REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U POŽEGI

Sv. Florijana 2, Požega

Poslovni broj: P-6/2025-32

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Požegi, po sucu Ljubomiru Mirkoviću, kao sucu pojedincu, u građansko-pravnoj stvari tužitelja FK, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupan po opunomoćeniku Ivanu Dundoviću, odvjetniku u Požegi, protiv tuženika Erste&Steiermärkische banka d.d., sa sjedištem u [adresa], OIB 23057039320, zastupan po odvjetnicima iz OD Metelko, Knežević & partneri d.o.o., Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, vr. p. s. 2.155,75 eura, nakon glavne javne rasprave zaključene 25. veljače 2025. u nazočnosti tužitelja i njegovog opunomoćenika, a u nenazočnosti uredno pozvanog opunomoćenika tuženika, na temelju članka 335. stavak 4. Zakona o parničnom postupku, 5. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da je ništetan dio odredbe članka 7. Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5102114366, koji je ovjeren od javnog bilježnika Ante Brekala iz Požege, pod brojem OV-15197/04, dana 18. studenog 2004., sklopljenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojemu je ugovorena valutna klauzula za dospjele obveze korisnika kredita za vraćanje anuiteta kredita iskazana u valuti švicarski franak (CHF), a koja glasi:

„7. Iznos anuiteta =331,36 CHF.

Valutna klauzula. Povrat obveza iz ovog ugovora (iznos kredita i pripadajuće kamate, kamate za zakašnjenje u plaćanju, naknade i drugi eventualni troškovi) obračunat će se po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro-računa Banke.“

II Nalaže se tuženiku Erste&Steiermärkische banka d.d., OIB 23057039320, [adresa] da tužitelju FK, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zbog primjene naprijed navedene ništetne i nepoštene ugovorne odredbe kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica i ugovorna kamata švicarski franak, isplati razliku između iznosa otplaćenih anuiteta u CHF preračunatih u kune po srednjem tečaju tuženika za CHF na dan plaćanja anuiteta u odnosu na početno utvrđene anuitete u CHF preračunate u kune po srednjem tečaju tuženika za CHF na dan isplate kredita, uz isključenje utjecaja razlike plaćene redovne kamate, u iznosu od 2.155,75 eura (dvijetisućestopedesetpeteuraisedamdesetpetcenti), sa zakonskom zateznom kamatom po stopi od 15% počevši od 2. siječnja 2005. pa do 31. prosinca 2007., od 1. siječnja 2008. pa do 31. srpnja 2015. po stopi u visini eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5% poena, od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi u visini koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena, od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3% poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate sa zakonskom zateznom kamatom koja se utvrđuje uvećanjem referentne stope za 3% poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine (u daljnjem tekstu: z. z. kamata), tekućom na iznos od:

- 34,51 eura počev od 2. siječnja 2005. pa do isplate

- 0,79 eura počev od 8. siječnja 2005. pa do isplate

- 0,79 eura počev od 9. veljače 2005. pa do isplate

- 0,79 eura počev od 8. ožujka 2005. pa do isplate

- 0,79 eura počev od 7. travnja 2005. pa do isplate

- 0,79 eura počev od 5. svibnja 2005. pa do isplate

- 0,79 eura počev od 7. lipnja 2005. pa do isplate

- 0,79 eura počev od 7. srpnja 2005. pa do isplate

- 0,79 eura počev od 5. kolovoza 2005. pa do isplate

- 0,79 eura počev od 7. rujna 2005. pa do isplate

- 0,79 eura počev od 6. listopada 2005. pa do isplate

- 0,79 eura počev od 5. studenog 2005. pa do isplate

- 0,79 eura počev od 7. prosinca 2005. pa do isplate

- 0,79 eura počev od 6. siječnja 2006. pa do isplate

- 0,79 eura počev od 8. veljače 2006. pa do isplate

- 0,79 eura počev od 4. ožujka 2006. pa do isplate

- 0,79 eura počev od 6. travnja 2006. pa do isplate

- 0,79 eura počev od 6. svibnja 2006. pa do isplate

- 0,79 eura počev od 7. lipnja 2006. pa do isplate

- 0,79 eura počev od 7. srpnja 2006. pa do isplate

- 0,79 eura počev od 5. kolovoza 2006. pa do isplate

- 0,79 eura počev od 6. rujna 2006. pa do isplate

- 0,79 eura počev od 5. listopada 2006. pa do isplate

- 0,79 eura počev od 4. studenog 2006. pa do isplate

- 0,79 eura počev od 6. prosinca 2006. pa do isplate

- 0,79 eura počev od 5. siječnja 2007. pa do isplate

- 3,62 eura počev od 6. veljače 2009. pa do isplate

- 4,63 eura počev od 6. ožujka 2009. pa do isplate

- 1,46 eura počev od 7. travnja 2009. pa do isplate

- 3,37 eura počev od 7. svibnja 2009. pa do isplate

- 0,83 eura počev od 8. siječnja 2010. pa do isplate

- 4,01 eura počev od 9. veljače 2010. pa do isplate

- 3,71 eura počev od 9. ožujka 2010. pa do isplate

- 8,95 eura počev od 8. travnja 2010. pa do isplate

- 11,70 eura počev od 8. svibnja 2010. pa do isplate

- 15,14 eura počev od 8. lipnja 2010. pa do isplate

- 22,80 eura počev od 8. srpnja 2010. pa do isplate

- 15,86 eura počev od 8. kolovoza 2010. pa do isplate

- 32,04 eura počev od 8. rujna 2010. pa do isplate

- 39,68 eura počev od 5. listopada 2010. pa do isplate

- 1.933,69 eura počev od 5. listopada 2010. pa do isplate,

sve to u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku Erste&Steiermärkische banka d.d., OIB 23057039320, [adresa], da tužitelju FK, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], naknadi trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 1.732,69 eura (tisućusedamstotridesetdvaeurašezdesetdevetcenta) zajedno sa z. z. kamatom počev od 5. ožujka 2025. pa do isplate, a u roku od 15 dana.

IV Odbijaju se tuženikovi prigovori prijeboja koji glase:

"Utvrđuje se da postoji tražbina tuženika prema tužitelju koja iznosi kn 6.274,06 zajedno sa zateznim kamatama tekućim na iznose od:

- kn 8,09 od 02.01.2005. pa do isplate,

- kn 44,54 od 02.02.2005. pa do isplate,

- kn 32,97 od 02.03.2005. pa do isplate,

- kn 70,09 od 02.04.2005. pa do isplate,

- kn 66,34 od 02.05.2005. pa do isplate,

- kn 70,35 od 02.06.2005. pa do isplate,

- kn 96,43 od 02.07.2005. pa do isplate,

- kn 102,76 od 02.08.2005. pa do isplate,

- kn 64,75 od 02.09.2005. pa do isplate,

- kn 71,64 od 02.10.2005. pa do isplate,

- kn 74,00 od 02.11.2005. pa do isplate,

- kn 75,45 od 02.12.2005. pa do isplate,

- kn 74,13 od 02.01.2006. pa do isplate,

- kn 85,92 od 02.02.2006. pa do isplate,

- kn 105,81 od 02.03.2006. pa do isplate,

- kn 115,81 od 02.04.2006. pa do isplate,

- kn 112,04 od 02.05.2006. pa do isplate,

- kn 108,36 od 02.06.2006. pa do isplate,

- kn 115,65 od 02.07.2006. pa do isplate,

- kn 117,90 od 02.08.2006. pa do isplate,

- kn 105,11 od 02.09.2006. pa do isplate,

- kn 109,29 od 02.10.2006. pa do isplate,

- kn 108,56 od 02.11.2006. pa do isplate,

- kn 114,49 od 02.12.2006. pa do isplate,

- kn 131,37 od 02.01.2007. pa do isplate,

- kn 142,72 od 02.02.2007. pa do isplate,

- kn 137,45 od 02.03.2007. pa do isplate,

- kn 140,53 od 02.04.2007. pa do isplate,

- kn 169,26 od 02.05.2007. pa do isplate,

- kn 176,32 od 02.06.2007. pa do isplate,

- kn 185,63 od 02.07.2007. pa do isplate,

- kn 185,56 od 02.08.2007. pa do isplate,

- kn 172,81 od 02.09.2007. pa do isplate,

- kn 191,79 od 02.10.2007. pa do isplate,

- kn 192,26 od 02.11.2007. pa do isplate,

- kn 178,94 od 02.12.2007. pa do isplate,

- kn 180,40 od 02.01.2008. pa do isplate,

- kn 156,41 od 02.02.2008. pa do isplate,

- kn 136,92 od 02.03.2008. pa do isplate,

- kn 117,68 od 02.04.2008. pa do isplate,

- kn 162,83 od 02.05.2008. pa do isplate,

- kn 175,37 od 02.06.2008. pa do isplate,

- kn 161,67 od 02.07.2008. pa do isplate,

- kn 188,97 od 02.08.2008. pa do isplate,

- kn 182,83 od 02.09.2008. pa do isplate,

- kn 155,87 od 02.10.2008. pa do isplate,

- kn 28,19 od 02.11.2008. pa do isplate,

- kn 125,32 od 02.12.2008. pa do isplate,

- kn 10,31 od 02.01.2009. pa do isplate,

- kn 3,03 od 02.02.2009. pa do isplate,

- kn 17,61 od 02.04.2009. pa do isplate,

- kn 19,44 od 02.05.2009. pa do isplate,

- kn 43,84 od 02.06.2009. pa do isplate,

- kn 72,44 od 02.07.2009. pa do isplate,

- kn 60,67 od 02.08.2009. pa do isplate,

- kn 39,95 od 02.09.2009. pa do isplate,

- kn 60,11 od 02.10.2009. pa do isplate,

- kn 62,09 od 02.11.2009. pa do isplate,

- kn 38,11 od 02.12.2009. pa do isplate,

- kn 18,88 od 02.01.2010. pa do isplate,

i to do 31. prosinca 2007. po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01. siječnja 2008. do isplate s kamatama po stopi propisanoj člankom 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31. srpnja 2015. koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za 5% poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena.

Utvrđuje se da postoji potraživanje tuženika s osnove razlike u depozitu u iznosu od 1.971,96 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od 5. listopada 2010. pa do isplate po stopi propisanoj člankom 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište u visini eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za 5% poena, a od 1. kolovoza 2015. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena."

Obrazloženje

1.Tužitelj FK u tužbi koju je podnio protiv tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. 17. travnja 2021. (u daljnjem tekstu: tužitelj i tuženik) ističe kako je s tuženikom 15. studenog 2004. zaključio Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5102114366, koji je ovjeren kod javnog bilježnika Ante Brekala iz [adresa], pod brojem OV-15197/04 18. studenog 2004., a na temelju tog ugovora tuženik kao kreditor mu je odobrio i stavio na raspolaganje stambeni kredit građana za kupovinu nekretnine u iznosu od 41.930,00 švicarskih franaka (dalje: CHF), protuvrijednost u kunama obračunata po srednjem tečaju tuženika na dan puštanja kredita u tečaj, s rokom vraćanja od 180 mjeseci.

2. U članku 8. stavak 1. ovog Ugovora je navedeno da je kamatna stopa promjenjiva i u trenutku ugovaranja da iznosi 4,990% godišnje, a u stavku 2. navedeno je da su ugovorne strane suglasne da se za vrijeme trajanja ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope, kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama tuženika, tj. banke.

3. Tužitelj tvrdi da je tuženik jednostranom odlukom povećavao kamatnu stopu ugovorne (redovne) kamate tako da je ista od 1. siječnja 2008. iznosila 5,54%, a od 1. travnja 2009. iznosila je 5,89% godišnje.

4. Nadalje, u tužbenim navodima tužitelj ističe da tužbu podnosi iz razloga što smatra da su predmetnim Ugovorom o kreditu povrijeđena njegova prava kao potrošača, na način da je tuženik koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe, prvenstveno odredbu koja se odnosi na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica – švicarski franak te i ugovornu odredbu kojom je tuženiku omogućeno da jednostrano mijenja kamatnu stopu, a radi čega smatra da cjelokupno ponašanje tuženika prilikom potpisivanja predmetnog ugovora i trajanja ugovornog odnosa predstavlja zavaravajuću poslovnu praksu.

5. Zbog nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe koja se odnosi na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica – švicarski franak, zbog primjene valutne klauzule na kamatu te zbog nedopuštene ugovorne odredbe kojom je tuženiku omogućeno da jednostrano mijenja kamatnu stopu, tužitelj je više platio razliku između početno utvrđenih anuiteta u CHF po početno ugovorenoj kamatnoj stopi od 4,990% i preračunato u kune po srednjem tečaju tuženika za CHF na dan isplate kredita 23. studenog 2004. i stvarno plaćenih anuiteta u CHF po primijenjenim kamatnim stopama i preračunatih u kune po srednjem tečaju tuženika za CHF na dan plaćanja anuiteta, a u ukupnom iznosu od 17.023,00 kn.

6. Tužitelj se pravno očitovao o pitanju zastare tako da se pozvao na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. te i pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020., da posljedice ništetnosti ugovora počinju teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

7. Pitanje ništetnosti primjene ugovorene valutne klauzule u CHF da je riješeno presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. kojom je odbijena revizija tuženika i potvrđena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj 43 Pž-6632/2017-101 od 14. lipnja 2018., kojom su odbijene žalbe tuženika kao neosnovane i potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke koja glasi: "Utvrđuje se da su I-tuženik Zagrebačka banka d.d. u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008., II-tuženik Privredna banka Zagreb d.d. u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008., III-tuženik Erste&Steiermärkische banka d.d. u razdoblju od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008…. povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima."

8. Tužitelj pitanje ništetnosti odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi podvodi pod Presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. kojom je potvrđena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. travnja 2014., a kojom je utvrđeno da je i tuženik u razdoblju od 10. prosinca 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a jer prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnik kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorne kamate, a sve da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, slijedom čega je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača/07 te i suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

9. Ocjenjujući da je ovaj sud mjesno nadležan temeljem odredbe članka 59. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 – Pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14 – Odluka Ustavnog suda RH i 70/19 – u daljnjem tekstu: ZPP), obzirom da je ništetna i prorogacijska klauzula iz točke 14. Ugovora o kreditu, jer se niti o toj ugovornoj odredbi nije pregovaralo i ista je unesena u unaprijed otiskani obrazac ugovora koji je sačinio tuženik, koristeći svoj povlašteni položaj u ugovornom odnosu i kojim se tužitelj stavlja u neravnopravan položaj, tužitelj predlaže sudu da presudom utvrdi da je ništetan dio odredbe članka 7. i dio odredbe članka 8. Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607- 5102114366 od 15. studenog 2004. koji je ovjerio javni bilježnik 18. studenog 2004. u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula za dospjele obveze korisnika kredita za vraćanje anuiteta kredita iskazano u valuti švicarski franak (CHF), dijelu u kojem je iskazana promjenjiva kamatna stopa te i u dijelu u kojem je kamata iskazana u valuti švicarski franak, a kako stoji u izreci presude.

10. Osim ovog utvrđujućeg dijela tužitelj je od suda zahtijevao da presudom naloži tuženiku da mu isplati po osnovi razlike između stvarno plaćenih anuiteta u CHF po primijenjenim kamatnim stopama i preračunatih u kune po srednjem tečaju tuženika za CHF na dan plaćanja u odnosu na početno utvrđene anuitete u CHF po početno ugovorenoj kamatnoj stopi od 4,990% i preračunate u kune po srednjem tečaju tuženika za CHF na dan isplate kredita 23. studenog 2004. iznos od 17.023,00 kn, na način da ovaj novčani iznos tuženik tužitelju plati tako da mu na pojedinačne novčane iznose, kako stoji u tužbenom zahtjevu (stranice 4 do 5 spisa) plati i zakonsku zateznu kamatu od svakomjesečne uplate pa sve do isplate, zajedno s troškom parničnog postupka na koji je zahtijevao zakonsku zateznu kamatu od dana donošenja odluke suda pa sve do isplate.

11. U odgovoru na tužbu, tuženik je, prije upuštanja u raspravljanje u ovoj pravnoj stvari istakao prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda jer da je između stranaka odredbom članka 14. navedenog Ugovora o kreditu od 15. studenog 2004., za slučaj spora ugovorena nadležnost suda u mjestu sjedišta banke, tj. u Rijeci. Zbog ove ugovorne odredbe, tvrdi tuženik, stranke su ugovorile i potvrdile zakonske odredbe o opće-mjesnoj nadležnosti za tuženika, a to znači odredbe članka 46. i 48. ZPP-a na temelju kojih proizlazi da je nadležan sud za suđenje u ovom sporu upravo Općinski sud u Rijeci, a ne Općinski sud u Požegi.

12. Tužitelj se ovom prigovoru protivio ističući već u tužbi da je ugovor zaključen u poslovnici tuženika u [adresa] i s obzirom da je ništetna i prorogacijska klauzula iz točke 14. Ugovora o kreditu, tužitelj je predložio da sud prihvati da je tuženik koristeći svoj povlašteni položaj u naprijed otiskani obrazac ugovora stavio navedenu odredbu kojom ga je stavio u neravnopravan položaj i onda on – tužitelj ne smije biti izložen nepotrebnim i povećanim troškovima postupka obzirom na udaljenost mjesta prebivališta tužitelja, u kojem je i zaključen navedeni ugovor, a i u kojem se nalazi poslovnica tuženika do mjesta sjedišta tuženika u Rijeci.

13. Ovaj sud nije posebnim rješenjem odlučivao o prigovoru mjesne nenadležnosti već je raspravnim rješenjem na pripremnom ročištu od 4. srpnja 2022. odlučio da će se sukladno odredbi članka 301. stavak 1. ZPP-a o prigovoru tuženika vezano za mjesnu nenadležnost ovog suda odlučivati zajedno s odlukom o glavnoj stvari.

14. Rješenjem ovog suda poslovni broj: P-146/2021-17 od 17. siječnja 2024. prigovor tuženika o mjesnoj nenadležnosti Općinskog suda u Požegi odbijen je kao neosnovan, a povodom žalbe tuženika protiv presude i rješenja od 17. siječnja 2024. Županijski sud u Zagrebu je odbio žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrdio rješenje ovog suda u dijelu gdje je odbijen prigovor mjesne nenadležnosti tako da je taj dio odluke postao pravomoćan 17. prosinca 2024.

15. Što se tiče osnova i visine tužbenog zahtjeva tuženik se protivio osnovu i visini tužbenog zahtjeva iz više osnova, prvenstveno ističući prigovor zastare, ističući da se na zahtjev tužitelja za isplatu pojedinačnih novčanih iznosa ima primijeniti trogodišnji zastarni rok, imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe članka 118. Zakona o zaštiti potrošača te i u svezi s odredbom članka 230. Zakona o obveznim odnosima.

16. U odnosu na valutnu klauzulu tuženik je istakao da je odredba o valutnoj klauzuli u ugovoru o kreditu dopuštena odredba u smislu članka 22. ZOO-a, a jer ta odredba propisuje da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti RH izračunava na temelju tečaja valute RH u odnosu prema stranoj valuti, a što znači da proizlazi da je odredba o valutnoj klauzuli iz ovog predmetnog ugovora o kreditu, ako se primjenjuje stav Suda Europske unije, isključena od ispitivanja poštenosti / nepoštenosti i onda je isključena iz primjene direktive pa tako i nacionalnih odredbi o zaštiti potrošača. Ocjena je tuženika da je i u konkretnom sporu zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca.

17. Tuženik se protivio svim ostalim navodima tužitelja, ističući prigovor da tužitelj nije potrošač.

18. Zaključno je tuženik istakao da tužitelju nije nastupila nikakva šteta, kao i da bi tuženik bilo kakvu štetu prouzročio svojim postupanjem. U slučaju ako bi sud utvrdio ništetnom pobijanu odredbu ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine, a što tuženik spori u cijelosti, njegov zahtjev u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata bi bio u potpunosti neosnovan jer tuženik ocjenjuje da, sukladno mišljenju građanskog odjela Vrhovnog suda RH iznijetog na sjednici od 5. ožujka 2004. ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim pa stjecatelju u tom slučaju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva. U tom slučaju, ako se vraća nešto što je stečeno bez osnove, treba vratiti zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, a što znači da tuženik nikako nije nepošten stjecatelj novčanih sredstava pa bi eventualno tužitelj imao pravo na z. z. kamatu od podnošenja tužbe pa do isplate.

19. Osim toga, u odgovoru na tužbu tuženik je istakao da, ukoliko sud iz bilo kojeg razloga utvrdi ništetnom pobijanu odredbu o valutnoj klauzuli, a što tuženik osporava u cijelosti, tada tuženik ističe prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od 6.274,06 kn (kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja) i predlaže sudu da presudom utvrdi da postoji tražbina tuženika prema tužitelju koja iznosi 6.274,06 kn, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznose koji su pojedinačno utvrđeni (stranica 51 spisa) od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa pa do isplate te da sud konstitutivnom odlukom izvrši prijeboj tražbine tuženika s tražbinom tužitelja. Nadalje, ukoliko sud iz bilo kojeg razloga utvrdi ništetnom pobijanu odredbu o valutnoj klauzuli, a što tuženik osporava u cijelosti, tada tuženik ističe prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove razlike u depozitu koji je u razdobljima kada je isplaćivan iznosio 1.971,96 kn više nego u trenutku kada je zaključen ugovor o kreditu. Također predlaže da sud utvrdi da postoji potraživanje tuženika prema tužitelju za iznos od 1.971,96 kn zajedno sa z. z. kamatom od 5. listopada 2010. pa do isplate, a da nakon toga konstitutivnom odlukom izvrši prijeboj tražbine tuženika s tražbinom tužitelja.

20. Tužitelj se u podnesku od 7. lipnja 2022. očitovao na odgovor na tužbu tuženika te iznesene prigovore tako da je ponovno isticao da je prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda neosnovan, da sukladno članku 19. stavak 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane, ako je spor nastao u svezi s ugovorom, neovisno o sjedištu druge ugovorne strane pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište. Također je tužitelj istakao protivljenje stavu tuženika da je nastupila zastara za podnošenje tužbe radi utvrđenja ništetnim načina promjene kamatne stope (potraživanje po osnovi ništetne kamatne stope), a prihvaćajući da je nastupila zastara restitucijskog zahtjeva po tom osnovu, slijedom čega će tužitelj nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja urediti tužbeni zahtjev. Pitanje tijeka zakonskih zateznih kamata da je riješeno na temelju Presude i rješenja Vrhovnog suda RH broj Rev-2245/2017 od 20. ožujka 2018., na način da kod ništetnih ugovora zakonska zatezna kamata teče od svake pojedine isplate. Tužitelj se pozvao i na presudu Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. kojom je odbijena revizija tuženika i potvrđena presuda Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj 43 Pž-6632/17-101 od 14. lipnja 2018. kojom je odbijena žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., a kojom je utvrđeno da je i tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita, u razdoblju od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. jer je postupio suprotno odredbama važećeg ZZP/03 i ZZP/07 te i suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Tužitelj se pozvao i na odluku Vrhovnog suda RH poslovni broj Revd- 4372/2021 od 9. ožujka 2022. u kojoj je utvrđeno da je ništetna odredba o ugovorenoj valuti uz koju je vezana glavnica CHF.

21. Što se tiče informiranosti tužitelja putem brošura i razgovora s djelatnikom banke tužitelj je kategorički odbio tvrdnju tuženika da je o svemu bio informiran. Naprotiv, istakao je da je kontakt s djelatnikom banke bio sadržajno samo do razine ukazivanja na mjesta predviđena za potpis unaprijed pripremljenih ugovora o kreditu i pratećih obrazaca koje je sastavio tuženik, a što se ne može smatrati pregovaranjem u smislu presude Vrhovnog suda RH.

22. Obzirom da se tuženik protivio tužbi i tužbenom zahtjevu, tužitelj je predložio da sud izvede dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem, kako je to bilo predloženo i u tužbi u slučaju osporavanja visine tužbenog zahtjeva.

23. U nastavku postupka je sud na pripremnom ročištu od 5. srpnja 2022. zaključio prethodni postupak te je odlučio da će na glavnoj raspravi pročitati citirani Ugovor o kreditu koji su zaključile parnične stranke kao ugovorne 15. studenog 2004., provesti financijsko-knjigovodstveno vještačenje na okolnosti utvrđenja razlike više plaćenih anuiteta i to između stvarno plaćenih anuiteta i anuiteta utvrđenih početnim planom otplate uz početnu kamatnu stopu, uz isključenje utjecaja povećanja redovne kamate, a u iznosima u kojima je sadržan utjecaj promjene tečaja CHF za kune na dan plaćanja kredita, u odnosu na tečaj CHF za kune na dan isplate kredita, a sve u vezi s ugovorom od 15. studenog 2004. koji su zaključili parnične stranke kao ugovorne.

24. Vještakom je imenovana Sanda Marinac, dipl. oec., iz [adresa], a kako je to i utvrđeno u Rješenju ovog suda od 20. listopada 2023. (stranica 247 spisa), a koja je na temelju izvršene dokumentacije koja prileži u spisu trebala utvrditi upravo razliku više plaćenih anuiteta i to između stvarno plaćenih anuiteta i anuiteta utvrđenih početnim planom otplate uz početnu kamatnu stopu, uz isključenje utjecaja povećanja redovne kamate, a u iznosima u kojima je sadržan utjecaj promjene tečaja CHF za kune na dan plaćanja kredita, u odnosu na tečaj CHF za kune na dan isplate kredita, a sve u vezi s ugovorom od 15. studenog 2004. koji su zaključili parnične stranke kao ugovorne.

25. Imenovani vještak je dostavila sudu pisani nalaz i mišljenje te je u istom istakla da je na temelju Ugovora o kreditu od 15. studenog 2004., a koji su zaključili tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor, otplatnog plana u CHF, početni te i pregleda prometa po partiji kredita utvrdila da su parnične stranke kao ugovorne zaključile Ugovor o kreditu 15. studenog 2004., da je iznos kredita bio u kunskoj protuvrijednosti od 41.930,00 CHF na rok otplate od 15 godina uz mjesečnu otplatu na 180 anuiteta, sve obračunato prema srednjem tečaju banke za CHF na dan korištenja kredita, da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa od 4,99% godišnje, a da je anuitet u kunama po srednjem tečaju banke na dan plaćanja iznosio 331,36 CHF. Srednji tečaj banke za valutu CHF na dan isplate kredita 21. studenog 2004. da je iznosio 4,882 kn i da je tužitelj redovno uplaćivao rate kredita prema stvarnom otplatnom planu. Naglasila je da je tužitelj prijevremeno otplatio kredit 4. listopada 2010. jednokratnom uplatom u iznosu od 161.993,39 kn. Od iznosa konačne otplate namirena je 70. rata kredita u iznosu od 1.993,39 kn i nedospjela glavnica i kamata u konačnoj otplati kredita u iznosu od 160.000,00 kn. Zaključno je mišljenje vještaka da je zbog povećanja tečaja CHF na dan plaćanja kredita u odnosu na tečaj na dan isplate kredita (tečajne razlike) tužitelj više platio iznos od 16.242,52 kn što se može utvrditi u tablici 1 stupac 10, a što po konverzijskom tečaju kuna/euro 7,53450 iznosi 2.155,75 eura, kako stoji u tablici 1 stupac 12. Zbog smanjenja tečaja CHF na dan plaćanja kredita u odnosu na tečaj na dan isplate kredita (tečajne razlike) tužitelj je manje platio iznos od 3.278,51 kn, a što se može utvrditi u tablici 1 stupac 11 i što po konverzijskom tečaju iznosi 435,13 eura što se može utvrditi u tablici 1 stupac 13. U prilogu je vještak dostavila tablicu 1 u kojoj je prikazala izračun više/manje plaćenih tečajnih razlika za svaku ratu kredita. Za svaku ratu, odnosno uplatu kredita utvrđena je razlika između umnoška naplaćene rate kredita po stvarno otplatnom planu u CHF i srednjeg tečaja banke za CHF na dan plaćanja kredita, odnosno uplaćene rate kredita i umnoška naplaćene rate kredita po stvarnom otplatnom planu u CHF i srednjeg tečaja banke za CHF na dan isplate kredita.

26. Nakon što je sud dostavio pisani nalaz s mišljenjem vještaka opunomoćenicima stranaka tužitelj je u obrazloženom podnesku od 23. studenog 2023. istakao da nema primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka i s obzirom da je u tužbi postavio tužbeni zahtjev po osnovi više plaćenog zbog povećanja ugovorne kamate i više plaćenog po osnovi povećanja tečaja CHF, a imajući u vidu stav Vrhovnog suda RH te priopćenje od 1. ožujka 2022., prihvaćajući nastup zastare u odnosu na promjenjivu redovnu kamatnu stopu, tužitelj je predložio sudu da presudom utvrdi da je ništetna odredba navedenog ugovora, a koji su sklopili tužitelj i tuženik kao ugovorne stranke u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula za dospjele obveze korisnika kredita za vraćanje anuiteta kredita iskazan u valuti CHF i da je tuženik zbog ništetnosti dijela ugovora zbog iskazane valute CHF, a koja je ništetna i nepoštena, tužitelju treba isplatiti razliku između iznosa otplaćenih anuiteta u CHF preračunatih u kune po srednjem tečaju tuženika za CHF na dan plaćanja anuiteta u odnosu na početno utvrđene anuitete u CHF preračunate u kune po srednjem tečaju tuženika za CHF na dan isplate kredita, uz isključenje utjecaja razlike plaćene redovne kamate, a u ukupnom iznosu od 2.155,75 eura, sve sa zakonskom zateznom kamatom koju je na pojedinačne novčane iznose, kako je to utvrdila vještak u svojoj tablici (samo više plaćene tečajne razlike u koloni 12) od dospijeća pa sve do isplate zajedno s troškom parničnog postupka na koji je tužitelj zahtijevao z. z. kamatu od donošenja odluke pa sve do isplate.

27. Tuženik je u podnesku od 12. prosinca 2023. istakao da se protivi djelomičnom povlačenju tužbenog zahtjeva za iznos od 780,48 kn te je predložio da sud meritorno odluči o tužbenom zahtjevu. U odnosu na nalaz vještaka tuženik je istakao kako vještak računajući negativne tečajne razlike uzima pogrešne datume, odnosno uzima datum kada je anuitet plaćen umjesto kada je obračunat, a što znači da posljedično vještak dolazi do pogrešnih iznosa. Tuženik je prigovorio statusu tužitelja kao potrošača te je predložio da u konkretnom slučaju sud utvrdi je li tužitelj fizička osoba koja je za privatne svrhe sklopila ugovor, a ne u svrhe tužiteljeve poslovne djelatnosti.

28. Povodom prigovora tuženika na glavnoj raspravi od 14. prosinca 2023. sud je pročitao pisani nalaz i mišljenje vještaka Sande Marinac, neposredno saslušao vještaka Sandu Marinac, a u nastavku postupka je izvršio uvid u Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5102114366 koji su 15. studenog 2004. zaključile parnične stranke kao ugovorne te je u svrhu dokazivanja saslušan i tužitelj FK.

No, kako je presudu ovog suda, poslovni broj: P-146/2021-17 od 17. siječnja 2024. a u kojoj je meritorno odlučeno o tužbenom zahtjevu tužitelja, o prigovoru tuženika istaknutog radi prijeboja tražbine tuženika prema tužitelju na način da je prigovor prijeboja odbijen, Županijski sud u Zagrebu rješenjem poslovni broj: Gž- 1465/2024-3 od 17. prosinca 2024. ukinuo, ostavio da odluku o troškovima postupka tuženika povodom pravnog lijeka sud donese u konačnoj odluci, a odbio žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrdio rješenje ovog suda poslovni broj: P-146/2021-17 od 17. siječnja 2024. u dijelu gdje je odbijen prigovor tuženika o mjesnoj nenadležnosti ovog suda, u nastavku postupka, a prema uputi drugostupanjskog suda na okolnost eventualnog pojedinačnog pregovaranja tužitelja sa službenom osobom tuženika, kako o ponudi kredita, posljedicama i rizicima vezanja kredita uz tečaj CHF odnosno o postojanju pregovora glede ugovorne odredbe u odnosu na koje tužitelj traži utvrđenje njihove ništetnosti trebalo je saslušati predloženog svjedoka DK.

29. Postupajući po uputi drugostupanjskog suda radi utvrđenja spornih činjenica ovaj sud je odlučio na glavnoj raspravi na dan 14. veljače 2025. u 10,30 sati ponovno izvesti dokaze kako su predloženi po strankama, a to znači čitati pisane dokaze, nalaz i mišljenje ranije saslušanog vještaka, iskaz vještaka koji je neposredno saslušan na glavnoj raspravi od 14. prosinca 2023., saslušati svjedoka DK te i tužitelja u svrhu dokazivanja.

30. 13. veljače 2025. u 8,10 sati sudskog zapisničara Vlastu Guzmić nazvala je gospođa koja se predstavila imenom DK, konstatirala je da je pozvana kao svjedok u ovaj sud na dan 14. veljače 2025. u ovom parničnom predmetu i priopćila da neće pristupiti radi svjedočenja jer joj je dijete slomilo ruku, a na taj način je ispričala svoj nedolazak na raspravu. O tome je zapisničar ovog suda Vlasta Guzmić sačinila službenu bilješku (stranica 544 spisa), a sud je rješenjem poslovni broj: P- 6/2025-27 od 13. veljače 2025. raspravu utvrđenu na dan 14. veljače 2025. u 10,30 sati odgodio i odmah utvrdio novu glavnu raspravu na dan 25. veljače 2025. u 10,30 sati. Tim rješenjem su pozvani tužitelj, opunomoćenici stranaka i svjedok DK da u utvrđeno vrijeme raspravi nazoče (stranica 545 spisa).

31. Podneskom od 14. veljače 2025. tuženik je putem opunomoćenika izvijestio kako opunomoćenik neće pristupiti na ročište za glavnu raspravu na dan 25. veljače 2025. i kako odustaje od saslušanja predloženog svjedoka DK. U podnesku je ponovno isticao da se tuženik u cijelosti protivi tužbenom zahtjevu tužitelja i traži troškove parničnog postupka, a ostaje kod svih u postupku iznesenih navoda i prigovora, kao što je to ponovio i u podnesku od 21. veljače 2025. kada je predložio da sud raspravu na dan 25. veljače 2025. provede u nenazočnosti opunomoćenika tuženika.

32. Sud je glavnu raspravu na dan 25. veljače 2025. proveo u nenazočnosti uredno pozvanog tuženika temeljem odredbe članka 295. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - u daljnjem tekstu: ZPP), a na raspravi je sud ponovno izvršio uvid u Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5102114366 koji su zaključili 15. studenog 2004. kreditor Erste&Steiermärkische bank d.d. i tužitelj FK, a na kojem je ovjeren potpis Marije Potnar kod javnog bilježnika Ante Brekala 18. studenog 2004., kao i korisnika kredita FK, nakon čega je pročitan pisani nalaz s mišljenjem vještaka Sande Marinac, stalnog sudskog vještaka za financije, računovodstvo i bankarstvo (stranice 254 do 255 spisa) i izvršen uvid u tablicu broj 1

– pregled izračuna više/manje tečajnih razlika po svakoj rati navedenog kredita te je pročitan i iskaz vještaka Sande Marinac koji je dala na glavnoj raspravi od 14. prosinca 2023. Ponovno je u svrhu dokazivanja saslušan tužitelj FK.

33. Na temelju ovako izvedenih dokaza, savjesnom analizom svakog dokaza zasebno, svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata čitavog dokaznog postupka sud je utvrdio da je konačno postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja, kako stoji u podnesku tužitelja od 23. studenog 2023. u cijelosti osnovan.

34. Prigovor tuženika istaknut radi prijeboja nije osnovan.

35. Naime, na temelju utvrđenih činjenica iz pisanog nalaza i mišljenja sud je nedvojbeno mogao utvrditi da je tužitelj zbog povećanja tečaja CHF na dan plaćanja kredita u odnosu na tečaj na dan isplate kredita (tečajne razlike) više tuženiku platio novčanih sredstava u iznosu od 16.242,52 kn, kako to stoji u tablici 1 stupac 10, a što je po konverzijskom tečaju kuna/euro ukupno 2.155,75 eura, kako stoji u tablici broj 1 stupac 12 koja se nalazi kao prilog pisanom nalazu i mišljenju.

36. Tužitelj je specificirao tužbeni zahtjev tako kako je pojedinačne preplate, tj. tečajne razlike utvrdila vještak Sanda Marinac u tablici broj 1, a što znači da zbir pojedinačnih novčanih iznosa daje iznos od 2.155,75 eura.

37. Na raspravi održanoj 14. prosinca 2023. vještak Sanda Marinac je istakla da je primila k znanju kako je tuženik prigovorio njenom matematičkom izračunu. U vezi s tim je istakla da je člankom 7. Ugovora u kojem su navedeni uvjeti i načini vraćanja kredita pod odlomkom Valutna klauzula navedeno da povrat obveza iz tog ugovora će se obračunati po srednjem tečaju banke za CHF na dan odobrenja žiro-računa banke što znači na dan uplate rate kredita. Naglasila je da je iz ugovora o kreditu mogla utvrditi da je tužitelj deponirao radi osiguranja potraživanja tuženika kao kreditora iznos od 4.193,00 CHF, tj. 10% od ukupno odobrenog mu kredita i da ona nije posebno uočila da se dio uplate odnosi na uplatu iz oročenog depozita.

38. Sud je u cijelosti prihvatio pisani nalaz i mišljenje i usmeno obrazloženje vještaka, a jer je vještak stručno i argumentirano obrazložila kako je utvrdila više plaćene novčane iznose koje je tužitelj tuženiku uplatio u razdoblju od 1. siječnja 2005. pa zaključno s 4. listopada 2010. kada je kredit u cijelosti otplaćen. Vještak Sanda Marinac je stalni sudski vještak iz područja računovodstva i financija, sačinila je veliki broj pisanih nalaza i mišljenja u određenim istovjetnim parničnim predmetima kao što je ovaj, a kako je koristila relevantnu pisanu dokumentaciju koja se nalazi u spisu te i uvjerljivo i argumentirano obrazložila svoj pisani nalaz i mišljenje sud joj je poklonio vjeru i prilikom neposredno danog iskaza, a što znači da je na temelju pisanog nalaza i mišljenja sud mogao utvrditi visinu postavljenog tužbenog zahtjeva.

39. Na temelju izvršenog uvida u navedeni ugovor o kreditu od 15. studenog 2004. sud je mogao utvrditi isto što i vještak, a to znači da je rok otplate utvrđen s 15 godina, uz mjesečnu otplatu na 180 anuiteta, sve obračunato prema srednjem tečaju banke za CHF na dan korištenja kredita, uz ugovorenu kamatnu stopu od 4,99% godišnje te da je srednji tečaj banke za valutu CHF na dan isplate kredita 21. studenog 2004. iznosio 4,882 kn.

40. Na temelju iskaza tužitelja saslušanog na raspravi od 14. prosinca 2023. sud je utvrdio da je isti došao radi realizacije kredita upravo u poslovnicu tuženika koja se nalazila u Požegi 2004., interesirao se za iznos kredita koji mu je bio potreban za kupnju kuće, a službena osoba banke priopćila mu je što sve mora učiniti osim deponiranja navedenog novčanog iznosa.

41. Tužitelj je istakao kako je u banci dobio gotovi otiskani ugovor o kreditu, da je pročitao taj ugovor, ali mnoge stvari iz ugovora mu nisu bile do kraja jasne. Posebno je naglasio da mu nitko ništa u banci nije pojašnjavao, posebno mu nije pojašnjeno značenje valutne klauzule, a u poslovnici tuženika u [adresa] službena osoba mu je ponudila sklapanje ugovora u valuti CHF. Obrazložio je da je u to vrijeme, po mišljenju službene osobe banke bio najpovoljniji kredit. Kredit je u cijelosti iskoristio radi rješavanja stambenog pitanja, a što znači da tuženik u ovom postupku nije dokazao da tužitelj ne bi bio potrošač. Proizlazi da je tužitelj podigao kredit u navedenom iznosu upravo radi rješavanja stambenog pitanja, a ne u neke druge svrhe koje bi bile suprotne utvrđenoj namjeni kredita.

42. Dakle, ovaj sud, vezano za valutnu klauzulu, prihvaća stav tužitelja da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi poslovni broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. u potpunosti prihvatio razlike iz drugostupanjske presude Visokog trgovačkog suda Rh broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. u kojoj je odlučivao o revizijskom postupku, a to znači dali su ugovornim odredbama iz ugovora o kreditima tužene banke, među kojima je i ovdje tužena banka, sklapali u određenom naznačenom razdoblju s korisnicima kredita tj. potrošačima, a u kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak i njima povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača, bile nepoštene i ništetne odredbe vezane za valutu švicarski franak. Dakle, navedenim odlukama je utvrđeno da su navedene banke, a to znači i tužena banka u razdoblju od 1. listopada 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju tj. u ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošača u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama. Dakle banke su postupile suprotno odredbama članka 81., 82. i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača/03, a u razdoblju od 6. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbama članka 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) - dalje: ZZP/07. To znači da je tuženik u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu s tužiteljem kao korisnikom kredita ugovorio nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu i to na način da je ugovorio valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula), a o tome se nije pojedinačno pregovaralo.

43. Imajući u vidu da je sud u svakom pojedinom postupku dužan raspraviti osnovanost navoda tužbe i to s aspekta ništetnosti odredaba ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli treba istaći da prema odredbi članka 502.a Zakona o zaštiti potrošača, udruge, tijela, ustanove i organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisane djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kada je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom postupa, uključujući i propuštanje, tako da teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava kolektivne interese i prava. Odredbom članka 502. ZZP-a propisan je učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, a taj učinak znači da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćen zahtjev iz tužbe iz članka 502.a ZZP-a, a što znači da je s pravom tužitelj predložio da sud u ovom sporu utvrdi da su postupanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, a to znači da je ovaj sud vezan za utvrđenje iz presude donesene povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, a jer sukladno odredbi članka 138. ZZP/03 presuda u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača obvezuje sve sudove u postupcima koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

44. Neravnoteža u pravima i obvezama koja postoje ugovaranjem valutne klauzule nedvojbeno je na štetu potrošača, a jer načelo savjesnosti i poštenja iz odredbe članka 4. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 dalje: ZOO/05) znači da su sudionici obveznih odnosa osobe koje se nalaze u određenom građanskopravnom odnosu, a koji se zasniva na odnosu povjerenja i onda su te osobe kao ugovorne stranke dužne međusobno postupati obzirno, uvažavati interes obiju strana, a isto tako su dužni prilikom zasnivanja obveznog odnosa biti otvoreni, iskreni i spremni na potpuno ostvarenje preuzetih obveza. To ujedno znači da vodeći računa o svrsi i smislu obvezno pravnog odnosa imaju obvezu suzdržavati se čak i od primjene određene norme, ako bi time izbjegli da primjenom te norme bude učinjena nekome nepravda. Svakako, ovo načelo znači da svatko treba postupati prema drugima onako kako očekuje da će u pravnom prometu prema njemu postupati drugi.

45. Ovaj sud poklanjajući vjeru iskazu tužitelja u cijelosti može jedino pravilno zaključiti da je tuženik, a to je opće poznato, unaprijed pripremio sadržaj ugovora o kreditu tj. imao već ranije sačinjen obrazac i ni u kom slučaju nije postupio u smislu pregovaranja s tužiteljem kao korisnikom kredita o uvjetima kreditiranja i svemu drugom što je bilo bitno za tužitelja kao korisnika kredita. Dakle, iz iskaza tužitelja sud utvrđuje da je tužitelj bio uvjeren da zna koji iznos kredita mu je odobren, kolika će biti kamatna stopa, koji je tečaj za valutu CHF na dan isplate kredita i u kojem roku mora vratiti realizirani kredit. To su bitne stvari koje je tužitelj mogao spoznati.

46. Dakle, službena osoba banke, a koja je izjavila, prema iskazu tužitelja, da zaključi ugovor o kreditu uz valutnu klauzulu CHF nije tužitelju pojasnila da je moguće da tečaj valute CHF enormno poraste i da će zbog toga mjesečna rata kredita znatno porasti, a po ocjeni ovog suda bio je to dužan učiniti jer je kao ekonomski stručnjak mogao predvidjeti ekonomski nepovoljna događanja koja su uslijedila nakon što je ugovor sklopljen i nakon što je tečaj CHF znatno rastao, kako je to moguće utvrditi i na temelju tablice broj 1 u kojoj se točno može po datumu uplate rate kredita utvrditi da je anuitet od početnog pa nadalje stalno rastao. Kako je tuženik odustao od saslušanja službene osobe DK tada sud zaključuje da tužitelj od strane službene osobe tuženika ništa nije pojašnjeno vezano za kredit u CHF, tužitelju nisu uopće obrazloženi rizici i posljedice vezanja kredita uz tečaj CHF, a jer tužitelju tuženik nije uopće omogućio pregovaranja glede ugovorne odredbe u odnosu na koju tužitelj traži utvrđenje ništetnosti.

47. Prigovor zastare vezano za valutnu klauzulu je odbijen jer je ocjena ovog suda, a koji je sukladan važećoj sudskoj praksi i pravnom shvaćanju Vrhovnog suda RH, da u odnosu na nepoštenost odredbi koje se odnose na valutnu klauzulu CHF treba cijeniti odluku iz predmeta Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. Visokog trgovačkog suda RH, a koja je postala pravomoćna 14. lipnja 2018., tj. s datumom donošenja. Dakle, zastara za više plaćene iznose po osnovi tečajne razlike bi počela teći 14. lipnja 2018. i ističe tek 14. lipnja 2023. jer je potrebno računati zastarni rok od 5 godina u ovom restitucijskom zahtjevu tužitelja. Kako je tužitelj tužbu podnio 17. travnja 2021. proizlazi da zahtijevani novčani iznosi po osnovi restitucijskog zahtjeva zbog stvarno više plaćenih anuiteta nisu zastarjeli.

48. Upravo je na temelju pisanog nalaza i mišljenja financijsko knjigovodstvenog vještaka sud mogao utvrditi da je zbog povećanja tečaja CHF na dan plaćanja kredita u odnosu na tečaj na dan isplate kredita (tečajne razlike) tužitelj tuženiku više platio iznos od 2.155,75 eura po osnovi tečajnih razlika.

49. Kako je na temelju zakona otpala pravna osnova vezano za valutnu klauzulu po jednostranoj odluci tuženika po kojoj je tuženik od tužitelja u navedenom razdoblju primio navedeni novčani iznos od 2.155,75 eura, sukladno odredbi članka 1111. stavak 3. ZOO-a, valjalo je presuditi kao u izreci, a jer je odredbom članka 323. ZOO- a propisano da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana treba vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora. Dakle, temeljem odredbe članka 1115. ZOO-a kad treba vratiti ono što je stečeno bez osnove, a tuženik je stekao određene novčane iznose bez osnove, jer su određeni novčani iznosi prešli u imovinu tuženika, tada tuženik treba platiti tužitelju i zateznu kamatu od dana stjecanja svakog pojedinačnog novčanog iznosa pa do isplate jer je stjecanje bilo nepošteno, tj. navedena odredba je utvrđena ništetnom.

50. Dakle, tuženik je kao nepošteni stjecatelj novčanih sredstva u obvezi tužitelju isplatiti navedene novčane iznose u smislu članka 1115. ZOO/05 sa z. z. kamatom od dana stjecanja pa sve do isplate, a radi čega je sud uz pravilnu primjenu formulacije z. z. kamate za određena razdoblja tužitelju dosudio ukupan novčani iznos od 2.155,75 eura na način da mu je priznao i z. z. kamatu od dospijeća, tj. plaćanja navedenih pojedinačnih novčanih iznosa pa do isplate.

51. Dakle, tužitelju je dosuđena zatezna kamata sukladno odredbi članka 29. stavak 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23).

52. Sud je odbio istaknuti prigovor prijeboja kao neosnovan jer tuženik nije zatražio utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe vezane za valutu CHF i s obzirom da je kreditni odnos između stranaka bio dovršen onda kada je tužitelj u cijelosti otplatio kredit 4. listopada 2010., za bilo kakav zahtjev tuženika iz tog kreditnog odnosa nastupila je zastara, a zbog nastupanja zastare sud nije prihvatio utvrditi osnovanim potraživanje tuženika prema tužitelju, kako je to tuženik zahtijevao.

53. Odluka o trošku parničnog postupka temelji se na odredbi članka 154. stavak 1., a u svezi s odredbom članka 151. stavak 1. i 2. ZPP-a. Naime, tužitelj je uspio u cijelosti s tužbenim zahtjevom, kako po osnovi tako i visini, a zbog činjenice da je tužitelja zastupao opunomoćenik – odvjetnik, tužitelju u troškove trebalo uračunati izdatke po osnovi nagrade radi zastupanja, sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine 138/23 – dalje Tarifa). Odvjetnik je kao opunomoćenik tužitelja tužitelju sastavio tužbu i obrazložene podneske od 7. lipnja 2022. i 23. studenog 2023. pa je za sastav tužbe tužitelju priznao 100 bodova ili 200,00 eura (Tbr. 7. točka 1.), za sastav 2 obrazložena podneska (Tbr. 8. točka 1.) po 100 bodova ili za svaki po 200,00 eura, a za zastupanje na pripremnom ročištu od 4. srpnja 2022. koje je odgođeno (Tbr. 9. točka 2.) kao i za pripremno ročište od 5. srpnja 2022. te i za ročište za objavu i uručenje pisanog sastava presude na dan 5. ožujka 2025., kojem je opunomoćenik nazočio, priznato je opunomoćeniku po 50 bodova ili ukupno 150 bodova tj. 300,00 eura. Za nazočnost glavnoj raspravi na dane 14. prosinca 2023. i 25. veljače 2025. opunomoćeniku je priznata nagrada u iznosu od po 100 bodova ili ukupno za zastupanje na raspravama 400,00 eura (Tbr. 9. točka 1.). Dakle, ukupan izdatak tužitelja radi zastupanja iznosi 1.300,00 eura, a kako je tužitelj platio vještačenje u iznosu od 398,17 eura te i sudsku pristojbu na tužbu u iznosu od 34,52 eura tada je tužitelju dosuđen trošak u ukupnom iznosu od 1.732,69 eura i to sa zateznom kamatom od 5. ožujka 2025. pa do isplate jer je tužitelj zahtijevao zateznu kamatu na trošak sukladno odredbi članka 151. stavak 3. ZPP-a.

54. Potrebno je naglasiti da je tužitelju valjalo priznati sve troškove postupka, bez obzira na sniženje tužbenog zahtjeva, a jer je Sud Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 zaključio da se odredba članka 6. stavak 1. i članka 7. stavak 1. Direktive 93/13 EEZ treba tumačiti na taj način da im se protivi sustav koji dopušta da dio postupovnih troškova snosi potrošač, ovisno o visini neosnovano plaćenih iznosa koji su mu vraćeni nakon utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe zbog njezine nepoštenosti.

55. Zbog iznesenih razloga odlučeno je kao u izreci.

U Požegi, 5. ožujka 2025.

Sudac:

Ljubomir Mirković

Pouka o pravu na žalbu:

Protiv ove presude dozvoljena je žalba u roku 15 dana od dana objave presude. Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka ovome sudu, a o istoj odlučuje županijski sud.

Dna:

1. Odvjetnik Ivan Dundović, Požega, Trg Sv. Terezije 5, [adresa] Požega

2. OD Metelko, Knežević & Partneri d.o.o., Lopašićeva 6, [adresa] Zagreb