REPUBLIKA HRVATSKA
ŽUPANIJSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU
Tome Skalice 2, Slavonski Brod
Poslovni broj: Gž-121/2025-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Slavonskom Brodu, u vijeću sastavljenom od sudaca Irene Dikanović-Terzić, predsjednice vijeća, Lidije Klašnja-Petrović, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Draženke Ilak, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja LR, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćniku Krunoslavu Vuljak, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Vuljak & Vuljak, Koprivnica protiv tuženice Privredne banke Zagreb d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupane po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Šooš Maceljski, Mandić, Stanić & Partneri d.o.o. Zagreb, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, od 25. studenog 2024., poslovni broj: P-5503/2023-22 , u sjednici vijeća održanoj 5. ožujka 2025.,
p r e s u d i o j e
I Odbija se žalba tuženice Privredne banke Zagreb d.d. Zagreb kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, od 25. studenog 2024., poslovni broj: P-5503/2023-22.
II Odbija se tuženica sa zahtjevom za naknadu troškova žalbenog postupka.
Obrazloženje
1. Presudom suda prvog stupnja od 25. studenog 2024., poslovni broj: P-5503/2023- 22 presuđeno je:
„I. Tuženik Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 dužan je tužitelju DR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplatiti iznos 2.647,13 EUR s pripadajućom zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog iznosa i to za razdoblje do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, i to na iznose kako slijedi:
na iznos od 4,38 EUR koja teče od 1.2.2010 pa do plaćanja
na iznos od 18,15 EUR koja teče od 1.3.2010 pa do plaćanja
na iznos od 23,96 EUR koja teče od 1.4.2010 pa do plaćanja
na iznos od 22,69 EUR koja teče od 1.5.2010 pa do plaćanja
na iznos od 25,34 EUR koja teče od 1.6.2010 pa do plaćanja
na iznos od 42,93 EUR koja teče od 1.7.2010 pa do plaćanja
na iznos od 39,17 EUR koja teče od 1.8.2010 pa do plaćanja
na iznos od 49,31 EUR koja teče od 1.9.2010 pa do plaćanja
na iznos od 46,05 EUR koja teče od 1.10.2010 pa do plaćanja
na iznos od 39,15 EUR koja teče od 1.11.2010 pa do plaćanja
na iznos od 52,49 EUR koja teče od 1.12.2010 pa do plaćanja
na iznos od 69,11 EUR koja teče od 1.1.2011 pa do plaćanja
na iznos od 57,65 EUR koja teče od 1.2.2011 pa do plaćanja
na iznos od 61,81 EUR koja teče od 1.3.2011 pa do plaćanja
na iznos od 56,23 EUR koja teče od 1.4.2011 pa do plaćanja
na iznos od 57,07 EUR koja teče od 1.5.2011 pa do plaćanja
na iznos od 79,27 EUR koja teče od 1.6.2011 pa do plaćanja
na iznos od 80,77 EUR koja teče od 1.7.2011 pa do plaćanja
na iznos od 99,93 EUR koja teče od 1.8.2011 pa do plaćanja
na iznos od 90,64 EUR koja teče od 1.9.2011 pa do plaćanja
na iznos od 75,64 EUR koja teče od 15.10.2011 pa do plaćanja
na iznos od 75,11 EUR koja teče od 16.11.2011 pa do plaćanja
na iznos od 77,04 EUR koja teče od 16.12.2011 pa do plaćanja
na iznos od 84,22 EUR koja teče od 14.1.2012 pa do plaćanja
na iznos od 87,06 EUR koja teče od 16.2.2012 pa do plaćanja
na iznos od 84,17 EUR koja teče od 16.3.2012 pa do plaćanja
na iznos od 83,76 EUR koja teče od 14.4.2012 pa do plaćanja
na iznos od 654,35 EUR koja teče od 3.4.2012 pa do plaćanja
na iznos od 32,54 EUR koja teče od 1.5.2012 pa do plaćanja
na iznos od 33,23 EUR koja teče od 16.6.2012 pa do plaćanja
na iznos od 31,86 EUR koja teče od 15.8.2012 pa do plaćanja
na iznos od 29,69 EUR koja teče od 15.9.2012 pa do plaćanja
na iznos od 29,69 EUR koja teče od 15.9.2012 pa do plaćanja
na iznos od 32,74 EUR koja teče od 16.11.2012 pa do plaćanja
na iznos od 31,85 EUR koja teče od 15.12.2012 pa do plaćanja
na iznos od 30,95 EUR koja teče od 16.1.2013 pa do plaćanja
na iznos od 30,74 EUR koja teče od 16.2.2013 pa do plaćanja
na iznos od 31,94 EUR koja teče od 16.3.2013 pa do plaćanja
na iznos od 23,96 EUR koja teče od 1.4.2010 pa do plaćanja
na iznos od 22,69 EUR koja teče od 1.5.2010 pa do plaćanja
na iznos od 25,34 EUR koja teče od 1.6.2010 pa do plaćanja
na iznos od 42,93 EUR koja teče od 1.7.2010 pa do plaćanja
na iznos od 39,17 EUR koja teče od 1.8.2010 pa do plaćanja
na iznos od 49,31 EUR koja teče od 1.9.2010 pa do plaćanja
na iznos od 46,05 EUR koja teče od 1.10.2010 pa do plaćanja
na iznos od 39,15 EUR koja teče od 1.11.2010 pa do plaćanja
na iznos od 52,49 EUR koja teče od 1.12.2010 pa do plaćanja
na iznos od 69,11 EUR koja teče od 1.1.2011 pa do plaćanja
na iznos od 57,65 EUR koja teče od 1.2.2011 pa do plaćanja
na iznos od 61,81 EUR koja teče od 1.3.2011 pa do plaćanja
na iznos od 56,23 EUR koja teče od 1.4.2011 pa do plaćanja
na iznos od 57,07 EUR koja teče od 1.5.2011 pa do plaćanja
na iznos od 79,27 EUR koja teče od 1.6.2011 pa do plaćanja
na iznos od 80,77 EUR koja teče od 1.7.2011 pa do plaćanja
na iznos od 99,93 EUR koja teče od 1.8.2011 pa do plaćanja
na iznos od 90,64 EUR koja teče od 1.9.2011 pa do plaćanja
na iznos od 75,64 EUR koja teče od 15.10.2011 pa do plaćanja
na iznos od 75,11 EUR koja teče od 16.11.2011 pa do plaćanja
na iznos od 77,04 EUR koja teče od 16.12.2011 pa do plaćanja
na iznos od 84,22 EUR koja teče od 14.1.2012 pa do plaćanja
na iznos od 87,06 EUR koja teče od 16.2.2012 pa do plaćanja
na iznos od 84,17 EUR koja teče od 16.3.2012 pa do plaćanja
na iznos od 83,76 EUR koja teče od 14.4.2012 pa do plaćanja
na iznos od 654,35 EUR koja teče od 3.4.2012 pa do plaćanja
na iznos od 32,54 EUR koja teče od 1.5.2012 pa do plaćanja
na iznos od 33,23 EUR koja teče od 16.6.2012 pa do plaćanja
na iznos od 31,86 EUR koja teče od 15.8.2012 pa do plaćanja
na iznos od 29,69 EUR koja teče od 15.9.2012 pa do plaćanja
na iznos od 29,69 EUR koja teče od 15.9.2012 pa do plaćanja
na iznos od 32,74 EUR koja teče od 16.11.2012 pa do plaćanja
na iznos od 31,85 EUR koja teče od 15.12.2012 pa do plaćanja
na iznos od 30,95 EUR koja teče od 16.1.2013 pa do plaćanja
na iznos od 30,74 EUR koja teče od 16.2.2013 pa do plaćanja
na iznos od 31,94 EUR koja teče od 16.3.2013 pa do plaćanja
na iznos od 31,59 EUR koja teče od 22.3.2013 pa do plaćanja
na iznos od 62,86 EUR koja teče od 22.3.2013 pa do plaćanja,
sve u roku od 15 dana.
II. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak ovog postupka u iznosu od 1.702,95 eura sa zateznim kamatama koje teku od 25. studenog 2024. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.“
2. Protiv prvostupanjske presude žali se tuženica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, kao i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Osporava odluku o troškovima parničnog postupka i predlaže da se žalba uvaži, a pobijana presuda preinači i tužbeni zahtjev odbije u cijelosti uz naknadu tuženici cjelokupnog iznosa parničnog troška uključujući i troškove žalbe.
2.1. Bitnu povredu parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točka 11. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22; dalje u tekstu: ZPP), kao i pogrešnu primjenu materijalnog prava tuženica vidi u tome što prvostupanjski sud automatskim pozivanjem na pravna utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom sporu nije sagledao opravdanost primjene načela apstraktnog potrošača na konkretnog tužitelja.
2.2. U sadržaju žalbe se naglašava da prvostupanjski sud u pobijanoj presudi nije dao jasne razloge zbog kojih je našao da bi sporne ugovorne odredbe o primjeni valutne klauzule CHF bile ništetne, osim što se u presudi bez preispitivanja pozvao na direktan učinak pravnih utvrđenja iz presuda donesenih u sporu kolektivne zaštite prava i interesa potrošača te je zanemario učinke koji se ostvaruju individualnom pravnom zaštitom, s obzirom da se u pojedinačnim parnicama uređuju pravni učinci pojedinačnog potrošačkog ugovora u odnosu na konkretnog potrošača. Ističe da je u svakom pojedinačnom slučaju potrebno utvrditi je li sporna ugovorna odredba tužitelju bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, je li se o istoj pojedinačno pregovaralo te ukoliko bi se utvrdilo da se o spornoj odredbi nije pregovaralo kumulativno utvrditi uzrokuje li znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Pri tome tuženica navodi i da je dužnost suda postupati u skladu s načelom otvorenog pravosuđenja iz čl. 219. st. 2. ZPP-a, odnosno da je dužnost suda da prije zaključenja prethodnog postupka upozori stranke na potrebu predlaganja određenih dokaza radi dokazivanja ne(osnovanosti) merituma, odnosno dužnost suda da iznese razloge zbog kojih smatra da je to potrebno.
2.3. U žalbi se prigovara i nalazu i mišljenju financijsko-knjigovodstvenog vještaka jer je nalaz i mišljenje pogrešno sačinjen kao da je ugovoren fiksni tečaj CHF-a, zbog čega je tužiteljica dovedena u povoljniji položaj od onih potrošača koji su inicijalno sklopili ugovor o kreditu u EUR ili u kunama, zanemarujući pri tome da je tuženica imala u ponudi i kredite u kunama. Smatra da ugovorni odnos stranaka treba sagledavati kao jedan cjeloviti odnos sa svim pravima i obvezama obiju ugovornih strana i da nije osnovano tužitelju dosuditi ništa više od onog što je stvarno pretplatio na temelju nepoštenih ugovornih odredbi te da je prilikom odlučivanja o visini tužbenog zahtjeva bilo potrebno uzeti u obzir i razdoblja utvrđenih “negativnih” vrijednosti, odnosno vrijednosti manjih od početno utvrđenog tečaja i to neovisno o tome je li tuženica navedene iznose istaknula bilo protutužbenih zahtjevom, bilo prigovorom radi prebijanja, slijedom čega ističe da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno zanemario pravne prigovore tuženice na nalaz i mišljenje vještaka.
2.4. Dalje u žalbi navodi da prvostupanjski sud nije primijenio relevantne materijalne odredbe članka 59. Zakona o zaštiti potrošača te kasnije članka 74. Zakona o zaštiti potrošača i članka 173., 174. i 175. Zakona o bankama te članka 306. Zakona o kreditnim institucijama, prema kojima je tuženica prilikom sklapanja Ugovora o kreditu u cijelosti postupala, a koje su zakonske odredbe predviđala ugovaranje promjenjive kamatne stope i pretpostavke pod kojima se kamatna stopa može mijenjati, da je tuženica samo imala obvezu objaviti kriterije promjenjivosti i o tome obavijestiti klijenta, a što je tuženica u konkretnom slučaju nesporno učinila.
2.5. Tuženica ponavlja i prigovor zastare koji je iznijela u prvostupanjskom postupku, smatrajući da ništetnost ima učinak ex tunc, od trenutka sklapanja ugovora, pa da stoga obveza vraćanja danog na temelju ništetne odredbe dospijeva u trenutku postojanja ništetnosti, pa je zastarni rok od pet godina počeo teći za svaku od isplata od dana kada je izvršena.
2.6. Glede početka tijeka zatezne kamate tuženica se u žalbi poziva na odredbu članka 1115. Zakona o obveznim odnosima kojom je propisano da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, a u postupku je prvostupanjski sud propustio ocijeniti nepoštenje stjecanja tuženice u pogledu primjene odredbe čl. 1115. ZOO na činjenice konkretnog slučaja. Pri tome se poziva na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. te da su se kamate u slučaju osnovanosti tužbenog zahtjeva mogle dosuditi najranije od 14. lipnja 2018.
2.7. U žalbi protiv odluke o troškovima postupka navodi se da tužitelju ne pripadaju troškovi postupka jer je tužbeni zahtjev neosnovan i da je prvostupanjski sud tužitelju neosnovano dosudio trošak za pristup na objavu presude, iako ovaj trošak nije nužan za vođenje postupka.
3. Odgovor na žalbu nije podnesen.
4. Žalba nije osnovana.
5. Ispitujući prvostupanjsku presudu i postupak koji je prethodio njenom donošenju ovaj drugostupanjski sud ne nalazi osnovanim žalbeni razlog bitne povrede postupka iz članka iz članka 354. stavka 2. točka 11. ZPP-a, budući je za svoj pravni stav i svoju odluku prvostupanjski sud dao potpune i jasne razloge koji nisu u suprotnosti sa provedenim dokazima i sadržajem isprava, te važećom sudskom praksom, tako da pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati. Ovaj sud nije našao ni da bi bila počinjena neka od bitnih povreda postupka, na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju članka 365. stavak 2. ZPP.
6. U predmetnoj stvari nije sporno da su tužitelj i tuženica 31. ožujka 2006. zaključili Ugovor o kreditu broj 9011123420 za kupnju osobnog vozila, na temelju kojeg je tužitelju isplaćen kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 26.596,18 CHF, obračunatog prema srednjem tečaju CHF kreditora na dan korištenja s rokom otplate od 84 mjeseca i uz kamatnu stopu od 5,17 % godišnje, koja je promjenjiva odlukom banke, da je otplata kredita u kunskoj protuvrijednosti CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja i da je kredit u cijelosti otplaćen. Sporno je jesu li ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF ništetne, sporna je osnovanost i visina tužbenog zahtjeva, tijek zakonskih zateznih kamata i zastara potraživanja tužitelja.
7. Tužitelj je potrošač u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03 koji je vrijedio u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu; dalje ZZP/03) jer je isti predmetni pravni posao zaključio kao fizička osoba u svrhu koja nije namijenjena njegovom zanimanju niti poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, budući se radilo o kreditu za kupnju osobnog vozila.
8. Suprotno navodima žalbe tuženice stav je ovog suda da se prvostupanjski sud glede ništetnosti odredbi ugovora o valutnoj klauzuli u CHF osnovano pozvao na učinke presuda donesenih u kolektivnom sporu povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, kojima je prihvaćen zahtjev iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a, da je i ovdje tuženica povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristila nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima, kojima je sav rizik tečajnih promjena prebacila na korisnika kredita sve u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. Radi se o presudi Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. i Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. i protiv kojih su odbijene revizije presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Revt-249/2014-2 od 9. travnja 2015. i Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019.
9. Odredbom članka 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 41/14, 110/15 i 14/19: dalje ZZP/14) propisano je da odluka donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač individualno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženice, o čemu se izjasnio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj: Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.
10. Tuženica u postupku, a ni u žalbi ne ukazuje da je tužitelj imao mogućnost pregovarati i utjecati na sadržaj spornih odredbi ugovora, ne osporava da je ona formulirala odredbe predmetnog ugovora o kreditu, a iz priloženog Ugovora razvidno je da se radi o tipskom ugovoru, koji sadrži odredbu da je otplata kredita vezana uz tečaj CHF. Osim toga tužitelj je iskazao da su mu u banci ponudili kredit u CHF kao najpovoljniji, da je u tu valutu je imao povjerenja i da je u to vrijeme imao puno više povjerenja u banku te da se ne sjeća koliko je pažljivo pročitao ugovor i nije provjeravao sitna slova za razliku od danas. Pri tome valja naglasiti da je upravo na tuženici bio teret dokaza da je u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora dala odgovarajuće obavijesti potrošaču o riziku fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu, a koji bi bili specifični u odnosu na one utvrđene u kolektivnom sporu. Da je teret dokaza navedenih činjenica u potrošačkom sporu na tuženici potvrđuju i odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: U-III-5458/2021., od 30. lipnja 2022. i U-III4424/21.
11. Člankom 81. stavkom 2. i 3. ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Prema članku 87. ZZP/03. nepoštena ugovorna odredba je ništetna.
12. Kako je nepoštenost ugovornih odredbi o vezanosti otplate kredita uz tečaj valute CHF, utvrđena već i u kolektivnom sporu, a u predmetnoj stvari tuženica nije suprotno dokazala, naprotiv iz iskaza tužitelja proizlazi da se o spornim odredbama nije pregovaralo niti su mu iste bile pojašnjenje u smislu da bi bio upozoren na rizičnost istih, osnovano je prvostupanjski sud smatrao da tužitelj ima pravo na restituciju prema odredbama Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 25/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22; dalje: ZOO), o stjecanju bez osnove, zajedno sa zateznim kamatama od dana plaćanja svakog anuiteta plaćenog temeljem ništetnih odredbi ugovora.
13. Zaključak prvostupanjskog suda sukladan je i zaključcima Visokog trgovačkog suda sadržanima u presudi poslovni broj Pž-7129/2013-4., prema kojima, iako nije zabranjeno istovremeno ugovoriti valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, činjenica što obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa, čini tu obvezu posebno rizičnom, jer u vrijeme sklapanja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate kredita vratiti banci, a ne zna niti koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti, kao i Vrhovnog suda Republike Hrvatske sadržanog u odluci poslovni broj Revt 249/14-2, da su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove, čiji predmet poslovanja je novac kojeg plasiraju potrošačima u vidu raznih novčarskih "proizvoda", dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikada na njegovu štetu.
14. Slične odredbe sadržane su u Direktivi 93/13/EEZ, jer je u članku 5. Direktive navedeno da u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Iako je valutna klauzula kao dispozitivna odredba predviđena nacionalnim pravom (članak 22. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima „Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 dalje: ZOO), a prema kojoj se visina anuiteta veže uz tečaj valute CHF u vrijeme plaćanja anuiteta, tako da korisnik kredita u cijelosti snosi rizik promjene tečaja, ne bi se mogla izuzeti od primjene Direktive 93/13 i ne može se isključiti ispitivanje njezine nepoštenosti. Naime takva ugovorna odredba kojom je sav rizik tečajnih razlika prebačen na korisnika kredita unosi neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja kao korisnika kredita, pa takva odredba ne može biti odraz dispozitivne odredbe predviđene člankom 22. stavka 1. ZOO.
15. Kako je nepoštenost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, odnosno vezanosti otplate kredita uz tečaj valute CHF, utvrđena već u kolektivnom sporu, a u predmetnoj stvari tuženica nije dokazala da su ugovorne stranke o predmetnim ugovornim odredbama pojedinačno pregovarale i da je tužitelj dobio sve potrebne obavijesti u odnosu na valutnu klauzulu vezanu za švicarski franak pravilno prvostupanjski sud zaključuje da tužitelj nije imao nikakvog utjecaja na sadržaj ugovornih odredbi, što je prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, slijedom čega su predmetne odredbe nepoštene.
16. O visini zahtjeva za isplatu prvostupanjski sud je osnovano odlučio na temelju nalaza i mišljenja financijskog vještaka koji je sačinjen po pravilima struke te je pravilno prvostupanjski odredio zadatak financijskog vještaka, s obzirom da je utvrđena ništetnost valutne klauzule, a ujedno je tužitelj tužbeni zahtjev umanjio za negativne tečajne razlike kako je to utvrdio i prvostupanjski sud.
17. Navodima žalbe nije dovedena u sumnju ni odluka suda o neosnovanosti prigovora zastare, koji je argumentirano obrazložen i u prvostupanjskoj odluci, jer prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznesenom u presudi i rješenju broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018., pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Tužba za zaštitu kolektivnih interesa potrošača je Trgovačkom sudu u Zagrebu u predmetu P- 1401/2012 podnesena 4. travnja 2012. te je 13. lipnja 2014. presuda postala pravomoćna glede ništetnosti odredbi o kamatnoj stopi, a 14. lipnja 2018. glede ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli, pa kako je tužba u ovom predmetu podnesena 7. lipnja 2023. za zahtjev tužitelja u odnosu na valutnu klauzulu nije nastupila zastara, kako neosnovano smatra tuženica.
18. Suprotno navodima žalbe, ništetni pravni poslovi (u konkretnom slučaju ugovorne odredbe), ništetni su od trenutka sklapanja ugovora, dakle pretpostavke za valjanost pravnog posla treba procijeniti prema vremenu njegova nastanaka pa neosnovano tuženica prigovara da kamata u slučaju utvrđene ništetnosti u ovom postupku ne može teći od isplate svakog pojedinog mjesečnog iznosa. Zakonska zatezna kamata pravilno je dosuđena, uz primjenu članka 29. stavka 2. ZOO-a.
19. Stoga su u cijelosti neosnovani žalbeni navodi tuženice jer je u postupku utvrđeno da je tuženica kao banka povrijedila interes i prava tužitelja kao potrošača, odnosno korisnika kredita i to na način da se o spornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, nego da su ponuđene tužitelju kao dio unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženice, kao i da te odredbe nisu jasne, lako razumljive i uočljive pa je prvostupanjski sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno kad je usvojio tužbeni zahtjev.
20. O troškovima postupka prvostupanjski sud je pravilno odlučio na temelju članka 154. stavka 1. ZPP-a, u svezi sa člankom 155. ZPP-a. Tužitelju pripadaju troškovi pristupa na objavu presude jer je ova radnja predviđena u Tbr. 9/3 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23).
21. Radi svega iznesenog valjalo je žalbu tuženice odbiti kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu na temelju članka 368. stavka 1. ZPP-a.
22. Tuženica je odbijena sa zahtjevom za naknadu troška žalbe jer s istom nije uspjela, a na temelju članka 166. stavka 1., u svezi sa člankom 154. stavak 1. ZPP-a.
Slavonski Brod, 5. ožujka 2025.
Predsjednica vijeća
Irena Dikanović-Terzić
