REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U BJELOVARU
STALNA SLUŽBA U KRIŽEVCIMA
48260 KRIŽEVCI
Ivana Zakmardija Dijankovečkog 14
Poslovni broj: P-491/2023-21
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E N J E
Općinski sud u Bjelovaru – Stalna služba u Križevcima po sucu Miroslavu Lovrekoviću, u pravnoj stvari tužitelja JP, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Borisu Ravić odvjetniku iz Novog Marofa, protiv tuženika OTP BANKA d.d. Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833 (kao pravni slijednik iza SOCIETE GENERALE – SPLITSKA BANKA d.d. OIB: 69326397242), zastupana po odvjetničkom društvu Žurić i Partneri d.o.o. odvjetnicima iz Zagreba, radi ništetnosti i isplate, nakon javne i glavne rasprave zaključene 20. veljače 2025., u nazočnosti tužitelja osobno, punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, 6. ožujka 2025. godine
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da je ništetna odredba Ugovora o kreditu br. 52862/06 od 04.10.2006.god., sklopljenog između tužitelja ĆP, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i prednika tuženika SOCIETE GENERALE - SPLITSKA BANKA d.d., Split, Ruđera Boškovića 16, MBS: 060000488, a koja u čl. 10. d) 1. i 2. tečaj na dan dospijeća, zakašnjenja i prijevremene uplate glasi:
„1. Mjesečni anuiteti plaćaju se uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti, po prodajnom tečaju za valutu Ugovora prema tečajnoj listi Kreditora na dan dospijeća. 2. Ukoliko korisnik kredita zakasni s uplatom mjesečnog anuiteta, Kreditor će na uplatu primijeniti prodajni devizni tečaj vrijedeći na dan kad mu je omogućeno raspolaganje uplaćenim novčanim sredstvima, a na prijevremene uplate primijenit će se prodajni devizni tečaj koji vrijedi na dan dospijeća.“
II. Nalaže se tuženiku OTP BANKA d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833 da isplati tužitelju ĆP, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 3.056,31 EUR zajedno s pripadajućom zateznom kamatom, tekućom od 03.04.2013.god., pa do isplate i to za razdoblje do 31.07.2015.god. po stopi od 12% godišnje, od 01.08.2015. god. pa do 31.12.2015.god. po stopi od 8,14% godišnje, od 01.01.2016.god. pa do 30.06.2016.god. po stopi od 8,05% godišnje, od 01.07.2016.god. pa do 31.12.2016.god. po stopi od 7,88% godišnje, od 01.01.2017.god. pa do 30.06.2017.god. po stopi od 7,68% godišnje, od 01.07.2017.god. do 31.12.2017.god. po stopi od 7,41% godišnje, od 01.01.2018. god. do 30.06.2018. god. po stopi od 7,09% godišnje, od 01.07.2018 .god. do 31.12.2018. god. po stopi od 6,82% godišnje, od 01.01.2019. god. do 30.06.2019 .god. po stopi od 6,54% godišnje, od 01.07.2019. god. do 31.12.2019. god. po stopi od 6,30% godišnje, od 01.01.2020. god. do 30.06.2020. god. po stopi od 6,11% godišnje, od 01.07.2021. god. do 31.12.2020. god. po stopi od 5,89% godišnje, od 01.01.2021.god. do 30.06.2021. god., po stopi od 5,75% godišnje, od 01.07.2021. god. do 31.12.2021. god. po stopi od 5,61% godišnje, od 01.01.2022. god. do 30.06.2022. god. po stopi od 5,49% godišnje, od 01.07.2022. god. do 31.12.2022. god. po stopi od 5,31% godišnje, od 01.01.2023. god. do 30.06.2023. god. po stopi od 5,50% godišnje, od 01.07.2023. god. do 31.12.2023. god. po stopi od 7,00% godišnje, od 01.01.2024. god. do 30.06.2024. god. po stopi od 7,50% godišnje, od 01.07.2024. god. do 31.12.2024. god. po stopi od 7,25% godišnje, od 01.01.2025. god. po stopi od 6,15% godišnje, a u slučaju promjene prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za 3 postotna poena, a sve u roku od 15 dana.
III. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 2.146,36 eura u roku od 15 dana.
r i j e š i o j e
Utvrđuje se da je tužba povučena za iznos od 170,33 eura.
Obrazloženje
1. Tužitelj je protiv tuženika podnio tužbu dana 24. svibnja 2023. godine u kojoj navodi da je dana 04.10.2006. god. između tužitelja i pravnog prednika tuženika SOCIETE GENERALE - SPLITSKA BANKA d.d., Split, Ruđera Boškovića 16, MBS: 060000488, sklopljen Ugovor o kreditu br. 52862/06, a prema kojem je prednik tuženika kao kreditor i banka, tužitelju kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 19.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, prema kupovnom tečaju prednika tuženika, kao kreditora, na dan korištenja kredita. Navedenim Ugovorom određen je rok otplate kredita od 7 godina, odnosno 84 mjesečne rate (čl. 3. Ugovora), s time da su početno ugovoreni mjesečni anuiteti iznosili 287,85 CHF u kunskoj protuvrijednosti važećoj na dan dospijeća po prodajnom tečaju tuženika kao kreditora, a kako je određeno u čl. 10. d) 1. Ugovora. Također, ugovoreno je da će tuženik naplaćivati redovnu kamatu koja je promjenjiva, a utvrđuje ju upravo on mjesečno i to putem svoje Odluke o visini kamatnih stopa ili drugim svojim aktom (čl. 9. 1. Ugovora), a u trenutku sklapanja ugovora iznosila je 6,99% godišnje (čl. 4. ugovora o kreditu). Konačno, ugovoreno je da, u slučaju spora, stranke ugovaraju mjesnu nadležnost suda prema mjestu zaključenja Ugovora (čl. 14. toč. 3. Ugovora), a ugovor je zaključen u Križevcima. Dakle, određivanje kamatne stope povjereno je isključivo tuženiku kao kreditoru, a visina obveze u bitnome uvjetovana je i variranjem tečaja CHF-a. Za vrijeme trajanja otplate kredita sukladno Ugovoru, kamatna stopa je od strane tuženika više puta mijenjana i to na štetu tužitelja. Također, više puta mijenjao se i tečaj CHF prema HRK, a što je itekako utjecalo na visinu obveze tužitelja prema tuženiku, na način da su pojedini mjesečni anuiteti značajno porasli u odnosu na one koji su bili ugovoreni. Tužitelj ovdje prilaže prijepis knjigovodstvene kartice predmetnog kredita za razdoblje od 01.10.2006.god. pa do 30.11.2018.god. iz koje su razvidne sve uplate i zaduženja po predmetnom ugovoru o kreditu. Naime, prema tuženikovom srednjem tečaju valute CHF prema HRK na dan isplate kredita (4,561500 na dan 06.10.2006.god.) ugovoreni anuitet od 287,85 CHF bi iznosio 1.313,03 kn. Slijedom toga, čak i kada bi se uzelo u obzir promjene kamatnih stopa te tečaja valute CHF, konačno ukupno zaduženje tužitelja po predmetnom kreditu bilo bi 116.890,49 kn. Umjesto toga, učestalim promjenama tečaja valute CHF prema HRK nastalo je ukupno zaduženje koje je bilo daleko veće i to u iznosu od čak 141.201,64 kn. Stoga tužitelj drži da je oštećen za razliku između onog iznosa koji bi otplatio da promjena tečaja valute CHF prema HRK nije bilo (24.311,15 kn) te navedeni iznos potražuje ovom tužbom, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana svake pojedine preplate, pa do isplate. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda br: Pž-7129/13-4 od 13.06.2014. god. u točki II. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04.07.2013. god. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih, VII. tuženik SOCIETE-GENERALNE – SPLITSKA BANKA d.d. (prednik ovdje tuženika), u razdoblju od 01.10.2004. godine do 31. prosinca 2008. godine, a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Ista presuda je potvrđena revizijskom odlukom Vrhovnog suda RH, broj Revt-249/14-02 od 09.04.2015. god., a i Vrhovni sud RH je dana 20.03.2018. svojom revizijskom odlukom br. Rev-2245/17-2 potvrdio presudu u predmetu u kojem je pojedinačnom tužbom korisnik kredita potraživao preplaćene kamate od kreditora, a temeljem toga je i zauzeo stav o tome kako zastarni rok od 5 god. u kojem potrošači mogu ostvariti svoju individualnu zaštitu prava u ovim posebnim parnicama teče od 14. lipnja 2014. godine (presuda VTS-a donesena 13.06.2014.), kao i da su pri tome isti ovlašteni zahtijevati povrat cjelokupnog preplaćenog iznosa koji je za njih posljedica ugovaranja ništetne ugovorne odredbe (str. 7. do 10.). Obzirom na to da su predmetne odluke javno objavljene, a u tim postupcima je sudjelovao i sam tuženik, odnosno njegov prednik te je sadržaj tih sudskih odluka praktično notorna činjenica u Republici Hrvatskoj, ovdje ih tužitelj ne prilaže već samo upućuje na njihove oznake i sadržaj. To stoga jer se radi o uistinu opsežnim materijalima od više desetaka, pa i stotina stranica, koje mogu nepotrebno opteretiti sudski spis. Međutim, ukoliko će biti potrebno, može ih dostaviti u preslici, po zahtjevu tuženika ili suda. Nadalje, pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda br: Pž-6632/2017-10 od 14.06.2018. god. u točki I. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04.07.2013. god. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih VII. tuženik SOCIETE-GENERALNE – SPLITSKA BANKA d.d. (prednik ovdje tuženika), u razdoblju od 01.10.2004. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kao i Zakona o obveznim odnosima. Tužitelj je kao, potrošač, u dobroj vjeri stupio u kreditni odnos s tuženikom, kao bankom, a zbog tekućeg financiranja vlastitih potreba. Pritom mu je ponuđen kredit s valutnom klauzulom, a bez da su mu predočene moguće štetne posljedice takvog ugovora, niti s njime skopčani rizici. Također, na odredbu o valutnoj klauzuli nije mogao utjecati niti o istima pregovarati, već je tuženik koristio vlastiti obrazac koji je bio identičan u brojnim drugim kreditnim predmetima S obzirom da su pravomoćnim presudama VTS-a utvrđene ništetnost ugovorene odredbe o promjenjivosti kamatne stope u skladu sa jednostranom odlukom banke za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 10.09.2003. - 31.12.2008. god., kao i ništetnost ugovorene odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 01.09.2004. -31.12.2008. god., to je tuženik sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08 i 125/11), dužan vratiti sve što primio na temelju takvih odredbi Ugovora, sve to u svezi i s čl. 1111., čl. 1115. te čl. 1046. ZOO-a. Također, člankom 502.c Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14) propisano je: „Fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.“ Slično navodi i čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07 i 79/09): „Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača… obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.” (sada čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača NN 41/14 i 110/15). Kako tužitelj ne raspolaže dovoljnim ekonomskim znanjem da bi postavio točno specificirani tužbeni zahtjev s navođenjem svakog pojedinačnog iznosa razlike preplaćene tečajne razlike u pojedinom anuitetu na koji potražuje zakonsku zateznu kamatu, iznos VPS-a je postavio okvirno, a tek nakon provođenja knjigovodstveno-financijskog vještačenja te drugih predloženih dokaza na okolnost visine dugovanja tuženika prema tužitelju, tužitelj će specificirati tužbeni zahtjev, sve to sukladno odredbi čl.186.b st. 3. ZPP-a, uvažavajući i poštujući načelo „ravnopravnosti oružja“, odnosno davanja mogućnosti i tuženiku da se očituje na predloženi dokaz provođenja vještačenja, a pogotovo radi načela ekonomičnosti i svrsishodnosti postupka. Za pojasniti je kako je posljedica utvrđenja ništetnom odredbe ugovora o valutnoj klauzuli vezanoj za CHF (i u spomenutim presudama VTS-a povodom kolektivnih tužbi, a i u ovom predmetu), de facto anuliranje izmjena anuiteta po osnovi povećanja tečaja, odnosno kao posljedicu toga se ima uzeti da je početno ugovoreni anuitet u kunama nepromjenjiva stavka otplatnoga plana koju se može korigirati samo za promjenu kamatne stope, odnosno da je početno ugovoreni anuitet plaćen po tečaju za CHF na dan korištenja kredita pomnožen s brojem anuiteta, korigiran samo za promjenu kamatne stope, upravo onaj iznos kojeg je tužitelj bio dužan platiti tuženiku kao banci, a razlika koju je zaista platio je preplata tečajne razlike te mu je upravo taj iznos banka dužna vratiti zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama. Obzirom na to da tužitelj ne raspolaže stručnim znanjem za postavljanje tužbenog zahtjeva točno u lipu, tužbeni zahtjev za isplatu postavljen je okvirno te si pridržava pravo uskladiti ga i precizirati sukladno nalazu i mišljenju financijsko-knjigovodstvenog vještaka. Prema čl. 6. st. 3. Zakona o sudovima (NN 28/13, 33/15 i 82/16) propisano je kako je „svatko u Republici Hrvatskoj dužan poštivati pravomoćnu i ovršnu odnosno izvršnu sudsku odluku i njoj se pokoriti“, a s obzirom da tuženik isto odbija, to tužitelj predlaže da nadležni sud presudom utvrdi ništavost odredba Ugovora o kreditu br. 52862/06 od 04.10.2006.god., sklopljenog između tužitelja i tuženika čl. 10. d) 1. i 2. te naloži tuženiku isplatu iznosa od 3.056,31 EUR zajedno s pripadajućom zateznom kamatom. Potražuje trošak.
2. U odgovoru na tužbu tuženik navodi da je tužba u cijelosti neosnovana, slijedom čega tuženik u zakonskom roku daje odgovor na tužbu i predlaže naslovnom sudu da odbije tužbeni zahtjev u skladu sa navodima iz ovog odgovora. Nije sporno da je tužitelj sa tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj 52862/06 (dalje:„Ugovor o kreditu“ ili „Ugovor“). Međutim, sporno je jesu li u konkretnom slučaju pojedine odredbe Ugovora nepoštene, a time i ništetne. Tužitelj svoj tužbeni zahtjev temelji na tome da je Ugovor u navodnoj suprotnosti sa određenim zakonskim odredbama kojima je uređena zaštita potrošača. Tuženik se takvim tvrdnjama izričito protivi te će u nastavku obrazložiti temelj za svoje protivljenje. Nadalje, tuženik ističe prigovor zastare potraživanja. Tužitelj je predmetni parnični postupak pokrenuo tek 24.5.2023. pa tuženik prigovara zastari utuženih iznosa sukladno Zakonu o obveznim odnosima (NN 35/05 – 29/18, dalje: „ZOO“), ovisno o pravnoj kvalifikaciji potraživanja tužitelja budući da ista nije specificirana Tužbom. Ako bi se ovaj postupak kvalificirao kao postupak radi naknade štete, primjenjiv je zastarni rok iz odredbe članka 230. ZOO-a, koji propisuje da tražbine za naknadu štete zastarijevaju za 3 godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju u roku od 5 godina od kada je šteta nastala. Iako tužitelj nije specificirao tužbeni zahtjev, a uzevši u obzir činjenicu datuma sklapanja ugovora, očito je da je protekao i subjektivni i objektivni rok. Ako bi se ovaj postupak kvalificirao kao postupak radi povrata mjesečnih anuiteta, primjenjiv bi bio zastarni rok iz odredbe članka 226. ZOO-a koji propisuje da tražbine povremenih davanja zastarijevaju za 3 godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Tuženik ističe i da se kod predmetnog ugovora o kreditu radilo o iznosima koji su tuženiku plaćani kao anuiteti. Stoga sukladno članku 226. ZOO-a, tražbine povremenih davanja (a u što se izričito uključene i tražbine anuiteta) zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja. Slijedom navedenog, bilo bi nedopustivo da, primjerice, takve tražbine tuženika prema tužitelju zastarijevaju za tri godine, ali da tražbina tužitelja za povrat istoga zastarijeva u duljem roku. Ako bi se zbog utvrđenja ništetnosti utvrdilo da se pak radi o stjecanju bez osnove, zastarni rok je 5 godina od dana sklapanja ništavog pravnog posla. Takvo je stajalište izraženo i u sudskoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske u presudi VSRH Rev x 183/2011 kako slijedi: „Prema prihvaćenoj praksi ovog suda, a suprotno stajalištu nižestupanjskih sudova, kod zahtjeva za vraćanje primljenog temeljem ništavog pravnog posla rok zastare potraživanja je pet godina u smislu odredbe čl. 371. ZOO, a zastarni rok počinje teći od dana sklapanja ništavog pravnog posla što u konkretnom slučaju znači 30. lipnja 1993. Obzirom da je tužitelj tužbu podnio tek 2001. osnovan je prigovor zastare potraživanja s osnova stečenog bez osnove, jer je protekao rok od pet godina u smislu odredbe čl. 371 ZOO od sklapanja spornog ugovora i kada se u smislu odredbe čl. 361. st. 1 ZOO uzima da je zastarijevanje počelo teći.“ Dakle, VSRH je zauzeo shvaćanje da petogodišnji zastarni rok počinje teći od dana sklapanja ugovora o kreditu. Dosljednom primjenom ovog shvaćanja, a uzevši u obzir trenutak sklapanja Ugovora, jasno je da je u odnosu na potraživanja iz tužbe nastupila zastara Unatoč tome, tuženik će se u nastavku opreza radi očitovati i na ostale navode tužitelja. U ovom sporu nema mjestu preslikavanju utvrđenja iz Parnice Potrošač jer je u toj parnici utvrđivana tek apstraktna pravna zaštita, čiji učinci se ne mogu neposredno primijeniti na pojedini ugovorni odnos, nego se u tom odnosu tek treba izvesti dokazivanje jesu li utvrđenja iz Parnice Potrošač i na koji način primjenjiva u pojedinačnom slučaju. Kolektivnom zaštitom osigurava se preventivna zaštita i kontrola nepoštenih ugovornih odredaba u odnosu na „prosječnog potrošača“, ali se njome ne mogu zamijeniti učinci koji se ostvaruju individualnom pravnom zaštitom, s obzirom da se u pojedinačnim parnicama uređuju pravni učinci pojedinačnog potrošačkog ugovora u odnosu na konkretnog potrošača. Stoga, u individualnom sporu zadatak je suda utvrditi primjenjuje li se i u kojoj mjeri načelo zaštite apstraktnog potrošača, onako kako je utvrđeno u kolektivnoj parnici, i na konkretnog potrošača u pojedinačnoj parnici. Drugim riječima, presuda u kolektivnom sporu nema pravni učinak erga omnes da bi se mogla primjenjivati na svaki pojedinačni spor pokrenutom pojedinačnom tužbom, slijedom čega je neosnovano pozivanje tužitelja na mogućnost automatske primjene utvrđenja iz Parnice Potrošač i Presude VTS-a. Nije pravno osnovano niti životno logično da se, primjera radi, osoba sa visokom stručnom spremom (između ostalog, diplomirani pravnik ili ekonomist), odnosno osoba koja je prethodno koristila proizvode bankarskog sektora (ugovorena štednja, ranije sklopljeni krediti i sl.) a koji bi bili korisnici kredita koji po svojim osnovnim obilježjima odgovaraju kreditima koji su bili predmet Parnice Potrošač (CHF valutna klauzula i jednostrano promjenjiva kamatna stopa), poziva na utvrđenja iz Presude VTS-a tvrdeći da mu odredbe o valutnoj klauzuli ili promjenjivoj kamatnoj stopi nisu bile razumljive. Takav hipotetski potrošač, iako sklapa ugovor za svrhu koja je izvan njegove profesionalne djelatnosti (potrošački ugovor), nije zato lišen životnog iskustva niti cjelokupnog znanja i iskustva koje je stekao kroz svoje obrazovanje ili u struci. Načelo zaštite potrošača i njenih dosega potrebno je promotriti kritički, dakle u svakom pojedinom sporu je potrebno dokazati postojanje svih onih pretpostavki na kojima je zasnovana Presuda VTS-a, a posebno vodeći se uputom VSRH u rješenju broj Revt-575/16 od 3. listopada 2017. Tuženik u prilogu ovog odgovora na tužbu dostavlja i presudu Županijskog suda u Puli broj Gž-311/2018 od 9. siječnja 2018. Predmetnom je presudom drugostupanjski sud prihvatio žalbu tuženika i preinačio prvostupanjsku presudu Općinskog suda u Šibeniku broj P-755/17 od 29. prosinca 2017. Bez pretjeranog ulaženja u sadržaj priložene presude, tuženik skreće pažnju na obrazloženje drugostupanjskog suda. Naime, isti je istaknuo da „…ugovorena promjenjiva kamatna stopa nije suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzročila očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama na štetu tužitelja u smislu članka 296. ZOO, jer to ne proizlazi iz svih okolnosti ocijenjenih prema čl. 296. ZOO-a, budući da je ugovor o kreditu sklopljen na uobičajeni način na koji to čine i druge banke, tužitelj je kao stručna osoba bio svjestan što je ugovoreno i s tim se suglasio, te je u cijelosti prijevremeno otplatio kredit…„ Drugostupanjski sud praktično u cijeloj presudi problematizira činjenicu da je tužitelju bilo jasno što je ugovarao te da se ne može tretirati kao prosječni potrošač s obzirom da je ekonomske naobrazbe. Iz tog razloga, odredbe ugovora se ne mogu smatrati kao nejasne i nerazumljive a priori. U konkretnom je predmetu stoga, potrebno tek ispitati i utvrditi pripada li tužitelj zaista kategoriji „prosječnog potrošača“ o kakvom potrošaču se problematizira u Parnici Potrošač. U odnosu na ugovorenu valutnu klauzulu vezanu za CHF, tuženik ističe da Presuda VTS donesena u Parnici Potrošač ne daje subjektivna prava potrošačima. Kao što je tuženik već detaljno elaborirao, Presuda VTS ne daje pojedinačnom potrošaču subjektivna prava, s obzirom da je takva presuda usmjerena na apstraktnu pravnu zaštitu „prosječnog potrošača“ kao pravnog standarda. Stoga je tužitelj kao potrošač dužan dokazati da u ugovornom odnosu njega i tuženika postoje sve pretpostavke nepoštenosti valutne klauzule propisane člancima 84. i 81. (NN 96/03, 79/07, 125/07; dalje: „ZZP“). Da je to nemoguće učiniti u ovom sporu, proizlazi iz sljedećih okolnosti. Prvenstveno, ugovorna odredba o valutnoj klauzuli je jasna, lako uočljiva i razumljiva, slijedom čega osporavana odredba uopće ne može biti predmetom ocjene poštenosti. Već samim pregledom Ugovora moguće je zaključiti kako su ispunjene dvije pretpostavke – jasna i lako uočljiva odredba. Ugovorom jasno određeno da je iznos kredita u valuti CHF, te da će isti biti plasiran tužitelju u kunskoj protuvrijednosti. Također, odredbama Ugovora koje reguliraju otplatu kredita predviđeno je da će se mjesečni anuiteti plaćati uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti. Navedene odredbe jasno su koncipirane Ugovorom te unesene u Ugovor na lako uočljivim mjestima, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusnotu Ugovora. Što se tiče razumljivosti valutne klauzule, tuženik ukazuje da je tužitelj prethodno sklapanju Ugovora, kao savjesna ugovorna strana, sam bio dužan informirati se o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama koje ona može imati po njegova prava i obaveze iz Ugovora. Pored toga, tužitelj je potpisom Ugovora potvrdio upoznatost sa značenjem valutne klauzule. Ugovorom o kreditu jasno je propisano da: „Korisnik kredita potpisom ovog ugovora potvrđuje da je upoznat sa promjenjivošću tečaja izabrane valute Ugovora koja se primjenjuje za izračun kunske protuvrijednosti svih novčanih obveza po ovom kreditu te svjesno i dobrovoljno preuzima rizik mogućeg nepovoljnog tečaja u odnosu na HRK, a Kreditor otklanja sa sebe svaku odgovornost za rizik preuzet izborom valute Ugovora.“ Neosnovano je da tužitelj sada, kada je prošlo preko deset godina od sklapanja Ugovora, tvrditi da mu odredbe Ugovora ipak nisu bile jasne i da nije bio svjestan rizika promjene tečaja CHF u odnosu na HRK. Isto tako, prethodno sklapanju Ugovora tužitelj je od strane raspoloživih službenika tuženika u svakom momentu mogao zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu i njen učinak na odnos ugovornih strana. Slijedom navedenog, budući da je u konkretnom slučaju sporna odredba Ugovora o kreditu za tužitelja jasna, lako uočljiva i razumljiva, sukladno odredbama članka 84. ZZP-a ocjena poštenosti ove odredbe prema kriterijima iz članka 81. ZZP-a nije dopuštena. Nadalje, tuženik ističe da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Čak i pod pretpostavkom da sud utvrdi kako jedan od uvjeta iz članka 84. ZZP-a nije ispunjen u konkretnom slučaju, te je osporavana odredba podložna ocjeni poštenosti iz članka 81. ZZPa, tužitelj nije dokazao da je u konkretnom ugovornom odnosu tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da je nastala značajna neravnoteža u pravima na štetu tužitelja. U pogledu ocjene je li tuženik u ugovornom odnosu tužitelja i tuženika postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, tuženik upućuje na stajalište koje je VSRH zauzeto u njegovom rješenju broj Revt 575/16 od 3.10.2017. (dalje: „Rješenje VSRH“) i uputu ovog suda za procjenu može li se postupanje tuženika u pojedinom ugovornom odnosu smatrati nepoštenim. Prema stavu revizijskog suda, od presudnog značaja za ocjenu poštenosti postupanja tuženika u ugovornom odnosu s potrošačem, jest utvrđenje činjenice je li tuženik „…kao financijske ustanove znale, odnosno po redovitom tijeku stvari mogle odnosno morale znati kakav će u budućem, ugovorenom razdoblju trajanja tih kredita biti smjer kretanja tečaja švicarskog franka i ostalih valuta uz koje su ugovoreni kreditu i uz primjenu valutne klauzule?“ Na taj način, VSRH je nižim sudovima dao jasnu smjernicu što bi trebala biti polazna osnova u utvrđenju je li tuženik, kao i ostale banke, postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja. Iako je teret dokaza ove činjenice na tužitelju, tuženik u ovom dijelu, ukazuje na okolnosti iz kojih proizlazi da tuženik, unatoč svojoj stručnosti i pažnji nije znao niti je mogao znati za buduća kretanja tečaja CHF. Naime, od 1999. do 2010. godine, tečaj CHF-a u odnosu na EUR je i rastao i padao (od 2003. godine
- 2008. godine tečaj CHF-a u odnosu na EUR uglavnom pada (!)), i to bez značajnijih oscilacija, a značajnije promjene počele su tek u 2010. godini, dakle, znatno nakon razdoblja obuhvaćenog utvrđenjima u Parnici Potrošač. Daljnje kretanje tečaja CHF- a nakon 2010. godine, i to aprecijaciju bez presedana, kao posljedicu svjetske ekonomske krize, nitko nije mogao predvidjeti, pa niti tuženik. Bilo kakvo predviđanje aprecijacije i informiranje potrošača o tome smatralo bi se krajnje špekulativnim postupanjem tuženika, ako ne i nezakonitim. Uz navedeno, bitno je napomenuti da u vrijeme sklapanja osporavanih ugovornih odredaba nije postojao niti jedan zakonski i podzakonski propis koji bi od tuženika zahtijevao određeni način postupanja pri sklapanju ugovora s valutnom klauzulom, odnosno da nisu postojali pravni okviri u kojima bi tuženik morao djelovati na području informiranja potrošača prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Slijedom toga, očigledno je kako tuženik u ugovornom odnosu s tužiteljem nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, te time prouzročio neravnotežu na štetu potrošača, o kojoj se okolnosti tuženik detaljnije očituje u nastavku.
Da bi se određena ugovorna odredba mogla kvalificirati nepoštenom, takva odredba mora prouzročiti:
- nominalnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača;
- a koja neravnoteža mora biti značajna. Stoga, za ocjenu je li osporavana valutna klauzula prouzročila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača bitno je odnos konkretnih ugovornih strana promatrati s razine nominalnih pozicija (vezanost valutne klauzule za tečaj CHF s jednakim rizikom promjene tečaja na štetu/u korist bilo koje od dvije ugovorne strane), a ne naknadno povećanih obveza jedne strane (ovdje tužitelja – potrošača) uslijed nepredvidivih ili naglih promjena tečaja CHF. Činjenica da se tečaj CHF naknadno promijenio na štetu potrošača, ne može i ne smije biti relevantan za ocjenu nepoštenosti (a time i ništetnosti) primarno ugovorene valutne klauzule prema kojoj su kako tužitelj, tako i tuženik, imali jednake i ravnopravne startne (nominalne) pozicije. Nepobitna je činjenica da je tuženik, kao i sam tužitelj, bio izložen riziku valutne klauzule, odnosno svim posljedicama promjene tečaja CHF. Okolnost da je kretanje tečaja dovelo do promjene visine obveza na jednoj ugovornoj strani nikako ne može predstavljati razlog ništavosti takve odredbe, već okolnost koja hipotetski može dovesti do primjene drugih pravnih instituta, ako su ispunjene sve zakonske pretpostavke (npr. clausula rebus sic stantibus). Slijedom navedenog, pretpostavka neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja nije ispunjena u ovom slučaju. Tuženik prigovara postavljenoj visini tužbenog zahtjeva, s obzirom da ista ne proizlazi niti iz jednog dokaznog prijedloga dostavljenog od strane tužitelja. Tuženik napominje da tužitelj nije dokazao niti osnovu svog tužbenog zahtjeva pa uopće nema mjesta raspravljanju o visini, stoga se tuženik protivi financijskom vještačenju na okolnost visine tužbenog zahtjeva. Nadalje, tuženik predlaže sudu da uzme u obzir i tzv. negativne razlike, odnosno razlike između stvarno plaćenih anuiteta i anuiteta prema otplatnom planu iz Ugovora o kreditu, a koji su tijekom određenih razdoblja otplate kredita bili u nižem iznosu od anuiteta predviđenih otplatnim planom. Naime, tijekom otplate kredita u određenim razdobljima tečaj CHF prema kuni bio je niži od onog koji je vrijedio na dan isplate ugovorenog iznos kredita. Također, u određenim razdobljima plaćena kamatna bila je ništa niža od kamate prvotno ugovorene. U prilogu shvaćanja tuženika o relevantnosti negativnih razlika u donošenju odluke suda o sporu, Županijski sud u Bjelovaru Rješenjem poslovni broj Gž-911/2021 navodi, cit.: „Osim toga, prilikom donošenja pobijane prvostupanjske presude sud prvog stupnja nije potpuno utvrdio činjenično stanje koje se odnosi na tzv. negativnu razliku tečaje valute CHF prema valuti kune, odnosno da je od 10. kolovoza 2006. do 6. listopada 2008. anuitet otplate kredita vezan uz valutnu klauzulu za tečaj CHF, bio niži nego u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, a koja činjenica predstavlja bitnu činjenicu u ovom parničnom postupku jer prava i obveze ugovornih stranaka iz predmetnog Ugovora o kreditu, vezanih za valutnu klauzulu otplate kredita valja prosuđivati kao jednu cjelinu proizašli iz određenog pravnog odnosa (ugovorni odnos s osnova ugovora o kreditu s valutnom klauzulom), pa prema ocjeni ovoga drugostupanjskog suda kada se jedna ugovorna strana poziva i zahtjeva ostvarenje svojih povrijeđenih prava zbog nedopuštene pravne osnove, valja imati u vidu i korist koju je stekla zbog takve nedopuštene pravne osnovne, konkretno valutne klauzule, što znači da je prvostupanjski sud morao umanjiti dosuđeni iznos razlike anuiteta zbog porasta (aprecijacija) tečaja CHF prema kuni za iznos manje plaćenih anuitete otplate kredita zbog pada tečaja CHF prema kuni, (…).“ Tako i Općinski sud u Vinkovcima u pravomoćnoj presudi i rješenju poslovni broj P-145/2020 od 21.3.2022. navodi, cit.: „Naime, cjelokupan odnos između stranaka mora se sagledati kroz načelo savjesnosti i poštenja, te utvrditi koji su to iznosi koje je tužitelj manje platio za vrijeme kada je kamatna stopa bila manja od početno ugovorene, odnosno kada je tečaj bio manji od tečaja na dan isplate. Utvrđivanjem tih iznosa i njihovim odbijanjem od utvrđenih iznosa koji su plaćeni kada je kamata bila veća od početno ugovorene, odnosno tečaj bio veći od tečaja na dan isplate je savjestan i pošten način da se utvrdi ukupan iznos kojega je jedna od strana više platila. Načelo savjesnosti i poštenja ne može se tumačiti i primjenjivati jednostrano, odnosno kada to odgovara samo tužitelju, već njegova primjena mora biti sveobuhvatna u odnosu na konkretan obvezno pravni tj. ugovorni odnos između stranaka.“ Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže sudu da odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti te da obveže tužitelja naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka.
3. Podneskom od 5. veljače 2025. godine tužitelj je precizirao tužbeni zahtjev i uskladio ga s dokumentacijom dostavljenom od tužitelja te nalazom i mišljenjem financijsko knjigovodstvenog vještaka te zatražene iznose iskazao u eurima te na taj način povukao tužbeni zahtjev za iznos od 170,33 eura, čemu se tuženik nije protivio.
4. Na ročištu od 20. veljače 2025. stranke su suglasno izjavile da obzirom da nema prigovora na nalaz i mišljenje i dopunu nalaza vještaka, nije potrebno usmeno saslušati knjigovodstvenog financijskog vještaka.
5. Radi utvrđenja spornih činjenica u dokaznom postupku sud je izvršio uvid u otplatni plan, povijesni izvadak iz sudskog registra, obavijest, ugovor, potvrda o plaćanju, promet po računu /8-88/, sudska praksa /99-121/, izračun više plaćenih anuiteta, saslušan je tužitelj osobno /list 178-179/ te je provedeno knjigovodstveno financijsko vještačenje po ovlaštenom sudskom vještaku za ekonomiju, računovodstvo i financije DP iz [adresa] nalaz /141-155/ i dopuna nalaza /169-173/.
6. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno, sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku (NN br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13,, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. dalje ZPP) sud je utvrdio da su osnovani tužbeni zahtjevi za utvrđenje ništetnima ugovornih odredaba o promjenjivosti kamatne stope, valutnoj klauzuli (CHF) i za isplatu preplaćenih iznosa po osnovi ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli te za isplatu iznosa plaćene naknade.
7. Sadržaj isprava među strankama nije bio sporan te se posebno ne izlaže.
8. Sporno je među parničnim strankama da li se na predmetni spor primjenjuju pravna utvrđenja po kolektivnoj tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu poslovni broj: P-668/2021-34. potrošača "Potrošač" iz presuda Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12, Visokog trgovačkog suda RH Pž-7129/13 od 13.06.2014. godine presuda Vrhovnog suda RH broj Revt-249/14-2 od 09. travnja 2015. godine, i da li su odredbe Ugovora o kreditu čl. 10. nepoštene i ništetne i koji iznos pripada tužitelju po osnovu preplaćenog iznosa valutne klauzule, kao i da li je osnovan prigovor zastare, kao i to da li tužitelj ima status potrošača te da li je tužitelj postupao savjesno pri zaključenju ugovora o kreditu.
9. U vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu dana 4. listopada 2006. godine na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača /"Narodne novine" br. 96/03 – dalje ZZP/03 čiji sadržaj su činile odredbe o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima pa je tako člankom 81. st. 2. i 3. bilo propisano da se nepoštenom odredbom smatra ona o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje neravnotežu u odnosima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje člankom 83. ovog zakona propisano je da se prilikom ocjene da li je neka odredba poštena ili nije uzima u obzir narav proizvoda ili usluge koji predstavlja predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, te ostale ugovorne odredbe. Također čl. 87. propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.
10. Uvidom u predmetni Ugovor o kreditu vidljivo je da je isti sastavljen na unaprijed formuliranom standardnom obrascu što upućuje na zaključak da se o pojedinim ugovornim odredbama nije raspravljao već je ugovor u naprijed pripremljen od strane banke.
11. Tužitelj ĆP saslušan kao stranka iskazivao je:
"Ja sam predmetni kredit vezan za valutu CHF trebao radi uređenja obiteljske kuće u kojoj i sada živim sa ženom i djecom, nisam bio štediša banke tužene, čuo sam od poznanika da su u banci tuženika najpovoljniji krediti, prije toga nisam imao nikakve kredite, znao sam što znači valutna klauzula, pročitao sam ugovor. Rata kredita na početku otplate je iznosila oko 1.300,00 kuna i to sam mogao otplaćivati sa svojom plaćom, ali je poslije rata narasla na 2.200,00 kuna i to mi je bilo jako puno za plaćati, imao sam trojke male djece u to vrijeme, ja sam osobno plaćao kredit i u cijelosti sam ga namirio do 2013. godine, meni su u banci spomenuli da postoji i mogućnost kredita vezan i za valutu euro, ali mi u tom slučaju rata kredita bila puno veća, pa su mi objasnili da mi je kredit u valuti CHF neisplatljivija, meni nitko nije spomenuo da HNB ne štiti tečaj valute CHF, ja sam razgovarao sa zaposlenicom banke tuženika, znao sam da je ugovorena i kamatna stopa, ali nisam bio upozoren da bi rata kredita mogla rasti u toj mjeri, gospođa mi je rekla da bi rata kredita se mogla mijenjati kakvih 10,20 luna mjesečno, gore, dolje. Na posebno pitanje pun. tužitelja odgovaram da sam predmetni kredit ovjeravao kod javnog bilježnika koji mi je pojasnio ugovor i rekao da je to sigurna valuta i da se ne bi trebalo sa ratama događati. Ja ne znam da li je banka tuženika imala ponudu u kunama, znam da je imala vezan za CHF i Euro. Meni je u vrijeme podizanja kredita plaća bila oko 5.500,00 kuna. Na posebno pitanje pun. tuženika odgovaram da sam pio zanimanju strojarski tehničar, a u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu nisam bio vlasnik obrta, trgovačkog društva ili opg-a. Ja sam nekoliko dana razmatrao o uzimanju kredita, a koji mi je bio potreban za namještanje kuće, za inventar, a kuću nisam nikada iznajmljivao, ja se nisam kod drugih banaka interesirao, jer sam čuo da je banka tuženika najpovoljnija, ja sam bio klijent Privredne banke i tamo sam se raspitivao za kredit, ali mi je kredit u banci tuženika bio povoljniji. Ja sam razumio sve u ugovoru o kreditu.
12. Dakle, iz iskaza tužitelja je očito da stranke nisu pregovarale o cjelokupnom sadržaju ugovora te je položaj tužitelja prilikom sklapanja Ugovora o kreditu u tom smislu bio "slabiji" i to s obzirom da je on kao prosječni građanin pristupio sklapanju pravih pravnih poslova bez posebnog znanja o financijsko- bankarskom aspektu ugovorenih odredbi u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu. Prednik tuženika je za razliku od tužitelja raspolagao stručnim znanjem s obzirom da je isti bankarska institucija koja se bavi između ostalog i plasiranjem kredita potrošačima. Odredbe Ugovora koje se odnose na valutnu klauzulu su za korisnika kredita bile neodređene i nejasne i isti nije mogao ocijeniti kako će se kretati tečaj CHF u odnosu na kunu, na koji način će se mijenjati tečaj CHF-a, niti da HNB ne štiti tečaj CHV-a.
13. Sud smatra da su se pregovori stranaka prije sklapanja predmetnog ugovora sveli samo na podatak o iznosu kredita, visini rate kredita i trajanju otplate kredita, dok se tužitelj u svemu ostalom oslonio na informacije koje je dobio od strane zaposlenika prednika tuženika. Tužitelju nije na valjan i razumljiv način bilo objašnjeno da postoji rizik da će tečaj tijekom trajanja otplate kredita rasti, a on kao prosječni građanin to nije mogao predvidjeti, što je posljedično dovelo do znatnog povećanja mjesečnog anuiteta. Tužitelj je očito imao potpuno povjerenje zaposlenika banke.
14. Dakle, sud prihvaća iskaz tužitelja da mu je prikazano da su to vrlo povoljni krediti odnosno najpovoljniji krediti za njega, te da istovremeno nije bio upozoren na rizike vezane za eventualni porast tečaja franaka, posebno zbog toga što mu je unaprijed pripremljen Ugovor samo dan na potpis i ovjeravanje. Sud smatra da je tom prilikom iskorišteno i tužiteljevo neiskustvo kao strojarskog tehničara, oca troje male djece.
15. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13- 4 od 13. lipnja 2014. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu toč. 1. izreke kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama i drugim internim aktima tuženice, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženica s korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima nije pojedinačno pregovarala niti ugovorom utvrdila egzaktne parametre i metodu izračuna parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorne kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br.: 96/03.) i to člancima 81., 82., 90. u razdoblju od 1. travnja 2005. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. Nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br.: 79/07., 125/07., 79/09., 89/09. i 133/09.) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te je presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. u tom dijelu odbijena revizija tuženika izjavljena protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. Istom presudom broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., koja je potvrđena povodom revizije banaka, između ostalih i tuženika, presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. utvrđeno je pod toč. 1. da je tuženik u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženica postupala suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 1. travnja 2005. do 6. kolovoza 2007. i to čl. 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima poslovni broj: 26 Gž-324/2020-3. Prema odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br.: 41/14., 110/15.) koji je na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a isto tako i odredba čl. 138.a ZZP/07 propisuje da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. tog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. U smislu tih zakonskih odredbi, ali i odredbe 502.c ZPP-a koja propisuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, za zaključiti je da u ovom postupku sud obvezuju odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koje utvrđuju da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, odnosno da navedene odluke imaju direktni učinak i obvezuju sudove, te da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošači mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen po tužbi iz čl. 502a st. 1. ZPP-a.
16. Obzirom na sve naprijed izneseno sud smatra da su odredbe predmetnog ugovora o kreditu zaključenih između tužitelja i tuženika, a vezane za valutnu klauzulu nepoštene, pa prema tome i ništetne, jer se o njima nije posebno pregovaralo i tužitelj nije bio dovoljno informiran o rizicima ugovaranja istih, te je došlo do znatne neravnoteže u odnosima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača ovdje tužitelja. Obzirom na navedeno sud je u toč. I/ izreke ove presude utvrdio da su ništetne odredbe predmetnog ugovora o kreditu koje se odnose na ugovorenu valutnu klauzulu.
17. Tuženik je tijekom postupka isticao da tužitelj nije potrošač međutim nesporno je da je kao korisnik kredita naveden tužitelj kao fizička osoba, koji nije bio vlasnik obrta, OPG-a ili trgovačkog društva iz čega jasno proizlazi da je on potrošač, te sud smatra da to ne treba dokazivati na bilo koji drugi način jer to njegovo svojstvo jasno proizlazi iz navedenih činjenica.
18. Obzirom da se po ocjeni ovog suda, na pravni odnos stranaka vezano za predmetni ugovor o kreditu primjenjuje se pravno utvrđenje iz postupka kolektivne pravne zaštite (presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013., presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018.), odnosno utvrđenje ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u švicarskim francima nepoštenima i ništetnima te se temeljem odredaba čl.502.c ZPP i čl.118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 41/14 i 110/15 - dalje: ZOZP) tužitelj u ovoj pravnoj stvari legitimno poziva na to pravno utvrđenje i ovaj sud je za njega vezan. Iz toga slijedi zaključak da je predmetni ugovor o kreditu djelomično ništetan (u dijelu koji se odnosi na odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima) te da se s obzirom na to na pravni odnos stranaka ima primijeniti početno ugovorena kunska protuvrijednost kredita prema početnom tečaju CHF kroz cijelo vrijeme otplate kredita. Slijedom toga i sukladno odredbama čl.323. st.1. i čl.1111. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/2018, 126/21, 114/2022 i 156/2022 - dalje: ZOO) tužitelj s pravom zahtijeva vraćanje onog što je tuženik primio na temelju ništetnih ugovornih odredbi, odnosno novčane iznose koji čine razliku između plaćenih rata kredita i između rata kredita obračunatih prema početno ugovorenoj kamatnoj stopi i po početnom tečaju CHF kroz cijelo vrijeme otplate kredita.
19. Tuženikov prigovor zastare ocijenjen je neosnovanim u odnosu na tužbeni zahtjev za isplatu s naslova preplaćenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli. S obzirom na dan pravomoćnosti presude (14. lipnja 2018.) kojom je u kolektivnom sporu utvrđena ništetnost ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli vezanoj za CHF, te s obzirom na dan podnošenja tužbe u ovoj parnici, čime je zastara prekinuta sukladno odredbi čl.241. ZOO, zaključeno je da je u tom dijelu tužba podnesena unutar općeg zastarnog roka i da zastara nije nastupila.23. Nadalje, ovaj sud smatra da je prigovor zastare neosnovan jer je Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. donio Zaključak da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima /"Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/11 – dalje ZOO/ (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pa prema navedenom shvaćanju utužena tražbina tužitelja nije mogla zastarjeti budući bi zastarijevanje počelo teći tek pravomoćnošću odluke kojom su utvrđene ništetnim predmetne odredbe Ugovora o kreditu.
20. Sud je u ovom postupku odredio financijsko-knjigovodstveno vještačenje po vještaku Zoranu Milobari dipl. oec. iz [adresa], a kako bi utvrdio preplatu kredita od strane tužitelja s osnova valutne klauzule.
21. Vještak Zoran Milobara je na temelju vjerodostojne dokumentacije u spisu izradilo pisani nalaz i mišljenje /141-155/ te istim utvrdio da je tužitelj kao korisnik kredita temeljem Ugovora o kreditu broj 52862/06 od 4. 10. 2006. godine preplatio po valutnoj klauzuli iznos od 3.124,55 eura/23.541,92 kune. Također, vještak je na ime negativne razlike zbog promjene tečaja CHF u razdoblju kad je tečaj bio niži od početnog tečaja važećeg na dan isplate kredita utvrdio postojanje iste u iznosu od 68,24 eura/514,18 kuna, dok je dopunskim nalazom i mišljenjem vještak izvršio preračunavanje pojedinačnih iznosa pretplate - pozitivnih razlika u valuti euro i uračunavanje iznosa negativnih s pozitivnim tečajnim razlikama.
22. Na ovakav nalaz i mišljenje vještaka stranke nisu imale prigovora, te su suglasno izjavile da nije potrebno usmeno saslušavati navedenog knjigovodstveno- financijskog vještaka.
23. Sud je ovakav nalaz i mišljenje vještaka u cijelosti prihvatio jer smatra da je izrađen nepristrano i objektivno od stručne osobe po pravilima struke na temelju vjerodostojne dokumentacije.
24. Prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti, a koju je sud utvrdio u izreci ove presude u odnosu na ugovorne odredbe vezane za valutnu klauzulu i naknadu za prijevremenu otplatu kredita, svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju ima se dati odgovarajuća naknada u novcu prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vračanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO-a. Sudsko utvrđenje ništetnosti mora imati za posljedicu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovornih odredbi ništetnim potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna.
25. Slijedom navedenog, a sukladno podnesku tužitelja od 5. veljače 2025., kojim je tužitelj specificirao svoj konačni tužbeni zahtjev na način da zbog ekonomičnosti postupka, kako se donošenje prvostupanjske presude ne bi odugovlačilo te isti postavio prema onoj varijanti koja je povoljnija za samog tuženika, dakle, prema varijanti koja uključuje i negativne tečajne razlike, pri čemu zakonsku zateznu kamatu zahtijeva na ukupni iznos i to tekuću u cijelosti tek od 03.04.2013. godine, kao dana kada je izvršena uplata posljednjeg preplaćenog anuiteta, što je također povoljnije za tuženika, sud zaključuje da je temeljem ništetnih odredbi ugovora o kreditu tužitelj preplatio tuženiku iznos od 3.056,31 eura/ 23.027,74 kuna na ime valutne klauzule, pa mu je tuženik dužan isplatiti navedene iznose zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 3. travnja 2013. pa do isplate.
26. Obzirom da je tužitelj povukao tužbeni zahtjev za iznos 170,33 eura, čemu se tuženik nije protivio, valjalo je temeljem odredbe čl. 193. st. 2. ZPP-a utvrditi da je tužba povučena za navedeni iznos.
27. Odluka o troškovima ovog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 2. u svezi čl. 155. ZPP-a. Pri izračunu parničnog troška sud smatra da pri izračunu nagrade odvjetniku treba primijeniti odredbu koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o odvjetničkom trošku, a ne odredbu koja je bila na snazi u vrijeme kada su odvjetničke radnje poduzete, pa tužitelj koji u ovoj parnici nije uspio samo u neznatnom djelu /97,37 %/, osnovano od tuženika potražuje trošak parničnog postupka koji se sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN br. 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15, dalje OT) i Zakonu o sudskim pristojbama (NN br. 26/03 (pročišćeni tekst), 125/11, 112/12 i 157/13, dalje ZSP) odnosi na trošak sastava tužbe u vrijednosti 100 bodova (Tbr.7. t.1. i 54 OT), trošak sastava podneska od 6. studenog 2023. u vrijednosti 100 bodova (Tbr.7. t.1. i 54 OT), trošak sastava podneska od 20. prosinca 2024. u vrijednosti 100 bodova (Tbr.7. t.1. i 54 OT), trošak sastava podneska od 65. veljače 2025. u vrijednosti 100 bodova (Tbr.7. t.1. i 54 OT), trošak zastupanja na ročištu od 14. svibnja 2024. godine u vrijednosti od 100 bodova (Tbr.9. t.1. i 54 OT), trošak zastupanja na ročištu od 20. veljače 2025. godine u vrijednosti od 100 bodova (Tbr.9. t.1. i 54 OT), trošak zastupanja na ročištu za objavu presude u vrijednosti od 50 bodova (Tbr. 9. t.3. i 54 OT), trošak PDV 25% u vrijednosti od 162,50 bodova, što iznosi 812,5 bodova x 2,00 EUR/bod, dakle 1.625,00 eura, trošak knjigovodstvo-financijskog vještačenja u iznosu od 482,00 eura i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 39,36 eura, tako da ukupan trošak tužitelja iznosi 2.146,36 eura. Ovaj trošak tužitelju je dužan naknaditi tuženik u roku od 15 dana zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana presuđenja odnosno od 9. siječnja 2025. godine pa do plateža.
28. Radi iznesenog presuđeno je kao u izreci.
U Križevcima, 6. ožujka 2025.
Sudac
Miroslav Lovreković
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude može se izjaviti žalba Županijskom sudu. Žalba se podnosi pismeno putem ovoga suda u tri istovjetna primjerka u roku od 15 dana, od dana dostave ili objave i uručenja ovjerenog prijepisa presude.
Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojemu se presuda objavljuje.
Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud će presudu dostaviti prema odredbama Zakona o parničnom postupku o dostavi pismena (čl. 335. st. 8., 9. i 11. Zakona o parničnom postupku).
