REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U SPLITU
Gundulićeva 27, Split
P-4158/2023-17
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Julijani Ponoš, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice ĆR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po pun. Borisu Vrdoljaku, odvjetniku u Splitu, protiv tuženika ĆRČ iz [adresa] str. 5, OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Budimir & partneri d.o.o. Split, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 10. prosinca 2024. godine u nazočnosti pun. tužitelja i zamj. pun. tuženika, dana 5. ožujka 2025. godine,
p r e s u d i o j e
I. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužiteljici iznos od 3.162,12 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje na ovaj iznos teku od 30.listopada 2017.godine do 31.prosinca 2022.godine po stopi koja se određuje prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 1.siječnja 2023.godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena; dok se za više zatražene zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos od 3.162,12 eura od 9.svibnja 2017.godine do 30.listopada 2017.godine zahtjev tužiteljice odbija kao neosnovan.
II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice koji glasi:
"Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužiteljici iznos od 100.000,00 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje na ovaj iznos teku od 23.kolovoza 2017.godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena."
III. Svaka stranka snosi svoj parnični trošak.
Obrazloženje
Pred ovim sudom zaprimljena je dana 31. kolovoza 2018. godine tužba tužiteljice ad. 1 UR i tužiteljice ad. 2 ĆR, u tužbi se navodi da je tužiteljica ad. 1 skrbila o majci pokojnog tuženika ER na način da joj je pružala potrebnu njegu dva mjeseca pred kraj života te čistila i održavala kućanstvo, ovaj rad da joj nije plaćen. Pokojna ER da je obećala tužiteljici ad. 1 na ime njenog rada platiti iznos od 2.000,00 eura sa čime da je tuženik bio upoznat te da je isti nakon majčine smrti osobno obećao tužiteljici ad. 1 podmiriti taj iznos nakon prodaje kuće, tuženik da nakon prodaje kuće nije platio priznati dug tužiteljici ad. 1 u iznosu od 2.000,00 eura. Radi navedenog je tužiteljica ad. 1 postavila zahtjev i zatražila donošenje presude kojom će se naložiti tuženiku da joj isplati iznos od 2.000,00 eura sa zakonskim zateznim kamatama od 31. siječnja 2018. godine.
Sud je na ročištu održanom dana 3. listopada 2023. godine izveo dokaz saslušanjem tužiteljica i tuženika, nakon izvedenog dokaza saslušanjem stranaka, tužiteljica ad. 1 UR i tuženik zaključili su sudsku nagodbu temeljem koje se tuženik obvezao tužiteljici ad. 1 isplatiti iznos od 1.500,00 eura, isplatom ovog iznosa tužiteljica ad. 1 navodi da je u cijelosti namirena u svom potraživanju vezano za njen zahtjev odnosno njenu tužbu.
Dakle, nakon što su ranija tužiteljica ad. 1 i tuženik zaključili sudsku nagodbu, preostao je zahtjev tužiteljice ad. 2 ĆR, sada tužiteljice spram tuženika. U tužbi je tužiteljica navela kako je ona o ER skrbila posljednjih 8 godina Milijankinog života, svakodnevno, po potrebi i 24 sata dnevno. Tuženikova pokojna majka ER u znak zahvalnosti kao nagradu za njen rad i trud, da je darovala te oporučno ostavila tužiteljici dio svoje nekretnine u površini od 400 m2, dio čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], dio iza kuće, sve iz razloga da bi time tužiteljici osigurala vlasništvo tog dijela parcele za gradnju kuće te joj ujedno dozvolila i pravo prolaza s puta preko dijela svoje parcele na taj darovani realni dio od 400 m2. Tuženiku da je to bilo dobro poznato, a to da mogu potvrditi i brojni svjedoci, posebno NR, prvi rođak tuženika koji o tome ima osobnih saznanja i koji je svaki dan bio u bolnici kod pokojne ER zadnjih dana njenog života te da je sa istom bio dana 7. svibnja 2017. godine, **.**.2017. ER da je umrla. Tužiteljica navodi da se osobno zauzela kako bi se Milijankina kuća legalizirala jer je ista bila izgrađena nezakonito, bez građevinske dozvole, uknjižila u zemljišnim knjigama, da nije bilo ovog zalaganja tužiteljice, da se kuća ne bi mogla prodati kupcu ĐR u rujnu 2017. godine. Tužiteljica da je osobno odradila i koordinirala sve pravne radnje u ime pokojne ER te konačno i dovršila uknjižbu prava vlasništva predmetne kuće i zemljišta, pregovarala i dogovorila da se gospođi Ć iz [adresa] na ime njenih 104 m2 isplati obeštećenje od 10.000,00 eura te da je ista potom nakon isplate prepustila svoj dio vlasništva i prepisala ga na pok. ER. Tužiteljica predlaže saslušanje brojnih svjedoka kojima su sve ove okolnosti bile poznate. Navodi da je dio predmetnih nekretnina ER usmeno darovala tužiteljici još na Božić 2005. godine iz razloga jer su njih dvije već tada bile najbolje prijateljice, posebno nakon smrti Milijankinog supruga ŠR koji je umro 2001. godine. Istovremeno sa darovanjem da je izvršena i prava predaja predmetnih nekretnina na način da je tužiteljica svakodnevno dolazila na predmetne nekretnine te iste koristila za sebe, zemljište obrađivala i sadila povrće te uzgajala voće. Tužiteljica da je u dogovoru sa ER plaćala cjelokupnu potrošnju vode za Milijankin priključak iz razloga što je tužiteljica trošila više vode za zalijevanje povrća na svojoj nekretnini koju joj je darovala pok. ER. Tuženiku da je sve ovo bilo dobro poznato, da je još prije ostavinske rasprave iza smrti svoje majke ER obećao tužiteljici da će razmisliti da je "ubaci" u nasljedstvo i ostavinu za tih 400 m2 ili da će je potom upisati kao vlasnicu kada on postane vlasnik i kada se ova površina odcijepi. Ostavina da je završena 11. srpnja 2017. godine, tuženik da nije izvršio ono što je obećao tužiteljici. Posljednji dogovor između tužiteljice i tuženika vezano za predmetnu nekretninu da je bio kako će tuženik nakon što nekretninu proda kupcu ĐR, platiti tužiteljici obeštećenje od 100.000,00 eura protuvrijednosti u kunama kada mu se isplati kupoprodajna cijena, a sve jer je dio od 400 m2 bio u stvarnom vlasništvu tužiteljice koja je pristala da se i taj dio proda i da joj se plati navedeno obeštećenje. Tuženik da je cijelu nekretninu prodao 22. kolovoza 2017. godine za iznos od cca 400.000,00 eura, tužiteljici da nije isplatio 100.000,00 eura što da je bio dužan i da se nakon toga više nije želio javiti tužiteljici. Za ovaj iznos od 100.000,00 eura dospijeće da bi bilo na dan sklapanja Ugovora o kupoprodaji 22. kolovoza 2017. godine pa da kamate teku od 23. kolovoza 2017. godine. Tuženik da nije želio platiti niti troškove sahrane svoje pokojne majke, da je to platio rođak NR, da je isti platio i grobnicu. U pogledu ovih 100.000,00 eura tuženik da je počinio kazneno djelo prijevare pa da će tužiteljica u slučaju neplaćanja biti primorana podnijeti kaznenu prijavu protiv tuženika. Nadalje se navodi da je tuženik tužiteljici ostao dužan platiti račune koje je tužiteljica plaćala umjesto njega i pokojne ER, za koje joj je tuženik kazao neka ona plati sve te dospjele račune, da će joj on naknadno nadoknaditi plaćene iznose. Tužiteljica da je platila račun za tuženika javnom bilježniku Vojislavu Vuletinu na ime troškova ostavinskog postupka broj O-1050/17 u iznosu od 3.175,00 kn, ovaj novac da joj do danas nije vratio. Tužiteljica da je umjesto tuženika platila mjesečne račune na ime TV pristojbe, odjave, struje, vode itd.. Sveukupni računi koje je tužiteljica umjesto tuženika platila da iznose 27.575,00 kn, tuženik da nije ostavio tužiteljici dovoljno novca za plaćanje tih računa odnosno da joj je ostavio 500,00 eura jer nije imao više novca, što preračunato u kune iznosi 3.750,00 kn. Plaćeni računi da iznose ukupno 27.575,00 kn, tužiteljica specificira sve te troškove, kada se od ovog iznosa odbije iznos od 3.750,00 kn koliko je tuženik tužiteljici platio, da tužiteljica od tuženika potražuje iznos od 23.825,00 kn. Tužiteljica da ne raspolaže računima koje je platila umjesto tuženika jer su ti računi ostali u tuženikovoj kući koju je isti prodao AR. Plaćanje ovih iznosa da dospijeva danom smrti ER pa zakonske zatezne kamate na iznos od 23.825,00 kn teku od 9. svibnja 2017. godine do isplate. Radi navedenog tužiteljica postavlja tužbeni zahtjev tako da od tuženika potražuje iznos od 100.000,00 eura sa zakonskim zateznim kamatama od 23. kolovoza 2017. godine do isplate te iznos od 23.825,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 9. svibnja 2017. godine do isplate. Ujedno potražuje naknadu parničnog troška.
U svom odgovoru na tužbu tuženik navodi da nije istina da je njegova pokojna majka ER u znak zahvalnosti kao nagradu za njen rad i trud usmeno darovala i oporučno pred svjedocima ostavila istoj dio svoje nekretnine u površini od 400 m2, dijela čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] te joj dozvolila i pravo prolaza s puta preko dijela svoje parcele na taj darovani dio od 400 m2. Tuženik navodi da se očito ni sama tužiteljica ne može opredijeliti za pravni osnov putem kojeg pokušava ishoditi ovo neosnovano potraživanje, ali, bilo da se radi o usmenom darovanju ili usmenoj oporuci pred svjedocima, niti jedan od tih osnova da ne postoji. Formalnopravni uvjeti za ugovor o darovanju nekretnine da su propisani Zakonom o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23, dalje ZOO), prema čl. 482. st. 1. ZOO-a ugovor o darovanju mora biti sklopljen u pisanoj formi, prema čl. 482. st. 2. ZOO-a ugovor o darovanju bez prave predaje nekretnine mora biti sklopljen u formi javnobilježničkog akta ili ovjerovljene (solemnizirane) privatne isprave. Tuženik se poziva i na odredbe Zakona o javnom bilježništvu (NN 78/93 i 29/04), vezano za propisanu formu javnobilježničkog akta. Izostanak sklapanja ugovora u propisanom obliku da dovodi do ništetnosti tog pravnog postupka te se postupa kao da isti nije niti zaključen. Navodi da tužiteljica nikada nije bila u posjedu predmetnog zemljišta, predmetna nekretnina da je u međuvremenu prodana, dana 22. kolovoza 2017. godine, kupac da je bez ikakvih otegotnih okolnosti, posebno od strane tužiteljice, ušao u posjed predmetnih nekretnina, da je tužiteljica bila u posjedu predmetne nekretnine, da to sigurno ne bi bilo tako. Tuženik predlaže i saslušanje svjedoka na ove okolnosti. Navodi, što se tiče oporučnog nasljeđivanja, da nije jasno na što se misli jer da ER nije sačinila oporuku. Što se tiče navodnog usmenog oporučivanja, ostavinski postupak da je odavno okončan, da je to tužiteljici dobro poznato te da nikakva oporuka nije prijavljena niti proglašena. Čak i da je postojala usmena oporuka, a nije, da bi ista bila ništetna jer za tu vrstu izvanrednog oporučivanja nisu ispunjeni strogi formalni razlozi, takva vrsta oporuke da se može izjaviti u okolnostima u kojima nije moguće sastaviti redovnu oporuku. Pokojna majka tuženika da nije bila isključiva vlasnica nego suvlasnica idealnog dijela predmetnih nekretnina. Tuženik osporava navode tužiteljice u pogledu svog obećanja da tužiteljicu "ubaci" u nasljedstvo i ostavinu…dogovora po pitanju obeštećenja tužiteljice i njenog pristanka da se i njen navodni dio proda i da joj se plati obeštećenje. Da je to istina, da bi tužiteljica sigurno imala pisani ugovor o tome, a da je tuženik to odbio, da bi tužiteljica postavila odgovarajući zahtjev putem suda da zaštiti svoja prava. Prema rješenju o nasljeđivanju javnog bilježnika Vojislava Vuletina iz [adresa] broj O-1050/17 iza pokojne ER, njezinim jedinim nasljednikom da je proglašen sin – tuženik, koji je nasljeđivanjem iza pokojne majke postao isključivi vlasnik za cijelo nekretnina označenih kao čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], da je on mogao kuću i dvor u [adresa] prodati bez ikakvih ograničenja. Navodi da niti teoretski nije moguće da bi ER tužiteljici dozvolila nekakvo pravo prolaza s puta do navodno darovanog dijela od 400 m2, zbog oblika čestice da to fizički nije moguće, tužiteljica da izmišlja priču o navodno darovanom dijelu zemljišta na koji fizički bez prolaza preko nekretnina trećih osoba prolaz nije moguć. Što se tiče postupka legalizacije i uknjižbe kuće pokojne ER, da je taj dio posla odradila odvjetnica Ojdana Grubišić iz OD Višić i partneri j.t.d., koja je bila opunomoćena za zastupanje tuženika i njegove majke u navedenom postupku uknjižbe u zemljišne knjige i u drugim sudskim i izvansudskim postupcima. Predmetna nekretnina da je bila suvlasništvo tuženika i njegove majke, svakog od njih za po ½ dijela prava vlasništva. Radi navedenog tužiteljici da ne pripada nikakva nagrada za legalizaciju i uknjižbu nekretnine, nagrada da nije dogovorena, tužiteljica da nije dokazala nekakav svoj učinak u tom smislu, da se nije niti ovlaštena baviti tom djelatnošću. Tuženik navodi da je pokojna ER sve do prosinca 2016. godine bila potpuno samostalna, u mogućnosti potpuno se brinuti sama o sebi i štititi svoja prava i interese, kako fizički, tako i psihički da je vodila samostalno svoj život bez potrebe za bilo kakvom skrbi od bilo koga, ponajmanje od tužiteljice te navodi da nije točno kako bi tužiteljica zadnjih 8 godina njenog života skrbila o ER. Pokojna majka tuženika da je često putovala na relaciji [adresa] – [adresa], samostalno podizala svoj novac sa bankovnog računa u [adresa], samostalno podizala mirovinu iz Njemačke sa računa kod Jadranske banke u [adresa] te u tu svrhu redovito morala ići u banku, kao dokaz toga tuženik se poziva na devizne isplatne listiće koji su izdani od strane Jadranske banke d.d. [adresa], a koje je pokojna ER vlastoručno potpisala te navodi da je pokojna ER dana 16. svibnja 2016. godine vlastoručno potpisala i Ugovor o deviznom računu broj 3296488846 s Jadranskom bankom d.d. [adresa]. Majci tuženika ER da se u prosincu 2016. godine iznenada pogoršalo zdravstveno stanje, posljednjih 6 mjeseci svog života da je uglavnom provela u [adresa] radi liječenja, u svom stanu u [adresa] te u bolnici, pri tome da se o njoj brinula rodbina iz [adresa] te NR koji tvrdi da se u tom vremenu brinuo o pokojnoj majci tuženika, tuženik navodi da je slijedom toga jasno da se u to vrijeme tužiteljica nije mogla brinuti o njegovoj majci. Tuženik spori da bi tužiteljica platila umjesto njega i majke iznos od 27.575,00 kn, a račune navodno nije sačuvala, da je tužiteljica tražila oslobađanje od plaćanja troškova sudskih pristojbi kao osoba lošeg imovnog stanja pa tuženik postavlja pitanje odakle tužiteljici ovaj novac koji sada traži od tuženika. Tužiteljica da je već ranije, dana 7. ožujka 2018. godine, podnijela tužbu protiv tuženika, potraživala iste iznose, tu tužbu da je povukla. Navodi da nije jasno za koje razdoblje se predmetni računi odnose, točan iznos po računima niti što bi to tužiteljica navodno platila, tužiteljica da nije ponudila nikakve konkretne dokaze za navode iz tužbe, osim paušalnog navođenja imena nekih svjedoka. Radi svega navedenog tuženik predlaže da sud odbije zahtjev tužiteljice u cijelosti.
U tijeku postupka izveden je dokaz pregledom predmeta ovog suda broj P- 1174/18; predmeta Općinskog suda u Šibeniku broj O-1050/17; dopisa tužiteljice i ranije tužiteljice UR tuženiku prije podnošenja tužbe od dana 30. listopada 2017. godine sa odgovorom od 24. listopada 2017. godine; Izjave PR i CR koja je u potpisima ovjerena kod javnog bilježnika iz Trogira Petra Žanko broj OV-1695/18 dana 5. ožujka 2018. godine; Izvatka iz zemljišnih knjiga za čest. zem. [katastarska čestica] ZU 2816 k. o. [katastarska općina] na dan 7. veljače 2018. godine; Izjave ZR od 19. prosinca 2017. godine (u izvorniku na njemačkom jeziku i prijevodu na hrvatski jezik); Izjave HR od 24. prosinca 2017. godine; medicinske dokumentacije za pokojnu ER; smrtnog lista za istu; fotografija predanih u sudski spis; računa OD Višić i partneri j.t.d. Šibenik na ime ER ispostavljenog dana 7. siječnja 2015. godine; pisma (list 56 i 57 spisa) JR (na njemačkom jeziku i prijevodu na hrvatski jezik) te pisma iste osobe od 21. prosinca 2024. godine (na njemačkom jeziku i prijevodu na hrvatski jezik); preslika putovnice ER; aviokarata (list 62-64 spisa); Ugovora o deviznom računu otvorenog na ime ER kao vlasnice računa koji je zaključen između nje i JADRANSKE BANKE d.d. [adresa] dana 16. svibnja 2016. godine sa listićima kao dokazima o isplati deviznih štednih uloga; dopisa tuženika NR od 12. siječnja 2018. godine; dopisa NR tuženiku od 9. ožujka 2018. godine sa dokazima o plaćanju; potvrde Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srbije od 22. studenog 2018. godine sa prijevodom sa ćirilićnog pisma; potvrde TZ Općine Rogoznica za ER na dan 16. kolovoza 2010. godine; računa društva VODOVOD I ODVODNJA d.o.o. ŠIBENIK na ime OR od 25. kolovoza 2017. godine; saslušanjem ranije tužiteljice ad. 1 UR u svojstvu parnične stranke, saslušanjem tužiteljice i tuženika u svojstvu parničnih stranaka; dopisa SPV za sanaciju d.o.o. u likvidaciji Zagreb od 14. ožujka 2024. godine; podataka HRVATSKE POŠTANKE BANKE d.d. ZAGREB za ER kao vlasnicu računa JADRANSKE BANKE d.d. (list 36-216 spisa); dopisa HRVATSKE POŠTANSKE BANKE d.d. ZAGREB od 3. lipnja 2024. godine.
Predmet ovog spora predstavlja zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 100.000,00 eura sa zakonskim zateznim kamatama na ime iznosa koji bi tužiteljici tuženik obećao platiti, prema navodima tužiteljice, na ime njenog realnog dijela od 400 m2 sa pravom prolaza na čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina]; kao i zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 23.825,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama koje bi prema navodu tužiteljice ista platila umjesto ER i tuženika.
Stranke su popisale parnični trošak.
Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.
Za navesti je da je majka tuženika ER, nesrodna sa tužiteljicom, bila državljanka Republike Srbije i supruga sada pokojnog ŠR, tuženikovog oca. ER rođena je **.**.1934., preminula je 8. svibnja 2017. godine. Pregledom rješenja o nasljeđivanju javnog bilježnika iz [adresa] Vojislava Vuletina broj O-1050/17 od 11. srpnja 2017. godine utvrđeno je da su u trenutku Milijankine smrti njenu ostavinu sačinjavale nekretnine označene kao čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], vlasništvo za ½ dijela (što u naravi predstavlja kuću u [adresa] položenu na predmetnim nekretninama, koja je u postupku ucrtavanja zgrade koja će nositi oznaku čest. zgr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], kao izvanknjižno vlasništvo). Dakle, tužiteljica tvrdi da joj je pokojna ER za života usmenim darovanjem darovala realni dio zemljišta u površini od 400 m2 sa pravom prolaza te da je i dala usmenu oporuku pred svjedocima kojom joj je taj dio zemljišta ostavila. Iz rješenja o nasljeđivanju proizlazi da je u trenutku smrti pokojna ER kod JADRANSKE BANKE d.d. ŠIBENIK imala devizni račun, devizni štedni ulog i devizni tekući račun. Njenim nasljednikom proglašen je na temelju zakona sin – tuženik, za cijelo. Tuženik je jedino dijete ER i ŠR, navedeno je da pokojnica nije ostavila oporuku, ovo rješenje o nasljeđivanju je pravomoćno i nakon što je tuženik naslijedio majčin dio predmetnih nekretnina, isti je zaista, prema stavu ovog suda, bio ovlašten nekretnine odnosno kuću sa okućnicom otuđiti trećoj osobi odnosno zaključiti kupoprodajni ugovor, što je on i napravio.
Dakle, tužiteljica je nedvojbeno znala za ostavinski postupak iza smrti pokojne ER, ona u tom postupku nije prijavila nikakvo svoje potraživanje na ime dijela nekretnine odnosno dijela ostavine pokojne ER. Nije prijavila niti okolnost da bi ER sačinila usmenu oporuku pred svjedocima. Ostavinski postupak proveden je uredno, bez ikakvih prigovora trećih osoba, utvrđeno je da je pokojna ER preminula bez oporuke i uredno je predmetna nekretnina pripala tuženiku koji je proglašen jedinim majčinim nasljednikom. Dakle, sud je stava da ovo rješenje o nasljeđivanju uredno proizvodi pravne učinke i da je tuženik postao vlasnikom za 1/1 dijela kuće i zemljišta u [adresa] i da je to bio ovlašten prodati, kao vlasnik.
Tuženik je u svom odgovoru na tužbu naveo kako nikakvog usmenog ugovora o darovanju realnog dijela zemljišta ER kao darovateljice i tužiteljice kao obdarenice nije bilo. Tuženik pravilno navodi da ugovor o darovanju nekretnine mora biti sklopljen u pisanoj formi, pravilno se poziva i na odredbu čl. 482. ZOO-a, tom odredbom je propisano da se ugovor o darovanju nekretnine sklapa u pisanom obliku, ugovor o darovanju bez prave predaje stvari mora biti sklopljen u obliku javnobilježničkog akta ili ovjerovljene (solemnizirane) privatne isprave. Tužiteljica navodi da joj je pokojna ER usmenim putem darovala 400 m2 zemljišta iza Milijankine kuće sa pravom prolaska preko Milijankinog dijela. Za navesti je ponovno da nema nikakvog pisanog ugovora o darovanju koji bi bio zaključen između tužiteljice i ER, a ugovor o darovanju bilo koje nekretnine mora se sklopiti u pisanom obliku. Nikakvog ugovora o darovanju u ovom slučaju nema, pisani ugovor o darovanju nije sastavljen niti potpisan, dakle, ne može se tužiteljica sa uspjehom pozvati na to da bi sa ER zaključila ugovor o darovanju kao usmenu pogodbu uz predaju darovanog dijela njoj u posjed. Pored okolnosti da nikakvog ugovora o darovanju u pisanoj formi nema, sud drži da ugovor o darovanju između njih dvije i ne postoji i da tužiteljica nije od strane ER uvedena u posjed dijela zemljišta. Sve i da je tužiteljica od strane ER uvedena u posjed bilo kojeg dijela svoje nekretnine, a očito nije jer darovanja nije bilo, svejedno bi ugovor o darovanju trebao biti zaključen u pisanoj formi.
Sud je stava da iz svih izvedenih dokaza proizlazi kako su očito tužiteljica i pokojna ER bile u prijateljskim odnosima, to je uvjerljivo i životno, međutim, da je pokojna ER imala namjeru darovati tužiteljici bilo što, ista bi uredno to napravila i sa tužiteljicom zaključila ugovor o darovanju u pisanom obliku, što nije napravila, sačinila bi izjavu o uvođenju tužiteljice u posjed darovnog dijela ili bi jednostavno rečeno njih dvije sačinile ugovor o darovanju u obliku javnobilježničkog akta ili ovjerovljene (solemnizirane) privatne isprave. Pokojna ER imala je dovoljno vremena i bila je očito inteligentna i razumna osoba, raspolagati svojom imovinom kako je htjela. Sud ne isključuje mogućnost da je pokojna ER tužiteljici nešto obećala, međutim, pokojna ER očito nije imala volju i namjeru tužiteljici darovati dio svoje nekretnine. Sama tužiteljica u svom iskazu navodi o tome da se radilo o obećanju, najavi budućeg i mogućeg darovanja, iz iskaza same tužiteljice da do darovanja nikada nije došlo. Dakle, u ovom slučaju situacija je sudu jasna i kod ove okolnosti, predlaganje saslušanja svjedoka može dovesti samo do produljenja trajanja postupka i stvaranja nepotrebnih troškova što je suprotno načelu ekonomičnosti postupka jer iskazima svjedoka se ne može nadomjestiti ugovor o darovanju u pisanoj formi, darovanja u ovom slučaju nema.
Nadalje, za navesti je da je pokojna ER preminula **.**.2017. kao pacijentica Kliničkog bolničkog centra Zemun, to proizlazi iz smrtnog lista (smrtovna lista), naveden je osnovni uzrok hospitalizacije i osnovni uzrok smrti sa ranijim dijagnozama. Iz istog proizlazi da je pokojna ER na Odjel bolnice zaprimljena dana 19. travnja 2017. godine, dakle, ista je od tada do smrti bila na liječenju u ovoj bolnici. Spisu je priložen i otpusni list Kliničkog Centra Srbije – Urgentni Centar za pokojnu ER (list 40 spisa), iz istog proizlazi da je ista zaprimljena 18. travnja 2017. godine i da je u ovom Urgentnom Centru bila do 19. travnja 2017. godine, starosti 83 godine, ista da je navela kod primanja da su prve tegobe nastupile prije 6 mjeseci otokom nogu sa otvaranjem ranica, a intenzivirale se posljednjih mjesec dana. Pokojna ER patila je od šećerne bolesti kroz dugi vremenski period, dakle, ista je do smrti koja je nastupila 8. svibnja 2017. godine bila na liječenju od 18. travnja 2017. godine neprekidno.
Sama tužiteljica u svom iskazu navodi da se u [adresa] Milijankino zdravstveno stanje pogoršalo, da je ista konačno pristala ići na liječenje u [adresa], da su to javili tuženiku i da je on došao iz Njemačke taj dan kada je ER trebala sanitetskim vozilom ići za [adresa], da je išao sa tim vozilom sa majkom. Tužiteljica navodi da je pokojna ER tada bila u potpunosti sposobna za rasuđivanje i da je znala što govori, dakle, tužiteljica nakon odlaska ER u [adresa] na liječenje istu više nije vidjela. Navod tužiteljice da bi ER sačinila usmenu oporuku prije smrti nije osnovan.
Prema odredbi čl.37. Zakona o nasljeđivanju (NN 48/03, 163/03, 35/05, 127/13, 33/15 i 14/19, dalje: ZN), oporučitelj može očitovati svoju posljednju volju usmeno pred dva istodobno nazočna svjedoka samo u izvanrednim okolnostima zbog kojih nije u stanju oporučiti ni u jednom drugom valjanom obliku. Usmena oporuka prestaje vrijediti kad protekne 30 dana od dana prestanka izvanrednih okolnosti u kojima je napravljena. Odredbom čl.39. ZN-a propisana je dužnost svjedoka usmene oporuke, isti su dužni bez odgode napisati sadržaj oporučiteljeva očitovanja i što prije predati to sudu ili javnom bilježniku na čuvanje, ili ga usmeno ponoviti pred sudom ili javnim bilježnikom iznoseći kada je, gdje i u kojim je prilikama oporučitelj očitovao svoju posljednju volju. Neispunjenje ove dužnosti svjedoka ne šteti valjanosti usmene oporuke.
Tužiteljica se pored pravnog osnova stjecanja realnog dijela predmetne nekretnine u površini od 400 m2, poziva i na to da je pok.ER usmenom oporukom ovim dijelom raspolagala u njenu korist. Za navesti je da, pored okolnosti što sud drži da iz svih izvedenih dokaza proizlazi kako ER nije sa tužiteljicom zaključila ugovor o darovanju, uopće, ista nije sačinila niti usmenu oporuku pred svjedocima.
Naime, tužiteljica se očito poziva, a to navodi u svom iskazu pred sudom, da bi pok.ER usmeno oporučila u njenu korist onoga dana kada je ER sanitetskim vozilom u kojem je sa njom bio tuženik (kojem su javili da ER mora ići na liječenje u bolnicu i koji je radi toga došao iz Njemačke). Tužiteljica navodi da je tada U (ER) dala da joj se nađe svog novca između 300 – 500 eura, a E da je tada ispred PR, UR (ranije tužiteljice ad.1), tuženika i tužiteljice kazala tuženiku da tužiteljici treba platiti sve troškove koje je tužiteljica umjesto nje i za nju platila i da tužiteljici pripada tih 400 m2 zemlje iza kuće. Tuženik da je to čuo i da nije ni na kakav način negirao, E da je bila u potpunosti sposobna za rasuđivanje i znala što govori.
Prema stavu ovog suda, u ovom slučaju se ne može raditi o sastavljanju usmene oporuke pred svjedocima iz citirane odredbe ZN-a, naime, sve i da je pok.ER izjavila "da tužiteljici pripada tih 400 m2 zemlje iza kuće", opet se ne bi radilo o tome da je pok.ER tada usmeno očitovala svoju posljednju volju. Naime, oporučitelj može iznimno svoju posljednju volju očitovati pred dva istodobno nazočna svjedoka samo u izvanrednim okolnostima zbog kojih nije u stanju oporučiti ni u jednom drugom zakonskom predviđenom obliku. Ovdje u tom trenutku nisu postojale te iznimne okolnosti i nije se radilo o usmenom oporučivanju od strane ER, teret dokaza postojanja svih pretpostavki za valjanost usmene oporuke, pa i to da su izvanredne okolnosti trajale do smrti ostavitelja, je na onom koji bi bio nasljednik po toj usmenoj oporuci, da ista postoji. ER je sanitetskim vozilom odvezena u [adresa] na liječenje, u sanitetskim kolima zajedno sa tuženikom, bez nazočnosti tužiteljice, za navesti je da je ona kod odlaska, a očito i kasnije, u takvom stanju da je bila sposobna za rasuđivanje, da je išla na liječenje i da nije bila u terminalnoj fazi nikakve bolesti. Naime, iz svih dokaza i medicinske dokumentacije, pa tako i otpusnog pisma Urgentnog centra i smrtnog lista, proizlazi da se radilo i infarktu miokarda, ER je bolovala od šećerne bolesti i imala je problema sa srcem, a očito nije kod odlaska u [adresa] bila svjesna toga da će umrijeti u bolnici nakon više dana liječenja i da želi usmeno oporučiti pred svjedocima. Tako nešto u ovom slučaju nije postojalo, sud je stava da nije bilo usmene oporuke pred svjedocima i da takva oporuka nije napravljena. Svakako, nikakva usmena oporuka nije prijavljena od strane navodnih svjedoka, nisu dali nikakvu izjavu, a u ostavinskom postupku iza Milijankine smrti, a tužiteljica je dobro znala i morala znati da će se voditi ostavinski postupak, postojanje nikakve usmene oporuke nije prijavljeno i tužiteljica se nije prijavila u tom postupku kao nasljednik po usmenoj oporuci. Kasnije je i doneseno rješenje o nasljeđivanju iza Milijankine smrti, to rješenje o nasljeđivanju je pravomoćno i tuženik kao jedino dijete ER proglašen je njenim jedinim nasljednikom i navedeno je da oporuke nije bilo. Sama tužiteljica među troškovima koje potražuje od tuženika postavlja zahtjev za plaćanje troška javnom bilježniku po rješenju o nasljeđivanju i iznosu od 3.175,00 kuna, dakle, za zaključiti je da je ista bila upoznata sa vođenjem ostavinskog postupka i rješenjem o nasljeđivanju, nije prijavila u tom postupku da bi bila nasljednica po usmenoj oporuci i njoj je na raspolaganju bio i drugi pravni put, koji ona nije poduzela, dakle, ista je mogla u sudskom postupku tražiti utvrđenje da je nasljednica po usmenoj oporuci pred svjedocima, to tužiteljica nije tražila, dakle, temeljem svega navedenog za zaključiti je da pok.ER nije sačinila usmenu oporuku i da tužiteljica nije njena oporučna nasljednica, vlasnik predmetne nekretnine, kuće i zemljišta je isključivo tuženik i on je svoju nekretninu uredno prodao trećoj osobi, nakon donošenja pravomoćnog rješenja o nasljeđivanju iza majčine smrti. Usmene oporuke, a to tužiteljica i ne navodi, nije ni bilo nakon prije Milijankine smrti u bolnici u [adresa].
Dakle, u ovom slučaju, temeljem svih izvedenih dokaza, a iskazi predloženih svjedoka ne bi mogli dovesti do drugačijeg zaključka suda, proizlazi da nije zaključen valjani ugovor o darovanju između tužiteljice i ER, niti je ER u korist tužiteljice sačinila usmenu oporuku pred svjedocima, takve oporuke nije bilo i to je za ovaj sud nedvojbeno utvrđeno.
Što se tiče zahtjeva tužiteljice vezano za obvezu tuženika da joj isplati iznos od 100.000,00 EUR sa zakonskim zateznim kamatama, što bi joj isti obećao predati na ime njenog navodnog dijela zemljišta, nakon što čitavu nekretninu proda trećoj osobi, za navesti je da tome ne postoji pisanog traga, nema nikakvog sporazuma ili ugovora između tužiteljice i tuženika u tom pravcu, nema pisanog sporazuma i pisane izjave tuženika. Stvarno nije logično da pisanog traga tome nema i da tužiteljica nije takvo nešto tražila od tuženika, ukoliko je smatrala da joj pripada realni dio nekretnine, to nije životno niti logično, u ovom slučaju, kako tužena nije imala nikakvih stvarnih prava na realnom dijelu zemljišta, nije imala pisani ugovor o darovanju niti bilo kakvu Milijankinu pisanu izjavu, vezano za sve izvedene dokaze, sud drži da sporazuma koji bi proizvodi pravne učinke i obvezu za tuženika da tužiteljici od dobivene kupoprodajne cijene isplati iznos od 100.000,00 EUR jednostavno rečeno nema i da tuženik ni na kakav valjani način koji bi za njega proizveo obvezu u tom pravcu, nije preuzeo obvezu na plaćanje ovog iznosa tužiteljici. Dakle, tuženik ovaj dogovor spori, tužiteljica predlaže saslušanje svjedoka na okolnost ovog dogovora odnosno obećanja tuženika, tako nešto se ne dokazuje samo iskazima svjedoka i radi navedenog, utvrđenog činjeničnog stanja, sud drži da obveze tuženika da tužiteljici plati iznos od 100.000,00 EUR, jednostavno rečeno, nema. Tužiteljica je u tužbi najavila eventualno podnošenje kaznene prijave protiv tuženika radi kaznenog djela prijevare, takve prijave nema i u ovom pravcu nije vođen kazneni postupak, dakle, sud drži na nedvojben način utvrđenim da tuženik nije bio u obvezi niti je na bilo kakav valjani način preuzeo obvezu platiti tužiteljici iznos od 100.000,00 EUR pa je, radi svega navedenog, u ovom dijelu zahtjev tužiteljice valjalo odbiti kao neosnovan.
Stranke su u ovom postupku saslušane, isti su dali iscrpne iskaze i iz tih iskaza proizlazi da je tužiteljica sa pokojnom ER bila u dobrim odnosima, to je očito znao i tuženik koji čitav život živi u [adresa], gdje su ranije živjeli, prije kupnje nekretnine u [adresa], i njegovi roditelji ER i OR. Kontakti tuženika sa majkom nisu bili česti, ali su očito kontinuirano trajali sve do njene smrti, bilo dolaskom tuženika u [adresa] i odlaskom sanitetskog vozila sa ER u [adresa], odnosi roditelja i sina su stvarno njihova obiteljska stvar, ER je očito i nakon smrti svog supruga bila samostalna i sposobna brinuti se o sebi, imala je, a to navodi i tužiteljica, plaćenu pomoć za čišćenje i održavanje kuće u osobi MR, to je uredno plaćala ER, što tužiteljica i ne spori. Za ponoviti je da iz izvedenih dokaza proizlazi da je zbog šećerene bolesti, srčanih tegoba, očito liječnica iz [adresa] preporučila da ER nastavi bolničko liječenje, ona je na to pristala i odlučila otići na liječenje u [adresa], gdje je imala rodbinu, bila je državljanka Republike Srbije i radi navedenog je tuženik po pozivu pristupio u [adresa] i sa sanitetskim vozilom otišao sa ER u [adresa]. Poznanstvo tužiteljice i ER trajalo je godinama, sud poklanja vjeru iskazu tužiteljice o njihovim dobrim odnosima, koji su prešli u prijateljske odnose posljednjih godina Milijankinog života, sve ono što je iskazala tužiteljica u pogledu njihovih druženja i usluga koje je napravila ER, sud prihvaća kao životno i uvjerljivo. Isto tako, očito je da su svoje osobne odnose ER i tuženik, njen sin, provodili kako su između sebe uredili i to je zaista njihova interna stvar. Je li tuženik mogao bolje skrbiti o majci nakon što se njeno zdravstveno stanje pogoršalo, je li mogao biti u [adresa] dok je bila na liječenju, to nije za suditi, svakako, sud drži utvrđenim da je tužiteljica zaista pomagala ER, ranije sitnim uslugama, a kasnije se očito zauzela i za njene poslove, pomagala joj pri tom. Tužiteljica je ostavila sudu dojam sposobne i osobe, ista je bila vlasnica/suvlasnica vrijedne nekretnine u kojoj je stanovala, primala je i mirovinu u Njemačkoj i u Republici Srbiji, imala je otvorene devizni tekući račun i devizni račun štednje… kod JADRANSKE BANKE d.d. [adresa]. Za navesti je da je pok.ER imala svoja primanja i svoja sredstva, moguće da pred kraj života nije platila određene troškove i račune i da je to umjesto nje napravila tužiteljica, da bi joj ER svakako to sve uredno nadoknadila, jer iz izvedenih dokaza ne proizlazi da to ER, prema svom karakteru, ne bi napravila.
Svakako, zahtjev tužiteljice u iznosu od zatraženih 23.825,00 kuna (sada 3.162,12 EUR po fiksnom tečaju konverzije) predstavlja zbroj iznosa koje bi tužiteljica platila umjesto ER i tuženika, a koje bi joj prema navodu tužiteljice trebao tuženik platiti odnosno vratiti, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama. Radi se o troškovima koji su uredno specificirani po vrsti i iznosima na str. 7 tužbe (od slova a do slova l), u ukupnom iznosu od 27.575,00 kuna. Od ovog iznosa tužiteljica je oduzela iznos od 500,00 EUR odnosno 3.750,00 kuna koliko bi joj tuženik predao za plaćanje računa. Tužiteljica je u iskazu navela što bi to ona za ER i tuženika radila i to platila od svog novca, iskaz u ovom dijelu je iscrpan, a sam tuženik je u iskazu naveo da je majka imala namjeru prodati kuću, te prigode da su otišli u [adresa] kod odvjetnice Grubišić, on, tužiteljica, ispred da je ostao rođak iz [adresa], da je tužiteljica tu sama pristupila, a da je ranije čuo da je tužiteljica znala s mamom otići kod odvjetnice i pratiti mamu ako treba. Iako te prigode nije bilo mame, odvjetnici da je priopćio ispred tužiteljice da ima namjeru prodati kuću, do tog trenutka da je već bila sređena legalizacija kuće i da je tu legalizaciju sredila upravo ta odvjetnica, siguran sam u to, da je to podmirila majka, da nije imao nikakvog razloga misliti da tužiteljica ima bilo kakve veze sa postupkom legalizacije i plaćanjem troškova legalizacije. Za navesti je da je tužiteljica na ime geodetskog troška FR iz [adresa] navela da je platila iznos od 5.200,00 kn, arhitektu KR PRIORING Sinj iznos od 11.200,00 kn, radi se o troškovima legalizacije kuće i ovaj sud poklanja vjeru iskazu tužiteljice, a što se dade zaključiti i iz iskaza tuženika, da je tužiteljica pomagala kod legalizacije objekta pokojnoj ER, općepoznato je koliko to vremena i truda iziskuje, a tu je očito ER trebala pomoć jer nije bilo angažiranosti tuženika po ovom pitanju, za ponoviti je da je ER bila državljanka Republike Srbije, ranije je živjela u [adresa], bila je osoba starije životne dobi i očito joj je pomoć treće osobe ovdje trebala, a tu pomoć joj je pružila osoba od povjerenja, tužiteljica. Logično je da je tužiteljica umjesto ER platila ove iznose, iste bi joj ER zasigurno vratila da je poživjela, a životno je i to da je sva ta dokumentacija bila kod ER u kući i da tužiteljica ne raspolaže tim dokazima o plaćanju sa svoje strane, umjesto ER. Nadalje, kupovanje lijekova, kisika, pelena… medicinskih potrepština za ER, ponovno je logično da je to platila tužiteljica za ER i da bi joj to ER platila da je poživjela, naknadno… Općepoznato je da postoje brojni troškovi za starije osobe sa zdravstvenim problemima i da su ti troškovi veliki, svakako nije logično da bi tužiteljica kao prijateljica pokojne ER odmah po plaćanja nekih stvari tražila od ER novac natrag, međutim, očito je tužiteljica za ER i umjesto ER imala ove izdatke i sud drži da tužiteljica ne bi ovo specificirala i tražila, da ovo zaista nije potrošila, ponovno treba navesti da nije nelogično i neživotno da tužiteljica dokaze o plaćanju nema kod sebe. Nadalje, tužiteljica potražuje i trošak plaćenog košenja trave, zamjene brava na ulaznim vratima kuće i garaže, plaćanje računa za vodu, struju, Tv Total i tv pristojbe HRT-u, očito je tužiteljica i ove troškove platila za ER i tuženika, račune je ranije plaćala i servisirala ER, ali, otkako je zbog bolesti onemoćala, logično je da je to napravila ona, a kupnju i zamjenu dvije brave je očito napravila po molbi tuženika i snosila i taj trošak, kada se analizira iskaz tuženika u ovom pravcu, sud dolazi i do tog zaključka. Što se tiče iznosa troška ostavinskog postupka odnosno javnobilježničke nagrade i troška u ostavinskom postupku iza smrti pok.ER u iznosu od 3.175,00 kuna, za navesti je da tuženik navodi da je on zaista platio trošak javnog bilježnika u ostavinskom postupku, da je pitao svoju odvjetnicu koliko će to koštati, kako nije mogao biti tu (dakle, tada nije bio u RH i nije osobno platio trošak javnog bilježnika), da je na ruke predao tužiteljici taj iznos i da je to ona očito naknadno platila, da se ne može sjetiti točnog iznosa. Ovaj sud drži nelogičnim ovaj navod tuženika i ne poklanja mu vjeru, sud drži da je logičan navod tužiteljice da je ona platila trošak javnog bilježnika od svog novca i da joj je tuženik trebao plaćeni iznos vratiti i da se radi zaista o zatraženom iznosu od 3.175,00 kuna. Tuženik nadalje navodi da tužiteljici ad. 2 nije platio brave na ulaznim vratima i garaži, da to stoji u tužbi, ali da to od njega nije niti tražila, tek u tužbi. Navodi da joj jest dao nalog da to zamijeni, da ona nije tražila novac unaprijed i da je to tražila tek u tužbi. Tuženik iskazuje pred sudom i to da je pretpostavio da postoje i neki iznose koje je majka možda ostala dužna do trenutka svog odlaska u Srbiju. Dakle, sam tuženik je naknadno na ime troškova koje je u pogledu njegove majke imao uplatio rođaku iz [adresa] NR iznos od 6.000,00 eura, a sa ranijom tužiteljicom ad.1 UR je zaključio u ovom predmetu sudsku nagodbu i pristao isplatiti joj 1.500,00 eura na ime njegovanja njegove majke ER prije odlaska iste na liječenje u [adresa]. U svakom slučaju, kod iskaza stranaka i iskaza UR, kada se svi izvedeni dokazi usporede, pojedinačno sagledaju i sagledaju u uzajamnom odnosu, sud zaključuje da je, pored troška koji je tuženik platio na ime njegova majci UR i svom rođaku NR u pogledu troškova sahrane i ostalih troškova majke u [adresa], tužitelj u obvezi platiti i tužiteljici iznos koji je ona umjesto ER platila i po nalogu tuženika u pogledu kupnje i zamjene brava te plaćanja troškova ostavinskog postupka platila, ovaj sud drži da je logično ono što je iskazala tužiteljica da je su svi računi koje je za ER platila stavljeni u kovertu i ostavljeni na komodi, da je ona to sve sebi popisala u jednu teku i da joj tuženik baš ništa nije platio. Navodi da je ova legalizacija bila otprilike dvije godine prije Milijankine smrti, ali da nije sigurna u točno vrijeme, svakako da je na Milijankino traženje ona sve sredila i to platila. Navodi da u ove 2 ili 3 godine od kada je sve troškove legalizacije platila niti jednom nije tražila od ER da joj vrati taj novac, jer joj je ER rekla da će joj to vratiti kada bude mogla, da ima trenutno financijskih problema, ali da će joj novci doći. Sud je pribavio i podatke JADRANKE BANKE d.d. [adresa], od SPV za sanaciju d.o.o. u likvidaciji, pravni sljednik te banke je HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d.. Sud je od ove posljednje banke zatražio dokumentaciju u pogledu računa i štednje ER kod JADRANSKE BANKE d.d. [adresa], dostavljena je dana 11.travnja 2024.godine cjelokupna dokumentacija kojom ta banka raspolaže u odnosu na zatraženo. Dakle, iz podataka proizlazi da je pok.ER evidentirana kao vlasnica tri računa kod JADRANSKE BANKE d.d. [adresa], dostavljen je promet po računima, posljednji promet je bio 27.srpnja 2017.godine, dostavljene su i punomoći na ime tuženika, dakle, tuženik je bio ovlašten podizati raspoloživa sredstava sa računa pok.ER, tužiteljica nije imala deponiranu punomoć. Jasno je ovom sudu, da je, između ostalog, pok.ER na račun kod ove banke dobivala mirovinu, a po mirovinu iz Republike Srbije je osobno odlazila podizati iste, kako je to iskazala tužiteljica. Bez obzira na vlasništvo predmetne nekretnine i sredstva koja je ER ranije imala, očito ista nije ostala bez novca pred kraj života, ali očito nije imala dovoljno svojih sredstava i logično je da je neke račune i troškove, a sud drži predmetne i utužene, umjesto nje platila tužiteljica, a da joj je ER bila u obvezi novac vratiti. Dakle, kako je sam tuženik svjestan toga da je trebalo platiti rad ranijoj tužiteljici UR, troškove rođaku NR, kako je naveo da je očito bilo nekih računa koje je majka ostala dužna do odlaska u Srbiju, ovaj sud drži da je logično, životno i uvjerljivo da je tužiteljici tuženik u obvezi platiti iznos od zatraženih 3.162,12 eura (odnosno 23.825,00 kuna po fiksnom tečaju konverzije), kada se od ukupnog iznosa od 27.575,00 kuna odbije protuvrijednost 500,00 eura (3.750,00 kuna) koje je tuženik već predao tužiteljici, u čemu sud tužiteljici poklanja vjeru. Dakle, sud drži da je utvrđeno kako je tužiteljica imala izdatke za ER i samog tuženika, da je platila specificirane troškove umjesto njih, pa joj isto tako poklanja vjeru, bez obzira što ona materijalnim dokazima o tome ne raspolaže, da je za ER i tuženika platila upravo 27.575,00 kuna od kojeg iznosa treba odbiti 3.750,00 kuna, pa joj ER, a sada tuženik kao osobni dužnik i sljednik dužnika, na ime ove pozajmice, a u biti se radi o primjeni instituta stjecanja bez osnove propisanog odredbom čl.1111. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 126/21, 114/22, 156/22 i 145/23, 155/23, dalje: ZOO), treba isplatiti iznos od upravo zatraženih 23.825,00 kuna odnosno 3.162,12 eura po fiksnom tečaju konverzije, ali sa zakonskim zateznim kamatama od dana podnošenja zahtjeva tužiteljice pun. tuženika (list 15 i 16 spisa sa dokazom o slanju) dana 30.listopada 2017.godine pa do isplate, u toj opomeni prije podnošenja tužbe su troškovi od strane tužiteljice uredno specificirani pa je nakon toga tuženik dospio u zakašnjenje spram tužiteljice. Tuženik nije nepošten stjecatelj jer prije podnošenja tužbe tužiteljica nije postavila određen zahtjev spram njega, tek je u tužbi specificirala svoje troškove koje je umjesto majke i tuženika platila ona i koje joj je tuženik u obvezi isplatiti, tako da zakonske zatezne kamate teku od podnošenja zahtjeva od 30.listopada 2017.godine do isplate, primjenom odredbe čl. 1115. i čl.29. ZOO-a, za više zatražene kamate od 9.svibnja 2017.godine do podnošenja tužbe na dosuđenu glavnicu zahtjev tužiteljice valjalo je odbiti kao neosnovan.
Za navesti je da je UR svoj iskaz dala u svojstvu tužiteljice ad.1 prije zaključenja sudske nagodbe sa tuženikom, ona i tužiteljica (ranije tužiteljica ad.2) podnijele su zajedničku tužbu protiv tuženika, svaka za isplatu onoga što je smatrala da joj tuženik treba platiti. Zbog ove okolnosti određeni dijelovi njenog iskaza ne mogu se prihvatiti jer nisu dani u svojstvu svjedoka, ali ono u čemu se svi iskazi poklapaju jest da je UR bila angažirana za novac voditi brigu o ER prije nego je ista otišla na liječenje u [adresa], da je tuženik znao da postoji određeni dug koji na ime majčinih troškova treba platiti i da je tužiteljica bila prijateljica i pouzdanica pokojne ER, da se sa istom družila, radila joj usluge, a ER je znala častiti tužiteljicu i čitavo društvo, te da je za istu obavljala poslove koordinacije legalizacije kuće, plaćala neke troškove i račune, vozila je do granice sa Srbijom…, svakako, tužiteljica je uložila i vremena, svog novca i truda u Milijankin boljitak, posebno posljednjih par mjeseci, to očito nije sporno i to proizlazi iz svih izvedenih dokaza i iskaza saslušanih stranaka pa i iskaza ranije tužiteljice UR, međutim, osim ovih troškova koje je tužiteljica platila umjesto ER i tuženika i koje je u konačnici tuženik obvezan platiti tužiteljici, sud je stava da nije bilo zaključenog ugovora o darovanju, tog pravnog posla, iako je postojalo buduće i neizvjesno obećanje temeljem čega se ne može steći pravni osnov za stjecanje prava vlasništva, a nikakve Milijankine oporuke, pa ni usmene pred svjedocima nije bilo. To ovaj sud ponavlja i za navesti je da je sud odbio prijedlog za izvođenje svih predloženih dokaza, osim izvedenih, jer se, kod svih okolnosti slučaja, ništa više, a vezano za pravne osnove, ne bi moglo dokazati niti utvrditi, što bi sudu koristilo kod utvrđenja činjeničnog stanja, koje je, prema stavu ovog suda, vezano za istaknute osnove i potrebne dokaze, bilo potrebno izvesti. Izvođenje daljnjih dokaza je prema stavu ovog suda suvišno, usmjereno na odugovlačenje postupka i stvaranje dodatnih troškova, činjenično stanje je prema stavu ovog suda u potpunosti utvrđeno, za ono što je vezano za granice postavljenog zahtjeva i sve okolnosti slučaja trebalo utvrditi, pa je sud stava da je glavnu raspravu valjalo zaključiti, valjalo odbiti sve ostale predložene dokaze i donijeti meritornu odluku. Nadalje, saslušanje brojnih predloženih svjedoka nije potrebno, to je suvišno, kod postavljenog zahtjeva, istaknutih pravnih osnova i okolnosti da su svi potrebni dokazi izvedeni. Pisane izjave CR i PR, pisane izjave ZR i HR, pisma JR, kada se analiziraju ne mogu dovesti do drugačijeg zaključka suda po pitanju okolnosti da ugovor o darovanju nije zaključen, da ne postoji usmena oporuka pok.ER i da tuženik nije u obvezi isplatiti tužiteljici iznos od 100.000,00 eura sa kamatama. Za navesti je da nije trebalo izvoditi dokaz saslušanjem svjedoka predloženih po strankama, jer su te radnje suvišne i nepotrebne, kod svih ostalih izvedenih dokaza u ovom postupku.
Radi svega navedenog odlučeno je kao u izreci ove presude.
Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st.2. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP), sud je odlučio da svaka stranka snosi svoj parnični trošak, a vodio je računa o v.p.s., uspjehu tužiteljice i u osnovu i visini zahtjeva, okolnosti da je ranija tužiteljica UR sa tuženikom nakon saslušanja stranaka zaključila sudsku nagodbu. Sud je vodio računa o svim okolnostima slučaja pa tako posebno i o troškovima koji su bili potrebni izvesti vezano za svaki od dva pojedina zahtjeva tužiteljice, dakle, vezano za zahtjev koji je neosnovan nisu nastali posebni troškovi od onih koji su bili potrebni za dokazivanje osnovanosti zahtjeva u kojem je tužiteljica djelomično uspjela u sporu. Dakle, sud drži da je u ovom slučaju potrebno odlučiti da svaka stranka snosi svoj parnični trošak.
U Splitu, 5. ožujka 2025. godine
S U D A C
Julijana Ponoš
Pouka o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave iste. Žalba se podnosi nadležnom županijskom sudu, a putem ovog suda u tri primjerka.
Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.
DNA:
1. Pun. tužiteljice
2. Pun. tuženika
