Poslovni broj: P-779/2023-25

REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Zlataru

Stalna služba u Zaboku

Zabok, Matije Gupca 22

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Zaboku , po sucu Branku Hercegu u pravnoj stvari tužiteljice BP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Marin Ivanović, odvjetnik iz Zagreba , Selska 46 protiv tuženika Zagrebačka banka d.d. , Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 , kojeg zastupaju punomoćnici Kruno Knežević i Ana Bago Martić , odvjetnici iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. iz Zagreba, Lopašićeva 6 radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne i javne rasprave održane i zaključene dana 19. studenog 2024. u nazočnosti tužiteljice i zamjenika punomoćnika tužiteljice ŠP, odvjetničkog vježbenika iz Zagreba i punomoćnice tuženika Ane Bago Martić, odvjetnice iz Zagreba , dana 5. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

I,Dopušta se preinaka tužbe tužiteljice BP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] od dana 13. rujna 2024.

II. Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj: 3209244101 od dana 18.svibnja 2007. koji je tužiteljica : BP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] sklopila s tuženikom : Zagrebačka banka d.d. , Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 u dijelu u kojemu je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF.

III Tuženiku : Zagrebačka banka d.d. , Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 se nalaže da tužiteljici isplati preplaćeni iznos s osnove valutne klauzule u ukupnom iznosu od 3.872,90 EUR u roku od 15 dana.

IV. O d b a c u j e se kao nepotpuna tužba tužiteljice BP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] u dijelu u kojem od tuženika : Zagrebačka banka d.d. , Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 traži isplatu zakonskih zateznih kamata , koje teku od dana koji slijedi nakon dana svake pojedine tužiteljičine uplate tuženiku po stopi propisanoj Uredbom o visini stope zatezne kamate od 15% godišnje do dana 31. prosinca 2007., od dana 1. siječnja 2008. do dana 31.srpnja 2015. po stopi zatezne kamate određene za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od dana 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi zatezne kamate određene uvećanjem prosječne kamatne stope za stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sukladno čl.29.st.2. i 8. ZOO-a, a od 1. siječnja 2023. pa do isplate za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena.

V. Tuženiku: Zagrebačka banka d.d. , Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 se nalaže da tužiteljici : BP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.862,50 EUR s zakonskim zateznim kamatama tekućim od 5.ožujka 2025. do isplate prema čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

VI. O d b i ja se kao neosnovan zahtjev tužiteljice : BP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 187,50 EUR s zakonskom zateznom kamatom.

VII. O d b i j a se kao neosnovan zahtjev tuženika : Zagrebačka banka d.d. , Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 1.000,00 EUR.

Obrazloženje

1.Tužiteljca BP u tužbi tvrdi da je s tuženikom Zagrebačkom bankom d.d. dana 18. svibnja 2007. sklopila Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila , koji je potvrđen od strane Javnog bilježnika u Zagrebu Jasminke Ankon pod poslovnim brojem : OV-9077/2007, a kojim se Ugovorom tuženik , kao kreditor obvezao staviti tužiteljici na raspolaganje iznos od 22.239,93 CHF u kunskoj protuvrijednosti, po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita dok se tužiteljica navedeni iznos obvezala vratiti, s pripadajućim kamatama, u vrijeme i na način utvrđen ugovorom , a odredbom čl. 2. Ugovora ugovoreno je da je tužiteljica dužna plaćati tuženiku u anuitetima iznos kredita i kamata po kamatnoj stopi , koja na dan sklapanja Ugovora iznosi 5,20 % godišnje , a također je odredbom čl. 6. st. 2. Ugovora , ugovoreno kako se kamatna stopa mijenja sukladno Odluci o kamatnim stopama tuženika pa je tako čl. 6. st. 1. Ugovora , ugovoreno da : ,,Korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednsti 316,44 CHF obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja '' i nadalje iz čl. 6. st. 2. Ugovora proizlazi kako će o izmijenjenom iznosu anuiteta kreditor obavijestiti korisnika u skladu s Općim uvjetima poslovanja , s time da tužiteljica tvrdi da je odredba čl. 6. Ugovora o kreditu , kojim je ugovoreno da je anuitet vezan za valutu CHF ništetan iz razloga što je odredbom čl. 269. st. 2. Zakona o obveznim odnosima propisano da činidba mora biti moguća , dopuštena i određena , odnosno odrediva dok je odredbom čl. 270. Zakona o obveznim odnosima propisano kako je ugovor ništetan ako činidba nije moguća , dopuštena i određena ili odrediva te u konkretnom slučaju , činidba u pogledu kamatne stope , koju je tužiteljica dužna plaćati tuženiku nije niti određena niti odrediva , jer se kamatna stopa mijenjala isključivo jednostranom odlukom tuženika te se o takvoj promjeni nije pojedinačno pregovaralo , a o tome je tuženik samo pisanom obavijesti obavještavao tužiteljicu bez da je za takvu promjenu tražio njezinu suglasnost pa je tako tuženik mijenjao kamatnu stopu u periodu od 2007. do 2014. tako da je došlo do promjene u visini mjesečnih anuiteta , koje je tužiteljica bila dužna plaćati tuženiku i time je došlo i do promjene u prvotno ugovorenom otplatnom planu i osim toga tužiteljica napominje da je predmetni Ugovor o kreditu sastavio tuženik u formi unaprijed uobličenog tipskog/adhezijskog ugovora , a stranke nisu prethodno pojedinačno pregovarale o svim pojedinim odredbama Ugovora , jer je tužiteljica samo mogla prihvatiti tekst Ugovora o kreditu u cijelosti uz ugovaranje iznosa kredita , roka povrata i kamatne stope pri čemu tužiteljica napominje da osim što Ugovor sadrži ništetne odredbe glede promjenjive kamatne stope tako i glede vezanja isplate kredita uz valutu švicarski franak budući da su te odredbe protivne načelu savjesnosti i poštenja te predstavljaju nepoštenu trgovačku praksu , jer se o njima nije pojedinačno pregovaralo i zbog toga što suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju značajnu, odnosno znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i naprijed navedene odredbe Ugovora o kreditu su ništetne , jer su protivne Zakonu o zaštiti potrošača i protivne Zakonu o obveznim odnosima , a osim toga tužiteljica ističe da je Ugovor o kreditu dvostranopravni posao u odnosu na kojeg vrijede temeljna načela obveznog prava , kao što su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima , načelo dužnosti njihove suradnje , načelo jednake vrijednosti činidaba , načelo savjesnosti i poštenja te načela zabrane zlouporabe prava te unošenje u Ugovor o kreditu potpuno neodređene formulacije glede promjenjive kamatne stope , a kako je to učinio tuženik, to je bilo protivno navedenim načelima obveznog prava , jer je time od samog početka tog ugovornog odnosa , tužiteljica , kao potrošač dovedena u neravnopravni položaj u odnosu na banku kao trgovca , jer formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi , koja je postojala u Ugovoru o kreditu je takva da je na temelju nje, tužiteljica jedino znala kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja Ugovora o kreditu dok ni približno nije mogla ocijeniti zašto, kako i u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kamatna stopa kretati , a činjenica da tužiteljica nije znala iznos kamate , koju će biti dužna plaćati te tužiteljica nije imala niti saznanja koliku će glavnicu plaćati , jer u trenutku sklapanja Ugovora postoje dva promjenjiva elementa i to tečaj valute švicarskog franka i stopa ugovorne kamate o kojima ovisi visina obveze tužiteljice i uzrok neravnoteže o pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice , a značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima je tim veći što tužiteljica ne zna za rizik tečaja švicarskog franka nego misli da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik , koji je još veći zbog toga , što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka , a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke te tužiteljica navodi da je priroda i specifičnost valute švicarskog fran ka bila poznata tuženiku , ali ne i tužiteljici , koja nije raspolagala stručnim znanjem, a kako ju djelatnici tuženika , kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirali , tužiteljica nije bila i nije mogla biti svjesna rizika kojeg preuzima pa je nerazumljivost ugovornih odredbi , kojima se glavnica veže za švicarski franak , ozbiljan uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice i to protivno načelu savjesnosti i poštenja , jer je tuženik za taj rizik znao , ali ga je prešutio , s time da je istovremeno za kredit s valutnom klauzulom u švicarskim francima u reklamama nudio nižu ugovornu kamatu , čime je stvarao opću klimu da je za potrošače općenito pa i za tužiteljicu ugovor s valutnom klauzulom u švicarskim francima povoljan i također prilikom sklapanja Ugovora o kreditu uvjeravao tužiteljicu, kao potrošača , da je švicarski franak sigurna valuta te neravnoteža u pravima i obvezama , koja postoji ugovaranjem predmetne odredbe , odnosno plaćanjem anuiteta u protuvrijednosti CHF nedvojbeno je bila na štetu tužiteljice , jer je neizvjestan iznos glavnice kredita i cijena , jer se kamata plaća u istoj valuti , u švicarskim francima, dakle promjenjivi su i neizvjesni bitni elementi ugovora , s time da nuđenjem niže ugovorne kamate za ugovore u kojima je glavnica vezana za valutu švicarski franak, tuženik je na nepošten način poticao tužiteljicu na sklapanje ugovora s valutnom klauzulom u švicarskim francima pri čemu je propuštanje davanja bitnih informacija o valuti CHF dovelo do znatne neravnoteže na štetu tužiteljice , protivno načelu savjesnosti i poštenja te osim toga tužiteljica ističe da u Ugovoru o kreditu , koji sadrži odredbe , kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF nisu objašnjeni razlozi niti su vidljivi kriteriji na temelju kojih bi se mogle predvidjeti ekonomske posljedice , koje za nju proizlaze iz te zaštitne klauzule , dakle iz svega navedenog proizlazi da je tuženik umjesto po prvotno ugovorenoj kamatnoj stopi od 5,20 % jednostranom odlukom ,, protivno načelu savjesnosti i poštenja , mijenjao kamatnu stopu , a čime je došlo do promjene u mjesečnim anuitetima u odnosu na prvi otplatni plan kredita , a također je tuženik mijenjao dužni iznos anuiteta zbog promjene tečaja valute švicarskog franka , čime je tužiteljica ukupno preplatila mjesečne anuitete u iznosu od 3,.759,19 EUR pa tužiteljica nadalje navodi da svaki iznos anuiteta , viši od iznosa u prvotno otplatnom planu , smatra se nepoštenom promjenom na štetu tužiteljice stečenom bez osnove , slijedom čega je tuženik u obvezi vratiti tužiteljici , sve što je ona platila iznad prvotno ugovorenog mjesečnog anuiteta sa zakonskom zateznom kamatom te tužiteljica ističe da posjeduje određenu dokumentaciju , ali predlaže ovom sudu da rješenjem naloži tuženiku da dostavi potrebnu dokumentaciju , kako bi nakon provedbe financijskog vještačenja , tužiteljica mogla urediti tužbeni zahtjev u smislu odredbe čl. 186 b st. 3. Zakona o parničnom postupku , s time da tužiteljica traži da se utvrdi da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila od 18. svibnja 2007.,koji je potvrđen od strane Javnog bilježnika u Zagrebu Jasminke Ankon pod poslovnim brojem :OV-9077/2007 u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule za CHF te tužiteljica traži da joj tuženik isplati preplaćeni iznos s osnova valutne klauzule u iznosu od 3.759,19 EUR s zakonskom zateznom kamatom , koje teku od dana koji slijedi nakon dana svake pojedine tužiteljeve uplate tuženiku te tužiteljica traži i naknadu troškova parničnog postupka s zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude.

2. Tužiteljica je nakon financijskog vještačenja podneskom od 13. rujna 2024. precizirala tužbeni zahtjev tako da s osnova valutne klauzule za preplaćeni iznos traži 3.892,90 EUR dok su u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata i ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli , tužbeni zahtjevi ostali neizmijenjeni.

3. Tuženik Zagrebačka banka d.d. Zagreb u odgovoru na tužbu tvrdi da je točno da su tuženik i tužiteljica sklopili Ugovor o namjenskom kreditu 3209244101 od 18. svibnja 2007. kojim je tužiteljici stavljen na raspolaganje kredit u iznosu kunske protuvrijednosti 22.239,93 CHF te tuženik prije svega tvrdi da tražbina tužiteljice nije postavljeno određeno, kako to nalaže odredba članka 186. Zakona o parničnom postupku , jer tužba treba sadržavati određen zahtjev u pogledu glavne stvari i sporednih traženja, a da pravilno (precizno, potpuno i određeno) postavljeni tužbeni zahtjev procesna je pretpostavka za meritorno suđenje te se nepotpun i neodređen zahtjev ne može materijalnopravno presuditi već stranku treba pozvati na odgovarajući ispravak, a u slučaju izostanka propisanog postupka primijeniti sankciju iz čl. 109. st. 3. Zakona o parničnom postupku tako da tuženik predlaže sudu da sukladno odredbi članka 109. st. 1. Zakona o parničnom postupku naloži tužiteljici da svoju tužbu ispravi, odnosno dopuni na način da određeno naznači iznos kojeg zahtijeva isplatu, kao i sve pojedinačne iznose i periode, isplatu kojih tužbom zahtjeva, podredno da odbaci tužbu tužiteljice , a osim toga tuženik navodi da je manifestacijski zahtjev tužiteljice neosnovan ,jer institut stupnjevitih tužbi koristi se u situacijama u kojima tužiteljica nije u stanju postaviti procesno dopustiv tužbeni zahtjev, u vidu njegove određenosti, a iz razloga jer tuženik ili ne želi položiti račun ili iz razloga što mu tuženik ne želi dati podatke kojima raspolaže , a prema čl. 186.b Zakona o parničnom postupku izričito se navodi situacije kada je tužiteljici dopušteno odstupiti od općih pravila o sadržaju tužbe i tužbenog zahtjeva, odnosno situacije u kojima je dopušteno postaviti stupnjeviti tužbeni zahtjev, ali i obvezuje tužiteljicu da jasno (ne samo) naznači postojanje tih razloga, već da iste i dokaže pri čemu tuženik ističe da tužiteljica od tuženika nije nikada zatražila dostavu predmetne dokumentacije, a niti tužiteljica o tome ne dostavlja dokaz uz tužbu i imajući u vidu navedeno, tuženik prvenstveno smatra da tužba nije dopuštena, a podredno da tužba nije uredna pa tuženik stoga predlaže sudu da sukladno odredbi članka 109. st. 1. ZPP naloži tužiteljici da ispravi tužbu , odnosno dopuni na način da određeno naznači pojedinačne iznose i periode za isplatu koje tužbom zahtijeva, podredno da tužbu , shodno odredbama zakona odbaci te tuženik navodi da je odredbom čl. 160. Zakona o kreditnim institucijama određeno da tuženik kao kreditna institucija dužan jedanaest godina čuvati sve isprave, koje se odnose na otvaranje i zatvaranje te evidentiranje promjena stanja na računima za plaćanje te depozita, kao i ugovore i druge isprave o zasnivanju poslovnog odnosa i pod rokom od jedanaest godina podrazumijeva se razdoblje nakon isteka godine u kojoj je poslovna promjena nastala, odnosno u kojoj su knjigovodstvene isprave sastavljene i ako se isprave odnose na dugoročne poslove, takve se isprave čuvaju tijekom cijelog razdoblja trajanja poslovnog odnosa i najmanje jedanaest godina nakon isteka godine u kojoj je poslovni odnos prestao, a kako je predmetni kredit prijevremeno zatvoren 20. studenog 2011., prema odredbi članka 160. Zakona o kreditnim institucijama rok za čuvanje ugovorne dokumentacije od jedanaest godina počeo je teći dana 31. prosinca 2012. te je istekao 31. prosinca 2023. pa je po proteku istog sva ugovorna dokumentacija uništena i stoga tuženik tvrdi da kako je tuženik tužbu tužiteljice od 12. lipnja 2023. zaprimio 16. siječnja 2024., to ne raspolaže sa zatraženom dokumentacijom te stoga istu nije u mogućnosti dostaviti tužiteljici dok glede tužbenih zahtjeva tužiteljice ističe da u cijelosti osporava osnovanost i visinu tužbe i tužbenih zahtjeva i to s više osnova pa tako tuženik prije svega ističe kako tužiteljica nije dokazala da je potrošač niti da se sredstvima kredita koristila isključivo za potrošačke svrhe, jer zakon ne predviđa da bi se takva svrha trebala presumirati pa je stoga na tužiteljici teret dokaza u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača, koji izričito propisuje da je potrošač fizička osoba, koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti te tužiteljica činjenice i dokaze, koje bi potkrijepile potrošačku svrhu ugovora, nije predočila tijekom postupka pri čemu tuženik ističe da je svojstvo potrošača osnovna pretpostavka za pozivanje na načelna utvrđenja iz kolektivne parnice i na tužiteljici je teret dokaza da je potrošač i ako se tužiteljica poziva na primjenu odredbe čl. 502. c Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/202, dalje- ZPP) , odnosno na primjenu utvrđenja iz kolektivne parnice, upravo je na njoj , kao tužiteljici teret dokaza i obveza dokazati da se ta utvrđenja na nju doista mogu i trebaju primijeniti, a također, uvažavajući tumačenje Zakona o zaštiti potrošača, za ocjenu je li fizička osoba potrošač nužno je ocijeniti sve okolnosti svakog konkretnog pravnog odnosa pri čemu valja poglavito uvažavati temeljna načela Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj:

35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, dalje- ZOO), načelo savjesnosti i poštenja, a sve u cilju sprječavanja mogućih zlouporaba u namjenskom trošenju sredstava i osim toga tuženik ističe prigovor zastare iz razloga što je eventualno potraživanje tužiteljice po Ugovoru o kreditu u zastari, jer se na zahtjev tužiteljice za isplatu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja, koja je tužiteljica vršila po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (u daljnjem tekstu: ZZP) u svezi odredbe čl. 230. ZOO- a, jer je tako odredbom čl. 118. ZZP-a propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. st. 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, dakle zakonodavac je tu jasno predvidio da se u postupcima , koje potrošači osobno pokrenu radi o postupcima o naknadi štete, pa se u tom smislu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok propisan odredbama ZOO-a pa uzimajući u obzir okolnost da je predmetna tužba podnesena dana 12. lipnja 2023., to tuženik ističe kako je prošlo više od tri godine od plaćanja koja je tužiteljica vršila pa se stoga ima smatrati kako je cjelokupno potraživanje tužiteljice u zastari,a čak i kada bi se imali primijeniti dulji zakonski rokovi zastare (pet godina) za sva potraživanja tužiteljice dospjela prije 12. lipnja 2018. nastupila je zastara te nadalje tuženik tvrdi da je dana 17. rujna 2019. objavljena odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 3. rujna 2019. poslovni broj: Rev 2221/18, a kojom odlukom je potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. u dijelu, kojim se utvrđuje da su Banke (pa tako i tuženik) povrijedile kolektivne interese potrošača ugovarajući valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak i tuženik prije svega ističe da smatra da su obje gore navedene odluke nepravilne i nezakonite, a što osobito potvrđuju odluke Suda EU u predmetima C-81/19, (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) od 9. srpnja 2020. g. i C-243/20 (DP, SG c/a Trapeza Peiraios AE) od 21. prosinca 2021. iz kojih proizlazi da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti iz razloga što je ista odraz zakonske odredbe članka 22. ZOO-a ,s obzirom da je u predmetu poslovni broj: C- 81/19 u glavnom postupku pred Sudom EU bilo riječi o ugovoru o kreditu zaključenom 2008. između banke i potrošača, kojim je refinanciran prethodno zaključeni ugovor o kreditu između ugovornih stranaka i novi ugovor o potrošačkom kreditu bio je denominiran u švicarskim francima (CHF) po tečaju na dan isplate, a Opći uvjeti koji su činili sastavni dio ugovora predviđali su da povrat kredita mora biti u valuti u kojoj je kredit izražen, dakle u ovom konkretnom slučaju u valuti CHF i ta je odredba bila u skladu s rumunjskim Općim građanskim zakonikom koji propisuje da je obveza koja proizlazi iz kredita u novcu uvijek ograničena na isti brojčani iznos naveden u ugovoru i da ako se vrijednost valute poveća ili smanji prije roka za otplatu, dužnik mora vratiti iznos koji brojčano odgovara pozajmljenom iznosu i obvezan ga je vratiti samo u valuti koja se koristila prilikom plaćanja, a u predmetu poslovni broj: C-243/20 u glavnom postupku pred Sudom EU tužitelji su s bankom koja ima sjedište u [adresa] sklopili ugovor o kreditu za kupnju nekretnine, a taj ugovor je bio denominiran u eurima te su stranke zatim 2007. potpisale dva dodatka ugovoru o kreditu kako bi taj ugovor konvertirale u švicarske franke i tim dodacima se određivalo da će se otplata preostalog dugovanog iznosa izvršiti u švicarskim francima , odnosno da „dužnik otplaćuje kredit u istoj valuti ili u protuvrijednosti u eurima iznosa izraženog u švicarskim francima, pri čemu se ta protuvrijednost izračunava na dan plaćanja mjesečne rate na temelju tečaja dotične valute, kako proizlazi iz međubankovnog deviznog tržišta. Taj će tečaj biti viši od stvarnog tečaja po kojem Banka prodaje švicarski franak i koji se navodi u Dnevnom tečajnom biltenu Banke”, kao i da će se kamate obračunavati prema fiksnoj stopi prve tri godine, a zatim prema promjenjivoj stopi na temelju stope LIBOR u švicarskim francima u 360 dana te prema mišljenju tužitelja iz glavnog postupka, banka ih je potaknula na to da izmjene ugovor o kreditu, a da ih pritom nije informirala o valutnom riziku kojem su izloženi, i to unatoč tomu što nisu raspolagali znanjima, koja su potrebna za prepoznavanje to rizika i u dodatak ugovora o kreditu preuzet je sadržaj članka 291. grčkog Građanskog zakonika , kojim je određeno da kad je riječ o novčanom dugu, koji je denominiran u stranoj valuti i mora se platiti u Grčkoj,a dužnik, osim ako nije drugačije dogovoreno, ima pravo platiti u nacionalnoj valuti po tečaju strane valute , koji je na snazi u mjestu i na dan plaćanja,a odgovarajući na prethodna pitanja koja su uputili sudovi u oba predmeta, Sud EU je podsjetio da je odredbom čl. 2. st. 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima propisano da ugovorne odredbe, koje su odraz obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba i odredaba ili načela međunarodnih konvencija u kojima su države članice ili Zajednica stranke, posebno u području prijevoza, ne podliježu odredbama ove Direktive ,dakle, zaključak Suda EU je da su odredbe ugovora, a koje su odraz odredbi nacionalnog prava, bez obzira da li se radilo o odredbama kogentne ili dispozitivne naravi, isključene iz primjene Direktive i da se stoga uopće ne može ispitivati da li su nepoštene, a sve iz razloga što se može legitimno pretpostaviti da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora i da je ta presumpcija neoboriva pa primjenjujući taj stav Suda EU na konkretni slučaj, proizlazi da je odredba o valutnoj klauzuli iz ovopredmetnog ugovora o kreditu, a koja odredba je odraz odredbe čl. 22. ZOO-a, isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti i stoga primjene Direktive pa tako i nacionalnih odredbi o zaštiti potrošača, jer se i u ovom slučaju mora pretpostaviti (praesumptio iuris et de iure) da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza tužiteljice , kao potrošača i tuženika kao trgovca pa time otpadaju kako deklaratorni tužbeni zahtjevi za utvrđenje navodne ništetnosti valutne klauzule, tako i kondemnatorni zahtjev za isplatu s osnove navodno nepoštene i ništetne CHF valutne klauzule te nadalje tuženik ističe da je Odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske od 30. lipnja 2022. u predmetima poslovni broj: U-III-4372/2021 i U-III- 5458/2021 utvrđeno da ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da odrođenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanju u kolektivnom sportu, onda su u pojedinim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formuliranim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takovog ugovora, stoga tuženik ističe kako su tužiteljici bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora na takav način da je mogla shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak,a tuženik je tužiteljicu , kao i općenito potrošače upozoravao i informirao o valutnoj klauzuli i to na više različitih načina pa je tako iz Ugovora o kreditu, koji prileži spisu vidljivo da je jasno i nedvojbeno navedeno da će se povrat obveza iz ugovora obračunavati po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za CHF (po istom onom po kojemu je i korisnik kredita primio sredstva) te da je korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama, a koji može nastati uslijed promjene tečaja te nadalje tužiteljici su prilikom solemnizacije Ugovora o kreditu pojašnjena prava i obveze koje iz ugovora proizlaze, a tužiteljica je i potvrdila svojim potpisom da ju je tuženik informirao o posljedicama i svim eventualnim rizicima tečaja, dakle jasno je da je postojalo sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi tužiteljica mogla razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak, odnosno po stajalištu tuženika tužiteljica je itekako bila obaviještena o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak te nadalje tuženik tvrdi da je svim zaposlenicima tuženika bio dostavljen materijal ,,Izvod iz edukacijskog materijala za prodajno osoblje iz 2005.godine“ u kojem je sadržana jasna uputa kako odgovarati na pitanja klijenata prilikom sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom pri čemu je posebno naglašeno da je izuzetno bitno klijente osvijestiti o promjenjivosti anuiteta u kunama u ovisnosti o promjeni tečaja, a takve upute bile su dostavljene i zaposlenicima auto kuća kod kojih su se potpisivali Ugovori o kreditu za kupnju motornih vozila, s time da tuženik tvrdi da su odredba o valutnoj klauzuli sadržane u ovopredmetnom ugovoru o kreditu odraz odredbe čl. 22. ZOO-a , koji propisuje da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti, stoga sukladno recentnom stajalištu Suda EU izraženom u odluci poslovni broj: C-81/19 (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) i odluci poslovni broj: C-243/20 (DP, SG c/a Trapeza Peiraios AE) ta je odredba isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti , dakle tužiteljica je, kao i svi potrošači, bila dovoljno informirana i svjesna da postoji određeni rizik prilikom podizanja kredita u kojima se glavnica kredita veže za stranu valutu, švicarski franak , a tuženik nadalje smatra da bilo koje podizanje kredita u bilo kojoj valuti predstavlja rizik, osobito iz razloga što valute ovise o kretanjima na svjetskoj ekonomiji i nijedna osoba ne može utjecati na eventualne promjene u tom pogledu i ne samo da je tužiteljici , kao prosječnom i razboritom potrošaču to jasno, po stajalištu tuženika, to je svakoj osobi jasno te je neživotno i nelogično da tužiteljica nije znala za rizik, a osim toga donošenje odluke o kreditnom zaduženju predstavlja značajnu obvezu, prvenstveno novčanu te se takva odluka zasigurno ne može temeljiti samo na reklami bez opširnog prikupljanja daljnjih obavijesti kako kod Banke tako i općenito, a takve obavijesti je Banka stavila na raspolaganje svakom klijentu pa tako i tužiteljici pri čemu tuženik ističe kako su ugovaranjem valutne klauzule, tužiteljica i tuženik dobrovoljno, prema procjeni vlastitih interesa pristali na rizik promjenjivosti tečaja, što je razvidno iz činjenice kako se u ponudi tuženika nisu nalazili samo ugovori o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, pri čemu su različiti financijski proizvodi imali različite uvjete i pritom tuženik ističe da se spomenuti rizik promjenjivosti tečaja odnosi i na svaku drugu valutu u odnosu na kunu, a ne samo na CHF, jer razvoj tečaja strane valute nije moguće unaprijed predvidjeti, kako u odnosu na CHF, tako i u odnosu na druge valute te je također nesporno da je institut valutne klauzule bio i još uvijek jest općeprihvaćen od svih subjekata u društvu i svaka osoba, pa tako i tužiteljica se već sigurno susretala s pravnim poslovima gdje se cijena, naknada i slično ugovara na temelju tečaja domaće valute (HRK) u odnosu na bilo koju stranu valutu (CHF, USD, EUR i sl.) i stoga svaka osoba, kao i tužiteljica je svjesna i ne može postati nesvjesna pa čak i bez obzira, koje informacije primi prilikom sklapanja takvog ugovora, da joj obveza ovisi o tečaju te strane valute u odnosu na domaću valutu u trenutku kada bi trebala ispuniti tu obvezu, bez obzira na stvarnu vrijednost u trenutku ugovaranja, dakle, radi se o institutu, koji je apsolutno prepoznat, prihvaćen je u našem društvu i upotrebljava se i upotrebljavao se u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu te svakoj osobi, a ne samo tužiteljici , trebalo je biti jasno da sklapa ugovor o dugoročnom kreditu i da se tijekom tako dugog vremenskog razdoblja ne može očekivati da će takav ugovor proizvoditi jednake ekonomske učinke prilikom sklapanja i prilikom konačne otplate kredita i isto tako svakoj razumnoj osobi pa tako i tužiteljici je jasno da se svjetska ekonomija bazira na slobodnom tržištu i da se prilike u društvu ekonomske i druge mijenjaju pa tako i tečaj valuta tako da slijedom navedenog odredba ugovora, kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak ne može uopće biti predmetom ispitivanja poštenosti/nepoštenosti, a sve i da naslovni sud zauzme stav da može, ista nije nepoštena, jer sukladno pravilima pravne logike i duhu zaštite potrošača ne predstavlja nerazumljivu odredbu, jer je navedena odredba jasna, lako uočljiva i razumljiva, a tužiteljici , kao prosječno opreznom i pažljivom potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama dok vezano za tužbeni zahtjev tužiteljice, kojim potražuje zakonske zatezne kamate na pojedinačne iznose od dana plaćanja istih, tuženik ističe da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljičine tražbine, a što se spori u cijelosti i takav zahtjev tužiteljice u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata bi bio u potpunosti neosnovan, a odredbom čl. 214. Zakona o obveznim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78., 39/85., 46/85., 57/89., "Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05.), a koja odredba je istovjetna odredbi članka 1115. ZOO-a propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva te tuženik upućuje na mišljenje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijetog na sjednici dana 5. ožujka 2004. , ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva , što je također potvrđeno mišljenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci poslovni broj: Rev-2781/2011 od 16. ožujka 2015.: „Naime, ugovorne strane iz ugovora o zajmu koji je ništav iz razloga što su njime ugovorne strane protuzakonito ugovorile plaćanje u stranoj valuti treba u smislu odredbe čl.214. ZOO smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.“ , a slijedom navedenog razvidno je da ukoliko bi sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužiteljice u odnosu na glavnicu, a što tuženik osporava, tužiteljica bi eventualno imala pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos i to od podnošenja tužbe, a sve iz razloga, jer je tek podnošenjem predmetne tužbe tužiteljica postavila zahtjev prema tuženiku za povrat stečenog bez osnove, a tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten te ga se sukladno izraženom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske u smislu odredbe čl. 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim i zaključno tuženik slijedom svega navedenog predlaže da sud odbije tužbene zahtjeve tužiteljice i traži naknadu troškova parničnog postupka.

4. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u Pregled promjena kamatnih stopa po kreditu broj: 7103664546 ( list 10 spisa ), uvid u Promet po kreditu ( list 11 do 16 spisa ), uvid u izvatke s tekućeg računa tužiteljice ( list 17 do 30 spisa ), uvid u Prijedlog za glavni upis ( list 31 i 32 spisa ), uvid u podatak o otvaranju trajnog naloga ( list 33 spisa ) ,uvid u podatak o zatvaranju platnog naloga ( list 34 spisa ), uvid u brisovno očitovanje od 31. listopada 2012. uz ovjeru od strane Javnog bilježnika u Zagrebu Ljiljane Herceg Miličević poslovni broj: OV-8805/2012 od 14. studenog 2012. , uvid u Opće uvjete poslovanja Zagrebačke banke d.d. od 6. srpnja 1999.,uvid u potvrdu Javnog bilježnika iz Zagreba Jasminke Ankon poslovni broj: OV-9077/2007 od 23. svibnja 2007.,uvid u Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila od dana 18. svibnja 2007. , uvid u obavijest : ,,Odabir valute '' ( list 77 spisa ), uvid u nalaz i mišljenje financijskog vještaka Petre Blašković iz Centra za financijska vještačenja d.o.o. iz Zagreba te je saslušana tužiteljica BP u svrhu dokazivanja.

5. Nesporno je da je tužiteljica BP sa tuženikom Zagrebačkom bankom d.d. dana 18.svibnja 2007. sklopila Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila broj: 3209244101 kojim se Ugovorom tuženik u čl. 1. Ugovora , kao kreditor obvezao staviti tužiteljici na raspolaganje iznos od 22.239,93 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate i da se korisnik kredita obvezuje iznos kredita vratiti uz valutnu klauzulu s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen ugovorom dok se tužiteljica navedeni iznos obvezala vratiti u roku od 84 mjeseca , a u čl. 6.Ugovora ugovoreno je da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 316,44 CHF obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važeće za CHF na dan plaćanja te je u čl. 2. ugovorena i redovna kamata od 5,20% godišnje , koja je promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta , a temeljem Odluke o kamatnim stopama tuženika te je namjena kredita bila kupnja vozila marke : ,,Renault'' , model: ,, Clio Pack ''

6. Sporno je u ovom predmetu da li su ništetne odredbe Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila broj: 3209244101 od 18.svibnja 2007. u dijelu u kojemu je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF, da li je nastupila zastara tražbine tužiteljice.

7. Tužiteljica BP saslušana u svrhu dokazivanja je izjavila da je namjeravala kupiti motorno vozilo s obzirom da je položila vozački ispit te je uzela kredit 18.svibnja 2007. u iznosu od 22.000,00 CHF. Tužiteljica navodi da je došla u ,,Auto centar Roca'' u Zagrebu i tamo su joj uvjetovali uzimanje kredita kod Zagrebačke banke d.d. a sve u svezi kredita , obavljala je u spomenutom Auto centru i tamo su joj dostavljeni svi papiri i ne sjeća se sada svih detalja, ali prilikom uzimanja kredita su joj rekli da uzme kredit u valuti, koja je povoljna i sigurna pa je uzela kredit u toj valuti. jer su joj govorili „to je švicarac, to ti je sigurno“ . Tužiteljica tvrdi da joj ništa nije rečeno u vezi kamatne stope , a da su joj rekli da će mjesečno rata kredita toliko porasti, ona ga ne bi uzela i rekla bi da to nije ,,dobar kredit '' . Tužiteljica navodi da je uzela predmetni kredit na razdoblje od sedam godina, s time da je zatvorila predmetni kredit, ali kreditom kod svoje banke i to: Erste bank, jer joj je rata kredita porasla za više od 600,00 kn te je na kraju iznosila 2.082,00 kn i to u trenutku kada je zatvarala taj kredit. Tužiteljica tvrdi da nije ništa pitala o tome zbog čega je došlo do porasta mjesečne rate kredita i sve je to prihvatila i plaćala dok je mogla. Tužiteljica navodi da je od tuženika dobila obavijest da je banka promijenila kamatnu stopu dok što se tiče tečaja valute nije o tome dobila nikakvu obavijest.Tužiteljica navodi da je uzela predmetni kredit i kupila vozilo za svoje osobne svrhe , a u trenutku uzimanja kredita nije imala u vlasništvu obrt ili tvrtku, ali je 2008. imenovana za sudskog tumača i od te godine nastavila je biti sudski tumač , a sada čeka da joj ponovno odobre da može obavljati posao sudskog tumača. Tužiteljica tvrdi da je ona plaćala predmetni kredit. Tužiteljica se sada sjeća da nije sama uzela ugovor o kreditu i pročitala ga već se sjeća da je bilo puno dokumentaciju, koju je službenik njom,, listao '' i ,,misli '' da joj nije ništa objašnjavao u vezi tog kredita.Tužiteljica također tvrdi da nije tražila pojašnjenje u vezi valutne klauzule, a niti danas ne zna što znači pojam valutne klauzule. Nadalje tužiteljica tvrdi da je i prije tog kredita uzela stambeni kredit i taj kredit je također bio u CHF, a stambeni kredit je uzela 2005. Tužiteljica pretpostavlja da je bila i kod Javnog bilježnika u vezi solemnizacije tog ugovora o kreditu, ali se sada ne sjeća da li je što pitala Javnog bilježnika u vezi tog ugovora, a ako je i nešto pitala dobila je objašnjenje da je ugovor dobar, povoljan i nije ju nitko upozoravao na moguće rizike i negativnosti ugovora u toj mjeri kako su nastupile.

8. Nesporno je da je presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: Pž-6632/2017 od dana 14. lipnja 2018., u točki 1. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od dana 4. srpnja 2013., u dijelu točke 1.,2.,3.,4.,5.,6. . izreke , kojom se utvrđuje da je između ostalih i ovdje tuženik , ,,u razdoblju od 1. travnja 2004. do 23. prosinca 2008. , povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika zaključujući Ugovore o kreditima koristeći u istima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije potrošača u cijelosti informirao o bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. čime je postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (,, Narodne novine '' br. 96/03), u razdoblju od 1. lipnja 2004. . do 6. kolovoza 2007., i to člancima 1. 82 i 90. a od 7. kolovoza 2007. pa do 31.prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (,,Narodne novine '' br. 79/07, 133/09) i to člancima 96 i 97 Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima", a zbog takve promjene tečaja švicarskog franka tužiteljica je tuženiku platila znatno veći iznos.

9. U konkretnom slučaju tužiteljici nisu bili prezentirani mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja švicarskog franka ,kao i uvečanje mjesečnog , anuiteta uslijed rasta tečaja već je , pače, tužiteljici ponuđen kredit vezan

uz valutnu klauzulu CHF, kao najpovoljniji kredit, s najnižom kamatnom stopom, a značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima je tim veći što prosječni potrošač nije mogao znati za rizik tečaja švicarskog franka nego je mislio da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik, koji je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaja švicarskog franka tako da u Ugovoru postoji promjenjivi element valutna klauzula vezana za švicarski franak , koji sam po sebi ukazuju da se u ovom slučaju radi o nepoštenim ugovornim odredbama temeljem kojih tužiteljica u trenutku sklapanja ugovora o kreditu nije znala niti je mogla znati koliko će tijekom otplate kredita iznositi glavnica, a koliko kamata , odnosno nije znala koliko će iznositi njezina kreditna obveza.

10. Naime, kako i iz uvjerljivog i logičnog iskaza tužiteljice proizlazi , rečeno joj je prije uzimanja kredita da je za nju najpovoljnije da uzme kredit u švicarskim francima te su u početku rate , odnosno mjesečni anuiteti bili isti, a tijekom otplate kredita došlo je radi povećanja tečaja švicarskog franka do porasta mjesečnih rata kredita pa je tužiteljica bila primorana zatvoriti taj kredit drugim kreditom , s time da tuženik nije ništa govorio o tome da može doći do povišenja tečaja švicarskog franka u odnosu na domaću valutu kunu.

11. Dakle, tužiteljici od strane tuženika nije bila objašnjena valutna klauzula niti rizik , koji za sobom nosi ugovaranje kredita u švicarskim francima zbog mogućnosti rasta tečaja niti joj je objašnjeno da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune prema švicarskom franku , kao prema EUR-u već je naprotiv od strane tuženika takvo objašnjenje izostalo , a tuženik kao bankovna institucija , koja se bavi prodajom proizvoda ( kredita ) bila je dužna o tome izvijestiti tužiteljicu , jer takve okolnosti su banci bile poznate , odnosno nisu mogle ostati nepoznate, što bi utjecalo na to da li bi tužiteljica uzela kredit u švicarskim francima tako da tuženik nije postupio u dobroj vjeri.

12. Pri tome valja reći da je tužiteljica prosječan potrošač te nje niti znala što znači valutna klauzula kako to proizlazi iz uvjerljivog iskaza tužiteljice te je za nju sklapanje predmetnog Ugovora samo , značilo isti mjesečni anuiteti, koji se neće mijenjati tijekom cijelog vremena otplate kredita.

13. Osim toga , radi se o unaprijed formuliranom , o tipskom, standardiziranom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane tuženika , kao jače ugovorne strane u smislu načela ,,uzmi ili ostavi'' , a u kojem položaju se tuženik nalazi zbog nesporne okolnosti da je financijska institucija te profesionalno dioničko društvo.

14. Prema tome uzimajući u obzir sve naprijed navedeno , a posebno utvrđenja Visokog trgovačkog suda u presudi poslovni broj: Pž-6632/2017-10, od 14. lipnja 2018. ništetne su odredbe predmetnog Ugovora koji se zapravo odnose na valutnu klauzulu i to: čl. 1. Ugovora da se korisnik kredita obvezuje iznos kredita vratiti uz valutnu klauzulu s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen ugovorom i u čl. 6.Ugovora gdje je ugovoreno da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 316,44 CHF obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važeće za CHF na dan plaćanja radi čega je valjalo odlučiti kao u toč. II. izreke presude.

15. Osim gore navedenog valja reči da sud Europske unije u presudi C-118/17 od 14. ožujka 2019. (predmet ĆP protiv Erste bank Hungary Zrt), a primjenjujući Direktivu 93/13/EZ o nepoštenim uvjetima o potrošačkim ugovorima, utvrdio da se članak 6. stavak 1. Direktive mora tumačiti na način da se ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora smatrati, načelno, kao da nikada nije postojala tako da ne može imati učinak na potrošača s posljedicom ponovne uspostave prave i činjenične situacije u kojoj se potrošač nalazio da navedena odredba ne postoji.

16. U ovoj pravnoj stvari primjenjuje se institut stjecanja bez osnove reguliran odredbom iz čl. 1111. st. 1. ZOO-a u kojoj stoji da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga pa u konkretnom slučaju kada je tuženik za sebe nepošteno ugovorio valutnu klauzulu i time tužiteljici obračunao viši anuitet od onoga koji je trebao platiti, uplatom takvih anuiteta tuženik je stekao bez osnove utuženi novčani iznos.

17. Također , i prema čl. 323. st. 1. ZOO-a propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora.

18. S obzirom da je tuženik osporio i visinu tužbenog zahtjeva tužiteljice provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Petri Blašković iz Centra za financijska vještačenja d.o.o. iz Zagreba na okolnost da li i koliki je iznos preplate prema Ugovoru o kreditu uslijed korištenja ništetnih , odnosno nepoštenih odredaba ugovora o kreditu glede valutne klauzule.

19. Prema nalazu i mišljenju financijskog vještaka pod pretpostavkom da se tijekom otplate kredita vezanog uz valutu CHF u razdoblju otplate do dana prijevremene otplate kredita nije mogao mijenjati tečaj ukupan iznos preplata, uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate kredita do dana prijevremene otplate kredita iznosi 3.875,04 EUR,a ukupan iznos, koji je tužiteljica manje platila posljedično na pad tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita ukupno iznosi 2,14 EUR tako da sveukupan iznos, koji je više plaćen (zbroj više i manje plaćenog) za vrijeme otplate kredita do dana prijevremene otplate kredita slijedom promjene tečaja na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita iznosi 3.872,90 EUR.

20. Tužiteljica na nalaz i mišljenje financijskog vještaka nije stavila primjedbe dok tuženik nije prigovorio matematičkom izračunu vještaka , ali je osporio osnovu potraživanja tužiteljice kako je to naveo tijekom postupka s time da tuženik napominje da je sud dužan uzeti u obzir iznose , odnosno razdoblja kada je tužiteljica plaćala manje anuitete i to kada je tečaj CHF bio niži od tečaja po kojem je isplaćen kredit.

21. Sud ocjenjuje stručnim i nepristranim nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaku Petre Blašković , koja je nalaz i mišljenje dala na temelju priložene dokumentacije te je nalaz i mišljenje jasan i određen bez kontradiktornosti i stranke nisu imale primjedbe na izračun vještaka pa sud u cijelosti prihvaća nalaz i mišljenje vještaka .

22. Sud je prema nalazu i mišljenju vještaka uzeo u obzir sveukupan iznos, koji je više plaćen (zbroj više i manje plaćenog) za vrijeme otplate kredita do dana prijevremene otplate kredita slijedom promjene tečaja na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita, što iznosi 3.872,90 EUR u kojem iznosu je prihvaćen tužbeni zahtjev tužiteljice pa je valjalo odlučiti , kao u toč.III. izreke presude.

23. Tužiteljica nije nakon nalaza i mišljenja financijskog vještaka uredila tužbeni zahtjev glede zateznih kamata te nije određeno navela na koje točno iznose glavnice po mjesecima teku zatezne kamate i od kada već je samo općenito u tužbenom zahtjevu od 13. rujna 2024. navela , ,,s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana koji slijedi nakon dana svake pojedine tužiteljičine uplate tuženiku '' tako da je takav zahtjev za isplatu zateznih kamata nepotpun te se ne može ispitati u ovoj presudi niti provesti u ovršnom postupku.

24. Naime, prema čl. 186. ZPP-a tužba treba sadržavati određen zahtjev u pogledu glavne stvari i sporednih traženja, a pravilno (precizno, potpuno i određeno) postavljeni tužbeni zahtjev procesna je pretpostavka za meritorno suđenje te se nepotpun i neodređen zahtjev ne može materijalnopravno presuditi pa je stoga valjalo odbaciti tužbu kao nepotpunu u dijelu u kojem od tuženika traži isplatu zakonskih zateznih kamata , koje teku od dana koji slijedi nakon dana svake pojedine tužiteljičine uplate tuženiku te odlučiti kao u toč. IV. izreke presude.

25. Prigovor tuženika o zastari tražbine tužiteljice nije osnovan .

26. Naime, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ovaj sud u skladu s čl. 138.a tog Zakona u postupku, koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete, koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika pa se tužiteljica osnovano poziva na presudu u kolektivnom sporu, kao i u skladu s čl. 502.c ZPP-a .

27. Glede preplaćenih anuiteta zbog promjene tečaja –valutna klauzula valja reći da presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: Pž-6632/2017 od dana 14. lipnja 2018., u točki 1. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od dana 4. srpnja 2013., u dijelu točke 1.,2.,3.,4.,5.,6.. izreke , kojom se utvrđuje da je između ostalih i ovdje tuženik , ,,u razdoblju od 1. travnja 2004. do 23. prosinca 2008. , povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika zaključujući Ugovore o kreditima koristeći u istima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak te je ta presuda postala pravomoćna dana 14. lipnja 2018. a tužiteljica je u ovom individualnom sporu podnijela tužbu u roku kraćem od pet godina od dana pravomoćnosti presude , odnosno dana 12 lipnja 2023. , tako da nije proteklo 5 godina i nije nastupila zastara takve tražbine tužitelja.

28. Tuženik se protivio preinaci tužbe tužiteljice u podnesku od 13. rujna 2024.

29. Prema čl. 191. st. 1. ZPP-a preinaka tužbe jest promjena istovjetnosti zahtjeva, povećanje postojećeg ili isticanje drugog zahtjeva uz postojeći, a prema st.2. istog članka Zakona, ako tužitelj preinačuje tužbu tako da, zbog okolnosti koje su nastale nakon podnošenja tužbe, zahtijeva iz iste činjenične osnove drugi predmet ili novčanu svotu, tuženik se takvoj preinaci ne može protiviti.

30. U konkretnom slučaju tuženik se ne može protiviti preinaci tužbe od 13. rujna 2024. , jer je tužiteljica nakon provedbe financijskog vještačenja , iz iste činjenične osnove zahtijevala drugu novčanu svotu pa je valjalo dopustiti takvu preinaku.

31. Tuženik tijekom postupka tvrdi da tužiteljica nije dokazala da je potrošač , međutim takav prigovor tuženika nije osnovan , jer tužiteljica nije sklopila predmetni Ugovor o kreditu radi obavljanja djelatnosti već je kredit bio namjenski za kupnju automobila za osobne potrebe kako to u svom uvjerljivom i logičnom iskazu tvrdi tužiteljica pa iz toga proizlazi da je korisnik kredita potrošač , jer ukoliko bi korisnik kredita bila pravna osoba tada se kredit ne bi isplaćivao na kunski račun, kao što je to u konkretnom slučaju već na žiro račun i korisnik takvog kredita bi morao dostaviti svu dokumentaciju , koju je kreditor tražio, jer ukoliko ista ne bi bila u skladu s uvjetima kreditora, kredit ne bi bio odobren , a osim toga u poslovnim knjigama tuženika kredit se vodi kao potrošački kredit , a ne kao poslovni i kao takav je ishođen i odobren od tuženika, dakle u samom Ugovoru o kreditu navedena je namjena kredita, čime je tužiteljica dokazala da je potrošač.

32. Osim toga , poslovni krediti se odobravaju po sasvim različitim kriterijima i kao takvi se vode u banci i za njih je potrebno dokazivati bonitet poslovnog subjekta te je potrebna i izrada poslovnog plana te isplativost poslovnog poduhvata , a ako se radi o projektnom kreditiranju , potrebno je odobrenje nadzornog odbora banke.

33. Dakle, tužiteljica je tijekom postupka dokazala da je potrošač u smislu čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača , jer je potrošač fizička osoba , koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne , obrtničke ili profesionalne djelatnosti.

34. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st.5. ZPP-a , s obzirom da tužiteljica nije uspjela u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva ( zatezne kamate ) , a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi tako da je u cijelosti tužiteljici dosuđena naknada troškova parničnog postupka i troškovi parničnog postupka odnose se na zastupanje tužiteljice po punomoćniku , koji je odvjetnik u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i to: za sastav tužbe. po tbr 7/1 100 bodova , za sastav podneska od dana 6. 3. 2024. po tbr. 8/1 100 bodova, za sastav podneska od dana 19. 3. 2024. po tbr 8/1 100 bodova , za zastupanje na raspravi dana 12. 6.2024. po tbr. 9/1 100 bodova, za sastav podneska od dana 20. 6. 2024. po tbr 8/4 25 bodova ( dostava podatka da je plaćen predujam tbr 8/4 –ostali podnesci ) , za sastav podneska od dana 13. 9. 2024. po tbr 8/1 100 bodova i za zastupanje na raspravi dana 19. 11. 2024. po tbr 9/1 100 bodova ,a kako je 1 bod 2,00 EUR , to iznosi 1.250,00 EUR te PDV od 25% u iznosu od 312,50 EUR čemu valja pribrojiti troškove financijskog vještačenja u iznosu od 300,00 EUR tako da su tužiteljici dosuđeni troškovi parničnog postupka u iznosu od 1.862,50 EUR na koji iznos sukladno čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a teku zakonske zatezne kamate od dana donošenja prvostupanjske presude dana 5. ožujka 2025.

35. U preostalom iznosu od 187,50 EUR s zakonskom zateznom kamatom odbijen je kao neosnovan zahtjev tužiteljice za naknadu troškova parničnog postupka s zakonskom zatezno kamatom.

36. Budući da tuženik nije uspio u parnici , to je odbijen njegov zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 1.000,00 EUR s zakonskom zateznom kamatom.

U Zaboku 5. ožujka 2025.

S u d a c

Branko Herceg

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 dana od dana dostave iste, pisano u tri primjerka , putem ovog suda , nadležnom Županijskom sudu

Dostaviti:

1. Marin Ivanović, odvjetnik iz Zagreba , Selska 46

2. Odvjetničko društvo Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. iz Zagreba,

Lopašićeva 6