Poslovni broj Pr-44/2022-37

Republika Hrvatska

Općinski sud u Zadru

Ulica plemića Borelli 9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Zadru, po sutkinji tog suda Nevi Lukin, u pravnoj stvari tužiteljice SO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku mr. sc. Ivi Brkiću, odvjetniku u Zadru, protiv tuženika Osnovna škola Petra Preradovića, Zadar, Trg Petra Preradovića 1, OIB: 17978274512, zastupanog po punomoćnici Klaudiji Šopić, odvjetnici u Zadru, radi naknade štete, nakon održane glavne javne rasprave zaključene 21. siječnja 2025. u nazočnosti tužiteljice, zamjenika punomoćnika tužiteljice i zamjenice punomoćnice tuženika, dana 05. ožujka 2025. javno je objavio i

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 6.085,83 Eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 16. srpnja 2020. do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana, dok se za više zatraženi iznos u visini od 3.914,17 Eura sa zakonskim zateznim kamatama tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan.

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 906,00 Eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 05. ožujka 2025. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana, dok se za više zatraženi iznos u visini od 1.594,00 Eura sa zakonskim zateznim kamatama tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan.

r i j e š i o  j e

I. Utvrđuje se da je tužba povućena u dijelu kojim je tražena isplata iznosa od 617,82 Eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 16. srpnja 2020. do isplate te u dijelu kojim je tražena isplata iznosa od 101,90 Eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana presuđenja do isplate.

II. Nalaže se tuženiku po osnovi naknade troškova ovog parničnog postupka isplatiti tužiteljici iznos od 2.127,42 Eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 05. ožujka 2025. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica SO iz [adresa] (dalje: tužiteljica) 26. ožujka 2022. sudu podnosi tužbu radi naknade štete protiv tuženika Osnovna škola Petra Preradovića (dalje: tuženik) u kojoj navodi da je tužiteljica kao zaposlenica tuženika 21. svibnja 2019. zadobila ozljedu na radu. Ozljeda da se dogodila u gradu [adresa] gdje da je tužiteljica zadobila teške tjelesne ozljede u vidu prijeloma desne potkoljenice. Tužiteljica da se sa grupom djece koju je vodila na ekskurziju spuštala pješice prema samom središtu grada [adresa] kojom prilikom da je pala i zadobila teške tjelesne ozljede. Tužiteljica da je dugogodišnja nastavnica razredne nastave i voditeljica izleta/ekskurzija prigodom kojih nikada nije imala sličnih iskustava. Po zadobivenoj ozljedi daje dovezena kolima hitne medicinske pomoći i obrađena na hitnom prijemu Opće bolnice u Puli, nakon čega da je upućena na operativni zahvat u Opću bolnicu Zadar gdje je prevezena istog dana i gdje da je nakon provedenih priprema sutradan i operirana. Operativnim zahvatom da je tužiteljici učinjena otvorena repozicija i steosinteza medijalnog maleola s 2 kanulirana vijka, transfiksacija tiofibularne sindezmoze jednim kortikalnim vijkom. Dijagnoza nastale ozljede tužiteljice da je Fractura trimalleolaris cruris dex. (AO 44-C3). Tužiteljica da je u Općoj bolnici boravila od 21. svibnja do 24. svibnja 2019. te da je po učinjenom zahvatu upućena na kućnu njegu i skrb s uputama o postepenoj rehabilitaciji. Dana 03. srpnja 2019. tužiteljica da je primljena u Dnevnu bolnicu Opće bolnice Zadar radi drugog operativnog zahvata, vađenja tibiofibularnog transfiksacijskog vijka desno. Potom, 23. srpnja 2019. da je tužiteljica pregledana u fizijatrijskoj ambulanti Opće bolnice Zadar kojom prilikom joj je propisana terapija i dogovoreno daljnje postupka, a fizikalnu terapiju da je odrađivala u tri faze i to 20 terapija odrađenih u periodu od 29. srpnja 2019. do 27. kolovoza 2019., 20 terapija odrađenih u periodu od 29. kolovoza 2019. do 30. rujna 2019. te 20 terapija odrađenih u periodu od 21. listopada 2019. do 22. studenog 2019. Tužiteljica da je redovito pristupala i pregledima fizijatra koji su bili nužni da bi uopće pristupila izvođenju propisanih vježbi. Dana 12. prosinca 2019. tužiteljica da je primljena u Dnevnu bolnicu Opće bolnice Zadar radi trećeg operativnog zahvata, vađenja 2 kanulirana vijka desno. Po učinjenim zahvatima i provedenoj rehabilitaciji u Općoj bolnici Zadar, tužiteljica da je upućena u Specijalnu bolnicu za medicinsku rehabilitaciju Makarska, gdje je boravila od 14. siječnja 2020. do 31. siječnja 2020. Postupak liječenja tužiteljice u smislu stabilizacije zdravstvenog stanja u povodu opisanog štetnog događaja od 21. svibnja 2019. da je dovršen. Predmetna nesreća da je uzrokovala mjesece privremene nesposobnosti za rad, što da je tužiteljici uzrokovalo financijske troškove, ali i emocionalne poteškoće. Od ostalih poslova, tužiteljica da u kritičnom periodu oporavka nije mogla raditi u vlastitom vrtu niti oko kuće, a i danas da postoji bojazan na poduzimanje radnji u vlastitom vrtu radi nestabilnosti podloge. Tužiteljica da i danas ima nestabilnost prilikom hoda, što da je uzrokovano predmetnim štetnim događajem. Jednako tako, tužiteljica da nije mogla obavljati poslove koje inače u svakodnevnom životu obavlja pa da joj je trebala pomoć druge osobe u obavljanju tih poslova, a koju da su joj pomoć pružali članovi njene obitelji. U tom smislu tužiteljica potražuje naknadu za tuđu pomoć i njegu prema visini neto satnice NKV radnika za razdoblje od nastanka štetnog događaja do kraja siječnja 2020. u iznosu od ukupno 10.000,00 kn. Nakon tri operativna zahvata i stotine odlazaka na terapije, tužiteljica da zasigurno nije ista osoba kakva je bila prije ozljede na radu koja da je neupitno teško i trajno neugodno utjecala na svaki aspekt života tužiteljice, a slijedom čega tužiteljica potražuje naknadu neimovinske štete za pretrpljene fizičke boli, za pretrpljeni strah, za duševne boli zbog smanjenja životnih aktivnosti i za naruženje u ukupnom iznosu od 80.000,00 kn. Nadalje, kako da zbog očitih razloga nije mogla upravljati vozilom u periodima od 29. srpnja 2019. do 27. kolovoza 2019, od 29. kolovoza 2019. do 30. rujna 2019. te od 21. listopada 2019. do 22. studenog 2019. tužiteljicu da je na sve preglede i terapije u Opću bolnicu Zadar iz [adresa] morao voziti suprug MO, koji da ju je vozio i u [adresa] gdje se je tužiteljica u periodu od 14. siječnja 2020. do 31. siječnja 2020. liječila u Specijalnoj bolnici za medicinsku rehabilitaciju, i koji da je bio s njom i u hotelu kroz taj period budući tužiteljica još nije bila samostalna. Slijedom navedenog tužiteljica potražuje i naknadu troškova putovanja, liječenja i smještaja koje je imala i to iznos od 6.000,00 kn na ime troškova prijevoza na preglede i terapije na relaciji [adresa] te trošak jednog prijevoz na relaciji [adresa] kao i iznos od 3.604,00 kn na ime troškova smještaja u hotelu u [adresa] za supruga MO. U trenutku ozljede na radu tužiteljica da je kao i svi zaposlenici tuženika bila osigurana policom osiguranja od nezgode broj 01-0000002060 Hrvatske osiguravajuće kuće, a po kojoj polici da joj je isplaćen iznos od 3.000,00 kn. Tužiteljica da je 15. srpnja 2020. podnijela odštetni zahtjev tuženiku, koji ju je mailom obavijestio da odbija njezin zahtjev za naknadu štete. Pozivom na odredbu čl. 111. Zakona o radu, tužiteljica postavlja tužbeni zahtjev kojim traži isplatu (po osnovi neimovinske štete) iznosa od 80.000,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 16. srpnja 2020. do isplate te isplatu (po osnovi imovinske štete) iznosa od 19.604,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana presuđenja do isplate. Tužiteljica postavlja i zahtjev za naknadu troškova ovog parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom.

2. U odgovoru na tužbu dostavljenom sudu 07. svibnja 2022. tuženik se protivi tužbi i postavljenom tužbenom zahtjevu kao neosnovanim, predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan te obveže tužiteljicu da tuženiku naknadi tužbom prouzročeni parnični trošak. Navodi da nisu ispunjeni uvjeti koje tužiteljica navodi u tužbi te tvrdi da nije došlo do ozljede na radu na način kako to tvrdi tužiteljica. Među strankama da nije sporno da je došlo do ozljede tužiteljice za vrijeme razgledavanja grada na ekskurziji gdje je vodila razred kao djelatnica tuženika. Međutim, tuženik tvrdi da za okolnosti koje su dovele do ozljede tužiteljice ne odgovara tuženik. Tužiteljica da je isključivo odgovorna za štetni događaj, pri čemu tuženik ističe da je u dostavljenoj prijavi o ozljedi na radu kod Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Područna služba Zadar, razvidno i jasno istaknuto da je uzrok ozljede „Nepredvidivi uzrok (prirodni događaj ili ljudska radnja) koji se nije mogao spriječiti, izbjeći ni otkloniti (primjerice potres, poplava, udar groma, nemiri i ratno stanje)". Slijedom navedenog, a sukladno čl. 25. st. 2. Zakona o zaštiti na radu koji propisuje kako poslodavac može biti oslobođen odgovornosti ili se njegova odgovornost može umanjiti ako je šteta nastala zbog više sile odnosno namjerom ili krajnjom nepažnjom radnika ili treće osobe, na koje poslodavac nije mogao utjecati niti je njihove posljedice mogao izbjeći, unatoč provedenoj zaštiti na radu, da je jasno kako tuženik ni na koji način nije odgovoran za ovaj štetni događaj. Iz dokumentacije koju tužiteljica dostavlja uz tužbu da je razvidno kako je u Nalazu Hitnog pregleda Opće bolnice Pula, Centar za hitnu medicinu od 21. svibnja 2019. navedeno da je pacijent ZO, oko 9,00h „krivo stala i izvrnula desno stopalo". U Nalazu Opće bolnice Zadar od 23. srpnja 2019. da jasno stoji kako je tužiteljica „Prije 2 mjeseca se poskliznula i pala...". Tuženik stoga ističe kako je razvidno da se tužiteljica poskliznula i ozlijedila, samoskrivljeno, da je krivo stala, a kako piše u Nalazu hitnog prijema odnosno poskliznula se i pala. Tuženik da nije mogao ničim spriječiti ili otkloniti niti je mogao utjecati da bi se ovakva ozljeda preventivno spriječila. Iz priložene dokumentacije tužiteljice od 25. ožujka 2022. da proizlazi to kako se ozljeda dogodila prilikom obilaska centra grada [adresa], na ekskurziji, preciznije prilikom spuštanja niz ulicu od Crkve Sv. Eufemije prema samom centru [adresa], a u svezi čega tuženik ističe kako su te ulice u centru [adresa] strme i skliske, na što da upozoravaju i sigurnosni znakovi u centru grada, a posebice uokolo crkve Sv. Eufemije (Trg Sv. Eufemije, Ulica Grisia) navodeći „Oprez klizave stepenice". Iz navedenog da jasno proizlazi kako je prilikom prolaska ovim ulicama potrebno obratiti pažnju na takve sigurnosne znakove te sukladno istima i postupati, a tužiteljica da očito nije upotrijebila dužnu pažnju s obzirom na znakove upozorenja te da nije pazila prilikom šetnje strmim i skliskim ulicama Rovinja, a što da nikako ne može biti odgovornost tuženika. Tužiteljica da nije upotrijebila dužnu pažnju odnosno da je postupala s krajnjom nepažnjom te da je samoskrivljeno došlo do ozljede njene noge, a što da nikako ne može biti tuženikova odgovornost. S obzirom na navedeno, tuženik ističe kako su u tom trenutku bile 4 učiteljice i grupa od otprilike 80-100 djece te da su istim putem svi prolazili, kao i ostali posjetitelji odnosno turisti koji dolaze u velikom broju na odredišta kao što je [adresa], a poglavito obzirom se radi o mjesecu svibnju kada je turistička predsezona u [adresa] već u punom jeku. Međutim, nitko od navedene djece, a ni ostalih nastavnika da nije imao nikakav problem s ulicom koja vodi do središta [adresa], a na kojima se navedena ozljeda dogodila. Iz ovih činjenica da jasno proizlazi kako je i tužiteljica, da je postupala s dužnom pažnjom prosječne osobe obzirom na već navedene znakove sigurnosti i povećanog opreza koji postoje, mogla i sama proći bez predmetne ozlijede, odnosno da je tužiteljica morala pristupiti s povećanom pažnjom s obzirom na sigurnosne znakove opreza, kako je ostatak grupe i radio, pa da je isključivo sama kriva za štetni događaj. Dakle, tužiteljica da se nije kretala ulicom dovoljnom pažnjom polagano i prilagođeno uvjetima na ulici (kišovito vrijeme i konfiguracija ulice, nizbrdica), a u slučaju potrebe da se je primjerice mogla koristiti pomoći druge osobe, rukohvatom i slično, što da je sve propustila učiniti. Samo ponašanje tužiteljice u datoj situaciji je očito odstupalo od ponašanja ostalih djelatnika, kojom prilikom da je tužiteljica izvan kruga poslovnog prostora tuženika, na ulici u [adresa] krivo stala svojom krivnjom, poskliznula se i pala. Dakle, tehnološki proces odvijanja rada iz djelatnosti koju obavija tuženik da nema i nije imao nikakvog utjecaja na sigurnost odnosno nesigurnost djelatnika, posebno u korelaciji što su na tom dijelu i od Grada Rovinja postavljeni sigurnosni znaci upozorenja pa da prema tome ne postoji ni uzročna veza između procesa rada, upravljanja tim procesom i nastale ozljede tužiteljice, pa otuda i nepostojanje odgovornosti tuženika za nastalu štetu, koja bi proizlazila iz procesa rada ili u vezi s radom. Za štetni događaj da je odgovorna isključivo tužiteljica. Tužiteljica da u tužbi citira čl. 111. Zakona o radu, no da se ne osvrće na činjenicu da tuženikova odgovornost može biti isključena ili umanjena ako je šteta nastala zbog više sile, namjerom ili krajnjom nepažnjom radnika ili radnjom treće osobe. Tuženik smatra da je do ozljede došlo isključivo krajnjom nepažnjom i krivnjom radnika, odnosno u ovom slučaju tužiteljice, ponavljajući da tuženik ni na jedan način nije mogao spriječiti niti umanjiti mogućnost dolaska do ovakve ozljede. S obzirom na sve navedeno da je jasno kako je tužiteljica ovdje propustila koristiti dužnu pažnju, svojstvenu prosječnoj osobi na predmetnom mjestu koje je predviđeno za šetnju i razgledavanje grada širokim masama pa stoga da prosječnoj osobi koja upotrijebi dužnu pažnju takva šetnja ne bi trebala predstavljati nikakav izazov. Tuženik osporava kako pravnu osnovu tako i visinu tužbenog zahtjeva. Navodi da je prema saznanjima dobivenim od osoba koje su bile prisutne događaju, navedene prigode bila kišica i tužiteljica da nije imala prikladnu obuću. Ističe da je poznato kako su višednevne školske ekskurzije planirane tako da se u jedan dan takvog izleta što više toga obiđe i vidi, kako bi djeca u periodu provedenom na ekskurziji uspjela skupiti što više novih iskustava i vidjeti što više znamenitosti određenog zavičaja pa da je prigodna odjeća i obuća za takve prilike sportska, odnosno tenisice, koje bi bile prilagođene dužim šetnjama i boravcima na otvorenom. Visinom tužbenog zahtjeva tužiteljica da pokušava pribaviti za sebe prava koja joj ne pripadaju, a što da proizlazi iz materijalne dokumentacije jer da težina povrede i okolnosti konkretnog događaja ne opravdavaju dosuđenje zatražene naknade. Upravo poradi toga da joj je postavljeni odštetni zahtjev prema Hrvatskoj osiguravajućoj kući odbijen jer da su isti smatrali da je isplaćeni iznos od 3.000,00 kn u cijelosti primjeren. S obzirom na dostavljenu dokumentaciju, tuženik navodi da nije sporno da je do ozljede došlo, ali kako tuženik za istu nije odgovoran to da ga se ne može teretiti ni postavljenim iznosom na ime naknade štete. Dalje ističe da iznos koji tužiteljica postavlja u tužbenom zahtjevu ne prati dostavljenu dokumentaciju. Primjerice, naknada za plaćanje smještaja tužiteljičinom suprugu za uslugu noćenja i to u trajanju od 17 dana u Specijalnoj bolnici da ničim nije opravdana. Sve da tužiteljica i nije bila u stanju voziti uslijed ozljede, da se mogla poslužiti redovnim autobusnim linijama pa čak da ju je suprug i dovezao do [adresa] da nije imao razloga boraviti 17 dana zajedno s njom u [adresa] za vrijeme pružanja usluge oporavka. Troškovi prijevoza na preglede i terapije da su zatraženi proizvoljno i u prevelikom iznosu. Nadalje, tužiteljica da dostavlja slike ozljede, a na kojima da nisu vidljivi trajni tragovi ozljede, već da je oporavak dobro prošao, u prilog čemu da svjedoče i svi dostavljeni medicinski nalazi od 19. kolovoza 2019. pa na dalje, koji da nalažu tužiteljici opterećenje noge u cijelosti, hodati što više, plivati, a u Nalazu od 19. kolovoza 2019. da stoji „Hoda bez pomagala, difuzno otečen, palpatorno bezbolan, razgiban u cijelosti - pokreti bezbolni“. S obzirom na takvu medicinsku dokumentaciju da je razvidno kako je tužiteljica bila sposobna za rad. Tuženik ističe da tužiteljica nema nikakvih emocionalnih poteškoća kao ni trajnih posljedica na svaki aspekt njenog života, kako to želi prikazati u tužbi, a na kraju krajeva ista da je nastavnica i da ima bilo kakvih emocionalnih i drugih trajnih posljedica u svakom aspektu života da ne bi mogla obavljati posao kojim se bavi. Tuženik predlaže da se odgovor na tužbu čim prije dostavi tužiteljici i da ista ocijeni ima li uopće pravnog interesa za daljnje vođenje ovog postupka jer će po mišljenju tuženika samo prouzročiti daljnje sudske troškove, u konačnici sama sebi, jer da je već pregledom dokumentacije te uopće stvarnog stanja razvidno da su navodi tužiteljice potpuno promašeni i da joj tužbeni zahtjev za naknadu štete treba odbiti kao neosnovan. Slijedom iznesenog, kako ne postoji odgovornost tuženika ni po odredbama Zakona o radu ni Zakona o zaštiti na radu kao ni Zakonu o obveznim odnosima, tuženik predlaže tužbu odbiti kao neosnovanu u cijelosti, uz obvezu tužiteljice da tuženiku naknadi prouzročeni parnični trošak.

3. U podnesku od kojim se očituje na navode odgovora na tužbu, tužiteljica osporava sve navode iz odgovora na tužbu kao neosnovane. Ističe kako je Ovjerena prijava o ozljedi na radu javna isprava pa da se prema čl. 230. st. 3. Zakona o parničnom postupku, koji tužiteljica i citira, smatra istinitim što se u njoj navodi, a tuženik da je dužan dokazati da bi prijava sadržavala neistinito utvrđene podatke. Dalje navodi da kada ovjerenu prijavu ozljede na radu, dovedemo u kontekst s onim što ne može biti ozljeda na radu (čl. 67. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju koji tužiteljica također citira), tada da dolazimo do zaključka kako ozljeda na radu nije nastala uslijed skrivljenog ponašanja radnika. Stoga, ozljeda na radu nije nastala zbog više sile odnosno namjerom ili krajnjom nepažnjom tužiteljice, a što da bi bili razlozi za isključenje odgovornosti poslodavca, već da je poslodavac ovdje tuženik odgovoran za štetu koju je pretrpjela tužiteljica. Ukoliko tuženik misli da je prijava ozljede na radu tužiteljice, donijeta od nadležnog tijela kojom je utvrđeno da je tužiteljici nastala ozljeda koja nije posljedica skrivljenog ponašanja nesavjesnog ili neodgovornog ponašanja na radnome mjestu, odnosno pri obavljanju djelatnosti, kao i na redovitom putu od stana do mjesta rada i obrnuto, pogrešno utvrđena, tužiteljica ga upućuje da nadležnom sudu postavi prethodno pitanje iz čl. 12. Zakona o parničnom postupku koji tužiteljica citira. Kako je odluka nadležnog tijela kojom je priznata ozljeda na radu, što i sam tuženik u prijavi ozljede ne spori, nastala na način da (sukladno čl. 67. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju) nije bilo nesavjesnog ili neodgovornog ponašanja radnika u obavljanju svoje djelatnosti, time da je jasno da je poslodavac priznao krivnju za ozljedu radnika na radnom mjestu. Da je tuženik tvrdio da je ozljeda na radu nastala uslijed skrivljenog, nesavjesnog ili neodgovornog ponašanja na radnome mjestu, on da nikada ne bi ispunio i potpisao prijavu ozljede na radu. Stoga da je prijava ozljede na radu nesporna, a tuženik da ju može osporavati ukoliko smatra da ista predstavlja prethodno pitanje, a u suprotnom da se radi o ozljedi na radu koja ne predstavlja skrivljeno ili neodgovorno ponašanje tužiteljice. Tužiteljica da je postupala s dužnom pažnjom budući je ista učiteljica i odgovorna za sebe i učenike svojega razreda. Tužiteljica da je imala odgovarajuću obuću i ničim da nije pridonijela nastanku štetnog događaja, što da je uostalom i utvrđeno u prijavi ozljede na radu. Poslodavac da nakon što je tužiteljica zadobila ozljedu na radu nije odmah (odnosno nije uopće) obavijestilo tijelo nadležno za inspekcijski nadzor čime je počinilo propust u obvezama prema tijelima inspekcijskog nadzora. Tuženik da je dostavom police Hrvatske osiguravajuće kuće zapravo priznao pravni osnov štete, budući je tužiteljici nesporno isplaćen iznos od 3.000,00 kn na ime nastale štete, koja ne obuhvaća cjelokupnu štetu koju je zadobila tužiteljica, već da je u polici Hrvatske osiguravajuće kuće određen samo jedan aspekt neimovinske štete, a ocjena invalidnosti je ograničena ugovorenim postotcima. Tako da je dostavom police, koju je dostavila i tužiteljica uz tužbu, zapravo sporna samo visina štete koju da će tužiteljica odrediti nakon provedenog vještačenja.

4. Nakon što je u postupku provedeno medicinsko vještačenje po specijalistu ortopedu- traumatologu i specijalistu psihijatru, tužiteljica u podnesku dostavljenom sudu 26. rujna 2024. sukladno zaprimljenim nalazima i mišljenjima sudskih vještaka uređuje tužbeni zahtjev na način da po osnovi naknade neimovinske štete od tuženika traži isplatu iznosa od 10.000,00 Eura sa zakonskom zateznom kamatom od 16. srpnja 2020. do isplate dok po osnovi naknade imovinske štete od tuženika traži isplatu iznosa od 2.500,00 Eura sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate. Kako je početno tužiteljica tužbom tražila isplatu iznosa od 80.000,00 kn (10.617,82 Eura) po osnovi neimovinske štete i iznosa od 19.604,00 kn (2.601,90 Eura) po osnovi imovinske štete, to podneskom od 26. rujna 2024. tužiteljica u biti djelomično povlači tužbu, a kako se tuženik nije usprotivio djelomičnom povlačenju tužbe već se na glavnoj raspravi održanoj 23. listopada 2024. usprotivio kao neosnovanom i tako uređenom tužbenom zahtjevu, to je sud sukladno čl. 193. st. 1. ZPP točkom I. izreke ovog rješenja utvrdio da je tužba u ovoj pravnoj stvari povućena u dijelu kojim je tražena isplata iznosa od 617,82 Eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 16. srpnja 2020. do isplate te u dijelu kojim je tražena isplata iznosa od 101,90 Eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana presuđenja do isplate.

5. U dokaznom je postupku sud pročitao i pregledao prijavu o ozljedi na radu (list spisa 7-9), izvješće izabranog doktora obiteljske medicine (list spisa 10), medicinsku dokumentaciju na ime SO (list spisa 11-29), kartice fizikalne terapije na ime SO (list spisa 30-33), potvrdu Hotela Biokovka (list spisa 34), karticu medicinske rehabilitacije (list spisa 35-37), liječničku potvrdu i potvrdu o privremenoj nesposobnosti za rad (list spisa 38-39), fotografije (list spisa 40-42), račun br. 221/302/1 (list spisa 43), elektronički zapis o prebivalištu SO (list spisa 44), očitovanje HOK osiguranja od 17. srpnja 2020. (list spisa 45, 62), zahtjev za naknadu štete adresiran na Osnovnu školu Petra Preradovića sa potvrdom o slanju (list spisa 46), e-mail od 23. srpnja 2020. (list spisa 47), potvrdu o plaćanju sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 670,00 kn (list spisa 48-49), medicinsku dokumentaciju na ime SO (list spisa 56-57), fotografiju (list spisa 58-59), dopis Hrvatskog zavoda za statistiku klasa: 957-01/22-307 (list spisa 70a), iskaz svjedoka TO (list spisa 71-73), iskaz svjedoka BO (list spisa 73-74), iskaz svjedoka SOŠ (list spisa 74-76), iskaz svjedoka KO (list spisa 76-77), iskaz svjedoka MO (list spisa 78-80), iskaz tužiteljice SO (list spisa 80-82), iskaz zakonskog zastupnika tuženika NO (list spisa 82-84), potvrdu o plaćanju predujma u iznosu od 7.000,00 kn (list spisa 90), nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka specijalista ortopeda-traumatologa doc. dr. sc. EO od 20. veljače 2022. (list spisa 91-94), nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka specijalista psihijatra PO dr. med. od 21. travnja 2024. (list spisa 108-122), pisano očitovanje stalnog sudskog vještaka specijalista psihijatra PO dr. med. od 08. lipnja 2024. (list spisa 136-138), pisano očitovanje stalnog sudskog vještaka specijalista ortopeda-traumatologa doc. dr. sc. EO od 28. listopada 2024. (list spisa 151) i potvrdu o plaćanju troškova medicinskog vještačenja u iznosu od 79,63 Eura (list spisa 154) te je saslušao stalnog sudskog vještaka specijalista psihijatra PO dr. med. (list spisa 143-144). Izvedeni su time u ovom postupku svi po strankama predloženi dokazi, osim dokaza saslušanjem svjedoka ŠO budući je tuženik, čiji je to dokazni prijedlog bio, odustao od izvođenja ovog dokaza na ročištu glavne rasprave 22. studenog 2022. Sud ovdje ističe da nije pozivao stalnog sudskog vještaka doc. dr. sc. EO da usmeno na ročištu pred sudom iznesene nalaz i mišljenje dano u pisanom obliku budući su stranke na ročištu glavne rasprave 21. siječnja 2025. izrijekom navele da ovog sudskog vještaka nije potrebno pozvati da usmeno na ročištu iznese svoj nalaz i mišljenje, a sud je cijenio da je njegov pisani nalaz i mišljenje uz dodatno očitovanje jasno, potpuno i pregledno pa da nisu potrebna dodatna očitovanja ili pojašnjenja koja bi sudski vještak trebao dati na ročištu pred sudom pa vodeći računa o načelu ekonomičnosti parničnog postupka (sudski vještak bi trebao za pristup na sudsko ročište putovati iz Zagreba čime bi nastali dodatni materijalni troškovi postupka) sud nije pozivao ovog sudskog vještaka usmeno iznijeti nalaz i mišljenje na ročištu. Također, sud napominje da je u dokaznom postupku, a obzirom na činjenicu da su predloženi svjedoci kao i parnične stranke u tijeku postupka saslušani pred drugim raspravnim sucem, ove dokaze obnovio čitanjem iskaza svjedoka i parničnih stranaka uz suglasnost stranaka izraženu na zapisniku glavne rasprave održane 21. siječnja 2025.

6. Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.

6.1. Tužiteljica u ovom postupku potražuje naknadu imovinske i neimovinske štete za koju tvrdi da joj je nastala zbog ozljede na radu odnosno kao posljedica ozljede zadobivene na radu pa je tako predmet ovog spora odgovornost poslodavca za štetu koju radnik pretrpi na radu odnosno u vezi s radom.

6.2. Odredba čl. 111. Zakona o radu („Narodne novine“ br. 93/14, 127/17, 98/19, dalje: ZoR) propisuje da je ako radnik pretrpi štetu na radu ili u vezi s radom, poslodavac dužan radniku naknaditi štetu po općim propisima obveznog prava.

6.3. Odredba čl. 1045. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, dalje: ZOO) propisuje da tko drugome prouzroči štetu dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje pri čemu st. 3. tog članka propisuje da se za štetu od stvari ili djelatnosti od kojih potječe povećana opasnost štete za okolinu odgovara bez obzira na krivnju, a st. 4. tog članka propisuje da se za štetu bez obzira na krivnju odgovara i u drugim slučajevima predviđenim zakonom.

6.4. Pri tome, odredba čl. 1046. ZOO definira da je šteta umanjenje nečije imovine (imovinska šteta), sprječavanje njezina povećanja (izmakla korist) i povreda prava osobnosti (neimovinska šteta).

6.5. Sukladno čl. 1085. st. 1. i st. 3. ZOO odgovorna je osoba dužna uspostaviti stanje koje je bilo prije nego što je šteta nastala, a ako uspostava prijašnjeg stanja nije moguća, odgovorna je osoba dužna isplatiti oštećeniku odgovarajući iznos novca na ime naknade štete pri čemu sukladno čl. 1089. st. 1. ZOO oštećenik ima pravo kako na naknadu obične štete, tako i na naknadu izmakle koristi pri čemu st. 3. tog članka propisuje da se pri ocjeni visine izmakle koristi uzima u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovitom tijeku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarenje spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem.

6.6. Pri tome, odredba čl. 1086. ZOO propisuje da se obveza naknade (imovinske) štete smatra dospjelom od trenutka nastanka štete.

6.7. Nastavno, odredba čl. 1095. st. 1. ZOO propisuje da tko drugome nanese tjelesnu ozljedu ili mu naruši zdravlje, je dužan naknaditi mu troškove liječenja i druge potrebne troškove s tim u vezi, a i zaradu izgubljenu zbog nesposobnosti za rad za vrijeme liječenja.

6.8. Sukladno čl. 1100. st. 1. ZOO u slučaju povrede prava osobnosti će sud, ako nađe da to težina povrede i okolnosti slučaja opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade imovinske štete, a i kad nje nema pri čemu će sukladno st. 2. tog članka pri odlučivanju o visini pravične novčane naknade sud voditi računa o jačini i trajanju povredom izazvanih fizičkih boli, duševnih boli i straha, cilju kojem služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njezinom naravi i društvenom svrhom.

6.9. Pri tome, čl. 1103. ZOO propisuje da obveza pravične novčane naknade dospijeva danom podnošenja pisanog zahtjeva ili tužbu, osim ako je šteta nastala nakon toga.

7. U postupku među strankama nije sporno da je u vrijeme štetnog događaja koji je predmet ovog spora 21. svibnja 2019. tužiteljica bila u radnom odnosu s tuženikom zaposlena na neodređeno vrijeme na radnom mjestu učiteljice razredne nastave.

7.1. Nadalje, u postupku nije sporno niti to da je 21. svibnja 2019. tužiteljica u svojstvu učiteljice razredne nastave i voditeljice osnovnoškolske ekskurzije bila na ekskurziji u [adresa], zajedno sa grupom djece učenika tuženika te da je nakon razgledavanja crkve Sv. Eufemije, prilikom pješačenja sa grupom djece u sklopu ekskurzije prema središtu grada [adresa] pala na javnoj ulici i uslijed tog pada zadobila trimaleolarni prijelom desne potkoljenice dijagnosticiran kao Fractura trimalleolaris cruris l.dex (AO 44-C3), a kako to proizlazi i iz medicinske dokumentacije na ime tužiteljice (list spisa 11-29) te nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka specijalista ortopeda-traumatologa doc. dr. sc. EO od 20. veljače 2022. (list spisa 91-94).

7.2. Podvođenjem ovih nespornih činjenica, činjenice da je tužiteljica 21. svibnja 2019. bila u radnom odnosu s tuženikom i činjenice da se pad i ozljeda tužiteljice 21. svibnja 2019. dogodio za vrijeme dok je tužiteljica kao učiteljica razredne nastave i voditeljica osnovnoškolske ekskurzije vodila učenike tuženika u razgledavanje grada [adresa], prvo crkve Sv. Eufemije potom središta grada [adresa], pod odredbu čl. 2. st. 3. Pravilnika o izvođenju izleta, ekskurzija i drugih odgojno-obrazovnih aktivnosti izvan škole („Narodne novine“ br. 67/14, 81/15, dalje: Pravilnik) koji školsku ekskurziju definira kao oblik izvanučioničke nastave koji obuhvaća višednevno putovanje radi posjeta prirodnim, kulturnim, povijesnim, sportskim i tehničkim središtima koje organizira škola u svrhu ispunjavanja određenih odgojno-obrazovnih ciljeva i zadaća te odredbu čl. 10. st. 1. Pravilnika koja propisuje da izvanučioničku nastavu u pravilu planira i organizira razrednik u skladu s propisima koji uređuju sustav odgoja i obrazovanja, prometa, pružanja usluga u turizmu ili drugim propisima, sud kao nedvojbeno utvrđuje da je ozljeda koju je tužiteljica zadobila 21. svibnja 2019. ozljeda zadobivena na radu. Naime, za ocjenu da li je ozljeda koju je radnik zadobio ozljeda na radu ili u vezi s radom i time za ocjenu da li je šteta za koju tužiteljica navodi da joj je nastala na radu, odlučno je nekoliko činjenica. Kao prvo, činjenica da li je tužiteljica ozljedu zadobila tijekom radnog vremena ili izvan radnog vremena; kao drugo, činjenica da li je tužiteljica ozljedu zadobila u obavljanju radnih zadataka odnosno u uzročno posljedičnoj vezi s tehnološkim procesom rada ili ne; kao treće, činjenica da li je tužiteljica ozljedu zadobila na mjestu rada (na kojem je poslodavac dužan osigurati sigurne uvjete rada) ili pak mjestu koje ne predstavlja mjesto rada niti prostor koji je pod neposrednim ili posrednim nadzorom poslodavca na kojem se radnici moraju nalaziti ili do kojih moraju dolaziti u tijeku rada; kao četvrto, činjenicu da li je ozljeda tužiteljice nastala prilikom korištenja sredstava za rad koje joj je osigurao poslodavac; te kao peto, činjenicu da li je tužiteljica ozljedu zadobila tijekom postupanja po uputama poslodavca, a koje su tužiteljici dane u svezi rada (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju broj Rev- 831/2014-2 od 14. veljače 2017. i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi broj Revr- 662/2008 od 04. veljače 2009.). Kako je tužiteljica predmetnu ozljedu zadobila tijekom obavljanja poslova svog radnog mjesta kao radnica tuženika konkretno u obavljanju radnih zadataka koje ima kao učiteljica razredne nastave i voditeljica osnovnoškolske ekskurzije, na višednevnom putovanju (ekskurziji) na koju je upućena od strane tuženika kao poslodavca te na mjestu, koje iako nije pod neposrednim ili posrednim nadzorom tuženika, na koje je tužiteljica morala doći u obavljanju radnih zadataka u vidu posjete crkvi S i razgledavanja središta grada [adresa], a koje sve činjenice sud kao nedvojbene utvrđuje ocjenom o ovim činjenicama u bitnom identičnih iskaza tužiteljice koja iskazuje (list spisa 80-82) da su oko 20. svibnja 2019. išli na višednevni školski izlet u Istru, njih 4-5 učiteljica i njihovi razredni odjeli znači ukupno oko 80-90 ljudi, a konkretno njena ozljeda da se dogodila oko 9,30 sati kada su se vraćali iz posjete [adresa] u [adresa] i to povratka prema gradu; iskaza svjedoka TO (list spisa 71-73) koja je predmetne prigode također kao učiteljica razredne nastave sudjelovala na ekskurziji u [adresa] i koja je iskazala da su predmetne prigode bile njih 4 kolegice uključujući tužiteljicu i kolegicu BO iz Područne škole u Kožinu, zajedno sa skupinom djece, pojašnjavajući da su to bila 4 razreda uključujući njih 4 kolegice, dakle ukupno nekih 70 ljudi, da su tog dana boravili u [adresa] i posjetili crkvu Sv. Eufemije, a predmetni događaj da se zbio na povratku iz crkve; te iskaza svjedoka BO (list spisa 73-74) koja je iskazala da su tada oni bili s njihovim razredima i da su se nakon povratka iz crkve spuštali prema gradu, na način da svaka razrednica ide iza svog razreda, a te prigode da je njih bilo s djecom i odraslim osobama oko 80; kao i iskaza samog zakonskog zastupnika tuženika NO (82-84) koji je iskazao da u vrijeme predmetnog događaja on nije bio ravnatelj tuženika već kolega tužiteljici koji da je iste godine (nedvojbeno svjedok govori o 2019. godini) također sa svojim razredom bio na izletu u [adresa] i u [adresa] i u posjeti crkvi Sv. Eufemije; sud kao nedvojbeno utvrđuje da je predmetna ozljeda tužiteljice (trimaleolarni prijelom desne potkoljenice dijagnosticiran kao Fractura trimalleolaris cruris l.dex) ozljeda na radu, a u prilog kojem utvrđenju svjedoči i činjenica da je tuženik 23. svibnja 2019. predmetnu ozljedu tužiteljice prijavio nadležnoj područnoj službi Hrvatskog zavoda za osiguranje kao ozljedu na radu, uz navod da je tužiteljica bila upućena na ekskurziju s učenicima IV razreda u Istru na više odredišta i da se ozlijedila tijekom redovnog rada, a kako to proizlazi iz sadržaja prijave o ozljedi na radu (list spisa 7-9). Istaknimo ovdje da niti iskazi svjedoka čije je saslušanje predložio tuženik, SOŠ (list spisa 74-76) i KO (list spisa 76- 77), ne svjedoče suprotno ovakvom utvrđenju suda da je predmetna ozljeda tužiteljice ozljeda na radu, a budući je svjedok MOŠ iskazala da ona nije bila na ovom izletu već je dobila informaciju da je tužiteljica doživjela nezgodu, da je pala, da je ozlijedila gležanj, dodajući da su ona i tajnica prema HZZO-u napravile prijavu zato da bi tužiteljica mogla otvoriti bolovanje, u toj prijavi, misli u rubrici uzrok ozljede, navodeći da se radilo o višoj sili, nesretnom slučaju odnosno ljudskom faktoru dok je svjedok KO iskazala da ona nije bila na izletu u [adresa], ali da su oni (nesporno misli na tuženika) dobili prijavu što se dogodilo, da je ona popunila tiskanicu odnosno prijavu o ozljedi na radu što da je uobičajena situacija nakon ovakvih događaja, dodajući da se to radi da bi se moglo ostvariti prava osiguranika iz zdravstvenog osiguranja, koju prijavu da je potpisala ravnateljica navodeći da je to bio uzrok koji se nije mogao spriječiti odnosno ljudska radnja, a iz kakvih iskaza prema ocjeni suda također proizlazi da je tužiteljica predmetnu ozljedu zadobila tijekom izleta škole u [adresa], dakle, tijekom rada i obavljanja radnih zadataka, radi čega je tuženik ovu ozljedu nadležnom javnopravnom tijelu i prijavio kao ozljedu na radu, samo proizlazi i to koji je razlog tuženik naveo kao razlog ozljede na radu, međutim, koja činjenica ne utječe na utvrđenje da li je predmetna ozljeda tužiteljice ozljeda na radu već eventualno (ukoliko je dokazana) na oslobođenje tuženika od odgovornosti za štetu tužiteljici zbog takve ozljede na radu.

7.3. Međutim, pogrešno tužiteljica smatra da sama radnja podnošenja prijave o ozljedi na radu (list spisa 7-9), koju prijavu tuženik kao poslodavac 23. svibnja 2019. podnosi u svezi predmetne ozljede tužiteljice nadležnoj područnoj službi Hrvatskog zavoda za osiguranje, predstavlja priznanje odgovornosti tuženika za štetu koja je tužiteljici nastala uslijed i posljedično predmetnoj ozljedi pa da je tuženik već time priznao pravnu osnovu predmetnog tužbenog zahtjeva; ovo stoga što odgovornost poslodavca za štetu radniku ne proizlazi već isključivo iz činjenice da je radnik zadobio ozljedu na radu ili u vezi s radom već odgovornost poslodavca za štetu koju radnik pretrpi na radu ili u vezi s radom postoji ukoliko je isti sukladno primjenjivim propisima odgovoran za nastalu štetu. Drugim riječima, poslodavac neće odgovarati za svaku štetu koju radnik pretrpi na radu ili u vezi s radom već će njegova odgovornost postojati ako su ispunjene pretpostavke odgovornosti za štetu, a kako to proizlazi iz čl. 111. st. 1. ZoR koja u pogledu odgovornosti poslodavca za štetu koju radnik pretrpi na radu ili u vezi s radom upućuje na opće propise obveznog prava.

7.4. Upravo navedeno, to da li je tuženik kao poslodavac odgovoran za štetu koju tužiteljica trpi uslijed i posljedično predmetnoj ozljedi, a koja je ozljeda prema utvrđenju ovog suda ozljeda na radu, se u ovom postupku među strankama postavilo kao sporno. Naime, tužiteljica tvrdi da se odgovornost tuženika za štetu koju ona trpi uslijed predmetne ozljede na radu može isključiti ukoliko je ozljeda na radu nastala zbog više sile odnosno namjerom ili krajnjom nepažnjom tužiteljice, što da ovdje nije slučaj budući da predmetne prigode nije bilo nesavjesnog ili neodgovornog ponašanja tužiteljice u obavljanju njenih poslova. Navedenim tužiteljica ukazuje da se u pogledu odgovornosti tuženika za štetu nastalu tužiteljici trebaju primijeniti pravila o objektivnoj odgovornosti za štetu. I prema ocjeni ovog suda, a obzirom na nedvojbeno utvrđenje da je predmetna ozljeda tužiteljice ozljeda na radu, u ovoj se pravnoj stvari odgovornost tuženika kao poslodavca utvrđuje primjenom pravila o objektivnoj odgovornosti za štetu, ovo budući odredba čl. 1045. st. 4. ZOO propisuje da se za štetu odgovara bez obzira na krivnju i u drugim slučajevima predviđenim zakonom, a odredba čl. 25. st. 1. Zakona o zaštiti na radu („Narodne novine“ br. 71/14, 118/14, 154/14, 94/18, 96/18, dalje: ZZR) propisuje da se ozljeda na radu i profesionalna bolest koju je radnik pretrpio obavljajući poslove za poslodavca smatra da potječe od rada i poslodavac za nju odgovara po načelu objektivne odgovornosti. Međutim, odredba čl. 25. st. 2. ZZR dalje propisuje i to da poslodavac može biti oslobođen odgovornosti ili se njegova odgovornost može umanjiti ako je šteta nastala zbog više sile odnosno namjerom ili krajnjom nepažnjom radnika ili treće osobe, na koje poslodavac nije mogao utjecati niti je njihove posljedice mogao izbjeći, unatoč provedenoj zaštiti na radu. Obzirom da tuženik tijekom postupka osporava da je on odgovoran za štetu koja je tužiteljici nastala uslijed i posljedično predmetnoj ozljedi, pozivom na odredbu čl. 25. st. 2. ZZR tvrdeći da ne postoji njegova odgovornost za štetu već da je tužiteljica isključivo odgovorna za štetu budući nije upotrijebila dužnu pažnju odnosno jer je postupala s krajnjom nepažnjom te je samoskrivljeno došlo do ozljede noge, a za što da ne može odgovarati tuženik, u ovom se postupku kao sporno, u svezi odgovornosti tuženika za štetu, postavilo pitanje da li postoji okolnost iz čl. 25. st. 2. ZZR koja isključuje tuženikovu (objektivnu) odgovornost za štetu naknadu koje tužiteljica potražuje tužbo, konkretno, da li je predmetna šteta nastala krajnjom nepažnjom tužiteljice, na koju poslodavac nije mogao utjecati niti je njene posljedice mogao izbjeći, unatoč provedenoj zaštiti na radu. Nedvojbeno je pri tome da je teret dokaza postojanja okolnosti koje poslodavca oslobađaju odgovornosti za štetu zbog ozljede na radu u smislu čl. 25. st. 2. ZZR na poslodavcu i time ovdje tuženiku.

7.5. Iz prijave o ozljedi na radu (list spisa 7-9) proizlazi da je tuženik prilikom prijave predmetne ozljede tužiteljice 23. svibnja 2019. nadležnoj područnoj službi Hrvatskog zavoda za osiguranje kao ozljede na radu, kao uzrok ozljede tužiteljice naveo „Nepredvidivi uzrok (prirodni događaj ili ljudska radnja) koji se nije mogao spriječiti, izbjeći ni otkloniti (primjerice potres, poplava, udar groma, nemiri i ratno stanje)“, a iz kakvog navoda proizlazi da je tuženik kao poslodavac prilikom prijave predmetne ozljede na radu kao uzrok ozljede naveo razloge koji se mogu podvesti pod odredbu čl. 25. st. 2. ZZR. Međutim, navedena prijava je formular koji samostalno popunjava poslodavac, što znači da u istom poslodavac može navesti one podatke koje on, zbog kojih god razloga, smatra prikladnim, a koji razlozi nužno ne odgovaraju stvarnom stanju, kako je to uostalom razvidno iz činjenice da je tuženik u ovoj prijavi kao uzrok ozljede naveo prirodni događaj koji se nije mogao spriječiti, izbjeći ni otkloniti primjerice potres, poplava, udar groma, nemiri i ratno stanje, a koji događaji nesporno nisu uzrok ozljeđivanja tužiteljice. Da je upravo tuženik taj koji je samostalno sastavio prijavu o ozljedi na radu (list spisa 7-9) kao nedvojbeno proizlazi iz iskaza svjedoka SOŠ (list spisa 74-76) i KO (list spisa 76-77) budući MOŠ iskazuje da su ona i tajnica prema HZZO-u napravile prijavu zato da bi tužiteljica mogla otvoriti bolovanje, u toj prijavi, misli u rubrici uzrok ozljede, navodeći da se radilo o višoj sili, nesretnom slučaju odnosno ljudskom faktoru, što potvrđuje i KO koja iskazuje da je ona popunila tiskanicu odnosno prijavu o ozljedi na radu što da je uobičajena situacija nakon ovakvih događaja, dodajući da se to radi da bi se moglo ostvariti prava osiguranika iz zdravstvenog osiguranja, koju prijavu da je potpisala ravnateljica navodeći da je to bio uzrok koji se nije mogao spriječiti odnosno ljudska radnja. Stoga ovaj materijalni dokaz, prijava o ozljedi na radu (list spisa 7-9), nije dokaz koji nedvojbeno svjedoči u prilog tvrdnji tuženika da je ozljeda tužiteljice posljedica krajnje nepažnje tužiteljice prilikom šetnje strmim i skliskim ulicama Rovinja.

7.6. Nadalje, u prilog tvrdnji tuženika da je predmetna ozljeda tužiteljice posljedica krajnje nepažnje tužiteljice prilikom šetnje strmim i skliskim ulicama Rovinja pa da je stoga isključivo tužiteljica odgovorna za štetni događaj, ne svjedoče niti iskazi svjedoka čije je saslušanje predložio tuženik. Naime, ni svjedokinja MOŠ (list spisa 74-76) ni svjedokinja KO (list spisa 76-77), kako to izrijekom iskazuju sudu, predmetne prigode nisu bile na izletu u [adresa], a iz čega proizlazi da ove svjedokinje nemaju neposrednih saznanja (opažanja) o okolnostima u kojima je došlo do ozljeđivanja tužiteljice odnosno mjestu na kojem je došlo do ozljeđivanja tužiteljice. Štoviše, ove svjedokinje nisu iznijele niti kakva posredna saznanja o samoj dinamici pada tužiteljice i zadobivanju predmetne ozljede već je svjedokinja MOŠ iskazala samo to da je ona dobila informaciju da je tužiteljica doživjela nezgodu, da je pala, da je ozlijedila gležanj.

7.7. Sama činjenica da je do ozljede tužiteljice došlo time što se tužiteljica poskliznula i pala (kako se to navodi u nalazu Opće bolnice Zadar od 23. srpnja 2019. – list spisa 21,22) odnosno time što je tužiteljica krivo stala i izvrnula desno stopalo (kako se to navodi u nalazu hitnog pregleda Opće bolnice Pula, Centra za hitnu medicinu od 21. svibnja 2019. – list spisa 11), prema ocjeni ovog suda nedvojbeno ne svjedoči u prilog utvrđenju da je do pada i ozljeđivanja došlo zbog krajnje nepažnje tužiteljice, a budući je općepoznato u svakodnevnom životu da je poskliznuće i pad odnosno krivo stajanje i izvrnuće stopala u uvjetima koji su postojali predmetne prigode (skliska i strma površina za hodanje koja je pri tome mokra od kišice, o čemu će biti riječi u nastavku obrazloženja) moguće i pri normalnom hodanju pri kojem je pješak uložio dužnu pažnju koja se traži pri hodanju.

7.8. Saslušana na okolnosti nastanka predmetne ozljede, tužiteljica (list spisa 80-82) iskazuje da su oko 20. svibnja 2019. išli na školski izlet u Istru, višednevni izlet, a konkretno ozljeda da se dogodila oko 9,30 sati kada su se vraćali iz posjete [adresa] u [adresa] i to povratka prema gradu, pojašnjavajući da je u to vrijeme bila rosulja, da je bilo sklisko, da je ona nosila sportsku obuću tenisice, a kada je u jednom trenutku pala te da je njena kolegica vidjela da joj je te prilike iskočila kost, a ona da je odmah primijetila da se ne može pomaknuti pa da je sjedila sat i pol vremena na podu dok nije došla hitna pomoć iz Pule. Takav iskaz tužiteljice je u bitnom potvrđen iskazom svjedoka TO (list spisa 71-73), koja je predmetne prigode također kao učiteljica razredne nastave sudjelovala na ekskurziji u [adresa], a koja je iskazala da su predmetne prigode bile njih 4 kolegice uključujući tužiteljicu i kolegicu BO iz Područne škole u Kožinu, zajedno sa skupinom djece, pojašnjavajući da su to bila 4 razreda uključujući njih 4 kolegice, dakle, ukupno nekih 70 ljudi, da su tog dana boravili u [adresa] i posjetili crkvu Sv. Eufemije, a predmetni događaj da se zbio na povratku iz crkve, da je poznato da su tamo skliske stepenice, ploče, a tada da je sve bilo i mokro od kišice koja je prethodno padala, pa da dok su se svi oni skupa s djecom spuštali od crkve niz te ploče da je tužiteljica u jednom trenutku pala, jednostavno da se našla na podu i oni svi da su se iznenadili, na upit da li se je tužiteljica na tom putu u [adresa] ponašala odgovorno i savjesno tijekom cijelog puta odgovarajući da zaista je, a na upit koju je obuću tužiteljica imala tom prigodom odgovarajući da je imala tenisice kao i svi oni, možda malo modernije tenisice, ali uglavnom tenisice, ne cipele. Nadalje, izneseni iskaz tužiteljice je u bitnom potvrđen i iskazom svjedoka BO (list spisa 73-74), također učiteljice razredne nastave kod tuženika koja je predmetne prigode bila na ekskurziji u [adresa], a koja je iskazala da su oni bili s njihovim razredima i da su se nakon povratka iz crkve spuštali prema gradu, na način da svaka razrednica ide iza svog razreda, navodeći da ona sam pad tužiteljice nije vidjela budući je išla nekih 20 metara iza tužiteljice te su između bila djeca, ali da je među prvima od odraslih osoba došla do tužiteljice, vidjela da se tužiteljica nalazi na podu i pomogla joj, na upit o obući koju je tužiteljica te prigode nosila odgovarajući da kada joj je prišla je vidjela da tužiteljici gležanj nije bio pokriven, da nije imala čizme nego baš tenisice, dodajući da je po njenom mišljenju tužiteljica odgovorna i savjesna i da se tako i ponašala na ovom putovanju, na poseban upit o vremenu predmetne prigode odgovarajući da je cijeli dan padala, sipila, kišica, a ovo da se dogodilo na nizbrdici kada su se vraćali iz crkve. Temeljem takvih iskaza svjedoka TO i BO - koji su od svjedoka saslušanih u ovom postupku jedini svjedoci koji su predmetne prigode bili na mjestu štetnog događaja te koji stoga imaju neposrednih saznanja o okolnostima i mjestu nastanka predmetne ozljede kao i ponašanju tužiteljice u vrijeme nastanka ozljede, a za koje svjedoke sud ne nalazi razloga zbog kojeg bi lažno iskazivali izlažući se time kaznenom progonu zbog učina kaznenog djela za koje je zapriječena kazna zatvora, obzirom isti osobno nisu zainteresirani za ishod ovog postupka, te koji prema ocjeni suda iskazuju samo o onome što su neposredno opazili predmetne prigode, ne i onome što nisu što sudu ukazuje na vjerodostojnost njihova iskaza jer ne pokušavaju svojim iskazom pomoći uspjehu tužiteljice u sporu, te koji pri tome iskazuju logično i životno, sve poradi čega sud iskaze svjedoka TO i BO prihvaća kao istinite, cijenjenih u međusobnoj svezi s dijelom iskaza tužiteljice u pogledu okolnosti u kojima je došlo do ozljeđivanja; kao nedvojbeno utvrđuje kao prvo, da je do ozljeđivanja tužiteljice došlo prilikom spuštanja/silaska tužiteljice (kao i ostatka sudionika ekskurzije među kojima i ovih svjedokinja) javnom ulicom koja vodi od crkve Sv. Eufemije prema središtu [adresa], a koja je javna ulica u naravi, ovo obzirom na materijal od kojeg je izrađena površina za hodanje kao i istrošenost tog materijala, skliskim kamenom popločana ulica dio koje su i stepenice, koja gledano u smjeru kretanja tužiteljice ide nizbrdo, koja je ulica ovom prigodom, obzirom da je od ranije tog dana kao i u samom trenutku nastanka štetnog događaja sipila/rominjala kišica, bilo i mokro; kao drugo, da je tužiteljica predmetne prigode od obuće nosila tenisice, isto kao i svjedokinje; te kao treće, da se tužiteljica predmetne prigode nije ponašala neuobičajeno, da je hodajući ulicom išla iza učenika svog razreda, da je postupala savjesno i odgovorno. Uzimajući u obzir tako utvrđene karakteristike mjesta gdje je došlo do pada tužiteljice (sklisku strmu kamenom popločanu javnu ulicu tj. ulicu kamenog opločenja koja se uobičajeno nalazi u starom dijelu grada izgrađenom u tradicionalnoj mediteranskoj kamenoj arhitekturi koja je pri tome i mokra od kišice) kao i okolnosti u kojima je došlo do njenog pada (rominjanje/sipljenje kiše), ali i vodeći računa o dalje nedvojbeno utvrđenim činjenicama da je predmetne prigode tužiteljica kao obuću nosila zatvorene tenisice, dakle, nije nosila cipele s potpeticom ili otvorenu obuću (japanke, sandale) te da se je predmetne prigode tužiteljica ponašala odgovorno i savjesno, hodajući iza učenika svog razreda, dakle, da se tužiteljica javnom ulicom nije kretala trčeći ili poskakujući ili gurajući se, u prilog čemu svjedoči i iskaz svjedokinje TO koja iskazuje (list spisa 71-73) da se tužiteljica u jednom trenutku jednostavno našla na podu i da su se oni svi iznenadili budući iz takvog iskaza proizlazi da svjedokinja prethodno padu nije opazila ikakvo neprimjereno ponašanje tužiteljice prilikom hodanja ulicom, te je, a kako to prema ocjeni suda sasvim životno i logično iskazuje sama tužiteljica da je imala nesreću da joj se ovo dogodilo; sud kao nedvojbeno utvrđuje da je predmetne prigode tužiteljica nosila mjestu, vremenskim prilikama i prigodi primjerenu obuću (tenisice), dakle, zatvorenu obuću bez pete primjerenu za duže hodanje te da se je neposredno pred pad kretala normalnom brzinom, dakle ne ubrzano niti trčeći niti gurajući se (tako i Županijski sud u Zagrebu u presudi poslovni broj Gž-510/2023-4 od 27. kolovoza 2024.), pri tome u potpunosti svjesna obveze dužne pažnje pri hodanju budući kod tužiteljice, a kako to proizlazi iz njenog sasvim životnog i logičnog iskaza (list spisa 80- 82), kao učitelja do granice opsjednutosti postoji obveza upozoravati djecu da ostanu na nogama, da sve prođe u redu, a što sudu logično i životno ukazuje da briga o tome da se učenicima ništa ne dogodi nedvojbeno i kod same tužiteljice stvara svijest o potrebi ulaganja dužne pažnje pri hodanju u danim uvjetima. Iz izvedenih dokaza tako proizlazi da se je tužiteljica predmetne prigode kretala upravo na način primjeren kretanju prosječnog čovjeka-pješaka, uz što je bitna okolnost da se je ovom prigodom kretala upravo ulicom namijenjenom za kretanje pješaka, krećući se upravo pozornošću primjerenom kretanju pješaka pješačkom zonom koja je skliska strma kamenom popločana javna ulica mokra od kišice (tako i Županijski sud u Zagrebu u presudi poslovni broj Gž-510/2023-4 od 27. kolovoza 2024.), a tuženik predloženim dokazima nije kao nedvojbeno dokazao da je u postupanju tužiteljice predmetne prigode bilo krajnje nepažnje, odnosno, da je tužiteljica ulicom hodala na način koji bi ukazivao na njenu krajnju nepažnju u hodanju.

7.9. Činjenica koju tuženik ističe u prilog navodu da je do predmetnog ozljeđivanja došlo krajnjom nepažnjom tužiteljice, ta da je od 4 učiteljice i grupe od otprilike 80-100 djece koji su bili na ekskurziji i svi prolazili istim putem, samo tužiteljica pala, nije činjenica koja samostalno i nedvojbeno svjedoči u prilog utvrđenju da je do pada i ozljeđivanja došlo zbog krajnje nepažnje tužiteljice pri hodanju, a krajnja nepažnja tužiteljice ne proizlazi iz niti jednog drugog izvedenog dokaza već iz izvedenih dokaza proizlazi upravo suprotno tome, to da je tužiteljica predmetne prigode nosila mjestu, vremenskim prilikama i prigodi primjerenu obuću (tenisice), da se je neposredno pred pad kretala na način primjeren kretanju prosječnog čovjeka-pješaka pozornošću primjerenom kretanju pješaka pješačkom zonom koja je skliska strma kamenom popločana javna ulica mokra od kišice, a kako to sud prethodno obrazlaže. Istaknimo pri tome da obzirom iz izvedenih dokaza proizlazi da se je tužiteljica predmetne prigode kretala pozornošću primjerenom kretanju pješaka pješačkom zonom koja je skliska strma kamenom popločana javna ulica mokra od kišice, činjenica da su ulice koje od crkve Sv. Eufemije vode prema središtu [adresa] označene znakom upozorenja „Oprez! Klizave stepenice“, kako to proizlazi iz fotografija (list spisa 58-59), ovo čak i da je tuženik kao nedvojbeno dokazao da je tužiteljica predmetne prigode vidjela ovo upozorenje ili da je isto postavljeno na način i na mjestu na kojem tužiteljici nije moglo ostati nepoznato, također ne svjedoči u prilog utvrđenju da je do pada tužiteljice došlo zbog njene krajnje nepažnje u hodanju. Ovo stoga što činjenica da je jedinica lokalne samouprave na javnoj ulici istaknula znak upozorenja „Oprez! Klizave stepenice“ ne svjedoči u prilog zaključku da je svaki pad koji se dogodi na tako obilježenoj ulici posljedica krajnje nepažnje pješaka, a budući je, kako je to sud već istaknuo, općepoznato u svakodnevnom životu da se klizanje i pad mogu dogoditi i pri normalnom hodu pri kojem je pješak uložio dužnu pažnju koja se traži obzirom na uvjete u kojima hoda (vremenski uvjeti i narav podloge).

7.10. Kako dakle tuženik u ovom postupku predloženim dokazima nije kao nedvojbeno dokazao postojanje okolnosti iz čl. 25. st. 2. ZZR koje bi ga oslobađale (objektivne) odgovornosti za štetu koja je tužiteljici nastala u predmetnom štetnom događaju te je štoviše sud temeljem izvedenih dokaza utvrdio da na strani tužiteljice nema odgovornosti za nastanak predmetnog štetnog događaja, sud je temeljem čl. 25. st. 1. ZZR u svezi čl. 1045. st. 4. ZOO kao nedvojbeno utvrdio da je tuženik odgovoran za štetu koja je tužiteljici nastala uslijed i posljedično predmetnoj ozljedi na radu.

8. Utvrdivši tako da je tuženik odgovoran za štetu koja je tužiteljici nastala uslijed ozljede na radu odnosno kao posljedica te ozljede, sud je dalje utvrđivao koja je točno šteta nastala tužiteljici ozljeđivanjem na radu.

8.1. Tužiteljica tvrdi da joj je u ovom štetnom događaju nastala neimovinska šteta u vidu povrede prava osobnosti (povrede prava na tjelesno i duševno zdravlje), ovo jer da je pri ozljeđivanju kao i u procesu operativnog liječenja ozljede i oporavka trpjela bolove i strah, jer joj je zbog ozljede zaostalo trajno naruženje te jer je ozljeda dovela do trajnog umanjenja opće životne aktivnosti tužiteljice.

8.2. Saslušana na okolnosti posljedica ozljeđivanja, tužiteljica iskazuje (list spisa 80-82) da je u jednom trenutku pala i da je odmah primijetila da se ne može pomaknuti pa da je sjedila na podu sat i pol vremena dok nije došla hitna pomoć iz Pule i oko 12,00 sati da je završila na hitnoj u Puli gdje su joj stavili longetu i utvrdili tri prijeloma, da je ona zahtijevala da odu u Zadar što je i napravljeno, a u Zadarskoj bolnici da su joj rekli da se operacija mora obaviti hitno zbog mogućnosti bakterijske zaraze, operacija da je bila gotova oko 1 sat poslije ponoći, na odjelu da je ostala još tri dana, da su joj ugrađena 4 vijka šarafa, dodajući da su joj nakon mjeseca dana na kontroli rekli da će opravak biti dug, da će trajati godinu dana i da neće moći raditi u tom periodu, dalje iskazujući da je na rehabilitaciju također morala dugo čekati, da je ista odrađena u siječnju 2020. u trajanju od 20 dana, ali da ni nakon toga nije bila spremna raditi sve do 16. ožujka (nesporno 2020. godine) kada se trebala vratiti na radno mjesto, ali je uslijed pandemije korona virusa škola zatvorena pa je radila od kuće. U međuvremenu da se utvrdilo da joj je jedan od vijaka krivo zavidan, da ga je trebalo vaditi što je obavljeno u zadarskoj bolnici operativnim putem radi čega je jedan dan provela u bolnici, a onda opet nakon toga oporavak nekoliko mjeseci. Dodala je da kod svake promjene vremena osjeća bolove, da dolazi do oticanja nakon rada odnosno nakon cijelog dana radnog vremena da joj je desna noga doslovno drukčija nego lijeva. Upitana koje aktivnosti nakon ozljede ne može raditi, tužiteljica je iskazala da ne može potrčati te da ne vozi biciklu, a upitana da li nakon predmetne ozljede obavlja nastavu iz tjelesne i zdravstvene kulture, odgovara da obavlja te da nije tražila nikakvu poštedu vezano za tu nastavu jer smatra da se može potruditi i oko te nastave, a što sigurno ne obuhvaća primjerice skakanje preko vijače i korištenje koluta, dalje upitana da li je učenicima demonstrirala skok u dalj s mjesta, preklon raznožno, poligon natraške, da li je izvodila vježbe za aktivaciju sustava za kretanje i gašenje u pokretan i nepokretan cilj s udaljenosti od 5m, vučenje i potiskivanje suvježbača na različite načine, odgovarajući da ne jer to ne može raditi, dalje navodeći da nije niti napisala da je to činila dodajući da postoje učenici modeli koji za to služe u nastavi, ponavljajući da nije tražila poštedu od nastave tjelesne i zdravstvene kulture jer smatra da u velikoj mjeri može ostvariti ishode sadržaja tjelesne i zdravstvene kulture. Upitana da li je nakon predmetnog događaja išla na izlete odgovorila je da je išla na one izlete koji nisu zahtijevali izvanrednu tjelesnu aktivnosti, a u svezi posjeta Meštovićevom mauzoleju navodeći da se trudila popeti sve do vrha što je i uspjela. Upitana da li nakon predmetnog ozljeđivanja nosi štikle, tužiteljica je odgovorila da ne nosi već da nosi samo ovako petice kao danas kada je došla na sud, da je to stvar (nesporno govori o štiklama) koje se odrekla kao i trčanja i vožnje biciklom. Citirani iskaz tužiteljice u svezi posljedica zadobivanja predmetne ozljede, sud nije imao razloga ne prihvatiti kao istinit, ovo prvenstveno jer takav iskaz potvrđuje sadržaj medicinske dokumentacije na ime tužiteljice koja prileži spisu. Nadalje, jer je ovakav iskaz tužiteljice u pogledu posljedica ozljeđivanja ekstremiteta kao što je noga koje ozljeđivanje prati dugotrajna rehabilitacija, a što je nedvojbeno slučaj kod tužiteljice, sasvim logičan i životan budući je općepoznato da se pri zadobivanju ozljede poput one koju je zadobila tužiteljica i pri saniranju takve ozljede trpe fizički bolovi, duševni strah za ishod liječenja kao i da postoji nemogućnost samostalnog obavljanja svakodnevnih životnih aktivnosti među kojima i onih nužnih za zadovoljenje osnovnih egzistencijalnih potreba. Osim toga, iskaz tužiteljice u dijelu u kojem iskazuje o posljedicama predmetnog ozljeđivanja potvrđuju i svjedočki iskazi pa tako iskaz svjedoka TO (list spisa 71-73) koja iskazuje da tužiteljica više ne nosi pete, a nekad da je nosila te koja dalje iskazuje da tužiteljica osjeća jake bolove i dosta trpi, u svezi čega da se tužiteljica ne žali, ali da oni vide da trpi; iskaz svjedoka BO (list spisa 73-74) koja iskazuje da je ponekad nakon događaja iz 2019. viđala tužiteljicu da nosi pete; iskaza svjedoka SOŠ (list spisa 74-76) koja iskazuje da su se tužiteljici nakon predmetnog događaja vidjeli punti na nozi, da joj je noga bila otečena te da misli da je nakon ovog događaja tužiteljica nosila niske pete; a iz kojih svjedočkih iskaza proizlazi da je tužiteljica uslijed predmetnog događaja prestala nositi visoke potpetice (tzv. štikle) te da (ponekad) nosi niske potpetice kao i da tužiteljica nakon predmetnog događaja trpi bolove, da joj noga otiče i da su joj se vidjeli punti na nozi. Sud pri tome ističe da tim svjedočkim iskazima suprotan iskaz zakonskog zastupnika tuženika DO (list spisa 82-84), a vodeći računa o činjenici da je isti kao zakonski zastupnik tuženika zainteresiran za uspjeh tuženika u ovom sporu, koji iskazuje da je on obzirom na predmetni događaj kao ravnatelj obraćao pažnju upravo na to nosi li tužiteljica visoke pete, štikle, pod čime podrazumijeva 5-6 cm, primijetio da ona nosi cipele s visokom petom, sud nije prihvatio kao istinit, a budući je takav iskaz suprotan životnim i logičnim te o ovoj činjenici u bitnom identičnim iskazima drugih kolega tužiteljice TO, BO i SOŠ koji su osobe ženskog spola pa životno bolje prepoznaju žensku obuću i time da li se radi o cipeli s visokom ili niskom potpeticom te dvije od kojih su (IO i BO) učiteljice kao i tužiteljica koje se s tužiteljicom nedvojbeno češće susreću u svakodnevnom radu od zakonskog zastupnika tuženika DO poradi čega o ovoj činjenici mogu i vjerodostojnije svjedočiti. Nadalje, ovaj je sud i neposrednim opažanjem, a kako je to konstatirano u zapisniku s ročišta glavne rasprave održanom 21. siječnja 2025. (list spisa 157), utvrdio da se pogledom na desnu nogu tužiteljice i to potkoljenicu te skočni zglob, s desne i lijeve strane skočnog zgloba blago naziru ožiljci dok se na prednjoj gornjoj strani potkoljenice ne zamjećuje vidljivi ožiljak, kao i to da ovi dijelovi tijela tužiteljice kada ista nosi duge hlače nisu izloženi pogledu drugih osoba, a što sve upućuje na utvrđenje da je uslijed predmetne ozljede na radu, odnosno kao posljedice iste kod tužiteljice zaostalo trajno naruženje u vidu tjelesnog ožiljka, kako to u postupku tvrdi sama tužiteljica, i to prema ocjeni ovog suda naruženje lakog stupnja uočljivo trećima samo ponekad. Konačno, iskaz tužiteljice je u bitnom potvrđen i nalazima i mišljenjima stalnih sudskih vještaka specijalista ortopeda-traumatologa i specijalista psihijatra izrađenim u tijeku ovog postupka.

8.3. Iz medicinske dokumentacije na ime SO (list spisa 11-29), kartice fizikalne terapije na ime SO (list spisa 30-33), potvrde Hotela Biokovka (list spisa 34), kartice medicinske rehabilitacije (list spisa 35-37) i liječničke potvrde i potvrde o privremenoj nesposobnosti za rad (list spisa 38-39) proizlazi da je tužiteljica 21. svibnja 2019. zadobila trimaleolarni prijelom desne potkoljenice koji je imobiliziran longetom, nakon čega je u Općoj bolnici Zadar 22. svibnja 2019. tužiteljica operirana odnosno učinjena je otvorena repozicija i osteosinteza medijalnog maleola sa dva vijaka i transfibularna fiksacija sindenzmoze te gipsana imobilizacija, nakon čega je 24. svibnja 2019. otpuštena na kućnu njega uz preporuke provođenja tromboprofilakse te hoda s podlaktičnim štakama uz opterećenje desne noge sa 15-20 kg; da je 27. svibnja 2019. obavljena kontrola pri kojoj je utvrđeno da rane cijele, da iz rana izlazi sukrvava sekrecija, da nema znakova upale, da logenta stoji i dalje; da je 29. svibnja 2019. utvrđeno pri kontroli uredno cijeljenje rane bez izražene sekrecije, da longeta stoji i dalje; da je 03. lipnja 2019. skinuta longeta te je tužiteljica dobila uputu početi s razgibavanjem gležnja i opterećenjem noge 15-20 kg; da je 10. lipnja 2019. pri kontroli utvrđeno da je desni gležanj umjereno difuzno otečen, da su aktivni pokreti gotovo u cijelosti te je indicirano vađenje transfiksacijskog vijka; da je 03. srpnja 2019. u lokalnoj anesteziji transfiksacijski vijak i odstranjen te je tužiteljici dana uputa za opterećenje noge do granice mobilnosti uz mogućnost stajanja uz jednu ili dvije štake; da je 15. srpnja 2019. utvrđeno da je desni gležanj umjereno difuzno otečen, palpartorno bezbolan i dobro razgiban, da je tužiteljici dozvoljeno opterećenje noge u cijelosti i da je upućena fizijatru, da je 23. srpnja 2019. pri kontroli utvrđeno da je desno stopalo i desni zglob otečen, da zaostaje dorzifleksija stopala, da se tužiteljica otežano kreće uz i niz stube, da je bolnosti na palpaciju oba maleola, slijedom čega je tužiteljici propisana ambulantna fizikalna terapija, koja je fizikalna terapija propisana i dalje pri kontroli 12. kolovoza 2019. nakon čega je 19. kolovoza 2019. utvrđeno da tužiteljica hoda bez pomagala, da noga difuzno otiče, ali je palpatorno bezbolno, da su pokreti bezbolni, da je uredan položaj implantata te je tužiteljica dobila uputu opteretiti nogu u cijelosti, hodati što više i plivati; da je tužiteljica gotovo svakodnevno išla na fizikalnu terapiju u period od 29. srpnja do 27. kolovoza 2019., od 29. kolovoza do 30. rujna 2019. te od 21. listopada do 22. studenog 2019.; da je 25. studenog 2019. indicirano vađenje implantata nakon čega su u općoj anesteziji 12. prosinca 2019. izvađena dva kanulirana vijka iz medijalnog maleola, koji je zahvat prošao bez komplikacija te je tužiteljica dobila uputu opteretiti nogu u cijelosti; da je u periodu od 14. siječnja do 31. siječnja 2020. tužiteljica bila na stacionarnoj rehabilitaciji; kao i da je tužiteljica u cijelom periodu od 22. svibnja 2019. do 31. siječnja 2020. bila privremeno nesposobna za rad.

8.4. Nadalje, iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka specijaliste ortopeda – traumatologa doc. dr. sc. EO od 20. veljače 2023. (list spisa 91-94), pri čemu sud kao posebno bitno ističe da je sudski vještak za potrebe davanja nalaza i mišljenja obavio klinički pregled tužiteljice u kojem je utvrdio da tužiteljica hoda bez šepanja, da je vidljiva perimaleolarna medijalna oteklina desnog gležnja, od ožiljka da je vidljiv ožiljak u području medijalnog maleola dužine 7 cm te ožiljak na fibulom dužine 9 cm, da je desni gležanj palpatorno bezbolan i stabilan te je utvrđen točan stupanj opsega pokreta, te je pregledao cjelokupnu medicinsku dokumentaciju koja prileži spisu, proizlazi kao prvo, da je tužiteljica u cijelosti provodila upute liječnika; kao drugo, da iz medicinske dokumentacije nisu vidljive bolesti ili stanja koja bi bila od utjecaja na ocjenu u ovom predmetu; kao treće, da su nakon adekvatno provedenog liječenja kod tužiteljice, s otropedsko traumatološkog liječenja, zaostale trajne posljedice stanja nakon prijeloma donjeg desnog dijela desne potkoljenice koji je adekvatno liječen otvorenom repozicijom i osteosintezom prijeloma, a na kraju kojeg je liječenja kod tužiteljice zaostalo umanjenje opsega pokreta desnog gležnja u lakom stupnju uz kronične bolove i otekline nakon opterećenja (uz napomenu da deformitet oba stopala u smislu hallux valgusa nije u uzročno-posljedičnoj vezi sa štetnim događajem); kao četvrto, da je liječenje tužiteljice završilo sa završetkom stacionarne rehabilitacije 31. siječnja 2020.; kao peto, da je tužiteljica jake bolove trpjela u trajanju od 5 dana ukupno, bolove srednjeg intenziteta u trajanju od 15 dana ukupno te bolove lakog intenziteta u trajanju od 90 dana ukupno, koja je ocjena bolova izražena u kumulativnom omjeru pri čemu bolovi koje tužiteljica povrh navedenog trpi tijekom liječenja kao i bolovi koje ona trpi dalje ulaze u ocjenu trajnih posljedica; kao šesto, da je štetni događaj rezultirao naruženjem u lakom stupnju; te kao sedmo, da je štetni događaj rezultirao umanjenjem opće životne i radne aktivnosti tužiteljice s otropedsko traumatološkog motrišta u opsegu od 6%, pri čemu sudski vještak EO u svom pisanom očitovanju od 28. listopada 2024. (list spisa 151), glede nalaza i mišljenja sudskog vještaka specijalista psihijatra, navodi to da smatra da je sudski vještak psihijatar ocijenio po pravilima struke trajanje posljedice koje je sa svog motrišta zatekao kod tužiteljice te da se on slaže sa zajedničkom ocjenom trajnih posljedica (u vidu umanjenja životne aktivnosti) kod tužiteljice u opsegu od 8%. Na ovakav nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka specijaliste ortopeda – traumatologa doc. dr. sc. EO tužiteljica nije imala prigovora dok je prigovor tuženika iznesen na ocjenu umanjenja opće životne i radne aktivnosti tužiteljice koju ovaj vještak daje s otropedsko traumatološkog motrišta u opsegu od 6%, sud ocijenio neosnovanim. Naime, tuženik samo paušalno prigovara nalazu i mišljenju sudskog vještaka doc. dr. sc. EO navodeći da takva ocjena ne može biti točna s obzirom da je tužiteljica nakon štetnog događaja mogla biti u međuvremenu super zdrava tj. bez ikakvih umanjenja u životnim i radnim aktivnostima, budući kako medicinska dokumentacija na ime tužiteljice tako i nalaz kliničkog pregleda tužiteljice koji je za potrebe davanja nalaza i mišljenja obavio stalni sudski vještak EO svjedoče u prilog utvrđenju da su zbog predmetne ozljede, s otropedsko traumatološkog liječenja, kod tužiteljice zaostale trajne posljedice stanja nakon prijeloma donjeg desnog dijela desne potkoljenice koji je adekvatno liječen otvorenom repozicijom i osteosintezom prijeloma, u vidu umanjenja opsega pokreta desnog gležnja u lakom stupnju uz kronične bolove i otekline nakon opterećenja. Pri tome, sama činjenica da tužiteljica nakon povratka na rad u siječnju 2020. godine nije tražila oslobođenje od obavljanja određenih radnih obveza, onih koje zahtijevaju značajniju tjelesnu pokretljivost, a koju činjenicu potvrđuju svjedok KO (list spisa 76-77), tajnik tuženika u vrijeme predmetnog štetnog događaja, koja iskazuje da na protokom tuženika tužiteljica nije ništa podnijela iako takva mogućnost postoji, dodajući da je tužiteljica nastavila raditi kao i ranije, te na upit da li tužiteljica i nakon predmetnog događaja obavlja nastavu tjelesne zdravstvene kulture navodeći da obavlja; te svjedok MOŠ (list spisa 74-76), inače ravnateljica tuženika u vrijeme predmetnog štetnog događaja, koja iskazuje da nakon povratka tužiteljice s bolovanja nije bilo nikakvih problema u obavljanju poslova i zadataka, da je rješavala svoje obveze i da nije tražila poštedu, na upit da li je nakon ovog događaja tužiteljica obavljala nastavu tjelesne zdravstvene kulture odgovarajući da misli da je budući je i nakon ovog događaja imala u zaduženju obavljati tu nastavu, pojašnjavajući da ta nastava obuhvaća izvođenje raznih vježbi, dječje igre i slično; te svjedok IO (list spisa ) koja iskazuje da tužiteljica i nakon ovog događaja kod tuženika obavlja tjelesnu nastavu; nije činjenica koja po ocjeni ovog suda dovodi u pitanje pravilnost nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka doc. dr. sc. EO o smanjenju životne aktivnosti koje je uzrokovala predmetna ozljeda, ovo stoga što činjenica da tužiteljica nije tražila poštedu od obavljanja poslova svog radnog mjesta u svezi vođenja nastave tjelesne i zdravstvene kulture, nužno ne znači da kod tužiteljice predmetna ozljeda nije dovela do smanjenja životne aktivnosti već samo to da tužiteljica nije tražila poštedu od rada. Kada sud u svezi s navedenim cijeni kao prvo, općepoznatu činjenicu iz svakodnevnog života da učitelji razredne nastave u razredima do IV razreda osnovne škole osobno nužno niti izvode niti demonstriraju zahtjevne i komplicirane tjelesne vježbe, one za koje tužiteljica logično i životno iskazuje (list spisa 80-82) da ih zbog posljedica ozljede ne može obaviti te da u razredu postoje učenici modeli koji demonstriraju vježbe; kao drugo, činjenicu da se tjelesna i zdravstvena kultura kod učenika do IV razreda osnovne škole u pravilu sastoji od dječje igre, kako to sudu iskazuje svjedok MOŠ (list spisa 74-76) što je sasvim logično kada se uzme u obzir da do IV razreda osnovne škole nastavu tjelesne i zdravstvene kulture izvode učiteljice razredne nastave, a kod V razreda na dalje učitelji isključivo tjelesne i zdravstvene nastave što znači da se do IV razreda u ovoj nastavi ne izvode zahtjevne i složene tjelovježbe i aktivnosti; te kao treće, da je tužiteljica upitana da li se ikada ravnatelju tuženika požalila da ima bolove i da ne može obavljati neke stvari, iskazala (list spisa 80- 82) da joj nije padalo napamet tužiti se dok radi, da ona zatomi svoje bolove, pa tako i one fizičke te odradi svoj dan; sud utvrđuje da činjenice da tužiteljica nije tražila poštedu od rada te da i nakon predmetnog ozljeđivanja obavlja nastavu tjelesne i zdravstvene kulture, ovo u opsegu u kojem to može i smatra urednim ispunjavanjem radnih obveza, ne dokazuju da kod tužiteljice zbog predmetne ozljede nije došlo do smanjenja životne aktivnosti te ne dovodi u pitanje pravilnost nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka doc. dr. sc. EO o smanjenju životne aktivnosti koje je uzrokovala predmetna ozljeda. Što se tiče navoda tuženika da je tužiteljica nakon predmetnog štetnog događaja sudjelovala u školskim izletima primjerice izletu u Meštrovićev mauzolej do kojeg se je trebalo uspeti stepenicama, sud ističe da iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka doc. dr. sc. EO ne proizlazi da tužiteljica više nema sposobnost hodanja ili hodanja uz i niz stepenice, niti to tužiteljica u ovom postupku tvrdi, pa utoliko ova činjenica niti dovodi u pitanje pravilnost nalaza i mišljenja ovog sudskog vještaka niti dovodi u pitanje vjerodostojnost iskaza tužiteljice. Konačno, neosnovan je i prigovor tuženika iznesen na onaj dio nalaza i mišljenja sudskog vještaka doc. dr. sc. EO da je navedeni štetni događaj rezultirao naruženjem u lakom stupnju jer da nije navedeno u čemu se to naruženje sastoji te je li vidljivo stalno ili povremeno, a budući jasno iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka doc. dr. sc. EO od 20. veljače 2023. (list spisa 91-94) proizlazi da je na dan kliničkog pregleda (08. veljače 2023.) kod tužiteljice od ožiljaka vidljiv ožiljak u području medijalnog maleola dužine 7 cm te ožiljak na fibulom dužine 9 cm, a u svezi čega ovaj sud pogledom na desnu nogu tužiteljice i to potkoljenicu te skočni zglob, kako je to konstatirano u zapisniku s ročišta glavne rasprave održanom 21. siječnja 2025. (list spisa 157), opaža da se s desne i lijeve strane skočnog zgloba tužiteljice blago naziru ožiljci dok se na prednjoj gornjoj strani potkoljenice (više) ne zamjećuje vidljivi ožiljak, kao i to da ovi dijelovi tijela tužiteljice kada ista nosi duge hlače nisu izloženi pogledu drugih osoba, a što sve upućuje na utvrđenje da je uslijed predmetne ozljede na radu, odnosno kao posljedice iste kod tužiteljice zaostalo trajno naruženje u vidu tjelesnih ožiljaka i to naruženje lakog stupnja uočljivo trećima samo ponekad, obzirom je ovaj dio tijela tužiteljice pokriven onda kada ona nosi duge hlače te se ne radi o dijelu tijela koji je u ravnini očiju drugih osoba i time odmah u zoni opažanja.

8.5. Nastavno, iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka specijalista psihijatra PO dr. med. od 21. travnja 2024. (list spisa 108-122) proizlazi da, usprkos činjenici što ista u svezi predmetnog štetnog događaja nije bila kod psihijatra, vještak teorijski i iskustveno, ovo temeljem činjenice da je tužiteljica trpjela bolove te jer je proživjela šok i stres vezan za predmetno ozljeđivanje i tijek liječenja istog, daje mišljenje da je tužiteljica imala poremećaj prilagodbe kao svojevrsnu reakciju na stres, srednjeg intenziteta dok liječenje nije završilo, a koji poremećaj prilagodbe kod osobe koja doživi traumu traje nekoliko mjeseci i ne mora biti tretiran kod psihijatra jer spada u uobičajene psihičke reakcije osobe koja doživi traumu, a koje se psihičke promjene vide u obliku nesanice, prisjećanja na nesreću i tjeskobe, što se smatra reaktivno tjeskobnim stanjem koje je tužiteljica prevladala svojim psihičkim kapacitetom, a kroz koji period ovog poremećaja je tužiteljica bila vulnerabilna, osjetljiva na promjene u svojoj okolini, ali se nije liječila ambulantno ni bolnički niti je kod nje nastala teža psihička komplikacija, a posljedično čemu vještak daje mišljenje kao prvo, da kod tužiteljice u svezi predmetne ozljede nije postojao primarni strah jer se taj strah doživljava samo u neposrednoj i ugrožavajućoj situaciji odnosno pod izravno prijetećom opasnošću kakva nije bila u predmetnoj nezgodi; kao drugo, da je kod tužiteljice postojao sekundarni strah koji je zapravo afektivno stanje u pravilu izazvano bojaznošću za ishod liječenja što da bi ispravnije bilo nazvati zabrinutošću, a koji je sekundarni strah kod tužiteljice počeo u trenutku ozljeđivanja tj. kada je osjetila bolove u desnoj nozi, nastavio se u vidu neizvjesnosti i zabrinutosti za zdravlje u fazi procesa dijagnostičke obrade, operativnog zahvata, liječenja i bolovanja, te završio s danom kada je završeno liječenje 31. siječnja 2020. pri čemu je sekundarni strah jakog intenziteta trajao od 21. svibnja do 24. svibnja 2019. u vremenu kada je tužiteljica bila na bolničko-kirurškom liječenju, sekundarni strah srednjeg intenziteta dok je mirovala i uglavnom ležala od 25. svibnja do 03. lipnja 2019. kada joj je skinuta longeta te je utvrđeno da je rana zacijelila, a sekundarni strah slabog intenziteta od 04. lipnja 2019. do 31. siječnja 2020. kada je završilo liječenje tužiteljice; te kao treće, da su se kod tužiteljice kao i svakog prosječnog čovjeka kao posljedica tjelesne ozljede javile duševne boli koja je patnja odnosno mješavina negativnih čuvstava u kojima dominira reaktivna depresija, a u vidu poremećaja spavanja, neraspoloženja u okviru akutne reakcije na stres i poremećaja prilagodbe, te da povremene i blaže emocionalne tegobe koje tužiteljica ima radi ozljede i posljedica ozljede, a što ometa osjećaj dobrog čuvstvenog stanja te što daje osjećaj nelagode i nesigurnosti, kod tužiteljice dovode do smanjenja životne aktivnosti do 3% radi blagih trajnih afektivnih smetnji, a što da sa smanjenjem životne aktivnosti utvrđene po vještaku specijalistu otropedu do 6% iznosi ukupno 8%. Na nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka specijalista psihijatra PO tužiteljica nije imala prigovora dok je tuženik prigovorio istom, međutim, sud je, ovo nakon što je sudski vještak dao i pismeno i usmeno očitovanje na prigovore tuženika, sve tuženikove prigovore ocijenio neosnovanima. Naime, u odnosu na navod tuženika da je stalni sudski vještak psihijatar PO naveo da ukupno smanjenje životne aktivnosti po ortopedu i psihijatru kod tužiteljice iznosi 8% te prigovor tuženika da to ne može biti zbroj već da se oba sudska vještaka moraju očitovati o zajedničkoj ocjeni smanjena životne aktivnosti tužiteljice, za istaknuti je da iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka specijalista psihijatra PO od 21. travnja 2024. (list spisa 108-122) ne proizlazi da je 8% kao smanjenje životne aktivnosti ukupni zbroj postotaka smanjenja utvrđenih po oba sudska vještaka, a budući je stalni sudski vještak ortoped - traumatolog EO smanjenje životne aktivnosti utvrdio do 6%, a stalni sudski vještak psihijatar PO do 3%, a što cijenjene ukupno sukladno pravilima medicinske struke, daje smanjenje životne aktivnosti do 8% (dakle ne zbroj tih brojeva 9), s kojom se ukupnom ocjenom stalnog sudskog vještaka PO složio i stalni sudski vještak EO u svom pisanom očitovanju od 28. listopada 2024. (list spisa 151) u kojem navodi da je takva ukupna ocjena smanjenja životne aktivnosti tužiteljice do 8% dana po sudskom vještaku PO i po njegovom mišljenju ispravna. U svezi navedenog, stalni sudski vještak specijalist psihijatar PO u pisanom očitovanju od 08. lipnja 2024. (list spisa 136-138) pojašnjava kako se određivanje zajedničkog zbira smanjenje životne aktivnosti temelji na postulatima tzv. Baltazarove formule prema kojoj se pojedinačno utvrđenja smanjenja životne aktivnosti od različitih specijalista ne mogu jednostavno zbrajati već dijelom i umanjiti primjenom načela i tabela Orijentacijskih medicinskih tablica za procjenu smanjenja životne aktivnosti, sve iz čega proizlazi da je stalni sudski vještak specijalist psihijatar PO svoje mišljenje izradio sukladno pravilima medicinske struke. U odnosu na prigovor tuženika da nije uopće jasno kako je stalni sudski vještak psihijatar PO došao do 3% smanjenje životne aktivnosti budući nema nikakve medicinske dokumentacije da bi tužiteljica posjećivala psihijatra i uzimala medikamente u tom dijelu, za istaknuti je da je već u svom nalazu i mišljenju od 21. travnja 2024. (list spisa 108-122) sudski vještak PO jasno i izričito pojasnio da on kao vještak, usprkos činjenici da tužiteljica u svezi predmetnog štetnog događaja nije bila kod psihijatra, teorijski i iskustveno, ovo temeljem činjenice da je tužiteljica trpjela bolove što proizlazi iz dokumentacije u spisu te jer je proživjela šok i stres vezan za ovo ozljeđivanje i tijek liječenja istog, neovisno o tome što ne postoji medicinska dokumentacija u svezi odlaska tužiteljice kod psihijatra, daje mišljenje da je kod tužiteljice nastupio poremećaj prilagodbe kao svojevrsna reakcija na stres, koji poremećaj kod osobe koja doživi traumu ne mora biti tretiran kod psihijatra jer spada u uobičaje psihičke reakcije sobe koja doživi traumu. Osim toga, jasno u svom pisanom očitovanju od 08. lipnja 2024. (list spisa 136-138) kao i pri usmenom iznošenju iskaza (list spisa 143-144) stalni sudski vještak PO u odnosu na ovaj prigovor tuženika pojašnjava da se njegov nalaz i mišljenje o smanjenju životne aktivnosti, a koje se tiče duševne boli i patnje radi ozljede, temelji na nalazu vještaka ortopeda te dalje na razgovoru s tužiteljicom, sve temeljem čega je on ocijenio da kod tužiteljice postoje emocionalne tegobe koje se opisuju kao defekt osjećaja dobrog stanja naglašavajući da je njegova ocjena umanjenja životne aktivnosti s psihijatrijske strane, ne s fizičke ortopedske strane, poradi čega se ova umanjena ne preklapaju, uz pojašnjenje da su emocionalne tegobe iznesene anamnestički budući u psihijatriji ne postoji aparat koji može izmjeriti stupanj i opseg tih tegoba pa ih vještak specijalist psihijatar ocjenjuje i iskustveno, uz napomenu da svaki čovjek ako kod njega ne postoje teže duševne smetne što kompromitira njegovu mentalnu aktivnosti, kada doživi prijelom kakav je opisan kod tužiteljice, sigurno ima akutnu reakciju na stres i poremećaj prilagodbe pa tako i tužiteljica. Iz navedenog je prema ocjeni ovog suda razvidno da stalni sudski vještak specijalist psihijatar PO svoj nalaz i mišljenje o smanjenju životne aktivnosti tužiteljice, ovo iz gledišta specijalista psihijatra, temelji na postojećoj medicinskoj dokumentaciji i anamnestičkim podacima koji su uistinu dobiveni u razgovoru s tužiteljicom provedenom tijekom ovog postupka, međutim, ocjenom istih u svezi teorijskih znanja i iskustva stalnog sudskog vještaka psihijatra, koji dalje pojašnjava to da u većini slučajeva kada osobe dožive prijelom koji je opisan kod tužiteljice njihova akutna reakcija na stres i poremećaj prilagodbe nisu zbrinuti u vidu odlaska psihijatru i pripisivanja lijekova, ali da se definitivno kod tih osoba, što sudski vještak zna iskustveno, javlja akutna reakcija na stres i poremećaj prilagodbe, koji osobe rješavaju svojim psihičkim kapacitetom, kao što je to po mišljenju vještaka učinila tužiteljica. Sud pri tome ističe da je sasvim životno i logično da postoje osobe koje, kako to navodi sudski vještak specijalist psihijatar PO, usprkos akutnoj reakciji na stres i poremećaju prilagodbe koji se kod njih javlja, same žele i mogu prebroditi određenu situaciju radi čega ne traže psihijatrijsku pomoć budući bi u suprotnom svaka fizički ozlijeđena osoba u Republici Hrvatskoj tražila pomoć psihijatra, a što općepoznato u svakodnevnom životu nije slučaj. Dakle, činjenica da tužiteljica nakon predmetnog ozljeđivanja nije tražila pomoć psihijatra ne znači da nije imala akutnu reakciju na stres i poremećaj prilagodbe. Pri tome navodi tuženika da se tužiteljica ništa nije žalila te da nije tražila poštedu u obavljanju radnih zadataka nakon povratka na posao kao i da je samo jednom nakon toga bila na bolovanju zbog korone, ne dovode u pitanje mišljenje stalnog sudskog vještaka specijaliste psihijatra PO, ovo iz razloga koje je sud već ranije naveo u obrazloženju ove odluke, tih da činjenica da se tužiteljica nikome kod tuženika nije žalila na bol, da nije tražila poštedu od rada te dalje i činjenica da nije u svezi posljedica predmetnog ozljeđivanja nakon 31. siječnja 2020. bila na bolovanju, ne dokazuje, a cijenjena u svezi drugih prethodno u presudi izloženih dokaza, da kod tužiteljice nije došlo do smanjenja životne aktivnosti, koje smanjenje kod tužiteljice pri tome nalaze oba sudska vještaka, svaki sa gledišta svoje specijalizacije. Što se pak tiče prigovora tuženika da je ocjenom smanjenja životne aktivnosti tužiteljice stalni sudski vještak specijalist psihijatar PO izašao iz okvira svog zadatka pa da njegov nalaz i mišljenje nije napravljen sukladno pravilima struke, takav je prigovor neosnovan budući je sud rješenjem donesenim 22. studenog 2022. (list spisa 87-89) medicinsko vještačenje odredio provesti po sudskom vještaku psihijatru i sudskom vještaku ortopedu – traumatologu i to obojici na okolnosti, među ostalim, duševnih boli zbog smanjenja općih životnih aktivnosti. Pogrešno prema ocjeni ovog suda tuženik smatra da smanjenje životne aktivnosti isključivo može postojati u vidu fizičkih tjelesnih ograničenja koja zaostaju kao posljedica ozljede pa da bi stoga ocjena smanjenja životne aktivnosti bila samo u domeni sudskog vještaka specijalista ortopeda – traumatologa, budući smanjenje životne aktivnosti nedvojbeno predstavljaju i emocionalne odnosno psihološke tegobe koje je ozljeđivanje kod oštećene osobe trajno prouzročilo, a kako to uostalom detaljno pojašnjava stalni sudski vještak specijalist psihijatar PO osim u svom nalazu i mišljenju od 21. travnja 2024. (list spisa 108-122) i u svom pisanom očitovanju od 08. lipnja 2024. (list spisa 136-138) kao i pri usmenom iznošenju iskaza (list spisa 143-144).

8.6. Otklonivši tako kao neosnovane sve prigovore tuženika iznesene na nalaze i mišljenja sudskih vještaka, a nalaze i mišljenja sudskih vještaka specijalista ortopeda-traumatologa doc. dr. sc. EO i vještaka specijalista psihijatra PO, dr. med. ocijenivši objektivnim, detaljnim, potpunim i izrađenim temeljem medicinske dokumentacije na ime tužiteljice te neposrednog pregleda tužiteljice te sukladno pravilima struke, sud je mišljenja i nalaze ovih sudskih vještaka u cijelosti prihvatio te je temeljem tih nalaza i mišljenja iz kojih proizlaze gore iznesene činjenice cijenjenih u svezi sa kao prvo, činjenicom da tužiteljica prema utvrđenju ovog suda nije na ikoji način doprinijela nastanku predmetnog štetnog budući se je na okolnostima i uvjetima primjereni način u prikladnoj obući kretala predmetnom ulicom; kao drugo, činjenicom da je uslijed ozljeđivanja tužiteljica bila hospitalizirana više puta i da je u dva navrata podvrgnuta operativnim zahvatima pod općom anestezijom; kao treće, činjenicom da je nakon prve hospitalizacije bila gotovo nepokretna te je tek nakon 3 dana provedena u ležećem položaju u bolnici otpuštena na kućnu njegu; kao četvrto, činjenicom da od ozljeđivanja 21. svibnja 2019. pa do 19. kolovoza 2019., dakle, skoro kroz period od tri puna mjeseca tužiteljica nije smjela desnu nogu opteretiti u cijelosti, a što znači da nije smjela normalno hodati već su joj za hodanje bile potrebne štake, što joj je u ovom periodu nedvojbeno znatno otežalo obavljanje ne samo uobičajenih životnih aktivnosti obiteljskog i društvenog života već i obavljanje osnovnih životnih potreba poput odlaska na toalet i održavanja osobne higijene; kao peto, činjenicom da se umanjenje životne aktivnosti kod tužiteljice, s ortopedsko traumatološkog gledišta, očituje u umanjenju opsega pokreta desnog gležnja u lakom stupnju uz kronične bolove i otekline nakon opterećenja, dakle, u problemima s pokretima upravo onog dijela tijela (noge) koji čovjek koristi za sve radnje kretanja i time dijela tijela koji je opterećen u svakoj prilici hodanja, a hodanje je sastavni dio svakog dana zaposlenog čovjeka; kao šesto, činjenicu da je tužiteljica tijekom liječenja predmetne ozljede odlazila fizikalnu terapiju skoro svaki dan u ukupnom periodu od čak tri mjeseca, a nakon čega je bila i na stacionarnoj medicinskoj rehabilitaciji što je život tužiteljice tijekom oporavka gotovo u potpunosti usmjerilo isključivo na radnje saniranja posljedica predmetne ozljede; kao sedmo, činjenice da tužiteljica zbog trajno narušenog stanja noge više nije u mogućnosti nositi visoke potpetice koje je prije ozljeđivanja nosila određenim prigodama, a što je za osobu ženskog spola (koja je ranije nosila visoke potpetice) promjena u dosadašnjem stilu života; te kao osmo, činjenice da zbog trajno narušenog stanja noge tužiteljica izbjegava trčanje te više ne vozi bicikl, što je do ozljeđivanja radila, a koji su oblici tjelovježbe obzirom na životnu dob tužiteljice prijeko nužne radnje za održavanje kako fizičke tako i psihičke dobrobiti čovjeka; sud kao nedvojbeno utvrdio da narav tjelesne ozljede koju je tužiteljica zadobila u predmetnom štetnom događaju na radu odnosno jačina i trajanje fizičkih bolova i straha koji je pretrpjela te duševna bol koju trpi zbog smanjenja životne aktivnosti i zbog zadobivenog naruženja opravdavaju dosuđenje pravične novčane naknade po osnovi povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje u iznosu od ukupno 6.484,00 Eura, pri čemu sud napominje da je takav iznos pravične novčane naknade utvrdio vodeći računa osim o jačini i trajanju povredom izazvanih fizičkih boli, duševnih boli i straha, i o cilju kojemu služi ta naknada kao i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njezinom naravi i društvenom svrhom te vodeći računa o specifičnim prethodno navedenim okolnostima ovog slučaja, posebno cijeneći onaj dio iskaza tužiteljice (list spisa 80-82) u kojem navodi da ona bolove osjeća i dalje, ali da zatomi svoje bolove i odradi svoj dan, iz kakvog je iskaza tužiteljice osim boli pretrpljene uslijed zadobivanja i tijekom liječenja predmetne ozljede (do 31. siječnja 2020.) razvidno da tužiteljica i dalje trpi bolove kao posljedicu predmetnog ozljeđivanja, a koji bolovi prema ocjeni ovog suda nedvojbeno utječu na svakodnevni život tužiteljice i time stvarni stupanj povrede prava osobnosti koji je tužiteljica pretrpjela uslijed ozljeđivanja na radu; ali i vodeći računa o činjenici da je do ozljeđivanja tužiteljice došlo na javnoj ulici koja nije pod neposrednim ili posrednim nadzorom tuženika pa da je tuženik na istoj mogao poduzeti sve potrebne radnje kako bi otklonio mogućnost nastanka štete te da je odgovornost tuženika objektivne, a ne subjektivne naravi odnosno da u ovom slučaju šteta nije posljedica radnje tuženika poduzete s namjerom ili kajnjom nepažnjom.

8.7. Slijedom navedenog je sud točkom I. izreke presude temeljem čl. 1100. ZOO u svezi sa čl. 1046. ZOO naložio tuženiku, kao osobi koja je sukladno čl. 25. st. 1. ZZR u svezi sa čl. 111. ZoR odgovorna za štetu koja je tužiteljici nastala zbog predmetne ozljede na radu, po osnovi naknade neimovinske štete isplatiti tužiteljici iznos od 6.085,83 Eura (budući je iznos pravično utvrđene novčane naknade na koji tužiteljica po utvrđenju ovog suda ostvaruje pravo 6.484,00 Eura bilo potrebno umanjiti za iznos od 398,17 Eura koji je tužiteljici nesporno isplaćen od strane osiguranja od tjelesne ozljede, a koja isplata nedvojbeno ima karakter upravo naknade štete koju osiguranik trpi nastupom nesretnog slučaja) sa zateznom kamatom tekućom na taj iznos od 16. srpnja 2020. kao prvog dana nakon dana kada je tuženik zaprimio zahtjev tužiteljice za naknadu ove neimovinske štete. Odluka o zakonskoj zateznoj kamati tekućoj na dosuđeni iznose neimovinske štete je utemeljena na odredbi čl. 29. st. 1. ZOO, pri čemu je visinu dosuđene zakonske zatezne kamate sud odredio sukladno čl. 29. st. 2. ZOO, čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22) te čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23), a tijek sukladno odredbi čl. 1103. ZOO koji propisuje da obveza pravične novčane naknade dospijeva danom podnošenja pisanog zahtjeva ili tužbe, osim ako je šteta nastala nakon toga. Sud pri tome ističe da je među strankama nesporna činjenica da je tužiteljici Hrvatska osiguravajuća kuća u svezi predmetnog štetnog događaja isplatila osigurninu u iznosu od 3.000,00 kn, a koja činjenica osim toga proizlazi i iz očitovanja HOK osiguranja od 17. srpnja 2020. (list spisa 45, 62).

9. Tužiteljica dalje tvrdi i to da joj je u ovom štetnom događaju nastala imovinska šteta u vidu troškova prijevoza na liječničke preglede, fizikalnu terapiju i medicinsku rehabilitaciju, te u vidu tuđe pomoći i njege.

9.1. U svezi tuđe pomoći i njege, tužiteljica u tužbi navodi da zbog potrebe mirovanja nakon operacije ozljede ona nije mogla obavljati poslove koje inače obavlja u svakodnevnom životu pa da joj je trebala pomoć druge osobe, koju pomoć da su joj pružali članovi obitelji, a u prilog kakvim navodima svjedoči iskaz svjedoka MO (list spisa 78-80), čiji iskaz sud cijeni životnim i logičnim te vjerodostojnim usprkos činjenici što je isti kao suprug tužiteljice nedvojbeno zainteresiran za uspjeh tužiteljice u ovom postupku, a budući njegov iskaz u bitnom odgovara sadržaju materijalnih dokaza u spisu konkretno medicinske dokumentacije na ime tužiteljice (list spisa 11-29, 30-33, 38-39) te budući u prilog tom iskazu svjedoči i nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka specijalista ortopeda

– traumatologa iz kojeg proizlazi da je tužiteljici bila potrebna tuđa pomoć i njega i u kojem točno opsegu, a poradi čega sud prihvaća kao istinit iskaz svjedoka HO koji sudu iskazuje da je po ozljeđivanju tužiteljice njegov angažman bio potreban od prvog dana po izlasku iz bolnice budući je tužiteljici koja je bila operirana s nogom u gipsu trebala pomoć tijekom dana, a koja se pomoć sastojala u pridržavanju, odlasku do wc-a kao i servisiranju svih potrebnim radnji po kućanstvu svaki dan, svakodnevnom kuhanju, pomaganju pri oblačenju te drugim radnjama koje su joj bile potrebne dodajući da je ova pomoć tužiteljici bila potrebna intenzivno dva do tri mjeseca, a u određenom opsegu da joj je potrebna i danas kada se radi o nekom fizički zahtjevnijem radu. Cijeneći u svezi s navedenim onaj dio nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka specijaliste ortopeda – traumatologa doc. dr. sc. EO od 20. veljače 2023. (list spisa 91-94) u kojem ovaj vještak daje mišljenje da je tužiteljici uslijed predmetnog ozljeđivanja i posljedičnog liječenja, a obzirom na narav zadobivene ozljede i postupak sanacije iste, tuđa pomoć i njega bila potrebna u periodu od 24. svibnja do 15. srpnja 2019. u opsegu od 2 sata dnevno, od 15. srpnja od 19. kolovoza 2019. u opsegu od 1 sat dnevno, od 12. prosinca 2019. pa narednih 15 dana u opsegu od 1 sat dnevno, a za ostali period kumulativno u trajanju od 6 tjedana u opsegu od 2 puta po 3 sata tjedno za obavljanje težih poslova, pri čemu sud ovdje ističe da ovakvom nalazu i mišljenju stalnog sudskog vještaka niti tužiteljica niti tuženik nisu prigovorili, a sud je nalaz i mišljenje ovog vještaka cijenio objektivnim, detaljnim, jasnim i sastavljenim sukladno pravilima struke poradi čega je ovaj nalaz i mišljenje prihvatio u cijelosti; pa sve navedeno cijeneći u svezi dopisa Hrvatskog zavoda za statistiku klasa: 957-01/22-307 (list spisa 70a) iz kojeg materijalnog dokaza proizlazi da je prosječna mjesečna neto plaća NKV radnika u Republici Hrvatskoj 2019. godine iznosila 551,20 Eura, a 2020. godine 569,81 Eura, a iz čega proizlazi da je cijena sata NKV radnika u Republici Hrvatskoj u periodu kada je tužiteljici bila potrebna tuđa pomoć i njega iznosila 3,00 Eura; sud kao nedvojbeno utvrđuje da s osnova tuđe pomoć i njege tužiteljica ostvaruje pravo na naknadu imovinske štete u visini od 576,00 Eura, a poradi čega je sud točkom II. izreke presude tuženiku naložio da tužiteljici, osim naknade materijalnih troškova liječenja (o čemu će biti riječi u nastavku obrazloženja), po osnovi naknade imovinske štete isplati iznos od 576,00 Eura po osnovi naknade za tuđu pomoć i njegu. Naime, čl. 1095. st. 1. ZOO propisuje da je onaj tko drugome nanese tjelesnu ozljedi ili mu naruši zdravlje, analogno tome onaj tko je odgovoran za nastalu štetu, dužan naknaditi mu troškove liječenja i druge potrebne troškove s time u vezi, a prema ocjeni ovog suda tuđa pomoć i njega potpada pod pojam drugi potrebni troškovi iz čl. 1095. st. 1. ZOO (tako i Županijski sud u Varaždinu u odluci poslovni broj Gž-559/2019 od 24. travnja 2020.). Na dosuđeni iznos naknade štete po ovoj osnovi, sud je tuženiku naložio isplatiti tužiteljici i zakonske zatezne kamate, ovo temeljem čl. 29. ZOO visinu zatezne kamate odredivši sukladno čl. 29. st. 2. ZOO, čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22) te čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23), tekuće od dana donošenja ove odluke kako to tužiteljica i traži, budući tek trenom presuđenja nastupa dospjelost tako utvrđenog iznosa naknade troškova tuđe pomoći i njege pa su se tek u trenu presuđenja stvorile i pretpostavke za zakašnjenje tuženika i time pravo tužiteljice na isplatu zakonske zatezne kamate (tako i Županijski sud u Bjelovaru u odluci poslovni broj Gž-71/2023-2 od 02. veljače 2023., Županijski sud u Varaždinu u odlukama poslovni broj Gž-2201/14-2 od 08. lipnja 2015, Gž-2172/14-4 od 30. ožujka 2015. i i Gž-157/08-2 od 19. veljače 2008.; Županijski sud u Osijeku u odluci poslovni broj Gž R-108/2022-2 od 25. travnja 2022. i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama Rev-x 180/09-2 od 10. lipnja 2009., Rev-x 366/13-2 od 9. siječnja 2014. i Rev-x 1089/10-2 od 31. siječnja 2012.). Za više traženi iznos od tog dosuđenog po osnovi naknade štete za tuđu pomoć i njegu, sud je tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan.

9.2. Što se tiče materijalnih troškova prijevoza tužiteljice na preglede kod liječnika te na fizikalnu terapiju u Opću bolnicu Zadar te na medicinsku rehabilitaciju u [adresa], tužiteljica tvrdi da zbog toga što zbog ozljede nije mogla upravljati vozilom ju je na preglede i terapije iz [adresa] u Opću bolnicu Zadar vozio suprug MO, koji da ju je vozio i na medicinsku rehabilitaciju u [adresa], a kakve tužbene navode svojim iskazom potvrđuje MO (list spisa 78-80) koji iskazuje da je on vozio tužiteljicu u Zadar na terapije i preglede te da ju je odvezao automobilom i u [adresa] na terapiju. Ocjenom takvog iskaza svjedoka MO (list spisa 78-80) u svezi s činjenicama koje proizlaze uvidom u medicinsku dokumentaciju na ime SO (list spisa 11-29), kartice fizikalne terapije na ime SO (list spisa 30-33) i karticu medicinske rehabilitacije (list spisa 35-37), tu da je tužiteljica iz mjesta svog prebivališta [adresa] na fizikalnu terapiju išla gotovo svakodnevno u periodu od 29. srpnja do 27. kolovoza 2019., u periodu od 29. kolovoza do 30. rujna 2019. te u periodu od 21. listopada do 22. studenog 2019. kao i tu da je tužiteljica upućena na medicinsku rehabilitaciju u Specijalnu bolnicu za medicinsku rehabilitaciju Biokovka na kojoj je bila u periodu od 14. siječnja do 31. siječnja 2020. pa da je za potrebe odlaska na ovu rehabilitaciju i povratka s iste obavila putovanje na relaciji [adresa], sud kao nedvojbeno utvrđuje da su tužiteljici kao posljedica predmetne ozljede na radu nastali i troškovi prijevoza (nedvojbeno u vidu potrošnje goriva i amortizacije vozila) u Opću bolnicu Zadar radi fizikalne terapije na koju ju je vozio suprug (budući tužiteljica nije bila u mogućnosti sama upravljati vozilom) te trošak prijevoza na relaciji [adresa] radi medicinske rehabilitacije u Specijalnoj bolnici za medicinsku rehabilitaciju Makarska na koju ju je također vozio suprug i to obzirom na samu činjenicu da je tužiteljici bila potrebna medicinska rehabilitacija noge sasvim opravdano, a temeljem kojih činjenica sud utvrđuje da tužiteljica sukladno čl. 1095. st. 1. ZOO ostvaruje pravo i na naknadu ovih troškova, ovo budući su troškovi prijevoza na fizikalnu terapiju i medicinsku rehabilitaciju koja je sastavni dio liječenja, što ovdje nedvojbeno jest budući su tužiteljici fizikalna terapija i medicinska rehabilitacija propisani od strane ovlaštenog liječnika kako to proizlazi iz medicinske dokumentacije koja prileži spisu, upravo drugi potrebni troškovi u svezi liječenja u smislu čl. 1095. st. 1. ZOO. Iako tužiteljica pri tome u spis ne prilaže račune o troškovima goriva potrošenog za potrebe ovih prijevoza, sud je o visini troškova koji su tužiteljici nastali po osnovi prijevoza na terapiju i rehabilitaciju temeljem čl. 223. ZPP odlučio po slobodnoj ocjeni, uzimajući da je po ovoj osnovi tužiteljici nastao trošak u visini od 330,00 Eura, pri ovoj slobodnoj ocjeni posebno vodeći računa o činjenici da je tužiteljica na fizikalnu terapiju vožena ukupno 60 dana kako to proizlazi iz kartice fizikalne terapije na ime SO (list spisa 30-33), općepoznatoj činjenici o visini cijene goriva, općepoznatoj činjenici o prosječnoj potrošnji vozila srednje klase (7L/100km) te činjenicama o udaljenosti relacija [adresa] (10 km) te [adresa] (180 km). Što se tiče zakonske zatezne kamate tekuće na ovaj iznos, sud ističe da sukladno čl. 1086. ZOO obveza naknada imovinske štete dospijeva od trenutka nastanka štete, međutim, kako tužiteljica na iznos isplatu kojeg potražuje po osnovi imovinske štete traži isplatu zakonske zatezne kamate od dana presuđenja, to je sud na ovaj iznos tužiteljici dosudio zakonsku zateznu kamatu od dana donošenja ove odluke, visinu zatezne kamate odredivši sukladno čl. 29. st. 2. ZOO, čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22) te čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23). Sud je odbio kao neosnovan zahtjev tužiteljice za isplatu po osnovi naknade imovinske štete u više traženom iznosu troškova prijevoza tužiteljice kao i u dijelu kojim tužiteljica traži isplatu troškova smještaja supruga MO u [adresa] tijekom perioda koji je tužiteljica provela na rehabilitaciji u Specijalnoj bolnici za medicinsku rehabilitaciju Biokovka, ovo jer iako iz računa br. 221/302/1 (list spisa 43) proizlazi da su troškovi smještaja supruga tužiteljice u [adresa] uistinu nastali, tužiteljica prema ocjeni suda u ovom postupku nije kao nedvojbeno dokazala da je boravak njenog supruga uz nju za vrijeme ove medicinske rehabilitacije bio nužan. Naime, iz medicinske dokumentacije na ime tužiteljice proizlazi da je tužiteljici već tijekom kolovoza 2019. godine naloženo opterećenje noge u cijelosti, što više hodanja i plivanja kao i to da tužiteljica u ovom periodu hoda bez pomagala, a što sve svjedoči u prilog činjenici da tužiteljici za potrebe medicinske rehabilitacije u [adresa] u periodu od 14. siječnja do 31. siječnja 2020. odnosno za potrebe pomaganja u obavljanju svakodnevnih aktivnosti (primjerice hodanja, odlaska na toalet i slično) nije bila potrebna tuđa pomoć. Štoviše, u prilog takvom utvrđenju suda svjedoči i iskaz svjedoka MO (list spisa 78-80) koji iskazuje da je tužiteljici u hotelu Biokovka u [adresa] bila osigurana medicinska pomoć i da u tom hotelu postoji stručno osoblje, a upitan da li je njegova pristupnost u hotelu Biokovka bila nužna odgovara da u dijelu kojim se vrši medicinska terapija nije jer za to nije kvalificiran, ali u ovom drugom dijelu da je bio dobro došao, a budući iz ovog iskaza proizlazi da prisustvo supruga tužiteljice u ovom periodu nije bilo nužno za pomoć tužiteljici kao i da je za eventualnu pomoć tijekom svog boravka u [adresa] tužiteljica imala osiguranu i medicinsku i stručnu pomoć.

10. Odluku o zahtjevima stranaka za naknadu parničnog troška sud je utemeljio na odredbi čl. 154. st. 2. ZPP sukladno kojoj je sud utvrđujući postotak u kojem je svaka stranka uspjela u sporu utvrdio da je tužiteljica s osnovom tužbenog zahtjeva uspjela u omjeru od 100% (jer je sud ocijenio osnovanim i zahtjev za naknadu neimovinske štete i zahtjev za naknadu imovinske štete), a sa visinom u omjeru od 52% (jer je od početno tužbom traženih iznosa od 10.617,82 Eura (80.000,00 kn) i 2.601,90 Eura (19.604,00 kn) tužiteljica povukla tužbu za iznose od 617,82 Eura i 101,90 Eura, što se ima smatrati neuspjehom tužiteljice u sporu u pogledu odluke o parničnim troškovima, te jer je od uređenim tužbenim zahtjevom traženih novčanih iznosa od 10.000,00 Eura i 2.500,00 Eura sud tužiteljici dosudio 6.085,83 Eura i 906,00 Eura što znači da je tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan u jednom dijelu) što ukupno te dijeljeno sa 2 (osnova i visina) daje uspjeh tužiteljice u sporu u omjeru od 76% te uspjeh tuženika u sporu u omjeru od 24% budući je uspjeh istog u odnosu na osnovu 0%, a u odnosu na visinu 48% te što nakon oduzimanja postotka uspjeha tuženika kao stranke koja je uspjela u sporu u manjoj mjeri od postotka uspjeha tužiteljice kao stranke koja je uspjela u sporu u većoj mjeri daje iznos od 52% kao postotak u kojem će sud tužiteljici priznati naknadu troškova koji su joj osnovano nastali u tijeku ove parnice i koji su sukladno čl. 155. ZPP bili nužni za vođenje postupka. Visina parničnih troškova je pri tome odmjerena prema odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 138/23, dalje: Tarifa) i vrijednosti konačno postavljenog tužbenog zahtjeva. Tužiteljici su prema ocjeni suda osnovani nastali troškovi po osnovi zastupanja po punomoćniku iz reda odvjetnika i to trošak sastava tužbe podnesene sudu 26. ožujka 2022. (1 x 100 bodova x 2,00 Eura sukladno Tbr. 7. toč. 1. Tarife), trošak sastava prvog obrazloženog podneska od 18. svibnja 2022. kojim se očituje na odgovor na tužbu (1 x 100 bodova x 2,00 Eura sukladno Tbr. 8. toč. 1. Tarife), trošak zastupanja na pripremnom ročišt 19. svibnja 2022. na kojem se raspravljalo o predmetu spora (1 x 100 bodova x 2,00 Eura sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife), trošak zastupanja na ročištima glavne rasprave na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari te se provodio dokazni postupak 23. rujna 2022. i 22. studenog 2022. (2 x 100 bodova x 2,00 Eura sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife), trošak zastupanja na ročištu 04. ožujka 2024. na kojem se raspravljalo o procesnim pitanjima (1 x 25% od 100 bodova x 2,00 Eura sukladno Tbr. 9. toč. 5. Tarife), trošak drugog obrazloženog podneska kojim se očituje na nalaz i mišljenje sudskih vještaka i uređuje tužbeni zahtjev od 26. rujna 2024. (1 x 100 bodova x 2,00 Eura sukladno Tbr. 8. toč. 1. Tarife) i trošak zastupanja na ročištima glavne rasprave na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari te se provodio dokazni postupak 23. listopada 2024. i 21. siječnja 2025. (2 x 100 bodova x 2,00 Eura sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife), što ukupno uz zatraženi i temeljem Tbr. 46. Tarife pripadajući PDV od 25% iznosi 2.062,50 Eura, a što uvećano za trošak sudske pristojbe za tužbu koji je tužiteljica platila u iznosu od 88,92 Eura (670,00 kn) te obzirom na postotak od 52% daje pravo tužiteljici na naknadu troška u visini od 1.118,73 Eura. Uz navedeno je tužiteljici valjalo priznati i zahtjev za naknadu materijalnog troška nastalog u tijeku ovog postupka po osnovi plaćenog predujma za provedena vještačenja u cjelokupnom iznosu od 1.008,69 Eura, a budući ovaj trošak postupka nastaje neovisno o uspjehu tužiteljice u sporu u pogledu visine tužbenog zahtjeva (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama Rev 1073/2024 od 18. rujna 2024. i Rev 660/2021 od 14. rujna 2021.) dok sud nije priznao kao osnovan zahtjev tužiteljice za naknadu troškova po osnovi sudske pristojbe za presudu budući tužiteljici taj trošak u dosadašnjem tijeku postupka nije nastao niti je ista kao radnik u ovom radnom sporu obveznik plaćanja sudske pristojbe za presudu. Što se pak tiče zahtjeva za naknadu materijalnih troškova odlaska tužiteljice u Zagreb na pregled kod sudskog vještaka, sud trošak u visini od 286,00 Eura zatražen po ovoj osnovi nije priznao, jer tužiteljici ne pripada pravo na naknadu troškova obračunatih u iznosu od 0,50 Eura/km, kako ih obračunava tužiteljica, već naknada troška u iznosu najjeftinije putne karte javnog prijevoza, a visinu kojeg pak iznosa tužiteljica ne dokumentira adekvatnim dokazom temeljem kojeg bi sud mogao utvrditi točnu visinu cijene karte javnog prijevoza. Sukladno čl. 151. st. 3. ZPP tužiteljici pripadaju zatražene zakonske zatezne kamate na priznati joj iznos parničnog troška tekuće od dana donošenja ove odluke pa do isplate.

U Zadru, 05. ožujka 2025. godine

S u d a c

Neva Lukin

Uputa o pravnom lijeku:

1. Stranci koja je pristupila na ročište za objavu, rok za žalbu teče od dana tog ročišta. Rok za žalbu je 15 (petnaest) dana. Žalba se dostavlja elektroničkim putem ovom sudu za sud drugog stupnja.

2. Stranci koja nije pristupila na ročište za objavu, a o njemu je uredno obaviještena, rok za žalbu teče od dana tog ročišta. Rok za žalbu je 15 (petnaest) dana. Žalba se dostavlja elektroničkim putem ovom sudu za sud drugog stupnja.

3. Stranci koja nije pristupila na ročište za objavu, a o njemu nije uredno obaviještena, rok za žalbu teče od dana dostave pisanog otpravka presude. Rok za žalbu je 15 (petnaest) dana. Žalba se dostavlja elektroničkim putem ovom sudu za sud drugog stupnja.

DNA:

1. Tužiteljici po punomoćniku,

2. Tuženiku po punomoćnici.