REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Zlataru

Stalna služba u Zaboku

Zabok, Matije Gupca 22

Poslovni broj: P-591/2023-19

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Zaboku, po sucu Nadi Mohač, u pravnoj stvari tužiteljice ĐO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupaju odvjetnici iz Odvjetničkog društva Šuster, Kubaš, Buntić d.o.o. Zagreb, Vodovodna 11, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, kojeg zastupaju odvjetnici iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d.o.o., Zagreb, Lopašićeva 6, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon dana 23. siječnja 2025. održane i zaključene javne glavne rasprave, u nazočnosti tužiteljice osobno uz punomoćnika Ivana Kobaša, odvjetnika u Zagrebu i zamjenice punomoćnika tuženika JO, odvjetničke vježbenice u Zagrebu, dana 5. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnim odredbe o nepoštenom ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka sadržane u ugovoru o kreditu broj 3207742826, kojeg su tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor, sklopili dana 26. listopada 2006., a kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka i to:

u odredbi čl. 2.1. koja glasi:

«sve u kunskoj protuvrijednosti, obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja. ….»

te u odredbi čl. 6.1. koja glasi:

«… obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja ...»

pa stoga navedene odredbe ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

II. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. Zagreb da tužiteljici ĐO u roku od 15 dana isplati iznos od 2.715,10 EUR, uvećano za zakonske zatezne kamate koje teku:

na iznos od 3,77 EUR od 16.11.2008. do isplate,

na iznos od 14,03 EUR od 16.01.2009. do isplate,

na iznos od 14,20 EUR od 16.02.2009. do isplate,

na iznos od 8,72 EUR od 16.03.2009. do isplate,

na iznos od 9,98 EUR od 16.04.2009. do isplate,

na iznos od 10,23 EUR od 16.05.2009. do isplate,

na iznos od 8,07 EUR od 16.06.2009. do isplate,

na iznos od 8,44 EUR od 16.07.2009. do isplate,

na iznos od 6,79 EUR od 16.08.2009. do isplate,

na iznos od 9,13 EUR od 16.09.2009. do isplate,

na iznos od 6,53 EUR od 16.10.2009. do isplate,

na iznos od 8,21 EUR od 16.11.2009. do isplate,

na iznos od 7,94 EUR od 16.12.2009. do isplate,

na iznos od 12,49 EUR od 16.01.2010. do isplate,

na iznos od 15,40 EUR od 16.02.2010. do isplate,

na iznos od 14,77 EUR od 16.03.2010. do isplate,

na iznos od 17,67 EUR od 16.04.2010. do isplate,

na iznos od 22,97 EUR od 16.05.2010. do isplate,

na iznos od 24,11 EUR od 16.06.2010. do isplate,

na iznos od 30,35 EUR od 16.07.2010. do isplate,

na iznos od 30,14 EUR od 16.08.2010. do isplate,

na iznos od 43,07 EUR od 16.09.2010. do isplate,

na iznos od 35,54 EUR od 16.10.2010. do isplate,

na iznos od 37,28 EUR od 16.11.2010. do isplate,

na iznos od 45,46 EUR od 16.12.2010. do isplate,

na iznos od 46,19 EUR od 16.01.2011. do isplate,

na iznos od 43,28 EUR od 16.02.2011. do isplate,

na iznos od 45,04 EUR od 16.03.2011. do isplate,

na iznos od 45,14 EUR od 16.04.2011. do isplate,

na iznos od 50,51 EUR od 16.05.2011. do isplate,

na iznos od 61,94 EUR od 16.06.2011. do isplate,

na iznos od 74,94 EUR od 16.07.2011. do isplate,

na iznos od 89,14 EUR od 16.08.2011. do isplate,

na iznos od 66,73 EUR od 16.09.2011. do isplate,

na iznos od 59,19 EUR od 16.10.2011. do isplate,

na iznos od 59,69 EUR od 16.11.2011. do isplate,

na iznos od 60,73 EUR od 16.12.2011. do isplate,

na iznos od 67,23 EUR od 16.01.2012. do isplate,

na iznos od 69,19 EUR od 16.02.2012. do isplate,

na iznos od 67,06 EUR od 16.03.2012. do isplate,

na iznos od 66,74 EUR od 16.04.2012. do isplate,

na iznos od 67,82 EUR od 16.05.2012. do isplate,

na iznos od 69,70 EUR od 16.06.2012. do isplate,

na iznos od 67,35 EUR od 16.07.2012. do isplate,

na iznos od 66,71 EUR od 16.08.2012. do isplate,

na iznos od 60,96 EUR od 16.09.2012. do isplate,

na iznos od 65,92 EUR od 16.10.2012. do isplate,

na iznos od 68,22 EUR od 16.11.2012. do isplate,

na iznos od 66,69 EUR od 16.12.2012. do isplate,

na iznos od 64,85 EUR od 16.01.2013. do isplate,

na iznos od 64,22 EUR od 16.02.2013. do isplate,

na iznos od 63,56 EUR od 16.03.2013. do isplate,

na iznos od 68,14 EUR od 16.04.2013. do isplate,

na iznos od 61,41 EUR od 16.05.2013. do isplate,

na iznos od 60,31 EUR od 16.06.2013. do isplate,

na iznos od 60,97 EUR od 16.07.2013. do isplate,

na iznos od 60,28 EUR od 16.08.2013. do isplate,

na iznos od 62,74 EUR od 16.09.2013. do isplate,

na iznos od 64,33 EUR od 16.10.2013. do isplate,

na iznos od 65,11 EUR od 16.11.2013. do isplate,

na iznos od 67,78 EUR od 16.12.2013. do isplate,

za vremenski period do 31. srpnja 2015. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena, za vremenski period od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za vremenski period od 1. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja, koje je objavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena te za vremenski period od 30. prosinca 2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

III. Utvrđuje se da ne postoji tražbina tuženika Zagrebačke banke d.d. Zagreb prema tužiteljici ĐO u iznosu od 126,93 EUR, sa zakonskim zateznim kamatama tekućima na iznose od:

-2,66 EUR od 1.1.2007. pa do isplate,

-4,16 EUR od 1.2.2007. pa do isplate,

-1,83 EUR od 1.3.2007. pa do isplate,

-4,32 EUR od 1.4.2007. pa do isplate,

-7,69 EUR od 1.5.2007. pa do isplate,

-7,87 EUR od 1.6.2007. pa do isplate,

-9,01 EUR od 1.7.2007. pa do isplate,

-7,01 EUR od 1.8.2007. pa do isplate,

-7,02 EUR od 1.9.2007. pa do isplate,

-10,43 EUR od 1.10.2007. pa do isplate,

-6,63 EUR od 1.11.2007. pa do isplate,

-9,73 EUR od 1.12.2007. pa do isplate,

-4,36 EUR od 1.1.2008. pa do isplate,

-5,22 EUR od 1.2.2008. pa do isplate,

-0,27 EUR od 1.3.2008. pa do isplate,

-1,36 EUR od 1.4.2008. pa do isplate,

-7,52 EUR od 1.5.2008. pa do isplate,

-5,20 EUR od 1.6.2008. pa do isplate,

-7,02 EUR od 1.7.2008. pa do isplate,

-7,40 EUR od 1.8.2008. pa do isplate,

-7,47 EUR od 1.9.2008. pa do isplate,

-0,48 EUR od 1.10.2008. pa do isplate,

-2,27 EUR od 1.12.2008. pa do isplate.

IV. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice ĐO u dijelu koji glasi: "Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u ugovoru o kreditu broj 3207742826, kojeg su tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor, sklopili dana 26.listopada 2006. u čl. 1. koja glasi:

« … obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate. »".

V. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. Zagreb naknaditi tužiteljici ĐO troškove parničnog postupka u iznosu od 1.550,00 EUR, sa zakonskim zateznim kamatama prema stopi određenoj čl. 29 Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23.), koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope (kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, tekućima od 5. ožujka 2025. do isplate, u roku od 15 dana.

VI. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice ĐO za naknadu troškova postupka preko dosuđenog iznosa iz točke V. izreke ove presude.

VII. Nalaže se Republici Hrvatskoj naknaditi punomoćniku tužiteljice Odvjetničkom društvu Šuster, Kobaš, Buntić d.o.o. Zagreb, OIB: 74317650072 troškove delegacije predmeta u iznosu od 12,96 EUR, na žiro račun, IBAN: [broj bankovnog računa], u roku od 15 dana.

VIII. Nalaže se Republici Hrvatskoj naknaditi tužiteljici ĐO troškove delegacije predmeta u iznosu od 6,48 EUR, na žiro račun punomoćnika Odvjetničkog društva Šuster, Kobaš, Buntić d.o.o. Zagreb, OIB: 74317650072, IBAN: [broj bankovnog računa], u roku od 15 dana.

IX. Odbijaju se kao neosnovani zahtjevi punomoćnika tužiteljice i tužiteljice ĐO za naknadu troškova delegacije predmeta preko iznosa dosuđenog pod točkama VII. I VIII. izreke ove presude.

Obrazloženje

1. 1. Tužiteljica je u tužbi navela da je kao korisnik kredita s tuženikom 26. listopada 2006. sklopila ugovor za kupnju motornog vozila, broj 3207742826, broj kreditne partije 7103370884, kojim joj je tuženik odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 22.476,22 CHF, uz kamatnu stopu od 2,99% godišnje na rok otplate od 24 mjeseca. Temeljem ugovora o kreditu tuženik je tužiteljici odobrio kredit u protuvrijednosti iznosa od 22.476,22 CHF-a prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za devize važećem na dan isplate. Ugovorom je ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za devize važećem na dan dospijeća. Tužiteljica je navela da je u vrijeme sklapanja ugovora prilikom ugovaranja valutne klauzule u CHF-u tuženik propustio u cijelosti informirati ju o svim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti i informiranosti, kao i o mogućim posljedicama uslijed promjene tečaja valute za koju je ugovor o kreditu vezan, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

1. 2. Tužiteljica je nadalje navela da se od početka otplate kredita pa nadalje tečaj CHF-a stalno mijenjao i to na način da se povećavao, što je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta. Tužiteljica tvrdi da je ugovorna odredba kojom se glavnica kredita veže uz valutu CHF-a ništetna.

1. 3. Tužiteljica se u tužbi pozvala na pravna utvrđenja iz pravomoćnih odluka donesenima u kolektivnom sporu za zaštitu prava i interesa potrošača i to na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. te na presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj: Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019.

1. 4. Tužiteljica je tužbenim zahtjevom zatražila da se utvrde ništetnim odredbe predmetnog ugovora o kreditu iz čl. 1., čl. 2.1. i čl. 6.1. ugovora te da se tuženiku naloži isplata iznosa od 1.715,10 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućima na pojedine mjesečne iznose, pa do isplate.

2. 1. U odgovoru na tužbu tuženik je priznao činjenicu da su stranke 26. listopada 2006. sklopile predmetni ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila, kojim je tužiteljici stavljen na raspolaganje iznos od 22.476,22 CHF-a.

2. 2. Tuženik je osporio tužiteljičino svojstvo potrošača i potrošačku svrhu ugovora o kreditu, odnosno naveo je da je na tužiteljici teret dokazivanja te činjenice. Nadalje, istaknuo je prigovor zastare tužiteljičine tražbine. U odnosu na ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli naveo je da je ista isključena od ispitivanja poštenosti, odnosno nepoštenosti iz razloga što je odraz zakonske odredbe i to čl. 22. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, br. 35/2005. – u daljnjem tekstu: ZOO). Naveo je da su tužiteljici bile dostupne sve informacije prije i prilikom sklapanja ugovora o kreditu na takav način da je mogla shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak. Tuženik je također osporio zatraženi tijek zakonskih zateznih kamata, navodeći da bi se tuženik u konkretnom slučaju trebao smatrati savjesnim stjecateljem te da bi tužiteljici, u slučaju osnovanosti tužbenog zahtjeva za isplatu, kamate mogle eventualno pripadati od dana podnošenja zahtjeva, odnosno tužbe. Vezano uz prijedlog tužiteljice za provođenje financijskog vještačenja tuženik je predložio da se vještačenjem utvrde i negativne tečajne razlike, odnosno iznosi koje je tužiteljica platila u razdobljima kada je tečaj bio niži u odnosu na početni tečaj u vrijeme isplate kredita.

2. 3. Tuženik je stoga predložio da sud odbije tužbeni zahtjev.

3. U podnesku od 31. srpnja 2024. tuženik je istaknuo prigovor prebijanja, predlažući da se utvrdi postojanje njegove tražbine prema tužiteljici u iznosu od 124,71 eur, sa zateznim kamatama tekućima na pojedinačne mjesečne iznose od dana dospijeća, pa do isplate, a to s osnova tzv. negativnih tečajnih razlika.

4. Nakon provedenog financijskog vještačenja tužiteljica je uskladila tužbeni zahtjev prema nalazu i mišljenju vještaka, s time da je ostala kod zahtjeva za isplatu u iznosu od 2.715,10 EUR. Tužiteljica je osporila osnov i visinu tražbine u odnosu na koju je tuženik istaknuo prigovor radi prebijanja te je istaknula i prigovor zastare takve eventualne tuženikove tražbine.

5. Tuženik je nakon provedenog financijskog vještačenja precizirao prigovor radi prebijanja na iznos tražbine od 126,93 EUR sa zateznim kamatama tekućima na pojedinačne mjesečne iznose od dana dospijeća istih, pa do isplate.

7. U dokaznom postupku sud je saslušao tužiteljicu u svrhu dokazivanja, izvršio je uvid u dokumentaciju na stranicama 9-28, 78-141 i 150-153 spisa te u nalaz i mišljenje financijskog vještaka – društva Darfin d.o.o. Zagreb na stranicama 243-249 spisa.

8. Tužbeni zahtjev je osnovan u pretežitom dijelu, a tuženikov prigovor radi prebijanja nije osnovan, odnosno sud je utvrdio da ne postoji tuženikova tražbina prema tužiteljici.

9. 1. Među strankama su bile nesporne činjenice da su sklopile predmetni ugovor o kreditu.

9. 2. Sporno je bilo jesu li ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli pravno valjane ili ništetne i informiranost tužiteljice o uvjetima ugovora, sporno je bilo tužiteljičino svojstvo potrošača i potrošačka svrha ugovora, osnov i visina njezine tražbine, zatraženi tijek zakonskih zateznih kamata te je li nastupila zastara tužiteljičine tražbine, sporno je bilo postojanje i visina tuženikove tražbine u odnosu na koju je istaknuo prigovor radi prebijanja te je li nastupila zastara takve njegove eventualne tražbine.

10. 1. Tužiteljica je iskazala da je predmetni ugovor o kreditu sklopila radi kupnje osobnog vozila za osobne potrebe te za potrebe članova njezine obitelji. Tuženik joj je ponudio ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF-u uz obrazloženje da je to najpovoljniji kredit s najpovoljnijim kamatama. Djelatnici banke nisu joj dali nikakva objašnjenja o valuti CHF, niti o dotadašnjim, kao i budućim kretanjima tečaja te valute, rečeno joj je samo da je to najpovoljniji kredit za nju, a ona u vezi toga nije ništa posebno ispitivala jer o tome nije niti puno znala. U vrijeme sklapanja ugovora bila je zaposlena u Studentskom centru u Zagrebu, nije bila vlasnica nikakvog obrta, niti trgovačkog društva te nije obavljala nikakvu samostalnu poslovnu ili profesionalnu djelatnost. Plaća joj je tada iznosila oko 4.000,00 kn mjesečno. U početku je mjesečni anuitet za otplatu kredita iznosio oko 1.200,00 kuna, a tijekom otplate kredita se povećao do preko 2.000,00 kn mjesečno. Takvo povećanje mjesečnih anuiteta je teško podnijela i teško bi otplatila kredit da joj suprug nije pomagao u plaćanju svih troškova kućanstva. Kredit je otplaćivala isključivo ona, a suprug je snosio ostale životne troškove.

10. 2. Odgovarajući na pitanja, tužiteljica je izjavila da joj u banci nije rečeno ništa o tome da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj domaće valute u odnosu na CHF, kao što to čini u odnosu na EUR. U banci joj je predan unaprijed sastavljen ugovor o kreditu radi potpisa istoga, a ona nije mogla utjecati na uvjete toga ugovora. Ugovor o kreditu je pročitala, a auto kojeg je kupila sredstvima kredita korišten je samo za osobne potrebe.

11. 1. Sud je prije svega utvrđivao činjenicu je li tužiteljica sklopila ugovor o kreditu u svojstvu potrošača i u potrošačke svrhe.

11. 2. Prema odredbi čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 96/03 – u daljnjem tekstu: ZZP/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Nacionalni sudovi država članica Europske unije dužni su tumačiti nacionalno zakonodavstvo u skladu s pravom Europske unije i obvezujućom praksom Suda Europske unije. U interpretativnoj presudi od **.**.2015., Đ, C-110/14, EU:C:2015:357 Sud Europske unije protumačio je pojam „potrošač“ u smislu čl. 2. t. (b) Direktive 93/13 na način da je istaknuo da bi se, kao što je to navedeno u desetoj uvodnoj izjavi Direktive 93/13, ujednačeni zakonski propisi u području nepoštenih ugovornih odredbi trebali primjenjivati na sve ugovore koji se zaključuju između „prodavatelja robe ili pružatelja usluga“ i „potrošača“, pri čemu su ti pojmovi definirani u čl. 2., t. (b) i (c) Direktive. Prema tim definicijama „potrošač“ je svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije, a „prodavatelj robe ili pružatelj usluge“ je svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu. Na takvoj definiciji potrošača i prodavatelja robe ili pružatelja usluge temelji se sustav zaštite potrošača u kojem se potrošač u odnosu na prodavatelja robe i pružatelja usluge nalazi u podređenom položaju vezano uz pitanja koja se odnose na mogućnost pregovaranja i na razinu informacija, što dovodi do pristupanja uvjetima koje je prethodno sastavio prodavatelj robe, odnosno pružatelj usluge, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj.

11. 3. Iz predmetnog ugovora o kreditu i iz iskaza tužiteljice utvrđeno je da je ona ugovor o kreditu sklopila kao fizička osoba i za vlastite potrebe radi kupnje osobnog automobila. Tužiteljica nije obavljala nikakvu samostalnu poslovnu djelatnost, nije imala otvoren obrt, niti trgovačko društvo, a iz samog sadržaja ugovora proizlazi da se radi o potrošačkom ugovoru. Osim toga, tužiteljici je tuženik predao unaprijed sastavljen ugovor o kreditu te ona nije mogla utjecati na sadržaj ugovornih odredbi.

11. 4. Kako je tužiteljica sklopila predmetni ugovor o kreditu u svojstvu potrošača i kako je namjena ugovora bila potrošačka, na predmetni slučaj primjenjuju se odredbe ZZP/03 te utvrđenja iz pravomoćnih presuda, donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača.

12. 1. Iz iskaza tužiteljice utvrđeno je da joj je predmetni kredit u banci prezentiran kao najpovoljniji s najpovoljnijom kamatom, a nisu joj objašnjeni rizici od ugovaranja takve valutne klauzule, niti da Hrvatska narodna banka nije štitila tečaj kune u odnosu na CHF, kao što je to činila u odnosu na EUR. Uslijed rasta tečaja CHF-a i povećanja mjesečnih anuiteta kredita je teško otplatila, a to ne bi mogla učiniti bez financijske potpore svog supruga. Tuženik je svakako znao da Hrvatska narodna banka nije štitila tečaj domaće valute u odnosu na tečaj CHF-a, kao što je štitila tečaj kune u odnosu ne euro, a što je i uzrok tome da se kretanje tečaja CHF-a u odnosu na kunu nije moglo kontrolirati, što je predstavljalo očit rizik za tužiteljicu kao potrošača, a to joj nije objašnjeno. Povećanjem mjesečnih anuiteta tijekom otplate kredita došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu tužiteljice kao potrošača.

12. 2. Iz svega navedenog proizlazi da je tuženik nepotpuno informirao tužiteljicu kao korisnika kredita o rizicima ugovaranja kredita kod kojeg je glavnica vezana uz tečaj CHF, čime su povrijeđena njezina prava i interesi kao potrošača.

13. 1. Tužiteljica u ovom predmetu tražila da se deklaratornom odlukom utvrdi ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF-u, prema kojoj je bila dužna kredit otplaćivati prema tečaju CHF-a na dan plaćanja svakog pojedinog mjesečnog anuiteta te na temelju ništetnosti takvih ugovornih odredbi potražuje od tuženika isplatu iznosa koje je preplatila uslijed povećanja tečaja CHF-a u odnosu na tečaj koji je važio na dan isplate kredita.

13. 2. Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača podnio je Trgovačkom sudu u Zagrebu 4. travnja 2012. tužbu protiv više banaka, uključujući i tuženika, radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a postupak je vođen pod poslovnim brojem P-1401/2012.

13. 3. Presudom od 4. srpnja 2013. utvrđeno je kako su tužene banke, a među njima i tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što su u potrošačkim ugovorima o kreditima koristile nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, kao i ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a o čemu se nije pojedinačno pregovaralo. Navedena presuda je djelomično potvrđena i to u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu te je preinačena u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014.

13. 4. Odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014. je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015.

13. 5. Odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj U-III-

2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III- 2604/2015, U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. djelomično je prihvaćena ustavna tužba u dijelu valutne klauzule u CHF te je u tom dijelu predmet vraćen Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak.

13. 6. Odlučujući ponovno o reviziji, odlukom poslovni broj Revt-575/16 od 3. listopada 2017. Vrhovni sud Republike Hrvatske djelomično je ukinuo dio odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u odnosu na valutnu klauzulu u CHF te je predmet vraćen na ponovno suđenje.

13. 7. Presudom poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske odbio je žalbu tuženih banaka i potvrdio je odluku Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF, koja je presuda potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. u dijelu u kojem je utvrđeno da su tužene banke, uključujući i tuženik, u predmetnom razdoblju povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarskog franka.

13. 8. Zaključno, u sporu za zaštitu interesa potrošača pravomoćno je utvrđeno da je i tuženik u predmetnom razdoblju povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Tuženik je time povrijedio i prava tužiteljice kao korisnika kredita kad je u predmetnom ugovoru o kreditu unio takve ugovorne odredbe.

14. 1. Odredbom čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09), propisan je obvezujući učinak presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014.. i Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. te Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. i Rev-221/2018 od 3. rujna 2019. povodom kolektivne tužbe za zaštitu interesa potrošača.

14. 2. Odredbom čl. 502.c Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. - službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23

– u daljnjem tekstu: ZPP), propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. toga zakona.

14. 3. Temeljem navedenih zakonskih odredbi, sud u ovom postupku obvezuju pravna shvaćanja iz odluke donijete u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača i navedene odluke imaju direktni učinak na ovaj postupak.

14. 4. Odredbe predmetnog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli CHF, uz koju je vezana glavnica kredita, sadržajno su jednake kao i u pravomoćnim odlukama u spomenutoj parnici radi zaštite kolektivnih interesa potrošača.

14. 5. Predmetni ugovor o kreditu sklopljen je 26. listopada 2006., a solemniziran je kod javnog bilježnika 30. listopada 2006., dakle u razdoblju za koje je pravomoćnim sudskim odlukama utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača odredbama ugovora o kreditu u odnosu na valutnu klauzulu u valuti CHF. Stoga bi na tuženiku, a ne na tužiteljici bio teret dokaza da predmetni ugovor o kreditu ne odgovara sadržaju ugovora o kreditu koji su sklopljeni u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., što tuženik tijekom postupka nije dokazao.

14. 6. Za pokretanje i vođenje postupka za zaštitu kolektivnog interesa nije nužno da je došlo do povrede nečijeg subjektivnog interesa i za pokretanje postupka radi zaštite kolektivnog interesa po Zakonu o zaštiti potrošača nisu ovlašteni pojedinci, a s druge strane, osobe koje su zakonom ovlaštene za pokretanje takvog postupka nisu ovlaštene tražiti naknadu štete koju su zbog određene nedopuštene prakse pretrpjeli pojedini potrošači, niti su ovlaštene pokretati parnice radi poništenja svih ugovora koje su pojedini potrošači sklopili.

14. 7. Kad sud utvrdi postojanje određene povrede propisa o zaštiti potrošača, u postupku individualne pravne zaštite radi naknade štete ili izmjene ugovora mogu se pozivati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, a osuđujuća presuda iz postupka kolektivne zaštite obvezuje sudove u postupcima individualne pravne zaštite koju pokrene pojedini potrošač, pa tako obvezuje i ovaj sud.

14. 8. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, s time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije, na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. U predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba, koja kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

15. 1. Deklaratornim tužbenim zahtjevom tužiteljica traži utvrđenje ništetnima dijelove ugovornih odredbi iz čl. 1., čl. 2. 1. i čl. 6. 1., kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu CHF.

15. 2. Odredbom čl. 1. ugovora određeno je da kreditor odobrava i stavlja na raspolaganje korisniku kredita kredit za kupnju motornog vozila u kunskoj protuvrijednosti od 22.476,22 CHF, obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita. Navedena odredba ugovora, prema ocjeni ovog suda, nije ništetna jer je tuženik kao kreditor doista tužiteljici kao korisnici kredita stavio na raspolaganje kredit prema navedenom tečaju CHF-a na dan isplate kredita i taj tečaj je bio poznat tužiteljici, kao potrošaču. Ništetne su daljnje ugovorne odredbe kojima je određeno da je tužiteljica dužna otplaćivati kredit u mjesečnim anuitetima prema tečaju CHF-a na dan plaćanja, a koje su sadržane u odredbama čl. 2.1. i čl. 6. 1. ugovora, jer tužiteljica nije bila valjano i potpuno informirana o rizicima povećanja tečaja CHF-a tijekom razdoblja otplate kredita.

15. 3. Slijedom navedenog, sud je prihvatio tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnima dijelova odredbi čl. 2. 1. i čl. 6. 1. ugovora, prema kojim odredbama se tužiteljica obvezala otplaćivati kredit prema tečaju CHF-a na dan plaćanja svakog pojedinog mjesečnog anuiteta.

15. 4. Tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnim dijela odredbe čl. 1. ugovora sud je odbio kao neosnovan.

16. 1. Tužiteljičin kondemnatorni zahtjev za isplatu je restitucijski zahtjev kao posljedica ništetne odredbe o valutnoj klauzuli. Tužiteljici je plaćanjem anuiteta obračunatih prema tečaju CHF na dan plaćanja tijekom trajanja ugovora nastala šteta u smislu umanjenja imovine, dok je tuženik stekao nepripadnu korist temeljem ništetnih odredbi.

16. 2. Što se posljedica ništetnosti tiče, iako odredbe ZZP-a spominju samo postupke radi naknade štete, logično je da se odnose i na ostale postupke radi ostvarivanja prava u vezi s povredama propisa o zaštiti potrošača pa i, kao u ovom slučaju, parnice radi povrata stečenog bez osnove zbog ništetnosti ugovornih odredbi.

16. 3. Prema odredbi čl. 323. ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

16. 4. Prema čl. 324. st. 1. ZOO-a, ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe, i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen.

17. 1. Što se tiče informiranosti tužiteljice o ugovornim odredbama o valutnoj klauzuli prema kojoj su glavnica i redovna kamata vezane uz tečaj CHF na dan plaćanja, sud je ocijenio da je tužiteljica prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu bila valjano upozorena jedino na tečaj CHF-a koji je bio na snazi na dan isplate kredita. Za rizike od budućih promjena tečaja navedene valute tužiteljica nije bila informirana od strane tuženika, pa tako nije mogla znati za rizik nekontroliranog rasta tečaja te valute u odnosu na domaću valutu, jer kao prosječni potrošač nije bila informirana o tome da Hrvatska narodna banka ne štiti domaću valutu od rasta tečaja CHF-a, kao što je to slučaj u odnosu na EUR. Dakle, tužiteljica je bila valjano informirana jedino o inicijalnom tečaju CHF-a u odnosu na kunu i u odnosu na iznos anuiteta prema tom tečaju te je zbog toga sklopila predmetni ugovor jer joj je isti tada prezentiran kao najpovoljniji.

17. 2. Iz navedenoga proizlazi da je za cijelo vrijeme trajanja ugovorne obveze potrebno primijeniti tečaj CHF koji je vrijedio na dan isplate kredita. Točno je da je predmetni ugovor sklopljen uz valutnu klauzulu te da se nije radilo o kunskom kreditu, međutim, tužiteljica je jedino bila valjano informirana o tečaju CHF koji je bio na snazi u trenutku isplate kredita, a kako nije imala razloga sumnjati da će doći do iznenadne i velike promjene tog tečaja na njezinu štetu, odredba o valutnoj klauzuli temeljem kojeg su zbog rasta tečaja CHF iznosi anuiteta bitno povećani, da su doveli u pitanje mogućnost tužiteljice da izvršava ugovornu obvezu, predstavlja ništetnu odredbu.

17. 3. Sukladno navedenome, tužiteljica je činjenično obrazložila svoj zahtjev te je na taj način dat zadatak sudskom vještaku za financije da izračuna preplate obveze u eurima i kunama, koje su nastale zbog promjene tečaja CHF-a tijekom otplate kredita u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita po mjesecima, sve do konačne otplate. Ujedno je vještaku naloženo da izračuna i tzv. negativne razlike za razdoblje kada je tečaj CHF-a nesporno bio niži od tečaja na dan isplate kredita, kako je to predložio tuženik.

18. Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka društva Darfin d.o.o. utvrđeno je da ukupna razlika s osnove valutne klauzule između anuiteta prema obračunu banke prema srednjem tečaju HNB-a važećem na dan plaćanja u odnosu na anuitete prema obračunu banke po srednjem tečaju HNB-a važećem na dan isplate kredita, za sve anuitete za koje je nalazom utvrđen više plaćeni iznos, iznosi 20.456,82 kn, odnosno 2.715,11 EUR. Ukupna razlika s osnove valutne klauzule između anuiteta prema obračunu banke po srednjem tečaju HNB-a važećem na dan plaćanja u odnosu na anuitete prema obračunu banke po srednjem tečaju HNB-a važećem na dan isplate kredita za sve anuitete za koje je nalazom utvrđen manje plaćeni iznos, iznosi 956,38 kn ili 126,93 EUR.

19. 1. Sukladno takvom nalazu i mišljenju vještaka tužiteljica je precizirala tužbeni zahtjev podneskom od 14. siječnja 2025.

19. 2. Tuženik nije prigovorio matematičkom izračunu financijskog vještaka, ali je i nadalje osporavao osnov tužbenog zahtjeva kao i u dotadašnjem tijeku postupka, a za slučaj prihvaćanja tužbenog zahtjeva specificirao je prigovor radi prebijanja s osnova negativnih tečajnih razlika prema nalazu i mišljenju financijskog vještaka.

19. 3. Sud je ocijenio da se tuženikovi prigovori na nalaz i mišljenje financijskog vještaka svode na pravna pitanja o osnovi tužbenog zahtjeva. Sud je ocijenio da su nalaz i mišljenje izrađeni sukladno zadatku suda, temeljem cjelokupne dokumentacije u spisu i u skladu s pravilima struke te je stoga iste u cijelosti prihvatio.

20. 1. U odnosu na tuženikov prigovor radi prebijanja i isticanje njegove tražbine prema tužiteljici s osnova negativnih tečajnih razlika, sud je ocijenio da se radi o zahtjevu tuženika da se konstitutivnom odlukom suda obavi prijeboj tužiteljičine tražbine s njegovom tražbinom u vidu negativnih tečajnih razlika, za razdoblje u kojem je tužiteljica plaćala manje mjesečne anuitete kredita u odnosu na anuitet prema početnom tečaju CHF-a.

20. 2. Iz navoda tuženika proizlazi da svoju tražbinu ističe temeljem pravila o stjecanju bez osnove, a uslijed utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF-u.

20. 3. U smislu odredbe čl. 1111. ZOO-a ističe se da u razdoblju kada je tečaj CHF- a bio niži od tečaja u trenutku isplate kredita imovina tuženika nije prešla u imovinu tužitelja. Točno je da je tužiteljica uslijed negativnih tečajnih razlika tuženiku platila manje anuitete za ukupno 126,93 EUR, međutim ona time nije stekla nikakvu imovinu tuženika zbog ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF-u, da bi istu trebala vratiti sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a. Stoga nisu ostvareni uvjeti da bi iznose više plaćenih anuiteta trebalo umanjiti za iznose manje plaćenih anuiteta, odnosno istaknutu navodnu tražbinu tuženika prebiti s tražbinom tužiteljice.

20. 4. Nadalje, prema odredbi čl. 323. st. 2. ZOO-a, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. Tuženik nije pregovarao s tužiteljicom, niti ju je informirao o odlučnim okolnostima vezanim za rizičnost valutne klauzule u CHF tako da je krivnja za ništetnost ugovornih odredbi na tuženikovoj strani. Tužiteljica kao ugovorna strana nije odgovorna za ništetnost navedenih odredbi već je za to odgovoran tuženik kao kreditor, koji je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima korištenjem nepoštenih ugovornih odredbi.

20. 5. Nadalje, iz odredbe čl. 81. st. 1. ZZP/03 ne proizlazi da bi plaćanjem manjeg anuiteta u određenom vremenskom razdoblju trajanja ugovora tuženik zbog ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli ostvarivao pravo na povrat u smislu odredbe čl. 1111., 1115. i čl. 323. ZOO-a, jer se članak 81. stavak 1. ZZP/03 odnosi samo na potrošače. Tuženik je banka, tj. financijska institucija čija je osnovna djelatnost pružati usluge u vezi s izdavanjem kredita što znači da mu je itekako bila poznata mogućnost pada tečaja CHF i taj rizik je preuzeo kao rizik poslovanja. Dakle, obračun po nižem tečaju CHF-a je poslovni rizik koji je tuženiku kao financijskoj instituciji bio poznat.

20. 6. Osim navedenog, tuženik nije potrošač, pa nema pretpostavki da se zaštita pružena korisnicima kredita u kolektivnom sporu primjenjuje i na njega.

20. 7. Kako tužiteljica ništa nije stekla plaćanjem manjih iznosa anuiteta, nisu ostvarena pravila vraćanja stečenog bez osnove, na temelju kojih bi tužiteljica bilo što trebala vratiti, slijedom čega ne postoji tražbina tuženika koju bi trebalo prebiti s tražbinom tužiteljice. Osim toga, kad bi i postojala tražbina tuženika, ista bi bila u zastari.

20. 9. Sud je stoga utvrdio da ne postoji tražbina tuženika istaknuta radi prebijanja za manje plaćene anuiteta zbog tečajne razlike u iznosu 126,93 EUR.

21. Prema odredbi čl. 1115. ZOO-a, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se platiti i zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Imajuću u vidu da je razlog ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli upravo nepoštenost tih odredbi, tužiteljica ima pravo na zakonsku zateznu kamatu upravo od dana isplate pojedinih mjesečnih iznosa, a kako je to navedeno u tabeli iz nalaza i mišljenja vještaka i u skladu sa čime je tužiteljica precizirala tužbeni zahtjev.

22. Neosnovan je tuženikov prigovor zastare tužiteljičine tražbine. Zakon o zaštiti potrošača ne sadrži odredbe o zastari te se primjenjuju opće odredbe ZOO-a. Ocjena ovog suda o pitanju zastare restitucijskog zahtjeva za isplatu po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli utemeljena je na stajalištu Vrhovnog suda izraženog u presudama broj Rev-2245/2017, Rev-3142/2018 i Rev-1404/2018, prema kojem pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, ovdje od 14. lipnja 2018. Na zastarijevanje tražbina temeljem stečenog bez osnove primjenjuje se opći zastarni rok od 5 godina, a kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 12. lipnja 2023., to zastarni rok od pet godina za tražbinu po toj osnovi, propisan čl. 225. ZOO-a, nije protekao.

23. Slijedom navedenog, sud je u pretežitom dijelu prihvatio deklaratorni tužbeni zahtjev i to u odnosu na utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi sadržanih u čl. 2. 1. i čl. 6. 1. ugovora, dok je odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 1. ugovora o kreditu. Sud je u cijelosti prihvatio kondemnatorni tužbeni zahtjev te je utvrdio da ne postoji tražbina tuženika u odnosu na koju je istaknut prigovor radi prebijanja.

25. 1. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 5. ZPP-a jer je tužiteljica u pretežitom dijelu uspjela u parnici, kako u pogledu osnove, tako i u pogledu visine tužbenih zahtjeva. Kako je utvrđeno da su ništetne odredbe predmetnog ugovora o kreditu, prema kojima je tužiteljičina obveza otplate kredita bila vezana uz valutnu klauzulu u CHF-u s primjenom tečaja na dan plaćanja svakog pojedinog mjesečnog anuiteta, zbog odbijanja dijela deklaratornog tužbenog zahtjeva usmjerenog na utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 1. ugovora o kreditu, prema kojoj je tužiteljici kredit isplaćen u kunskoj protuvrijednosti CHF-a prema tečaju na dan isplate kredita, nisu nastali zasebni troškovi slijedom čega je tuženiku naloženo da tužiteljici u cijelosti naknadi troškove postupka koji su bili svrhoviti za vođenje parnice.

25. 2. Tužiteljici su odmjereni troškovi zastupanja po punomoćniku temeljem odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/2023.), prema kojoj vrijednost boda iznosi 2,00 eura (Tbr. 54.).

25. 3. Tužiteljici su kao potrebni priznati troškovi koji se sastoje od sastava tužbe po Tbr. 7. t. 1. Tarife u visini od 100 bodova, sastava podnesaka od 16. svibnja 2024. i 14. siječnja 2025. po tbr. 8./1. Tarife u visini od po 100 bodova za svaki podnesak, za zastupanje na ročištima 22. listopada 2024. i 23. siječnja 2025. po tbr. 9./1. u visini od po 100 bodova za svako ročište, što ukupno iznosi 500 bodova ili 1.000,00 eura. Navedenom iznosu dodan je PDV po stopi od 25% ili 250,00 eura, pa ukupni troškovi zastupanja tužiteljice iznose 1.250,00 eura. Troškovima zastupanja tužiteljice dodani su troškovi s osnova plaćenog predujma za financijsko vještačenje u iznosu od 300,00 EUR, pa njezini ukupni troškovi postupka iznose 1.550,00 EUR.

25. 4. Tužiteljici nisu dosuđeni troškovi sastava podneska od 14. listopada 2024., jer joj nije bilo dopušteno podnošenje tog podneska, a navode iz tog podneska u bitnome je iznijela u očitovanju na odgovor na tužbu te ih je mogla iznijeti na pripremnom ročištu. Također joj nisu dosuđeni troškovi sastava podneska od 26. studenoga 2024., u prilogu kojeg je dostavila dokaz o uplati predujma za financijsko vještačenje, jer je dokaz o uplati predujma mogla dostaviti bez podnošenja posebnog podneska. Navedeni podnesci stoga nisu bili nužni za svrhovito vođenje postupka. Tužiteljici nije dosuđen niti trošak sudske pristojbe na tužbu i presudu jer je temeljem odredbe čl. 11. t. 20. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“, br. 118/2018, 51/2023), koji je na snazi od 20. svibnja 2023., oslobođena od plaćanja sudskih pristojbi.

25. 5. Preko dosuđenog iznosa troškova, sud je odbio tužiteljičin zahtjev za naknadu istih kao neosnovan.

25. 6. Na trošak je dosuđena i zakonska zatezna kamata od donošenja presude, temeljem odredbe čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj: 112/12., 25/13., 93/14., 55/16., 73/17. i 131/20.).

26. 1. Punomoćnik tužiteljice i tužiteljica zatražili su i naknadu troškova delegacije predmeta.

26. 2. Punomoćnik tužiteljice zatražio je naknadu putnih troškova za pristup na dva ročišta za korištenje vlastitog automobila na relaciji od sjedišta ureda do sjedišta ove stalne službe te s osnova plaćene cestarine i to u iznosu od 54,70 EUR za pristup na svako ročište. Tužiteljica je također putem punomoćnika zatražila naknadu putnih troškova za pristup na ročište na kojem je saslušana u svrhu dokazivanja za korištenje vlastitog automobila od mjesta prebivališta do sjedište ove stalne službe te s osnova plaćene cestarine u ukupnom iznosu od 54,70 EUR, s time da je na ročištu dala izričit pristanak da se njezini troškovi delegacije isplate na teret njezinog punomoćnika.

26. 4. Prema odredbi čl. 11. st. 1. Zakona o sudovima ("Narodne novine" br. 28/13., 33/15., 82/15., 82/16., 67/18., 126/19., 130/20., 21/22., 60/22., 16/23) predsjednik zajedničkog neposredno višeg suda će odrediti da u pojedinoj vrsti predmeta postupa drugi stvarno i mjesno nadležni sud, ako sud koji je po zakonu stvarno i mjesno nadležan zbog velikog broja predmeta koje ima u radu ne može u razumnom roku raspraviti te predmete i donijeti odluku, zbog postizanja ravnomjerne opterećenosti sudova ili zbog promjena u stvarnoj i mjesnoj nadležnosti sudova, a prema odredbi st. 4. i 5. istoga članka, strankama i njihovim punomoćnicima pripada pravo na naknadu troškova javnog prijevoza i pravo na naknadu troškova za izbivanje iz pisarnice za vrijeme putovanja prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ako putovanje do drugog suda i natrag do mjesta ureda traje duže od tri sata. Naknada troškova isplatit će se na teret državnog proračuna, u dijelu u kojem su ti troškovi veći od onih koje bi stranke imale da se postupak vodi pred mjesno nadležnim sudom.

26. 5. Rješenjem predsjednika Županijskog suda u Zagrebu, broj Su-IV-223/2023 od 25. rujna 2023. određen je Općinski sud u Zlataru kao drugi stvarno nadležni sud za postupanje u ovom predmetu.

26. 6. Sud je prihvatio zahtjev punomoćnika i zahtjev tužiteljice za naknadu putnih troškova, ali prema cijenama javnog prijevoza, s obzirom da Zakon o sudovima ne predviđa pravo punomoćnika i stranaka na naknadu putnih troškova nastalih korištenjem vlastitog automobila prema prijeđenim kilometrima.

26. 7. Prema javno objavljenom cjeniku HŽ putničkog prijevoza d.o.o., cijena putne karte na relaciji Zagreb, Glavni kolodvor – Zabok u jednom smjeru iznosi 3,24 EUR, odnosno u oba smjera 6,48 EUR.

26. 8. Slijedom navedenog, putni troškovi nastali zbog delegacije predmeta za punomoćnika tužiteljice iznose 12,96 EUR, a putni troškovi tužiteljice iznose 6,48 EUR.

26. 9. Kako je tužiteljica zatražila da joj se troškovi delegacije predmeta isplate na žiro-račun njezinog punomoćnika, sud je naložio isplatu troškova delegacije punomoćniku tužiteljice i tužiteljici osobno na žiro-račun Odvjetničkog društva Šuster, Kobaš, Buntić d.o.o. Zagreb.

26. 10. Preko dosuđenih troškova delegacije predmeta, sud je odbio zahtjev tužiteljice i njezinog punomoćnika kao neosnovan.

27. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zaboku 5. ožujka 2025.

Sudac

Nada Mohač

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 dana, putem ovog suda nadležnom županijskom sudu. Ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje presude, rok za žalbu teče od dana objave, a ukoliko stranka nije uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje, rok za žalbu teče od dana dostave ovjerenog prijepisa iste.

Dostaviti:

1. Odvjetničko društvo Šuster, Kobaš, Buntić, Zagreb, Vodovodna 11

2. Odvjetničko društvo Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. Zagreb, Lopašićeva 6

3. ODO u Zlataru, Zlatar, Trg slobode 14a, u odnosu na točke izreke VII.-IX. izreke

Po pravomoćnosti:

Ministarstvo financija Republike Hrvatske, Zagreb, Katančićeva 5, u odnosu na točke VII.-

IX. izreke