

28. Nadalje, na temelju dokumentacije u spisu sud je utvrdio da je tužiteljici ugovorena bruto plaća prema ugovoru o radu od 31. siječnja 2011. (str. 15 – 17 spisa) u utuženom razdoblju iznosila 15.136,66 kn / 2.008,98 eura (Fiksni tečaj konverzije: 7,53450), te da je tuženik tužiteljici u razdoblju od srpnja 2015. do travnja 2016. isplaćivao manju bruro plaću od propisane. U postupku je utvrđeno da je tuženik tužiteljici 26. srpnja 2016. isplatio razliku između ugovorene i isplaćene bruto plaće u bruto iznosu od 9.880,69 kn, odnosno 5.928,41 kn neto, što je potvrdila i tužiteljica u svom iskazu, rekavši da joj je isplaćeno nešto preko 5.900,00 kn. Sudski vještak je u svom nalazu i mišljenju od 20. siječnja 2020. iskazao da neisplaćeni bruto iznos tužiteljici po toj osnovi iznosi ukupno 758,54 kuna / 100,68 eura (Fiksni tečaj konverzije: 7,53450), a dospijeva 15. svibnja 2016.

29. Prema odredbi čl. 5. st. 1. Zakona o radu (‘‘Narodne novine’‘ broj: 149/09, dalje ZR/09), odnosno prema odredbičl. 7. st. 1. Zakona radu (‘‘Narodne novine’‘ broj: 93/14, dalje ZR/14) koji se primijenjuje od 7. kolovoza 2014. na dalje, poslodavac je radniku dužan dati posao te mu za obavljeni rad isplatiti plaću.

30. Prema odredbi čl. 90. st. 1. ZR/14 poslodavac je dužan radniku obračunati i isplatiti plaću u iznosu utvrđenom propisom, kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu, odnosno ugovorom o radu.

31. Prema odredbi čl. 45. st. 1. ZR/09 u slučaju više sile, izvanrednoga povećanja opsega rada i u drugim sličnim slučajevima prijeke potrebe, radnik na zahtjev poslodavca mora raditi duže od punoga radnog vremena (prekovremeni rad), najviše do osam sati tjedno, a prema odredbi čl. 65. st. 1. ZR/14 u slučaju više sile, izvanrednog povećanja opsega poslova i u drugim sličnim slučajevima prijeke potrebe, radnik je na pisani zahtjev poslodavca dužan raditi duže od punog, odnosno nepunog radnog vremena (prekovremeni rad), te prema st. 2. istog članka ZR/14, iznimno ako priroda prijeke potrebe onemogućava poslodavca da prije početka prekovremenog rada uruči radniku pisani zahtjev, poslodavac je dužan usmeni zahtjev pisano potvrditi u roku od sedam dana od dana kada je prekovremeni rad naložen. Nadalje prema odredbi čl. 86. ZR/09 i odredbi čl. 94. ZR/14 za prekovremeni rad radnik ima pravo na povećanu plaću.

32. Nadalje prema odredbi čl. 131. st. 1. ZR/09 odnosno čl. 135. st. 1. ZR/14 tu sllučaju spora iz radnog odnosa teret dokazivanja je na osobi koja smatra da joj je neko pravo iz radnog odnosa povrijeđeno, odnosno koja pokreće spor, ako zakonom nije drukčije određeno, stoga je na tužiteljici teret dokazivanja da je u utužđenom razdoblju kod tuženika ostvarila prekovremeni rad i da joj navedeni rad nije plaćen.

33. Prema ranije navedenim činjeničnim utvrđenjima ovaj sud zaključuje da tužiteljica nije u postupku dokazala da je u utuženom razdoblju postojao pisani, a niti usmeni zahtjev tuženika za prekovremenim radom, a niti da je postojala viša sila ili izvanredno povećanje opsega posla uslijed kojeg bi takav rad bio naložen, stoga nisu ispunjene zakonske pretpostavke iz čl. 45. ZR/09 i čl. 65. ZR/14. Nadalje sama činjenica da je tužiteljica ostajala na poslu dulje od propisanog punog radnog vremena, niti da je dolazila ranije na posao, sama po sebi ne dokazuje da je tužiteljica u utuženom razdoblju ostvarila prekovremeni rad. U tom smislu isti pravno mišljenje zauzeta je i sudska praksa županijskih sudova, pa tako Županijski sud u Velikoj Gorici u svojoj presudi broj Gž R-59/15-2 od 1. lipnja 2016. navodi da u slučaju kada nije određeno postojanje navedenih zakonskih pretpostavki za prekovremeni rad, tužiteljičina evidencija iz koje bi proizlazilo da je ostajala na poslu preko punog radnog vremena, sama po sebi, ne dokazuje da je ona u utuženom vremenskom razdoblju radila prekovremeno i to u opsegu koji bi proizlazio iz te evidencije, zato u konkretnom slučaju, zaključuje županijski sud, zahtjev tužiteljice nema pravnog osnova.

34. Ovaj sud se pri tome također poziva na pravno shvaćanje koje je iznio Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj presudi broj Rev-5060/2019-2 od 14. siječnja 2020., a prema kojem je prekovremeni rad samo onaj rad kod kojeg u slučaju više sile, izvanrednog povećanja opsega posla i u drugim sličnim slučajevima prijeke potrebe radnik na zahtjev poslodavca mora raditi duže od punog ili nepunog radnog vremena, te da to ne može biti rad koji je stalan (koji se ponavlja svaki radni dan kao redoviti rad duži od predviđenog radnog vremena) i koji po prirodi posla u konkretnim okolnostima pojedinog slučaja zahtjeva da radnik ranije dolazi na posao i da ga kasnije napusti: njega uivijek mora odrediti poslodavac i to samo u prilikama iz odredbe čl. 45. ZR-a.

35. Slijedom navedenoga u postupku nije utvrđeno da je tužiteljica, kao zaposlenik tuženika, u utuženom razdoblju od siječnja 2013. do srpnja 2015. ostvarila prekovremeni sukladno čl. 45. ZR/09 i čl. 65. ZR/14, stoga je temeljem citiranih zakonskih odredbi te odredbi čl. 131. st. 1. ZR/09 i čl. 135. st. 1. ZR/14 tužbeni zahtjev tužiteljice u dijelu u kojem potražuje isplatu rnaknade plaće poi osnovi prekovremenog rada u iznosu od 2.423,99 eura zajedno sa pripadajućom zateznom kamatom odbijen kao neosnovanm, odnosno odlučeno je kao u izreci presude pod točkom I.

36. Nadalje, u postupku je utvrđeno da tuženik tužiteljici u razdoblju od srpnja 2015. do travnja 2016. nije u cijelosti isplatio ugovorenu bruto plaću, a s obzirom da je visina tužbenog zahtjeva usklađena s nalazom i mišljenjem sudskog vještaka, kojega je sud ocijenio vjerodostojnim, to je na temelju čl. 7. i čl. 90. st. 1. ZR/14 tužbeni zahtjev tužiteljice u navedenom dijelu prihvaćen, te je naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici razliku bruto plaće u iznosu od 100,68 eura bruto, odnosno odlučeno je kao u izreci presude pod točkom II.

37. S obzirom da prema čl. 29. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' br.: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, dalje u tekstu. ZOO) dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane tražbine duguje i zakonske zatezne kamate, tuženiku je naloženo isplatiti tužitelju zatezne kamate na dosuđenu razliku bruto plaće, tekuće od dospijeća tj. od 15. svibnja 2016. kako je ufvrdio sudski vještak u svom nalazu i mišljenju pa do isplate, a s obzirom da se radi o razlici plaće koja se isplaćuje najkasnije 15.-og u mjesecu za protekli mjesec, sukladno čl. 92. st. 3. ZR/14. Stopa zatezne kamate određena je u skladu s odredbom čl. 29. st. 2. i st. 8. ZOO-a koja je propisana za ostale odnose.

38. Odbijen je zahtjev tužiteljice u dijelu isplate zateznih kamata na iznose poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u dosuđenoj bruto razlici plaće jer prema odredbi čl. 22. st. 3. Zakona o porezu na dohodak ("Narodne novine" br. 115/16, 106/18, 121/19, 32/20, 138/20, 151/22, 114/23) porez na dohodak i prirez porezu na dohodak dospijevaju tek s isplatom neto iznosa plaće, što znači da se na te iznose do trenutka isplate neto plaće ne obračunavaju zatezne kamate.

39. S obzirom da je tužbeni zahtjev tužiteljice u ukupnom iznosu od 2.524,67 eura bruto, kako je postavljen u konačno uređenom ružbenom zahtjevu, djelomično prihvaćen u ukupnom iznosu od 100,68 eura bruto, a odbijen u preostalom iznosu od 2.423,99 eura, odluka o troškovima parničnog postupka donesena je sukladno odredbi čl. 154. st. 2. ZPP-a, a troškovi su odmjereni sukladno čl. 155. ZPP-a i Tarifi o nagradama i naknadi za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 138/23 - dalje: OT), s obzirom da je tužiteljica zastupana po odvjetniku.

40. Sud je utvrdio da je tužiteljica u pogledu osnove uspjela sa 50%, s obzirom da je tužbeni zahtjev prihvaćen u dijelu isplate razlike između ugovorene i isplaćene bruto plaće, a odbijen u dijelu isplate naknade plaće po osnovi prekovremenog rada. U pogledu visine tužbenog zahtjeva tužiteljica je uspjela s 3,99% (100,68 eura u odnosu na 2.423,99 eura bruto), dakle ukupno 26,99 %, dok je slijedom navedenoga tuženik u pogledu osnove uspio s 50%, a u pogledu visine 96,01%, odnosno ukupno 73%. Prema odredbi čl. 154. st. 2. ZPP-a parnični trošak određuje se na način da se od postotka uspjeha stranke koja je u većoj mjeri uspjela u parnici oduzima postotak stranke koja je uspjela u manjoj mjeri, te se zatim stranci koja je u većoj mjeri uspjela dodjeljuju priznati i svrhoviti troškovi u postotku koji preostane nakon navedenog obračuna. Slijedom navedenoga sukladno čl. 154. st. 2. ZPP-a tuženik ima pravo na 46,01 % (73 % umanjeno za 26,99 %) priznatih troškova.

41. S obzirom da je vrijednost predmeta spora određena između 1.327,01 eura i 13.272,00 eura, to je sukladno Tbr. 7/1 OT vrijednost pojedine radnje u postupku određena u visini od 100 bodova. S obzirom da je prema Tbr. 54 OT vrijednost jednog boda 2,00 eura tuženiku je u cijelosti priznat trošak sastava odgovora na tužbu u visini od 200,00 eura (Tbr. 8/1 OT), te za još tri obrazložena podneska, sukladno Tbr. 8/1 OT, i to podnesaka od 2. rujna 2016., 28. ožujka 2019. i 14. veljače 2020., za svaki u visini od po 200,00 eura (Tbr. 8/1 OT), dok su mu sukladno Tbr 8/1 OT ostali obrazloženi podnesci priznati kao ostali podnesci sukladno Tbr. 8/3 OT i to podnesci od 22. listopada 2020., 13. rujna 2021., 9. siječnja 2023., i od 8. siječnja 2024. svaki u visini od po 100,00 eura, zatim tuženiku je priznat trošak pristupa na ročišta 5. rujna 2016., 9. studenoga 2016., 7. ožujka 2017., 16. svibnja 2017., 9. listopada 2017., 3. travnja 2018., 11. lipnja 2019., 11. svibnja 2022., 1 srpnja 2024., i 13. siječnja 2025., za svako u visini od po 200,00 eura (Tbr. 9/1 OT), dok mu je djelomično priznat trošak pristupa na ročišta 13. lipnja 2017., 5. veljače 2018., i 13. svibnja 2019. i to u visini od po 50,00 eura prema Tbr 9/5 OT, s obzirom da su sva navedena ročišta odgođena prije početka raspravljanja. Na temelju čl. 155. ZPP-a tuženiku nije priznat trošak sastava podnesaka od 12. svibnja 2022., i 17. sijećnja 2024. svaki u visini od po 50,00 eura, s obzirom da istima samo dostavlja potvrdu uplate predujma za pristup vještaka na ročište i za dopunsko vještačenje, a uplate sud provjerava kod računovodstvene službe po službenoj dužnosti, te tuženiku nije priznat trošak sastava podneska od 13. lipnja 2024. u visini od 200,00 eura kojim se očituje na podnesak tužiteljice od 15. siječnja 2024. odnosno osporava visinu konačno uređenog tužbenog zahtjeva, a isto je mogao učiniti i na ročištu 1. srpnja 2024. za koje mu je priznat trošak, stoga svi navedeni podnesci na temelju čl. 155. ZPP-a nisu bili potrebni za vođenje ovoga postupka.

42. Slijedom navedenoga tuženiku je priznat ukupni trošak u visini od 3.350,00 eura. Sukladno gore navedenom obračunu, u skladu s čl. 154. st. 2. ZPP-a, tuženiku pripada pravo na 46,01 % priznatih troškova, ukupno 1.541,33 eura (46,01 % od 3.350,00), odnosno uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr. 46 OT) u iznosu od 385,33 eura, za trošak pristupa vještaka na ročište 11. svibnja 2022. u visini od 33,18 eura, i za trošak dopunskog vještačenja u visini od 132,73 eura, koje je predujmio tuženik, sveukupno 2.092,57 eura, koji je trošak tužiteljica dužna naknaditi tuženiku, dok je u preostalom iznosu zahtjev tuženika za naknadom parničnog troška odbijen. S obzirom na utvrđeni omjer uspjeha stranaka u sporu, na temelju čl. 154. st. 2. ZPP-a odbijen je zahtjev tužiteljice za naknadom troška parničnog postupka

43. Odluka o kamati na parnični trošak donesena je sukladno odredbi čl. 151. st. 3. ZPP-a koja propisuje da parnični troškovi obuhvaćaju i zatezne kamate od dana donošenja odluke kojom je naloženo plaćanje troškova postupka.

44. Slijedom svih navedenih i obrazloženih razloga odlučeno je kao u izreci presude.

U Zagrebu 5. ožujka 2025.

Sutkinja:

Ida Vrančić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana računajući od dana objave ove presude. Žalba se podnosi putem ovog suda u četiri primjerka, a o žalbi odlučuje županijski sud.

DNA:

1. pun. tužiteljice

2. pun. tuženika