REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Gundulićeva 27, Split

P-2620/2021-26

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Julijani Ponoš, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja OZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po pun. Srđanu Kalebota, odvjetniku u Splitu, protiv tuženika PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB: 02535697732, zastupanog po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Matulić i Bilić d.o.o. Split, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 10. prosinca 2024. godine u nazočnosti pun. tužitelja i zamj. pun. tuženika, dana 5. ožujka 2025. godine,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 1. Ugovora o kreditu broj 9011704450 od 21.7.2006. godine, zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je u članku 1. ugovoreno kako se stavlja na raspolaganje iznos kredita u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 21.398,00 CHF, po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita, članak 4., u dijelu u kojem je ugovoreno kako se kamata obračunava u CHF (mjesečno, dekurzivnom proporcionalnom metodom), članak 5., u dijelu u kojem je ugovoreno kako se kamata iz prethodnog stavka obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama prema srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja kamate, članak 6., u dijelu u kojem je ugovoreno kako se kredit u iznosu 21.398,00 CHF i kamata iz točke 4. ovog ugovora otplaćuju plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja, prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora.

II. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 4. Ugovora o kreditu broj 9011704450 od 21.7.2006. godine, zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je, ugovoreno kako je kamatna stopa promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana, članak 6.2., u dijelu u kojem je ugovoreno kako u slučaju promjene kamatne stope iz točke 4. ovog ugovora, korisnik kredita pristaje da banka povisi ili snizi iznos anuiteta te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete te u dijelu u kojem je ova obavijest sastavni dio ovog ugovora.

III. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju iznos od 2.562,89 EUR sa zakonskim zateznim kamatama do 31.prosinca 2007.godine po stopi od 15%, od 1.1.2008. godine do 31.7.2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, a koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena, od 1.8.2015.godine do 31.12.2022.godine po stopi obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1.1.2023.godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a koje teku na iznos od:

-0,54 EUR od 29.8.2006.godine do isplate,

-2,50 EUR od 22.9.2006. godine do isplate,

-1,37 EUR od 24.10.2006. godine do isplate,

-0,60 EUR od 23.11.2006. godine do isplate,

-0,63 EUR od 27.3.2008. godine do isplate,

-12,41 EUR od 31.10.2008. godine do isplate,

-0,10 EUR od 6.6.2007. godine do isplate,

-12,06 EUR od 12.1.2009. godine do isplate,

-15,95 EUR od 17.2.2009. godine do isplate,

-16,03 EUR od 28.2.2009. godine do isplate,

-13,33 EUR od 31.3.2009. godine do isplate,

-12,80 EUR od 4.5.2009. godine do isplate,

-10,24 EUR od 1.6.2009. godine do isplate,

-6,27 EUR od 29.6.2009. godine do isplate,

-7,91 EUR od 31.7.2009. godine do isplate,

-9,77 EUR od 3.9.2009. godine do isplate,

-8,47 EUR od 5.10.2009. godine do isplate,

-7,80 EUR od 31.10.2009. godine do isplate,

-10,62 EUR od 1.12.2009. godine do isplate,

-12,41 EUR od 5.1.2010. godine do isplate,

-15,83 EUR od 8.2.2010. godine do isplate,

-15,23 EUR od 3.3.2010. godine do isplate,

-19,69 EUR od 6.4.2010. godine do isplate,

-19,61 EUR od 5.5.2010. godine do isplate,

-26,30 EUR od 8.6.2010. godine do isplate,

-35,78 EUR od 30.6.2010. godine do isplate,

-28,02 EUR od 6.8.2010. godine do isplate,

-41,73 EUR od 6.9.2010. godine do isplate,

-36,85 EUR od 6.10.2010. godine do isplate,

-30,87 EUR od 5.11.2010. godine do isplate,

-43,26 EUR od 4.12.2010. godine do isplate,

-56,42 EUR od 4.1.2011. godine do isplate,

-48,20 EUR od 3.2.2011. godine do isplate,

-49,63 EUR od 4.3.2011. godine do isplate,

-44,59 EUR od 4.4.2011. godine do isplate,

-47,17 EUR od 2.5.2011. godine do isplate,

-64,98 EUR od 3.6.2011. godine do isplate,

-60,84 EUR od 4.7.2011. godine do isplate,

-81,70 EUR od 1.8.2011. godine do isplate,

-74,21 EUR od 31.8.2011. godine do isplate,

-66,32 EUR od 3.10.2011. godine do isplate,

-66,68 EUR od 4.11.2011. godine do isplate,

-62,61 EUR od 5.12.2011. godine do isplate,

-67,20 EUR od 4.1.2012. godine do isplate,

-71,81 EUR od 3.2.2012. godine do isplate,

-71,35 EUR od 5.3.2012. godine do isplate,

-69,16 EUR od 4.4.2012. godine do isplate,

-70,00 EUR od 4.5.2012. godine do isplate,

-71,87 EUR od 4.6.2012. godine do isplate,

-69,93 EUR od 2.7.2012. godine do isplate,

-70,69 EUR od 6.8.2012. godine do isplate,

-69,50 EUR od 31.8.2012. godine do isplate,

-66,76 EUR od 28.9.2012. godine do isplate,

-69,35 EUR od 5.11.2012. godine do isplate,

-68,35 EUR od 5.12.2012. godine do isplate,

-70,80 EUR od 7.1.2013. godine do isplate,

-64,68 EUR od 24.1.2013. godine do isplate,

-68,09 EUR od 4.3.2013. godine do isplate,

-70,02 EUR od 2.4.2013. godine do isplate,

-67,82 EUR od 30.4.2013. godine do isplate,

-62,77 EUR od 28.5.2013. godine do isplate,

-62,15 EUR od 28.6.2013. godine do isplate,

-62,26 EUR od 23.7.2013. godine do isplate.

IV. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.900,00 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

Obrazloženje

Dana 1.srpnja 2021.godine zaprimljena je tužba u kojoj se navodi da je tužitelj dana 21.7.2006.godine sa tuženikom kao kreditorom zaključio Ugovor o kreditu (dalje Ugovor) broj 9011704450, temeljem kojeg je tuženik stavio na raspolaganje kredit u iskazan kao 21.398,00 CHF, a isplaćen u kunama prema srednjem tečaju tuženika. Tuženik da je u gore navedenom, unaprijed formuliranom standardiziranom Ugovoru, i to u čl. 1. Ugovora, ugovorio valutnu klauzulu u valuti švicarski franak time da je otplatu kredita u čl. 6. Ugovora vezao uz ovu valutu te u čl. 4. naveo visinu kamatne stope u iznosu 4,99% godišnje ugovorivši u istom članku Ugovora kako je ista promjenjiva i to na način da ovisi jedino i isključivo o jednostranoj odluci same banke („sukladno odluci banke“) bez navođenja egzaktnih, jasnih i provjerljivih parametara na koji način će se ona mijenjati. Postupajući na ovakav način i to na način da je u Ugovor ugradio nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, odnosno ugovorivši odredbu o jednostranoj promjeni kamatnih stopa, a da prije i u vrijeme zaključenja Ugovora nije s tužiteljem pojedinačno pregovarao niti utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna parametara koji utječu na promjenu stope ugovorene kamate, tuženik da je suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača (dalje ZZP), Zakona o obveznim odnosima (dalje ZOO), načelu savjesnosti i poštenja kao temeljnom načelu obveznog prava, te, protivno zakonodavstvu Europske unije ugrađenom u ZZP, prouzročio neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu tužitelja. Zbog ovakvog protupravnog postupanja tuženika protiv istog da je vođen sudski postupak kolektivne zaštite interesa potrošača, a time i zaštite interesa ovdje tužitelja, i to pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12. U navedenom postupku Visoki trgovački sud RH da je dana 13.6.2014., odlučujući po žalbi tuženika, presudom pod poslovnim brojem Pž-7129/13-4, u točki II, potvrdio presudu TS u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12, kojom se utvrđuje da je tuženik Privredna banka Zagreb d.d. (kao drugotuženik u tom postupku) u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, a time interese i prava tužitelja, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna, odnosno isti sud svojom presudom pod poslovnim brojem Pž-6632/2017-10 od 14.6.2018. da je potvrdio presudu TS u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12, kojom se utvrđuje da je tuženik Privredna banka Zagreb d.d. (kao drugotuženik u tom postupku) u razdoblju u razdoblju od 1.11.2004. do 31.12.2008. povrijedio interese i prava potrošača korisnika kredita, a time interese i prava ovdje tužitelja, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa da je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Na temelju dokumentacije iz ovog kredita da je izrađen izračun u smislu utvrđenja razlike u pogledu neosnovano naplaćenih i stečenih iznosa s osnova ništetne odredbe o valuti švicarski franak te iznos koji je tuženik neosnovano stekao na ovaj način da iznosi 19.304,22 kuna. Slijedom navedenog, činjenice utvrđenja da su nepoštena ugovorna odredba o valuti švicarski franak te nepoštena ugovorna odredba o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi ništetne od samog početka, tj. od kada su ugovorene, tužitelj da ima zakonsko pravo pokrenuti ovaj postupak, odnosno, temeljem čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača, čl. 502.c Zakona o parničnom postupku te čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima, u smislu individualne pravne zaštite radi povrata sredstava što ih je banka neosnovano stekla temeljem ništetnih odredbi ugovora te ima pravni interes i predlaže da sud donese i prihvati kao osnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

"1. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 1. Ugovora o kreditu broj 9011704450 od 21.7.2006. godine, zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je u članku 1. ugovoreno kako se stavlja na raspolaganje iznos kredita u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 21.398,00 CHF, po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita, članak 4., u dijelu u kojem je ugovoreno kako se kamata obračunava u CHF (mjesečno, dekurzivnom proporcionalnom metodom), članak 5., u dijelu u kojem je ugovoreno kako se kamata iz prethodnog stavka obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama prema srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja kamate, članak 6., u dijelu u kojem je ugovoreno kako se kredit u iznosu 21.398,00 CHF i kamata iz točke 4. ovog ugovora otplaćuju plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja, prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora.

2. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 4. Ugovora o kreditu broj 9011704450 od 21.7.2006. godine, zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je, ugovoreno kako je kamatna stopa promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana, članak 6.2., u dijelu u kojem je ugovoreno kako u slučaju promjene kamatne stope iz točke 4. ovog ugovora, korisnik kredita pristaje da banka povisi ili snizi iznos anuiteta te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete te u dijelu u kojem je ova obavijest sastavni dio ovog ugovora." Tužitelj ujedno postavlja i zahtjev kojim od tuženika traži isplatu iznosa od 19.304,22 kuna, sve sa pripadajućom zateznom kamatom, koje su specificirane po iznosima koji tvore glavnicu i datumima dospijeća, do isplate. Ujedno potražuje i naknadu parničnog troška.

U svom odgovoru na tužbu tuženik navodi da se protivi tužbenom zahtjevu tužitelja kao neosnovanom u cijelosti, predlaže stoga isti odbiti uz nalog tužitelju na naknadu troškova postupka. Tuženik ističe prigovor zastare i prigovor prekluzije. Istaknutim tužbenim zahtjevom tužitelj zahtijeva utvrđenje ništetnosti pojedinih odredbi Ugovora o kreditu broj: 9011704450 zaključenog između tužitelja i tuženika 21.07.2006. godine kojima je ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva kao i valutna klauzula u CHF, te isplatu iznosa od 19.304,22 kn uvećano za pripadajuće zakonske zatezne kamate. Međutim, tužitelj u svojoj tužbi polazi od sasvim pogrešnih premisa, i to od pogrešne pretpostavke da je predmetni ugovor o kreditu i dalje na snazi, kao i od pogrešne pretpostavke da bi presude Trgovačkih sudova donesene u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača imale učinak na konkretni pravni odnos ovih parničnih stranaka, kako po pitanju osnova, tako i po pitanju zastare. Tuženik navodi da je predmetni ugovor o kreditu u cijelosti prestao isplatom kredita dana 24.srpnja 2013.godine, koja činjenica nije sporna među strankama, radi navedenog predlaže tužbeni zahtjev odbiti pozivom na prekluziju iz čl. 326.stavak 2. Zakona o obveznim odnosima. Nadalje, budući da se u konkretnom slučaju ne radi o naknadi štete već o parnici radi isplate temeljem stjecanja bez osnove, pozivanje tužitelja na utvrđenja suda iz presude Trgovačkog suda da se ukazuju pravno irelevantna u smislu prethodno citiranih zakonskih odredbi. Osim toga, u konkretnom slučaju da ne postoji ni identitet ugovornih odredbi, onih o kojima se odlučivalo i sudilo u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača i konkretnih odredbi iz Ugovora o kreditu. Stoga opetovano pozivanje na presudu Trgovačkog suda da je nebitno i zbog razloga nedostatka objektivnog identiteta ugovornih odredbi. Nadalje, tužitelj samo uopćeno navodi kako bi promjena kamatne stope bila sporna i nezakonita, te potražuje povrat pretplate po osnovi povećanja zbog promjenjive kamatne stope te pogrešno zaključuje kako mu presude trgovačkih sudova daju za pravo primjenu fiksne kamatne stope. Nadalje, ugovaranjem valutne klauzule ugovorne strane da nisu u nejednakom položaju budući da valutna klauzula djeluje isto prema svim sudionicima pravnog posla, a sve vezano za odredbu čl.22. ZOO-a. Budući je temeljem odredbe članka 22. ZOO-a valutna klauzula izrijekom dopuštena i budući sudovi sude na temelju zakona, onda da je jasno da sud u okviru svoje zakonodavne uloge tu odredbu smije i mora primjenjivati onako kako ona glasi. Tuženik u cijelosti osporava i visinu predmetnog potraživanja i to u iznosu od 19.304,22 kn sve uvećano za pripadajući iznos zz kamate obzirom da je financijski izračun na koji se tužitelj poziva evidentno izrađen po njegovom nalogu, prije pokretanja parničnog postupka, i bez mogućnosti izjašnjavanja tuženika o osobi vještaka i naloga istome, pa da je isto izrađeno protivno odredbama čl. 251. ZPP-a. Kako tužitelj svoje traženje temelji na institutu stjecanja bez osnove, to tuženik ističe prigovor zastare kojeg unatoč stajalištu Vrhovnog suda RH, drži u cijelosti osnovanim, tuženik se poziva na odredbu čl.215. ZOO-a i obrazlaže svoj prigovor zastare.

Nakon što je u postupku proveden dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem, tužitelj u svom podnesku od 2.prosinca 2024.godine navodi da je zaprimio nalaz i mišljenje sudskog vještaka Ines Lozić od 19.2.2024. godine pa ističe kako nema primjedbi na isti te drži kako je sudski vještak pravilno i točno utvrdio više plaćeno po valuti švicarski franak u iznosu od 2.562,89 Eura. Tužitelj da stoga nema primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka. Radi navedenog tužitelj uređuje tužbeni zahtjev tako da isti glasi kao u izreci ove presude.

Tužitelj u svom iskazu navodi da je u promatrano vrijeme bio zaposlenik trgovačkog društva Roberts d.o.o., kod ovog poslodavca da je i danas radi, PBZ da nije bila njegova matična banka odnosno da nije imao račun u toj banci nego u tadašnjoj Hypo Alpe Adria Banci, sada Addiko banci. Niti tada, a ni danas da nije bio vlasnik obrta niti neke privatne firme, da je imao potrebu kupovine osobnog automobila za vlastite potrebe i okvirno da je znao da bi to bilo vozilo Opel, da je otišao u autokuću Opel Dalmacija u Splitu, da mu je ponuđeno to vozilo i da je trebao podići kredit za otplatu, u autokući da su mu kazali da je najbolje da idem preko PBZ banke jer da oni imaju poslovnu suradnju s njima odnosno kreditnu liniju i da mu je ponuđen upravo kredit vezan za valutu CHF kao jedina ponuda. U autokući da mu je rečeno da je to najpovoljniji kredit sa povoljnom kamatnom stopom, da nije bilo govora o valuti i zaista da nije ništa ukazivalo na to da će doći do rasta tečaja švicarskog franka. O tome da se posebno nije niti govorilo, da nije upozoren na mogući rast tečaja u tolikoj mjeri odnosno uopće i taj kredit da se činio sigurnim. Uglavnom, sve da je napravljeno preko autokuće, da je izabrao vozilo Opel Astra i otišao u poslovnicu PBZ banke u Splitu preko puta Autohrvatske, tamo da je kod djelatnice banke dobio ugovor o kreditu i dokumentaciju te da je otišao kod javnog bilježnika i da tamo opet nije bilo nikakve posebne priče o ovom kreditu niti o valuti švicarski franak. Početna rata da je bila nekih 1.420,00 kn do 1.450,00 kn a najveća rata da je bila 2.100,00 kn i s obzirom na namjenu i visinu kredita da je znao da nema načina da nešto reprogramira i zatvori taj kredit i uzme novi jer bi to zaista bili veliki troškovi. Kamatna stopa da je podizana od strane banke dva ili tri puta i da je kući dobivao neke obavijesti, uglavnom, kredit da je otplatio, navodi da je to vozilo dan danas kod njega, u njegovom posjedu i vlasništvu. Na posebno pitanje pun. tužitelja, tužitelj navodi da mu ime TZ nije uopće poznato, da za tu osobu nije ranije čuo.

Tuženik je postavio prijedlog za saslušanje svjedoka TZ, zaposlenice tuženika, taj prijedlog je povukao pa je sud odustao od izvođenja dokaza njenim saslušanjem.

U tijeku postupka izveden je dokaz pregledom Ugovora o kreditu broj 9011704450 zaključenog između stranaka dana 27.srpnja 2006.godine sa svom pripadajućom dokumentacijom; vještačenjem po stalnom sudskom vještaku za knjigovodstvo i financije dipl.oecc Ines Lozić (Centar za vještačenja d.o.o.Split) kao i saslušanjem tužitelja u svojstvu parnične stranke.

Stranke su popisale parnični trošak.

Zahtjev tužitelja je osnovan.

Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim dijelova odredbi predmetnog Ugovora o kreditu zaključenog između stranaka 27.srpnja 2006.godine, a koje se odnose na jednostrano ovlaštenje tuženika mijenjati kamatnu stopu i ugovaranje valutne klauzule u CHF te zahtjev za isplatu iznosa temeljem više plaćenog sa osnova ništetne odredbe o valuti CHF.

Među strankama nije bilo sporno da je između tuženika, kao kreditora, i tužitelja, kao korisnika kredita, dana 21.srpnja 2006.godine sklopljen predmetni Ugovor kreditu s valutnom klauzulom u CHF na iznos od 21.398,00 CHF s rokom otplate u 84 mjeseca, da je ugovorena otplata u mjesečnim anuitetima prema otplatnom planu u kunskoj protuvrijednosti iznosa u CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF tuženika na dan dospijeća. Nije sporno ni da su stranke odredbom čl.4. Ugovora o kreditu ugovorile početnu ugovornu kamatnu stopu od 4,99 %, te da je određeno da je kamata promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora. Nadalje, nije sporno ni da je kredit već otplaćen, za navesti je i to da se radilo o namjenskom kreditu za kupnju vozila, tužitelj je u ovom postupku dokazao da je u ovom pravnom poslu imao status potrošača, kod kupnje osobnog vozila za svoje potrebe.

Među strankama je sporno jesu li odredbe Ugovora o ugovaranju valutne klauzule u CHF i o promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštene, a što bi ih činilo ništetnim, o čemu ovisi i osnovanost zahtjeva tužitelja za isplatu stečenog bez osnove u visini razlike zbog promjene tečaja CHF. Istaknut je i prigovor zastare.

Tužitelj se pozvao na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu pod brojem P 1401/12 od 4. srpnja 2013. g. kojom je utvrđeno da je i ovaj tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. g. do 31. prosinca 2008. g. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. U navedenom dijelu citirana presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. g., a Vrhovni sud Republike Hrvatske svojom odlukom broj Revt- 249/14-2 od 9. travnja 2015. g. odbio je revizije tuženika od 1) do 7) kao neosnovane.

Postupak pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, koji je pokrenut po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača-Potrošač protiv sedam banaka, a među kojima je i tuženik, predstavlja kolektivni sudski postupak, a sukladno odredbi čl. 502. c Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje ZPP). Prema ovoj odredbi pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu.

U odluci Vrhovnog suda RH broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. g. između ostaloga je navedeno da nije sporno da su odredbe u ugovorima o kreditu koji su sklapani u spornom razdoblju između banaka, kao trgovaca, i korisnika kredita, kao potrošača, a koje su se odnosile na ugovornu kamatu i promjenjivu kamatnu stopu bile uočljive i jasne, ali nisu bile razumljive, jer je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu koje su banke sklapale s potrošačima bila takva da su na temelju nje potrošači jedino znali kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, ali ni približno nisu mogli ocijeniti zašto, kako te u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati kamatna stopa. Stoga buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena, a niti odrediva.

Konkretno je u odnosu na tuženika u odluci Trgovačkog suda u Zagrebu, a koja je potvrđena u odnosu na dio koji se tiče promjenjive kamatne stope, odlukom Visokog trgovačkog suda RH i Vrhovnog suda RH, već utvrđeno da je, između ostalih, upravo i tuženik postupao suprotno odredbama ZZP-a i suprotno odredbama ZOO-a i to koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja nije pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

Naime, tuženik je i u ovom postupku ponavljao svoje navode i tvrdnje iz postupka koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, i to navode da se pojedinačno pregovaralo sa strankama jer su bili valjano i pravovremeno informirani te da se radi o razumljivoj odredbi. U postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđeno je, međutim, da službenici tuženih banaka prilikom pregovaranja nisu na valjan i razumljiv način objasnili postupak formiranja kamatne stope odnosno da potrošači nisu raspolagali osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje kamatne stope u budućem razdoblju, da ugovorena kamatna stopa nije bila određena niti odrediva, nije bila razumljiva pa time niti poštena. Također je utvrđeno da je uloga javnog bilježnika u postupku solemnizacije ugovora ocijeniti, ako je to moguće, jesu li ugovorne strane ovlaštene i sposobne poduzeti i sklopiti taj pravni posao, objasniti im smisao tog posla i uvjeriti se o postojanju njihove prave volje za sklapanje tog pravnog posla, a što su javni bilježnici i učinili. Utvrđeno je i da tijekom postupka solemnizacije ugovora o kreditu, korisnici kredita javnim bilježnicima očito nisu izrazili svoje dvojbe vezano za sadržaj i značaj tih ugovora pa ni sporne odredbe, iz čega je jasno da javni bilježnici nisu imali razloga primijeniti ovlaštenje iz čl. 58. Zakona o javnom bilježništvu (Narodne novine broj 8/93, 29/94, 162/98, 16/07, 75/09 i 120/16).

Sud prihvaća iskaz tužitelja kao uvjerljiv i logičan, što je već navedeno, u svjetlu svih izvedenih dokaza i navoda, sud drži da tužitelj u ovom pravnom poslu ima status potrošača, a da se sa njim, kao ni s ostalim klijentima tuženika, prilikom sklapanja ugovora o kreditu nije posebno pregovaralo o promjenjivoj kamatnoj stopi, niti su se pojašnjavale metode formiranja iste, kao ni posebne okolnosti vezane za tzv.valutnu klauzulu baš u valuti CHF. Prema tome, u ovom postupku tuženik nije iznio nikakve nove činjenice, koje bi u konkretnom slučaju dovele do zaključka da odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi Ugovora nije nepoštena pa time i ništetna.

To, nadalje, znači da je odredbu Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka u dijelu kojim je ugovoreno kako je kamatna stopa promjenjiva, a utvrđuje se u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora trebalo utvrditi ništetnom, jer je odredba o ugovornoj kamati utvrđena nepoštenom, s obzirom da nije određena odnosno odrediva u smislu odredbe čl. 269. st. 2. i čl. 272. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, dalje ZOO), pa su, u smislu odredbe 102. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13, dalje ZZP), te ugovorne odredbe ništetne te je odlučeno kao u t. I. izreke ove presude.

Temeljem čl. 324. ZOO-a, naime, ništetnost neke odredbe ugovora ili nekog dijela odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez te ništetne odredbe i ako ona nije bila uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Kako tuženik u postupku nije ni tvrdio da je uvjet i odlučujuća pobuda Ugovora bio dio odredbe iz čl. 3. i 6.. kojom je određeno da se korisnik obvezuje platiti banci kamatu po kamatnoj stopi koja je promjenjiva, a utvrđuje se Odlukom o kamatnim stopama kreditora ocjena je suda da Ugovor o kreditu opstaje u preostalom dijelu, odnosno i u dijelu kojim je utvrđena kamatna stopa u visini od 4,99 %. Dakle, ovaj zahtjev tužitelja vezano za utvrđenje ništetnom odredbe Ugovora o kreditu koja se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu valjalo je prihvatiti, a tužitelj nije postavio zahtjev na vraćanje ono što je po ovom osnovu tuženik od tužitelja više primio.

Što se tiče odredbe predmetnog Ugovora koja se odnosi na ugovorne odredbe kojima je kao valuta uz koju je vezana glavnica ugovoren švicarski franak (CHF), po mišljenju ovog suda i ta odredba Ugovora je ništetna i nepoštena, te je zahtjev i u ovom dijelu valjalo prihvatiti. Tužitelj se pravilno pozvao na stavove i utvrđenja iz presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. g. i odluke Trgovačkog suda u Zagrebu broj P 1401/12 od 4. srpnja 2013. g. jer se radi o nastavku postupka koji je pokrenut po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača- Potrošač protiv sedam banaka, a među kojima je i tuženik, i koji, kako je već navedeno, predstavlja kolektivni sudski postupak, a sukladno odredbi čl. 502. c ZPP-a.

U navedenim je odlukama ocijenjeno da se i kod ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak tuženik nije pridržavao načela savjesnosti i poštenja, da se o ugovornim odredbama kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak nije pojedinačno pregovaralo, da tuženik nije vodio računa o interesima korisnika kredita, pa tako i tužitelja kao potrošača i nije mu dao nužne i osnovne informacije o rizicima ugovaranja valutne klauzule u CHF, što je uzrokovalo znatnu neravnotežu među strankama na štetu korisnika kredita, odnosno tužitelja, da je tuženik, kao financijska ustanova, mogao i po redovnom tijeku stvari morao znati da je u budućem ugovornom razdoblju vraćanja kredita moguće očekivati bitne promjene u kretanju tečaja švicarskog franka, s obzirom na vrijeme sklapanja Ugovora i okolnosti, kako u gospodarstvu RH, tako i globalno, koji će izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni u budućem razdoblju, da je tuženik takve informacije uskratio korisnicima kredita odnosno tužitelju pri pregovaranju i sklapanju Ugovora, radi čega je korisnik kredita odnosno tužitelj bio onemogućen procijeniti ukupne rizike i ekonomske posljedice koje će za njega proizaći sklapanjem predmetnog Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima, vezano za visinu i obujam njegovih obveza i za iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja Ugovora, da je priroda i specifičnosti valute švicarski franak poznata bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima.

Temeljem ništetne odredbe Ugovora o valutnoj klauzuli u valuti švicarski franak, koja je nepoštena, a time i ništetna i bez pravnog učinka, tužitelj je stekao pravo od tuženika zahtijevati isplatu novčanih iznosa koje je isplatio temeljem ništetnih odredbi kojima je kao valuta uz koju je vezana glavnica ugovoren švicarski franak (CHF).

Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva provedeno je financijsko- knjigovodstveno vještačenje po vještakinji za knjigovodstvo i financije dipl.oecc Ines Lozić (Centar za vještačenja d.o.o.Split). Sudski vještak u svom pisanom nalazu daje prikaz svih utvrđenja vezano za predmetni pravni posao, navodi da je ugovor zaključen dana 21.srpnja 2006.godine, na rok od 84 mjeseca, uz ugovorenu kamatnu stopu od 4,99%, ugovoren je srednji tečaj tuženika na dan plaćanja, anuitet prilikom ugovaranja u valuti CHF je bio 302,84 CHF. Sudski vještak navodi da su se u promateranom razdoblju promjene kamatnih stopa kretale kako slijedi:

-4,99% godišnje do 31.srpnja 2007.godine,

-5,99% godišnje do 31.siječnja 2008.godine,

-7,45% godišnje do kraja otplate kredita. Posljedično na promjenu kamatne stope anuitet tužitelja da se mijenjao od inicijalnih 302,34 CHFdo 323,17 CHF kao najvećeg iznosa. U razdoblju od početka otplate kredita do kraja otplate kredita tečaj CHF da je oscilirao na više i na niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita. Vrijednosti koje su predstavljale iznos koji je prelazio inicijalnu visinu obveze iskazano u kunama na dan isplate kredita, da predstavljaju potraživanja korisnika kredita i iskazane su sa pozitivnim predznakom dok su vrijednosti anuiteta i/ili tečaja koji su bili niži od uvjeta koji su vrijedili prilikom sklapanja ugovora i isplate kredita iskazani s negativnim predznakom. Vještak daje zaključno mišljenje i navodi da je ukupan iznos preplata uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate kredita u iznosu od 2.562,89 eura. Ukupan iznos koji je tužitelj manje platio posljedično na pad tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita da ukupno iznosi 119,44 eura. Slijedom navedenog, sveukupan iznos koji je više plaćen (zbroj više i manje plaćenog) za vrijeme otplate kredita slijedom promjene tečaja na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita da iznosi 2.443,45 eura.

Tužitelj je u skladu sa nalazom i mišljenjem vještaka uredio svoj tužbeni zahtjev na način da potražuje iznos od 2.562,89 eura sa zakonskim zateznim kamatama, isti glasi kao u izreci ove presude, dakle, traži utvrđeni iznos preplate za vrijeme kada je tečaj CHF bio viši od inicijalnog, a o tzv. negativnim razlikama se očituje na način da iste tuženiku ne pripadaju i predlaže da sud iste zanemari kod presuđenja, navodi da restitucijski zahtjev tuženika u ovom pravcu ne postoji, a sve i da postoji da bi bio neosnovan, tužitelj ovo konkretno i obrazlaže.

Sud prihvaća u cijelosti nalaz i mišljenje vještaka Ines Lozić, vještvo je stručno, logično i u cijelosti kvalitetno obrazloženo.

Što se tiče istaknutog prigovora zastare, to je pravno pitanje kao posebno važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a imajući na umu izuzetno veliki broj individualnih parničnih postupaka koji se u RH vode o zahtjevima za restituciju onog dijela novčane tražbine kojeg su po ugovorima o potrošačkim kreditima isplaćene bankama na temelju nepoštenih ugovornih odredbi vezano za jednostranu i netransparentnu promjenjivost redovne stope ugovorene kamate o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, razmatrao Vrhovni sud RH u odluci Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. g. te je zauzeto slijedeće pravno mišljenje:

-pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (za zaštitu kolektivnih interesa potrošača).

Prilikom donošenja takvog shvaćanja posebno se imalo na umu postojanje znatnih teškoća prilikom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od pet godina, neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO-a). Dakle, u nedostatku posebnih zakonskih odredbi koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći računa i o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom čl. 140. ZZP-a propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava, Vrhovni sud RH donio je zaključak da je vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla. Sud je imao na umu i sadržaj odredbe čl. 502. c ZPP-a o proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presude jer se prema ovoj odredbi fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava te je u takvom slučaju sud vezan za ta utvrđenja.

Kako je u navedenoj odluci Vrhovnog suda RH bila riječ o postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P 1401/12, kao što je to slučaj i u ovoj pravnoj stvari, utvrđenje Vrhovnog suda RH da je u tom predmetu odluka u povodu tužbe radi zaštite kolektivnih interesa postala pravomoćna 13. lipnja 2014. g. (a u odnosu na nepoštene odredbe o ugovaranju valutne klauzule u valuti CHF 14. lipnja 2018. g.), to je jasno da je prigovor zastare (jer je tužba podnesena 1.srpnja 2021.godine) u dijelu zahtjeva za isplatu preplaćenog s osnova promjene tečaja CHF neosnovan. Dakle, kako je prigovor zastare na ime više plaćenog s naslova promjene tečaja valute CHF neosnovan, to je zahtjev za isplatu iznosa od 2.562,89 eura valjalo prihvatiti, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama kako su iste i zatražene, od stjecanja preplaćenih iznosa do isplate, sve vezano za čl.29. ZOO-a. U ovom slučaju primjenjuje se petogodišnji zastarni rok iz odredbe čl. 225. ZOO-a, prigovor zastare nije osnovan. Tužitelju s obzirom na uvođenje eura kao valute u RH pripada prema stavu ovog suda isključivo eurski iznos, a ne iznos u kunama, iskazan dvojno i u eurima.

Za navesti je da od više plaćenog ne treba oduzeti iznose negativnih razlika, te tzv.negativne razlike bi bile tražbina tuženika kao kreditora s osnova nižeg tečaja u odnosu na početno ugovoreni koji je vrijedio na dan korištenja kredita. Vještak je iskazao te negativne razlike u svom vještvu, za slučaj preinake ove presude, dakle, radi se o periodu kada je tečaj padao u odnosu na početno ugovoreni, u ukupnom iznosu od 119,44 eura, tuženik nije istaknuo proocesnopravni prigovor (prigovor radi prebijanja), nije ni postavio svoj protutužbeni zahtjev, pa o tim negativnim razlikama sud ne odlučuje ovom presudom, tzv. negativne razlike i pozitivne razlike koje pripadaju tužitelju se uzajamno i po mjesecima isključuju, kako sud odlučuje u granicama postavljenog zahtjeva tužitelja, to od dosuđenog iznosa nije trebalo odbiti tzv.negativne razlike.

Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP), obistinjeni trošak tužitelju odnosi se na trošak sastava tužbe, sastava podnesaka od 21.veljače 2023.godine i 2.prosinca 2024.goidne; zastupanja na ročištima održanim dana 7.ožujka 2023.godine, 26.listopada 2023.godine i 10.prosinca 2024.godine, za svaku radnju po 100 bodova, što uz vrijednost boda od 2,00 EUR daje iznos od ukupno 1.200,00 EUR. Na ovaj iznos valjalo je dodati i 25% PDV-a u iznosu od 300,00 EUR i trošak vještačenja u iznosu od 400,00 EUR, tako da je konačno tuženik obvezan na ime naknade parničnog troška isplatiti tužitelju iznos od ukupno 1.900,00 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate, preostali trošak tužitelju nije priznat jer nije bio potreban za vođenje postupka. Temeljem odredbe čl.11. Zakona o sudskim pristojbama (NN 118/18 i 51/23), tužitelj je oslobođen plaćanja sudskih pristojbi po tom propisuje jer se radi o postupku pokrenutom na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, to je ovdje slučaj, tužitelj ima status potrošača i ovo je takva vrsta spora, pa ovaj trošak pristojbi neće ni imati.

U Splitu, 5. ožujka 2025. godine

S U D A C

Julijana Ponoš

Pouka o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave iste. Žalba se podnosi nadležnom županijskom sudu, a putem ovog suda u tri primjerka.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.

DNA:

1. Pun. tužitelja

2. Pun. tuženika