Poslovni broj: P-834/2024-8

Općinski sud u Dubrovniku

Dr. Ante Starčevića 23

20000 Dubrovnik

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Dubrovniku, sutkinja Marija Bušković, u pravnoj stvari tužitelja ŠR, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], protiv tuženice Hrvatska poštanska banka d.d. Zagreb, Jurišićeva 4, OIB: 87939104217, koju zastupa punomoćnikŠime Petrić, odvjetnik iz Zadra, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane javne glavne rasprave zaključene 13. veljače 2025. u prisutnosti tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženice, 5. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnom odredba čl. 19.toč. 3. Ugovora o kreditu broj 311463 od 8. kolovoza 2006., solemniziranog 25. kolovoza 2006. kod Anđelka Stanića, javnog bilježnika u Dubrovniku, pod poslovnim brojem OU-947/2006. koja glasi: ¨Korisnik kredita može kredit vratiti prijevremeno uz uvjete dogovorne s Bankom sukladno

Odluci o kamatama i naknadama Banke.¨

II. Nalaže se tuženici u roku od 15 dana isplatiti tužitelju iznos od 872,27 eura sa zateznom kamatom tekućom od 16. prosinca 2014. do isplate po stopi koja se do 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila posljednjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunato za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

III. Odbija se zahtjev tuženice za nadoknadu troškova postupka u iznosu od 375,00 eura.

Obrazloženje

1.1. Tužitelj u tužbi podnesenoj ovom sudu 9. listopada 2024. tvrdi da je s prednicom tuženice Volksbank d.d. 8. kolovoza 2006. sklopio Ugovor o kreditu broj 311464, uz primjenu valutne klauzule u CHF i obvezu otplate kredita kroz 171 mjesečni anuitet. Navodi da je zbog stalnog rasta tečaja CHF prijevremeno vratio kredit i to 15. prosinca 2014., a da mu je tada naplaćena naknada za prijevremenu otplatu kredita koja je iznosila 6.572,18 kuna. Ukazuje da je odlukama Ustavnog suda RH odbijena ustavna tužba banaka protiv presude Vrhovnog suda poslovni broj Rev-112/18 od 9. ožujka 2022. kojom je presuđeno da banke nisu smjele ugovarati i naplaćivati tzv. izlazne naknade za prijevremenu otplatu kredita, kao i naknade za prijevremenu otplatu kredita, a da je pri tome nebitno jesu li ugovarale odredivi ili neodredivi iznos naknade.

1.2. Tužitelj tvrdi da predmetni ugovor predstavlja tipski ugovor koji je tuženica unaprijed pripremila i o čijim se odredbama nije indvidualno pregovaralo, a konkretna odredba, protivno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravim i obvezama na njegovu štetu. Osim što navedenu odredbu smatra nepoštenom, ukazuje da je ista protivna i čl. 1024. Zakon o obveznim odnosima. Ističe da baka prijevremenom otplatom ne trpi nikakvu štetu jer prijevremeno dobiva iznos kojeg može dalje ulagati i ostvarivati prihod. Ukazuje da je ovaj Ugovor već bio predmet spora na ovom sudu te je isti pravomoćno okončan uz utvrđenje suda da je upravo on nadležan za sporove koji proizlaze iz predmetnog ugovora o kreditu.

1.3. Slijedom navedenog, predlaže utvrditi ništetnom odredbu čl. 19. toč. 3. predmetnog ugovora o kreditu kojim je ugovoreno plaćanje naknade za prijevremenu otplatu kredita, uz obvezu tuženika da mu isplati plaćeni iznos od 872,27 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 16. prosinca 2014. do isplate.

2. U odgovoru na tužbu i tijekom postupka tuženica prigovara mjesnoj nadležnosti ovog suda jer da je predmetnim ugovorom ugovorena nadležnost suda u Zagrebu. Smatra da je potraživanje tužitelja zastarjelo obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog ugovora. U odnosu na samu naknadu tvrdi da ista predstavlja naknadu štete koja je banci nastala zbog prijevremene otplate kredita jer je ona računala na novčani priljev od kamata tijekom ugovorenog razdoblja otplate, a do istog nije došlo jer tužitelj nije ispunio svoju obvezu na ugovoreni način. Smatra da je visina naknade jasno određene u vezi odluke tuženice koja je svima dostupna, dok je tužitelj kao poslovno sposobna osoba, uz solemnizaciju ugovora, pristao na plaćanje iste. Pojašnjava da prijevremenom otplatom kredita imovine i obveza banke postaju neusklađene te je takvo stanje bilance zabranjeno uz sankcioniranje na temelju Zakona o kreditnim institucijama kojeg ona mora poštivati u svom poslovanju, s tim da za nju nastaje obveza reinvestiranja navedenog iznosa radi usklađivanja bilanca, a isto ovisi o trenutnoj ponudi i potražnji. Tvrdi da je u konkretnoj godini prijevremene otplate kredita – 2014. – pala potražnja za kreditima i kamatne stope na tržištu što za nju znači gubitak marže. Tvrdi da je ugovorena naknada od 3 % preostalog iznosa glavnice u nerazmjerno manjem iznosu od stvarno nastale štete za nju, uz mogućnost tretiranja iste kao odustatnine, a što legitimno sredstvo zaštite njenih prava. Osporava i visina potraživanja tužitelja ukoliko isti ne dostavi njen obračun o plaćenoj naknadi. Slijedom navedenog, predlaže odbiti zahtjev tužitelja i naložiti mu da joj nadoknadi troškove ovog postupka.

3.1. U odnosu na prigovor nenadležnosti ovog suda, pravilno tuženica ukazuje na sadržaj odredbe čl. 18. toč. 2. predmetnog ugovora kojom je, u slučaju spora, ugovorena nadležnost suda u Zagrebu, no kada se sadržaj cijelog ugovora dovede u vezu s istom, jasno je da se radi o odredbi ugovora koju je unaprijed formulirala prednica tuženice kao trgovac, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koa dovodi do znatne neravnoteže u pravima i obvezama stranaka.

3.2. Naime, radi se o tipskom ugovoru koji je sastavila prednica tuženica na 13 stranica teksta bez proreda, te koja odredba kao takva nije niti naglašena svojim naslovom.

3.3. Potpuno je nelogično i neživotno da bi tužitelj kao osoba koja je u vrijeme sklapanja ugovora prebivala na području Dubrovnika, ugovor sklopila u podružnice banke u Dubrovniku te ga solemnizirala kod javnog bilježnika u Dubrovniku, na temelju informiranog pristanka, dogovorila da u slučaju spora mora putovati na sud u Zagreb, time grad udaljen više stotina kilometara, uz sve troškove koje isto za njega stvara, pored suda u Dubrovniku, a u kojem banka već ima poslovnicu preko koje vrši poslovanje.

3.4. Slijedom navedenog, ocjena je ovog suda da je predmetna odredba ugovora o nadležnosti suda u slučaju spora nepoštena i ništetna u smislu čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03.).

3.5. Odredbom čl. 48. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 84/08, 57/11, 25/13, 70/19 i 80/22; dalje u tekstu ZPP) propisano da je za suđenje u sporovima protiv pravnih osoba općemjesno je nadležan sud na čijem se području nalazi njihovo registrirano sjedište, dok je čl. 59. ZPP-a propisano da je za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda općemjesne nadležnosti nadležan je i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi.

3.6. Uzimajući u obzir da je spor nastao u povodu djelatnosti poslovnice koja se nalazi na području ovog suda te da je tuženik potrošač s prebivalištem na području nadležnosti ovog suda, u vezi s čl. 19.l Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 9/15., 78/15., 102/15., 52/16., 128/22., 156/23.), prigovor tuženice je ocijenjen neosnovanim.

4.1. Tijekom glavne rasprave pročitani su ugovor o kreditu, prometna kartica po kreditu, dopis tužitelja od 17.10.2023. i odgovor tuženice od 9. rujna 2024. te je saslušan tužitelj.

4.2. Obzirom su odlučne činjenice utvrđene temeljem provedenih dokaza, daljnji dokazi nisu izvođeni jer je ocijenjeno da bi isto bilo protivno načelu ekonomičnosti postupka, pored činjenice da tuženica nije dostavila ispravu na koju se sama poziva kao dokaz visine, a istu je upravo ona sastavila i kod nje se nesporno nalazi.

5. Ocjenom svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno čl. 8. Zakonom o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 84/08, 57/11, 25/13, 70/19 i 80/22; dalje u tekstu ZPP), utvrđeno je da su zahtjevi tužitelja osnovani.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništenosti odredbe ugovora o kreditu kojim je ugovorena obveza plaćanja naknade tuženici u slučaju prijevremene otplate kredita te isplata stečenog temeljem ove odredbe ugovora.

7. Nesporno je među strankama:

-da su prednica tuženice i tužitelj 8. kolovoza 2006. sklopili predmetni ugovor o kreditu,

- da je tužitelj prijevremeno platio kredit i

- da mu je tuženica pri otplati kredita naplatila naknadu za prijevremenu otplatu kredita.

8. Sporno je među strankama:

- je li odredba ugovora o kreditu kojom je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita ništetna,

- visina plaćene naknade te

- zastara potraživanja tužitelja.

9. Čitanjem ugovora o kreditu utvrđeno je da se radi o tipskom, unaprijed formuliranom ugovoru, pisanom na 13 stranica teksta bez proreda, u kojem je na 11 stranici ugovora pod naslovom ¨ostale odredbe¨ čl. 19., pod točkom 3. navedeno: ¨Korisnik kredita može kredit prijevremeno vratiti uz uvjete dogovorene s Bankom sukladno Odluci o kamatama i naknadama Banke¨.

10. Iz sadržaja navedene odredbe prosječni potrošač može shvatiti da ima pravo prijevremeno vratiti kredit, no uz nepoznate i neodređene uvjete. Naime, iz sadržaja iste nije razvidno koja je to konkretno odluka banke (datum, broj) niti koje su to naknade, a još manje što ta naknada predstavlja u smisnlu cijene pružene usluge ili pak naknade štete ili pak odustatnine. Već iz same formulacije ove odredbe je jasno da tužitelj nije uopće bio informiran sadržaju i značenju ove odredbe ugovora pa da na nju pristane. Naime, cijena usluge, osim kvalifikacije same usluge, mora sadržavati određeni ili odredivi iznos obveze, a što ova odredba ne sadrži.

11. Odredbom čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/2003), a koji je bio na snazi u vrijeme ugovaranja predmetnog ugovora o kreditu, je propisano ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a stavkom 2. istog članka, da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, s tim da je, sukladno stavku 4. ovog članka, trgovac koji tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan to dokazati.

12. Tuženica ničim ne dokazuje da bi se o ovoj odredbi ugovora pregovaralo, a potpuno je nelogično i neživotno da bi potrošač informirano i s pravom voljom pristao preuzeti neodređenu i neodredivu obvezu, uz uvjete koji nisu navedeni u ugovoru, a koje prema formulaciji odredbe banke određuje jednostranom, nedovoljno određenom odlukom.

13. Pri tome se ukazuje, a kako to proizlazi iz presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-673/23-2, da iz okolnosti da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru, da se o spornoj odredbi nije niti moglo pregovarati, može se zaključiti da banka o tim zakonitim interesima potrošača nije vodila računa. Uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom da li bi neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade), kao i da prema odredbi čl. 83. ZZP, treba imati u vidu sve okolnosti prije i prilikom sklapanja samog ugovora, ostale ugovorne odredbe te narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve s obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu.

14. Uzimajući u obzir da se radi o nejasnoj i nerazumljivoj odredbi ugovora, a kojoj stranke nisu prethodno pregovarale i na čiji sadržaj tužitelji nije mogao utjecati niti je informiran o učincima iste, zaključak je ovog suda da je predmetna odredba ugovora nepoštena i ništetna.

15.1. Nastavno na prethodno navedenog, a u vezi tvrdnji tuženice da se radi o naknadi štete nastale prijevremenom otplatom kredita ukazuje se da se ugovorna šteta, odnosno šteta nastala zbog neispunjenja ugovora ne predmnjeva te je onaj tko tvrdi da mu je ista nastala dužan dokazati štetu, krivnju druge ugovorene strane i uzročnu vezu, a u vezi s čl. 1024. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23.)

15.2. Tuženica ničim ne dokazuje da joj je u konkretnom slučaju zaista nastala šteta u vidu nemogućnosti daljnjeg plasmana prijevremeno vraćenih sredstava, a niti da je zbog navedenog bila u nemogućnosti uskladiti bilancu i zbog toga platila kaznu pa da bi sukladno čl. 1024. st. 2. i 3. ZOO-a imala pravo istu naplatiti.

16. Slijedom navedenog, ocjena je ovog suda da je tuženica bez valjane osnove naplatila tužitelju naknadu za prijevremenu otplatu kredita te je istu, sukladno čl. 323. ZOO-a, u vezi s čl. 1115. ZOO-a i čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-a, dužna vratiti tužitelju.

17. U odnosu na samu visinu stečenog bez osnove, ukazuje se da iz dostavljene prometne kartice po kreditu (list 30 spisa) proizlazi da je tuženica tužitelju 15. prosinca 2014. naplatila naknadu za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 6.572,18 kuna, a što prema fiksnom tečaju konverzije pri uvođenju valute eura u RH (1e =7.53450 kuna), iznosi 872,27 eura, kako to tužitelj i potražuje.

18.1. U odnosu na istaknuti prigovor zastare potraživanja tužitelja, ukazuje se da pravo na isticanje ništetnosti sukladno čl. 328. ZOO-a nikada ne zastarijeva, dok sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda RH, izraženom na sjednici Građanskog odjela tog suda 30. siječnja 2020., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05. (članak 104. stavak 1. ZOO/91.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

18.2. Obzirom je ništetnost predmetne odredbe ugovora o kreditu utvrđena tek ovom presudom, jasno je da restitucijski zahtjev tužitelja kojim zahtjeva vraćanje iznosa plaćene naknade za prijevremenu otplatu kredita nije zastario.

19. Tužitelj nije podnio zahtjev za nadoknadu troškova postupka obzirom se zastupao sam u postupku, a kao potrošač je oslobođen plaćanja sudskih pristojbi, dok tuženica nema pravo na nadoknadu troškova postupka jer nije uspjela u sporu (čl. 154. st. 1. ZPP-a).

Dubrovnik, 5. ožujka 2025.

Sutkinja

Marija Bušković

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa iste. Žalba se podnosi nadležnom županijskom sudu, putem ovog suda, pisano u tri istovjetna primjerka.

Dostaviti:

1. tužitelju

2. pun. tuženice