Zakon.hr

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI RADNI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Posl.br. Pr-2127/2019-54

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski radni sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Danijeli Marotti Andrić, u pravnoj stvari tužitelja PV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], protiv tužene Republike Hrvatske, Ministarstvo pravosuđa, uprave i digitalne transformacije, OIB: 72910430276, zastupane po Općinskom građanskom državnom odvjetništvu u Zagrebu, radi mobinga, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 16. siječnja 2025., u nazočnosti tužitelja osobno i zastupnice tužene OV, više savjetnice OGDO-a, 5. ožujka 2025.,

p r e s u d i o j e

I. Tužena Republika Hrvatska, Ministarstvo pravosuđa, uprave i digitalne transformacije, obvezuje se isplatiti tužitelju PV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 3.200,00 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na taj iznos po stopi koja se od 6. studenog 2018. do 31. prosinca 2022., određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna te od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

II. Odbija se preostali dio tužbenog zahtjeva tužitelja u dijelu kojim traži isplatu naknade neimovinske štete u daljnjem iznosu od 2.211,00 eura, zajedno sa zatraženim zakonskim zateznim kamatama u odnosu na taj iznos

III. Tužena Republika Hrvatska, Ministarstvo pravosuđa, uprave i digitalne transformacije, obvezuje se isplatiti tužitelju PV iz [adresa], iznos od 2.811,69 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom i to na iznos od:

- 53,54 eura od 16.02.2017.,

- 127,74 eura od 16.03.2017.,

- 475,74 eura od 16.04.2017.,

- 495,14 eura od 16.05.2017.,

- 495,08 eura od 16.06.2017.,

- 495,15 eura od 16.07.2017.,

- 495,13 eura od 16.08.2017.,

- 55,80 eura od 16.10.2017.,

- 118,37 eura od 16.11.2017.,

po stopi koja se od dana dospijeća pa do 31. prosinca 2022., određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna te od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženoj Republici Hrvatskoj, Ministarstvo pravosuđa, uprave i digitalne transformacije, nadoknadi tužitelju PV, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], trošak parničnog postupka u iznosu od 530,89 eura, zajedno sa zateznom kamatom tekućom od 5. ožujka 2025. pa do isplate, s pripadajućom zakonskom kamatom po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

V. Odbija se zahtjev tužene za naknadu parničnog troška kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da se u smislu čl.186.a. Zakona o parničnom postupku obratio tuženoj sa Zahtjevom za mirno rješenje spora 29. lipnja 2018., o kojem nije odlučeno u roku tri mjeseca. Dalje navodi da je temeljem Rješenja Republike Hrvatske, Općinski sud u Zagreb, Ured predsjednika suda od 29. lipnja 2001., kao stručni suradnik, službenik I vrste, raspoređen s 1. lipnja 2001. na radno mjesto stručnog savjetnika u sudu, službenika I vrste. Tužitelj je bio zaposlen kod Općinskog suda u Zagrebu od 1971. godine, pa sve do odlaska u mirovinu 1. studeni 2017. Sve svoje poslove provedene u radnom odnosu uspješno je obavljao pri čemu je smatran izuzetno uspješnim radnikom. To potvrđuje i pisana dokumentacija kojom je ocjenjivan rad istoga. Početkom 2016. godine za tužitelja su nastali prvi problemi na poslu odnosno na radnom mjestu (Općinski kazneni sud u Zagrebu) budući da je istom oduzeto obavljanje određenih poslova koje je do tada kroz dugi niz godina obavljao uspješno i to bez bilo kakvog obrazloženja bilo pismenog bilo usmenog. S obzirom da je tužitelj nastavno bezrazložno sve intenzivnije eliminiran od obavljanja određenih poslova na svom radnom mjestu koje do tada obavljao (sudska uprava, izvršenje kaznenih sankcija, stručni savjetnik) isti je pokušao razgovorima s nadležnim osobama u sudu i to s predsjednikom suda kao i s nadležnim osobama u Ministarstvu pravosuđa dogovoriti obavljanja poslova na radom mjestu u mogućim zakonskim okvirima što je međutim ostalo bezuspješno. Štoviše, tužitelj može istaknuti da je bio izložen različnim pritiscima od strane predsjednika suda, a bio je i povrijeđen u svom dostojanstvu osjećajući se poniženim i omalovažavanim kraj činjenice da su mu bezrazložno oduzeti brojni zaduženi predmeti. Također je tužitelj izgubio mogućnost obavljanja bilo kojeg posla na svom radnom mjestu ostajući do kraja 2016. godine sam u sobi zajedno s zapisničarkom Ljubicom Novak bez ikakvog posla i zaduženja. Navodi da je bio prisiljen zbog ranije navedenih razloga zatražiti liječničku pomoć budući se osjećao psihički iscrpljenim što je u konačnici rezultiralo odlaskom na bolovanje. Opsežna liječnička dokumentacija koju je tužitelj pribavio za vrijeme liječenja nedvojbeno ukazuje na zdravstvene probleme koji su nastupili kod istog kao posljedica opisanog stanja na radnom mjestu koje je rezultiralo potpunom eliminacijom iz obavljanja poslova na njegovom radnom mjestu. Tužitelj se 23. ožujka 2017. obratio dopisom tuženiku s molbom da se nastala situacija pokuša riješiti, te da se provede inspekcijski nadzor kojim bi se neposredan način utvrdila sposobnost istog kao i njegova stručnost, no odgovora na dostavljeni dopis nikada nije dobio. Tužitelj smatra da je takvim postupanjem nesumnjivo došlo do povrede dostojanstva, a također i do povrede ugleda i časti što je sve utjecalo na tjelesno i duševno stanje istoga, te je posljedično nesumnjivo došlo do povrede prava osobnosti tužitelja (čl. 19. ZOO-a), a s obzirom na teške posljedice koje su takvi uvjeti rada i odnosi na radu utjecali na dostojanstvo, osobnu nesigurnost te zdravstveno stanje tužitelja. Imajući u vidu sve navedeno kao i činjenicu dugotrajnog djelovanja takvog postupanja prema tužitelju smatra se kako se u konkretnom slučaju radilo i o mobingu. Slijedom navedenog tužitelj smatra da postoji odgovornost tuženika za štetu koju je pretrpio zbog takvog postupanja s naslova povrede prava osobnosti. Također se ističe kako je zbog takvog protupravnog postupanja tuženika, a koje su takvi uvjeti rada i odnosi na radu utjecali na dostojanstvo, osobnu nesigurnost te zdravstveno stanje tužitelja imali za posljedicu da je isti bio tijekom 2017. godine kontinuirano na bolovanju, pa s tog osnova tužitelj potražuje i imovinsku štetu u vidu izgubljene zarade – neto plaću za razdoblje od 1. siječnja 2017. do 31.10.2017.g.

1.1. Konačno uređenim tužbenim zahtjevom podneskom od 22. srpnja 2024. tužitelj potražuje na ime naknade nematerijalne štete iznos od 5.411,00 eura te na ime materijalne štete u vidu izgubljene zarade iznos od 2.811,69 eura, uz naknadu parničnih troškova, sve s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

2. Tužena u odgovoru na tužbu i tijekom postupka navodi da u cijelosti osporava tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan. Ističe da nije sporno da je tužitelj temeljem rješenja Općinskog suda u Zagrebu od 29. lipnja 2001. raspoređen s 1. lipnja 2011. na radno mjesto stručni savjetnik, službenik I vrste, da nije sporno ni da je tužitelj bio zaposlen kod Općinskog suda u Zagrebu od 1971., a potom preuzet od Općinskog kaznenog suda u Zagrebu gdje je radio do 31. listopada 2017., kada je doneseno rješenje o prestanku državne službe broj 7 Su-3/07-127 od 12. listopada 2017., a temeljem zahtjeva tužitelja. Također, nije sporno da je tužitelj ocijenjen za rad u 2007. do 2016, s ocjenom "izuzetan" dok za rad u 2017. službenik nije ocijenjen, jer je u prethodnoj kalendarskoj godini radio manje od šest mjeseci. Preuzimanjem službenika od strane Općinskog kaznenog suda u Zagrebu s 1. listopada 2007. isti je raspoređen na radno mjesto voditelja službe izvršenja kaznenih sankcija te mu je dodijeljen naziv radnog mjesta iz čl.9. poslovi posebnih stručnih znanja, alineja 2-stručni savjetnik u sudu. Sukladno Uredbi o nazivima radnih mjesta i koeficijentima složenosti poslova u državnoj službi NN 37/2001 službenik je imao koeficijent 1.650, a izmjenama Uredbe i to pod brojem NN 25/13 je taj koeficijent smanjen te je iznosio 1.600. Nadalje, službeniku je uskraćeno pravo na uvećanje plaće po osnovi ostvarenih godina radnog staža koje je kolektivnim ugovorima ugovoreno u visini od 10%, a sve temeljem Zakona o uskrati prava na uvećanje plaće po osnovi ostvarenih godina radnog staža NN 41/14, kojim Zakonom je propisano da se na navedeno pravo koje se uskraćuje ne primjenjuje odredba čl. 9. st.3. Zakona o radu NN 93/14. O svemu navedenom je i Odbor za državnu službu donio rješenje broj 566-01/14-18-2 od 11. lipnja 2018. kojim je odbijena žalba izjavljena od strane službenika protiv rješenja ovog suda o uskrati prava na uvećanje plaće po osnovi ostvarenih godina radnog staža. Nadalje, u odnosu na navode da su početkom 2016. nastali prvi problemi na poslu odnosno na radnom mjestu, jer mu je bilo oduzeto obavljanje određenih poslova, tužena navodi da se radi o državnom službeniku sa završenom višom stručnom spremom, upravnog smjera, kojemu je rješenjem Općinskog suda u Zagrebu od 28. rujna 1998., priznato zvanje stručni suradnik I vrste zvanja, raspoređen na radno mjesto voditelja izvršenja kaznenih sankcija, a temeljem tada važećeg Zakona o državnim službenicima i namještenicima i o plaćama nositelja pravosudnih dužnosti. Sukladno obvezi ovoga suda da donese novi Pravilnik o unutarnjem redu, a u svezi s Mjerilima za određivanje broja službenika i namještenika u sudovima, u ovom sudu više nije bilo radnog mjesta na koje bi se mogao rasporediti tužitelj. Naime, Služba izvršenja kaznenih sankcija, koje je isti bio voditelj, više nije postojala u sudovima općinske nadležnosti. Donošenjem novih zakona koji su uređivali izvršenje kaznenih sankcija, između ostalog i donošenjem Zakona o probaciji, izvršenje kaznenih sankcija je prešlo u nadležnost drugih službi. Slijedom navedenog, općinski sudovi više nisu niti zaprimali predmete vezane za izvršenje kaznenih sankcija, jer im predmeti uopće više nisu niti bili dostavljeni. Općinski sudovi su od tada nenadležni za izvršenje kaznenih sankcija te se takvi predmeti sada šalju Uredima za probaciju ili sucu izvršenja županijskih sudova. Također više nije postojala niti ustrojstvena jedinica odnosno radno mjesto na koje bi se mogao rasporediti službenik. Slijedom iznijetog službeniku je Godišnjim rasporedom poslova u Općinskom kaznenom sudu za 2016. dodijeljeno obavljanje poslova stručnog suradnika u Uredu predsjednika, a službenik je i dalje zadržao prije stečeni koeficijent 1,600. Službenik je do svojeg odlaska u mirovinu također rješavao prijašnje spise koji su bili dani u rad sudu prije stupanja na snagu novih propisa. Konačno, službenik nije mogao biti raspoređen na radno mjesto sudskog savjetnika, jer nije imao dovoljan stupanj stručne spreme (nije imao visoku stručnu spremu). Također, nije bio raspoređen niti na radno mjesto zapisničara ili upisničara, jer bi u tom slučaju službeniku bio smanjen koeficijent, a on je bio prekvalificiran za navedena radna mjesta (za navedena radna mjesta se traži srednja stručna sprema, a službenik je imao višu stručnu spremu). Naime, službeniku je prijašnji "poslodavac" (Općinski sud u Zagrebu), na ime radnog mjesta na kojem je zatečen u vrijeme priznavanja prava, priznao stupanj stručne spreme kojeg isti realno nije imao - visoku stručnu spremu (VSS), već je imao višu stručnu spremu (VŠS), pa mu se samim time nije niti mogao dodijeliti koeficijent složenosti poslova kojeg je do tada imao. O svemu navedenom je i zatražena uputa Ministarstva pravosuđa. Službenik je ispunjavao uvjete priznavanja prava na starosnu mirovinu, a sukladno pozitivnim zakonskim propisima, državna služba bi mu po sili zakona prestala s 31. prosinca 2018. No, službenik je 27. rujna 2017., podnio zahtjev za prestankom državne službe zbog odlaska u starosnu mirovinu, pa mu je ista prestala sukladno rješenju ovog suda s danom 31. listopada 2017. Za cijelo to vrijeme službenik je doista koristio prava iz zdravstvenog osiguranja odnosno bio je na bolovanju no poslodavac - Općinski kazneni sud u Zagrebu nije bio upoznat s razlozima bolovanja. Službenik je dostavljao izvješća o privremenoj nesposobnosti - spriječenosti za rad tzv. doznake poštom li na drugi način. Tužitelj zasigurno nije bio izložen pritiscima niti bi isti bio vrijeđan u njegovom dostojanstvu niti omalovažavan na način da bi ga se eliminiralo na poslu. Predmeti izvršenja kaznenih sankcija izuzeti iz sudske nadležnosti te se takvi novi predmeti više nisu niti mogli dati u rad tužitelju jer nisu postojali, već su se dovršavali jedino ranije zaprimljeni predmeti. Takvim postupanjem poslodavca nije ni na koji način moglo doći do povrede dostojanstva niti do povrede ugleda i časti odnosno prava osobnosti službenika. Tijekom cijelog tog vremenskog perioda službenik je i dalje imao koeficijent plače 1,600, a što je vidljivo i iz priloženih isplatnih lista. Vezano za istaknuti navod tužitelja da se 23. ožujka 2017. obratio dopisom tuženiku s molbom da se nastala situacija pokuša riješiti, te da se provede inspekcijski nadzor kojim bi se na neposredni način utvrdila sposobnost istog kao i njegova stručnost te da na navedeni dopis nikada nije dobio odgovor, tužena ističe da nije dostavljen Općinskom kaznenom sudu u Zagrebu na znanje. Sam inspekcijski nadzor koji je zatražio sam tužitelj navedenim dopisom provodi Ministarstvo pravosuđa Republike Hrvatske te isti ne može provoditi Općinski kazneni sud u Zagrebu, niti ga može zatražiti. Tužena je stajališta da nikada nije vršen mobing nad tužiteljem od strane djelatnika suda, nit je došlo do povrede njegovih osobnih prava. Čak naprotiv, svi koji su došli u kontakt sa tužiteljem sa istim su dobro komunicirali, tužitelj je ocijenjen od strane nadređenih s ocjenom izvanredan. Tužena ističe da tužitelj ne navodi osobu ili skupinu osoba da su vršile mobing, ne opisuje konkretni događaj iz kojeg bi proizlazili elementi mobinga odnosno način vršenja mobinga. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan.

3. Tužitelj se podneskom od 8. travnja 2019. očitovao na odgovor na tužbu navodeći da je svoje tvrdnje iznesene u tužbi o postupanju tužene na način da je povrijedila dostojanstvo, ugled i čast tužitelja odnosno osobnost tužitelja u smislu odredbe čl. 19. ZOO-a te da je postupanje tužene imalo značenje mobinga obrazložio prvenstveno time da je predsjednik suda ukinuo radno mjesto na kojem je radio tužitelj, da je oduzeo sve predmete tužitelju, da je tužitelj prestao obavljati sve poslove odnosno da je tijekom 2016. godine i nadalje dolazio na posao, iako nikakav posao nije mogao obavljati jer ga je u tom spriječio upravo predsjednik suda. Ističe da tužena u odgovoru na tužbu izričito navedi da više nisu postojali poslovi koje bi mogao obavljati tužitelj čime potvrđuje da je tužitelj u stvari spriječen u obavljanju bilo kakvih poslova, a što je sukladno tvrdnjama tužitelja iznesenim u tužbi. Smatra da se tužena kao obrazloženje takvog postupanja i posljedica pozvala na pogrešno tumačenje važećih zakonskih odredaba, iako te zakonske odredbe nisu sprječavale daljnje obavljanje niza poslova koje je tužitelj i ranije obavljao. Navodi da je netočno tumačenje tužene da bi stupanjem na snagu Zakona o probaciji 1. siječnja 2013. nastupila takva nemogućnost u obavljanju poslova u odnosu na tužitelja, pa u svezi s time ističe i posebno naglašava da su prema odredbi čl.4. st.1. t.4. Sudskog poslovnika (NN 37/14, 49/14, 8/15, 35/15, 123/15, 45/16, 29/17, 33/17, 34/17, 97/17, 101/18, 119/18) poslovi sudske uprave poslovi izvršenja kazneno pravnih sankcija (osim izvršenja kazne zatvora), a ti su se poslovi i nadalje obavljali, kao i da se postupak vodi po Zakonu o izvršenju sankcija izrečenih za kaznena djela, privredne prijestupe i prekršaje (NN 21/1974, 39/1974, 55/1988, 19/1990, 26/1993, 66/1993, 29/1994, 111/1997, 128/1999, 28/1999, 73/2000, 27/2001, 128/1999, 55/2000, 59/2000, 129/2000, 109/2003, 153/2009) pri čemu se u tim postupcima radilo o upućivanju na izvršenju sigurnosnih mjera i njihov nadzor, a za te poslove sud je bio nadležan sve do stupanja na snagu Zakona o probaciji koji je stupio na snagu tek 17. studenog 2018. (NN 99/18). Prema odredbi čl. 10. st.1. t.4. Zakona o probaciji, probacijski poslovi su: organiziranje i nadziranje izvršavanja sigurnosnih mjera iz nadležnosti probacije. Ističe da sud i dalje sudjeluje u izvršenju sigurnosnih mjera donoseći rješenja nakon izvješća probacijskih službenika o izvršavanju sigurnosne mjere. Stoga su neosnovani navodi tužene kako stupanjem na snagu Zakona o probaciji 1. siječnja 2013. više nije bilo predmeta na kojima bi tužitelj mogao raditi. Dalje navodi da je u to vrijeme na snazi bio Zakon po kojem su sigurnosne mjere trajale 5 godina kao i zaštitni nadzor. Prema navedenom zaštitni nadzor mogao se provoditi do 2018. godine kao i sigurnosne mjere. Stoga su netočne tvrdnje tužene o ne postojanju radnog mjesta odnosno poslova koje bi na tom radnom mjestu mogao obavljati tužitelj. Međutim, sve da je i došlo do smanjenja poslova, pa čak i do ukidanja poslova koje je mogao obavljati tužitelj, tužena je imala izričitu zakonsku obvezu da aktivno sudjeluje u nastojanju otklanjanju negativnih posljedica za radnika, a što je tužena ne samo propustila nego je odbijala sve zahtjeve tužitelja koji je nastojao organizirati obavljanje poslova na svom radnom mjestu. Navedena obveza tužene u aktivnom sudjelovanju u otklanjanju negativnih posljedica za radnika, ovdje tužitelja, nedvojbeno proizlazi iz odredbe čl. 54. Zakona o zaštiti na radu (NN 71/14, 118/14, 154/14). Propuštajući u cijelosti takvu zakonom predviđenu aktivnost tužena je i na druge načine vršila pritisak i vrijeđanje, u stvari vrijeđanje dostojanstva tužitelja, pa je tako osim što je ukinula njegovo radno mjesto oduzela mu je sve predmete i spriječila obavljanje bilo kakvih daljnjih poslova, a zatim ga izbacila i iz njegove radne sobe. Tužena je nadalje na internetskim stranicama suda uklonila tužitelja s popisa djelatnika suda, oduzela mu je pravo pozivanja telefonom na mobilne telefone, oduzela mu je pravo informatičkog uvida u sudske spise, a što je sve imalo teške posljedice za zdravstveno stanje tužitelja koji je bio prisiljen otići na bolovanje i podvrgnuti se dugotrajnom liječenju. Tužitelj napominje da se u vezi s njegovim bolovanjem poslodavac krajnje neprimjereno odnosio, pa je tako tajnica suda tražila od HZZO-a da se izvrši kontrola bolovanje kod tužitelja, tražila je da liječnička komisija utvrdi opravdanost bolovanja, te se provjeravalo svakodnevno da li se nalazi u bolnici i dr. S obzirom na prigovor u odgovoru na tužbu da tužitelj nije u tužbi spomenuo tko je vršo na njega pritisak odnosno radnje koje su imale karakter povrede prava osobnosti i mobinga tužitelj ističe da je suprotno takvim navodima tužene višekratno u tužbi naveo neprimjereno ponašanje predsjednika suda koji je neposredno ili posredno preko svoje tajnice u stvari provodio takvo postupanje prema tužitelju.

4. Sud je tijekom dokaznog postupka izvršio uvid u zahtjev za mirno rješenje spora odštetni zahtjev od 29. lipnja 2018., prijemni broj pošiljke, presliku prijemne knjige, Rješenje Općinskog suda u Zagrebu od 29. lipnja 2001., Zaključak Općinskog kaznenog suda u Zagrebu o ispravku rješenja o preuzimanju službenika od 5. listopada 2007., Rješenje Općinskog kaznenog suda u Zagrebu o preuzimanju službenika od 1. listopada 2007., Rješenje Općinskog kaznenog suda u Zagrebu od 28. veljače 2017., Godišnji raspored poslova u Općinskom kaznenom sudu u Zagrebu za 2016. godinu od 10. prosinca 2015., Rješenje HZMO od 09.12.2017., dopis tužitelja upućen Ministarstvu pravosuđa RH od 23. ožujka 2017., medicinsku dokumentaciju za tužitelja, potvrdu Općinskog kaznenog suda u Zagrebu od 18. svibnja 2018., Izjavu od PVV od 26. studenoga 2018., privremeno rješenje Općinskog suda u Zagrebu od 29. studeni 1994., rješenja Općinskog suda u Zagrebu od 1. travnja 1990., 9. veljače 1998., 28. rujna 1998., dopis tužitelja od 27. rujna 2017., Rješenje Općinskog kaznenog suda u Zagrebu od 12. listopada 2017. o prestanku državne službe, rješenje o ocjeni od 14. svibnja 2008., rješenje o ocjeni od 15. svibnja 2009., rješenje o ocjeni od 4. svibnja 2010., rješenje o ocjeni od 14. lipnja 2011., rješenje o ocjeni od 21. lipnja 2013., rješenje o ocjeni od 21. lipnja 2014., rješenje od 3. ožujka 2015., rješenje od 25. veljače 2016., rješenje od 28. veljače 2017., rješenje o ocjeni od 01. veljače 2018., presliku diplome za tužitelja, rješenje Općinskog kaznenog suda u Zagrebu od 18. ožujka 2013., rješenje Općinskog kaznenog suda u Zagrebu od 29. travnja 2014., rješenje Odbora za državnu službu od 11. lipnja 2018., Godišnji raspored poslova u Općinskom kaznenom sudu u Zagrebu za 2015. godinu od 10. prosinca 2014., Izmjena Godišnjeg rasporeda poslova u Općinskom kaznenom sudu u Zagrebu za 2015. godinu od 2. siječnja 2015., Izmjena Godišnjeg rasporeda poslova u Općinskom kaznenom sudu u Zagrebu za 2015. godinu od 2. siječnja 2015., Godišnji raspored poslova u Općinskom kaznenom sudu u Zagrebu za 2016. godinu od 10. prosinca 2015., Dopis Općinskog kaznenog sudu u Zagrebu od 03. listopada 2016., presliku dostavnice, Dopis Općinskog kaznenog sudu u Zagrebu od 17. siječnja 2017., presliku dostavnice, potvrdu Općinskog kaznenog suda u Zagrebu od 13. lipnja 2018., isplatne liste za tužitelja, Godišnji raspored poslova u Općinskom kaznenom sudu u Zagrebu za 2014. godinu od 10. prosinca 2013., saslušan je tužitelj kao stranka u postupku, saslušana je svjedokinja PVV i Ljubica Novak, izvršen je uvid u Godišnji raspored poslova u Općinskom kaznenom sudu u Zagrebu za 2017. godinu od 09. prosinca 2016., popis predmeta za koje je tužitelj zadužen, preslike KV rješenja, dopis Ministarstva pravosuđa Republike Hrvatske Uprava za kazneno pravo i probaciju, dopis Ministarstva pravosuđa Republike Hrvatske Uprava za kazneno pravo i probaciju od 19. lipnja 2015., provedeno je medicinsko vještačenje po vještaku prim. Gordanu Makarić, dr.med., provedeno je financijsko knjigovodstveno vještačenje po vještaku Centar za financijska vještačenja.

5. Ocjenom provedenih dokaza u smislu odredbe čl. 8 Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje: ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja djelomično osnovan.

6. Uvidom u zahtjev za mirno rješenje spora razvidno je da je tužitelj 29. lipnja 2018. podnio nadležnom državnom odvjetništvu zahtjev za mirno rješenje spora kojim traži naknadu neimovinske i imovinske štete s osnove povrede prava osobnosti te izgubljene zarade, a na koji tužena nije odgovorila u zakonskom roku, slijedom čega je ispunjena procesna pretpostavka iz čl. 186.a st. 1. ZPP-a za podnošenje tužbe u ovoj pravnoj stvari.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadom štete zbog povrede prava osobnosti i to prava na duševno zdravlje zbog povrede dostojanstva, ugleda i časti na radnom mjestu (tzv. mobing), čime mu je zdravlje narušeno, kao i zahtjev za naknadom štete zbog izgubljene zarade.

8. Među strankama nije sporno da je tužitelj bio zaposlen na Općinskom sudu u Zagrebu od 16. studenog 1971. te je rješenjem od 29. lipnja 2001. kao stručni suradnik, službenik I vrste raspoređen sa 1. lipnja 2001. na radno mjesto stručnog savjetnika u sudu, službenik I vrste, kao i da je rješenjem o preuzimanju službenika Općinskog kaznenog suda od 1. listopada 2007., ispravljenog Zaključkom od 5. listopada 2007., preuzet u istom svojstvu i u istom položaju od Općinskog suda u Zagrebu, na kojem radnom mjestu je radio sve do odlasku u mirovinu 1. studenog 2017., pri čemu tužitelj tvrdi da je u razdoblju koje je prethodilo njegovom umirovljenju bio izložen mobingu na radnom mjestu, od strane predsjednika suda i tajnice suda, na način da su mu bili oduzeti svi predmeti sa kojima je bio zadužen, ostavljen je da sjedi sam u sobi bez ikakvih radnih zadataka i mogućnosti kontakta sa dotadašnjim strankama, nitko se nije raspitivao za njega, a što je dovelo do značajne uznemirenosti i nastanka stresa kod tužitelja, uz posljedični utjecaj na njegovo zdravstveno stanje, kakvim tvrdnjama se tužena protivila te je predložila odbijanje tužbenog zahtjeva.

9. Sporno je dakle među strankama u postupku je li ponašanje predsjednika suda u odnosu na tužitelja predstavlja zlostavljanje i ponižavanje tužitelja na radnom mjestu, s ciljem ugrožavanja njegova ugleda, časti, ljudskog dostojanstva i integriteta, sve do eliminacije s radnog mjesta ili su ovakve odluke predsjednika suda bile opravdane i utemeljene na zakonskim propisima. Dakle, sporno je trpi li tužitelj kroz duži vremenski period mobing na radnom mjestu i jesu li naprijed opisane radnje isključivo fokusirane i konstantno ponavljane samo s ciljem eliminacije tužitelja iz radne sredine.

10. S obzirom na suprotstavljene navode stranaka, tijekom postupka su izvođeni svi predloženi dokazi, na način da je saslušan tužitelj te naprijed spomenuti svjedoci, izvršen je uvid u priloženu dokumentaciju, provedeno je medicinsko (psihijatrijsko) vještačenje te je provedeno financijsko vještačenje.

11. Iz Rješenja Općinskog kaznenog suda u Zagrebu od 28. veljače 2017. proizlazi da je tužitelj, službenik tog suda raspoređen na radnom mjestu stručni savjetnik u sudu, ocjenjen za 2016. ocjenom „izuzetan“.

12. Iz dopisa 23. ožujka 2017. kojeg tužitelj dostavlja Ministarstvu pravosuđa, Pravosudnoj inspekciji, razvidno je da isti predstavlja zapravo predstavku kojom tužitelj u privitku dostavlja popis predmeta za koje je bio zadužen na dan 1. listopada 2016., koji su još uvijek bili neriješeni i koji su mu oduzeti od strane predsjednika suda i tajnice suda, te u kojem tužitelj opisuje kakve je postupke predsjednik suda pouzimao prema njemu u odnosu na zadužene predmete kao i probleme vezanim uz njegovo radno mjesto, odnos pretpostavljenih prema njemu nakon što su mu predmeti oduzeti i koje su posljedice takvog odnosa imale na zdravlje tužitelja.

13. Iz priloženih rješenja o ocjeni Općinskog kaznenog suda u Zagrebu razvidno je da je tužitelj, službenik na radnom mjestu stručni savjetnik - voditelj Izvršenja kaznenih sankcija, za 2007., 2008. 2009., 2010., 2012., 2013., 2014. i 2015. ocjenjen godišnjom ocjenom „izvanredan“, odnosno „izuzetan“, dok za 2017. tužitelj nije ocjenjen jer nije radio radi korištenja bolovanja te odlaska u mirovinu.

14. Iz Godišnjeg rasporeda poslova Općinskog kaznenog suda u Zagrebu za 2014. od 10. prosinca 2013. proizlazi da je tužitelj raspoređen u Sudsku upravu, Služba izvršenja kaznenih sankcija, na radno mjesto stručni savjetnik, voditelj izvršenja kaznenih sankcija.

14.1. Iz Godišnjeg rasporeda poslova Općinskog kaznenog suda u Zagrebu za 2015. od 10. prosinca 2014. proizlazi da je tužitelj raspoređen u Službi izvršenja kaznenih sankcija, na radno mjesto stručni savjetnik, voditelj izvršenja kaznenih sankcija.

14.2. Iz Godišnjeg rasporeda poslova Općinskog kaznenog suda u Zagrebu za 2016. od 10. prosinca 2015. proizlazi da je tužitelj raspoređen u Ured predsjednika suda kao stručni suradnik.

14.3. Iz Godišnjeg rasporeda poslova Općinskog kaznenog suda u Zagrebu za 2017. od 9. prosinca 2016. proizlazi da je tužitelj raspoređen u Odjel za mladež, na radno mjesto stručni savjetnik te da u tom svojstvu obavlja poslove po nalogu predsjednika suda i predsjednice Kaznenog odjela i Odjela za mladež.

15. Iz dopisa Općinskog kaznenog suda u Zagrebu od 3. listopada 2016. i 17. siječnja 2017. proizlazi da su isti upućeni Ministarstvu pravosuđa te je u istoma navedeno da je tužitelju, kao službeniku sa višom stručnom spremom, upravnog smjera, rješenjem Općinskog suda u Zagrebu od 28. rujna 1998., priznato zvanje stručni suradnik I vrste zvanja, raspoređen na radno mjesto voditelja izvršenja kaznenih sankcija temeljem tada važećeg Zakona o državnim službenicima i namještenicima i plaćama nositelja pravosudnih dužnosti, da je preuzimanjem službenika od strane Općinskog kaznenog suda u Zagrebu s 1. listopada 2007. isti raspoređen na radno mjesto voditelja službe izvršenja kaznenih sankcija te mu je dodijeljen naziv radnog mjesta stručni savjetnik u sudu. Dalje je navedeno da imajući u vidu obavezu suda da donese novi Pravilnik o unutarnjem redu, sud obavještava Ministarstvo pravosuđa da u sudu nema radnog mjesta na koje bi se mogao rasporediti tužitelj te stoga sud traži od Ministarstva uputu za daljnje postupanje. Dalje, objašnjavaju da je Služba izvršenja kaznenih sankcija prestala postojati u sudovima općinske nadležnosti i da ne postoji ustrojstvena jedinica odnosno radno mjesto na koje bi se mogao rasporediti službenik, tužitelj, a kojem je prijašnji poslodavac na ime radnog mjesta na kojem je zatečen u vrijeme priznavanja prava, priznao stupanj stručne spreme kojega isti realno nema, kao i da se radi o službeniku koji ispunjava uvjete priznavanja prava na starosnu mirovinu.

16. Iz priloženih KV rješenja proizlazi da je tužitelj kroz 2013., 2014. i 2015. sudjelovao u predmetima kao stručni savjetnik te pisao rješenja o privremenom oduzimanju predmeta.

17. Iz dopisa Ministarstva pravosuđa, Uprave za kazneno pravo i probaciju od 19. lipnja 2015. proizlazi da je isto dostavljeno svim probacijskim uredima te da se istim obavještavaju da će probacijski uredi izvršavati sve odluke u kojima su izrečene jedne od navedenih sigurnosnih mjera, koje su zaprimljene na izvršavanje od 1. lipnja 2015. nadalje, a čije izvršavanje još nije započelo.

18. Tužitelj je u svom iskazu naveo da ga je predsjednik suda 2016. tražio da preda spise i kada ga je pitao kada će ih dobiti natrag, predsjednik mu je rekao je da ih nikada neće dobiti natrag a pri tome se pozivao na Zakon o probaciji. Navodi da je od predsjednika suda trpio poniženje i uvrede kada je bio na bolovanju. Od 10. mjeseca 2016. sjedio je u sobi sa svojom zapisničarkom bez ikakvih poslova i zaduženja, da bi naposljetku i zapisničarka bila premještena. Na kraju su mu bez ikakvog rješenja i objašnjenja poslovi oduzeti. Istaknuo je da je u godišnjem rasporedu poslova vođen kao stručni suradnik iako je imao uvjete za stručnog savjetnika te je radio izvršenje sigurnosnih mjera, maloljetničke zatvore i odgojnih mjera, a nakon stupanja Zakona o probaciji ostale su sigurnosne mjere. Radio je i poslove KV Vijeća. Smatra da je degradiran u zvanje stručnog suradnika kako bi mu se mogla smanjiti plaća za čak 2.000,00 kn. Naveo je da su mu oduzeti predmeti bez izmjene godišnjeg rasporeda poslova i bez izmjena drugih internih akata. Istaknuo je da mu je predsjednik suda Vinko Mioč rekao da je mutan tip, da laže, da izmišlja stvari i slično. Nakon što tri mjeseca nije dobivao spise tražio je inspekcijski nadzor Ministarstva pravosuđa jer je 100 predmeta stajalo bez rješavanja, odgovor nikada nije dobio. Osobno se obraćao Ministarstvu pravosuđa te je dobio uputu da usmeno prenese predsjedniku suda da sve ostane isto kao i ranije. Smatra da je i dalje mogao obavljati sve poslove kao i ranije, a to znači sigurnosne mjere, KV Vijeća i sve ostalo. Na njegov rad nikada nije bilo nikakvih primjedbi od strane stranaka, sudaca, odvjetnika i uvijek je bio ocjenjivan kao izuzetan. Naveo je da je liječničku pomoć zatražio nakon što ga je predsjednik suda izvrijeđao, tada je imao tlak preko 240, a to je bilo nakon što se vratio s razgovora s gđom P u Ministarstvu te je od tada, pa i sada pod nadzorom liječnika. Također je naveo da je bio očajan nakon što su mu oduzeti predmeti i to je sve bio razlog traženja liječničke pomoći. Naveo je da je imao i privatnih problema koji su bili uzrokovani time što je bio na bolovanju i dobivao umanjenu plaću, a morao je i honorarno raditi kako bi isplatio kredit koji je imao, no s obzirom na njegovo psihičko stanje nije bio sposoban niti to raditi. Istaknuo je da su mu spisi jednostavno oduzeti bez ikakvih odluka, on nije nikada potpisao nikakvu odluku, a tajnica je došla i popisala spise. Predsjednik suda mu je onemogućio da se prebaci raditi na Županijski sud u Zagrebu, iako je bio pozvan da dođe tamo raditi. Smatrao je da može i dalje provoditi sigurnosne mjere i raditi KV Vijeća, iste poslove radio je još od 1984. godine na Općinskom sudu u Zagrebu u Sudskoj upravi i to izvršenje kaznenih sankcija, iste poslove je nastavio raditi i nakon osnivanja Kaznenog suda i to je sve radio dok mu nisu oduzeti predmeti. U mirovinu je otišao po savjetu psihijatra i to 1. studenog 2017. iako je trebao otići u mirovinu sa 5. veljače 2018. Istaknuo je da je za 2016. dobio ocjenu izvrstan, no tek u kolovozu te godine, iako se ocjene dijele u veljači i to je jedan od pokazatelja kakvi su odnosi bili prema njemu, a predsjednik suda mu nije htio potpisati tri tjedna zahtjev da ode u mirovinu.

19. Svjedok PVV je u svom iskazu navela da je u sporno doba bila viši sudski savjetnik raspoređena u položaj tajnika suda što znači da je radila po nalogu predsjednika suda i predsjednika odjela. Navela je da se ne sjeća da se vršio bilo kakav mobing ili vrijeđalo dostojanstvo tužitelja. Sjeća se situacije kojoj je povod bio dopis Ministarstva pravosuđa kojim su oni tražili donošenje pravilnika o unutarnjem redu suda i njihova okvirna mjerila i koliko bi sud imao pravo imati službenika i namještenika i u tom smislu se predsjedniku suda dao rok od 60 dana. Kada su krenuli slagati taj pravilnik utvrdili su da stanje nije odgovaralo okvirnim mjerilima Ministarstva pravosuđa u smislu da je bilo zaposleno više ljudi na određenim pozicijama, pa je trebalo naći rješenje za te ljude, pa i za tužitelja i to je zatraženo od Ministarstva pravosuđa. Iako od Ministarstva pravosuđa rješenje nije pronađeno, službenicima suda se ništa nije dogodilo jer predsjednik suda navedeni pravilnik nije donio slijedeće tri godine, a tužitelj je otišao na bolovanje. Ona je pisala izjavu o svemu, ista se nalazi u spisu. Tužiteljevo radno mjesto prema rješenju je bilo stručni savjetnik što znači da su to radna mjesta posebnog stručnog znanja, pedagoške, socijalne struke i slično. Tužitelj je bio zadužen kao voditelj posebne pisarnice izvršenja sankcija što Općinski kazneni sud više nije imao u svojoj nadležnosti. Na jednom kolegiju je postavljeno pitanje koje spise tužitelj rješava s obzirom na tu nenadležnost te je utvrđeno da je tužitelj imao zadužene predmete još prije stupanja na snagu Zakona o probaciji i kako je u tom razdoblju prošlo već nekoliko godina, a predsjednik suda je dužan voditi brigu o spisima, predsjednik suda je odlučio provjeriti tu referadu kao što je provjeravao i sve ostale referade. Utvrđeno je da se ti spisi ne nalaze u kancelu, već u sudnici, bili su formirani u e-spisu no nije bilo upisnika radnji u e-spisu te nije bilo nikakvih načina da se ti spisi iskontroliraju već da se ti spisi fizički pregledaju. Osporava da bi ti spisi bili oduzeti tužitelju već su, upravo suprotno, tužitelj i njegova suradnica osobno dovezli na kolicima u Ured predsjednika. Po njenoj osobnoj procjeni nije bilo više od 100 spisa. Spisi su od strane tužitelja dostavljeni u Ured predsjednika upravo po nalogu predsjednika suda. Ona osobno je pregledala sve te spise uz svoj redovan posao i o svemu obavijestila predsjednika suda i nakon toga ona s tim spisima više nije imala veze. Navela je da je bila tajnik suda od 2013. pa do 1. travnja 2017. i u tom razdoblju je bio taj pregled. Ona je svoj odgovor o stanju spisa dala predsjedniku suda. U doba pregleda tih spisa tužitelj je bio na bolovanju, ne zna da li je tužitelj obavješten o stanju spisa nakon povratka s bolovanja jer ona tada više nije bila tajnica suda. Koliko je njoj poznato nad tužiteljem nije proveden nadzor Ministarstva pravosuđa o radu, stanju i sposobnostima tužitelja.

20. Svjedok Ljubica Novak je u svom iskazu navela da je bila zaposlena na Općinskom kaznenom sudu u Zagrebu na radnom mjestu zapisničar, a u mirovini je od 2017. Navela je da je radila kao zapisničar u referadi tužitelja, a tužitelj je bio raspoređen za poslove izvršavanja sankcija i sigurnosnih mjera. Sa tužiteljem je radila cijelu 2016. Tužitelj je bio zadužen s određenim predmetima koje je vodio još od 2013., a negdje u listopadu 2016. tužitelju su oduzeti svi predmeti koje je imao u referadi. Dobro se sjeća da je jednoga dana tužitelj bio pozvan u predsjedništvo suda te da je po povratku s toga sastanka došao prilično uznemiren, osjećao se loše te joj je rekao da su mu predmeti oduzeti i da više neće raditi na predmetima te da mu je rečeno da će mu sniziti plaću. Iskazala je da ne zna koji je točan razlog zašto su tužitelju oduzeti predmeti, a radilo se o predmetima koji su bili pri samom kraju rješavanja. Poznato joj je da je došlo do određene reforme te da je osnovan Odjel za probaciju i da je navedeni odjel dobio u nadležnost dosta predmeta koji se tiču izvršenja sankcija i sigurnosnih mjera pa iz toga razloga tužitelj nije ni dobivao nove predmete već je nastavio raditi po prije zaprimljenim predmetima. Nakon što su tužitelju oduzeti predmeti ona je vrlo brzo prebačena u kancel Odjela za mladež, a to je bilo negdje početkom 2017. Iskazala je da joj je bilo rečeno da je razlog njenog preseljenja to što tužitelj više neće raditi na predmetima za koje je bio zadužen. Predmeti koji su tužitelju oduzeti nisu mu nikada bili vraćeni, misli da su isti ostali u predsjedništvu. Navela je da je njeno mišljenje da je poslodavac prema tužitelju postupao ružno, nehumano te da je tužitelj bio šikaniran. Ona je sa tužiteljem imala jako dobru suradnju te nikada nitko nije imao nikakve prigovore na njegov rad i ponašanje. Istaknula je da je tužitelj dobio nalog od tajnice predsjednika suda Koraljke Polak da donese spise u predsjedništvo, a spise su prenijeli zaposlenici suda. Navela je da je tužitelj radio i na KV predmetima, a u razdoblju od kada su tužitelju oduzeti predmeti pa sve dok ona nije preseljena u kancel, ni ona ni tužitelj nisu imali nikakve radne zadatke, nitko nije pitao za njih te su samo sjedili u sobi, na posao i sa posla su dolazili i odlazili u propisano vrijeme. Istaknula je da nakon što su tužitelju spisi oduzetu tužitelj više nije imao mogućnost uvida u spise, nije mogao telefonski pozivati mobitele. Nikada osobno nije prisustvovala situaciji da bi netko od zaposlenika suda vrijeđao ili diskriminirao tužitelja. Ne zna je li tužitelju u konačnici smanjena plaća.

21. Ocjenjujući naprijed navedeno, valjalo je zaključiti da su navodi i tvrdnje tužitelja u bitnome osnovani, i to kada iznosi da je sve do listopada 2016. na profesionalan i primjeren način obavljao poslove voditelja izvršenja kaznenih sankcija, na koje je bio raspoređen, za koje je imao odgovarajuću stručnu spremu te radno iskustvo, da bi od listopada 2016. bio izložen neprimjerenom ponašanju od strane nadređenih, osobito tadašnjeg predsjednika suda i tajnice suda, a što je dovelo do značajne osobne uznemirenosti tužitelja te pogoršanog zdravstvenog stanja, pri čemu su tužitelju bili oduzeti svi predmeti za koje je bio zadužen, ostavljen je u sobi bez mogućnosti uvida u stanje predmeta, bez mogućnosti kontakta sa strankama, a s vremenom je i zapisničarka koja mu je bila dodijeljena premještena u drugu referadu te je tužitelj ostao sjediti sam u sobi bez da su mu dodjeljivani ikakvi radni zadaci i poslovi, a niti su se pretpostavljeni raspitivali za njega.

22. Tužiteljev iskaz potvrđuje i iskaz saslušane svjedokinje Ljubice Novak koja je potvrdila navode tužitelja da je tužitelj do listopada 2016. bio zadužen s predmetima koji su bili u rješavanju još od 2013. te koji su mu u listopadu 2016. oduzeti. Svjedokinja je potvrdila navode tužitelja da su zbog promjene zakonske regulative te osnivanjem Odjela za probaciju novoosnovani odjeli za probaciju dobili u nadležnost predmete izvršenja sankcija i sigurnosnih mjera, i zbog čega tužitelj nije dobivao u rad nove predmete, ali i to da je tužitelj nastavio raditi po prije zaprimljenim predmetima. Svjedokinja je također potvrdila da je nakon što su tužitelju oduzeti svi predmeti za koje je bio zadužen isti nije dobivao nikakve druge radne zadatke, nitko nije pitao za njega, samo je sjedio sam u sobi, a na posao i sa posla je odlazio u propisano vrijeme. Sud je u cijelosti prihvatio iskaz svjedokinje Ljubice Novak jer je isti ocijenio uvjerljivim i sukladan iskazu tužitelja i dokumentaciji priloženoj spisu. Iskaz tužitelja i svjedokinje Ljubice Novak, potvrđuje i dopis Ministarstva pravosuđa, Uprava za kazneno pravo i probaciju od 19. lipnja 2015. iz kojeg proizlazi da će probacijski uredi izvršavati odluke u kojima je izrečena jedna od sigurnosnih mjera koje su zaprimljene na izvršenje od 1. lipnja 2015., a čije izvršavanje još nije započelo, iz čega slijedi zaključak da su i dalje postajale odluke čije je izvršavanje započelo prije 1. lipnja 2015., kao što to tvrdi tužitelj, što potvrđuje i popis predmeta sa kojim je tužitelj bio zadužen i koji su mu u listopadu 2016. oduzeti bez ikakvog objašnjenja.

23. Sud nije prihvatio iskaz svjedokinje PVV te je isti ocijenio neuvjerljivim. Naime, sud je iskaz svjedokinje MV u dijelu u kojem je navela da spisi sa kojima je tužitelj bio zadužen nisu oduzeti tužitelju već da su isti samo poslani na kontrolu u Ured predsjednika te da su ih tužitelj i njegova suradnica osobno dovezli u Ured predsjednika, nije prihvatio budući da je taj dio iskaza navedene svjedokinje u suprotnosti sa prihvaćenim iskazima tužitelja i svjedokinje Ljubice Novak. Također, i svjedokinja MV je u svom iskazu potvrdila da je ona osobno izvršila pregled spisa kojima je tužitelj bio zadužen ali da ne zna što se spisima dalje događalo, iako je sve do odlaska tužitelja na bolovanje ista i dalje bila tajnica suda. Dakle, i iz iskaza navedene svjedokinje jasno proizlazi da su tužitelju predmeti oduzeti i nisu vraćeni u rad.

24. Tijekom postupka je nedvojbeno utvrđeno da je Općinski kazneni sud u Zagrebu slao Ministarstvu pravosuđa dopise od 3. listopada 2016. i 17. siječnja 2017. tražeći upute za daljnje postupanje u vezi tužitelja jer prema navodima predsjednika suda u tom sudu više nije bilo radnog mjesta na koje bi mogao rasporediti tužitelja, a što potvrđuje navode tužitelja da od listopada 2016. nije dobivao nikakve radne zadatke jer poslodavac nije znao na koje će ga radno mjesto rasporediti. Tijekom postupka je utvrđeno da Ministarstvo pravosuđa nije odgovorilo na traženje predsjednika Općinskog kaznenog suda u Zagrebu za daljnje postupanje u vezi sa tužiteljem. Međutim, ovaj sud je stava da sve i da je došlo do smanjenja poslova u sudu zbog promjene zakonske regulative, na sudu su i dalje postojali poslovi koje je mogao obavljati tužitelj, a tužena je imala izričitu zakonsku obvezu da aktivno sudjeluje u nastojanju otklanjanju negativnih posljedica za radnika, na način da za tužitelja pronađe odgovarajuće poslove, a što je tužena propustila, iako je tužitelj nastavio dolaziti redovito na posao poštujući radno vrijeme. Naime, sukladno odredbi čl 7. st. 1. Zakona o radu ("Narodne novine", Broj: 93/2014, 127/2017, 98/2019, 151/2022, 64/2023, dalje: ZR), poslodavac je obvezan u radnom odnosu radniku dati posao. Dakle, izričita je zakonska obveza tužene bila da tužitelju kao svom zaposleniku da odgovarajući posao, a što je tužena propustila napraviti.

25. Također, sud smatra da je netočno tumačenje tužene da bi stupanjem na snagu Zakona o probaciji 1. siječnja 2013. nastupila takva nemogućnost u obavljanju poslova u odnosu na tužitelja, budući da su prema odredbi čl. 4. st. 1. t. 4. Sudskog poslovnika ("Narodne novine, Broj: 37/14, 49/14, 8/15, 35/15, 123/15, 45/16, 29/17, 33/17, 34/17, 97/17, 101/18, 119/18) poslovi sudske uprave poslovi izvršenja kazneno pravnih sankcija (osim izvršenja kazne zatvora), a ti su se poslovi i nadalje obavljali u to vrijeme na općinskim sudovima, i to sukladno Zakonu o izvršenju sankcija izrečenih za kaznena djela, privredne prijestupe i prekršaje ("Narodne novine", Broj: 21/1974, 39/1974, 55/1988, 19/1990, 26/1993, 66/1993, 29/1994, 111/1997, 128/1999, 28/1999, 73/2000, 27/2001, 128/1999, 55/2000, 59/2000, 129/2000, 109/2003, 153/2009) pri čemu se u tim postupcima radilo o upućivanju na izvršenju sigurnosnih mjera i njihov nadzor, a za te poslove sud je bio nadležan sve do stupanja na snagu Zakona o probaciji koji je stupio na snagu tek 17. studenog 2018. ("Narodne novine", Broj: 99/18). Prema odredbi čl. 10. st.1. t.4. Zakona o probaciji, probacijski poslovi su: organiziranje i nadziranje izvršavanja sigurnosnih mjera iz nadležnosti probacije. Općinski sudovi su i dalje sudjelovali u izvršenju sigurnosnih mjera donoseći rješenja nakon izvješća probacijskih službenika o izvršavanju sigurnosne mjere. Stoga su neosnovani navodi tužene kako stupanjem na snagu Zakona o probaciji 1. siječnja 2013. više nije bilo predmeta na kojima bi tužitelj mogao raditi te je tužena sukladno odredbi čl. 7. st. 1. ZR-a bila dužna tužitelju dati odgovarajući posao.

26. Iz priloženih rješenja o ocjenjivanju rada tužitelja nedvojbeno proizlazi da je tužitelj bio izrazito kvalitetan, profesionalan te vrijedan radnik, jer je od 2013. pa sve do odlaska na bolovanje tijekom 2017. bio ocjenjen ocjenom „izuzetan“, a isto potvrđuje i svjedokinja Ljubica Novak, pri čemu i svjedokinja Novak ocjenjuje da postupci predsjednika suda po svom sadržaju, intenzitetu te trajanju predstavljaju oblik neprihvatljivog ponašanja, što se osobito očitovalo u tome da su tužitelju oduzeti svi predmeti s kojima je bio zadužen, da su ona i tužitelj, sve do njenog premještanja u drugu referadu ostali sjediti u sobi bez da je itko pitao za njih te da tužitelj nije dobivao nikakve radne zadatke. Jedino svjedokinja MV, navodi da nije bilo neprimjerenog ponašanja, no radi se upravo o osobi koju tužitelj optužuje za predmetne radnje, i koja više nije na poziciji iz tog vremena, na koji način sud nije mogao prihvatiti tvrdnje imenovane, a stavljajući ih u međusobni odnos s iskazom tužitelja i svjedokinje Novak te preostalim izvedenim dokazima.

27. Predmetno tako potvrđuje i dokumentacija priložena u spis, kao što je predstavka tužitelja od 23. ožujka 2017. upućena Ministarstvu pravosuđa (kojom tužitelj detaljno opisuje sporne okolnosti tj. način i kronologiju pritiska te neprimjernog postupanja osobito predsjednika suda i tajnice suda, za koje tužitelj, između ostalog, navodi da je "… godišnjim rasporedom poslova za 2016. raspoređen u sudsku upravu, izvršenje kaznenih sankcija, stručni savjetnik…tajnica suda me je izvijestila da ne mogu biti stručni savjetnik u sudu jer sam pravne struke te da ona želi razbijati glavu zbog mene, već da se javim u Ministarstvo pravosuđa RH da mi oni napišu opis radnog mjesta i kvalifikaciju, jer će mi u protivnom smanjiti plaću za više od dvije tisuće kuna…nije bilo dogovora s predsjednikom suda i tajnicom, vršili su razne pritiske pa i uvrede, što nisam mogao podnijeti pa sam početkom svibnja zatražio pomoć psihijatra…dana 11. listopada 2016. od strane tajnice suda i predsjednice kaznenog odjela zaražen je popis neriješenih predmeta…naknadno su predmeti dostavljeni predsjedniku suda, na upit kada će mu predmeti biti vraćeni predsjednika suda mi je odgovorio nikada…otišao sam na bolovanje…dolaskom na posao 22. listopada 2016 rečeno mi je da ću nastaviti s pisanjem Kv spisa ali su mi isti dan oduzeli sve Kv spise bez ikakvog upozorenja i obrazloženja…sa mnom je radila zapisničarka Ljubica Novak…ona i ja od vremena oduzimanja predmeta do kraja 2016. sjedili smo u sobi, bez posla i ikakvog zaduženja. Početkom mjeseca upitao je predsjednika suda što će raditi, a njegov odgovor je bio da će mi smanjiti plaću za dvije tisuće kuna, početkom siječnja 2017. zapisničarka je raspoređena u sudsku pisarnicu, a ja sam ostao sam, svaki dan dolazeći na posao i sjedeći bez posla, odlazeći kući do 19. siječnja kada više nisam mogao izdržati omalovažavanje i poniženje kada sam psihički iscrpljen otišao na bolovanje...", a sve iznesene okolnosti se odnose na razdoblje u kojem je tužitelj bio izložen neprimjerenom ponašanju od strane predsjednika suda.

28. Mobing je specifični oblik ponašanja na radnom mjestu kojim jedna osoba ili skupina njih sustavno psihički zlostavlja i ponižava drugu osobu s ciljem ugrožavanja njezinog ugleda, časti, ljudskog dostojanstva i integriteta sve do uklanjanja s radnog mjesta. Takve aktivnosti se smatraju mobingom ako su učestale, odnosno ako traju određeno duže vrijeme. Za pružanje pravne zaštite od mobinga potrebno je sustavno psihičko zlostavljanje i ponižavanja druge osobe cijeniti s aspekta primjene odredaba Zakona o obveznim odnosima o odgovornosti za štetu. Dakle, radniku pripada pravo na primjerenu zaštitu na radnom mjestu, a na poslodavcu je obveza zaštite dostojanstva radnika, kao i da radniku osigura radne uvjete kojima se čuvaju njegovo zdravlje, sigurnost i dostojanstvo.

29. U tom smislu proizlazi da je tužitelj s uspjehom dokazao postojanje mobinga u konkretnom slučaju, što uključuje postupanje nadređenih, osobito predsjednika suda prema njemu. Pritom se ističe da je načelno prihvatljivo postupanje predsjednik suda koji je dopisima od 3. listopada 2016. i 17. siječnja 2017. tražio od Ministarstva pravosuđa uputu za postupanje u vezi s tužiteljem, ali nije prihvatljiv način na koji predsjednik suda diskvalificira tužitelja navodeći „…ne postoji ustrojstvena jedinca odnosno radno mjesto na koje bi se mogao rasporediti službenik kojem je prijašnji poslodavac, na ime radnog mjesta na kojem je zatečen u vrijeme priznavanja prava, priznao stupanj stručne spreme kojega isti realno nema …svakako valja napomenuti da se radi o službeniku koji ispunjava uvjete priznavanja prava na starosnu mirovinu…državna služba mu po sili zakona prestaje 31. prosinca 2018.“ što ukazuje na to da je namjera poslodavca u konkretnom slučaju bila ta da se tužitelj eliminira iz radne sredine jer poslodavac nije znao na koje radno mjesto rasporediti tužitelja, iako tužitelj nije svojom krivnjom doveden u situaciju da poslodavac ne zna koji će mu status priznati i na koje će ga radno mjesto rasporediti.

30. Člankom 35. Ustava Republike Hrvatske svakome je zajamčeno štovanje i pravna zaštita osobnog i obiteljskog života, dostojanstva, ugleda i časti. Tako i Ustavni sud u svojoj odluci poslovni broj U-III-3519/2018 od 7. listopada 2020. ističe da je dostojanstvo čovjeka ključni čimbenik koncepta prava i dužnosti čovjeka, da svako ljudsko biće ima dostojanstvo, već samom činjenicom što pripada ljuskom rodu. U ljudskom dostojanstvu svi su ljudi jednaki u svojim pravima i obvezama koja proizlaze iz ljudske prirode. Dostojanstvo je nepovredivo jer proizlazi iz ljudske jednakosti. Ugled i čast vanjske su manifestacije ljudskog dostojanstva kao zbir etičkih vrijednosti koje pojedinac ima kao član društvene zajednice. Subjektivno se ugled i čast, kao Ustavom zaštićena dobra, iskazuju kroz uvažavanje okoline i osobni osjećaj vrijednosti. Ustav pruža zaštitu dostojanstvu kao svojstvu svakog čovjeka, ali i njegovoj vanjskoj subjektivnoj manifestaciji pa ova zaštita stoga zahvaća i intimnu sferu pojedinca, odnosno njegov osobni i obiteljski život. Stoga Ustav stavlja obvezu pred državu ne samo da poštuje ljudsko dostojanstvo pojedinca, nego i da mu osigura pravnu zaštitu kad dođe do povrede njegovog dostojanstva, a ta obveza uključuje i pravnu zaštitu u okviru radnog odnosa.

31. Tužitelj je kroz duže vremensko razdoblje, koje se uvažavajući vremenski okvir naznačen u tužbi, može locirati od sredine listopada 2016. pa sve do 19. siječnja 2017. bio ponižavan na svom radnom mjestu od strane predsjednika suda, nizom radnji usmjerenih direktno na profesionalni status tužitelja te posebno na njegovo dostojanstvo, čast i ugled i to prema mišljenju ovog suda nezakonitim oduzimanjem predmeta koji su i dalje bili u nadležnosti općinskih sudova jer su postupci izvršenja sankcija započeli prije stupanja na snagu Zakona o probaciji, ostavljanjem tužitelja da sjedi sam u sobi, ne dodjeljujući mu nikakve radne zadatke, te konačno naglašavajući pri obraćanju Ministarstvu pravosuđa činjenicu da je tužitelj ispunio uvjete priznavanja prava na starosnu mirovinu, iako je to pravo tužitelj naknadno sam zatražio, dakle pokušajem eliminacije tužitelja iz radne sredine.

32. U odnosu na zaštitu od mobinga primjenjuju se odredbe članka 111. ZR-a i adekvatne odredbe Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23, dalje: ZOO) i to odredbe članka 4., 8., 19., 1100. i 1095. ZOO-a.

33. Na temelju odredbe članka 111. ZR-a ako radnik pretrpi štetu na radu ili u vezi s radom poslodavac je dužan radniku naknaditi štetu po općim propisima obveznog prava. Pravo na naknadu štete odnosi se i na štetu koju je poslodavac uzrokovao radniku povredom njegovih prava iz radnog odnosa. I odredbom članka 7. stavak 5. ZR-a određeno je da je poslodavac dužan zaštiti dostojanstvo radnika za vrijeme obavljanja posla od postupanja nadređenih, suradnika i osoba s kojim radnik redovito dolazi u doticaj u obavljanju svojih poslova, ako je takvo postupanje neželjeno i u suprotnosti s ovim Zakonom ili posebnim zakonima. Dakle, uz neželjeno postupanje na radu i u svezi s radom veže se izravno obveza poslodavca da zaštiti dostojanstvo radnika (odluka Ustavnog suda RH broj U-III-6791/2014 od 30. svibnja 2018.), a pojam mobinga uključuje svaku vrstu psihofizičkog zlostavljanja ili uznemiravanja na radnom mjestu neovisno o tome je li ono uzrokovano nekom od zabranjenih diskriminacijskih osnova iz ZSD-a ili pak ne proizlazi iz takve osnove, već je riječ o zlostavljanju iz nekih drugih motiva.

34. U konkretnom slučaju ovaj sud je stava da poslodavac nije osigurao radniku, dakle tužitelju, zaštitu dostojanstva, odnosno zaštitu dostojanstva uopće nije kvalitetno i učinkovito organizirao te je u konkretnom slučaju poslodavac oduzimanjem svih zaduženih predmeta tužitelju i ostavljanjem tužitelja da samo sjedi u sobi, ne dodjeljujući mu nijedan radni zadatak, ne raspitujući se za njega, faktički uskratio tužitelju rad, pri čemu je tužitelj poštivao obavezu prisutnosti na radnom mjestu te ovaj sud ocjenjuje da se u konkretnom slučaju radi o uznemiravanju po načelu praznog stola.

35. U cilju utvrđivanja visine nastale štete, provedeno je medicinsko vještačenja po stalnom sudskom vještaku iz područja psihijatrije dr. Gordanu Makariću te financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku za knjigovodstvena, računovodstvena i financijska vještačenja Centru za financijska vještačenja d.o.o.

36. Sud je u cijelosti prihvatio nalaze i mišljenja vještaka u ovom postupku i to vještaka dr. Gordana Makarića te financijskog vještaka Centra za financijska vještačenja d.o.o. ocijenivši iste vjerodostojnim jer su dani stručno, razumljivo i objektivno i u skladu sa pravilima struke.

37. Iz nalaza i mišljenja vještaka dr. Gordana Makarića od 12. travnja 2023. proizlazi da je tužitelj bio izložen štetnim događajima od početka 2016.g. do 1. studenog 2017.g. Temeljem analize svih relevantnih podataka vještak je mišljenja da se u tužitelja, kao izravna posljedica okolnosti predmetnih štetnih događaja, razvila simptomatika Poremećaja prilagodbe (F43.2). Navedeno proizlazi iz priložene medicinske dokumentacije. Tužitelj je u okolnostima predmetnih štetnih događaja bio izložen situacijama stresogenog potencijala. Navedeno je rezultiralo subjektivnim osjećajem povrijeđenosti te promjenama socijalne pozicije i načina života, koji su imali za posljedicu i poremećeno osobno, radno, socijalno i obiteljsko funkcioniranje. Aktualnim psihijatrijskim ispitivanjem bilježe se opisane sekvele. Sukladno svemu navedenom vještak je mišljenja da između štetnih događaja i razvoja psihičkog poremećaja postoji izravna uzročno-posljedična veza. Slijedom navedenog u tužitelja je došlo do povrede duševnog zdravlja: Tužitelj je tijekom spornog razdoblja trpio povremeni, slabi do umjereni strah oscilirajućeg intenziteta, kumulativno 12 tjedana. Tužitelj je od početka 2016.g. do 1. studenog 2017. trpio duševne boli zbog smanjenja životne aktivnosti kumulativno u visini od 10%, te je u tom omjeru morao ulagati pojačane napore. Po navedenom razdoblju, duševne boli zbog smanjenja životne aktivnosti vještak cijeni 3% trajno, te će tužitelj u tom omjeru morati ulagati pojačane napore u svom životu.

38. Tužena je podneskom od 11. svibnja 2023. iznijela prigovore na zaprimljeni nalaz i mišljenje navodeći da osporava da postoji uzročno-posljedična veza između štetnih događaja i psihičkog stanja kod tužitelja.

39. Tužitelj nije imao primjedbe ni prigovore na zaprimljeni nalaz i mišljenje vještaka dr. Makarića.

40. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka dr. Makarića, budući da je isto logično i uvjerljivo te je provedeno od osobe koja raspolaže stručnim i naučnim znanjima potrebnim za provođenjem istog, kojim slijedom ga izneseni prigovori tužene nisu doveli u sumnju te ih nije bilo moguće prihvatiti.

41. Tim slijedom, u smislu odredbe čl. 1100. ZOO-a, u vezi čl. 111. st. 1. ZR-a, tužitelju bi pripadala odgovarajuća naknada zbog utvrđene povrede prava osobnosti, i to uzimajući u obzir smanjenje životne aktivnosti te pretrpljeni strah, o čemu je sud vodio računa, pa bi tužitelju s tog osnova ukupno pripadalo 3.200,00 eura (u smislu postojećih Orijentacijskih kriterija za utvrđivanje visine nematerijalne štete, i to za smanjenje životne aktivnosti 2.000,00 eura, te strah 1.200,00 eura), osobito uzimajući u obzir okolnosti nastanka utvrđenog narušenja zdravlja te perzistiranja nastalih posljedica, pa tako osim privremenog umanjenja životne aktivnosti od 10%, umanjenje od 3% ostaje trajno, dok je u iznosu od 2.211,00 eura zahtjev tužitelja s tog osnova ocijenjen kao neosnovan.

42. Iz stanja u spisu proizlazi da je tužitelj kontinuirano bio na bolovanju od siječnja 2017. do 31. listopada 2017. za koje razdoblje potražuje izgubljenu zaradu. Stoga, obzirom da je tužena odgovorna za štetu koju je tužitelj pretrpio, prema mišljenju ovog suda, tužena je dužna tužitelju nadoknaditi i štetu koju tužitelj trpi uslijed isplate umanjene naknade za bolovanje. Naime, da nije bilo nezakonitog tj. protupravnog postupanja tužene, tužitelj bi u utuženom razdoblju radio i primao bi očekivanu mjesečnu bruto plaću, pa ne bi trpio štetu, pri čemu nije odlučno što tužitelj nije ishodio bolovanje s naslova povrede na radu odnosno profesionalne bolesti, budući da navedeno nije preduvjet za naknadu ove vrste štete tj. umanjene dobiti, s tim da je vještak psihijatrijske struke, kako je naprijed izneseno, utvrdio postojanje uzročno- posljedične veze između zdravstvenih posljedica kod tužitelja te postupaka za koje je odgovorna tužena (pri čemu je vještak uzimao u obzir, uz neposredan pregled, i medicinsku dokumentaciju koju je prikupio tužitelj u spornom razdoblju, a kada je bio prisiljen potražiti medicinsku pomoć).

43. Obveza tužene da tužitelju isplati razliku između isplaćene naknade za bolovanje i naknade plaće temelji se na odredbi članka 111. st.1. ZR-a i čl. 1095. st.1. ZOO-a, kojim je propisano da tko drugome nanese tjelesnu ozljedu ili mu naruši zdravlje, dužan je naknaditi mu zaradu izgubljenu zbog nesposobnosti za rad za vrijeme liječenja. S obzirom da je nesporno da je tužiteljevo bolovanje posljedica nezakonitog tj. protupravnog postupanja tužene, šteta koju tužitelj trpi uslijed isplate umanjene naknade za bolovanje, predstavlja štetu u vezi s radom, u smislu članka 111. ZR-a.

44. Radi utvrđivanja visine tužbenog zahtjeva s osnove izgubljene zarade provedeno je financijsko knjigovodstveno vještačenje po vještaku Centru za financijska vještačenja d.o.o.

44.1. Iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka od 7. svibnja 2024., proizlazi za razdoblje od siječnja 2017. godine do listopada 2017. godine, visina izgubljene zarade tužitelja iznosi 2.811,69 EUR-a.

45. Tužitelj nije imao prigovore na nalaz i mišljenje financijskog vještaka te je podneskom od 22. srpnja 2024. postavio svoj konačni tužbeni zahtjev u ovom predmetu, dok se tužena nije posebno očitovala na zaprimljeni nalaz i mišljenje financijskog vještaka.

46. Slijedom navedenog, a u smislu odredbe čl. 1100. ZOO u vezi čl. 111. st. 1. ZR, sud je tužitelju na ime neimovinske štete dosudio iznos od 3.200,00 eura, dok je tužitelj odbijen sa preostalim dijelom tužbenog zahtjeva kojeg potražuje na ime neimovinske štete u iznosu od 2.211,00 eura i pripadajućim zateznim kamatama na taj iznos.

47. Zahtjev tužitelja koji se odnosi na isplatu zatezne kamate na dosuđeni iznos neimovinske štete temelji se na odredbi čl. 1103. ZOO-a koja propisuje da obveza pravične novčane naknade dospijeva danom podnošenja pisanog zahtjeva ili tužbe, osim ako je šteta nastala nakon toga pa stoga tužitelj osnovano potražuje zakonsku kamatu na dosuđeni iznos neimovinske štete počevši od dana podnošenja tužbe, koja je podnesena 6. studenog 2018., pa do isplate. Visina stope zatezne kamate određena je sukladno odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a koje je propisana za ostale odnose.

48. Nadalje, sud je tužitelju na ime imovinske štete s osnova izgubljene zarade dosudio ukupno zatraženi iznos od 2.811,69 eura, razvrstan na pojedinačne mjesečne iznose kao u izreci ove odluke, budući je zatraženi iznos sukladan prihvaćenom nalazu i mišljenju financijskog vještaka. Na dosuđene iznose na ime izgubljene zarade tužitelj ostvaruje pravo na zakonske zatezne kamate sukladno odredbi čl. 29. ZOO-a koje teku od 15-og u mjesecu sukladno čl. 93. st. 1. ZR-a.

49. Odluka o trošku parničnog postupka temelji na odredbi čl. 154. st. 5., čl. 154. st. 3. u vezi s čl. 156. st. 1. ZPP-a i čl. 155. st. 1. ZPP-a, budući da je tužitelj sa svojim tužbenim zahtjevom uspio djelomično, a kako je tužena dala povoda za tužbu te je osporavanjem visine postavljenog tužbenog zahtjeva svojom krivnjom uzrokovala nastanak troškova za provedena vještačenja, to je tužena dužna nadoknaditi tužitelju prouzročene parnične troškove i to u ukupnom iznosu od 530,89 eura (199,08 eura za provedeno medicinsko vještačenje te 331,81 eura za provedeno financijsko vještačenje).

49.1. Tužitelju su temeljem članka 27. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a („Narodne novine“, broj 80/22), dosuđene zatezne kamate na parnični trošak po stopi zatezne kamate određene čl. 29. st. 2. ZOO-a, tekućima od presuđenja do isplate.

50. Tužena je u cijelosti izgubila parnicu pa je odbijena sa zahtjevom za naknadom troška.

51. Iz navedenih razloga valjalo je odlučiti kao u izreci presude.

U Zagrebu, 5. ožujka 2025.

Sutkinja:

Danijela Marotti Andrić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe nadležnom Županijskom sudu u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba se podnosi pismeno, u 4 primjerka, putem ovog suda.

DNA:

1. tužitelju

2. zastupniku tužene, XX-P-DO-328/18

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte