REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI RADNI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

PR-15643/2021-35

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski radni sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Idi Vrančić, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje, Zagreb, Margaretska 3, OIB: 029582872670, zastupan po punomoćniku ŠČ, diplomiranom pravniku, zaposleniku tuženika, protiv I-tuženice Š (Andrea) Bojić, Zagreb, Pičmanova ulica 4, OIB: 57062524872, II-tuženika Prokljan d.o.o., Zagreb, Smičiklasova 21, OIB: 93293197152, III-tuženika Mont klima d.o.o., Zagreb, I. Ferenščica 47, OIB: 21068761750 te IV-tuženika Vrtovi Hortus j.d.o.o., Zagreb, Dubrava 240, OIB: 57062524872, svi zastupani po punomoćniku FČ, odvjetniku iz [adresa], radi utvrđenja, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 31. siječnja 2025. u nazočnosti punomoćnika tužitelja ŠČ, diplomiranog pravnika te punomoćnika I-IV tuženika FČ, odvjetnika, sukladno odredbi čl. 335 st. 4 Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka Ustavnog suda RH, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 - Odluka Ustavnog suda RH, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje u tekstu: ZPP), dana 5. ožujka 2025. objavio je i

p r e s u d i o  je

I/ Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje koji glasi:

"1. Utvrđuje se da je Ugovor o radu sklopljen između prvotuženika i drugotuženika na neodređeno vrijeme od dana 30.11.2016. godine s početkom rada prvotuženika kod drugotuženika s danom 01.12.2016. godine te aneks Ugovora o radu od dana 01.02.2018. s početkom primjene od 01.02.2018. te Aneks Ugovora o radu od 24.04.2019. godine s početkom primjene od 25.04.2019. godine ništetan.

3. Utvrđuje se da je Aneks Ugovora o radu od dana 30.11.2016. godine zaključen između prvotuženika i četvrtotuženika s početkom primjene 01.12.2016. ništetan."

II/ Utvrđuje se da je u preostalom dijelu tužba tužitelja Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje povučena.

III/ Nalaže se tužitelju naknaditi I-IV tuženicima trošak parničnog postupka u iznosu od 2.354,85 eura u roku od 15 dana.

IV/ Odbija se zahtjev I-IV tuženika za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 310,11 eura.

Obrazloženje

1. Tužitelj Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje (dalje u tekstu: tužitelj) u tužbi od 19. srpnja 2021. navodi da je I-tuženica JČ (dalje u tekstu: I-tuženica) zaključila ugovor o radu na neodređeno vrijeme sa II-tuženikom Prokljan d.o.o. (dalje u tekstu: II-tuženik) dana 30. studenoga 2016. s početkom rada 1. prosinca 2016. Isto tako s istim poslodavcem zaključila je Aneks ugovora o radu 1. veljače 2017. te Aneks ugovora o radu od 24. travnja 2019., kojim aneksima je povećana plaća I-tuženice, te je ujedno smanjeno radno vrijeme. Nadalje, I-tužena je sa III-tuženikom Mont klima d.o.o. (dalje u tekstu: III-tuženik) zaključila ugovor o radu na neodređeno vrijeme dana 24. travnja 2019. s početkom rada 25. travnja 2019. I-tuženica je nadalje sa IV- tuženikom Vrtovi Hortus j.d.o.o. (dalje u tekstu: IV-tuženik) zaključila ugovor o radu na neodređeno vrijeme 1. svibnja 2016. te Aneks ugovora o radu od 30. studenoga 2016. s početkom primjene 1. prosinca 2016. Tužitelj u tužbi navodi da su ugovori koje je I- tuženica sklopila sa II-tuženikom, III-tuženikom i IV-tuženikom kao i Aneksi ugovora o radu isključivo usmjereni radi ostvarivanja prava na viši iznos naknade plaće na teret tužitelja iz sredstva obveznog zdravstvenog osiguranja. I-tuženica je za vrijeme trajanja radnih odnosa koristila pravo na rad s polovicom punog radnog vremena radi njege djeteta s težim smetnjama u razvoju za dijete rođeno **.**.2011. i to u periodu od 18. lipnja 2012. pa sve do 24. srpnja 2019. I-tuženica je nadalje koristila pravo na rodiljni dopust u razdoblju od 25. srpnja 2019. pa do 2. veljače 2020. za dijete koje je rođeno **.**.2019. U navedenim periodima I-tuženica imala je pravo na naknadu plaće u iznosu od 100% od osnovice za naknadu plaće utvrđene prema propisima o obveznom zdravstvenom osiguranju. Prema odredbi čl. 74 st. 3 Pravilnika o uvjetima i načinu ostvarivanja prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja tužitelj ima pravo i obvezu kontrole točnosti iskazanih podataka o isplaćenim plaćama na tiskanici potvrde o plaćama na osnovi kojih se utvrđuje osnovica za naknadu plaće ako se posumnja u njihovu valjanost. Također tužitelj je dužan i ovlašten u svrhu provjere osobnih podataka te ispunjavanja uvjeta za korištenje prava rodiljne i roditeljske potpore provjeriti postojanje zakonom propisanih činjenica i okolnosti na osnovi kojih korisnik stječe ili koristi pravo na rodiljnu i roditeljsku potporu. U tu svrhu tužitelj je ovlašten prikupljati dokaze o ispunjavanju propisanih uvjeta za ostvarenje ili korištenje traženog prava prema propisima o upravnom postupku. Uvidom u ugovore o radu i Anekse ugovora o radu utvrđeno je da su isti sklopljeni s ciljem neprimjerenog povećanja plaća radi ostvarenja prava na viši iznos naknade plaće na teret tužitelja. Naime, prema Aneksu ugovora o radu I-tuženici je povećana plaća kod II-tuženika od 1. veljače 2018., a ujedno je istoj prema Aneksu ugovora o radu od 24. travnja 2019. smanjeno radno vrijeme. Isto tako je I-tuženici prema Aneksu ugovora o radu kojeg je zaključila sa IV-tuženikom 30. studenoga 2016. smanjeno nepuno radno vrijeme sa 40 na 20 sati tjedno. Tužitelj smatra da ne postoji opravdanje u ekonomskim pokazateljima I-IV tuženika za povećanje plaće, a ujedno za smanjenje radnog vremena, pa je tako tužitelj utvrdio da je I-tuženica zadržala istu plaću kod II-tuženika, a radno vrijeme je smanjeno s 40 sati tjedno na 20 sati tjedno. Isto tako je tužitelj utvrdio da je radni odnos I-tuženice kod IV-tuženika zasnovan za vrijeme korištenja prava rada na polovici radnog vremena radi njege djeteta, a ujedno iz dokumentacije proizlazi da je član IV-tuženika otac djeteta za koje I-tuženica koristi pravo na rad u polovici radnog vremena. Tužitelj je dalje utvrdio u odnosu na radni odnos I-tuženice kod II-tuženika da je ugovorena plaća I-tuženice nesrazmjerna u odnosu na ostvarene poslovne rezultate II-tuženika. II-tuženik je povećanje plaće I-tuženici opravdao otkupom potraživanja trećeg društva, što nije životno i logično jer otkup potraživanja zahtijeva angažiranje financijskih sredstava, za koja je upitno hoće li se naplatiti. Isto tako je utvrđeno da su član uprave II-tuženika i još jedan radnik u istom razdoblju ostvarivali dohotke od nesamostalnog rada u višestruko manjim iznosima od I- tuženice. Tužitelj stoga navodi da je ugovorena i isplaćena plaća I-tuženici posljedica zlouporabe korištenja prava na rad s polovicom punog radnog vremena te da je I- tuženici smanjeno radno vrijeme, ali je pritom ostala ugovorena plaća u ranijem iznosu. Tužitelj je na ročištu od 10. listopada 2024. povukao tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na ništetnost ugovora o radu kojeg je I-tuženica zaključila s III-tuženikom, radi čega nisu relevantni navodi tužitelja iz tužbe koji se odnose na taj radni odnos. Tužitelj stoga smatra da se u ovom slučaju radilo o prividnom ugovoru, koji nemaju učinka među ugovornim strankama, radi čega tužitelj predlaže da se isti utvrde ništetnim, na način kako je to navedeno u izrijeci.

2. I-IV tuženici u odgovoru na tužbu navode da se u cijelosti protive tužbi i tužbenom zahtjevu. I-IV tuženici ističu da navodi tužitelja predstavljaju prekoračenje ovlasti tužitelja koje isti ima na temelju Pravilnika o uvjetima i načinu ostvarivanja prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja. Tužitelj se protivno pozitivnim propisima upušta u revizijske procjene poslovanja trgovačkih društava u Republici Hrvatskoj i u pitanje određivanja visine plaće u pojedinim trgovačkim društvima. I-IV tuženici navode da tužitelj ima pravo kontrole točnosti iskazanih podataka o isplaćenim plaćama na temelju odredbe čl. 74 Pravilnika o uvjetima i načinu ostvarivanja prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja, što znači da je tužitelj ovlašten provjeriti je li doista isplaćivana plaća koja je navedena te jesu li na takvu plaću isplaćeni porezi, prirezi i doprinosi. Tužitelj na temelju iste odredbe Pravilnika nema pravo kontrole poslovnih odluka poslodavca o visini plaće pojedinih radnika. Hoće li plaća nekog radnika biti veća ili manja od direktorove nije u domeni kontrole tužitelja niti tužitelj ima pravo procjenjivati poslovne odluke poslodavca. Poslovne odluke o visini plaće donosi isključivo poslodavac koji je slobodan odrediti visinu plaće svakog pojedinog radnika. Prema odredbi čl. 74 Pravilnika tužitelj ima pravo provjeriti činjenicu je li radniku stvarno isplaćena plaća u posljednjih 6 mjeseci u odnosu na onu koja je naznačena u ispravama, te jesu li na tako isplaćenu plaću plaćeni porezi, prirezi i doprinosi. U upravnom postupku kojeg je proveo tužitelj nesporno je utvrđeno da je I-tuženici stvarno isplaćena plaća u radnim odnosima koji se navode koja je navedena u ugovorima o radu, Aneksima i isplatnim listama, te su također na tu plaću plaćeni svi porezi, prirezi i doprinosi. I-tuženica je najmanje od 1. svibnja 2016. pa nadalje ostvarivala plaću koja je navedena u ispravama o plaći. Nije jasno na koji bi način I-IV tuženici zloupotrebljavali pravo ako godinama uplaćuju poreze, prireze i doprinose koji su gotovo jednako visoki kao i neto plaća. Dakle, u upravnom postupku je nesporno utvrđeno da iskazani podatci o isplaćenim plaćama odgovaraju stvarnom stanju, čime je ispunjena ovlast kontrole tužitelja iz čl. 74 Pravilnika. Daljnje ovlasti za bilo kakvo postupanje tužitelj nema niti je priložio jedan jedini dokaz iz kojeg bi proizašla nezakonitost postupanja I-IV tuženika. Stoga I-IV tuženici predlažu da se prije svega tužbeni zahtjev odbaci jer tužitelj nema pravni interes proglašavati cjelokupne ugovore o radu ništetnim, budući da iz sadržaja tužbe proizlazi da tužitelj ne spori postojanje radnog odnosa, a podredno predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti.

3. Tijekom postupka sud je izveo slijedeće dokaze: izvršen je uvid u podatke o osiguranim osobama (str. 9-12 spisa), u ugovor o radu I-tuženice i II-tuženika (str. 13- 16 spisa), u Anekse ugovora o radu I-tuženice i II-tuženika (str. 17-18 spisa), u ugovor o radu I-tuženice i III-tuženika (str. 19-21 spisa), u ugovor o radu I-tuženice i IV- tuženika (str. 22-24 spisa), u Aneks ugovora o radu I-tuženice i IV-tuženika (str. 25 spisa), u potvrde o plaći (str. 26-28 spisa), u rješenje Direkcije tužitelja od 8. lipnja 2020. (str. 29,-36 spisa), u rješenje tužitelja – Regionalni ured Zagreb od 30. siječnja 2019. (str. 37-49 spisa), u rješenje o ispravku rješenja tužitelja od 10. lipnja 2020. (str. 50 spisa), u podatke o izvršenim isplatama naknade plaće (str. 87-95 spisa), u dopise Porezne uprave (str. 100-107 spisa), u dokumentaciju o isplaćenim naknadama plaće te podatcima Porezne uprave za II, III i IV tuženike (str. 113-505 spisa), saslušana je svjedokinja NČ (str. 82-83 spisa) te I-tuženica JČ kao parnična stranka (str. 83-85 spisa).

4. Na temelju svih izvedenih dokaza sud je utvrdio da tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan iz sljedećih razloga.

5. Uvidom u rješenje Regionalnog ureda tužitelja od 30. siječnja 2019. je utvrđeno da je I-tuženici utvrđena osnovica za naknadu plaće tijekom korištenja rodiljnog dopusta u visini propisane najniže osnovice osiguranja koja služi za obračunavanje i plaćanje doprinosa za obvezno zdravstveno osiguranje važeće za mjesec koji prethodi mjesecu u kojem je nastupio osigurani slučaj. Iz obrazloženja tog rješenja proizlazi kako je tužitelj zaključio da se kod I-tuženice radi o neprimjereno iskazanim plaćama radi ostvarivanja prava na viši iznos naknade plaće za vrijeme korištenja tih prava, te da se stoga I-tuženici utvrđuje osnovica u visini propisane najniže osnovice. Navedeno rješenje Regionalnog ureda tužitelja oglašeno je ništavim rješenjem Direkcije tužitelja od 8. lipnja 2020., s obzirom da je Direkcija utvrdila kako se o osporavanju visine plaće ne može odlučivati kroz upravni postupak, već se prvostupanjsko tijelo upućuje na podnošenje tužbe nadležnom sudu za osporavanje odluke poslodavca o iskazanoj plaći.

6. Među strankama nije sporno da je I-tuženica u vrijeme korištenja prava na rad s polovicom punog radnog vremena radi njege djeteta s težim smetnjama u razvoju, te za vrijeme korištenja prava na rodiljni dopust bila u radnim odnosima kod više poslodavaca i to kod II-tuženika počevši od 1. prosinca 2016., kod III-tuženika počevši od 25. travnja 2019. te kod IV-tuženika počevši od 1. svibnja 2016., a što sve proizlazi iz ugovora o radu koji prileže spisu.

7. Sud je izvršio uvid u ugovor o radu na neodređeno vrijeme kojeg je I-tuženica zaključila s II-tuženikom 30. studenoga 2016. za obavljanje poslova voditelja knjigovodstva. Na temelju tog ugovora I-tuženici je ugovorena plaća u iznosu od 15.561,94 kn bruto. Prema odredbi čl. 8 tog ugovora I-tuženica je radila u nepunom radnom vremenu u trajanju od 20 sati tjedno. I-tuženica je sa II-tuženikom 1. prosinca 2018. zaključila Aneks ugovora o radu prema kojem je povećana plaća I-tuženice na iznos od 26.025,11 kn bruto, pri čemu su ostale odredbe ugovora ostale nepromijenjene. Nadalje, prema Aneksu 2 ugovora o radu kojeg su zaključili I-tuženica i II-tuženik 24. travnja 2019. utvrđeno je da I-tuženica sada umjesto rada u nepunom radnom vremenu od 20 sati tjedno radi u nepunom radnom vremenu od 10 sati tjedno, pri čemu su ostale odredbe ugovora o radu ostale nepromijenjene.

8. Nadalje, spisu prileži i ugovor o radu kojeg je I-tuženica zaključila sa III-tuženikom, koji međutim više nije relevantan, niti je predmet ovog spora, s obzirom da je tužitelj povukao tužbu u tom dijelu. Stoga se sud neće osvrtati na odredbe navedenog ugovora.

9. Iz ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 1. svibnja 2016. proizlazi da su isti zaključili I-tuženica i IV-tuženik radi obavljanja poslova knjigovodstva. Navedenim ugovorom ugovoren je rad u punom radnom vremenu od 40 sati tjedno te je ugovorena plaća u iznosu od 19.051,46 kn bruto. Prema Aneksu ugovora o radu od 30. studenoga 2016. je razvidno da su isti zaključili I-tuženica i IV-tuženik s početkom primjene 1. prosinca 2016., izmijenjena je odredba o radnom vremenu I-tuženice koje sada umjesto 40 sati tjedno iznosi 20 sati tjedno, odnosno radi se o nepunom radnom vremenu u trajanju od 20 sati tjedno. Ostale odredbe ugovora o radu ostale su neizmijenjene.

10. U odnosu na rad I-tuženice kod II, III i IV-tuženika izveden je dokaz saslušanjem svjedokinje NČ te I-tuženice.

11. Iskaz svjedokinje NČ nije relevantan za rješenje ovog spora s obzirom da je svjedokinja bila direktorica III-tuženika, u odnosu na kojeg je tužitelj povukao tužbu, odnosno u odnosu na koji ugovor o radu je tužitelj povukao tužbu, te stoga iskaz te svjedokinje nije više odlučan za rješenje spora, a ista nije saslušana na okolnost radnog odnosa I-tuženice kod II i IV tuženika, niti je razvidno da bi svjedokinja o tome imala saznanja.

12. Iz iskaza I-tuženice saslušane kao parnične stranke proizlazi da je I-tuženica trenutačno direktorica III-tuženika, a ranije je radila u toj firmi. U odnosu na poslove I- tuženice u trgovačkom društvu Vrtovi Hortus j.d.o.o. navodi da je to firma njenog bivšeg supruga koju su oni zajednički otvorili s ciljem obavljanja poslova oko hortikulture, suprug je trebao voditi poslove oko hortikulture, a I-tuženica oko knjigovodstva. U početku je većina poslova bila vezana uz knjigovodstvo i administraciju i sav prihod firme je u principu dolazio od tih poslova, budući da je suprug tek počinjao u poslovima hortikulture. U toj firmi I-tuženica je prekinula radni odnos, budući da se razvela od supruga. U odnosu na rad I-tuženice u firmi Prokljan d.o.o. navodi da je to firma u vlasništvu BČ, osobe koja ima 10-ak firma u vlasništvu, a između ostalih i firmu Croatia factoring koja se bavi otkupom potraživanja. I-tuženica je prvotno radila u firmi Croatia factoring, međutim ta je firma otišla u stečaj, no ostalo je 93 milijuna kuna nenaplaćenih potraživanja koje je I-tuženica i dalje u suradnji s odvjetnicima kao knjigovođa pokušala naplatiti. Upravo iz tog razloga je ĐČ prebacio I- tuženicu u Prokljan za istu plaću kakvu je imala u Factoringu i I-tuženica je u stvari u Prokljanu nastavila obavljati poslove koje je radila za Factoring. Radeći u Prokljan d.o.o. započela je i suradnju sa HČ vezano uz građevinske radove u Njemačkoj, ona je u početku surađivala sa BČ, međutim došlo je do prekida njihove suradnje tako da su one započele sa poslovanjem firme MONT - KLIMA j.d.o.o. u koju su prešli radnici Prokljana koji su se bavili poslovima građevine, a radnici koji su radili druge poslove ostali su u Prokljanu. I-tuženica navodi da se bavi knjigovodstvom od 2002. Od početka 2010. je radila u Croatia factoringu, gdje je bilo zaposleno između 15 i 25 ljudi. Četvero ljudi iz Croatia factoringa prešlo je u Prokljan. I-tuženica je bila glavni knjigovođa u Croatia factoringu, te je istu plaću koju je imala u Croatia factoringu nastavila imati u Prokljanu. Direktor Prokljana d.o.o. ĐČ je sam sebi odredio plaću u minimalnom iznosu iz razloga koji su samo njemu poznati. I-tuženica je mogla raditi u više firmi istodobno, niti jednom direktoru nije bilo važno je li radila od 8,00 do 16,00 sati, odnosno u nekom drugom periodu u danu, jedino je bilo bitno da se posao odradi. Bilo je svega par mjeseci da je radila u tri firme, jer se zapravo radilo o prelascima iz jedne firme u drugu. I-tuženici nije poznato da bi neka od tih firmi upala u financijske probleme radi isplate njene plaće. Sve tri firme i dan danas posluju i niti jedna od njih nije otišla u stečaj. Plaća I-tuženice u Croatia factoringu rasla je tijekom vremena, s time da je I-tuženica ranije bila obični knjigovođa, a kada se vratila nakon rođenja djeteta s posebnim potrebama, vratila se na poziciju voditelja knjigovodstva i plaća joj je narasla. I-tuženici se ponudilo promaknuće i veća plaća, zbog odlaska glavnog knjigovođe, dobila je plaću koju je i on imao. Kod F je zaključila i anekse ugovora o radu te je dobila povećanje plaće, ne može se sjetiti iz kojeg razloga i zašto. U odnosu na drugi aneks navodi da je tada već počela raditi kod NČ pa su smanjili radno vrijeme kod F na 10 sati tjedno, za istu plaću kao što je bila i ranije, budući da direktorima nije bilo važno kada će se posao odraditi i u kojem vremenu. Morala se prijaviti u radni odnos u MONT-KLIMU, budući da ona ima izaslane radnike u Njemačku, a da bi to firma mogla mora imati prijavljenog radnika u Hrvatskoj. 25% radnika mora raditi u Hrvatskoj, a 75% se može izaslati u Njemačku. Do smanjenja radnog vremena došlo je radi toga jer je započela s radom u MONT-KLIMA j.d.o.o. Tada je koristila pravo na rad s polovicom radnog vremena radi njege djeteta, tako da je maksimalno mogla raditi 20 sati tjedno. I-tuženica je u tim firmama prijavljena još od 2016., a to je nastavak rada u Factoringu u kojem je radila od 2010., U Prokljanu d.o.o. jedino je I-tuženica radila poslove oko naplate potraživanja iz firme Factoring u kojoj je ranije radila. I-tuženica je obavljala sve poslove vezano uz naplate potraživanja, i kroz stečajni odnosno predstečajni postupak, budući su i dužnici otišli u stečaj, pa je trebalo pripremiti dokumentaciju za prijavu potraživanja u stečajni postupak i može reći da je uspjela naplatiti dio potraživanja.

13. Tužitelj je u spis dostavio dokumentaciju koja prileži na str. 113-505 spisa, a koja se odnosi na podatke o isplaćenoj plaći I-tuženice kod II-tuženika i IV-tuženika, kao i na podatke Porezne uprave o primitcima, porezu na dohodak, prirezu te doprinosima za obvezna osiguranja te na podatke o prometu po računu II-tuženika. Dokumentacija također sadrži obračune isplaćene plaće I-tuženice kod II-tuženika i IV-tuženika. I-IV tuženici nisu se očitovali na dokumentaciju koju je dostavio tužitelj, niti je tužitelj u svom podnesku naveo koji dio dokumentacije smatra spornim, odnosno koji navodi tužitelja se tom dokumentacijom dokazuju. Naime, iz dostavljene dokumentacije vidljiv je iznos plaće, odnosno naknade plaće koja je I-tuženici isplaćivana kod II-tuženika i IV- tuženika, ujedno su vidljivi obračuni poreza, prireza i doprinosa koji su plaćeni na te primitke, a što sve nije sporno niti je u kontradikciji sa navodima I-tuženice i odredbama ugovora o radu.

14. Slijedom navedenog, tužitelj tijekom ovog postupka nije dokazao to da podatci o isplaćenim plaćama koji su iskazani od strane I-IV tuženika nisu točni, te da isti ne bi mogli predstavljati osnovicu za isplatu naknade plaće na teret tužitelja.

15. Sud je suglasan s argumentacijom I-IV tuženika da tužitelj prema odredbi čl. 74 st. 3 Pravilnika o uvjetima i načinu ostvarivanja prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja (Narodne novine broj: 49/14, 51/14, 11/15, 17/15, 123/16, 129/17, dalje u tekstu: Pravilnik) ima pravo provjere ispravnosti iskazanih podataka o isplaćenim plaćama te stvarno isplaćenih plaća koje su isplaćene osiguranicima, međutim da tu prestaje daljnje ovlaštenje tužitelja te da isti nema pravo zadirati u odluku II-IV tuženika kao poslodavca o visini plaće koja ima pripasti pojedinom radniku. Naime, iz iskaza I- tuženice proizlazi da je ista obavljala knjigovodstvene poslove, a vezane uz naplate potraživanja kroz stečajni i predstečajni postupak, da se radi o potrebnim stručnim znanjima, za koja svaki poslodavac I-tuženici može isplatiti plaću za koju smatra da je primjerena. Ne može se zaključiti da je riječ o zloupotrebi prava, odnosno o prividnom ugovoru u tom dijelu ako se utvrdi da je plaća I-tuženice isplaćivana u višim iznosima u odnosu na plaću direktora II-tuženika, s obzirom da nije utvrđeno da bi direktor II- tuženika obavljao stručne poslove iz područja knjigovodstva koje je obavljala I- tuženica, te stoga njihovi poslovi ni po čemu nisu usporedivi. Direktor trgovačkog društva ima slobodu odrediti sebi bilo koju plaću i nije nužno da to bude najveća plaća koja se isplaćuje u tom trgovačkom društvu. Iz iskaza I-tuženice također proizlazi da direktor II-tuženika u vlasništvu ima više trgovačkih društava, te stoga stječe dobit i dohodak od strane više trgovačkih društava, radi čega se njegova plaća ne može usporediti sa plaćom I-tuženice, niti je utvrđeno da bi plaća koju si isplaćuje vlasnik i direktor II-tuženika bila njegov jedini prihod. Tužitelj ne osporava činjenicu da je I- tuženica obavila rad za II i IV tuženike, a to ujedno proizlazi iz iskaza I-tuženice, te stoga I-tuženici za obavljeni rad ima pripasti pravo na isplatu plaće kako je ista utvrđena ugovorom o radu. S obzirom na tu osnovicu I-tuženica ima prava na isplatu naknade plaće na teret tužitelja, ukoliko za to ispunjava ostale tražene uvjete.

16. Sukladno odredbi čl. 55 Ustava Republike Hrvatske (Narodne novine broj: 56/90, 135/97, 08/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10, 05/14) svatko ima pravo na rad i slobodu rada te svatko slobodno bira poziv i zaposlenje i svakomu je pod jednakim uvjetima dostupno svako radno mjesto i dužnost. Prema odredbi čl. 10 st. 1 Zakona o radu (Narodne novine broj: 93/14, 127/17, 98/19, 151/22, dalje u tekstu: ZR) radni odnos zasniva se ugovorom o radu. Prema odredbi čl. 8 st. 4 ZR-a na sklapanje, valjanost, prestanak ili drugo pitanje u vezi s ugovorom o radu, a koje nije uređeno ovim ili drugim zakonom, primjenjuju se u skladu s naravi toga ugovora, opći propisi obveznoga prava. Sukladno odredbi čl. 273 st. 1 Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23, dalje u tekstu: ZOO) pobude iz kojih je ugovor sklopljen ne utječu na njegovu valjanost, dok je prema odredbi čl. 273 st. 2 istog Zakona propisano da ako je nedopuštena pobuda bitno utjecala na odluku jednog ugovaratelja da sklopi ugovor i ako je to drugi ugovaratelj znao ili morao znati, ugovor će biti bez učinka. Nadalje, prema odredbi čl. 322 st. 1 ZOO-a je propisano da je ugovor koji je protivan Ustavu RH, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. Nadalje, prema odredbi čl. 285 st. 1 ZOO-a prividan ugovor nema učinka među ugovornim stranama, dok je prema čl. 285 st. 2 ZOO-a propisano da ako prividan ugovor prikriva neki drugi ugovor, taj drugi vrijedi ako je udovoljeno pretpostavkama za njegovu pravnu valjanost.

17. Sukladno citiranim odredbama Ustava RH i ZR-a je vidljivo da je u Republici Hrvatskoj ustanovljena sloboda ugovaranja radnih odnosa, te da se na ugovore o radu primjenjuju pravila obveznog prava. Iz izvedenih dokaza je utvrđeno da su I-tuženica i II i IV tuženici slobodnom voljom zasnovali radni odnos, da su zaključili ugovore o radu s ciljem obavljanja rada te su ugovorili visinu plaće koja I-tuženici ima pripasti. Iz izvedenih dokaza nije utvrđeno da su ugovori o radu sklopljeni zbog nedopuštene pobude, niti da bi bili protivni Ustavu RH, prisilnim propisima ili moralu društva.

18. Iz izvedenih dokaza sud je utvrdio da iskazani podatci o isplaćenim plaćama I- tuženice nisu netočni te isti mogu predstavljati osnovicu za naknadu plaće, te ujedno tužitelj nije dokazao svoje navode da bi u tom dijelu ugovor o radu bio ništetan, odnosno da bi ugovori o radu I-tuženice kod II-tuženika i IV-tuženika bili ništetni.

19. Slijedom navedenog valjalo je odbiti tužbeni zahtjev tužitelja te donijeti presudu kao pod točkom I/ izrijeke.

20. Odluka o troškovima parničnog postupka donesena je sukladno odredbi čl. 154 st. 1 ZPP-a, koja propisuje da ako stranka u cijelosti izgubi parnicu je dužna protivnoj stranici naknaditi parnične troškove. Visina troška I-IV tuženika određena je sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj: 138/23, dalje u tekstu: Tarifa), budući da su I-IV tuženici zastupani po odvjetniku.

21. Trošak I-IV tuženika odnosi se na trošak za odgovor na tužbu u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 8/1), za sastav podnesaka od 13. studenoga 2023. iznos od 200,00 eura (Tbr. 8/1), za sastav podneska od 14. veljače 2024. u iznosu od 50,00 eura (Tbr. 8/4), za zastupanje na četiri ročišta u iznosu od 200,00 eura za svako ročište (Tbr. 9/1) što ukupno iznosi 1.250,00 eura kojem iznosu valja pridodati iznos od 312,50 eura na ime 25% PDV-a (Tbr. 46) te iznos od 468,75 eura na ime zastupanja četiri tuženika (Tbr. 40/1) što sveukupno iznosi 2.031,25 eura. Navedenom trošku valja pridodati i trošak u iznosu od 323,60 eura za pristup svjedokinje NČ na ročište. Navedeni trošak sud smatra opravdanim, budući da su I-IV tuženici predložili izvođenje tog dokaza, da bi kasnije tužitelj u odnosu na III-tuženika povukao tužbu, što je učinio nakon što je NČ dala iskaz pred sudom. Stoga je opravdan trošak pristupa navedene svjedokinje sudu. Ukupno priznati trošak I-IV tuženika iznosi 2.354,85 eura, koji trošak je tužitelj dužan naknaditi I-IV tuženicima.

22. Nije osnovan zahtjev I-IV tuženika za naknadu troška koji se odnosi na trošak pristojbe na odgovor na tužbu u iznosu od 66,36 eura, budući da iz spisa proizlazi da pristojba na odgovor na tužbu nije plaćena, niti postoji obveza za plaćanje iste prema ovoj presudi. Također je odbijen zahtjev I-IV tuženika u dijelu koji se odnosi na trošak za sastav podneska od 14. veljače 2024. u iznosu od 150,00 eura uvećano za PDV i trošak zastupanja više osoba, budući da je za taj podnesak I-IV tuženicima priznato pravo na trošak prema Tbr. 8/4 Tarife, a ne Tbr. 8/1 Tarife jer nije riječ o obrazloženom podnesku.

U Zagrebu 5. ožujka 2025.

Sutkinja:

Ida Vrančić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana računajući od dana objave ove presude. Žalba se podnosi putem ovog suda u četiri primjerka, a o istoj odlučuje županijski sud.

DNA:

1. Tužitelju

2. I-IV tuženicima po pun.