Republika Hrvatska

Općinski sud u Čakovcu

Čakovec, Ruđera Boškovića 18

Poslovni broj: P-198/2024-12

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V AT S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Čakovcu, po sutkinji Sandri Oletić, u pravnoj stvari tužiteljice KS, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Krešimiru Golubiću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Golubić i Šikić u Čakovcu, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupanog po punomoćnici Maji Čuljak, odvjetnici u Zagrebu, radi isplate, nakon dovršene glavne rasprave održane dana 20. siječnja 2025. u nazočnosti zamjenika punomoćnika tužiteljice, 5. ožujka 2025. objavio je i

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, da tužiteljici KS, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 1.559,70 EUR, uvećano za zakonske zatezne kamate koja na taj iznos teku na iznos od:

- 6,19 EUR od 31. listopada 2009. do isplate,

- 12,47 EUR od 30. studeni 2009. do isplate,

- 7,16 EUR od 31. prosinac 2009. do isplate,

- 12,47 EUR od 31. siječanj 2010. do isplate,

- 9,82 EUR od 28. veljača 2010. do isplate,

- 12,47 EUR od 31. ožujak 2010. do isplate,

- 5,84 EUR od 30. travanj 2010. do isplate,

- 19,11 EUR od 31. svibanj 2010. do isplate,

- 5,84 EUR od 30. lipanj 2010. do isplate,

- 19,52 EUR od 31. srpanj 2010. do isplate,

- 25,72 EUR od 31. kolovoz 2010. do isplate,

- 24,06 EUR od 30. rujan 2010. do isplate,

- 21,50 EUR od 31. listopad 2010. do isplate,

- 27,28 EUR od 30. studeni 2010. do isplate,

- 35,04 EUR od 31. prosinac 2010. do isplate,

- 28,86 EUR od 31. svibanj 2011. do isplate,

- 166,51 EUR od 31. listopad 2011. do isplate,

- 40,72 EUR od 30. studeni 2011. do isplate,

- 41,86 EUR od 31. prosinac 2011. do isplate,

- 46,24 EUR od 31. siječanj 2012. do isplate,

- 45,61 EUR od 29. veljača 2012. do isplate,

- 46,46 EUR od 31. ožujak 2012. do isplate,

- 45,40 EUR od 30. travanj 2012. do isplate,

- 45,42 EUR od 31. svibanj 2012. do isplate,

- 45,42 EUR od 30. lipanj 2012. do isplate,

- 9,86 EUR od 31. listopad 2012. do isplate,

- 45,70 EUR od 30. studeni 2012. do isplate,

- 215,52 EUR od 31. prosinac 2012. do isplate,

- 84,46 EUR od 28. veljača 2013. do isplate,

- 43,41 EUR od 31. ožujak 2013. do isplate,

- 43,26 EUR od 30. travanj 2013. do isplate,

- 39,79 EUR od 31. svibanj 2013. do isplate,

- 39,72 EUR od 30. lipanj 2013. do isplate,

- 45,57 EUR od 31. srpanj 2013. do isplate,

- 84,34 EUR od 30. rujan 2013. do isplate,

- 43,12 EUR od 31. listopad 2013. do isplate,

- 67,78 EUR od 30. studeni 2013. do isplate,

po stopi kako slijedi

- za razdoblje od 31. listopada 2009. do 30. lipnja 2011. po stopi od 14,00% godišnje,

- za razdoblje od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12,00 % godišnje,

- za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2015. po stopi od 8,14% godišnje,

- za razdoblje od 1. siječnja 2016. do 30. lipnja 2016. po stopi od 8,05% godišnje,

- za razdoblje od 1. srpnja 2016. do 31. prosinca 2016. po stopi od 7,88% godišnje,

- za razdoblje od 1. siječnja 2017. do 30. lipnja 2017. po stopi od 7,68% godišnje,

- za razdoblje od 1. srpnja 2017. do 31. prosinca 2017. po stopi od 7,41% godišnje,

- za razdoblje od 1. siječnja 2018. do 30. lipnja 2018. po stopi od 7,09% godišnje,

- za razdoblje od 1. srpnja 2018. do 31. prosinca 2018. po stopi od 6,82% godišnje,

- za razdoblje od 1. siječnja 2019. do 30. lipnja 2019. po stopi od 6,54% godišnje,

- za razdoblje od 1. srpnja 2019. do 31. prosinca 2019. po stopi od 6,30% godišnje,

- za razdoblje od 1. siječnja 2020. do 30. lipnja 2020. po stopi od 6,11% godišnje,

- za razdoblje od 1. srpnja 2020. do 31. prosinca 2020. po stopi od 5,89% godišnje,

- za razdoblje od 1. siječnja 2021. do 30. lipnja 2021. po stopi od 5,75% godišnje,

- za razdoblje od 1. srpnja 2021. do 31. prosinca 2021. po stopi od 5,61% godišnje,

- za razdoblje od 1. siječnja 2022. do 30. lipnja 2022. po stopi od 5,49% godišnje,

- za razdoblje od 1. srpnja 2022. do 31. prosinca 2022. po stopi od 5,31% godišnje,

- za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 30. lipnja 2023. po stopi od 5,50% godišnje,

- za razdoblje od 1. srpnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi od 7,00% godišnje,

- za razdoblje od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi od 7,50% godišnje, a u slučaju promjene stope zakonske zatezne kamate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi parnični trošak u iznosu od 3.004,94 EUR, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je dana 26. veljače 2021. protiv tuženika podnijela tužbu radi isplate, u kojoj se tužbi navodi;

- da tužitelj kao potrošač i tuženik su sklopili ugovor o kreditu broj 9012131299 kojim se tuženik obvezao tužitelju staviti na raspolaganje kredit iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 13.601,45 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan korištenja kredita, s promjenjivom kamatnom stopom sukladno odluci tuženika; da prema ugovoru tužitelj otplaćuje kredit u 84 mjesečna anuiteta plativa u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan plaćanja, prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora, prvi anuitet dospijeva na naplatu istekom mjesec dana od dana prijenosa kredita u otplatu, anuiteti dospijevaju na naplatu uzastopno, zadnjeg dana u kalendarskom mjesecu počev od dana dospijeća prvog anuiteta; da namjena kredita bila je kupnja vozila;

- da odredba o vraćanju kredita u CHF, odnosno ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, je ništetna i nepoštena; pozivajući se na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Direktivu Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993., sudsku praksu Europskog suda, presudu Visokog Trgovačkog suda RH posl. broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., presudu i rješenje Vrhovnog suda RH posl. broj Revt-249/12-2 od 9. travnja 2015., odluku Ustavnog suda RH broj U-III-2521/215, U-III-2536/215, U-III-2547/215, U-III-2565/215, U-III-2603/215, U-III-2604/215, U-III-2605/215 od 13. prosinca 2016., rješenje Vrhovnog suda Revt- 575/16-5 od 3. listopada 2017. i presudu Visokog trgovačkog suda RH Pž-6632/2017- 10 od 14. lipnja 2018.; dalje navodeći da nije sporno da se o ugovornim odredbama kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak nije pojedinačno pregovaralo; da nemogućnost utjecaja potrošača na sadržaj unaprijed sastavljenih ugovornih odredaba prouzročena je upravo time što ih je banka sastavila unaprijed, da riječ je o unaprijed formuliranim standardnim ugovornim odredbama, te da tužitelj je pregovarao isključivo o sklapanju ponuđenog ugovora, a ne o spornim ugovornim odredbama, te on nije mogao promijeniti samo ugovorne odredbe koje su predmet ovog spora, nego, ukoliko ne prihvaća te odredbe, samo odustati od sklapanja predloženog ugovora; da glede postojanja pojedinačnog pregovaranja u ovoj fazi, jednaka je situacija kao u odnosu na ugovorne odredbe prema kojima je kamatna stopa promjenjiva prema odluci banke; da o ugovornim odredbama kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak nije se pojedinačno pregovaralo; da ugovorne odredbe u ugovorima o kreditu kojima se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, dovode do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača; da obzirom da je ništetna i nepoštena ugovorna odredba u ugovoru o kreditu na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, tužitelj smatra da tuženik nije imao pravo naplaćivati anuitete u iznosu većem od početnog anuiteta izraženog u kunskom iznosu kao protuvrijednost prema tečaju CHF na dan isplate kredita; te da tužitelj traži povrat previše naplaćenih iznosa; da tuženik je nesavjesni stjecatelj s obzirom da se radi o ništetnim – nepoštenim ugovornim odredbama, koje je u ugovor unijela banka i na temelju takvih odredbi naplaćivala od tužitelja iznose koji joj nisu pripadali; da prema otplatnom planu anuitet je iznosio 195,45 CHF, što je prema srednjem tečaju HNB od 4,61914 kn za 1 CHF bila protuvrijednost od 902,82 kn, a da tuženik je od tužitelja naplaćivao anuitete koji bili gotovo 50% viši od toga; te da tužitelj ispravama tuženika dokazuje sve uplate po predmetnom ugovoru te potražuje da mu tuženik isplati, odnosno vrati previše naplaćene iznose s osnova povećanja tečaja CHF, sve uvećano za zakonske zatezne kamate koje teku od uplate do povrata.

1.1. Slijedom navedenog, tužbenim zahtjevom iz tužbe tužiteljica predlaže donijeti presudu kojom se nalaže tuženiku da tužitelju u roku od 15 dana isplati iznos od 11.752,85 kn uvećano za zakonske zatezne kamate koje teku od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa (točka I tužbenog zahtjeva), te nalaže tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak, u roku od 15 dana (točka II tužbenog zahtjeva).

2. U danom odgovoru na tužbu tuženik se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti kako u osnovu tako i u visini, uz navode da u konkretnom slučaju tuženi nije koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe koje se odnose na valutu uz koju je vezana glavnica - švicarski franak (dalje u tekstu: CHF) te na navodno jednostrano mijenjanje kamatne stope, a prilikom potpisivanja ugovora i trajanja ugovornog odnosa nije postojala zavaravajuća poslovna praksa od strane tuženika; da nema objektivnog identiteta ugovorne odredbe o kojoj je suđeno u postupku zaštite kolektivnog interesa potrošača i ugovorne odredbe u Ugovoru sklopljenog među strankama (predmetnog Ugovora o kreditu), to se ovdje tužitelj ne može na tu presudu pozivati; da kako je ugovorni odnos utužen u ovom predmetu okončan ne postoji povreda koju je potrebno otkloniti; te da tužbeni zahtjev u cijelosti je neosnovan, jer: se u konkretnom tužbenom zahtjevu, kako je isti postavljen, ne radi o parnici za naknadu štete te tužitelj nema pravnog niti zakonskog osnova pozivati se na pravna utvrđenja na koja se poziva iz predmeta P-1401/2012 Trgovačkog suda u Zagrebu, jer ovaj konkretni spor ne udovoljava zakonskim kriterijima iz čl.502c Zakona o parničnom postupku niti kriterijima iz Zakona o zaštiti potrošača; je valutna klauzula zakonom dopuštena i jasno određena pravna kategorija koja je utemeljena na kogentnoj normi te nikako ne može biti proglašena ništetnom kako to tužitelj pogrešno zaključuje, niti konkretni pravni posao može biti ništetan samo zbog toga što je ugovorena valutna klauzula, a niti može biti proglašena ništetnom neka od odredbi konkretnog ugovora zbog ugovaranja valutne klauzule; je volja ugovornih strana jasno i nesumnjivo određena Ugovorom o kreditu te nema zakonske osnove da se ista tumači, a kako je ista jasno i nedvojbeno iskazana ugovorom; je Ugovor o kreditu solemniziran kod javnog bilježnika te isti predstavlja javnu ispravu čiju istinitost nije dopušteno parničnim postupkom utvrđivati drugačije no kako glasi i kako u ispravi jasno i istinito stoji, jer je ista kao i presuda zakon među strankama; tužbeni zahtjev koji je postavljen, se odnosi na Ugovor o kreditu sa valutnom klauzulom u CHF, a iznosi koji su navedeni u petitu tužbenog zahtjeva su postavljeni u kunama, čime isti ne proizlaze iz navedenog Ugovora o kreditu i ovako postavljena tužba i tužbeni zahtjev je u cijelosti nepodoban za odlučivanje; je ugovaranje promjenjive kamatne stope dopušteno, pa je očito kako odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nije niti ne može biti ništetna, a posebno ne može biti ništetan cijeli ugovor o kreditu; u konkretnom slučaju, volja ugovornih strana je bila ugovoriti promjenjivu kamatnu stopu i nije ostavljen prostor za primjenu drugačije kamatne stope, a kamatna stopa se mijenjala sukladno ugovorenim kriterijima koji su odredivi te su u skladu sa zakonskim odredbama o najvišoj zakonom dopuštenoj stopi ugovorene kamate; je jasno ugovorena odredba kojom se banka, ovdje tuženik ovlašćuje da mijenja kamatnu stopu, a koja odredba nije sama po sebi nepoštena niti je kao takova valjani temelj za isticanje tužbenog zahtjeva predmetnog sadržaja, već se radi o valjanoj, zakonom dopuštenoj i odredivoj činidbi koja predstavlja pravu volju ugovornih stranaka. Opreza radi prigovara se da bi tužitelj bio potrošač sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13), sukladno Uredbi br.1215/2012 i preostaloj pravnoj stečevini Europske unije, jer se u svakom konkretnom slučaju treba uzeti u obzir ne samo sadržaj ugovora, već i prirodu i svrhu istog, ali i objektivne okolnosti koje su pratile njegovo sklapanje (presuda od **.**.2005., K, C-464/01, EU:C:2005:32, t.47). Opreza radi ističe se prigovor prijeboja, a napominje se da osnova za isplatu nema.Tuženik također uz sve gore navedene prigovore ističe i prigovor zastare u cijelosti u odnosu na postavljeni tužbeni zahtjev.

2.1. Slijedom svega iznesenog predlaže se odbiti tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja uz nalog tužitelju da tuženiku naknadi prouzročene parnične troškove sukladno odluci suda.

3. Tužiteljica je ostala kod tužbe i tužbenog zahtjeva, te svih navoda, s time da je tužbeni zahtjev precizirala podneskom od 11. travnja 2002., predlažući da sud donese presudu kojom se nalaže tuženiku da tužitelju u roku od 15 dana isplati iznos od 11.751,55 kn uvećano za zakonske zatezne kamate koje na taj iznos teku na iznos od:

46,65 kn od 31. listopad 2009. do isplate, 94,01 kn od 30. studeni 2009. do isplate, 54,01 kn od 31. prosinac 2009. do isplate, 94,01 kn od 31. siječanj 2010. do isplate, 74,01 kn od 28. veljača 2010. do isplate, 94,01 kn od 31. ožujak 2010. do isplate, 44,01 kn od 30. travanj 2010. do isplate, 144,01 kn od 31. svibanj 2010. do isplate, 44,01 kn od 30. lipanj 2010. do isplate, 147,14 kn od 31. srpanj 2010. do isplate, 193,86 kn od 31. kolovoz 2010. do isplate, 181,32 kn od 30. rujan 2010. do isplate, 162,00 kn od 31. listopad 2010. do isplate, 205,55 kn od 30. studeni 2010. do isplate, 264,01 kn od 31. prosinac 2010. do isplate, 217,50 kn od 31. svibanj 2011. do isplate, 1.254,58 kn od 31. listopad 2011. do isplate, 306,82 kn od 30. studeni 2011. do isplate, 315,45 kn od

31. prosinac 2011. do isplate, 348,44 kn od 31. siječanj 2012. do isplate, 343,69 kn od

29. veljača 2012. do isplate, 350,08 kn od 31. ožujak 2012. do isplate, 342,07 kn od

30. travanj 2012. do isplate, 342,28 kn od 31. svibanj 2012. do isplate, 342,28 kn od

30. lipanj 2012. do isplate, 74,33 kn od 31. listopad 2012. do isplate, 344,38 kn od 30. studeni 2012. do isplate, 1.623,85 kn od 31. prosinac 2012. do isplate, 636,40 kn od 28. veljača 2013. do isplate, 327,13 kn od 31. ožujak 2013. do isplate, 326,01 kn od

30. travanj 2013. do isplate, 299,81 kn od 31. svibanj 2013. do isplate, 299,30 kn od

30. lipanj 2013. do isplate, 343,36 kn od 31. srpanj 2013. do isplate, 635,53 kn od 30. rujan 2013. do isplate, 324,96 kn od 31. listopad 2013. do isplate, 510,69 kn od 30. studeni 2013. do isplate, po stopi kako slijedi: za razdoblje od 31. listopada 2009. do 30. lipnja 2011. po stopi od 14,00% godišnje, za razdoblje od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12,00 % godišnje, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2015. po stopi od 8,14% godišnje, za razdoblje od 1. siječnja 2016. do 30. lipnja 2016. po stopi od 8,05% godišnje, za razdoblje od 1. srpnja 2016. do 31. prosinca 2016. po stopi od 7,88% godišnje, za razdoblje od 1. siječnja 2017. do 30. lipnja 2017. po stopi od 7,68% godišnje, za razdoblje od 1. srpnja 2017. do 31. prosinca 2017. po stopi od 7,41% godišnje, za razdoblje od 1. siječnja 2018. do 30. lipnja 2018. po stopi od 7,09% godišnje, za razdoblje od 1. srpnja 2018. do isplate po stopi od 6,82 % godišnje, a u slučaju promjene stope zakonske zatezne kamate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena (točka I tužbenog zahtjeva), te da naloži se tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak, u roku od 15 dana (točka II tužbenog zahtjeva.

4. Tuženik je ostao kod svih iznesenih navoda i prigovora te predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev kao neosnovan uz naknadu troška tuženoj strani.

5. Presudom ovog Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj P-58/21-51 od 7. srpnja 2023. naloženo je tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 1.559,70 eura (tisuću petsto pedeset devet eura i sedamdeset centi) / 11.751,55 kuna (jedanaest tisuća sedamsto pedeset jedna kuna i pedeset pet lipa) uvećano za zakonske zatezne kamate koje na taj iznos teku na pojedinačne mjesečne iznose i po kamatnoj stopi sukladno ranije navedenom preciziranom tužbenom zahtjevu tužiteljice, te naloženo tuženiku da tužiteljici naknadi parnični trošak u iznosu od 2.609,62 eura (dvije tisuće šesto devet eura i šezdeset dva centa) / 19.662,16 kuna (devetnaest tisuća šesto šezdeset dvije kune i šesnaest lipa), u roku od 15 dana.

6. Prednje navedena prvostupanjska presuda ukinuta je rješenjem Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-4308/2023-2 od 9. travnja 2024. i predmet vraćen ovome sudu prvoga stupanja radi održavanja nove glavne rasprave.

7. Tužiteljica je ostala kod tužbe i tužbenog zahtjeva.

8. Tuženik je ostao kod svojih navoda i prigovora, te i prigovora na nalaz sudskog vještaka.

9. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u cjelokupnu dokumentaciju u spisu, i to dokumentaciju priloženu uz tužbu: Otplatnu tablicu sa prikazom efektivne kamatne stope od 29.11.2006. (listovi br. 10-11 spisa), Ugovor o kreditu broj: 9012131299 od 29.11.2006., solemniziran po javnom bilježniku Jagodi Vajdić-Sevšek iz Varaždina dana 30.11.2006. pod brojem OU-1522/2006-1, s prilogom: Ponudom Auto Centar Vlah d.o.o. Čakovec br. 006 od 27.11.2006. (listovi br. 12-22 spisa) i presliku uplatnica (listovi br. 23-47 spisa); te u dokumentaciju dostavljenu po tuženiku: sudsku praksu (listovi br. 84-107 spisa; br. 290-403 spisa), Plan otplate (listovi br. 404-406 spisa), Pregled uplata po kreditu na dan 09.03.2022. (listovi br. 407-409 spisa).

9.1. Provedeno je i saslušanje tužiteljice.

9.2. Saslušanje po tuženiku predloženih svjedoka GS, SS i DS nije provedeno, jer je tuženik od dokaznog prijedloga za saslušanje istih odustao.

9.3. Nadalje je izvršen uvid u Nalaz i mišljenje sudskog vještaka Natalije Jambrečić, mag.oec., iz Centra poslovni analiza d.o.o. Čakovec od 11.03.2022., s prilozima (listovi br. 147-180 spisa), te u Očitovanja imenovanog sudskog vještaka od 03.05.2022. (listovi br. 422-424 spisa), od 08.06.2022. (listovi br. 435-437 spisa), od 11.11.2024. (listovi br. 537-541 spisa) i od 31.12.2024. (listovi br. 545-550 spisa), a koji je sudski vještak i usmeno saslušan na raspravi kod suda.

10. Ocjenom provedenih dokaza u smislu odredbe članka 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 84/08., 57/11, 184/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; dalje u tekstu: ZPP), tužbeni zahtjev tužiteljice utvrđen je u cijelosti osnovanim.

11. Nesporno je da su tužiteljica kao korisnik kredita, te tuženik kao banka kreditor, dana 29.11.2006. zaključili Ugovor o kreditu broj: 9012131299.

12. Iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu razvidno je da je istim tužiteljici KS, tada prezimena G, odobren kredit za kupnju vozila, u kunskoj protuvrijednosti od 13.601,45 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važećem na dan korištenja kredita, uz ugovorenu kamatu po kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditima građana za kupnju motornih vozila i koja je je na dan sklapanja Ugovora iznosila 5,50% godišnje, sa rokom otplate 84 mjeseci računajući od dana prijenosa kredita u otplatu, odnosno u 84 jednakih mjesečnih anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važećem na dan plaćanja, prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ovog Ugovora.

13. Osnovom prednje iznesenog, nesporno je da je predmetnim Ugovorom o kreditu ugovorena valutna klauzula u CHF.

14. Prema definiciji iz članka 3. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ( Narodne novine broj 96/03, u daljnjem tekstu: ZZP/03), koji je vrijedio u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

15. Prema odredbama članka 59. ZZP/03 ugovor o potrošačkom zajmu morao je sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito: odredbu o iznosu zajma, odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o realnim godišnjim kamatama na zajam (efektivnoj kamatnoj stopi), odredbu o pretpostavkama pod kojima realna godišnja kamata na zajam može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, godišnji kamatnjak za zajam i kamatnjak za sredstva pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja, odredbu o pretpostavkama i postupku.

15.1. Odredbama članka 81. ZZP/03 propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

15.2. Prema odredbi članka 84. ZZP/03 nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Nadalje, odredbom članka 85. ZZP/03 propisano je da ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive, a prema odredbi članka 86. ZZP/03 dvojbene ili nerazumljive ugovorne odredbe tumače se u smislu koji je povoljniji za potrošača.

15.3. Odredbom članka 87. st. 1. ZZP/03 propisano je da nepoštena ugovorna odredba je ništava, a prema st. 2. istog članka ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

16. Prema odredbi čl. 5. Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo, a prema odredbi čl. 3. st. 1. te Direktive ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora.

17. Odredbom članka 3. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23; dalje u tekstu: ZOO) je propisano kako su sudionici u obveznom odnosu ravnopravni, dok je odredbom članka 4. ZOO-a propisano kao su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja. Nadalje, prema odredbi članka 7. ZOO-a sudionici pri sklapanju naplatnih pravnih poslova polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih davanja, dok je odredbom članka 8. ZOO- propisano da se je svatko dužan suzdržavati od postupaka kojim se može drugome prouzročiti šteta.

17.1. Odredbom članka 322. ZOO je propisano kako je Ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

17.2. Odredbom čl. 320. ZOO-a propisano je da u slučaju kad je ugovor sklopljen prema naprijed otisnutom sadržaju ili kad je ugovor na drugi način pripremila i predložila jedna ugovorna strana nejasne odredbe tumačit će se u korist druge strane.

18. Tužiteljica je saslušana u svojstvu stranke iskazala da predmetni ugovor o kreditu sklopila je 2006. godine u Varaždinu s Privrednom bankom Zagreb za iznos od oko 63.000,00 kuna, a u svrhu kupnje automobila, da predmetni automobil koristila je isključivo za osobne potrebe, da predmetni ugovor o kreditu sklopila je u PBZ-u s obzirom da je tamo otprije imala otvoren račun, da kada je sklapala predmetni ugovor o kreditu u banci joj nisu nudili ugovor o kreditu u drugim valutama odnosno u kuni ili euru, već samo u francima, da glede sklapanja samog ugovora ističe da je dobila formulirani odnosno unaprijed sastavljeni ugovor o čijim pojedinačnim odredbama nije unaprijed pregovarala, ugovor je pročitala, mislila je da ga je razumjela, međutim nije bila svjesna da bi franak mogao rasti do 50 %, da od strane djelatnika banke te od strane javnog bilježnika nije bila upozorena na rizičnost sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom; da u odnosu na predložene svjedoke od strane tuženika koji bi neposredno sudjelovali pri sklapanju samog ugovora o kreditu i to GS i SS, izjavljuje da se zbog proteka vremena ne može sjetiti da li su isti stvarno sudjelovali u sklapanju samog ugovora, ne sjeća se imena istih ni izgleda, eventualno može reći da je pri sklapanju ugovora sudjelovala jedna ženska osoba; da početna rata kredita iznosila joj je oko 900,00 kuna, a najviša rata tijekom same otplate bila je oko 1.600,00 kuna, te da kredit je u cijelosti otplatila 2013. Na pitanje svog punomoćnika da li ju je netko u banci upozorio na razliku u riziku zaduživanja u valuti euro i valuti franak, tužiteljica je odgovorila da nije. Na pitanje da li ju je netko u banci upozorio da je franak valuta utočišta, odgovorila je da nije. Na pitanje da li je u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu 2006. imala u vlasništvu obrt ili trgovačko društvo, tužiteljica je izjavila da nije, već je bila u radnom odnosu. Na pitanje zamjenice punomoćnika tuženika na kojem radnom mjestu je bila zaposlena prilikom sklapanja ugovora o kreditu, tužiteljica je izjavila da je bila zaposlena na radnom mjestu konobarice. Na pitanje za koju vrstu kredita se raspitivala u banci, tužiteljica je izjavila da se raspitivala za kredit za osobni automobil, te se nije raspitivala za druge ugovore o kreditu. Na pitanje da li je u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu bila kreditno sposobna za koju drugu vrstu kredita, tužiteljica je odgovorila da je u banci pitala samo za ugovor o kreditu za osobni automobil, nakon čega su joj od strane banke ponudili sklapanje ugovora u francima, te se nije raspitivala o drugim vrstama ugovora.

19. Nesporno je da je tužiteljica potpisala predmetni Ugovor o kreditu. Međutim, nedvojbena je činjenica da je Ugovor o kreditu sačinio i na potpis tužiteljici dao upravo tuženik, te da radilo se o tipskom ugovoru, a da tužiteljica i tuženik kao ugovorne strane o pojedinačnim odredbama toga Ugovora nisu posebno pregovarali. Naime, uvjet pojedinačnog pregovaranja bio bi ispunjen kada bi tužiteljica imala stvarnu mogućnost utjecati na sadržaj odredbi odnosno ishoditi promjenu pojedinih, od strane tuženika ponuđenih odredaba ugovora o kreditu. Nadalje, tuženik nije dokazao da je tužiteljici na razumljiv i jasan način pojašnjeno značenje valutne klauzule kojom se otplata kredita veže za valutu CHF.

20. Stoga sud zaključuje kako tuženik nije dokazao da je prilikom ugovaranja predmetnog Ugovora o kreditu tužiteljici dao sve relevantne informacije osnovom kojih bi tužiteljica bila u mogućnosti donijeti promišljenu odluku o preuzimanju obveza po predmetnom kreditu ugovorenom uz valutnu klauzulu u CHF.

21. Kako se o ugovorenoj valutnoj klauzuli u CHF između stranaka nije pojedinačno pregovaralo, ukazuje se da pri zaključenju predmetnog Ugovora o kreditu tuženik kao trgovac nije ovdje tužiteljicu kao potrošača informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a na štetu tužiteljice kao potrošača.

22. Naime, banka je i prije i u vrijeme zaključenja ugovora propustila informirati korisnika kredita kao potrošača, ovdje tužiteljicu, o važnim činjenicama odnosno o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz EUR, da je rast tečaja CHF u kontekstu uvođenja Eurozone gotovo potpuno izvjestan te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, a značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u CHF je tim veći što prosječni potrošač ne zna za rizik tečaja CHF, te je još veći i zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju CHF, a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a i neizvjestan je iznos i glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, jer se i kamata plaća u istoj valuti u CHF što znači da su promjenjivi i neizvjesni bitni elementi ugovora.

23. Iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. proizlazi da je tužitelj Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača ishodio presudu, između ostalih, i u odnosu na tuženika, gdje je utvrđeno da je u razdoblju koje obuhvaća i ugovaranje te vrijeme otplate predmetnog kredita, tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora pravni prednik tuženika kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03 u razdoblju od 01.9.2004. godine do 06.08.2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. do 31.12.2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju koje obuhvaća i ovdje utuženo razdoblje povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom pravnog prednika tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora pravni prednik tuženika kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku pravnog prednika tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 10.09.2003. do 06.08.2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

24. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. potvrđena je prednje navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u odnosu na tuženika u dijelu u kojem je utvrđeno da je u razdoblju koje obuhvaća i ovdje sporno razdoblje povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je ništetna. Revizije podnesene protiv navedene presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014., odbijene su odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/14-2. od 9. travnja 2015.

25. Iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/14-2 od 9.4.2015. slijedi da su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove bile dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikako na njihovu štetu. U odnosu na znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju iste su bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što iste nisu učinile na valjan način u spornom razdoblju zadovoljavajući se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenjivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog Ugovora koja je kao takva ostala nerazumljiva.

26. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (kojoj je prethodila odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2521/15 od 13. prosinca 2016. kojom je usvojena tužba tužitelja udruge Potrošač i ukinuta odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. u točki I. izreke presude i rješenja u dijelu kojim je odbijena revizija tužitelja udruge Potrošač protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u točki I.1. izreke (kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje da su tuženici „povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo“) te je u tom dijelu predmet vraćen Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak; te odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt 575/16-5 od 3. listopada 2017. kojom je isti ukinuo negativnu odluku Visokog trgovačkog suda broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. vezano za valutu, te je predmet u tom dijelu vraćen Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske na ponovno odlučivanje), potvrđena je ranije navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u dijelu u kojem je utvrđena ništetnost ugovornih odredaba kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što pak je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzročilo je neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu isključivo potrošača. Revizije podnesene protiv ove presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/201717-10 od 14. lipnja 2018. odbijene su odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev- 2221/2018-11 od 3. rujna 2019.

27. Nadalje, i prema presudi Europskog suda pravde broj C-26/13 od 30. travnja 2014. čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da "ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva", već da se istome trebalo na precizan, razumljiv i transparentan način pojasniti uvjete i okolnosti sklapanja ugovora, metodiku promjene kamatne stope, te odnos te odredbe s drugim odredbama ugovora, tako da korisnik kredita može jasno predvidjeti ekonomske posljedice ugovora.

28. U odnosu na primjenu utvrđenja iz parnice "Potrošač" sud ističe da se prema odredbi čl. 502.c ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju sud je vezan uz utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na to pozvati, a upravo na ta utvrđenja se tužiteljica i poziva u ovom postupku.

29. Nadalje, odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 14/14, 110/15 i 14/19 – dalje u tekstu: ZZP) određeno je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača iz čl. 106. stavka 1. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz 106. stavak 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

30. Citirane odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a.

31. Iako je u konkretnom slučaju kredit po predmetnom Ugovoru o kreditu odobren i realiziran za kupnju vozila, radi se o potrošačkom ugovoru, sklopljenom od strane tužiteljice kao fizičke osobe, za kupnju osobnog motornog vozila, korištenog za osobne potrebe. Kolektivna presuda u slučaju Potrošač odnosi se na sve potrošačke kredite bilo da su stambeni krediti, nenamjenski krediti, auto krediti ili krediti za zatvaranje drugih kredita i bez obzira da li su krediti otplaćeni. Stoga se i na predmetni ugovor primjenjuju utvrđenja iz navedene kolektivne parnice za zaštitu prava i interesa potrošača.

32. Dakle, imajući u vidu naprijed označene odredbe ZPP-a i ZZP-a, kao i činjenicu da su ovdje sporne ugovorne odredbe Ugovora o kreditu sadržajno izražene na identičan način kao i one koje su izrekom pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđene ništetnim, u ovom postupku ne bi bilo potrebno utvrđivati da li se o predmetnim ništetnim odredbama Ugovora o kreditu pojedinačno pregovaralo, da li su one jasne, teško razumljive i/ili teško uočljive i da li te odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj i apstraktnoj razini. Naprijed izneseno stajalište zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj: Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019. No, i iz u ovom postupku provedenih dokaza nedvojbeno proizlazi da se o spornim odredbama predmetnog Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo. Naime, tuženik je u ovom postupku mogao dokazivati da, za razliku od onoga što je utvrđeno u sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, pri sklapanju predmetnog Ugovora o kreditu nije narušena pravična ravnoteža između prava i obveza stranaka u smislu prethodno navedenih odredbi ZZP/03. Međutim, osnovom provedenih dokaza sud utvrđuje da su tvrdnje tuženika da bi ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF tužiteljici bile suštinski razumljive, odnosno da je od strane tuženika tužiteljici objašnjeno kakav konkretan rizik preuzima sklapanjem ugovora uz primjenu tih ugovornih odredbi, ostale nedokazane.

33. Odredbom čl. 55. st. 1. ZZP-a određeno je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, a isto je bilo određeno i čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu. Naime, svrha proglašenja ugovorene odredbe nepoštenom, pa stoga i ništetnom u postupku zaštite potrošača od nepoštenih odredaba je da tužiteljica kao potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora i to neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

34. Shodno iznesenom, nedvojbeno je da su ugovorne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojima je otplata kredita vezana uz valutu CHF prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan plaćanja, nepoštene i time ništetne.

35. Zahtjev tužiteljice za isplatu preplaćenih iznosa po predmetnom Ugovoru o kreditu restitucijski je zahtjev kao posljedica činjenice da su odredbe predmetnog Ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu vezanu za CHF ništetne. Odredbe čl. 502.c st. 1. ZPP-a i čl.118. ZZP-a govore o postupcima naknade štete, pa je s tim u vezi potrebno navesti da je šteta u smislu čl. 1046. ZOO-a i umanjenje nečije imovine, a u konkretnom slučaju tužiteljici je plaćanjem anuiteta otplate kredita obračunatih prema tečaju CHF tuženika na dan plaćanja tijekom ugovorenog vremena vraćanja nastala šteta, a tuženik je stekao nepripadnu korist na temelju tih ništetnih odredbi.

36. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i prasku suda Europske unije na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005.

37. U presudi KSĐ i KSĐA protiv Cajasur Banco i Banco Bilbao Viscaya Argentaria SA u spojenim predmetima C154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba koja tek kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

38. Obzirom da je čl. 87. ZZP/03 propisano da nepoštena ugovorna odredba je ništava (st. 1.), a da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe (st. 2.), te odredbom čl. 324. st. 1. ZOO-a propisano da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora, ako on može opstati bez ništetne odredbe, i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen, znači da predmetni ugovor može opstati i bez ništetnih odredaba o valutnoj klauzuli, a ništetni dio ugovora ima se načelno smatrati kao da nikada nije postojao, tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača, s posljedicom uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedene odredbe ne bi postojale.

39. Kada se navedena pravila primijene na predmetni spor mora se zaključiti da Ugovor o kreditu egzistira bez ništetnih odredbi (presumpcija da nepoštene odredbe nisu nikad ni bile ugovorene), dakle bez obveze plaćanja anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF prema tečaju tuženika kao kreditora na dan dospijeća obveze. U konkretnom slučaju nije cijeli ugovor ništav već samo gore označene odredbe a bez kojih ugovor može i nadalje egzistirati.

40. Budući je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (P-1401/12) pravomoćno utvrđeno da su odredbe ugovora o kreditima koje je tuženik zaključivao sa korisnicima kredita kojima je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima nepoštene, te to na identičan način ustanovljeno i u ovom postupku, zaključuje se da su predmetne odredbe ugovora o kreditu protivne citiranim prisilnim propisima i moralu društva, te da je tuženik nepošten stjecatelj zbog čega u smislu čl. 1115. ZOO-a mora platiti zateznu kamatu od dana stjecanja, odnosno od dana kada je tužiteljici nastala šteta sukladno čl. 1086. ZOO-a.

41. Kako je dio ugovornih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu, a koje se odnose na ugovaranje valutne klauzule, ništetan, to tužiteljici pripada pravo da joj tuženik vrati ono što je na temelju takvog Ugovora, odnosno takvih ugovornih odredaba Ugovora o kreditu primio, a što je po mišljenju suda sukladno odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima. Odredbom čl. 1111. ZOO-a određeno je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga odnosno ako to nije moguće naknaditi vrijednost postignute koristi, a prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kada se vraća stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja. U ovoj pravnoj stvari tuženik je kao stjecatelj nepošten od samog dana sklapanja Ugovora o kreditu jer je, kako je prethodno rečeno, utvrđeno da je riječ o nepošteno ugovorenoj valutnoj klauzuli.

42. Danim pisanim Nalazom i mišljenjem sudskog vještaka Natalije Jambrečić, mag.oec. od 11.03.2022. (listovi br. 147-159 spisa) utvrđeno je da tužiteljica je tuženiku zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita u razdoblju od 31.12.2006. do 30.11.2013. više platila iznos od 11.751,55 kuna, a koja je razlika od 11.751,55 kuna iskazana u pojedinačnim mjesečnim iznosima navedenima u Zaključku danog Nalaza i mišljenja.

43. U odnosu na primjedbe tuženika da iz Nalaza nije vidljivo da li je vještak u obzir uzeo utjecaj promjene kamatne stope, te da nije vidljivo kojom se metodom vještak koristio prilikom utvrđivanja visine kamatne stope, tko je verificirao metodologiju izračuna i koje je formule koristio, te na daljnje primjedbe tuženika da se vještak očituje mijenja li se ovim izračunom odnos stranaka na način da se koristi fiksni tečaj za cijelo vrijeme trajanja kredita kao parametar izračuna, odnosno da se gubi učinak valutne klauzule kada se izračun vrši na način da se koristi za cijelo vrijeme trajanja kredita tečaj koji je vrijedio na dan isplate, te da vještak treba dopuniti izračun u odnosu na sve negativne razlike kada je tečaj bio niži od onoga na dan isplate, sudski se vještak očitovao da nalogom suda je bio postavljen zadatak da se izračuna razlika koja proizlazi isključivo iz promjene tečaja CHF, te je po istom postupljeno; da Nalaz je izrađen u skladu s nalogom postavljenim od strane suda (tečaj na dan isplate kredita); da u Nalazu su u obračun uključene i tzv. negativne tečajne razlike, da isto je vidljivo u točki c.8., tabeli 4. Nalaza gdje su u razdoblju od prosinca 2006. do rujna 2008. godine navedeni negativni brojevi i oni su uključeni u izračun; da izračun nije rađen sa kamatnom stopom od 5,50%, već sa promjenjivom kamatnom stopom, i to onom kamatnom stopom koju je utvrdio tuženik, a koja je promjenjiva kamatna stopa kao ulazni parametar za obračun anuiteta prikazana u Tabeli 1, te da nadalje, da je korištena upravo promjenjiva kamatna stopa koju je obračunavao tuženik kako bi se isključio njezin utjecaj na visinu potraživanja tužitelja, vidljivo je i iz tabele 1Z iz Zaključka, gdje su vidljivi različiti iznosi mjesečnih anuiteta (op.a. – da je korištena samo kamatna stopa od 5,50%, iznos mjesečnog anuiteta bi u cijelom razdoblju otplate bio isti), te iz navedenog proizlazi da su u Nalazu u izračun uzete u obzir sve promjene kamatnih stopa koje je tuženik primjenjivao na predmetni kredit, da je time utjecaj promjene kamatnih stopa u potpunosti isključen iz izračuna, i da se iznos više plaćenog od 11.751,55 kuna odnosi isključivo na razliku koja je nastala temeljem promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj CHF koji je vrijedio na dan sklapanja Ugovora o kreditu, a sve kako je to jasno vidljivo iz danih Očitovanja sudskog vještaka, i to Očitovanja na podnesak tuženika, od 03.05.2022. (listovi br. 422-424 spisa), Očitovanja na podnesak tuženika II, od 08.06.2022. (listovi br. 435-437 spisa), Očitovanja na podnesak tuženika III, od 11.11.2024. (listovi br. 537-541 spisa).

43.1. Nadalje, uslijed inzistiranja tuženika na istim prigovorima glede utjecaja promjene kamatne stope na izračun vještaka, sudski je vještak u Očitovanju na podnesak tuženika IV, od 31.12.2024. (listovi br. 545-550 spisa), izradio i prošireni izračun iz kojeg je razvidno da je: više plaćeno zbog promjene tečaja CHF 1.559,70 EUR kao u Nalazu (11.751,55 kuna), više plaćeno zbog promjene kamatne stope 505,73 EUR (3.810,42 kuna) nije obuhvaćeno Nalazom, ukupno više plaćeno 2.065,43 EUR (15.561,97 kuna).

43.2. Sudski vještak Natalija Jambrečić saslušana na raspravi kod suda iskazala je da u cijelosti ostaje kod nalaza i svih pisanih očitovanja na prigovor tuženika, te da ovdje još jedanput potvrđuje da je u nalazu izračunata samo razlika više plaćenog po osnovi promjene tečaja CHF, dok razlika po osnovi promjenjive kamatne stope nije uključena u izračun, te da dodatno, pojašnjava da je u svom očitovanju od 31.12.2024. detaljno u tabeli izvršila sveobuhvatni obračun i na njemu još jednom dokazala da je u nalazu riječ samo o valutnoj klauzuli (promjeni tečaja CHF).

44. Sud u cijelosti prihvaća nalaz i mišljenje imenovanog sudskog vještaka, jer je dan stručno i objektivno, na temelju dokumentacije u spisu, te u skladu s povjerenim mu zadatkom vještačenja, a sve primjedbe tuženika na nalaz i mišljenje vještaka u potpunosti su otklonjene dodatnim pojašnjenjima iz prednje navedenih Očitovanja sudskog vještaka te danog usmenog iskaza sudskog vještaka, dok su primjedbe tuženika koje se odnose na pravna pitanja već prethodno raspravljena kako je prednje obrazloženo.

45. Shodno svemu iznesenom, osnovan je zahtjev tužiteljice za isplatu utuženog ukupnog iznosa od 11.751,55 kuna, što prema fiksnom tečaju konverzije (1 EUR = 7,53450 kuna) iznosi 1.559,70 EUR.

46. Tužiteljici na navedeni iznos od 1.559,70 EUR pripada pravo na isplatu zatezne kamate, sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a od dospijeća pojedinačnih mjesečnih preplaćenih iznosa navedenih u danom nalazu sudskog vještaka te u uređenom tužbenom zahtjevu tužiteljice, sada pretvorenih u EUR prema fiksnom tečaju konverzije, pa do isplate, po stopi propisanoj odredbama članka 29. st. 2. i 8. ZOO-a.

47. Kod instituta stjecanja bez osnove zakon ne predviđa posebni zastarni rok, uslijed čega se ima primijeniti čl. 225. ZOO-a, koji propisuje da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare.

48. Zastara ovdje utužene novčane tražbine nije nastupila jer je u ovom slučaju tužiteljica kao vjerovnik imala pravo zahtijevati ispunjenje novčane obveze tek kad se utvrdi da su sporne odredbe ugovora ništetne (čl. 215. st. 1. ZOO-a).

49. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojoj odluci broj Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. izrazio shvaćanje da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske je u Zaključku sa svoje sjednice od 30. siječnja 2020. zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda održanoj 31. siječnja 2022. dano je objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi CHF (Broj: Su-IV-33/2022-2), prema kojem ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba prednje navedena pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

50. Shodno iznesenom, ništetnost ugovornih odredbi ugovora o kreditu u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu i u odnosu na valutu CHV pravomoćno je ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, i to glede ugovaranja valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak danom donošenja presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.

51. Obzirom da je tužba tužiteljice podnesena dana 26. veljače 2021., a kojom tužbom tužiteljica potražuje isplatu preplaćenog po predmetnom kreditu samo po osnovi promjene tečaja CHF, po tuženiku istaknuti prigovor zastare je u cijelosti neosnovan.

52. Na temelju svega iznesenoga, tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti je usvojen.

53. O naknadi troškova ovog postupka odlučeno je temeljem odredbi članka 164. i članka 154. st. 1. ZPP-a, a u svezi s člankom 155. ZPP-a, te primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22; dalje: Tarifa) i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 138/23 – dalje: Tarifa/23).

53.1. Tužiteljici su priznati troškovi sastava tužbe od 26.2.2021. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 7. t. 1. Tarife), sastava podneska od 2.4.2021. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. t. 1. Tarife), sastava podneska od 25.5.2021. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. t. 1. Tarife), zastupanja na ročištu od 24.11.2021. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. t. 1. Tarife), sastava podneska od 11.4.2022. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. t. 1. Tarife), sastava podneska od 16.5.2022. u iznosu od 50,00 EUR (Tbr. 8. t. 3. Tarife), sastava podneska od 24.5.2022. u iznosu od 50,00 EUR (Tbr. 8. t. 3. Tarife), zastupanja na ročištu od 22.11.2022. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. t. 1. Tarife), sastava podneska od 5.12.2022. u iznosu od 50,00 EUR (Tbr. 8. t. 3. Tarife), zastupanja na ročištu od 12.1.2023. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. t. 1. Tarife), zastupanja na ročištu od 25.5.2023. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. t. 1. Tarife), zastupanja na ročištu od 7.7.2023. u iznosu od 100,00 EUR (Tbr. 9. t. 3. Tarife), sastava žalbe od 24.7.2023. u iznosu od 100,00 EUR (Tbr. 10. t. 5. Tarife), zastupanja na ročištu od 20.1.2025. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. t. 1. Tarife/23), zastupanja na ročištu od 5.3.2025. u iznosu od 100,00 EUR (Tbr. 9. t. 3. Tarife/23), poreza na dodanu vrijednost na ukupni iznos od 2.250,00 EUR, po stopi od 25%, u iznosu od 562,50 EUR (Tbr. 42. Tarife / Tbr. 46. Tarife/23), trošak predujma za vještačenje u iznosu od 165,90 EUR, te trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,54 EUR, sveukupno 3.004,94 EUR.

53.2. Tužiteljici nisu priznati traženi troškovi sastava ostalih podnesaka, iz razloga jer isti nisu bili potrebni za vođenje ove parnice. Naime, iako je činjenica da se radi o podnescima kojima se tužiteljica očitovala na podneske tuženika, kako je tuženik u svojim podnescima opetovano iznosio iste prigovore, nije bilo potrebe da se tužiteljica ponovno, i na isti način, očituje na svaki od podnesaka tuženika. Tako se tužiteljica na iste prigovore tuženika očitovala sa tri podneska, i to podnescima od 13.5.2021., 25.5.2021. i 19.10.2021., te je tužiteljici priznat trošak sastava jednog od tih podnesaka, i to trošak sastava podneska od 25.5.2021. Nadalje, na daljnje prigovore tuženika tužiteljica se očitovala sa četiri podneska, i to podnescima od 16.5.2022., 24.5.2022., 17.6.2022. i 12.7.2022., te su joj priznati troškovi sastava dva od tih podnesaka, i to troškovi sastava podnesaka od 16.5.2022. i 24.5.2022. Tužiteljici nije priznat ni traženi trošak sudske pristojbe na presudu, obzirom da je Zakonom o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama objavljenim u NN 51/23 dana 12.5.2023., koji je stupio na snagu dana 20.05.2023., izmijenjen članak 11. st. 1. točka 20. prema kojem su plaćanja sudske pristojbe oslobođeni potrošači kao stečajni dužnici i tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, a slijedom čega tužiteljica nije u obvezi plaćanja sudske pristojbe na presudu u ovom predmetu.

Čakovec, 5. ožujka 2025.

Sutkinja:

Sandra Oletić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od petnaest dana od dana objave presude, putem ovog suda, pismeno u tri istovjetna primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni Županijski sud.

O tom obavijest:

1. tužiteljica po punomoćniku

2. tuženik po punomoćnici