Republika Hrvatska

Općinski sud u Koprivnici

Koprivnica, Hrvatske državnosti 5

Poslovni broj: P-397/2023-28

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Koprivnici po sucu Jerku Bogdaniću kao sucu pojedincu u parničnom predmetu tužiteljice HG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Dejanu Kuharić, odvjetniku iz Koprivnice, protiv tužene Erste&Steiermarkische bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3/a, OIB: 23057039320, zastupana po punomoćniku Damiru Metelko, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 20. siječnja 2025., u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužitelja ZG, te zamjenika punomoćnika tuženika HGE, odvjetničkog vježbenika iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri iz Zagreba, a odluke objavljene dana 5. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 7. Ugovora o kreditu broj: 2402006- 1031262160/51400607-5102153580, koji je zaključen 15. prosinca 2004., između tužiteljice HG, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnice kredita i tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., Jadranski trg 3a, Rijeka, OIB: 23057039320, u dijelu u kojem glasi „ iznos anuiteta 243,98 CHF“ te u dijelu koji glasi „VALUTNA KLAUZULA. Povrat obveza iz ovog ugovora (iznos kredita i pripadajuće kamate, kamate za zakašnjenje u plaćanju, naknade i drugi eventualni troškovi) obračunat će se po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro- računa banke. Korisnik kredita upoznat je s mogućim promjenama iznosa anuiteta o dospijeću u kunama nastalog uslijed promjene tečaja. Potpisom na ovom ugovoru korisnik kredita potvrđuje da ga je banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja'' te navedena odredba u tome dijelu ne proizvode pravne učinke za ugovorne strane.

II. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 10. Ugovora o kreditu broj: 2402006- 1031262160 / 51400607-5102153580, koji je zaključen 15. prosinca 2004., između tužiteljice HG, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnice kredita i tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., Jadranski trg 3a, Rijeka, OIB: 23057039320, u dijelu u kojem glasi „NAKNADA: Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 01,000 % naknade na iznos kredita obračunate s datumom plasmana.“, te navedena odredba u tome dijelu ne proizvode pravne učinke za ugovorne strane.

III. Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., Jadranski trg 3a, Rijeka, OIB: 23057039320 da isplati tužiteljici HG, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 293,71 eura (dvjestodevedesettrieura i sedamdesetjedancent) zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 30. prosinca 2004. do 31. prosinca 2007. po stopi od 15% godišnje, od 01. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011. po stopi od 14% godišnje, od 01. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi zatezne kamate određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

IV. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu koji glasi:

"Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., Jadranski trg 3a, Rijeka, OIB: 23057039320 da isplati tužiteljici HG, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 1.798,81 eura

(tisućusedamstodevedesetosameura i osamdesetjedancent) zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 01. siječnja 2012. do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi zatezne kamate određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 01. siječnja 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, i to na:

-iznos od 25,64 EUR od 01. siječanj 2012. pa do plaćanja,

-iznos od 43,75 EUR od 01. veljača 2012. pa do plaćanja,

-iznos od 44,06 EUR od 01. ožujak 2012. pa do plaćanja,

-iznos od 42,13 EUR od 01. travanj 2012. pa do plaćanja,

-iznos od 42,67 EUR od 01. svibanj 2012. pa do plaćanja,

-iznos od 44,31 EUR od 01. lipanj 2012. pa do plaćanja,

-iznos od 42,55 EUR od 01. srpanj 2012. pa do plaćanja,

-iznos od 43,18 EUR od 01. kolovoz 2012. pa do plaćanja,

-iznos od 40,74 EUR od 01. rujan 2012. pa do plaćanja,

-iznos od 40,57 EUR od 01. listopad 2012. pa do plaćanja,

-iznos od 42,56 EUR od 01. studeni 2012. pa do plaćanja,

-iznos od 42,07 EUR od 01. prosinac 2012. pa do plaćanja,

-iznos od 43,28 EUR od 01. siječanj 2013. pa do plaćanja,

-iznos od 39,75 EUR od 01. veljača 2013. pa do plaćanja,

-iznos od 39,95 EUR od 01. ožujak 2013. pa do plaćanja,

-iznos od 42,37 EUR od 01. travanj 2013. pa do plaćanja,

-iznos od 40,26 EUR od 01. svibanj 2013. pa do plaćanja,

-iznos od 38,08 EUR od 01. lipanj 2013. pa do plaćanja,

-iznos od 36,70 EUR od 01. srpanj 2013. pa do plaćanja,

-iznos od 37,88 EUR od 01. kolovoz 2013. pa do plaćanja,

-iznos od 39,19 EUR od 01. rujan 2013. pa do plaćanja,

-iznos od 41,85 EUR od 01. listopad 2013. pa do plaćanja,

-iznos od 40,74 EUR od 01. studeni 2013. pa do plaćanja,

-iznos od 43,06 EUR od 01. prosinac 2013. pa do plaćanja,

-iznos od 41,96 EUR od 01. siječanj 2014. pa do plaćanja,

-iznos od 36,85 EUR od 01. veljača 2014. pa do plaćanja,

-iznos od 37,95 EUR od 01. ožujak 2014. pa do plaćanja,

-iznos od 37,32 EUR od 01. travanj 2014. pa do plaćanja,

-iznos od 36,39 EUR od 01. svibanj 2014. pa do plaćanja,

-iznos od 35,38 EUR od 01. lipanj 2014. pa do plaćanja,

-iznos od 36,26 EUR od 01. srpanj 2014. pa do plaćanja,

-iznos od 37,56 EUR od 01. kolovoz 2014. pa do plaćanja,

-iznos od 38,27 EUR od 01. rujan 2014. pa do plaćanja,

-iznos od 38,27 EUR od 01. listopad 2014. pa do plaćanja,

-iznos od 39,84 EUR od 01. studeni 2014. pa do plaćanja,

-iznos od 40,25 EUR od 01. prosinac 2014. pa do plaćanja,

-iznos od 40,53 EUR od 01. siječanj 2015. pa do plaćanja,

-iznos od 40,58 EUR od 01. veljača 2015. pa do plaćanja,

-iznos od 40,58 EUR od 01. ožujak 2015. pa do plaćanja,

-iznos od 40,58 EUR od 01. travanj 2015. pa do plaćanja,

-iznos od 40,58 EUR od 01. svibanj 2015. pa do plaćanja,

-iznos od 40,58 EUR od 01. lipanj 2015. pa do plaćanja,

-iznos od 40,58 EUR od 01. srpanj 2015. pa do plaćanja,

-iznos od 40,58 EUR od 01. kolovoz 2015. pa do plaćanja,

-iznos od 40,58 EUR od 01. rujan 2015. pa do plaćanja,

sve u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti ove presude."

V. Utvrđuje se da ne postoji tražbina tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., Jadranski trg 3a, Rijeka, OIB: 23057039320 prema tužiteljici HG, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] u iznosu od 266,12 eura (dvjestošezdesetšesteura i dvanaestcenti) zajedno sa zateznim kamatama tekućim na:

- iznos od 3,20 EUR od 2. veljače 2005. pa do isplate,

- iznos od 2,14 EUR od 2. ožujka 2005. pa do isplate,

- iznos od 2,14 EUR od 2. travnja 2005. pa do isplate,

- iznos od 2,14 EUR od 2. svibnja 2005. pa do isplate,

- iznos od 2,14 EUR od 2. lipnja 2005. pa do isplate,

- iznos od 2,14 EUR od 2. srpnja 2005. pa do isplate,

- iznos od 2,14 EUR od 2. kolovoza 2005. pa do isplate,

- iznos od 2,14 EUR od 2. rujna 2005. pa do isplate,

- iznos od 2,14 EUR od 2. listopada 2005. pa do isplate,

- iznos od 2,14 EUR od 2. studenog 2005. pa do isplate,

- iznos od 2,14 EUR od 2. prosinca 2005. pa do isplate,

- iznos od 2,14 EUR od 2. siječnja 2006. pa do isplate,

- iznos od 2,14 EUR od 2. veljače 2006. pa do isplate,

- iznos od 2,14 EUR od 2. ožujka 2006. pa do isplate,

- iznos od 2,14 EUR od 2. travnja 2006. pa do isplate,

- iznos od 2,14 EUR od 2. svibnja 2006. pa do isplate,

- iznos od 2,14 EUR od 2. lipnja 2006. pa do isplate,

koju tražbinu je tuženik istaknuo prigovorom radi prebijanja.

VI. Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., Jadranski trg 3a, Rijeka, OIB: 23057039320 da tužiteljici HG, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 284,31 eura (dvijestoosamdesetčetirieura i tridesetjedancent), uvećan za zatezne kamate koje na navedeni iznos teku od 22. siječnja 2025. pa do isplate, koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti ove presude, dok se zahtjev tužitelja za naknadu troškova u preostalom dijelu, kao i cjelokupni zahtjev tuženika za naknadom troškova odbijaju kao neosnovani.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je dana 10. lipnja 2023. podnijela tužbu protiv tuženika u kojoj navodi da su tužiteljica i tuženik 15. prosinca 2004. sklopili Ugovor o kreditu, broj ugovora 2402006-1031262160/51400607-5102153580 (stambeni kredit građana), iznos kredita 45.500,00 CHF, na rok otplate od 360 mjeseci, uz promjenjivu kamatnu stopu u trenutku ugovaranja od 4,99 % godišnje, 15. veljače 2016. sklopljen je i aneks broj 1. predmetnoga ugovora o kreditu, temeljem odredbi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj: 102/2015. nastavno ZID ZPK).

1.1. Tužiteljica se poziva na zaključke i utvrđenja iz presuda u sudskom postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača koji se vodio između „Potrošača“ – Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača i osam banaka te smatra kako su ti zaključci obvezujući za ovaj sud.

1.2. Tužiteljica navodi da je odredbom članka 7. predmetnoga ugovora, ugovorena valutna klauzula u CHF, a obzirom da je navedena odredba ništetna i nepoštena, to je tužiteljica plaćala veći iznos od onoga koji bi plaćao da je plaćao anuitete po tečaju CHF na dan korištenja kredita.

1.3. Tužiteljica navodi da činjenica sklapanja Aneksa o konverziji temeljem odredbi ZID ZPK ne znači da je tužiteljica izgubila pravo za utvrđenje da su pojedine odredbe Ugovora ništetne, kao i pravo na povrat preplaćenih iznosa jer tužiteljuici provedenom konverzijom nisu u potpunosti naknađeni svi preplaćeni iznosi.

1.4. Tužiteljica nadalje navodi da je tuženik sukladno ništetnim ugovornim odredbama naplatio tužiteljici naknadu za obradu kredita (ulazna naknada) u iznosu od 2.212,98 kuna/293,71 eura, sve suprotno odredbama ZOO-a i Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 96/03).

1.5. Slijedom navedenog tužiteljica predlaže da sud utvrdi ništetnost dijela članka 7. Ugovora o kreditu kojim je ugovorena valutna klauzula u CHF te je utvrđeno da je tužiteljica upoznata s mogućim promjenama mogućih anuiteta te informiran o posljedicama i rizicima promjene tečaja, kao i ništetnost dijela čl. 10. Ugovora o kreditu kojim je ugovorena obveza plaćanja naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita. Tužiteljica također s osnova ništetnosti navedenih ugovornih odredaba traži povrat preplaćenih iznosa uslijed promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj na dan odobrenja kredita u iznosu od 1.721,57 eura te povrat plaćene naknade za obradu i odobrenje kredita u iznosu od 293,71 eura, sve sa pripadajućom kamatom.

2. Nakon provedenog financijskog vještačenja tužiteljica je podneskom od 23. lipnja 2024. preinačila tužbu na način da s osnova stečenog bez osnove temeljem ništetnih odredaba Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF od tuženika potražuje dodatni iznos od 77,24 eura, odnosno sveukupno 1.721,57 eura, koliko je utvrđeno provedenim financijskim vještačenjem.

2.1. Tuženik se navedenoj preinaci tužbe usprotivio podneskom od 1. kolovoza 2024.

2.2. Sud je raspravnim rješenjem od 25. studenog 2024. dopustio navedenu preinaku tužbe, kao svrsishodnu za konačno rješenje odnosa među parničnim strankama, sve sukladno čl. 190. st. 3. Zakona o parničnom postupku (NN 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023. – dalje u tekstu ZPP).

2.3. Sud je prilikom dopuštanja preinake vodio računa o činjenici da tužiteljica nema stručna financijska znanja radi utvrđenja točnog iznosa preplate i da bez svoje krivnje do provođenja financijskog vještačenja u ovom predmetu, koje je vještačenje provedeno nakon zaključenja prethodnog postupka, nije raspolagao svim podacima za precizno konačno uređenje tužbenog zahtjeva. Stoga je preinaka tužbe učinjena podneskom tužiteljice od 23. lipnja 2024. dopuštena sukladno odredbama čl. 190. st. 1. i 2. ZPP-a neovisno o tome što je učinjena nakon zaključenja prethodnog postupka.

3. Tuženik je dao pravovremeni odgovor na tužbu u kojem je osporio tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti kako u osnovu tako i u visini.

3.1. Tuženik je prije upuštanja u raspravljanje istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Koprivnici navodeći da je Ugovorom o kreditu ugovorena mjesna nadležnost suda u sjedištu banke, odnosno suda u Rijeci.

3.2. Tuženik je nadalje osporio status tužiteljice kao potrošača prilikom sklapanja Ugovora o kreditu.

3.3. Tuženik se poziva na činjenicu sklapanja Aneksa Ugovora o kreditu kojim je provedena konverzija kredita sukladno odredbama ZID ZPK, ističe da je sporazum o konverziji pravno valjan te da je provedenom konverzijom došlo do uspostavljanja ravnoteže između ugovornih strana te da tužiteljica nakon provedene konverzije nema pravni interes tražiti utvrđenje ništetnosti odredbi osnovnog Ugovora kao niti pravo tražiti bilo kakva obeštećenja. Također ističe da su cjelokupni iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka u CHF prilikom konverzije pretvoreni u valutu euro.

3.4. Tuženik osporava da su odredbe Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF bile nepoštene jer je valutna klauzula dopuštena odredbama Zakona o obveznim odnosima, a također osporava da su na konkretan odnos između tužiteljice i tuženika primjenjivi zaključci iz sudskog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača koji se vodio između „Potrošača“ – Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača i osam banaka navodeći da je tužiteljica u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu bila informirana o svim rizicima valutne klauzule te da su tužiteljici predočeni informativni materijali i brošure, koje tuženik dostavlja u prilogu odgovora na tužbu, a temeljem kojih je tužiteljica bila upoznata sa volatilnosti tečaja kune u odnosu na CHF. Tuženik također ističe da temeljem ugovorene valutne klauzule nije stekao ekstra profit.

3.5. U odnosu na naknadu za obradu kredita tuženik smatra da je ugovorna odredba o naknadi za obradu i odobrenje kredita bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, da je tužiteljica na obvezu plaćanja naknade upozorena više puta, te da temeljem odredbe čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača nije dopušteno ocjenjivati poštenost te odredbe.

3.6. Tuženik nadalje smatra da ugovorena naknada za obradu kredita ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te ističe da je za odobrenje kredita potrebno 11 sati ljudskog rada, koji za tuženika predstavlja trošak, slijedom čega je naknada za obradu i naplaćena.

3.7. U odnosu na zahtjev tuzžiteljice za isplatom tuženik ističe prigovor zastare.

3.8. Zaključno tuženik je istaknuo prigovor radi prijeboja kojim je, u slučaju ako sud nađe osnovanim potraživanje tužiteljice radi isplate tom potraživanju istaknuo u prijeboj iznos od 538,27 eura, kao iznos koji je tužiteljica manje platila tuženiku za vrijeme kada je tečaj CHF bio niži od tečaja na dan isplate odnosno korištenja kredita. Podneskom od 7. srpnja 2024. tuženik je umanjio iznos koji ističe prigovorom radi prijeboja na iznos od 266,12 eura sa pripadajućom kamatom.

3.9. Slijedom navedenog tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti.

4. Rješenjem ovoga suda poslovni broj P-397/2023-6 od 8. prosinca 2023. odbijen je tuženikov prigovor nenadležnosti ovoga suda, a navedeno rješenje postalo je pravomoćno 5. veljače 2024.

5. Tužiteljica je u tijeku postupka predložila da se radi utvrđenja spornih činjenica izvede dokaz čitanjem isprava koje prileže spisu, pribavom ugovorne dokumentacije od tuženika i od javnog bilježnika kod kojeg je ugovor solemniziran, saslušanjem tužiteljice kao stranke na okolnost informiranosti tužiteljice prilikom sklapanja Ugovora o kreditu te provođenjem dokaza knjigovodstveno financijskim vještačenjem na okolnost visine potraživanja tužiteljice prema tuženiku u slučaju ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF i visine plaćene naknade za obradu kredita.

5.1. Tuženik je u tijeku postupka predložio da se radi utvrđenja spornih činjenica izvede dokaz čitanjem isprava koje prileže spisu, saslušanjem tužiteljice i saslušanjem svjedoka ĆG na okolnost da je tužiteljica bila upoznata s obvezom plaćanja naknade za obradu kredita te dokaz financijskim vještačenjem na okolnost ne postojanja ekstra profita banke uslijed ugovaranja kredita s valutnom klauzulom u CHF.

6. Između tužiteljice i tuženika nije sporno da je između njih 15. prosinca 2004. sklopiljen Ugovor o kreditu, broj ugovora 2402006-1031262160/51400607- 5102153580 ( dalje u tekstu: Ugovor o kreditu) i da su ugovorne strane dana 15. veljače 2016. sklopile Aneks broj 1 Ugovora o kreditu radi konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u ugovor sa valutnom klauzulom u EUR (dalje u tekstu: Aneks) te nije sporno da je tuženik tužiteljici naplatio naknadu za obradu kredita u iznosu od 293,71 eura i to dana 30. prosinca 2004.

6.1 Između tužiteljice i tuženika je sporno svojstvo potrošača tužiteljice, sporno je je li tuženik tužiteljicu u fazi pregovora upoznao sa svim rizicima ugovaranja valutne klauzule u CHF, sporno je jesu li odredbe Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF protivno načelu savjesnosti i poštenja prouzročile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača i jesu li slijedom navedenog ništetne, sporno je ima li tužiteljica nakon sklapanja Aneksa i provođenja konverzije kredita u kredit s valutnom klauzulom u valuti EUR pravo tražiti povrat preplaćenih iznosa temeljem eventualno ništetnih odredbi Ugovora o kreditu ili kakvo drugo potraživanje prema tuženiku, sporna je visina tužbenog zahtjeva te je sporno je li potraživanje tužiteljice u zastari.

7. U svrhu dokazivanja pročitani su Ugovor o kreditu (str. 8-11, 142-145), aneks broj 1 ugovoru (str. 12-18), otplatna tablica (str. 19-29), dokumentacija vezano uz konverziju kredita (str. 30-42, 147-149, 170-171), pregled prometa po kreditu (str. 43-61, 237- 253), sporazum o osiguranju novčane tražbine (str. 62-75), tuženikove uvjete stambenih kredita (str. 119-120), promidžbeni letci i upozorenja tuženika (str. 175-187, 190-195, 200-204), pisane upute za djelatnike (str. 188-189), e-mailovi AG (str. 205-207), pisani iskaz AG (str. 210-211), dopisi i priopćenja HNB-a (str. 212-228), zapisnik o saslušanju tužiteljice (str. 296-297), nalaz i mišljenje financijskog vještaka sa prilozima (str. 380-498), zapisnik o saslušanju svjedoka GG (str. 580-581).

8. Na temelju kritičke analize svih izvedenih dokaza, primjenom odredbi čl. 8. ZPP-a, utvrđeno je da je tužbeni zahtjev djelomično osnovan.

9. Čitanjem Ugovora o kreditu utvrđeno je da se tim ugovorom tuženik, kao banka, obvezao tužiteljici, kao korisniku kredita, staviti na raspolaganje kredit u iznosu od 45.500,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora važećem da dan puštanja kredita u tečaj (čl. 2.) kao stambeni kredit za kupovinu nekretnine (čl. 3.), a tužiteljica se odobreni kredit obvezala vratiti u 360 mjesečnih anuiteta nakon prijenosa kredita u otplatu, koji dospijevaju svakog 1. u mjesecu i na dan sklapanja Ugovora o kreditu iznose 243,98 CHF, plativo po srednjem tečaju banke za CHF na dan odobrenja žiro računa banke, pri čemu je utvrđeno da je korisnik kredita upoznat sa mogućim promjenama iznosa anuiteta u dospijeću u kunama nastalog uslijed promjene tečaja te da potpisom tog Ugovora potvrđuje da ga je banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja (čl. 7.). Ugovorom je ugovoreno da je kamata promjenjiva i u trenutku ugovaranja iznosi 4,99% (čl. 8.). Tužiteljica se za obradu zahtjeva i odobravanje kredita tuženiku obvezala platiti naknadu od 1% iznosa kredita, obračunato s datumom ugovora. (čl. 10.).

10. Između tužiteljice i tuženika je nesporno da je između njih dana 15. veljače 2016. sklopljen Aneks uz Ugovor o kreditu kojim je provedena konverzija kredita iz kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR temeljem čl. 19. c. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje u tekstu ZIDZPK).

10.1. U čl. 3.4. Aneksa ugovorne strane su utvrdile da je korisnik kredita prihvatio izračun konverzije kredita dok je člankom 5.3. Aneksa utvrđeno da nakon provedene konverzije postoji manjak uplata u iznosu od 1.642,06 eura te da je taj manjak uplata čl. 7. Aneksa uključen u novu nedospjelu glavnicu koju se tužiteljica obvezala otplatiti pod uvjetima utvrđenim tim aneksom.

11. Predmetni Ugovor o kreditu sklopljen je 15. prosinca 2004. pa se isti primjenjuju odredbe Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/2003 dalje: ZZP).

11.1. Člankom 81. st. 1. ZZP propisano je da se nepoštenom ugovornom odredbom smatra ona o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

11.2. Člankom 82. st. 2. ZZP propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

11.3. Člankom 82. st. 4. ZZP propisano je da u slučaju ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

11.4. Člankom 87. ZZP propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna (st. 1.) te da ništetnost pojedine odredbe ne povlači i ništetnost samog ugovora ako on može opstati bez ništetne ugovorne odredbe (st. 2.).

12. Tuženik prije svega osporava tužbeni zahtjev prigovorom nedostatka pravnog interesa za podnošenje tužbe zbog sklapanja Aneksa kojim je provedena konverzija kredita.

12.1. Sukladno pravnom stajalištu izrađenom u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 2868/2018-2 od 12. veljače 2019. tužiteljica, kao korisnik kredita, ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvario eventualna prava za koja smatra da joj pripadaju bez obzira na to što je sklopljen dodatak Ugovoru o kreditu na temelju Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditu (NN 102/15) kojim je provedena konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR.

12.2. Slijedom navedenog tuženikov prigovor nedostatka pravnog interesa tužiteljice za vođenje ovog postupka je neosnovan.

13. Tuženik je nadalje tužiteljici osporio status potrošača.

13.1. Radi utvrđenja svojstva tužiteljice prilikom sklapanja Ugovora o kreditu izveden je dokaz saslušanjem tužiteljice kao stranke koja je u svom iskazu navela da je 2004. godine odlučila dići kredit radi kupnje stana za potrebe stanovanja. Tužiteljica je navela i da stan koji je kupila sredstvima kredita koristi isključivo za stanovanje i u njemu ne obavlja nikakvu djelatnost.

13.2. Sud je iskaz tužiteljice u navedenom dijelu prihvatio u cijelosti budući da je tužiteljica iskazivala životno i uvjerljivo. Temeljem iskaza tužiteljice utvrđeno je da je tužiteljica sredstva kredita iskoristila za kupnju stana za potrebe stanovanja i da u njemu ne ne obavlja nikakvu gospodarsku djelatnost.

13.3. Člankom 3. st. 1. t. 1. ZZP-a propisano je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

13.4. Slijedom navedenog je temeljem iskaza tužiteljice utvrđeno da je tužiteljica prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu bila potrošač u smislu čl. 3. st. 1. t. 1. ZZP-a budući da je sredstvima kredita financirala kupnju stanja za potrebe stanovanja.

13.5. Pri tom valja napomenuti da tuženik nije dostavio niti jedan dokaz iz kojeg bi proizlazilo da je nekretnina koju je tužiteljica kupila sredstvima kredita korištena u poduzetničke ili poslovne svrhe.

13.6. Slijedom navedenog utvrđeno je da je neosnovan tuženikov prigovor da tužiteljica predmetni Ugovor o kreditu nije sklopila kao potrošač.

14. Između tužiteljice i tuženika je nadalje sporno jesu li odredbe konkretnog Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF nepoštene, a time i ništetne. Također je sporno je li tuženik tužiteljicu upoznao sa svim rizicima i posljedicama promjena tečaja CHF u odnosu na kunu, kako je to konstatirano čl. 7. Ugovora o kreditu.

15. Prema ocjeni suda na odluku u ovom postupku od utjecaja je činjenica da je predmet kolektivnog spora koji se je vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu između „Potrošača“ – Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača i osam banaka u predmetu P-1401/12 bila zaštita potrošača od korištenja ugovornih odredbi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i to: odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana uz CHF i odredbe kojom je ugovorena redovna kamata čija je stopa tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom kreditora.

16. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. utvrđena je nepoštenost, a time i ništetnost, ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i odredbe o kamatnoj stopi promjenjivoj na osnovu jednostrane odluke banke u ugovorima o potrošačkom kreditiranju koje je sklapala Erste&Steiermarkische bank d.d., a koje je sud ocijenio netransparentnim i nepoštenim.

16.1. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018. potvrđena je citirana presuda u dijelu koji se odnosi na tuženika i na utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, a navedeno pravno shvaćanje podržao je i Vrhovni sud Republike Hrvatske presudom broj: Rev-2221/18 od 3. rujna 2019.

17. Sukladno članku 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/2014, 110/2015,), koji je bio na snazi u vrijeme donošenja odluka u sporu "Potrošač", pravomoćna odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

18. Tužiteljica i tuženik sklopili su Ugovor o kreditu koji u članku 7. sadrži odredbu kojom se korisnik kredita odobreni iznos kredita, čiji su glavnica i anuiteti izraženi u valuti švicarski franak, obvezao otplatiti u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF kreditora važećem na dan plaćanja.

19. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., koja je donesena u donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u bitnom je utvrđeno da:

- tuženici (uključujući Erste&Steiermarkische bank d.d.) nisu na transparentan način informirali potrošače da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro;

- da su pravo značenje riječi da je švicarski franak sigurna valuta razumjele su samo banke, a ne i prosječni potrošač;

- da tuženici (uključujući Erste&Steiermarkische bank d.d.) nisu potrošačima objasnili pravo značenje tog pridjeva i značaj te valute kao sigurnog utočišta, odnosno da im nisu objasnili da je valuta CHF sigurno ulaganje za banke kao davatelje kredita, a ne za potrošače;

- da prosječni potrošač u Republici Hrvatskoj u vrijeme kad su sklapani ugovori koji sadrže odredbe koje su predmet ovog spora nije znao da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima, pa tako nije znao niti da je, jer je to bitno za donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe, trebao biti o tome obaviješten. Zbog toga prosječnom potrošaču odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak, iako mu je pojam valutne klauzule u osnovi jasan tako da zna da glavnica kredita kojeg otplaćuje ovisi o tečaju švicarskog franka u odnosu na kunu, nisu razumljive.

20. Tuženik tvrdi da je tužiteljici objasnio rizike koji mogu proizaći iz činjenice ugovaranja kredita u CHF, odnosno da su ti rizici tužiteljici bili poznati. Pri tom se tuženik poziva na materijale dostavljene u prilogu odgovora na tužbu koji, između ostalog, sadrže grafičke prikaze kretanja tečaja CHF u odnosu na kunu.

21. Radi utvrđenja svih okolnosti u kojima je sklopljen predmetni Ugovor o kreditu i informacija koje su dane tužiteljici prilikom sklapanja Ugovora o kreditu saslušana je tužiteljica kao stranka te svjedok ĆG.

21.1. Saslušana tužiteljica u svom iskazu je navela da se 2004. godine odlučila dići kredit radi kupnje stana te se u više banaka raspitala o uvjetima, no u konačnici se odlučila kredit realizirati kod tuženika s obzirom da je bila njegov klijent. Tužiteljica navodi da je željela dići kredit u eurima s obzirom da je sa prodavateljem stana dogovorila isplatu kupoprodajne cijene u eurima, no da su je djelatnici tuženika, kada je došla u poslovnicu, savjetovali da je za nju najbolji, najpovoljniji i najprihvatljiviji kredit u CHF, a prezentirano joj je da je takav ugovor siguran i da nema neke posebne rizike. Tužiteljica navodi da se nije prije sklapanja Ugovora o kreditu posebno raspitivala o eventualnim rizicima vezano uz valutnu klauzulu vezanu uz CHF te je prihvatila sugestiju djelatnika tuženika da uzme kredit upravo u toj valuti jer je imala povjerenje da je djelatnici tuženika pravilno savjetuju. Navodi da je djelatnici tuženika nisu niti na koji način upozorili da bi vezano uz valutnu klauzulu vezanu uz CHF postojali nekakvi posebni rizici, a navodi i da joj djelatnici tuženika nisu prilikom sklapanja Ugovora o kreditu uručili promotivne i informativne materijale koji prileže odgovoru na tužbu, kao niti bilo kakve druge promotivne materijale. Tužiteljica navodi da sa djelatnicima tuženika nije pregovarala o pojedinim odredbama Ugovora o kreditu jer nije niti znala da to može, a Ugovor je u cijelosti pripremio tuženik te je ona preuzela gotov ugovor i samo ga potpisala. Tužiteljica navodi da je mislila da je kredit siguran i da nije mislila da do takve promijene tečaja može doći.

21.2. Saslušani svjedok ĆG u svom iskazu je naveo da je se ne sjeća konkretnog Ugovora o kreditu niti tužiteljice, no da je u vrijeme kada je slopljen Ugovor o kreditu radio u poslovnici [adresa] kao savjetnik za građane te da je paraf na Ugovoru njegov. Vezano uz proceduru odobravanja kredita svjedok općenito navodi da je svakom klijentu prezentirao uvjete kredita kojom prilikom im je pokazivao i letke sa informacijama o uvjetima kredita te upozorenjima vezano uz ugovaranje valutne klauzule, ti letci su bili dostupni na njegovom stolu i klijenti su ih mogli uzeti ako su željeli, no on ih nije davao klijentima u ruke u smislu da bi ih morali uzeti. Navodi da bi potom napravio kalkulacije rata kredita u raznim varijantama i kreditne sposobnosti klijenta te bi klijent potom izabrao koji kreditni proizvod želi, odnosno u kojoj će valuti ugovoriti valutnu klauzulu. Navodi da je u to vrijeme bila niža kamata za kredite sa klauzulom u CHF, što je bilo vidljivo iz tih kalkulacija, a kada bi klijent odabrao kredit s valutnom klauzulom da bi ih djelatnici tuženika upozoravali na rizik valutne usklađenosti, odnosno činjenicu da su njihova primanja u kunama, a obveza po ugovoru je vezan uz stranu valutu te da zbog toga može doći do promjene kunske protuvrijednosti njihovog anuiteta. Svjedok navodi da je on osobno bio svjestan da za CHF postoji određeni veći rizik od promjene tečaja nego za euro, čiji tečaj u odnosu na kunu se brani, no da su se u letcima tuženika nalazila generalna upozorenja rizika valutne klauzule kao takve i da se on prilikom obrade kredita ograničio na te informacije iz letaka, a nije iznosio svoja osobna mišljenja o tome da za CHF postoji veći rizik nego za valutu euro.

21.3. Iskazi tužiteljice i svjedoka GG u bitnom su suglasni, a suglasni su i dokumentaciji u spisu, pa ih je stoga sud prihvatio u cijelosti.

21.4. Temeljem iskaza tužiteljice i svjedoka ĆG utvrđeno je da je tužiteljica u poslovnicu tuženika pristupila s namjerom da sklopi Ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u eurima, no da je nakon što joj je svjedok ĆG prezentirao uvjete kredita s valutnom klauzulom u eurima i u CHF, kao i činjenicu da je kamata za kredite s valutnom klauzulom u CHF bila niža, odlučila sklopiti ugovor s valutnom klauzulom u CHF. Utvrđeno je da su tužiteljici u postupku odobrenja kredita dana opća upozorenja vezano uz rizik valutne klauzule, odnosno činjenicu da uslijed promjene ugovorenog tečaja dolazi do promjene kunske protuvrijednosti anuiteta, no da joj svjedok BG kao djelatnik tuženika nije dao upozorenja na posebne rizike vezane uz ugovaranje valutne klauzule u CHF koji proizlaze iz činjenice da HNB ne brani tečaj te valute u odnosu na tečaj kune, kao i činjenicu da se radi o "valuti utočišta" čiji tečaj može znatno rasti u slučaju ekonomskih nestabilnosti.

21.5. U odnosu na promotivne i informativne materijale dostavljene u prilogu odgovora na tužbu valja reći da ti materijali sadrže samo općenite informacije i, doduše, sadrže prikaz povijesnog kretanja tečaja CHF od 1998. do 2004., no ne sadrže nikakva upozorenja o tome da je CHF "valuta utočišta" i da vezano uz to postoji dodatni rizik, niti se o tom riziku može zaključiti samo temeljem kretanja tečaja CHF od 1998. do 2004. Osim toga iz iskaza svjedoka ĆG proizlazi da su se ti promotivni materijali nalazili na stolu i da su bili ponuđeni klijentima, no da poslovna praksa nije bila da se oni uručuju klijentima, pa je stoga sud prihvatio iskaz tužiteljice u dijelu u kojem navodi da joj promotivni materijali dostavljeni u prilogu odgovora na tužbu nisu bili uručeni. Stoga tuženik niti dostavljenim ispravama nije dokazao da je tužiteljicu upoznao sa rizicima koji proizlaze iz ugovaranja valutne klauzule u CHF.

22. Slijedom navedenog utvrđeno je da su sva utvrđenja iz citirane presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. primjenjiva i na konkretan ugovorni odnos između tužitelja i tuženika.

23. Sud je na temelju analize provedenih dokaza utvrdio da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF sadržana u članku 7. Ugovora o kreditu nepoštena u smislu čl. 81. st. 1. ZZP, a time i ništetna.

23.1. Naime, specifični rizici koji proizlaze iz ugovaranja valutne klauzule u CHF tužiteljici u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu nisu bili razumljivi pa je stoga jasno da tužiteljica uopće nije mogla, kao ravnopravna i informirana ugovorna strana, sudjelovati u bilo kakvim pregovorima sa tuženikom. Stoga sama činjenica što je tužiteljica, temeljem dobivenih informacija od djelatnika tuženika da je takav kredit povoljniji, odabrala kredit s valutnom klauzulom u CHF nema značaj pojedinačnih pregovora o odredbi o valutnoj klauzuli sadržanoj u Ugovoru o kreditu.

23.2. Sud je utvrdio da je položaj tužiteljice prilikom sklapanja Ugovora o kreditu u tom smislu bio slabiji, jer je tužiteljica pristupila sklapanju tog pravnog posla bez potrebnog znanja o rizicima vezanim uz ugovaranje valutne klauzule u CHF, a tuženik je za razliku od tužiteljice raspolagao stručnim znanjem koje tužiteljici u odnosu na valutnu klauzulu u CHF nije bilo prezentirano, te je tuženik iskoristio nestručnost tužiteljice na način da je u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru unio navedene ugovorne odredbe i time tužiteljicu, kao potrošača, izložio specifičnom valutnom riziku sa kojim nije bila upoznata, pa je tuženik prilikom sklapanja Ugovora o kreditu postupio protivno načelu savjesnosti i poštenja.

23.3. Švicarski franak kao „valuta utočišta“ je bio siguran za ulagače, odnosno banke, jer nema rizika bitnog smanjenja njegove vrijednosti, a postoji mogućnost povećanja vrijednosti. Drugim riječima tuženik je u slučaju rasta tečaja CHF u odnosu na kunu mogao očekivati uvećane prihode u kunama po kreditima sa valutnom klauzulom u CHF te je čak na tečajnim razlikama mogao ostvariti dodatnu zaradu ako je obveze prema svojim kreditorima ispunjavao u valutama čiji tečaj je u odnosu na CHF oslabio. Pri tom je potpuno nebitno je li tuženik spekulirao tečajem i na taj način stekao dodatnu dobit ili pak nije, kako to navodi u odgovoru na tužbu, već je odlučno da je temeljem same činjenice ugovaranja valutne klauzule u CHF postojao bitno manji rizik od pada tečaja CHF u odnosu na kunu, dakle rizik za tuženika kao kreditora, nego što je postao rizik od rasta tečaja CHF u odnosu na kunu, dakle rizik za tužiteljicu kao korisnika kredita.

23.4. S druge pak strane za tužiteljicu, kao potrošača koji svoje prihode ostvaruje u kunama, švicarski franak je predstavljao izvor znatnog valutnog rizika jer je rast vrijednosti CHF, i posljedično rast kunske protuvrijednosti ugovorenog anuiteta, mogao dovesti u pitanje mogućnost tužiteljice da ispunjava svoje obveze po Ugovoru o kreditu.

23.5. Stoga je odredba Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF dovela do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, kao potrošača.

23.6. Slijedom navedenog je utvrđeno da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF sadržana u Ugovoru o kreditu temeljem čl. 87. ZZP ništetna.

24. S obzirom na prethodna utvrđenja kao ništetne su utvrđene i odredbe čl. 7. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je utvrđeno da je korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta o dospijeću u kunama nastalog uslijed promjene tečaja te da ga je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja. Naime, navedene odredbe je unaprijed sastavio tuženik i uključio u šprancu Ugovora o kreditu kako bi na taj način pokušao prikriti činjenicu da tužiteljici nije pružio potrebne informacije o rizicima valutne klauzule u CHF vezanim uz činjenicu da se radi o valuti utočišta, što je utvrđeno temeljem iskaza tužiteljice i svjedoka GG te dokumentacije u spisu. Budući da navedena odredba sadrži neistinita utvrđenja ista je protivna moralu društva i kao takva ništetna.

25. Slijedom svega navedenog temeljem odredbe čl. 87. ZZP-a i čl. 103. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Službeni list SFRJ" br. 29/1978., 39/1985., 46/1985., 57/1989., NN br. 53/1991., 73/1991., 3/1994., 111/1993., 107/1995., 7/1996., 91/1996., 112/1999., 88/2001. – dalje u tekstu ZOO/78) tužbeni zahtjev je usvojen u dijelu u kojem tužitelj traži utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 7. Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na primjenu valutne klauzule u CHF kod otplate kredita te na utvrđenja da je tužitelj bio u potpunosti informiran o svim rizicima valutne klauzule u CHF, pa je stoga odlučeno kao pod točkom I. izreke presude.

26. Tužiteljica i tuženik su u čl. 10. Ugovora o kreditu ugovorili i obvezu tužiteljica da plati naknadu za obradu zahtjeva i odobravanje kredita (dalje u tekstu: Naknada) od 1% iznosa kredita.

26.1. Između tužiteljice i tuženika je sporno je li ta odredba protivno načelu savjesnosti i poštenja dovela do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana i je li stoga ništetna.

27. U odnosu na ugovorenu Naknadu tužiteljica u svom iskazu navodi da joj je rečeno da treba platiti naknadu za obradu i odobravanje kredita te da je ona pitala djelatnike tuženika što ta naknada predstavlja i zašto je mora platiti, no da nije dobila nikakvo obrazloženje, a kako joj je bilo najbitnije da dobije kredit i da može kupiti stan potpisala je Ugovor koji predviđa takvu naknadu. Tužiteljica navodi da nije sa djelatnicima tuženika pregovarala o pojedinim odredbama Ugovora o kreditu jer nije niti znala da to može, a Ugovor je u cijelosti pripremio tuženik.

27.1. U odnosu na ugovorenu naknadu saslušani svjedok ĆG, koji je vodio kreditni predmet tužiteljice, u svom iskazu navodi da je svakog klijenta upozorio da se naplaćuje naknada za obradu kredita no nije obrazlagao zbog čega se ta naknada naplaćuje i što banka s tom naknadom financira. Svjedok navodi da, koliko se sjeća, nije bilo moguće ugovoriti kredit bez plaćanja te naknade za obradu. Svjedok pojašnjava da je on u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu radio isključivo poslove vezane uz odobravanje kredita, a te poslove je radio u redovnom radnom vremenu, a ako bi bila posebna gužva znale bi mu pomoći kolegice iz drugih organizacijskih jedinica. Za ugovor sklopljen između tužiteljice i tuženika svjedok navodi da se radi o tipičnom Ugovoru o kreditu za koji je u odobrenju trebalo poduzeti tipične radnje te da vezano uz taj kredit nije bilo nekih posebnih zahtjeva u postupku odobrenja.

27.2. Iskati tužiteljice i svjedoka GG su međusobno suglasni pa ih je stoga sud prihvatio u cijelosti te je temeljem navedenih iskaza, kao i uvidom u dokumentaciju u sudskom spisu, utvrdio da prilikom sklapanja Ugovora o kreditu tužiteljica i tuženik nisu o ugovorenoj naknadi za obradu kredita pojedinačno pregovarali, niti je tuženik tužiteljici objasnio na što se ugovorena naknada odnosi i o razlozima koji opravdavaju naplatu te naknade. Nadalje je utvrđeno da je tužiteljica pristala sklopiti ugovor o kreditu i platiti naknadu za obradu kredita jer joj je bilo najbitnije da dobije kredit, a u to vrijeme bez plaćanja naknade za odobrenje kredita nije bilo moguće realizirati kredit kod tuženika.

28. Tuženik navodi da je imao pravo tužiteljici naplatiti naknadu za obradu i odobravanje kredita budući da je za aktivnosti vezano uz obradu kredita potrebno 11 sati efektivnog ljudskog rada.

29. Člankom 1065. ZOO/78 propisano je da se Ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno.

29.1. Obrada i odobrenje kreditnih zahtjeva te sklapanje ugovora o kreditu predstavlja redovni posao tuženika kao banke koji njegovi djelatnici obavljaju u sklopu svojih redovnih radnih zaduženja za plaću koju primaju iz radnog odnosa. Da je tome tako proizlazi i iz iskaza svjedoka ĆG koji je potvrdio da je poslove odobrenja kredita obavljao u sklopu redovnog radnog vremena.

29.2. Sukladno odredbi čl. 1065. ZOO/78 obveza primatelja kredita je plaćanje ugovorenih kamata kao protučinidbu za odobrenje kredita i korištenje novca koji mu je isplaćen temeljem ugovora o kreditu. Iz navedene zakonske odredbe proizlazi da je tuženik, kao banka, dužan sve redovne troškove vezano uz obradu kreditnog zahtjeva i sklapanje ugovora o kreditu uzeti u obzir i uračunati prilikom određivanja redovne kamate kao protučinidbe koju se primatelj kredita ugovorom o kreditu obvezuje isplatiti banci.

29.3. Tuženik nije dokazao da bi vezano uz sklapanje predmetnog Ugovora o kreditu imao dodatne troškove koji nisu uobičajeni ili da je tužiteljici pružio dodatne usluge koje nisu dio uobičajene procedure odobravanja kredita i koje njegovi djelatnici obavljaju kao dio redovnih zaduženja u tijeku redovnog radnog vremena. I saslušani svjedok ĆG je potvrdio da predmetni Ugovor o kreditu predstavlja tipični ugovor o kreditu za koji je u odobrenju trebalo poduzeti tipične radnje, a da vezano uz taj kredit nije bilo nekih posebnih zahtjeva u postupku odobrenja. Stoga sama činjenica da je tuženik obradio zahtjev tužiteljice za sklapanje Ugovora o kreditu, odnosno poduzeo radnje predviđene svojim internim procedurama koje prethode sklapanju Ugovora o kreditu, ne može predstavljati osnovu da tuženik tužiteljici naplati Naknadu od čak 1% iznosa odobrenog kredita.

30. Kod ocjene savjesnosti i poštenja tuženika prilikom ugovaranja predmetne Naknade važno je utvrditi i je li je tuženik, kao banka, uzeo u obzir i zakonite interese potrošača, odnosno da li bi neprihvaćanjem odredbe o Naknadi od strane tužiteljice, kao potrošača, ona bila ograničena u ostvarivanju prava na uslugu tuženika.

30.1. U konkretnom slučaju djelatnik tuženika ĆG je u svom iskazu naveo da, koliko se on sjeća, u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu kod tuženika nije bilo moguće realizirati kredit bez plaćanja naknade za obradu kredita.

30.2. Slijedom navedenog, a uzevši u obzir da je tuženik u predmetni Ugovor o kreditu uključio i druge nepoštene ugovorne odredbe (valutna klauzula u CHF) može se zaključiti da tuženik nije postupao u dobroj vjeri i da tužiteljica kao potrošač nije imala objektivne mogućnosti za pregovaranje oko sporne odredbe o Naknadi i njenog prihvaćanja ili ne prihvaćanja jer bi odbijanje te odredbe imalo za posljedicu nemogućnost ostvarenja kredita kod tuženika.

31. Kako tuženik nije dokazao da je vezano uz obradu i odobrenje predmetnog kredita imao neke izvanredne troškove koji nisu uobičajeni kod obrade svakog ugovora o kreditu, a pri tom je utvrđeno i da tuženik nije postupao u dobroj vjeri jer tužiteljica kao potrošač nije imala objektivne mogućnosti za pregovaranje oko sporne odredbe i za njezino ne prihvaćanje, utvrđeno je da je odredba čl. 10 Ugovora o kreditu o Naknadi suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i vezama ugovornih strana na štetu potrošača te je ista stoga temeljem čl. 87. st. 1. u vezi sa čl. 81. st. 1. ZZP-a ništetna.

31.1. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom II. izreke presude.

32. ZZP ne sadrži posebne odredbe o pravnim posljedicama ništetnosti ugovornih odredaba u potrošačkim ugovorima pa je stoga te pravne posljedice potrebno utvrditi temeljem odredbi Zakona o obveznim odnosima.

33. Člankom 104. st. 1. ZOO/78 propisano je da je u slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje

33.1. Člankom 108. ZOO/78 propisano je da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništavog ugovora odgovoran svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništavosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništavosti.

34. Člankom 210. ZOO/78, propisano je da u slučaju kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi (st. 1), a obveza vraćanja, odnosno naknade vrijednosti, nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala (st. 3).

35. Budući da je sud utvrdio da je odredba čl. 10. Ugovora ništetna tuženik je, temeljem odredbe čl. 104. st. 1. ZOO/78, u obvezi tužiteljici vratiti iznos Naknade koji je naplatio temeljem te ništetne odredbe.

36. Tuženik je u odgovoru na tužbu istaknuo prigovor zastare u odnosu na tražbinu tužiteljice za povrat stečenog bez osnove.

36.1. Tuženikov prigovor zastare je neosnovan.

36.2. Na sjednici građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj dana 30. siječnja 2020., broj Su-IV-47/2020-2, zauzeto je pravno stajalište da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

36.3. Budući da je ništetnost odredbe čl. 10. Ugovora o kreditu utvrđena tek ovom presudom nije nastupila zastara potraživanja tužitelja s osnova povrata naplaćene Naknade temeljem te ništetne odredbe.

37. Budući da je između parničnih stranaka nesporno da je tuženik tužiteljici dana 30. prosinca 2004. s osnova naknade za obradu i odobrenje kredita naplatio iznos od 293,71 eura, tuženiku je temeljem čl. 104. st. 1. ZOO/78 naloženo da tužiteljici isplati navedeni iznos.

37.1. Člankom 214. ZOO/78 propisano je da se, u slučaju kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

37.2. U konkretnom slučaju tuženik je unaprijed sastavio Ugovor o kreditu te je u isti uključio nepoštene, odnosno ništetne odredbe o naknadi obradu i odobrenje kredita, iako je bio svjestan da tužiteljici nije pružio usluge koje bi opravdavale naplaćivanje takve naknade, a pri tom tužiteljici nije dao objektivnu mogućnost za pregovaranje oko sporne odredbe i za njezino ne prihvaćanje jer bez plaćanja te naknade tužiteljica nije mogla ostvariti kredit, to je tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja te je tuženik bio nepošteni stjecatelj od dana kada je navedenu naknadu naplatio tužitelju. Stoga je temeljem odredbe čl. 214. ZOO/78 tuženiku naloženo da tužiteljici plati zatezne kamate na iznos naknade koju je dužan vratiti tužiteljici od 30. prosinca 2004., kao dana kada je tu naknadu stekao.

37.3. Stopa zateznih kamata utvrđena je temeljem čl. 277 ZOO/78 i čl. 29. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022, 155/2023. – dalje u tekstu ZOO/05) kao kamatna stopa koja se primjenjuje na ostale odnose.

37.4. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom III. izreke presude.

38. Tužiteljica tužbom potražuje i povrat iznosa više plaćenog tuženiku zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan korištenja kredita.

39. Za odluku o zahtjevu tužiteljice u navedenom dijelu pravno relevantnu činjenicu predstavlja nesporno sklapanje Aneksa Ugovoru o kreditu kojim je provedena konverzija kredita sa valutnom klauzulom u CHF u kredit sa valutnom klauzulom u EUR, zbog čega je potrebno razmotriti pravne učinke sklapanja tog Aneksa.

40. Aneks sklopljen između tužiteljice i tuženika sklopljen je temeljem odredaba ZIDZPK kojima je detaljno propisan način obračuna i izračuna konverzije kredita sa valutnom klauzulom u CHF u kredit sa valutnom klauzulom u EUR.

40.1. Odredbama ZIDZPK propisano je da se konverzija provodi na način:

- da se iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF pretvara u EUR prema tečaju primjenjivom na dan isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koju je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR, te tako izračunati iznos u EUR predstavlja novu glavnicu kredita (čl. 19.c. st. 1. t. 1. ZIDZPK);

- da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF primjeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF (čl. 19.c. st. 1. t. 2. ZIDZPK);

- da se početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF zamijeni novim otplatnim planom izračunatim u skladu s točkama 1. i 2. tog stavka, i na temelju kojeg se izračunavaju novi obroci odnosno anuiteti u EUR, uzimajući u obzir sve izmjene ugovornih uvjeta koji se odnose na iznos, namjenu i rokove dospijeća glavnice te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i obroka odnosno anuiteta (čl. 19.c. st. 1. t. 3. ZIDZPK);

- da se iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka odnosno anuiteta u CHF (osim uplata na ime zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije) pretvore u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR. Takvi iznosi pretvoreni u EUR i valutnu klauzulu u EUR predstavljaju osnovu za namirenje obroka odnosno anuiteta u EUR utvrđenih po novom otplatnom planu u EUR i valutnoj klauzuli u EUR iz točke 3. tog stavka, pri čemu se poštuje redoslijed namirenja dospjelih obveza sukladno općim uvjetima vjerovnika (čl. 19.c. st. 1. t. 4. ZIDZPK);

- da se ukupni uplaćeni iznos utvrđen u EUR na način iz točke 4. tog stavka, ako je veći od ukupnog iznosa obroka ili anuiteta u EUR utvrđenih na način iz točke 3. tog stavka, smatra preplatom koja se:

a) ako iznos preplate ne prelazi ukupni zbroj obroka odnosno anuiteta u EUR preostalih na dan 30. rujna 2015. prema otplatnom planu iz točke 3. tog stavka, preplata će se iskoristiti za namirenje budućih obroka odnosno anuiteta u EUR koji će dospjeti na način da se kod plaćanja budućeg obroka odnosno anuiteta iznos do najviše 50% dospjelog obroka odnosno anuiteta u EUR namiri preplatom, sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi, pri čemu ako iznos preplate prelazi više od 50% ukupnog zbroja obroka odnosno anuiteta u EUR preostalih na dan 30. rujna 2015. prema otplatnom planu iz točke 3. tog stavka, vjerovnik i potrošač sporazumom definiraju način iskorištavanja iznosa preplate iznad 50% ukupnog zbroja obroka odnosno anuiteta u EUR,

b) ako iznos preplate prelazi ukupni zbroj obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR preostalih na dan 30. rujna 2015. prema otplatnom planu iz točke 3. tog stavka, preplata se vraća potrošaču od strane vjerovnika u roku od 60 dana od datuma prihvata konverzije od strane potrošača (čl. 19.c. st. 1. t. 5. ZIDZPK);

- iznos preplate preračunava se u kune po tečaju na dan 30. rujna 2015. i na njega vjerovnik nije dužan obračunati kamatu niti tečajnu razliku, već njih snosi potrošač (čl. 19.c. st. 1. t. 5. ZIDZPK).

41. Temeljem općih pravila obveznog prava ništetne ugovorne odredbe ne mogu naknadno konvalidirati budući da naknadni nestanak uzroka ništetnosti ne čini ništetne ugovorne odredbe valjanima (čl. 107. st. 1. ZOO/78) te je bez učinka zamjena postojeće obveze novom u slučaju ako je prijašnja obveza bila ništetna (čl. 351. st. 1. ZOO/78).

42. Međutim Aneks Ugovora o kreditu je sklopljen primjenom odredaba ZIDZPK koji u konkretnoj situaciji predstavlja poseban zakon (lex specialis) u odnosu na opća pravila obveznog prava, odnosno ZOO, te opća pravila ZOO-a o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka, u dijelu u kojem su u koliziji s režimom ZIDZPK o konverziji, ne mogu dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji.

43. Također valja uzeti u obzir da odluka u ovom postupku ovisi o pravnoj valjanosti Aneksa o konverziji o kojem pravnom pitanju je Vrhovni sud Republike Hrvatske (dalje u tekstu VSRH) odlučivao u oglednom postupku koji se vodio pod poslovnim brojem Gos-1/2019.

43.1. VSRH je rješenjem poslovni broj Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020. temeljem postavljenog pitanja: "Je li sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15.) nepostojeći ili ništetan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli?" zauzeo pravno shvaćanje da sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZIDZPK ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

43.2. VSRH je pritom pojasnio da sporazum o konverziji, bez obzira je li sklopljen u formi tzv. dodatka - aneksa ili ugovora, predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu ZIDZPK koji je ocijenjen suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske.

43.3. Sukladno čl. 502n. st. 1. ZPP-a sud je u ovom postupku tim pravnim shvaćanjem VSRH vezan.

44. Legitimni cilj radi kojeg je ZIDZPK usvojen bilo je otklanjanje dužničke krize kroz izjednačavanje pravnog položaja dužnika kredita sa valutnom klauzulom u CHF sa pravnim položajem dužnika kredita sa valutnom klauzulom u EUR.

44.1. Budući da pravna valjanost sporazuma o konverziji proizlazi iz njegove utemeljenosti na prisilnim odredbama ZIDZPK, sporazum o konverziji može biti pravno valjan samo ako je konverzija u svakom pogledu provedena sukladno prisilnim propisima ZIDZPK i ako je stoga pravni položaj tužitelja, kao korisnika kredita, izjednačen sa pravnim položajem dužnika kredita sa valutnom klauzulom u EUR.

44.2. Slijedom navedenog pravno odlučnu činjenicu predstavlja pitanje je li Aneksom konkretnog Ugovora o kreditu konverzija provedena u skladu s odredbama ZIDZPK jer o tome ovisi pravna valjanost Aneksa.

45. Sud je radi utvrđenja prethodno navedene činjenice odredio provođenje financijskog vještačenja po stalnom sudskom vještaku Nataliji Jambrečić.

46. Sud je vještakinji dao u zadatak i da napravi druge izračune potrebne za donošenje odluke o osnovanosti tužbenog zahtjeva, kako u slučaju ako se utvrdi da je Aneks pravo valjan jer je sklopljen sukladno odredbama ZIDZPK, tako i u slučaju drugačijih utvrđenja.

47. Vještakinja Natalija Jambrečić je izradila pisani nalaz od 11. lipnja 2024. u kojem je u odnosu na odlučnu činjenicu usklađenosti Aneksa o konverziji Ugovora o kreditu sa odredbama ZIDZPK utvrdila da je tuženik konverziju, sa financijsko- računovodstvenog gledišta, izvršio u skladu s odredbama ZIDZPK jer je:

- glavnica kredita je pretvorena u valutu EUR po tečaju na dan isplate kredita;

- utvrđen je novi otplatni plan (od početka otplate) u valuti EUR uz primjenu promjenjivih kamatnih stopa;

- su sve uplate tužitelja su preračunate u valutu EUR po tečaju na dan uplate;

- izvršena je usporedba uplata tužitelja u valuti EUR s novoutvrđenim otplatnim planom u valuti EUR;

- su izračunate razlike više/manje plaćeno u valuti EUR;

- u poslovnim knjigama banka je provela odgovarajuća knjiženja i od dana sklapanja dodatka ugovoru kredit u svojim poslovnim knjigama vodi kao kredit odobren u valuti EUR.

47.1. Vještakinja je nalazom također utvrdila da preplata tužiteljice prema tuženiku u slučaju ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli u Ugovoru o kreditu iznosi 2.064,93 eura, što umanjeno za iznos koji je tuženik istaknuo prigovorom radi prijeboja iznosi 1.798,81 eura, pri čemu je vještakinja u zaključku nalaza iskazala i pojedinačne datume kada su preplate nastale.

48. Pisani nalaz i mišljenja vještakinje dostavljen je na očitovanje parničnim strankama u roku od 15 dana te se tužiteljica na nalaz i mišljenje očitovala podneskom od 23. lipnja 2024. kojim je navela da nema primjedbi na nalaz i mišljenje vještakinje, te je tužbeni zahtjev uskladila s iznosom preplate utvrđenim u nalazu vještaka. Tuženik se na nalaz vještakinje očitovao podneskom od 7. srpnja 2024. u kojem je naveo da ne prigovara matematičkom izračunu vještakinje te ne traži usmeno saslušanje vještakinje.

49. Sud je nalaz i mišljenje financijske vještakinje prihvatio u cijelosti budući da je on jasan i neproturječan, vodeći pri tom računa o činjenici da niti parnične stranke nisu imale primjedbi na matematičku točnost izračuna vještakinje.

50. Sud je temeljem nalaza i mišljenja financijske vještakinje, te temeljem dokumentacije koja prileži spisu, utvrdio da je Aneksom Ugovora o kreditu konverzija provedena sukladno odredbama ZIDZPK.

51. Budući da je utvrđeno da je konverzija u konkretnom slučaju provedena sukladno odredbama ZIDZPK Aneks Ugovora o kreditu proizvodi pravne učinke te predstavlja samostalnu pravnu osnovu temeljem koje su tužiteljica i tuženik uredili međusobne odnose u odnosu na iznose koje je tužiteljica uplatila tuženiku temeljem Ugovora o kreditu, kako temeljem odredaba Ugovora o kreditu koje nisu sporne, tako i temeljem spornih odredaba Ugovora o kreditu za koje je utvrđeno da su ništetne.

51.1. Naime, izračun konverzije podrazumijeva, a što jasno proizlazi iz odredbi čl. 19.c ZIDZPK, da se sve uplate koje je tužiteljica kao korisnik kredita izvršila temeljem Ugovora o kreditu preračunaju u eure prema primjenjivom tečaju kreditora na dan svake uplate, te da se te uplate potom iskoriste za zatvaranje anuiteta kredita s valutnom klauzulom u EUR koji je nastao provedenom konverzijom na način da se tim uplatama zatvore svi anuiteti koji su dospjeli do dana konverzije. U konkretnom slučaju nakon provedene konverzije nije utvrđen višak uplata u korist tužiteljice, nego manjak, koji je dodan iznosu nedospjele glavnice, te ga se tužiteljica obvezala podmiriti kao dio anuiteta koji će dospjeti nakon sklapanja Aneksa o konverziji.

51.2. Dakle Aneksom Ugovora o kreditu i provedenom konverzijom između tužiteljice i tuženika je ugovoreno da će se sve uplate koje je tužiteljica izvršila po Ugovoru o kreditu, što podrazumijeva i iznose koje je tužiteljica eventualno više uplatila tuženiku temeljem ništetnih odredaba Ugovora o kreditu uslijed povećanja kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu i rasta tečaja CHF u odnosu na onaj na dan isplate kredita, iskoristiti za podmirenje dospjelih i budućih anuiteta ugovora sa valutnom klauzulom u EUR koji je nastao konverzijom.

52. Nedvojbeno je da sklapanjem Aneksa Ugovora o kreditu kojim je provedena konverzija nije došlo do konvalidacije ništetnih odredaba Ugovora o kreditu. Međutim zbog sklopljenog Aneksa tužiteljica nema pravo tražiti povrat iznosa koje je tuženiku više uplatila do dana konverzije temeljem ništetnih ugovornih odredbi budući da je tuženik iznos preplate iskoristio u njezinu korist za ispunjenje tužiteljičinih ugovornih obveza koje su ugovorene Aneksom Ugovora o kreditu, kao samostalnom osnovu koja je pravno valjana.

52.1. Na taj je način je s danom sklapanja Aneksa o konverziji valjano prestala obveza tuženika (članak 295. stavak 1. ZOO/78) za povrat više plaćenih iznosa s osnove ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, a koja bi proizlazila iz opće odredbe obveznog prava (čl. 210. stavka 1. ZOO/78) i ti više plaćeni iznosi nisu bez pravne osnove ostali u imovini tuženika, pa nema temelja za prihvaćanje tužiteljevog zahtjeva za povrat preplaćenih iznosa u smislu odredbe članka 210. ZOO/78. (identično stajalište zauzeto u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev- 586/2019-14 od 21. prosinca 2022.)

53. Pri tome valja napomenuti da je za potrošače koji su sklopili aneks ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF temeljem odredbi ZIDZPK uspostavljena stvarna ravnoteža između prava i interesa potrošača i trgovca, koja je ovisila isključivo o volji potrošača jer je potrošaču ostavljena mogućnost izbora prihvaćanja ili ne prihvaćanja konverzije (identično stajalište zauzeto u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-1359/2019-8 od 17. rujna 2024.).

53.1. Slijedom navedenog, budući da je provedenom konverzijom uspostavljena stvarna ravnoteža između prava i interesa potrošača i trgovca, te budući da je tužiteljica, kao potrošač, izjednačena u položaju sa potrošačima koji su sklopili ugovor o kreditu s valutom klauzulom u eurima, tužiteljica nema pravo tražiti povrat iznosa koji je temeljem Ugovora o kreditu platila tuženiku budući da su uplate izvršene po toj osnovi u cijelosti uračunate prilikom obračuna konverzije kredita i na taj način je obveza tuženika na povrat tih iznosa prestala.

54. Također valja napomenuti da se tužiteljica neosnovano poziva na stavove Suda Europske unije koje se temelje na primjeni Direktive 93/13 budući da iz presude Suda Europske unije posl.br. C-118/2017 od 14. ožujka 2019. jasno proizlazi da se Direktiva 93/13 ne primjenjuje na pravne učinke ZIDZPK i aneksa sklopljenog temeljem ZIDZPK, već se pravni učinci tog aneksa tumače isključivo temeljem nacionalnog prava Republike Hrvatske.

55. Osim obveze na povrat onoga što je primljeno temeljem ništetne ugovorne odredbe čl. 214. ZOO/78 propisuje i obvezu onoga tko je nešto stekao bez osnove da vrati i plodove te plati zatezne kamate i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

55.1. Aneks koji su tužiteljica i tuženik sklopili temeljem odredaba ZIDZPK, kao niti same odredbe ZIDZPK, ne reguliraju materijalnopravni učinak ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF propisan člankom 214. ZOO/78. S obzirom na navedeno, neovisno o činjenici sklapanja Aneksa o konverziji, u konkretnom slučaju primjenjuje se odredba čl. 214. ZOO/78, kao opći propis.

56. Tuženik je unaprijed sastavio Ugovor o kreditu te je u isti uključio nepoštene, odnosno ništetne, odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, iako je bio svjestan da time tužiteljicu izlaže riziku na koji je nije upozorio, slijedom čega je tuženik nepošteni stjecatelj od dana kada je preplaćene iznose temeljem ništetne odredbe primio od tužiteljice.

56.1. Slijedom navedenog tužiteljica, neovisno o provedenoj konverziji, ima pravo temeljem čl. 214. ZOO/78 od tuženika potraživati zateznu kamatu na iznose koje je preplatila tuženiku temeljem ništetne odredbe Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF i to od dana kada su pojedini mjesečni anuiteti preplaćeni do dana 30. rujna 2015., kao dana sa kojim je provedena konverzija prema sklopljenom Aneksu te je na taj način obveza tuženika na povrat više plaćenih iznosa prestala.

57. Međutim, tuženik je u tijeku postupka istaknuo prigovor zastare i u odnosu na tražbinu tužiteljice za isplatu zateznih kamata na iznos preplate temeljem ništetne odredbe Ugovora o kreditu o valnutnoj klauzuli u CHF.

57.1. Člankom 372. st. 1. ZOO/78 propisano je da potraživanja povremenih davanja koja dospijevaju godišnje ili u kraćim određenim vremenskim razmacima (povremena potraživanja), pa bilo da se radi o sporednim povremenim potraživanjima, kao što je potraživanje kamata, bilo da se radi o takvim povremenim potraživanjima u kojima se iscrpljuje samo pravo, kao što je potraživanje uzdržavanja, zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja.

57.2. Tužiteljica nakon provedene konverzije ima pravo potraživati samo zateznu kamatu dospjelu u razdoblju do 30. rujna 2015.

57.3. U konkretnom slučaju valja uzeti u obzir da je nepoštenost, a time i ništetnost, ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF u potrošačkim ugovorima o kreditu koje je sklapao tuženik utvrđena u parničnom postupku koji je dana 4. travnja 2012. pokrenuo „Potrošač“ – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu i to presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., a navedena presuda je u dijelu koji se odnosi na nepoštenost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF koju je tuženik koristio u ugovorima o kreditu koje je sklapao sa potrošačima postala pravomoćna 14. lipnja 2018. kada je donesena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod brojem Pž-6632/17.

57.4. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske u objedinjenom pravnom shvaćanju o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF na prvoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/22) održanoj 31. siječnja 2022., koje je sadržano u zapisniku br. Su-IV-33/2022-2, zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, a ako je ništetnost ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

57.5. Slijedom navedenog, a budući da je ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF sadržanih u potrošačkim ugovorima o kreditu koje je sklapao tuženik pravomoćno utvrđena donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod brojem Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., zastara potraživanja zatezne kamate na preplaćene iznose temeljem ništetne odredbe konkretnog Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF počela je teći 14. lipnja 2018.

57.6. Tražbine kamata koje nakon podmirenja glavnice predstavljaju samostalno potraživanje temeljem odredbe čl. 372. st. 1. ZOO/78 zastarijeva u roku od 3 godine te je slijedom navedenog, a budući da je od 12. lipnja 2018. kada je zastarni rok počeo teći do 10. lipnja 2023., kada je tužba podnesena, prošlo više od 3 godine, potraživanje tužiteljice na isplatu zatezne kamate na preplaćene iznose temeljem ništetne odredbe konkretnog Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF u zastari.

58. Budući da je utvrđeno da je tužiteljičino potraživanje na povrat preplaćenih iznosa temeljem ništetne odredbe konkretnog Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF prestalo uslijed činjenice sklapanja Aneksa o konverziji, a da je u odnosu na potraživanje zatezne kamate na taj iznos preplate nastupila zastara, tužiteljičin zahtjev za isplatu iznosa od 1.798,81 eura sa pripadajućom zateznom kamatom valjalo je odbiti u cijelosti kao neosnovan.

58.1. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom IV. izreke presude.

59. Tuženik je u odgovoru na tužbu istaknuo prigovor radi prijeboja kojim je, u slučaju ako sud utvrdi da je zahtjev tužiteljice za isplatom osnovan, predložio da sud utvrdi postojanje tražbine tuženika prema tužiteljici u iznosu od 538,27 eura sa pripadajućim kamatama, da izvrši prijeboj uzajamnih potraživanja tužiteljice i tuženika te da potom odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan. Podneskom od 7. srpnja 2024. tuženik je umanjio iznos koji ističe prigovorom radi prijeboja na iznos od 266,12 eura sa pripadajućom kamatom.

59.1. Tuženik tvrdi da njegovo potraživanje prema tužiteljici proizlazi iz činjenice da je tužiteljica u razdobljima kada je tečaj CHF bio niži od tečaja na dan isplate kredita plaćala "povlaštene i potplaćene anuitete". Stoga tuženik smatra da bi, u slučaju da tužiteljica ostvari pravo na povrat preplaćenih iznosa tuženik imao pravo istaknuti u prijeboj "povlaštene i potplaćene anuitete".

59.2. U ovom postupku je utvrđeno da je Aneks o konverziji sklopljen između tužiteljice i tuženika pravno valjan, i da su sve uplate tužiteljice učinjene do dana konverzije temeljem odredaba sklopljenog Aneksa iskorištene za podmirenje dospjele glavnice ugovora o kreditu sa valutnom klauzulom u eurima koji je nastao konverzijom. S obzirom da su tužiteljica i tuženik provedenom konverzijom uredili međusobne odnose u odnosu na iznose koji su plaćeni tuženiku do dana konverzije oni u odnosu na te iznose nemaju nikakvih daljnjih međusobnih potraživanja.

59.3. Slijedom navedenog utvrđeno je da ne postoji potraživanje koje je tuženik istaknuo u prijeboj prigovorom radi prijeboja u iznosu od od 266,12 eura sa pripadajućom kamatom. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom V. izreke presude.

60. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na čl. 154. st. 2. ZPP-a.

60.1. Presudom je u cijelosti usvojen tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu koji se odnosi na utvrđenje ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF i o naknadi za obradu i odobrenje kredita, te je tužitelj u tom dijelu zahtjeva uspio u parnici 100%, a tuženik 0%.

60.2. Tuženiku je naloženo da tužiteljici isplati iznos od 293,71 euro, što predstavlja 14,04 % postavljenog tužbenog zahtjeva, dok je tužiteljica odbijena sa zahtjevom za isplatu iznosa od 1.798,81 eura, što predstavlja 85,96% postavljenog tužbenog zahtjeva.

60.3. Kada se uzmu u obzir uspjesi parničnih stranaka i u odnosu na zahtjev na utvrđenje ništetnosti i u odnosu na zahtjev za isplatom, prosječni uspjeh tužiteljice u postupku iznosi 57,02% a prosječni uspjeh tuženika iznosi 42,98 %. Kada se od postotka uspjeha tužitelja oduzme postotak uspjeha tuženika dobije se razlika od 14,04% u kojem omjeru, temeljem odredbe čl. 154. st. 2. ZPP-a, valja dosuditi nastali parnični trošak tužiteljici.

60.4. Prilikom odlučivanja o parničnim troškovima tužiteljice uzeti su u obzir troškovi koji su bili prijeko potrebni radi vođenja parnice i zastupanja po punomoćniku sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi za rad odvjetnika (NN 138/2023.), a prema vrijednosti spora.

60.5. Tužiteljici je priznat je trošak sastava tužbe od 10. lipnja 2023. (Tbr. 7.1) u iznosu od 200,00 eura, sastav obrazloženog podneska od 23. lipnja 2024. (Tbr. 8.1) u iznosu od 200,00 eura, trošak zastupanja na ročištima 4. prosinca 2023., 26. ožujka 2024., 25. studenog 2024. i 20. siječnja 2025. (Tbr 9.1) u iznosu od 200,00 eura svako, te trošak pristupa na raspravu za objavu i uručenje presude (Tbr. 9.3) u iznosu od 100,00 eura, što ukupno iznosi 1.300,00 eura, odnosno uvećano za PDV sveukupno iznosi 1.625,00 eura. Na navedeni iznos valja dodati trošak financijskog vještačenja od 400,00 eura pa je tužitelju ukupno priznat trošak u iznosu od 2.025,00 eura.

60.6. Temeljem čl. 154. st, 2. ZPP-a tuženiku valja dosuditi 14,04 % navedenog troška, što iznosi 284,31 eura.

60.7. Odluka o kamatama na parnični trošak temelji se na odredbi čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona (NN 112/2012., 25/2013., 93/2014., 55/2016., 73/2017., 131/2020., 114/2022.) koji propisuje da kamate na troškove postupka teku od dana donošenja odluke pa do naplate.

60.8. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom VI. izreke presude.

Koprivnica, 5. ožujka 2025.

Sudac

Jerko Bogdanić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Županijskom sudu. Žalba se podnosi pismeno putem ovoga suda u tri istovjetna primjerka u roku od 15 dana, od dana dostave ili objave i uručenja ovjerenog prijepisa presude.

Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojemu se presuda objavljuje.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud će presudu dostaviti prema odredbama Zakona o parničnom postupku o dostavi pismena (čl. 335. st. 8., 9. i 11. ZPP-a).

Dostaviti:

1. Odvjetnik Dejan Kuharić, Koprivnica

2. Odvjetnik Damir Metelko, Zagreb