REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-4198/2023-19

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu tog suda Lauri Crnić Klapšić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ZK, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnica Andrea Dominkuš, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika Erste&Steiermarkische bank d.d., OIB: 23057039320, Rijeka, Jadranski trg 3A, koje zastupa punomoćnik Damir Metelko, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 13. veljače 2025. u prisutnosti tužitelja osobno i njegove punomoćnice Andree Dominkuš, odvjetnice, a u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, 5. ožujka 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništavima odredbe članka 2. i članka 7. Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160 / 51404627-5102484909 od 24. lipnja 2005. godine sklopljenog između tužitelja ZK, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika Erste&Steiermarkische bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320 kao kreditora, sve u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF.

II. Nalaže se tuženiku Erste&Steiermarkische bank d.d.., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320 isplatiti tužitelju FK, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 7.906,98 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja kamata teče u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23) i to za razdoblje do 30.06.2011. po stopi od 14% godišnje, od 01.07.2011. do 31.07.2015. po stopi od 12% godišnje, od 01.08.2015. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01.01.2023. do 29.12.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023., pa do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja kamata teče:

na iznos od 9,87 EUR od dana 2.11.2008. pa do isplate,

na iznos od 12,77 EUR od dana 2.1.2009. pa do isplate,

na iznos od 13,95 EUR od dana 2.2.2009. pa do isplate,

na iznos od 15,14 EUR od dana 2.3.2009. pa do isplate,

na iznos od 11,58 EUR od dana 2.4.2009. pa do isplate,

na iznos od 11,74 EUR od dana 2.5.2009. pa do isplate,

na iznos od 7,71 EUR od dana 2.6.2009. pa do isplate,

na iznos od 2,99 EUR od dana 2.7.2009. pa do isplate,

na iznos od 4,93 EUR od dana 2.8.2009. pa do isplate,

na iznos od 8,35 EUR od dana 2.9.2009. pa do isplate,

na iznos od 5,02 EUR od dana 2.10.2009. pa do isplate,

na iznos od 4,70 EUR od dana 2.11.2009. pa do isplate,

na iznos od 8,66 EUR od dana 2.12.2009. pa do isplate,

na iznos od 11,83 EUR od dana 2.1.2010. pa do isplate,

na iznos od 15,99 EUR od dana 2.2.2010. pa do isplate,

na iznos od 14,98 EUR od dana 2.3.2010. pa do isplate,

na iznos od 22,13 EUR od dana 2.4.2010. pa do isplate,

na iznos od 20,58 EUR od dana 2.5.2010. pa do isplate,

na iznos od 22,28 EUR od dana 2.6.2010. pa do isplate,

na iznos od 39,06 EUR od dana 10.7.2010. pa do isplate,

na iznos od 30,64 EUR od dana 11.8.2010. pa do isplate,

na iznos od 52,56 EUR od dana 2.9.2010. pa do isplate,

na iznos od 44,89 EUR od dana 2.10.2010. pa do isplate,

na iznos od 38,27 EUR od dana 2.11.2010. pa do isplate,

na iznos od 54,34 EUR od dana 11.12.2010. pa do isplate,

na iznos od 68,14 EUR od dana 2.1.2011. pa do isplate,

na iznos od 60,59 EUR od dana 2.2.2011. pa do isplate,

na iznos od 62,92 EUR od dana 2.3.2011. pa do isplate,

na iznos od 56,60 EUR od dana 2.4.2011. pa do isplate,

na iznos od 57,30 EUR od dana 2.5.2011. pa do isplate,

na iznos od 77,35 EUR od dana 2.6.2011. pa do isplate,

na iznos od 80,67 EUR od dana 2.7.2011. pa do isplate,

na iznos od 103,51 EUR od dana 2.8.2011. pa do isplate,

na iznos od 83,65 EUR od dana 10.9.2011. pa do isplate,

na iznos od 76,96 EUR od dana 11.10.2011. pa do isplate,

na iznos od 77,35 EUR od dana 11.11.2011. pa do isplate,

na iznos od 79,92 EUR od dana 2.12.2011. pa do isplate,

na iznos od 84,51 EUR od dana 2.1.2012. pa do isplate,

na iznos od 89,64 EUR od dana 2.2.2012. pa do isplate,

na iznos od 89,76 EUR od dana 2.3.2012. pa do isplate,

na iznos od 86,56 EUR od dana 2.4.2012. pa do isplate,

na iznos od 87,61 EUR od dana 2.5.2012. pa do isplate,

na iznos od 89,59 EUR od dana 2.6.2012. pa do isplate,

na iznos od 87,71 EUR od dana 2.7.2012. pa do isplate,

na iznos od 87,85 EUR od dana 2.8.2012. pa do isplate,

na iznos od 86,04 EUR od dana 2.9.2012. pa do isplate,

na iznos od 82,47 EUR od dana 2.10.2012. pa do isplate,

na iznos od 86,58 EUR od dana 2.11.2012. pa do isplate,

na iznos od 87,76 EUR od dana 2.12.2012. pa do isplate,

na iznos od 87,85 EUR od dana 2.1.2013. pa do isplate,

na iznos od 81,89 EUR od dana 2.2.2013. pa do isplate,

na iznos od 85,73 EUR od dana 2.3.2013. pa do isplate,

na iznos od 86,76 EUR od dana 2.4.2013. pa do isplate,

na iznos od 84,46 EUR od dana 2.5.2013. pa do isplate,

na iznos od 78,01 EUR od dana 2.6.2013. pa do isplate,

na iznos od 75,46 EUR od dana 2.7.2013. pa do isplate,

na iznos od 78,12 EUR od dana 2.8.2013. pa do isplate,

na iznos od 80,83 EUR od dana 2.9.2013. pa do isplate,

na iznos od 85,82 EUR od dana 2.10.2013. pa do isplate,

na iznos od 83,41 EUR od dana 2.11.2013. pa do isplate,

na iznos od 84,71 EUR od dana 2.12.2013. pa do isplate,

na iznos od 85,61 EUR od dana 2.1.2014. pa do isplate,

na iznos od 88,30 EUR od dana 2.2.2014. pa do isplate,

na iznos od 89,83 EUR od dana 2.3.2014. pa do isplate,

na iznos od 88,75 EUR od dana 2.4.2014. pa do isplate,

na iznos od 86,79 EUR od dana 2.5.2014. pa do isplate,

na iznos od 85,82 EUR od dana 2.6.2014. pa do isplate,

na iznos od 86,66 EUR od dana 2.7.2014. pa do isplate,

na iznos od 88,99 EUR od dana 2.8.2014. pa do isplate,

na iznos od 91,98 EUR od dana 2.9.2014. pa do isplate,

na iznos od 92,48 EUR od dana 2.10.2014. pa do isplate,

na iznos od 93,51 EUR od dana 2.11.2014. pa do isplate,

na iznos od 95,26 EUR od dana 2.12.2014. pa do isplate,

na iznos od 94,24 EUR od dana 2.1.2015. pa do isplate,

na iznos od 95,59 EUR od dana 2.2.2015. pa do isplate,

na iznos od 95,59 EUR od dana 2.3.2015. pa do isplate,

na iznos od 95,59 EUR od dana 2.4.2015. pa do isplate,

na iznos od 95,59 EUR od dana 2.5.2015. pa do isplate,

na iznos od 95,59 EUR od dana 2.6.2015. pa do isplate,

na iznos od 95,57 EUR od dana 2.7.2015. pa do isplate,

na iznos od 94,85 EUR od dana 2.8.2015. pa do isplate,

na iznos od 94,85 EUR od dana 2.9.2015. pa do isplate,

na iznos od 94,85 EUR od dana 2.10.2015. pa do isplate,

na iznos od 94,85 EUR od dana 2.11.2015. pa do isplate,

na iznos od 94,85 EUR od dana 2.12.2015. pa do isplate,

na iznos od 94,85 EUR od dana 2.1.2016. pa do isplate,

na iznos od 94,79 EUR od dana 2.2.2016. pa do isplate,

na iznos od 128,99 EUR od dana 2.3.2016. pa do isplate,

na iznos od 122,46 EUR od dana 2.4.2016. pa do isplate,

na iznos od 119,12 EUR od dana 2.5.2016. pa do isplate,

na iznos od 116,37 EUR od dana 2.6.2016. pa do isplate,

na iznos od 125,11 EUR od dana 2.7.2016. pa do isplate,

na iznos od 122,33 EUR od dana 2.8.2016. pa do isplate,

na iznos od 117,87 EUR od dana 2.9.2016. pa do isplate,

na iznos od 122,37 EUR od dana 2.10.2016. pa do isplate,

na iznos od 124,19 EUR od dana 2.11.2016. pa do isplate,

na iznos od 127,43 EUR od dana 2.12.2016. pa do isplate,

na iznos od 130,09 EUR od dana 2.1.2017. pa do isplate,

na iznos od 128,35 EUR od dana 2.2.2017. pa do isplate,

na iznos od 127,06 EUR od dana 2.3.2017. pa do isplate,

na iznos od 125,68 EUR od dana 2.4.2017. pa do isplate,

na iznos od 122,22 EUR od dana 2.5.2017. pa do isplate,

na iznos od 116,85 EUR od dana 2.6.2017. pa do isplate,

na iznos od 115,81 EUR od dana 2.7.2017. pa do isplate,

sve u roku 15 dana.

III. Utvrđuje se ništavom odredba članka 10. Ugovora o kreditu broj 2402006- 1031262160 / 51404627-5102484909 od 24. lipnja 2005. godine sklopljenog između tužitelja ZK, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika Erste&Steiermarkische bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320 kao kreditora, kojom je ugovorena obveza tužitelja da je za obradu zahtjeva i odobravanje kredita dužan prije korištenja kredita platiti tuženiku 2,50% (dva cijelih pedeset posto) naknade na iznos kredita.

IV. Nalaže se tuženiku Erste&Steiermarkische bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320 isplatiti tužitelju FK, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 603,57 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja kamata teče za razdoblje od 29.06.2005. do 31.12.2007. po stopi propisanoj Uredbom o visini stope zatezne kamate od 15% godišnje, a za daljnje razdoblje u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23) i to za razdoblje od 01.01.2008. do 30.06.2011. po stopi od 14% godišnje, od 01.07.2011. do 31.07.2015. po stopi od 12% godišnje, od 01.08.2015. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01.01.2023. do 29.12.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023., pa do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

V. Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tuženika istaknuto radi prebijanja s osnove razlike u iznosu depozita zbog promjene tečaja u iznosu od 331,00 eura zajedno sa zateznim kamatama tekućim na iznose od:

- EUR 2,73 od 02.08.2005.

pa do isplate,

- EUR 3,24 od 02.03.2006.

pa do isplate,

- EUR 4,91 od 02.04.2006.

pa do isplate,

- EUR 4,28 od 02.05.2006.

pa do isplate,

- EUR 3,67 od 02.06.2006.

pa do isplate,

- EUR 4,88 od 02.07.2006.

pa do isplate,

- EUR 5,26 od 02.08.2006.

pa do isplate,

- EUR 3,12 od 02.09.2006.

pa do isplate,

- EUR 3,82 od 02.10.2006.

pa do isplate,

- EUR 3,70 od 02.11.2006.

pa do isplate,

- EUR 4,69 od 02.12.2006.

pa do isplate,

- EUR 7,51 od 02.01.2007.

pa do isplate,

- EUR 9,41 od 02.02.2007.

pa do isplate,

- EUR 8,53 od 02.03.2007.

pa do isplate,

- EUR 9,04 od 02.04.2007.

pa do isplate,

- EUR 13,84 od 02.05.2007.

pa do isplate,

- EUR 15,02 od 02.06.2007.

pa do isplate,

- EUR 16,58 od 02.07.2007.

pa do isplate,

- EUR 16,57 od 02.08.2007.

pa do isplate,

- EUR 14,43 od 02.09.2007.

pa do isplate,

- EUR 17,61 od 02.10.2007.

pa do isplate,

- EUR 17,68 od 02.11.2007.

pa do isplate,

- EUR 15,46 od 02.12.2007.

pa do isplate,

- EUR 15,70 od 02.01.2008.

pa do isplate,

- EUR 10,94 od 02.02.2008.

pa do isplate,

- EUR 7,77 od 02.03.2008.

pa do isplate,

- EUR 4,65 od 02.04.2008.

pa do isplate,

- EUR 11,98 od 02.05.2008.

pa do isplate,

- EUR 14,01 od 02.06.2008.

pa do isplate,

- EUR 11,79 od 02.07.2008.

pa do isplate,

- EUR 16,22 od 02.08.2008.

pa do isplate,

- EUR 15,22 od 02.09.2008.

pa do isplate,

- EUR 10,85 od 02.10.2008.

pa do isplate,

- EUR 5,89 od 02.12.2008.

pa do isplate,

i to do dana 31.12.2007. po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.01.2008. do isplate s kamatama po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31.07.2015., koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 01.08.2015. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od dana 01.01.2023. po stopi koja se, za svako polugodište, određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg

polugodišta za tri postotnih poena.

VI. Nalaže se tuženiku Erste&Steiermarkische bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320 naknaditi tužitelju FK, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] troškove parničnog postupka u iznosu od 1.250,00 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od 5. ožujka 2025., pa do isplate u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 155/23) po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

VII. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 25.5.2023. navodi da je 24. lipnja 2005. zaključio s tuženikom kao kreditorom Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160 / 51404627-5102484909 u svojstvu korisnika kredita na iznos od 38.557,77 CHF, protuvrijednost u kunama obračunata po srednjem tečaju Banke (ovdje tuženika) na dan puštanja kredita u tečaj. Namjena kredita bila je za zatvaranje obveza (iz minusa u plus) – krediti građana preko tri godine uz čvrstu valutnu klauzulu. Tuženik je u Ugovor o kreditu ugradio odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze bila promjenjiva i to na osnovi jednostrane odluke tuženika. Tako je člankom 8. stavkom 2. predmetnog Ugovora ugovoreno da se za vrijeme trajanja Ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope, kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama Banke (ovdje tuženika). Na dan sklapanja Ugovora kamatna stopa bila je ugovorena u visini 7,99% godišnje. U razdoblju od sklapanja Ugovora, tuženik je samovoljno i bez pristanka tužitelja u više navrata mijenjao kamatnu stopu. Jednako tako, odredbom čl. 7. Ugovora propisano je da se kredit otplaćuje u 144 mjesečnih anuiteta, te da kredit dospijeva na naplatu svakog prvog u mjesecu. Početni anuitet iznosio je 417,16 CHF, a ugovoreno je da će se povrat obveza iz predmetnog Ugovora obračunati po srednjem tečaju Banke (tuženika) za CHF na dan odobrenja žiro-računa Banke.

1.1. Tužitelj ukazuje na kolektivni spor, koji je pred Trgovačkim sudom u Zagrebu vođen pod poslovnim brojem P-1401/2012, u odnosu na utvrđenje nepoštenosti i ništetnosti valutne klauzule vezane za CHF, a pravomoćno je okončan donošenjem presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. U odnosu na tuženika u ovom predmetu, kao 3. tuženika u predmetu po kolektivnoj tužbi, presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018., pod točkom I. izreke, potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u točki 3. izreke u kojoj je utvrđeno da je ERSTE & STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. u razdoblju od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja ugovora nije potrošače informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tužena postupala suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kao i Zakona o obveznim odnosima. Zakon o parničnom postupku propisuje postupak u slučaju tužbi radi zaštite kolektivnih interesa i prava. Odredbom čl. 502.c propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava, a u kojem je slučaju sud vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se fizička ili pravna osoba na njih pozvati.

1.2. Sukladno izloženom stavu Vrhovnog suda RH i Ustavnog suda RH o direktnom učinku tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača na ostvarenje prava potrošača u posebnim postupcima, raspravni sud vezan je tim utvrđenjima u parnici pokrenutoj ovom tužbom. Slijedom navedenog, kako je predmetni ugovor o namjenskom kreditu sklopljen upravo u navedenom razdoblju na koje se odnosi naprijed navedeni kolektivni spor, tužitelj se, kao potrošač, poziva na pravna utvrđenja iz predmetnog kolektivnog spora, odnosno iz naprijed navedenih presuda kojima je u postupku pod posl.br. P-1401/12 pred Trgovačkim sudom u Zagrebu i Visokim trgovačkim sudom RH pravomoćno odlučeno o tužbi radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, jer se u ovom predmetu radi o ugovoru istovrsnom onima koji su bili predmet opisanog kolektivnog spora i zahtijeva od Suda da utvrdi da su odredbe predmetnog ugovora o kreditu od 24.06.2005. godine kojima je ugovorena otplata kredita uz primjenu valutne klauzule vezane uz CHF ništetne.

1.3. Prilikom ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima u pravnom poslu između tužitelja i tuženika, tuženik je propustio tužitelja u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti u svezi zaključenja predmetnog ugovora o kreditu. Tužitelj kao potrošač nije imao mogućnosti niti kapaciteta da uvidi sve moguće rizike niti ekonomske posljedice vezanja njegove ugovorne obveze za tečaj švicarskog franka, o čemu ga je bio dužan informirati tuženik kao trgovac, a što je propustio učiniti. Dapače, prilikom ugovaranja predmetnog pravnog posla, tuženik je sporni “kreditni proizvod” s valutnom klauzulom u švicarskim francima prikazao kao povoljniji, te je tužitelj, postupajući s povjerenjem prema kreditnoj instituciji, prihvatio tako prezentirane činjenice. Pri tom je tuženik svoje “kreditne proizvode” prikazao kao gotove, unaprijed pripremljene proizvode i nije ostavio mogućnost da se pregovara o pojedinačnim ugovornim odredbama, slijedom čega je postupajući protivno načelu savjesnosti i poštenja kao osnovnom načelu obveznog prava predmetnim ugovornim odredbama uzrokovao značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, odnosno postupio je i protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača.

1.4. Obzirom su ugovorne odredbe, kojima je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF, ništetne i nepoštene, a tuženik je kod obračuna anuiteta primjenjivao te odredbe, to je tužitelj zbog rasta tečaja CHF iznad tečaja važećeg na dan isplate kredita, od početka otplate do njegove konverzije u kredit s valutnom klauzulom u EUR plaćao veći iznos od onoga koji bi plaćao da se plaćalo anuitete po tečaju CHF na dan korištenja kredita, te je na taj način tuženiku preplaćen iznos od 7.599,19 EUR. U članku 10. predmetnog Ugovora o kreditu (naknada) određeno je da je korisnik kredita (ovdje tužitelj) dužan prije korištenja kredita platiti naknadu od 2,50% na iznos kredita za obradu zahtjeva i odobravanje kredita. Tuženik je naplatio tužitelju ovu naknadu prilikom korištenja kredita dana 28.06.2005. godine u iznosu od 4.547,60 HRK / 603,57 EUR. Tuženik nije imao pravo tužitelju kao potrošaču obračunati i naplatiti ovakvu naknadu, niti je jasno na što se ona zapravo odnosi, a ista mu je ugovorna odredba od strane tuženika nametnuta u smislu „uzmi ili ostavi“, jer se o toj ugovornoj odredbi nije moglo pregovarati niti ju je korisnik kredita mogao promijeniti. Dakle, tužitelj kao korisnik kredita nije mogao utjecati na odredbu ugovora pod člankom 10. budući je ista bila unaprijed formulirana od strane tuženika kao davatelja kredita, te se o tim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, što je prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja.

1.5. Ako se radilo o tzv. ulaznoj naknadi za obradu kredita, onda takva odredba svakako nema ni nikakav logični i opravdani smisao jer se radilo o uobičajenom i standardnom poslu, koji tuženik u okviru svog poslovanja obavlja (time se bavi- kreditiranjem) te za koji se tuženik uobičajeno „naplaćuje“ kroz ugovaranje kamate na kredit, slijedom čega nema pravo na naplatu takve naknade koju je pritom i jednostrano odredio i to ne određujući od čega se sastoji, paušalno - u postotku od iznosa kredita što je u konkretnom slučaju značajan novčani iznos. Navedeno je u suprotnosti s odredbom čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003), a takve nepoštene odredbe su ništetne sukladno odredbi čl. 87. ZZP-a, slijedom čega tužitelj kao korisnika kredita ima pravo na povrat tako naplaćenog iznosa naknade zajedno sa zateznim kamatama od dana naplate naknade do njenog vraćanja.

1.6. Konačno specificiranim tužbenim zahtjevom u podnesku od 22.7.2024. (list 338- 342 spisa) tužitelj predlaže sudu donijeti presudu kojom će utvrditi ništetnim odredbe čl. 2. i čl. 7. Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160 / 51404627-5102484909 u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF te isplatu iznosa od 7.906,98 eura zajedno za zakonskom zateznom kamatom tekućom na pojedine iznose, te da utvrdi ništetnom odredbu čl. 10. Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160 / 51404627-5102484909 kojim je ugovorena obveza tužitelja da je za obradu zahtjeva i odobravanje kredita dužan prije korištenja kredita platiti tuženiku 2,50% naknade na iznos kredita kao i isplatu iznosa od 603,57 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose, a kako je sve pobliže navedeno u izreci presude uz naknadu parničnih troškova sa zateznim kamatama.

2. Tuženik se u odgovoru na tužbu protivi tužbi i tužbenom zahtjevu prvenstveno osporavajući da tužitelj ima status potrošača. Tuženik još ističe prigovor zastare te u bitnom navodi da odluke, na koje se tužitelj poziva, nisu primjenjive na pojedinačne postupke jer su u postupku kolektivne zaštite ocjenjivane okolnosti, koje su postojale u tzv. predugovornoj fazi, a ne u fazi pojedinačnih pregovora, da su tužitelju u konkretnom slučaju bile dostupne sve informacije, odnosno upozoren je i informiran o valutnoj klauzuli na više načina i to reklamnim materijalima, brošurama i oglasima, razgovorom sa službenikom, jasnom odredbom u spornom ugovoru te objašnjenjem pojma valutne klauzule u Informacijama, iz čega proizlazi da je postojalo sasvim dovoljno informacija temeljem kojih je tužitelj mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz CHF, da je institut valutne klauzule općeprihvaćen od svih subjekata u društvu i tužitelj se, kao i svaka druga osoba, zasigurno već susretao sa pravnim poslovima u kojima je cijena ugovorena na temelju tečaja domaće valute u odnosu na bilo koju stranu valutu i stoga je morala biti svjestan da mu obveza ovisi o tečaju te strane valute, slijedom čega odredba predmetnog ugovora kojom se glavnica kredita veže CHF nije bila nepoštena jer ne predstavlja nerazumljivu odredbu, odnosno vrlo je jasna, lako uočljiva i razumljiva te da tuženik nije ostvario niti može ostvariti ekstra profit na tečajnim razlikama jer je i sam zadužen u CHF.

2.1. U odnosu na naknadu za obradu kredita ističe da je ta odredba jasna, razumljiva i lako uočljiva jer propisuje jasan i nedvosmislen iznos naknade koji se ima naplatiti od korisnika kredita za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, odnosno ulazna naknada je izražena u točno naznačenom postotku od 2,50 % na iznos kredita što čini tu odredbu lako uočljivom i razumljivom, pa je utoliko i bespredmetno utvrđivati i eventualnu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene odredbe. Dakle, već u samom uvodu tuženik ističe kako nije dopušteno ocjenjivati je li predmetna ugovorna odredba nepoštena odnosno ništetna, a sve sukladno odredbi čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača prema kojoj odredbi nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Na jednak način određeno je i Direktivom Vijeća Europske unije 93/13/EEZ čiji tekst je inkorporiran spomenutim Zakonom o zaštiti potrošača u hrvatsko nacionalno zakonodavstvo. Osim toga, tuženik ukazuje i na odredbu čl. 83. Zakona o zaštiti potrošača, a kojom je propisano da će sud, prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzeti u obzir narav robe ili usluge, koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.

2.2. O naplati naknade za obradu kredita tužitelj je bio upoznat tijekom pregovora oko ugovaranja ovog ugovora o kreditu i prilikom sklapanja ugovora o kreditu na način da je službenik Banke koji je ugovarao ovaj kredit s tužiteljem tužitelju jasno iskomunicirao da postoji obveza tužitelja na plaćanje takve naknade za obradu kredita. U vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, tužitelju je bio dostupan i prezentiran Izvadak iz Odluke o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva za fizičke osobe, a u kojem se jasno navodi da je korisnik kredita dužan na pisani poziv Banke uplatiti jednokratnu naknadu koja se obračunava prilikom obrade kredita u propisanom postotku iznosa glavnice kredita ili u apsolutnom iznosu sukladno Odluci o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva, a naplaćuje se prije ili prilikom puštanja kredita u tečaj. Nadalje, osim što je ta odredba tužitelju bila lako uočljiva, nedvosmisleno razumljiva i prezentirana od strane službenika tuženika, iznos naknade od 2,50 % od iznosa kredita je naknada za troškove, koji su prouzrokovani tuženiku uslijed obrade kredita.

2.3. Tuženik osporava navode tužitelja kako tuženik nije imao nikakav trošak prilikom obrade kredita kada su se ulaznom naknadom pokrivali troškovi poput: operativnih troškova (trošak rada djelatnika Banke, uključujući i troškove zaposlenika na razvoju i održavanju pripadnih IT sustava i sl.), materijalnih troškova (cijene uredskog materijala, informatičke opreme, trošak s osnove korištenja energenata, trošak s osnove razmjene podataka ili baza podataka s trećim stranama kao što su registar obveza po kreditima SRI, HROK ili HZMO itd.), troškova trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge (npr. trošak poštarine), povezanih regulatornih troškova (npr. za rad djelatnika svih službi, savjetovanje klijenta, izrada ponude za kredit, provjera i unos podataka iz zahtjeva za kredit, obrada zahtjeva, odobravanje kredita, izrada i potpisivanje ugovora, isplata kredita, odlaganje i arhiviranje kreditnog spisa i sl.). Slijedom navedenog, bespredmetno je utvrđivati nepoštenost odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe, a u tom smislu, tuženik ukazuje i na recentnu odluku Suda EU u predmetu broj C-621/17 (Z Kiss protiv CIB Bank Zrt.).

2.4. Nadalje, ukazuje se da je odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača propisano da je ugovorna odredba nepoštena ako uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a da će se prilikom utvrđivanja tih okolnosti uzimati u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. Sve i da je sudu dopušteno utvrđivati nepoštenost/ništetnost predmetne ugovorne odredbe, tuženik ističe kako takva odredba zasigurno ne uzrokuje takvu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama koja bi se imala smatrati značajnom u smislu odredbe čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača. Osim toga, tuženik napominje da u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo nikakvo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade (tek je naknadnim izmjenama potrošačkih propisa 2013. godine definirano koje se naknade i pod kojim uvjetima mogu naplaćivati u potrošačkom kreditiranju, koje odredbe se međutim ne primjenjuju na potrošačke ugovore prije njegova stupanja na snagu tih zakonskih propisa).

2.5. Tuženik ističe da je tek Zakonom o potrošačkom kreditiranju (“Narodne novine”, broj 75/2009) i njegovim izmjenama i dopunama iz 2013. godine (“Narodne novine”, broj 143/2013) zakonodavac u čl. 1. i 14. dao ovlaštenje ministru financija da pravilnikom “pobliže definira naknade i druga pitanja s tim u vezi” pa je tako 31. siječnja 2014. godine donesen Pravilnik o naknadama na potrošačke kredite („Narodne novine“, broj 15/2014), kojim je izrijekom bila u članku 3. kao dopuštena predviđena i naknada za obradu kredita, a vjerovnik ih „u kreditnom poslovanju obračunava i naplaćuje…sukladno tarifi odnosno aktu vjerovnika kojim su određene naknade, a ovisno o vrsti kredita“. Sve do stupanja na snagu navedenog zakonodavstva nije postojalo nikakvo zakonsko ograničenje ugovaranja predmetne naknade za obradu kredita. Naposljetku, zakonodavac je tek Zakonom o stambenom potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 101/2017 od 12. listopada 2017.), propisao, da kreditne institucije ne smiju naplatiti naknadu za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, ali samo u slučaju stambenih potrošačkih kredita, pri čemu se ta zabrana ne primjenjuje na ugovore o kreditu koji su sklopljeni prije stupanja na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 101/2017 od 12. listopada 2017.)

2.6. U konačnici, tuženik ističe prigovor zastare na ovo potraživanje tužitelja, jer je naknada naplaćena 24.06.2005. Naime, ukoliko bi sud iz bilo kojeg razloga smatrao da bi cit. odredba bila nepoštena, na eventualni zahtjev tužitelja kojim bi zahtijevao isplatu naplaćene naknade ima se primijeniti petogodišnji rok od dana plaćanja. Naime, niti jedna od presuda za kolektivnu zaštitu potrošača, a ni neka druga pravomoćna presuda ne utvrđuje ništetnima ugovorne odredbe o naknadama za obradu kredita. Stoga, jasno je da nema ni tužbe koja bi prekinula tijek zastarnog roka za ovu navodnu tražbinu tužitelja. Slijedom svega navedenog, a uzimajući u obzir da naknada između ostalog predstavlja naknadu tuženiku za prouzročene troškove obrade kredita, to tuženik ističe da se ne može smatrati da bi navedena odredba uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa da bi zbog toga bila ništetna, a sve i da naslovni sud iz bilo kojeg razloga zauzme takav stav, što se osporava u cijelosti, eventualno potraživanje tužitelja bilo bi u zastari obzirom na značajan protek vremena od plaćanja naknade.

2.7. Pored svega iznesenog, ukoliko sud iz bilo kojeg razloga utvrdi ništetnom pobijanu odredbu o valutnoj klauzuli, a što tuženik osporava u cijelosti, tada tuženik ističe prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od kn 2.494,55 / EUR 331,10 (kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja). Tuženik ističe da se prilikom izračuna navodne preplate tužitelja u svakom slučaju moraju uračunati i iznosi koji su manje plaćeni, tkz. negativne razlike, s osnove valutne i to neovisno o tome je li tuženik u postupku istaknuo bilo prigovor radi prijeboja ili protutužbu za navedene negativne razlike. Slijedom navedenog predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan te naložiti tužitelju naknaditi tuženiku parnične troškove.

3. Tijekom postupka, sud je pročitao svu spisu priloženu dokumentaciju: presliku Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160 / 51404627-5102484909 od 24.6.2005. (list 10-13, 195-198 spisa), Obavijesti o usklađivanju visine kamatne stope za referentno razdoblje od 1.1.2016. do 30.6.2016., od 1.7.2016. do 31.12.2016., od 1.1.2015. do 30.6.2015., od 1.7.2015. do 31.12.2015. (list 14-15, 17-18, 20-21, 34, 35- 36 spisa), otplatni plan (list 16, 19, 22, 24, 28-29, 32-33, 37, 39, 57-64spisa), Obavijesti o kreditu za razdoblje do 31.12.2016., do 31.12.2014. (list 23, 38 spisa), Obavijesti o promjeni kamatne stope (list 25-27, 30-31 spisa), pregled prometa po kreditu (list 40- 86, 199-215 spisa), Izvadak iz Odluke Uprave Upr-050207-069 od 7.2.2005., Konsolidacijski krediti (list 93 spisa), brošura Paket "Iz minusa u plus" (list 94-95 spisa), obračun naknade za bankarske usluge (list 96 spisa), reklamni materijal za stambene kredite (list 97-124, 131-137spisa), preslika pisanog iskaza ĆK (list 125- 126 spisa), preslika dopisa HNB-a (list 127-129 spisa), obrazac VR-1 izvješće o izloženosti valutnom riziku po pojedinim valutama (list 130 spisa), očitovanje HNB-a (list 139-151 spisa), obavijest o Izračunu konverzije kredita sa prilozima (list 155-177 spisa), provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću iz Darfin d.o.o. (list 324-333 spisa), saslušan je tužitelj (list 483 spisa) te je pročitana priležeća sudska praksa (list 178-194, 216-282, 292-316, 352-462 i 465-479 spisa). Tuženik je u odgovoru na tužbu predlagao saslušanje svjedoka MK, na okolnost da je tužitelju jasno iskomunicirano da postoji njegova obveza na plaćanje naknade za obradu kredita, međutim podneskom od 11.2.2025. odustao je od izvođenja tog dokaza.

4. Na temelju izvedenog dokaznog postupka, a cijeneći dokaze svakog za sebe i u njihovoj ukupnosti, sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13,89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) ovaj sud nalazi tužbeni zahtjev osnovanim, kako je navedeno u izreci ove presude.

5. Tužitelj je u svom iskazu na ročištu 13. veljače 2025. (list 483 spisa) naveo da mu je kredit bio potreban za saniranje osobnih troškova i da mu nitko nije govorio o riziku takvog ugovora, da mu nije ponuđen ugovor u drugoj valuti, niti mu je rečeno da HNB ne štiti CHF kao euro te da mu nije pojašnjeno što znači ugovaranje kredita u CHF valuti. Napomenuo je da mu je sve ponuđeno kao gotov proizvod i ugovor je već sačinjen prethodno od banke te mu dan na potpis kao i da nije mogao utjecati ni na jednu odredbu ugovora. Dalje je iskazao, a što se tiče ulazne naknade, da mu nije objašnjeno na temelju kojih parametara se ona formira te da mu je ustegnuta od iznosa kredita. Naveo je da je inače imao povjerenja u banku kao i da je ugovor prije potpisivanja pročitao, a anuiteti, koje je plaćao trajnim nalogom su mu porasli gotovo duplo, a što mu nitko nije govorio kod sklapanja ugovora jer da je, ne bi se nikako odlučio za ovaj kredit. Iskazao je i da nije vlasnik obrta ni član trgovačkog društva niti je to bio u vrijeme dizanja kredita.

6. Iskaz tužitelja ocijenjen je vjerodostojnim jer je detaljan, o onome čega se sjećao i što mu je poznato iz osobnog iskustva u predmetnom pravnom poslu. Sud nije u držanju tužitelja tijekom iskazivanja našao ikakvih naznaka da bi tužitelj nešto prešućivao ili lagao, pa mu i zato vjeruje. Iskazom tužitelja otklonjen je kao neosnovan tuženikov prigovor da tužitelj nema status potrošača, a koji, izgred rečeno, tuženik, na kojem je teret dokaza, baš ničim ne obrazlaže ni dokazuje.

7. Između stranaka nije sporno da su stranke i to tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor, sklopili Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160 / 51404627- 5102484909 od 24.6.2005. (list 10-13, 195-198 spisa) na iznos od 38.557,77 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dan puštanja kredita u tečaj (članak 2. Ugovora), s rokom otplate od 144 mjeseca (članak 6. i 7. Ugovora), u kojem ugovoru je odredbom članka 7. ugovorena valutna klauzula i čl.10. naknada za obradu kredita koju je korisnik kredita dužan platiti prije korištenja kredita u iznosu od 02,500 na iznos kredita, odnosno minimalno 200,00 kn, obračunate s datumom ugovora, a korisnik kredita suglasan je da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana.

8. Sporno je jesu li ništave odredbe Ugovora o kreditu u dijelovima, kojima je ugovorena valutna klauzula te posljedično navedenom, osnovanost zahtjeva za isplatu na ime razlike tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan dospijeća anuiteta) i tečaja za valutu CHF na dan sklapanja ugovora. Sporna je i osnovanost istaknutog prigovora radi prijeboja s osnove valutne klauzule. Sporno je i je li ovaj sud vezan utvrđenjima iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. donijete u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Konačno, sporno je i pitanje zastare novčanog potraživanja tužitelja te njegovo svojstvo potrošača. Među strankama je sporna valjanost odredbe o ugovorenoj naknadi za obavljanje bankarskih usluga te osnovanost i visina tužbenog zahtjeva kao i je li utuženo potraživanje s naslova povrata plaćene naknade zastarjelo.

9. U pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula):

- Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je presudom poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. preinačio prvostupanjsku presudu i odbio ovaj dio tužbenog zahtjeva,

- Vrhovni sud Republike Hrvatske je presudom i rješenjem poslovni broj Revt-249/14- 2 od 9. travnja 2015. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o odbijanju ovog dijela tužbenog zahtjeva,

- Ustavni sud Republike Hrvatske je odlukom broj U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U- III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015 i U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. ukinuo presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojom je odbijen zahtjev upravljen na utvrđenje da su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu,

- Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Revt-575/16-5 od 3. listopada 2017. ukinuo presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu,

- Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 kojom je odbijena, između ostalog, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013.,

- Vrhovni sud Republike Hrvatske je odlukom poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 kojom je utvrđena povreda kolektivnih interesa i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica CHF.

10. Dakle, pravomoćnim presudama u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da je tuženik u razdoblju od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. (u kojem razdoblju je sklopljen Ugovor o kreditu koji je predmet ove pravne stvari) povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik, kao trgovac i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

11. U odnosu na navode tuženika da, u konkretnoj situaciji, nije primjenjivo pravno shvaćanje iz presuda Visokog trgovačkog suda broj: Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., zbog čega bi u svakom sporu o individualnom restitucijskom zahtjevu potrošača, pokrenutom nakon donošenja pravomoćne presude u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava, trebalo iznova preispitivati poštenost spornih odredaba potrošačkog ugovora, ističe se da je, sukladno članku 502.c ZPP i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača, ovaj sud vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika o valutnoj klauzuli. Naime, čl. 502.c ZPP propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, a što je tužitelj u konkretnoj situaciji i učinio.

12. Ovakvo pravno shvaćanje zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. uz obrazloženje da, prema č. 502.a stavak 1. ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom članka 502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz članka 502.a ZPP, dok je člankom 502.c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Prema navedenom, citirane odredbe ZPP i ZZP propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen tužbi iz članak 502.a stavak 1. ZPP. S obzirom na to nema potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti sa navedenim odredbama ZPP i ZZP.

13. Citirana odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske bila je predmet ustavnosudskog ispitivanja i Ustavni sud Republike Hrvatske ju je u cijelosti potvrdio odlukom U-III-2233/2019 od 10. lipnja 2020. u kojoj je obrazložio da je Vrhovni sud detaljno obrazložio zašto o pravnom pitanju o kojem je već jednom pravomoćno odlučeno u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava nije potrebno izvoditi dokaze u svakom parničnom postupku u kojem se odlučuje o individualnim restitucijskim zahtjevima potrošača, pri čemu je Vrhovni sud imao u vidu narav i svrhu pravnih sredstava kolektivne zaštite potrošača.

14. U odnosu na direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača valja istaknuti i to da je tuženiku dopušteno dokazivati suprotno, ali samo u slučaju kada bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac) onda je teret dokaza takve činjenice na tuženiku i dopušteno je tuženiku to dokazivati. Osim toga, tuženik nije tvrdio niti je učinio vjerojatnim da je u slučaju tužitelja i ugovaranja predmetnog Ugovora o kreditu postupio drugačije nego što je to bilo predmet dokazivanja i raspravljanja u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu. Kako to tuženik nije učinio, već je predložio saslušanje svojeg djelatnika (od čega je odustao) i tužitelja o informiranju o bitnim okolnostima kredita, a o čemu je već raspravljano povodom kolektivne tužbe, tada je za zaključiti da tuženik nije učinio vjerojatnim da je tužitelja o uvjetima kredita informirao drugačije, odnosno da je tužitelj dobio neke posebne i drugačije informacije od onih koje je Trgovački sud u Zagrebu utvrdio u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. I zbog navedenih razloga se izvođenje predloženih dokaza saslušanjem svjedoka- djelatnika tuženika, ocjenjuje nesvrsishodnim i protivnim čl. 502.c ZPP i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača o direktnom učinku tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača (tako VSRH u Rev-3142/2018-2 od 19.3.2019.), a kako je već navedeno ranije u obrazloženju sam tuženik je od tog prijedloga odustao.

15. Slijedom navedenog, ovaj sud zaključuje da je vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača te da u tom pravcu nije potrebno provoditi dokazni postupak neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj, odnosno apstraktnoj razini, s obzirom da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. Zakona o zaštiti potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete ili isplate.

16. Uslijed izloženih razloga sud utvrđuje da su ništavi dijelovi Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula, pa je odlučeno kao u izreci pod točkom I. ove presude. Obzirom na navedeno te se odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi. Odnosno, sukladno čl. 104. i 210. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96,112/99 i 88/01– dalje: ZOO/91), koji je važio u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora, tužitelj ima pravo na isplatu razlike, koja proizlazi iz promjene tečaja CHF sa zakonskom zateznom kamatom od dana plaćanja pojedinog iznosa razlike do isplate te sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana prijevremene otplate kredita, sukladno odredbi čl. 214. ZOO/91, budući da se tuženika, koji je sastavio predmetne, nepoštene odredbe, ne može smatrati poštenim stjecateljem.

17. Neosnovan je prigovor zastare jer je 4. travnja 2012. pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (od 14. lipnja 2018. za valutnu klauzulu). Naime, u nedostatku posebnih zakonskih odredaba koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći i računa o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je člankom 140. Zakona o zaštiti potrošača propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava, sud nalazi da je vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare, jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla. Potraživanje iz ove parnice zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina iz članka 371. ZOO, a koji rok nije protekao budući je tužba podnesena 26. svibnja 2023. (ovakvo pravno shvaćanje izrazio je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018.).

18. Što se pak tiče valjanosti odredbe čl.10., kojom je ugovoreno plaćanje naknade za obradu kredita, za naglasiti je, kako slijedi. Odredbom čl. 46. st. 1. ZOO/91 propisano je da se ugovorna obveza može sastojati u davanju, činjenju, ne činjenju ili trpljenju, dok je st. 2. propisano da ona mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva dok je u čl. 47. ZOO/91 propisano da, kad je predmet obveze nemoguć, nedopušten, neodređen ili neodrediv - ugovor je ništav.

19. Povrh toga odredba čl. 81. st. 1 Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03, 45/07 i 79/07, dalje - ZZP), važećim u vrijeme sklapanja konkretnog Ugovora o kreditu, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je u st. 2 propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, dok je u st. 3. propisano da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, dok je u st. 4. propisano ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

20. Odredbom čl. 84. ZZP propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, iz čega proizlazi da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive. Nadalje, čl. 87. st. 1. ZZP propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

21. Tuženik u ovom postupku nije dokazao da je odredba čl. 10. predmetnog ugovora određena, odnosno odrediva, a isto tako nije niti dokazao da se, prilikom sklapanja predmetnog ugovora, pojedinačno pregovaralo o toj spornoj odredbi. Naime, iz čl. 10. predmetnog ugovora, proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora, koja sadrži odredbu prema kojoj se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove, sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Kreditor.

22. Po ocjeni ovog suda navedena odredba je neodređena, odnosno neodrediva, a to iz razloga, što na temelju navedene odredbe tužitelj, kako to slijedi i iz njegovog iskaza, nije imao mogućnost utvrditi visinu te naknade, odnosno prema kojim parametrima se ta naknada utvrđuje, a niti što ta naknada točno predstavlja. S druge strane iz čl. 12. predmetnog ugovora proizlazi da se za sve što tim ugovorom nije predviđeno primjenjuju važeći pozitivni propisi i opći akti Banke.

23. S obzirom na utvrđeno, očito je da tuženik nije na nedvojben način dokazao da je s tužiteljem, u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, pojedinačno pregovarao o spornoj odredbi i da ga je upoznao s visinom naknade i od čega se ta naknada sastoji, a niti je dokazao da ga je upoznao s odredbama Odluke o Tarifi naknada banke i da mu je tu Odluku, tom prilikom i uručio. Daljnjom ocjenom predmetnog ugovora jasno je da je predmetni ugovor prethodno pripremio tuženik, odnosno da se radi o tipskom ugovoru jer Ugovor ima oznaku broj 2402006-1031262160/51404627-5102484909 te je više nego jasno da se da se radi o ugovoru kojeg je unaprijed pripremio i otipkao tuženik te da se o odredbama tog ugovora, po prirodi stvari i nije pojedinačno pregovaralo, a niti se moglo pojedinačno pregovarati.

24. Budući da je u ovom postupku utvrđeno da sporna odredba nije određena, a niti odrediva to je ista u smislu odredbe č. 47. ZOO/91 ništava. Po pravnom shvaćanju ovog suda sporna ugovorna odredba je zaista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i to na štetu tužitelja kao potrošača te je kao takva nepoštena, a time i ništava i u smislu odredbe čl. 87. st.1. ZZP.

25. Neosnovane su tvrdnje tuženika o tome da bi sporna odredba čl. 10. navedenog ugovora bila ugovorena na jasan, uočljiv i lako razumljiv način i to stoga što tuženik nije dokazao da je u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, predočio tužitelju od čega se sastoje naknade i troškovi i o kojim iznosima se točno radi, da bi u vrijeme sklapanja ugovora tužitelj imao predodžbu o visini troškova ili iznosa kojeg bi bio dužan platiti za usluge u poslovima koje obavlja kreditor, a što znači da je tuženik navedenom ugovornom odredbom sebi ostavio slobodu određivanja visine naknade i troškova, a bez da se o tome pojedinačno pregovaralo i bez toga da bi tužitelj mogao utjecati na tu odredbu.

26. Pritom valja navesti da nije sporno kako, sama po sebi, naknada za obradu kredita nije ništava jer to proizlazi i iz Direktive 93/13 EEZ, kao i kasnijeg Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 09/15, 78/15, 102/15 i 52/16), ali sve to pod uvjetom da se o toj ugovornoj odredbi posebno pregovaralo i da ta naknada ne prouzrokuje neravnotežu između prodavača i trgovca, ovdje parničnih stranka. Bitno je i istaknuti, da je unašanjem spornog dijela odredbe u ugovor, na način kako je to učinjeno i naplatom ovakve naknade za obradu kredita financijski oštećen jer je tuženik povrijedio zakon na njegovu štetu.

27. Slijedom svega navedenog, sud je prihvatio zahtjev kao u točci III. izreke presude s time da je obzirom na važenje ZOO-a naveo pravilan zakonski termin u odnosu na važenje ranijeg Zakona „ništavost“, a ne „ništetnost“. Ovdje treba ukazati i na stajalište prihvaćeno na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 5. studenoga 2020. broj Su IV – 308/2020 gdje je dan odgovor na pitanje: „Je li ništetna ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojom je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita u smislu odredbe čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača ?“ Ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojim je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita u smislu odredbe čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo.“ Naime, iako je u navedenom stajalištu riječ o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, isto se stajalište može primijeniti i na naknadu u konkretnoj situaciji, obzirom je utvrđeno kako se o istoj također nije pregovaralo niti je postojala takva mogućnost.

28. U odnosu na prigovor zastare tuženiku se ukazuje na pravno shvaćanje s prve sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/20) održane 30. siječnja 2020.: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." Isto je stajalište potvrđeno je na prvoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/22) održanoj 31. siječnja 2022. broj: Su-IV- 33/2022-2.

29. Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva sud je izveo dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću iz Darfin d.o.o.., koji je u svom nalazu i mišljenju od 20.6.2024. (list 324-333 spisa) naveo da su Erste&Steiermärkische bank d.d. (kao Banka) i ZK (kao Korisnik kredita) zaključili dana 24.06.2005. godine Ugovor o kreditu broj: 2402006- 1031262160/51404627-5102484909 (list 10-13 spisa, u daljnjem tekstu: Ugovor) na iznos kredita od 38.557,77 CHF protuvrijednost u kunama obračunata po srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj. Namjena kredita: Krediti građana preko 3 godine uz čvrstu valutnu klauzulu, Krediti za zatvaranje obveza (iz minusa u plus). Rok vraćanja iznosi 144 mjeseca. Ugovoren je način otplate kredita u 144 mjesečnih anuiteta. Kredit dospijeva na naplatu svakog prvog u mjesecu. Iznos anuiteta 417,16 CHF. Povrat obveza iz ovog Ugovora obračunat će po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro- računa Banke.

29.1. Ugovorena je promjenjiva kamatna stopa u visini 7,99% godišnje. Otplatni plan u CHF prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa za sve anuitete koji dospijevaju u razdoblju od 01.08.2005. do 01.07.2017. godine, izrađen na temelju dokumentacije:

- pregled prometa po kreditu (list 40-56 spisa)

- obavijesti o promjeni kamatne stope (list 14-39, 65 spisa)

Sveukupno otplata kredita iznosi 61.133,12 CHF od čega je otplata glavnice 38.557,77 CHF i kamata 22.575,35 CHF.

Prema Pregled prometa po kreditu (list 40-56 spisa) kredit je isplaćen 28.06.2005. godine. Srednji tečaj Kreditora na dan isplate kredita je iznosio 1 CHF= 4,7069 kn. Ukupna razlika s osnove valutne klauzule između anuiteta prema obračunu banke po srednjem tečaju Banke važećem na dan plaćanja u odnosu na anuitete prema obračunu banke po srednjem tečaju Banke važećem na dan isplate kredita iznosi 57.172,32 kn, odnosno po fiksnom tečaju eura (1 EUR =7,53450 HRK) iznosi 7.588,11 EUR.

29.2. Zaključno, vještak navodi da ukupna razlika s osnove valutne klauzule između anuiteta prema obračunu banke po srednjem tečaju banke važećem na dan plaćanja u odnosu na anuitete prema obračunu banke po srednjem tečaju banke važećem na dan isplate kredita, za sve anuitete za koje je Nalazom utvrđen više plaćeni iznos, iznosi 59.666,09 kn, odnosno eurska protuvrijednost iznosi 7.919,11 EUR. Ukupna razlika s osnove valutne klauzule između anuiteta prema obračunu banke po srednjem tečaju banke važećem na dan plaćanja u odnosu na anuitete prema obračunu banke po srednjem tečaju banke važećem na dan isplate kredita, za sve anuitete za koje je Nalazom utvrđen manje plaćeni iznos, iznosi -2.493,77 kn, odnosno eurska protuvrijednost iznosi -331,00 EUR.

30. Nalazu i mišljenju vještaka prigovorio je tuženik u podnesku od 22.7.2024. (list 343-351 spisa), dok je tužitelj podneskom od 22.7.2024. (list 338-342 spisa) zahtjev precizirao u skladu s nalazom prihvativši ga u cijelosti. Tuženik nije prigovarao matematičkom izračunu vještaka i nije tražio usmeno izjašnjenje, već je detaljno elaborirao razloge osporavanja osnovanosti zahtjeva, a istaknuo je i prigovor radi prebijanja u iznosu od 331,00 € s pripadajućim kamatama u odnosu na razdoblje kada je tečaj CHF bio niži od početno ugovorenog.

31. Sud je predmetni nalaz i mišljenje vještaka Darka Prpića iz Darfin d.o.o. prihvatio u cijelosti jer je u skladu s ostalim dokazima u spisu, izrađen je stručno, valjano obrazložen i u skladu s pravilima financijske znanosti i prakse, uzevši u obzir da je vještak imao na uvid svu relevantnu dokumentaciju te na koje tužitelj nije imao nikakve primjedbe niti prigovore, dok su prigovori tuženika pravne prirode. Iz predmetnog nalaza i mišljenja te dopune istog, sud je utvrdio visinu tužbenog zahtjeva.

32. Tuženik neosnovano prigovara vještačenju jer je u konkretnoj situaciji utvrđeno da je navedena odredba predmetnog Ugovora u dijelu u kojemu je ugovorena valutna klauzula ništava, pa je sukladno takvom utvrđenju i određen zadatak vještaku, a vještak je u nalazu i mišljenju u svemu ispunio zadatak suda.

33. U odnosu na prigovor tuženika radi prebijanja tražbine tuženika s tražbinom tužitelja valja napomenuti da manje plaćeni anuiteti zbog tečajne razlike CHF koja, cijeneći sve naprijed navedeno, nije bila jasno predočena, pa tuženik ne može crpiti koristi iz svog nezakonitog postupanja. Plaćanjem anuiteta tužitelj nije ništa primio, pa stoga ne postoji niti obveza vraćanja nečeg što nije primio, a time niti tražbina tuženika po osnovi ništave ugovorne odredbe. Niži tečaj od onog, koji je bio početno ugovoren nije doveo do povrede interesa potrošača, uz napomenu da tuženik niti ne ulazi u kategoriju potrošača, a isto tako nije narušena ravnoteža u ugovornom odnosu stranaka, pa kako tužitelj, plaćanjem anuiteta prema nižem tečaju, nije ništa primio/stekao, to nema niti obveze vraćanja, slijedom čega nema tražbine tuženika prema tužitelju. Stoga je sud odbio tuženikov prigovor radi prebijanja kao neosnovan, odnosno odlučio kao pod točkom V. izreke ove presude.

34. S obzirom da je utvrđeno da je ništava odredba predmetnog Ugovora u dijelu u kojemu je ugovorena valutna klauzula, to je tuženik u utuženom razdoblju bez osnove obračunavao i naplaćivao veće anuitete od onih na koje je imao pravo te da je u utuženom razdoblju tužitelj platio više od ugovorenog iznosa, kako je to utvrđeno nalazom i mišljenjem vještaka, odnosno bez pravne osnove. Jednako tako tuženik je bez osnove stekao i iznos od 603,57 €, a obzirom je ništavom utvrđena i sporna odredba čl. 10. predmetnog Ugovora, kojom je tužitelju nametnuto plaćanje tzv. ulazne naknade, a bez da je prethodno imao mogućnosti pregovarati o tome s tuženim te kako je čitanjem preslike pregleda prometa po kreditu za razdoblje od 28.6.2005. do 25.7.2017. (list 40-56 spisa) nedvojbeno utvrđeno da je 28.6.2005. tužitelju naplaćena navedena naknada u utuženom iznosu od 4.547,60 kn / sada: 603,57 €.

35. Slijedom navedenog, sud je prihvatio tužbeni zahtjev kojim tužitelj zahtijeva da mu tuženik isplati preplaćene iznose s osnove razlike u tečaju, a kako je to tužitelj precizirao, sukladno nalazu i mišljenju financijskog vještaka kao i da mu isplati naknadu naplaćenu na temelju ništave odredbe čl.10. Ugovora te je primjenom odredbi čl. 210. i 214. ZOO/91 odlučeno kao pod točkama II. i IV. izreke ove presude.

36. Na svaki preplaćeni mjesečni iznos tužitelju pripada zatezna kamata, sukladno čl. 214. ZOO-a i to od dana kada su izvršene uplate, a kako to proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka, dok za naknadu naplaćenu 28.6.2005. kamata teče od idućeg dana, kako je to tužitelj i zahtijevao. Na temelju odredbe čl. 214. ZOO/91 zatezna kamata suđena je od 14.7.2018., a do 31. prosinca 2022. kamata je suđena po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u skladu s odredbom čl. 29. st. 2. ZOO. Stopa kamate od 1.1.2023. dosuđena je sukladno Zakonu o izmjenama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 114/22) i Uredbi o izmjeni Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 156/22) te od 30.12.2023. sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narode novine" broj 155/2023).

37. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbama čl. 151., 154. st. 1. i 155. ZPP-a. Sud je tužitelju priznao trošak u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/23, dalje: Tarifa) prema vrijednosti predmeta spora te troškovniku. Trošak se odnosi na sastav tužbe od 25.5.2023. sukladno Tbr 7.1. Tarife u iznosu od 100 bodova, za sastav podneska od 7.12.2023. sukladno Tbr. 8.1. Tarife 100 bodova te za zastupanje na ročištima od 15.5.2024. i 13.2.2025. sukladno Tbr. 9.1. Tarife u iznosu od po 100 bodova za svaki kao i za sastav podnesaka od 20.5.2024. i 25.9.2024. po 25 bodova za svaki (Tbr. 8/4 Tarife) što ukupno iznosi 450 bodova. Obzirom na vrijednost boda od 2,00 € (sukladno Tbr. 54. Tarife) navedeni trošak tužitelja iznosi 900,00 € što uvećano za 25% PDV-a iznosi 1.125,00 €. Tužitelju je valjalo priznati i trošak plaćenog predujma za financijsko vještačenje u ukupnom iznosu od 125,00 €, pa ukupno dosuđeni trošak iznosi 1.250,00 €, kako je i odlučeno pod točkom VI. izreke ove presude.

38. Tužitelju nije priznat kao potreban u smislu čl. 155. ZPP-a zatraženi trošak pristupa na ročište za objavu i uručenje presude jer sud održava ročište za objavu, neovisno o tome jesu li stranke o njemu uredno obaviještene, odnosno jesu li pristupile na to ročište. To znači da parnična stranka ima mogućnost, ali ne i obvezu pristupiti na ročište za objavu, jednako kao što sud ima obvezu to ročište održati, neovisno o tome jesu li stranke uredno na njega pristupile, odnosno jesu li uopće uredno na isto pozvane. Navedenom stavu u prilog idu i odredbe čl. 335. st. 9. i 10. ZPP-a koje propisuju obvezu suda da istog dana kad je održana objava omogući stranci preuzimanje ovjerenog prijepisa presude kao i da istakne presudu na internetskoj stranici e-oglasna ploča suda osam dana od dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Shodno izloženom, jasno se može zaključiti da dolazak punomoćnika stranke na ročište za objavu i uručenje presude doista nije radnja koja je potrebna za vođenje parnice budući da stranke, nakon održanog ročišta za objavu, presudu mogu preuzeti u pisarnici ili putem oglasne ploče suda, pa zbog toga nedolaskom na ročište za objavu za stranku ne mogu nastupiti štetne posljedice radi čega taj trošak nije potreban za vođenje parnice (tako i Županijski sud u Splitu u presudi Gž-2764/2017 od 22.12.2017.). Povrh izloženog, sud je u skladu sa svojim ovlastima i raspoloživim terminima, prezakazao ročište za objavu i održao ga unatoč neurednoj dostavi za obje parnične stranke, sukladno čl. 335.st.6. ZPP-a, pa tako taj trošak tužitelju nije ni nastao.

39. Pravo na kamate na dosuđene troškove proizlazi iz odredbe čl. 151.st.3. ZPP, a stopa je određena po odredbi čl. 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 114/22) i čl. 1. Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 156/22).

40. Tuženik je spor izgubio, pa mu ne pripada pravo na naknadu parničnih troškova radi čega je odlučeno kao u izreci pod točkom VII.

Zagreb, 5. ožujka 2025.

Sudac:

Laura Crnić Klapšić

puta o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

-od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira je li na isto pristupila, odnosno

- od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.

Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka, putem ovog suda Županijskom sudu.

DNA:

- pun. tužitelja

- pun. tuženika