REPUBLIKA HRVATSKA

Ps-48/2024-17

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Gundulićeva 27

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Živomiru Topić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ALPE JADRAN BANKA d.d. Split, Starčevićeva 1 – u stečaju, OIB: 14823943776, zastupan po stečajnom upravitelju Meri Šitić, a ova po pun. Rikard Pavlović odvj. u Splitu, protiv tuženika ŠH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po pun. Ivan Bačić odvj. u Splitu, radi iseljenja i predaje, nakon glavne i javne rasprave održane dana 30. siječnja 2025. god., u prisustvu pun. z.z. tužitelja Rikard Pavlović odvj. u Splitu, i pun. tuženika pod 1 Ivan Bačić odvj. u Splitu, dana 05. ožujka 2025. godine,

p r e s u d i o j e :

I Nalaže se tuženiku da iseli iz poslovnog prostora u [adresa], na IV katu, sjeverni blok, površine 317,64 m2, i poslovni prostor slobodan od osoba i stvari preda tužitelju, sve u roku od 15 dana po pravomoćnosti presude.

II Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknadi tužitelju parnični trošak u iznosu od 40.832,57 Eur.

Obrazloženje

Tužitelj je dana 11. prosinca 2001. god., podnio ovom sudu tužbu protiv tuženika pod 1 i prvotno označenog tuženika Big-srednja ekonomska škola s pravom javnosti, [adresa], u kojoj navodi da je vlasnik posebnog dijela zgrade, i to poslovnog prostora u [adresa], na IV katu, sjeverni blok, površine 317,64 m2.

Tuženici bez pravnog osnova koriste predmetni poslovni prostor već duže od 1 godine. Tužitelj je u više navrata pozvao tuženike da napuste predmetni poslovni prostor, ali su ga isti nastavili i dalje koristiti.

Obzirom na gore navedeno, tužitelj je predložio sudu da donese odluku kojom će tuženknicima naložiti da isele iz poslovnog prostora u [adresa], na IV katu, sjeverni blok, površine 317,64 m2, i poslovni prostor slobodan od osoba i stvari predaju tužitelju, sve u roku od 15 dana po pravomoćnosti presude.

Tuženik u odgovoru na tužbu na raspravnom ročištu dana 18. veljače 2002. god., navodi da u cijelosti osporava tužbu i tužbeni zahtjev, te predlaže da ista bude odbijena uz nalog tužitelju da mu naknadi parnični trošak. Ističe da uz tužbu nisu priloženi dokazi koji se u istoj citiraju, pa sve dok se takvi dokazi ne dostave u spis, o istima se neće moći detaljnije izjasniti. Opreza radi je prigovorio i aktivnoj legitimaciji tužitelja.

Na raspravnom ročištu dana 13. ožujka 2002. god., tužitelj je u dokazne svrhe priložio spis Izvadak iz zemljišne knjige ovog suda posl. br. S. I. 2802/02 od 07. ožujka 2002. godine.

U odgovoru na tužbu od 26. ožujka 2002. god., prvotno označeni tuženik navodi da u cijelosti osporava tužbu i postavljeni tužbeni zahtjev, kao pravno i činjenično neutemeljen, te predlaže da isti bude odbijen uz nalog tužitelju da mu naknadi parnični trošak. Navodi da iz priloženog vlasničkog lista ničim ne proizlazi zaključak da bi tužitelj bio vlasnikom predmetnog prostora, pa u tom smislu niti ne postoji njegova aktivna legitimacija za vođenje ovakvog postupka.

Na raspravnom ročištu dana 01. veljače 2021. god., tužitelj je u dokazne svrhe priložio u spis Izvadak iz zemljišne knjige-Posebni izvadak: suvlasnički udio redni broj 8 (ostalo kao nepotrebno izostavljeno) ovog suda –neslužbena kopija sa stanjem na dan 28.01.2021. godine.

Rješenjem suda posl. br. 87 Ps-55/2020 od 10. veljače 2021. god., utvrđen je prekid postupka u odnosu na prvotno označenog tuženika, jer je isti prestao postojati (toč. 1), s tim da će se u pogledu prvotno označenog tuženika postupak nastaviti, odnosno obustaviti sukladno odredbi čl. 215 b st. 2 Zakona o parničnom postupku, ako pravni slijednik prvotno označenog tuženika ne preuzme postupak ili protivna strana ne predloži da ga sud pozove da to učini u roku od tri mjeseca od pravomoćnosti Rješenja o prekidu postupka.

Tužitelj u podnesku od 15. ožujka 2021. god., navodi da ga upravitelj zgrade u kojoj se nalazi predmetni poslovni prostor, vodi kao obveznika uplate pričuve, te je u svezi s istim i pokrenuo postupak radi naplate pričuve. U dokazne svrhe je priložio Izvadak iz zemljišne knjige-Posebni izvadak: suvlasnički udio redni broj 8 (ostalo kao nepotrebno izostavljeno) – neslužbena kopija sa stanjem na dan 14.03.2021. godine.

Tužitelj u podnesku od 02. lipnja 2021. god., navodi da je dana 23. travnja 2021. god., sud, zajedno sa vještacima, stečajnom upraviteljicom tužitelja, te punomoćnikom istog, izišao na očevid na licu mjesta, o kojem je tuženik, uredno izvješćen. Usprkos prednjem, tuženik se nije pojavio na zakazanom očevidu, niti je omogućio Sudu, vještacima i tužitelju ulazak u predmetni prostor poradi izvršenja očevida.

Sud je na licu mjesta, stupio u kontakt s tuženikom i putem telefona, te, pozvao istog da pristupi očevidu, obzirom da su se Sud, vještaci, i tužitelj, poradi ekonomičnosti postupka i smanjenja troškova, suglasili da će pričekati dolazak tuženika na isto. Nakon što je uredujući sudac, putem telefona, stupio u kontakt s tuženikom, te bez obzira na prednju suglasnost Suda, vještaka i tužitelja, tuženik je odbio pristupiti na lice mjesta.

Napomenuti je da u predmetnom prostoru/stanu (koji je u zemljišnim knjigama evidentiran kao poslovni prostor/uredski, op. pun.), prebiva tuženik sa svojom obitelji. Isto se navodi iz razloga što je, u momentu dolaska Suda, vještaka i tužitelja, na očevid, u hodniku zgrade, ispred ulaznih vrata predmetnog prostora, zatečen tuženikov sin (kako se isti sam predstavio, op. pun.), koji je odbio otvoriti vrata prostora. Na licu mjesta, nakon što je Sud pozvonio na ulazna vrata, te kada nitko nije ista otvorio, provjerom prisutnih osoba utvrđeno da su vrata zaključana.

U svezi s istim, Sud je prilikom telefonskog kontakta, uputio tuženika da se ispred vrata nalazi njegov sin, te da tuženik istom naloži da otvori vrata prostora, ali je tuženik, i taj nalog/uputu Suda, odbio, uz svoj „nalog“ (?) Sudu da dođe sutra (!?). Sutradan je bila subota, ali je ista činjenica, sama po sebi i irelevantna za donošenje odluke o tužiteljevom prijedlogu.

Sasvim je neprijeporno da se u ponašanju tuženika nalazi namjere opstruiranja ovog postupka. U svezi s prednjim, tužitelj je na navedenom ročištu, nakon što je utvrđeno da tuženik neće doći, niti dozvoliti svojem sinu da otvori vrata prostora, predložio da Sud, sukladno članku 156. stavku 1. ZPP-a, odredi da je tuženik dužan naknaditi tužitelju troškove očevida na licu mjesta u iznosu od 15.000,00 kn + PDV, te da, sukladno stavku 3. navedenog zakonskog članka, Sud donese rješenje kojim se prijedlog tužitelja prihvaća, te tuženiku nalaže kako je predloženo.

Tužitelj, slijedom prednjeg, obzirom da su ispunjene pretpostavke za prihvaćanje tužiteljevog prijedloga, moli Sud da donese predloženo rješenje.

Obzirom da su na navedenom ročištu, izvanraspravno vještaci na upit Suda iskazali da će idućem očevidu pristupiti u svakom trenutku kada ih isti pozove, te i odgoditi svoje eventualne druge obveze, kao i obzirom da se približava sezona godišnjih odmora, to se moli Sud da prije dolaska navedene sezone, a dakako, sukladno svojim mogućnostima i obavezama, odredi ročište za ponovni izlazak na lice mjesta, uz sudjelovanje djelatnika policije.

U podnesku od 13. studenog 2021. god., tuženik je predložio sudu da obustavi postupak, budući da je nad tužiteljem dana 15.05.2002. god., otvoren stečajni postupak, a stečajna upraviteljica je mogla preuzeti ovaj postupak u vremenu od 3 mjeseca od otvaranja stečaja tj. od 15.05.2002. god., a to je ista učinila nakon 16 godina.

Nadalje navodi da je prekid postupka u ovom predmetu ex br. Ps-184/17, nastupio dana 15.05.2002. god., kao pravna posljedica otvaranja stečaja nad tužiteljem, pa je ovaj sud nezakonito nastavio postupak u ovom predmetu tijekom 2020. god., te dao istom predmetu novi broj ex 87 Ps-55/2020, umjesto da po službenoj dužnosti obustavi postupak jer stečajna upraviteljica nije preuzela postupak u zakonskom roku od tri mjeseca od otvaranja stečaja.

Tuženik u iskazu od 19. travnja 2022. god., navodi da je bio ravnatelj BIG Srednje ekonomske škole s pravom javnosti, koja je bila vlasnik predmetnog prostora u Smiljanićevoj 2, a na predmetnom prostoru u z.k. knjigama je Trgovačko turistička banka upisala osiguranje svog potraživanja, misli sredinom 90-ih godina, a to se može provjeriti u z.k. izvatku. Ne zna točno koji datum je bio da bi nakon toga tužitelj Alpe jadran banka upisala fiduciju, a na upit suda navodi da se to ne odnosi na istu tražbinu, već je bilo upisano za potraživanje Alpe jadran banke, kao drugo po redu, s tim da je Alpe jadran banka u postupku pokušala izbrisati osiguranje Trgovačko turističke banke, čak su uspjeli u tome, ali je kasnije ponovno upisano osiguranje Trgovačko turističke banke.

Godinu dana prije nego je BIG ekonomska škola prestala s poslovanjem u tom prostoru, investitor je u istu uložio novčana sredstva od oko 200 tisuća eura, izgradio 10 kompletno opremljenih sanitarnih čvorova s kupatilima, ugradio sve pločice u tom prostoru, doveo vodu i struju u taj prostor o svom trošku, sve instalacije elektro i vodovodne promijenio, ugradio sve nove zatvore, vrata, a to je oko 40 novih vrata, ugradio nova ulazna vrata, tri sanitarna čvora na osoblje koje koristi taj prostor, čime su stvoreni svi uvjeti da se može obavljati poslovna djelatnost prema Zakonima RH, te ishodio uporabnu dozvolu i rješenje o kategorizaciji.

U toku radova Investitor je stupio u kontakt s Aple jadran bankom, direktor Š je posjetio objekt za vrijeme izvođenje radova investitora koji nije u pravnom odnosu s BIG ekonomskom školom niti ravnateljem.

Napomenuti je da je godinu dana prije nego što je BIG srednja škola prestala s poslovanjem, iselila iz predmetnog prostora i s vlasnikom prostora u istoj zgradi s fiducijarnim vlasnikom, a radi se o sasvim drugoj osobi, a ne o Alpe jadran banci, po prezimenu S, sklopio ugovor u najmu i nastavio s poslovanjem u tom prostoru u prizemlju. Škola je godinu dana poslovala u tom drugom prostoru, nakon čega je bila u postupku brisanja.

Dalje u pogledu tražbine Trgovačko turističke banke je pravni slijednik te tražbine preuzeo potraživanje na način da je izmireno dugovanje prema Trgovačko turističkoj banci, a on dalje preuzeo tražbinu prema vlasniku prostora-Big srednja ekonomska škola.

Nakon toga u ovršnom postupku OS Split je radi namirenja tražbine koje ima slijednik Trgovačko turističke banke, donio odluku o prodaji nekretnina, ovrhovoditelj je postao vlasnik predmetne nekretnine i izvršeno je brisanje svih tereta, a tako i fiducije Alpe jadran banke, nakon čega je u žalbenom postupku to sve vraćeno nazad na način da obzirom da se predmetnim rješenjem briše tadašnji vlasnik Big ekonomska škola koja škola je tada bila u postupku brisanja, pa se slijedom primjenjujućih propisa to u pogledu škole brisanje ne može izvršiti. U međuvremenu Alpe jadran banka je u z.k. knjigama ishodila svoj upis kao vlasnika, da bi slijednik Trgovačko turističke banke protiv iste pokrenuo postupak namirenja svoje tražbine kao hipotekarni dužnik, a koji ovršni postupak je u tijeku pod br. Ovr-248/18 OS SPLIT, SS Sinj.

Na upit suda oko zabilježbe odbijanja prijedloga SH uknjižbe založnog prava na predmetnom prostoru, navodi da se radi se o osobi koja je njemu posudila iznos od 80 tisuća Eura jer je direktor Alpe Jadran banke Š inzistirao da on vrati dug banci, s gospodinom SH sada pokojnim sklopljene su sve potrebite isprave i ovjerene kod JB Tome Matkovića, i isti dan je on otišao u Alpe Jadran banku i izvršio uplatu, međutim danas ne postoji njegova uplatnica ili dokaz o uplati, a to tvrde u banci i odvjetnik banke, a slijedom svega toga se nije mogao izvršiti upis založnog prava na ime pokojnog SH.

Na raspravnom ročištu dana 08. studenog, 2023. god., tuženik je istaknuo prigovor promašene pasivne legitimacije budući da je tuženik kao ravnatelj prvotno označenog tuženika BIG srednja ekonomska škola, dvije godine prije zatvaranja iste škole, iselio izvan predmetne nekretnine i istu predao u posjed trgovačkom društvu Orbit tours d.o.o., te od tog trenutka tuženik nema apsolutno nikakve ovlasti na predmetnoj nekretnini.

Tužitelj na istom ročištu osporava prednje tuženikove navode. Navodi da su osim što ih tuženik ničim ne dokazuje, isti irelevantni, obzirom da niti predmetna škola, niti Orbit tours d.o.o. nemaju nikakve veze sa predmetnim poslovnim prostorom, te su oba subjekta odavno brisana iz relevantnih registara.

Rješenjem i presudom ovog suda posl. br. Ps-69/2023 od 15. prosinca 2023. god., postupak je obustavljen u odnosu na prvotno označenog tuženika Big-srednja ekonomska škola s pravom javnosti, dok je tužbeni zahtjev prihvaćen u cijelosti u odnosu na tuženika.

Rješenjem Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gž-1952/2024-2 od 07. svibnja 2024. god., ukinuta je presuda ovog suda posl. br. Ps-69/2023 od 15. prosinca 2023. god., i predmet vraćen ovom sudu na ponovno suđenje, te je ostavljano da se o troškovima postupka u povodu pravnog lijeka odluči u konačnoj odluci.

Stranke su zatražile parnični trošak.

U dokazne svrhe sud je pregledao Izvadak iz zemljišne knjige ovog suda, br. S.I. 2802/02 od 07. ožujka 2002. god., Podatke o poslovnom subjektu – Sudski registar od 27.07.2017. god., Izvadak iz zemljišne knjige-Posebni izvadak: suvlasnički udio redni broj 8 (ostalo kao nepotrebno izostavljeno) ovog suda –neslužbena kopija sa stanjem na dan 28.01.2021. god., Izvadak iz Sudskog registra Trgovačkog suda u Splitu br. R3-390/21 od 04.02.2021. god., Rješenje Trgovačkog suda u Splitu posl. br., XV St-s-275/01 od 25. ožujka 2003. god., Izvadak iz zemljišne knjige-Posebni izvadak: suvlasnički udio redni broj 8 (ostalo kao nepotrebno izostavljeno) – neslužbena kopija sa stanjem na dan 14.03.2021. god., Prijedlog za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave zaprimljen kod javnog bilježnika mr. sc. Vlado Madunić, iz Splita, dana 23.01.2020. god., pod posl. br. Ovrv-23/20, Rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika mr. sc. Vlado Madunić iz Splita, posl. br. Ovrv-23/2020 od 23.01.2020. god., Karticu vlasnika prostora Novi dani d.o.o. od 13.01.2020. god., Izvatka iz sudskog registra Trgovačkog suda u Splitu od 13. siječnja 2023. god., Zapisnik ovog suda posl. br. Ovrv-5271/03 od 14. listopada 2003. god., Spis predmeta ovršnog odjela ovog suda posl. br. Ovrv-5629/2007 (ex. Ovrv-5271/03), Potvrdu ovog suda br. Kr-II-3466/01 od 03.05.2001. god., Zapisnik ovog suda posl. br. Ovrv-5271/03 od 22. ožujka 2007. god., Račun br. 141 DB vodoinstalaterska radnja od 29.11.1998. god., Račun R-1 br. 011/98 Montsignal d.o.o. Split od 09.10.1998. god., i R-1 br. 011/98 od 25.10.1998. god., Račun R-2 br. 06-99 Aluminijska bravarija Zele od 23.06.1999. god., Račun br. R-1 1298 Unešić drvomasiv od 05.10.1998. god., Račun br. 02 2168/98 Capricorno Split od 04.11.1998. god., Račun-otpremnica R od 09.10.1998. god., Račun Domus d.d. R-1 br. 29 od 23.05.1999. god. i R-1 br. 31 od 08.10.1998. god., Račun Sky-lime d.o.o. R-1 br. 001 od 19.01.1998. god., Izvadak iz obrtnog registra od 20.09.2024. god., Očitovanje na zapisnik od 9.12.1999. godine sačinjen 01.02.2000. god., Izjavu br. OU-62/2000-1 od 22.02.2000. god., Ugovor o kupnji poslovnog prostora od 15. ožujka 1997. god., Podatke o zemljišno-knjižnom predmetu sa stanjem na dan 13. studenog 2024. godine Rješenje od Županijskog suda u Puli, posl. br. Gž-297/2016-3 od 23.05.2016. god., Zapisnik javnog bilježnika Marija Ivančić, Solin, Kralja Zvonimira bb, br. OU-340/99-1 od 09.12.1999. god., i br. OU- 62/2000-2 od 22.02.2000. godine, Porezno rješenje Ministarstva financija, Porezna uprava, Područni ured Split, Ispostava Split, od 10.04.2001. god., Rješenje Trgovačkog suda u Splitu br. Fi 92/2003 od 16.06.2003. god., Podatke za upis u glavnu knjigu sudskog registra Trgovačkog suda u Splitu, br. Tt-12/235-44 od 04.09.2012. god., Izvadak iz zemljišne knjige ovog suda br. S.I. 2802/02 od 07.03.2002. god., Preslik dijela zemljišne knjige br. 12130 od 12.03.2012. god., Elaborat utvrđivanja vrijednosti ulaganja prema tržišnim uvjetima na dan 21.02.2024. godine Ureda ovlaštenog arhitekta-Mate Tonković d.i.a. – Veljača 2024. god., Stranicu portala Sudačka mreža od 20.01.2025. godine, Rješenje Općinskog suda u Puli, posl. br. Sp- 386/2019-25 od 10. siječnja 2025. god., Rješenje Trgovačkog suda u Splitu, posl. br. St-72/2020-222 od 05. srpnja 2024. god., Rješenje ovog suda posl. br. Ovrv-5271/03 od 02. prosinca 2003. god., Prijedlog za ovrhu zaprimljen kod ovog suda dana 04.02.2015. god., Rješenje o ovrsi ovog suda, Stalna služba u Sinju, posl. br. Ovr- 2488/2018 od 12. veljače 2020. god., Rješenje ovog suda posl. br. Ovr-2488/2018 od 07. travnja 2022. god., Rješenje Splitsko- dalmatinska Županija, Grad Split, Upravni odjel za komunalno gospodarstvo, redarstvo i mjesnu samoupravu Kl. UP/I-363-03/19- 03/009551, UR. br. 2181/01-11-01/21-19-02 od 17.07.2019. god., Rješenje Županijskog suda u Splitu posl. br. Gž-723/06 od 09. studenog 2007. god., te izveo dokaz saslušanjem tuženika u svojstvu parnične stranke na raspravnom ročištu dana 19. travnja 2022. godine.

Tužbeni zahtjev je osnovan.

Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (N.N. br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, u daljnjem tekstu ZV), propisuje u odredbama čl. 30 st. 1 i st. 2, da je pravo vlasništva stvarno pravo na određenoj stvari koje ovlašćuje svoga nositelja da s tom stvari i koristima od nje čini što ga je volja, te da svakoga drugoga od toga isključi, ako to nije protivno tuđim pravima ni zakonskim ograničenjima (st. 1). U granicama iz stavka 1. ovoga članka vlasnik ima, među ostalim, pravo posjedovanja, uporabe, korištenja i raspolaganja svojom stvari (st. 2).

U odredbi čl. 161 ZV-a, propisano je da vlasnik ima pravo zahtijevati od osobe koja posjeduje njegovu stvar da mu ona preda svoj posjed te stvari, te da ovo vlasnikovo pravo ne zastarijeva ako zakonom nije što drugo određeno.

Nadalje je u odredbi čl. 162 st. 1 ZV-a, propisano da bi u postupku pred sudom ili drugim nadležnim tijelom ostvario svoje pravo da od osobe koja posjeduje njegovu stvar zahtijeva da mu ona preda svoj posjed te stvari, vlasnik mora dokazati da je stvar koju zahtijeva njegovo vlasništvo i da se nalazi u tuženikovu posjedu.

Odredbama Zakona o parničnom postupku (N.N. br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, u daljnjem tekstu ZPP), stečajni upravitelji pravnih osoba nisu ograničeni nikakvim rokovima za preuzimanje postupka, a nakon što bi nad pravnom osobom kao strankom u postupku bio otvoren stečajni postupak, pa je prijedlog tuženika da se u odnosu na njega obustavi postupak, odbijen kao neosnovan.

Pregledom priloženog Izvatka iz zemljišne knjige ovog suda, br. S.I. 2802/02 od 07. ožujka 2002. god., Izvatka iz zemljišne knjige-Posebni izvadak: suvlasnički udio redni broj 8 (ostalo kao nepotrebno izostavljeno) ovog suda–neslužbena kopija sa stanjem na dan 28.01.2021. god., te Izvatka iz zemljišne knjige-Posebni izvadak: suvlasnički udio redni broj 8 (ostalo kao nepotrebno izostavljeno) – neslužbena kopija sa stanjem na dan 14.03.2021. god., a koji Izvadci se odnose na čest zgr. 5258, zgrada površine 713 m2 i čest. zem. [katastarska čestica], dvorište površine 928, ukupno 1641 m2, utvrđeno je da je vlasništvo predmetno poslovnog prostora upisanog pod rednim brojem 8, kao suvlasnički dio zgrade s neodređenim omjerom (Etažno vlasništvo E-8), u naravi poslovni prostor na IV (četvrtom) katu, sjevernog bloka, u površini od 317,64 m2, upisno na ime tužitelja Alpe jadran banka d.d., u stečaju, OIB: 14823943776, Starčevićeva 1, 21000 Split.

U odredbi čl. 119 st. 1 ZV-a, propisno je da se vlasništvo nekretnine stječe zakonom predviđenim upisom stjecateljeva vlasništva u zemljišnoj knjizi na temelju valjano očitovane volje dotadašnjeg vlasnika usmjerene na to da njegovo vlasništvo prijeđe na stjecatelja, ako zakonom nije određeno drugačije.

U odredbi čl. 120 st. 1 ZV-a, propisno je da se vlasništvo na nekretninama stječe uknjižbom u zemljišnu knjigu, ako zakon ne omogućuje da se vlasništvo nekretnine stekne nekim drugim upisom u zemljišnu knjigu.

U odredbi čl. 122 st. 1 ZV-a, propisano je između ostalog, da se smatra da zemljišna knjiga istinito i potpuno odražava činjenično i pravno stanje nekretnine.

Nadalje je u odredbi čl. 123 st. 1 ZV-a, propisano da stjecatelj upisom stječe nekretninu kao od njezina vlasnika, ako je, postupajući s povjerenjem u zemljišnu knjigu, u dobroj vjeri stekne od osobe koja je bila upisana kao vlasnik te nekretnine premda to nije bila, i ako mu upis ne bude izbrisan zbog nevaljanosti.

Ovaj sud je cijenio da tuženik na kojem je u konkretnom slučaju nedvojbeno teret dokazivanja na okolnost istaknutog prigovora nedostatka aktivne legitimacije, te promašene pasivne legitimacije, tijekom postupka sudu nije dostavio, a niti predložio izvođenje ijednog dokaza na okolnost osporavanja vlasničkih prava tužitelja na predmetnom poslovnom prostoru, kao i na okolnost istaknutog prigovora promašene pasivne legitimacije.

Naime, tuženik ne dostavlja, niti predlaže izvođenje dokaza na okolnost da bi predmetni poslovni prostor prethodno bio u vlasništvu prvotno označenog tuženika, a sada u vlasništvu pravnog slijednika Trgovačko turističke banke, kojega čak niti ne imenuje u svojem stranačkom iskazu.

Osim toga, u odredbama čl. 195 st. i st. 2 ZPP-a, propisno je da ako koja od stranaka otuđi stvar ili pravo o kojem teče parnica, to ne sprječava da se parnica među istim strankama dovrši. Osoba koje je pribavila stvar ili pravo o kojem teče parnica može stupiti u parnicu umjesto tužitelja odnosno tuženika samo ako na to pristanu obje stranke.

Trgovačko društvo Orbit tours d.o.o., tijekom postupka nije zatražilo stupanje u parnicu umjesto tuženika, a niti sudjelovanje u postupku u svojstvu umješača na strani tuženika.

Slijedom navedenog, ovaj sud je cijenio da je sasvim jasno da je tuženik kao bivši ravnatelj prvotno označenog tuženika, nakon iseljenja prvotno označenog tuženika iz predmetnog poslovnog prostora površine 317,64 m2, bespravno uselio u predmetni poslovni prostor i isti otpočeo koristiti kao stan, zajedno sa članovima svoje obitelji, uz pomoć kojih je tijekom postupka, u dva navrata, i to dana 23. travnja 2021. god., i 29. listopada 2021. god., čak i spriječio izvođenje dokaza očevidom na licu mjesta uz sudjelovanje ovlaštenog sudskog vještaka građevinske struke. Pravo vlasništva kao stvarno pravo na određenoj stvari u smislu citiranih odredbi čl. 30 st.1 i 2 ZV-a, omogućuje njegovom nositelju, vlasniku, pod pretpostavkom da to nije protivno tuđim pravima ni zakonskim ovlaštenjima, ostvarenje najšireg mogućeg skupa ovlaštenja, kao što su ovlaštenja na posjed, uporabu, korištenje, raspolaganje, pa i isključenje drugih osoba od posjedovanja, uporabe, korištenja i raspolaganja njegovom stvari.

Ovaj sud je cijenio da je tijekom postupka dakle, u smislu citirane odredbe čl. 162 st. 1 ZV-a, nedvojbeno utvrđeno da je tužitelj vlasnik predmetnog poslovnog prostora, dok je među strankama do raspravnog ročišta održanog dana 08. studenog 2023. god., bilo nesporno da se predmetni poslovni prostor nalazi u posjedu tuženika, koji ga koristi za stanovanje zajedno sa članovima svoje obitelji.

Konačno je ovaj sud cijenio da tužitelj stoga kao vlasnik predmetnog stana, temeljem citirane odredbe čl. 161 ZV-a, osnovano od tuženika zahtjeva iseljenje i predaju u posjed predmetnog poslovnog prostora, slobodnog od osoba i njihovih stvari, a budući da su u konkretnom slučaju za to ispunjene sve zakonske pretpostavke propisane citiranom odredbom čl. 162 st. 1 ZV-a.

Kako je već navedeno, presudom ovog suda posl. br. Ps-69/2023 od 15. prosinca 2023. god., tužbeni zahtjev prihvaćen u cijelosti u odnosu na tuženika, ali je rješenjem Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gž-1952/2024-2 od 07. svibnja 2024. god., ukinuta presuda ovog suda posl. br. Ps-69/2023 od 15. prosinca 2023. god., i predmet vraćen ovom sudu na ponovno suđenje.

U obrazloženju ukidne odluke suda drugog stupnja se navodi da prvostupanjski sud u bitnom utvrđuje da je prvotuženik kao bivši ravnatelj drugotuženika nakon iseljenja drugotuženika iz poslovnog prostora površine 317,64 m2, bespravno uselio u predmetni poslovni prostor i isti otpočeo koristiti kao stan, zajedno s članovima svoje obitelji te da je tijekom postupka u dva navrata spriječio izvođenje dokaza očevidom na licu mjesta uz sudjelovanje ovlaštenog sudskog vještaka građevinske struke, pa stoga prvostupanjski sud zaključuje da se prvotuženik i dalje nalazi u posjedu predmetne nekretnine, te pruža tužitelju traženu pravnu zaštitu temeljem odredbe čl. 162. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine broj 91/96, 73/00, 114/01, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, 81/15, 94/17 – dalje: ZVDSP).

Ovo utvrđenje suda prvog stupnja ovaj sud za sada ne može prihvatiti.

Odgovara da prema odredbi čl. 162. st. 1. ZVDSP, da bi u postupku pred sudom ili drugim nadležnim tijelom ostvario svoje pravo da od osobe koja posjeduje njegovu stvar zahtijeva da mu ona preda svoj posjed te stvari, vlasnik mora dokazati da je stvar koju zahtijeva njegovo vlasništvo i da se nalazi u tuženikovu posjedu.

Da je stvar koju zahtijeva njegovo vlasništvo tužitelj je dokazao izvatkom iz zemljišnih knjiga iz kojih je razvidno da je tužitelj upisan kao etažni vlasnik poslovnog prostora na IV.(četvrtom) katu, sjevernog bloka, u površini od 317,64 m2, a upravo tužitelj i tužbenim zahtjevom traži od tuženika da mu preda tako opisani poslovni prostor.

Međutim, glede prvotuženikovog posjeda valja reći da je pogrešan zaključak prvostupanjskog suda da je tuženikov posjed bio neprijeporan između stranaka sve do saslušanja prvotuženika, obzirom da je prvotuženik u odgovoru na tužbu, pa makar paušalno, osporio tužbu i postavljeni tužbeni zahtjev, pa time i, dakle, tvrdnje tužitelja da u vrijeme podnošenja tužbe se je nalazi u posjedu utužene nekretnine, iako iz očitovanja punomoćnika prvotuženika na zapisniku s ročišta od 8. studenog 2023. godine, glede promašene pasivne legitimacije proizlazi tvrdnja da je prvotuženik kao ravnatelj drugotuženika dvije godine prije zatvaranja škole (nije utvrđeno kada je zatvorena) iselio iz te nekretnine i predao u posjed trgovačkom društvu Orbit tours d.o.o., te od tada se ne nalazi u posjedu utužene nekretnine, kao što valja reći da na te okolnosti saslušani prvotuženik uopće nije saslušan, dakle, da li je već u vrijeme podnošenja tužbe bio u posjedu predmetne nekretnine, te da li je, a i kada napustio taj posjed.

Naime, ukoliko prvotuženik nije bio u posjedu utužene nekretnine u vrijeme podnošenja tužbe, tada tužbeni zahtjev treba odbiti međutim valja ukazati na odredbu čl. 162. st. 4. ZVDSP, prema kojoj tuženik koji je stvar posjedovao, pa je posjed napustio pošto mu je dostavljena tužba, trebao je o svom trošku predati tužitelju koji se ne bi htio držati pravog posjednika, odnosno treba mu nadoknaditi punu vrijednost stvari.

Pritom se ukazuje i na pravno shvaćanje koje je zauzeo Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela tog suda od 21. listopada 2019. godine po kojem kada tuženik otuđi stvar ili pravo tijekom parnice, a na što suprotna stranka nije mogla utjecati, primjenjuju se odredbe čl. 162. st. 4. ZVDSP, a tek u slučaju kada te odredbe nije moguće primijeniti, tada članak 195. st. 1. ZPP, isključuje primjenu pravila o pravno relevantnim činjenicama koje postoje u vrijeme zaključenja glavne rasprave, dakle, mjerodavno je stanje koje je postojalo u vrijeme podnošenja tužbe.

Glede činjenice posjeda tuženika, prvostupanjskom sudu valja ukazati da iz zapisnika o obavljenom uviđaju na licu mjesta od dana 23. travnja 2021. godine, proizlazi da na uviđaj nije pristupio ni tuženik a ni njegov punomoćnik, ali da je iz prostora izašao RH koji je na upit što je tuženiku ŠH naveo da je on brat od PH, te da on nema nikakvih saznanja o uviđaju, te da je on nakon kontakta sa sudu nepoznatom osobom naveo da mu je s druge strane rečeno da se dođe sutra.

Tužitelj u svom podnesku sa stranice 77 spisa je tvrdio da je prilikom očevida u hodniku zgrade, ispred ulaznih vrata utuženog prostora, zatečen tuženikov sin (kako se isti sam predstavio) koji je odbio otvoriti vrata prostora, da je upravo sud kontaktirao s tuženikom navodeći da se ispred vrata nalazi njegov sin, te da tuženik naloži svome sinu da otvori vrata prostora, ali da je to tuženik odbio uz navod da se dođe sutra.

Nadalje, valja reći da prilikom održanog očevida od dana 29. listopada 2021. godine je u zapisniku konstatirano da je vrata otvorila nepoznata ženska osoba koja, a nakon što je upoznata da je potrebno obaviti uviđaj, navela da se to ne može učiniti, te nije dopustila ulazak, kao što je navedeno da s mjesta protivnice pred ulaznim vratima mlađa muška osoba je rekla da ne zna za uviđaj i da ne dopušta ulazak unutra.

Na tom zapisniku je konstatirano da je punomoćnik tužitelja naveo da je vrata otvorila tuženikova supruga, te da ona nije sudu dopustila ulazak u prostor. Dakle, punomoćnik tužitelja je iznosio okolnosti u prilog tvrdnji da je tuženik u vrijeme održana dva očevida bio u posjedu utužene nekretnine i koje okolnosti nisu konstatirane u zapisniku o očevidu, pa je potrebno da se punomoćnik tužitelja očituje o svom saznanju da osobe koje su onemogućile očevid su upravo sin i supruga od prvotuženika.

Pritom se sudu prvog stupnja skreće pažnja da ukoliko je bilo potrebno provesti očevid uz sudjelovanje odgovarajućeg vještaka radi identifikacije utužene nekretnine, da nije jasno, a obzirom na sadržaj rješenja od 6. travnja 2021. godine, zašto je potrebno i vještačenje radi procjene građevinskog stanja navedenog prostora obzirom da se radi o tužbi za iseljenje, dakle, tužitelj ne traži od tuženika da mu naknadi i koristi koje je imao za vrijeme svog posjedovanja u smislu odredbe čl. 165. st. 1. ZVDSP.

Glede žalbenih navoda koji se odnose na utvrđenje suda da prvotuženik bespravno koristi utuženi poslovni prostor, valja reći da tužitelj u tužbi je naveo da prvo i drugotuženi koriste taj prostor bez pravnog osnova već duže od jedne godine, ne obrazlažući da li su stupili u posjed utužene nekretnine bespravno ili su imali pravni osnov za useljenje, a koji pravni osnov je otpao prije utuženja, kao što valja reći da ukoliko prvotuženik i tvrdi da je bio u posjedu, a to i tvrdi, onda je teret dokaza na njemu kada je napustio taj posjed (da li prije podnošenja tužbe ili u tijeku postupka).

Zbog navedenog, a temeljem čl. 370. ZPP odlučeno je kao u izreci pod točkom I s tim da će u daljnjem tijeku postupka prvostupanjski sud dopunski saslušati prvotuženika na okolnost njegovog posjedovanja utužene nekretnine (da li je posjedovao i do kada i kome je eventualno prepustio taj posjed), zatražiti dopunsko očitovanje punomoćnika tužitelja glede prepoznavanja osoba na očevidu kao srodnika prvotuženika (brata, sina, supruge), te ukoliko utvrdi da se radi o bliskim srodnicima prvotuženika (obitelji), ocijeniti od kojeg je to značaja obzirom na tvrdnje prvotuženika da više ne posjeduje utuženu nekretninu, te će ocijenivši i druge dokaze izvedene u spisu a na temelju savjesne ocjene svih dokaza utvrditi pravno relevantne činjenice potrebne za odlučivanje o osnovanosti tužbenog zahtjeva.

Na raspravnom ročištu dana 11. rujna 2024. god., tužitelj navodi da bi iz ukidnog rješenja drugostupanjskog suda izgledno navedenom sudu bilo sporno da li je tuženik bio i da li je danas u posjedu predmetnog poslovnog prostora. No kako je razvidno iz spisa, tuženik navedenu činjenicu nikad nije osporavao, pa je tako i tužbu zaprimio upravo na predmetnoj adresi.

Tuženik na istom ročištu navodi da je u ukidnom rješenju Županijskog suda u Zagrebu, po njegovom mišljenju iznesena ključna činjenica, a to je "ukoliko tuženik nije bio u posjedu utužene nekretnine u vrijeme podnošenja tužbe tada tužbeni zahtjev treba odbiti". U tom kontekstu ističe da tužitelj u trenutku podnošenja predmetne tužbe nije bio niti vlasnik predmetne nekretnine, a na koju okolnost predlaže da se nadležnom zemljišnoknjižnog odjela pribavi povijesni izvadak za predmetnu nekretninu. Međutim, ono najbitnije je da tuženik u trenutku podnošenja predmetne tužbe nije bio u posjedu predmetne nekretnine, a u čemu u spisu prileži dokazi, i to rješenje od 08. studenog 1998. godine, kojim se utvrđuje da ugostiteljski objekt vrste pansion naziva " [obrt]" sa sjedištem u [adresa], Orbit tours d.o.o. [adresa] ispunjava propisane minimalne uvjete i to za drugu kategoriju te se označava sa dvije zvjezdice. Dakle radi se o rješenju koje je doneseno tri godine prije podnošenja predmetne tužbe. Nadalje navodi da za sud i protivnu stranu u sudski spis dostavlja Zapisnik sastavljen pred ovim sudom 14. listopada 2003. godine u ovršnom postupku pod posl. br. Ovrv-5271/03, gdje je razvidno da je upravo BIG srednja Ekonomska škola s pravom javnosti, kao ovršenik u tom postupku bila vlasnik predmetne nekretnine, dok je ovrhovoditelj bio Orbit tours d.o.o. Split. Po potrebi predlaže uvid u predmetni ovršni spis.

Tužitelj na istom ročištu navodi da je [obrt]" bio vlasništvo upravo tuženika, te da tako i sam tuženik potvrđuje da je u vrijeme podnošenja tužbe bio registriran upravo na adresi predmetnog poslovnog prostora.

Tuženik u podnesku od 26. rujna 2024. god., navodi da on osobno ili on kao ravnatelj prvotno označenog tuženika u vrijeme podnošenja tužbe, i u razdoblju nakon podnošenja tužbe nije bio u posjedu predmetne nekretnine, te stoga uzročno- posljedično u tom razdoblju nije ni mogao napustiti posjed predmetne nekretnine.

Naime, tuženik, kao ravnatelj prvotno označenog tuženika BIG-srednja ekonomska škola, je 2 ( slovima: dvije ), godine prije zatvaranja škole iselio školu izvan predmetne nekretnine i istu predao u posjed Orbit Turs d.o.o., ( u međuvremenu brisano društvo ), a čime je prestala njegova bilo kakva ovlast na predmetnom poslovnom prostoru.

Dakle, predmetni prostor je prvotno bio u vlasništvu i posjedu BIG srednje ekonomske škole, dok potom u isti useljava Orbit Turs d.o.o. Tada Orbit Turs d.o.o. investira u taj poslovni prostor oko 200.000,00 EUR. i postaje retencijski vjerovnik, jer je ulagao u tuđu imovinu, ( imovinu škole ).

Društvo Orbit Turs d.o.o. je od Županija Splitsko-dalmatinska, Ured za turizam, dana 08.11.1998.g., ishodilo rješenje kojim se utvrđuje da ugostiteljski objekt vrste Panskion naziva „ [obrt]“ sa sjedištem u [adresa], Orbit Turs d.o.o., [adresa], ispunjava propisane minimalne uvjete, i to za drugu kategoriju, te se označava s dvije zvijezdice.

Slijedom navedenog, u trenutku podnošenja tužbe u tom poslovnom prostoru Orbit Turs d.o.o. pruža ugostiteljske usluge, pa ostaje nejasno zašto je tužitelj već tada označio JH kao tuženika.

Kao potvrdu takvih navoda i promašene pasivne legitimacije zaključno se dostavlja Potvrda Općinskog suda u Splitu od 03.05.2001., iz koje je razvidno da je otprilike 7, ( slovima: sedam ), mjeseci prije podnošenja tužbe, ( 11. prosinca 2001.g.), tuženik imao prijavljeno stalno boravište na adresi [adresa].

Međutim, ono što je u konkretnom slučaju jednako bitno je da tužitelj u trenutku podnošenja tužbe, ( 11. prosinca 2001.g. ), nije bio vlasnik predmetne nekretnine, već je to bio prvotno označeni tuženik, a što je razvidno iz već u sudski spis dostavljenog zapisnika s ročišta održanog pred naslovljenim sudom dana 14. listopada 2003.g. u ovršnom postupku pod posl.br.: Ovrv-5271/03, a što će se također utvrditi i i uvidom u navedeni ovršni spis pod posl.br.: Ovrv-5271/03.

Zaključno, u trenutku podnošenja tužbe i u trenutku zaključenja glavne rasprave tuženik nije u posjedu predmetne nekretnine, ( prigovor promašene pasivne legitimacije ), niti ima ikakve veze s istim, dok također tužitelj u trenutku podnošenja tužbe nije bio aktivno legitimiran na podnošenje predmetne tužbe jer nije bio vlasnik predmetne nekretnine, ( prigovor nedostatka aktivne legitimacije ), stoga je temeljem istaknutih prigovora u cijelosti razvidna neosnovanost tužbe i tužbenog zahtjeva.

Nadalje navodi da je za tuženika relevantan dio gdje drugostupanjski sud navodi “…da ukoliko prvotuženik i tvrdi da je bio u posjedu, a to i tvrdi, onda je teret dokaza na njemu kada je napustio taj posjed (da li prije podnošenja tužbe ili u tijeku postupka).“

Prvotno se ističe da je tuženik tvrdio da je prvotno označeni tuženik bio u posjedu predmetne nekretnine, dok je tuženik bio njegov ravnatelj, dakle tuženik nikad nije tvrdio da je on bio u posjedu predmetne nekretnine.

Nadalje, ponovno se ističe da je tuženik, kao ravnatelj prvotno označenog tuženika 2, ( slovima: dvije ), godine prije zatvaranja škole iselio školu izvan predmetne nekretnine i istu predao u posjed Orbit Turs d.o.o., a koje društvo je u predmetnu nekretninu investiralo oko 200.000,00 EUR.

Na takvu okolnost, odnosno sukladno uputi drugostupanjskog suda da je teret dokaza na tuženiku kada je napustio taj posjed, ( da li prije podnošenja tužbe ili u tijeku postupka ), tuženik u sudski spis dostavlja dokaze iz kojih je više nego razvidno da on u trenutku podnošenja predmetne tužbe nije bio u posjedu predmetne nekretnine, već da je posjed predmetne nekretnine kao ravnatelj prvotno označenog tuženika sukladno svom ranijem kazivanju predao trgovačkom društvu dvije godine prije zatvaranja škole, odnosno u rujnu 1998.g., pri čemu dostavlja sljedeću materijalnu dokumentaciju: Računi različitih izvođača za izvođenje radova na predmetnoj nekretnini; Rješenje za Orbit Turs d.o.o. ( Pansion Duje ) od 08.11.1998.g., ( prileži spisu); Zapisnik o ispitivanju električne instalacije hotel „DUJE“, [adresa], ( prileži spisu ), a koji dokazi potvrđuju da je u trenutku podnošenje ove tužbe u posjedu predmetne nekretnine nesporno bilo trgovačko društvo Orbit Turs d.o.o.

Slijedom navedenog, tuženik predlaže da naslovljeni sud odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan, uz dosudu troškova postupka tuženiku na teret tužitelja.

Tužitelj u podnesku od 28. listopada 2024. god., navodi da tuženik nikada, i to, baš, sve do nastavka raspravljanja po donošenju drugostupanjskog Rješenja, nikada nije osporavao da bi bio u posjedu predmetne nekretnine, te je, čak štoviše, i predmetnu tužbu i zaprimio na adresi : [adresa].

Točnim se ukazuju tuženikovi navodi da tuženik nikada nije bio vlasnikom predmetne nekretnine, no ovdje se radi o parnici radi iseljenja, pa u svezi s onim što tuženik želi, isti se ne nalaze relevantnim, ali se isti, međutim, ukazuju relevantnim glede osnovanosti tužbenog zahtjeva.

Osporavaju se, međutim, tuženikovi navodi da ne bi bio u posjedu predmetne nekretnine u vrijeme podnošenja tužbe.

- Isto jest neprijeporno, najprije, poradi činjenice da je tuženik, upravo na predmetnoj adresi, imao prijavljen svoj obrt, i to, baš, za period od 15.02.1999. do 30.11.2006. godine ( Dokaz : Izvadak iz Obrtnog registra za Obrt „ [obrt]“ – u prilogu).

- Isti, nastavno, osobno, kao adresu svojeg boravišta na predmetnoj adresi u dopisu koji je sam sastavio i uputio javnoj bilježnici, te u svojoj izjavi danoj pred istom, sam navodi, upravo, adresu predmetne nekretnine (Dokaz : - dopis upućen javnoj bilježnici M. Ivančić od 01.02.2000.g. – u prilogu, pisana Izjava dana pred javnom bilježnicom od 22.02.2000.g. – u prilogu).

- Konačno, tuženik je, osobno, kao kupac, sastavio sa BIG Srednja ekonomska škola, zastupanoj po tuženiku kao ravnatelju, sastavio i ugovor o kupnji poslovnog prostora, odnosno, o (pokušaju) kupnje predmetne nekretnine (Dokaz : Ugovor o kupnji poslovnog prostora od 15. ožujka 1997. g. – u prilogu).

Istina je, dakako, da tuženik nije mogao kupiti predmetni poslovni prostor obzirom da navedena Škola nije bila vlasnikom istog, ali je, iz navedenog ugovora, kao i odredbi istog, razvidno da je tuženik, danom potpisa istog ugovora ušao u posjed nekretnine čija se predaja traži ovom tužbom.

Pored prednjeg, tuženik, kako je razvidno iz ugovora koji je sam sastavio, neprijepornim čini činjenicu da bi predmetna nekretnina bila poslovni prostor.

Nastavno na prednje, tuženik, prilikom iskazivanja na prethodnom ročištu, sam priznaje da bi tuženik, i kao vlasnik [obrt]“, i baš kao osnivač ORBIT TURS d.o.o. Split (oba na adresi : [adresa]), bio u posjedu predmetne nekretnine.

U podnesku od 13. studenog 2024. god., tuženik navodi da se nakon uvida u spis ovršnog odjela naslovljenog suda pod posl.br.: Ovrv-5629/2007, ( ranije Ovrv- 5271/03 ), očituje na navode iz podneska tužitelja od 28. listopada 2024.godine.

Navodi da je u podnesku od 26. rujna 2024.g., naveo da tužitelj u trenutku podnošenja tužbe nije bio aktivno legimitiran na podnošenje predmetne tužbe jer nije bio vlasnik predmetne nekretnine, ( prigovor nedostatka aktivne legitimacije ), stoga je temeljem već ovog prigovora u cijelosti razvidna neosnovanost tužbe i tužbenog zahtjeva.

Naime, u ukidnoj odluci Županijskog suda u Zagrebu pod posl.br.: Gţ-1952/2024 od 07. svibnja 2024.g., navodi se da je tužitelj dokazao da je predmetna nekretnina njegovo vlasništvo izvatkom iz zemljišnih knjiga iz kojeg je razvidno da je tužitelj upisan kao etažni vlasnik poslovnog prostora na IV. ( četvrtom ) katu, sjevernog bloka, u površini od 317,64 m2.

Međutim, tužitelj u trenutku podnošenja tužbe, ( 11. prosinca 2001.g. ), nije bio upisani zemljišnoknjižni vlasnik predmetne nekretnine, već je bio fiducijarni vlasnik, dok je fiducijarni dužnik bio prvotno označeni tuženik, a što je sada nesporno utvrđeno pregledom ovršnog spisa pod posl.br.: Ovrv-5629/2007, ( ranije Ovrv 5271/03 ), gdje je iz izvatka iz zemljišne knjige od 07.03.2002.g., ( tužba podnesena 11. prosinca 2001.g.), razvidno da je uknjiženo pravo vlasništva posebnog dijela zgrade i baš: - poslovni prostor, [adresa], na IV. -om katu, sjeverni blok, u površini od 317,64 m2, na ime: Alpe Jadran Banka d.d. Split radi osiguranja tražbine u iznosu od 294.500,00 DEM i nuzgredice.

Slijedom navedenog, nesporno je da u trenutku podnošenja predmetne tužbe tužitelj nije bio zemljišnoknjižni vlasnik predmetne nekretnine, već je to postao skoro 5, ( slovima: pet ), godina nakon podnošenja predmetne tužbe.

Naime, iz izvatka iz zemljišne knjige od 07.03.2002.g., ( tužba podnesena 11. prosinca 2001.g.), je također razvidno da postoji napomena: Posl.br.:Z-3571/00 zaprimljena je molba Alpe Jadran banke kojom se traži brisanje „radi osiguranja tražbine u iznosu od 294.500,00 DEM i nuzgredica“ za uspostavu punopravnog vlasnika...“, a u kojem zemljišnoknjižnom predmetu je odluka donesena 14.11.2006.g., odnosno dana 14.11.2006.g., tužitelj je stekao vlasništvo na predmetnoj nekretnini sukladno čl.120.st.1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima.

Dakle, tužitelj u trenutku podnošenja tužbe nije bio aktivno legitimiran na podnošenje predmetne tužbe jer nije bio upisan u zemljišne knjige, a što nedvojbeno potvrđuje relevantna sudska praksa, i to presuda Županijskog suda u Zadru, pod posl.br.: Gž 1108/2016 od 09.04.2018.g.: „Odredbom čl. 161. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10 i 143/12 - dalje: ZVDSP), utvrđeno je pravo vlasnika da od posjednika zahtijeva da mu preda u posjed stvar na kojoj ima pravo vlasništva, što može ostvariti tužbom, čije pretpostavke uređuje odredba čl. 162. ZVDSP. Pravom vlasničkom ili reivindikacijskom tužbom tužitelja o kakvoj se ovdje radi u toč. II. izreke, vlasnik neposjednik zahtijeva predaju u posjed nekretnine na kojoj ima pravo vlasništva. Na podnošenje vlasničke tužbe aktivno je legitimiran vlasnik stvari i na njemu leži teret dokaza o pravu vlasništva. Položaj tuženika ima osoba koja posjeduje tužiteljevu stvar. Po dospjelosti osigurane tražbine fiducijar je ovlašten ili unovčiti predmet osiguranja putem javnog bilježnika ili pak, ukoliko se predmet osiguranja ne uspije prodati, u roku od 3 mjeseca postaje punopravni vlasnik stvari, kako je to i u konkretnome ugovoreno odredbama čl. 6., čl. 9. i 11. Sporazuma o osiguranju novčane tražbine prijenosom vlasništva nekretnine od 7. veljače 2007. S obzirom na Zapisnik o posvjedočenju činjenica s potvrdom Javnog bilježnika M. R. iz S. od 3. travnja 2012. (l.s. 16), tužitelj je za cijenu koja odgovara visini osigurane tražbine, s kamatama, troškovima i porezom na promet, postao punopravni vlasnik predmeta osiguranja. Kao punopravni je vlasnik i upisan u zemljišnoj knjizi, na predmetnoj nekretnini, pa je, dakle, aktivno legitimiran na podnošenje vlasničke tužbe, ima pravo kao vlasnik neposjednik zahtijevati predaju u posjed.”

Isto potvrđuje i rad suca Vrhovnog suda RH, dr.sc. TH, koji u svom radu navodi: „Kod prijenosa prava vlasništva radi osiguranja tražbine predlagatelja osiguranja, aktivno legitimiran za podnošenje vlasničke tužbe je fiducijarni vjerovnik koji postaje vlasnikom stvari (prethodni vlasnik). Pravo vlasništva prethodnog vlasnika je ograničeno raskidnim uvjetom koji nastupa kada mu tražbina bude ispunjena, a fiducijarni vjerovnik nema pravo stvar posjedovati, te je dužan propustiti služiti se tom stvari. Stoga prethodni vlasnik ili fiducijarni vjerovnik kod podnošenja reivindikacijske tužbe ne može zahtijevati da stvar bude predana njemu već potonjem vlasniku ili fiducijarnom dužniku.”

Slijedom navedenog, a temeljem zakona, sudske prakse i doktrirarnih izvora razvidno je da tužitelj nije bio aktivno legitimiran na podnošenje predmetne tužbe na način da traži predaju nekretnine u svoj posjed, već je kao fiducijarni vlasnik mogao tražiti da nekretnina bude predana potonjem vlasniku ili fiducijarnom dužniku, odnosno prvotno označenom tuženiku, slijedom čega je tužbeni zahtjev i po ovoj osnovi neosnovan.

Nadalje, tuženik ponovno ističe da on osobno ili on kao ravnatelj prvotno označenog tuženika u vrijeme podnošenja tužbe i u razdoblju nakon podnošenja tužbe nije bio u posjedu predmetne nekretnine, te stoga uzročno-posljedično u tom razdoblju nije ni mogao napustiti posjed predmetne nekretnine.

Naime, tuženik, kao ravnatelj prvotno označenog tuženika je 2, ( slovima: dvije), godine prije zatvaranja škole, odnosno u rujnu 1998.g., iselio školu izvan predmetne nekretnine i istu predao u posjed Orbit Turs d.o.o., (u međuvremenu brisano društvo), a čime je prestala njegova bilo kakva ovlast na predmetnom poslovnom prostoru, u konkretnom slučaju kao ravnatelja škole, a o čemu je tuženik u sudski spis dostavio obilnu materijalnu dokumentaciju u podnesku od 26. rujna 2024.godine.

Dakle, predmetni prostor je prvotno bio u vlasništvu i posjedu BIG srednje ekonomske škole, dok potom u isti useljava Orbit Turs d.o.o. Tada Orbit Turs d.o.o. investira u taj poslovni prostor oko 200.000,00 EUR i postaje retencijski vjerovnik, jer je ulagao u tuđu imovinu, ( imovinu škole ).

Društvo Orbit Turs d.o.o. je od Županija Splitsko-dalmatinska, Ured za turizam, dana 08.11.1998.g., ishodilo rješenje kojim se utvrđuje da ugostiteljski objekt vrste Pansion naziva „ [obrt]“ sa sjedištem u [adresa], Orbit Turs d.o.o., [adresa], ispunjava propisane minimalne uvjete, i to za drugu kategoriju, te se označava s dvije zvjezdice.

Slijedom navedenog, u trenutku podnošenja tužbe u tom poslovnom prostoru Orbit Turs d.o.o. pruža ugostiteljske usluge, pa ostaje nejasno zašto je tužitelj već tada označio JH kao tuženika.

Međutim, ono što je također jednako bitno u konkretnom slučaju je to da je društvo Orbit Turs d.o.o. kao pošteni posjednik investiranjem iznosa oko 200.000,00 EUR u predmetni poslovni prostor, postalo retencijski vjerovnik temeljem članka 286.st.1. Zakona o obveznim odnosima, ("Službeni list SFRJ" br. 29/1978., 39/1985., 46/1985., 57/1989., "Narodne novine" br. 53/1991., 73/1991., 3/1994., 111/1993., 107/1995., 7/1996., 91/1996., 112/1999., 88/2001., 35/2005. ) .

Slijedom nespornih činjenica da je Orbit Turs d.o.o. investiralo određeni novčani iznos u predmetnu nekretninu i da se to društvo nalazilo u poštenom posjedu iste, to je društvo Orbit Turs d.o.o. imalo pravo zadržati predmetnu nekretninu dok mu ne bude isplaćeno takvo potraživanje, odnosno to pravo danas pripada pravnim slijednicima Orbit Turs d.o.o.

Nadalje, tuženik je u podnesku od 26. rujna 2024.g., između ostalog na okolnost promašene pasivne legitimacije dostavio i Potvrdu Općinskog suda u Splitu od 03.05.2001., iz koje je razvidno da je otprilike 7, ( slovima: sedam ), mjeseci prije podnošenja tužbe, ( 11. prosinca 2001.g. ), tuženik imao prijavljeno stalno boravište na adresi [adresa], odnosno tuženik svoju adresu stalnog boravišta dokazuje javnom ispravom.

Prema članku 230.st.1. Zakona o parničnom postupku, „Isprava koju je u propisanom obliku izdalo državno tijelo u granicama svoje nadležnosti te isprava koju je u takvom obliku izdala pravna ili fizička osoba u obavljanju javnog ovlaštenja koje joj je povjereno zakonom ili propisom utemeljenim na zakonu (javna isprava), dokazuje istinitost onoga što se u njoj potvrđuje ili određuje.”

Slijedom navedenog, tuženik je obilnom materijalnom dokumentacijom dokazao da u trenutku podnošenja predmetne tužbe nije bio u posjedu predmetne nekretnine.

S druge strane, tužitelj u svom podnesku od 28. listopada 2024.g., na okolnost da je tuženik bio u posjedu predmetne nekretnine dostavlja kako slijedi: Izvadak iz Obrtnog registra za [obrt]”; Dopis upućen javnoj bilježnici M. Ivančić od 01.02.2000.g.; Pisana Izjava pred javnom bilježnicom od 22.02.2000.g.; Ugovor o kupoprodaji poslovnog prostora od 15. ožujka 1997.godine.

Međutim, činjenica da je ŠH u dostavljenom dopisu i pisanoj izjavi navodio svoju tadašnju poslovnu adresu, ( sjedište BIG-srednja ekonomska škola i Orbit Turs d.o.o. ), u nikojem slučaju ne znači da je tuženik bio u posjedu predmetne nekretnine, dok je ugovor o kupoprodaji poslovnog prostora sklopljen 4, (slovima: četiri), godine i 9, ( slovima: devet ), mjeseci prije podnošenja predmetne tužbe, pa je u tom smislu irelevantan, a suviše navedenog se ističe da je taj ugovor raskinut, a što neizravno potvrđuje i sam tužitelj kada navodi da se radilo o „pokušaju“ kupnje.

U tom smislu, a samo opreza radi, dodatno se ističe da činjenica da je tuženik bio osnivač društva Orbit Turs d.o.o. ne znači da je tuženik bio u posjedu predmetne nekretnine, a što potvrđuje i relevantna sudska praksa, ( rješenje Županijskog suda u Puli-Pola, broj odluke: Gž-297/2016 od 23.05.2016. ).

Tužitelj u podnesku od 05. prosinca 2024. god., navodi da osporava u cijelosti tuženikove prigovore nedostatka aktivne i pasivne legitimacije stranaka u ovom postupku. Osporava tuženikov prigovor nedostatka aktivne legitimacije, i to, kako iz naprijed navedenih razloga, tako i poradi proturječnosti koja je razvidna iz tuženikovih navoda.

S tim u vezi je odmah citirati kako slijedi : „Naime, sklapanjem ugovora o prijenosu prava vlasništva radi osiguranja tražbine i upisom prava vlasništva fiducijara u zemljišnim knjigama, u konkretnom slučaju -ovrhovoditelj je stekao pravo vlasništva ograničeno raskidnim uvjetom (prethodni vlasnik). Ovršenik iz ovoga postupka, kao fiducijant iz navedenog pravnog posla, time je postao potonji vlasnik, tj. mogući budući ovlaštenik prava vlasništva, i to za slučaj da se ostvari raskidni uvjet, tj. za slučaj prestanka ovako osigurane tražbine. Sve dok se ovaj raskidni uvjet ne ostvari, vlasnik nekretnine je fiducijar. Kako raskidni uvjet nije ostvaren, a što je posvjedočeno Potvrdom od 28. veljače 2018., ovrhovoditelj je postao punopravni vlasnik.

Time je ovršenik izgubio pravo posjeda iste, a ovrhovoditelj je stekao ovlaštenje tražiti ispražnjenje predmetne nekretnine i predaju u isključivi posjed pa žalba nije dovela u sumnju pravilnost i zakonitost pobijanog prvostupanjskog rješenja o ovrsi.“ (v. VSRH Sudska praksa, ŽS u Splitu, Gž Ovr-745/2020-2, op.pun.).

U svezi s ugovorom o kreditu koji je bio zaključen između stranaka, a, obzirom da tuženik nije ispunjavao svoje obveze po kreditu primljenom od strane tužitelja, isti je, po javnoj bilježnici, dopisom, u naravi – Pozivom od dana 09. prosinca 1999. godine, pozvan da postupi sukladno članku 277. točka 1. i 2. Ovršnog zakona (NN 57/96 – u daljnjem tekstu : OZ), te je, nastavno, izviješćen da će se, ukoliko ne postupi po Pozivu, smatrati da je tužitelj, u smislu članka 277.stavka 5. OZ-a, postao punopravni vlasnik predmetne nekretnine.

Dana 22. veljače 2000. godine, tuženik je pred javnom bilježnicom, dao neopozivu Izjavu da povlači svoj prijedlog da se predmetna nekretnina, u naravi poslovni prostor opisan u Istoj, proda, te, i na istoj Izjavi, kao svoju adresu navodi adresu predmetne nekretnine, te isto i potpisuje pred javnom bilježnicom (Dokaz: Izjava od 22.02.2000. godine-prileži spisu uz podnesak od 28.10.2024.g.).

Obzirom da tuženik nije postupio po gore navedenom Pozivu, te da je propustio poduzeti radnje u zakonskom roku od 15 dana, kao i da su nastupile posljedice iz članka 277. stavka 5. OZ-a, javna bilježnica je utvrdila da je tužitelj postao punopravni vlasnik predmetne nekretnine (Dokaz : Potvrda javne bilježnice Marije Ivančić od 22.02.2000.g. – u prilogu).

Kako razvidno iz citata pod točkom I. ovog podneska, tužitelj je aktivnu legitimaciju za podnošenje ove tužbe stekao najkasnije donošenjem prednjeg Zapisnika/Potvrde izdane od strane javne bilježnice kao, sukladno članku 2. stavku 2. Zakona o javnom bilježništvu, osobe od javnog povjerenja, te, u svezi s člankom 3. stavcima 1. i 2. Istog zakona.

U svezi s prednjim je citirati i kako slijedi : „Na pitanje prijenosa vlasništva primjenjuju se odredbe tada važećeg Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj 57/96). Naime, u vrijeme sklapanja Ugovora o dugoročnom kreditu od 20. rujna 1999. i u vrijeme prijenosa vlasništva, prema tada važećem Ovršnom zakonu dopušteno je da fiducijarni vjerovnik zadrži vlasništvo prodane nekretnine, odnosno postane punopravni vlasnik (čl. 277. OZ).“ (v. VSRH, Rev 826/06-2, op.pun.).

Tužitelj je, potom, svojim zahtjevom za uknjižbu od 07. lipnja 2000. godine, zatražio uknjižbu istog kao punopravnog vlasnika predmetne nekretnine ( Dokaz : uvid u zemljišne knjige pod Z-3571/00).

Navedena činjenica o stjecanju tužiteljevog vlasništva nad predmetnom nekretninom, nije bila prijeporna, niti, za Poreznu upravu RH, te je, temeljem Zapisnika/Potvrde javne bilježnice, tužitelju utvrđena i porezna osnovica poreza na promet nekretnina Poreznim rješenjem u kojem se, u odnosu na osnov stjecanja vlasništva u korist tužitelja, navodi : „Zapisnikom je stekao pravo vlasništva za poslovni prostor upisan u Z. U. [broj ZK uloška] K. O. [katastarska općina]“. (Dokaz : Porezno rješenje MF - Porezna uprava od 10.04.2001.g. – u prilogu).

Tužitelj je, dakle, prije podnošenja tužbe podnio zahtjev za uknjižbu svojeg vlasništva u zemljišnim knjigama, pa se, i iz tog razloga, neprijepornim ukazuje aktivna legitimacija istog u ovom postupku.

Sasvim je, u svezi s navodima iz tuženikovog podneska, irelevantno što bi zemljišnoknjižni sud odluku o uknjižbi donio nakon podnošenja predmetne tužbe, i to, baš, samo po sebi, te, napose, poradi razloga što je, bez obzira na nadnevak izvršene uknjižbe, tuženik bio upoznat s činjenicom da je tužitelj postao punopravnim vlasnikom predmetne nekretnine.

Podredno neprijepornosti prednjeg glede stjecanja punopravnog vlasništva, citirati je i kako slijedi : „10.5. Naime prema odredbi članka 166. stavaka 1. i 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (NN 91/96., 68/98., 137/99., 22/00., 73/00., 129/00., 114/01., 79/06., 141/06., 146/08., 38/09., 153/09., 143/12., 152/14., 81/15., 94/17. - dalje u tekstu ZVDSP) onoga tko u postupku pred sudom ili drugim nadležnim tijelom dokaže pravni temelj i istinit način svoga stjecanja stvari smatrati će se vlasnikom te stvari (predmnjevani vlasnik) prema osobi koja stvar posjeduje bez pravnoga temelja ili na slabijem pravnom temelju.

Predmnjevanom će vlasniku na njegov zahtjev predati posjed stvari posjednik koji nema pravni temelj posjedovanja ili je slabiji.“ (v. VSRH, Sudska praksa, ŽS u Vukovaru Gž-630/2022-3, op.pun.).

Uvodno navedena proturječnost, koja proizlazi iz uvodno navedenog tuženikovog podneska, očituje se u činjenici što isti, sam, citira jednu od odluka drugostupanjskog suda iz sudske prakse, pa se, u dijelu citata, navodi : „Po dospjelosti osigurane tražbine fiducijar je ovlašten unovčiti predmet osiguranja putem javnog bilježnika ili pak, ukoliko se predmet osiguranja ne uspije prodati, u roku od 3 mjeseca postaje punopravni vlasnik stvari…“ (cit. iz tuženikovog podneska, op.pun.).

Tuženik, kako je razvidno iz podneska istog, ne dovodi u prijepor činjenicu da je, u posjedu predmetne nekretnine, bila BIG-Srednja ekonomska škola, koje je škole tuženik bio ravnateljem.

Isti, međutim, netočno navodi da bi navedena škola prestala s radom „u rujnu 1998.g.“.

Točno je, naime, da je, glede navedene Škole, prijedlog za pokretanje stečajnog postupka podnesen dana 23. siječnja 2003. godine, te da je isti postupak zaključen Rješenjem Trgovačkog suda u Splitu od 25. ožujka 2003. godine ( Dokaz : Izvadak iz Sudskog registra TS u Splitu – u prilogu).

Kod činjenice da je tuženik bio u posjedu predmetne nekretnine u vrijeme podnošenja tužbe (kao što je i dan danas, op.pun.), navedeno pod ovom točkom, potencijalno, i nije, samo po sebi, relevantno za donošenje odluke po tužbi, no, jest relevantno poradi činjenice što ukazuje na osobit tuženikov trud da izbjegne predaju u posjed predmetne nekretnine na svaki način, pa, onda, i odugovlačenjem postupka iznošenjem neistinitih navoda.

U nastavku svojeg podneska, tuženik navodi da bi, pored tuženika, navedene Škole, u predmetni poslovni prostor „uselio“ i Orbit turs d.o.o., kojeg je Društva osnivač i osoba ovlaštena za zastupanje bio tuženik, i to, sa sjedištem, upravo, u predmetnom poslovnom prostoru (Dokaz : Rješenje TS u Split s Izvatkom iz Sudskog registra – u prilogu).

U svezi s prednjim tuženikovim navodom jest citirati kako slijedi : „18. Budući da je tuženik dao nalog bravaru da promijeni bravu na prostoru, tuženik je taj koji je počinio smetanje. Pritom nije odlučno je li on postupao u svoje osobno ime ili u ime i za račun L. t. d.o.o. kao njezin zakonski zastupnik jer je radeći upravo tuženik taj koji je smetao tužiteljicu promjenom brave na vratima. Čak i da je tuženik poduzeo smetanje u ime i za račun L. t. d.o.o. kao njen zakonski zastupnik, tuženik je opet taj koji je poduzeo smetanje jer je smetanje u tom slučaju počinjeno u korist odnosno za L. t. d.o.o.“ (v. VSRH, Rev 2125/2019-2, op.pun.).

Tuženik je, u svezi s prednjim navodima, u svakom slučaju bio u posjedu predmetne nekretnine u vrijeme podnošenja tužbe, te je, u posjedu predmetne nekretnine, i danas.

Slijedom prednjeg citata, sasvim je irelevantno, da li je, u vrijeme podnošenja tužbe, bio u posjedu samo osobno, ili, pak, i kao ravnatelj Škole, odnosno, i kao osnivač i ovlaštena osoba Društva koje isti spominje.

Daljnji navodi iz tuženikovog podneska jesu, dijelom, u cijelosti, netočni, dok, u drugom dijelu, tuženik priznaje da je, u vrijeme podnošenja tužbe, bio u posjedu nekretnine koja je predmetom tužbe.

-Najprije, netočan je tuženikov navod u kojem isti navodi da bi Orbit turs d.o.o. ishodilo rješenje za nekakav ugostiteljski objekt vrste pansion, te naziva „ [obrt]“, kao i da bi navedeno Društvo, u momentu podnošenja tužbe, pružalo ugostiteljske usluge.

Istina, naime, jest, kako je to razvidno iz Izvatka iz Sudskog registra, da bi navedeno Društvo bilo registrirano kao „d.o.o. za prijevoz i putničke agencije“. Osim što je isto neprijeporno, ista činjenica je neprijeporna i iz naziva tvrtke, pa se tako Isto naziva Orbit Turs.

Istina je da navedena riječ ne postoji, no, obzirom na glavnu djelatnost koja je razvidna iz oznake tvrtke Društva, tuženik je, vjerojatno, mislio na riječ koja pravilno glasi : „Tours“, koja se riječ, upravo, navodi u svim društvima čija je glavna djelatnost prijevoz, i to, baš, kako gospodarski, tako i putnički.

-Točan je, međutim, tuženikov navod da bi, u vrijeme podnošenja tužbe, te, u predmetnom poslovnom prostoru, bilo sjedište [obrt] „Duje“ kojeg je vlasnik bio tuženik VH osobno. (Dokaz : Izvadak iz Obrtnog registra od 20.09.2024.g. – prileži uz tužiteljev podnesak od 28.10.2024.).

- Preostali tuženikovi navodi o nekakvom nepoznatom ulaganju u predmetni poslovni prostor se osporavaju. Osim što su isti navodi paušalni, isti su i irelevantni za predmet ovog postupka.

Tužitelj u podnesku od 11. prosinca 2024. godine navodi da je nakon okončanja prethodnog ročišta, izvršio uvid u zemljišne knjige, te je utvrdio da se vezano uz tužiteljev prijedlog za uknjižbu od 07. lipnja 2000. godine, te, kao temelj izvršene uknjižbe, u zbirci isprava nalazi samo Zapisnik/Potvrda javne bilježnice od 22. veljače 2000. godine, koja je odmah priložena spisu uz podnesak istog od 05. prosinca 2024. godine.

Iako tužitelj smatra da se priložena Potvrda ukazuje dostatnim dokazom da je tužitelj, doista, prednje navedenog nadnevka podnio predmetni prijedlog za uknjižbu, isti je, ipak, opreza radi je zatražio da se iz arhive Suda, pribavi i kompletan spis predmetne uknjižbe. Isti, međutim, do dana sastavljanja ovog podneska, nije dostavljen iz arhive.

Obzirom da je ovaj punomoćnik tužitelja, već od strane referentice zk odjela, izvješćen da se dostava spisa iz arhive dugo čeka (usprkos zamolbi istog za požurenje dostave, op. pun.), to je isti zatražio i presliku iz zemljišne knjige, te je ista preslika istom dostavljena neposredno pred sastavljanje ovog podneska.

No, kako se radi o kompletnoj preslici svih izvršenih upisa koje se odnose na poslovne prostore položene u predmetnoj zgradi u [adresa], to se isti sastoji od više desetaka stranica.

Slijedom prednje činjenice – opsežnosti pribavljenog preslika, tužitelj, uz ovaj podnesak, prilaže presliku prve stranice, upise pod rednim brojevima 58. i 60. koji se odnose na tužiteljev prijedlog podnesen temeljem Zapisnika i Potvrde javne bilježnice Marije Ivančić od 22.02.2000. godine, te i izvršenu uknjižbu kojom je isti uknjižen kao punopravni vlasnik predmetnog poslovnog prostora, kao i stranicu kojom je potvrđena uplata pristojbe ishođenja navedenog preslika (Dokaz : relevantni dio preslika izvatka iz zemljišne knjige – u prilogu).

Iz prednje navedenog, dakle, jest sasvim neprijeporno da je tužitelj, po provedbi postupka pred javnom bilježnicom (s kojim je, dakako, kako je to razvidno iz priloga spisu, bio upoznat i tuženik, op.pun.), dana 07. lipnja 2000. godine podnio svoj prijedlog za uknjižbu.

U podnesku od 11. prosinca 2024. god., tuženik navodi da tužitelj predmetnim podneskom nije otklonio prigovore tuženika iznesene u podnesku tuženika od 13. studenog 2024.g., stoga tuženik u cijelosti ustraje u svim navodima iz svog podneska od 13. studenog 2024. godine.

Naime, tuženik u trenutku podnošenje tužbe, pa ni u trenutku pisanja ovog podneska nije u posjedu predmetne nekretnine.

Tužitelj takvu činjenicu tijekom trajanja predmetnog postupka nije dokazao, niti je mogao dokazati.

Ustraje se u navodima da je tuženik, kao ravnatelj prvotno označenog tuženika, 2, ( slovima: dvije ), godine prije zatvaranja škole, odnosno u rujnu 1998.g., iselio školu izvan predmetne nekretnine i istu predao u posjed Orbit Turs d.o.o., ( u međuvremenu brisano društvo ), a čime je prestala njegova bilo kakva ovlast na predmetnom poslovnom prostoru, u konkretnom slučaju kao ravnatelja škole, a o čemu je tuženik u sudski spis dostavio obilnu materijalnu dokumentaciju u podnesku od 26. rujna 2024.godine.

Dakle, predmetni prostor je prvotno bio u vlasništvu i posjedu BIG srednje ekonomske škole, dok potom u isti useljava Orbit Turs d.o.o. Tada Orbit Turs d.o.o. investira u taj poslovni prostor oko 200.000,00 EUR i postaje retencijski vjerovnik, jer je ulagao u tuđu imovinu, ( imovinu škole ).

Društvo Orbit Turs d.o.o. je od Županija Splitsko-dalmatinska, Ured za turizam, dana 08.11.1998.g., ishodilo rješenje kojim se utvrđuje da ugostiteljski objekt vrste Pansion naziva „ [obrt]“ sa sjedištem u [adresa], Orbit Turs d.o.o., [adresa], ispunjava propisane minimalne uvjete, i to za drugu kategoriju, te se označava s dvije zvjezdice.

Slijedom navedenog, u trenutku podnošenja tužbe u tom poslovnom prostoru Orbit Turs d.o.o. pruža ugostiteljske usluge, pa ostaje nejasno zašto je tužitelj već tada označio JH kao tuženika.

Međutim, ono što je također jednako bitno u konkretnom slučaju je to da je društvo Orbit Turs d.o.o., kao pošteni posjednik investiranjem iznosa oko 200.000,00 EUR u predmetni poslovni prostor postalo retencijski vjerovnik temeljem članka 286.st.1. Zakona o obveznim odnosima, ("Sluţbeni list SFRJ" br. 29/1978., 39/1985., 46/1985., 57/1989., "Narodne novine" br. 53/1991., 73/1991., 3/1994., 111/1993., 107/1995., 7/1996., 91/1996., 112/1999., 88/2001., 35/2005.).

Slijedom nespornih činjenica da je Orbit Turs d.o.o. investiralo određeni novčani iznos u predmetnu nekretninu i da se to društvo nalazilo u poštenom posjedu iste, to je društvo Orbit Turs d.o.o. imalo pravo zadržati predmetnu nekretninu dok mu ne bude isplaćeno takvo potraživanje, odnosno to pravo danas pripada pravnim sljednicima Orbit Turs d.o.o.

Slijedom navedenog, tuženik predlaže da naslovljeni sud odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan, uz dosudu troškova postupka tuženiku na teret tužitelja.

Tužitelj u podnesku od 20. siječnja 2025. god., navodi da je, tijekom postupka, te, napose, priloženim dokazima o svojem vlasništvu nad predmetnim poslovnim prostorom, nedvojbeno dokazao svoje vlasničko pravo nad istim.

Spisu – glede navedenog - prileži vlasnički list, te je, iz dokumentacije koju je priložio tužitelj uz svoj podnesak od 05. prosinca 2024. godine, kao i uz ostale svoje podneske, razvidno da je isti - prije podnošenja tužbe postao punopravni vlasnik predmetne nekretnine.

Kao takav, tužitelj je, u svezi s navodima istog iz točaka I. i II. podneska istog od 05. prosinca 2024. godine : …“stekao ovlaštenje tražiti ispražnjenje predmetne nekretnine i predaju u isključivi posjed…“ (pod znakovima navoda, dio iz citata navedenog u prednje navedenom tužiteljevom podnesku, op.pun.).

Isti je, osim toga, svoju molbu za upis prava vlasništva, kako razvidno iz spisa, podnio dana 07. lipnja 2000. godine, odnosno, prije podnošenja tužbe.

U cijelosti se osporava tuženikov navod da isti, u trenutku podnošenja tužbe, te, danas, ne bi bio u posjedu predmetnog poslovnog prostora.

Glede, kako tuženik navodi, vremena podnošenja tužbe, tužitelj je u spis, uz svoj podnesak od 28. listopada 2024. godine, priložio ovjereni Izvadak iz Obrtnog registra za Ugostiteljski obrt [obrt] „DUJE“ kojeg je vlasnik bio, upravo, tuženik ŠH, te koji je, na adresi predmetnog poslovnog prostora, poslovao od 15.02.1999. do 30.11.2006. godine.

Iz priložene komunikacije između tuženika i javne bilježnice (v. priloge uz tužiteljeve podneske od 28.10. i 05.12.2024. godine, op.pun.) jest razvidno da su dopisi bilježnice dostavljani tuženiku, upravo, na navedenu adresu, kao što je, i sam tuženik, u Izjavi danoj pred javnom bilježnicom, kao svoju adresu naveo, upravo, adresu : [adresa].

Konačno, a, ne i manje važno, tuženik je, i predmetnu tužbu, zaprimio, upravo na navedenoj adresi.

Spisu, osim toga, prileži i Zapisnik o izlasku na lice mjesta, prilikom kojeg tuženik nije omogućio Sudu, vještacima, stečajnoj upraviteljici, te ovom punomoćniku, ulazak u prostor, ali je, iz istog, razvidno da je uredujući sudac - poštovani kolega Danijel Ban, tom prigodom, te, putem telefona, razgovarao s tuženikom.

Tom prigodom tuženik nije rekao sucu da ne bi bio u posjedu predmetnog poslovnog prostora, već je, istom, rekao da „dođu sutra“, odnosno, idućeg dana po izlasku na teren.

Iz prednje navedenog jest sasvim neprijeporno da je tuženik, u doba podnošenja tužbe, te nakon toga, nalazio, te, baš, i da se nalazi u posjedu predmetne nekretnine.

Glede daljnjeg neistinitog tuženikovog navoda iz podneska istog – da više ne bi bio u posjedu predmetne nekretnine, tužitelj, uz ovaj podnesak, na okolnost činjenice da je tuženik u posjedu predmetnog poslovnog prostora, prilaže slijedeću dokumentaciju :

- stranicu s portala Sudačka mreža koja se odnosi na tuženika, preuzetoj dana 20. siječnja t.g., iz kojeg jest razvidno da se, na navedeni nadnevak, kao adresa tuženika, kao stečajnog upravitelja, navodi adresa : „ [adresa];

- Rješenje Trgovačkog suda u Splitu St-22/2020-222 od 05. srpnja 2024. godine, gdje se, kao tuženikova adresa, opet navodi adresa : „ [adresa]“;

- Rješenje Općinskog suda u Puli od 10. siječnja 2025. godine u kojem se, opet, od strane Suda, kao tuženikova adresa navodi :“ [adresa];

- Izvod s oglasne ploče stečaja potrošača Naslovnog suda objavljen dana 20. siječnja 2025. godine, na kojoj se, opet, kao adresa tuženika, opet, navodi : „ [adresa], 21000 Split, Hrvatska“.

Prednje navedena dokumentacija jest, dakle, dokumentacija vezana uz tuženikovu djelatnost kao stečajnog upravitelja, te je, kao takova, sastavljena i izdana od strane sudova sukladno, dakako, podacima koje je dostavio tuženik, te je, nastavno, općedostupna na stranicama javne objave, kao i na portalu Sudačka mreža.

Kako je razvidno iz iste dokumentacije, tuženikova adresa, i na dan sastavljanja ovog podneska, jest : „ [adresa].

Suprotno netočnim navodima iz prednje navedenog tuženikovog podneska, tužitelj je osporio i navode iz točke 4. istog, i to, baš, navodima iz točke VIII. tužiteljevog podneska od 05. prosinca 2024. godine, pa se Sud upućuje na navode iz navedenog podneska.

„Ovo“, kako je tuženik zamislio „igranje“ s legitimacijom u postupku, gdje bi, onda, u posjedu bio malo tuženik, pa, malo sin, pa malo Društvo kojeg je osnivač, pa malo neko treći…, postupak predaje u posjed nikada ne bi završio…

Osim što su, s jedne strane, netočni, te, baš, i nejasni tuženikovi navodi o nekakvoj „predaji u posjed nekretnine Društvu kojeg je tuženik bio osnivač i ovlaštena osoba“, isti su i irelevantni, pa tako, za zakonodavca, kao i za sudsku praksu, s druge strane, nije prijeporno da je zakonski zastupnik (u ovom slučaju – tuženik, op.pun.) pasivno legitimiran u postupku poput predmetnog, bilo osobno, bilo kao zakonski zastupnik.

Neprijepornost istog je, osim toga, razvidna i iz citata pod točkom VIII. tužiteljevog podneska od 05. prosinca 2024. godine koji prileži spisu.

Glede daljnjih tuženikovih navoda o nekakvom investiranju u predmetni poslovni prostor, uvodno je utvrditi da isti, osim što su netočni, jesu i irelevantni za predmet ovog postupka.

Podredno neprijepornosti prednjeg, irelevantno je, osim toga, tko bi, kako to navodi tuženik, „dana 08.11.1998.g.“, podnio zahtjev za ishođenje rješenja o ispunjavanju nekakvih minimalno tehničkih uvjeta koji bi, kako isti navodi, bili vezani za pansion „ [obrt]“. Ono što jest relevantno za ovaj postupak jest da je osnivač obrta „ [obrt]“ bio tuženik, te da je isti obrt na adresi predmetnog poslovnog prostora poslovao od 15.02.1999. do 30.11.2006. godine.

Društvo Orbit turs d.o.o. je, osim toga, kako razvidno iz priloženog Rješenja Trgovačkog suda u Splitu, brisano iz Sudskog registra bez provođenja stečajnog postupka. Da je postojao promil istine u navodima tuženika, isti, kao stečajni upravitelj, ne bi dopustio brisanje svojeg društva već bi, kroz stečajni postupak, pokušao neplatiti navodna ulaganja svojeg društva, i to, baš, na način da bi izvijestio registarski sud da postoji potraživanje stečajnog dužnika prema trećim osobama.

Tomu, međutim, nije bilo tako jer nikakvo potraživanje tuženika, kao niti društva koje isti spominje, nije niti postojalo.

Osim toga, niti tuženik, niti njegovo trgovačko društvo, nikada nisu bili pošteni posjednici predmetne nekretnine, niti isti, tomu u prilog, prilažu bilo kakovog dokaza.

U podnesku od 23. siječnja 2025. god., tuženik navodi da tužitelj niti predmetnim podneskom nije otklonio prigovore tuženika iznesene u podnescima od 13. studenog 2024.g. i 11. prosinca 2024.g., stoga tuženik u cilju neponavljanja cijelosti ustraje u svim navodima iz svojih podnesaka od 13. studenog 2024.g. i 11. prosinca 2024.g., a koji prigovori se u bitnom svode na:

- nedostatak aktivne legitimacije tužitelja;

- prigovor promašene pasivne legitimacije;

- da je društvo Orbit Turs d.o.o. kao pošteni posjednik investiranjem iznosa oko EUR 200.000,00 EUR u predmetni poslovni prostor postalo retencijski vjerovnik temeljem članka 286.st.1. Zakona o obveznim odnosima, ("Sluţbeni list SFRJ" br. 29/1978., 39/1985., 46/1985., 57/1989., "Narodne novine" br. 53/1991., 73/1991., 3/1994., 111/1993., 107/1995., 7/1996., 91/1996., 112/1999., 88/2001., 35/2005. )1.

Tužitelj u svim podnescima na okolnost dokazivanja da je tuženik bio u posjedu predmetne nekretnine u trenutku podnošenja tužbe, i da je tuženik u ovom trenutku u posjedu predmetne nekretnine navodi adresu „ [adresa], međutim navođenje same adrese u niti kojem slučaju ne može biti dokaz na okolnost da se netko nalazi u posjedu bilo kakve nekretnine, pa tako i tuženik predmetne nekretnine. Naime, u predmetnoj poslovno-stambenoj zgradi se primjerice nalazi 50-tak etažnih jedinica, a kojim svim jedinicama je adresa ista, odnosno „ [adresa], slijedom čega navođenje adrese nije, niti može biti dokaz na okolnost posjedovanja nekretnine.

S druge strane, tuženik u podnesku od 26. rujna 2024.g. između ostalog na okolnost promašene pasivne legitimacije dostavlja Potvrdu Općinskog suda u Splitu od 03.05.2001., iz koje je razvidno da je otprilike 7, ( slovima: sedam ), mjeseci prije podnošenja tužbe, ( 11. prosinca 2001.g. ), tuženik imao prijavljeno stalno boravište na adresi [adresa], slijedom čega tuženik svoju adresu stalnog boravišta dokazuje javnom ispravom.

Prema članku 230.st.1. Zakona o parničnom postupku „Isprava koju je u propisanom obliku izdalo državno tijelo u granicama svoje nadležnosti, te isprava koju je u takvom obliku izdala pravna ili fizička osoba u obavljanju javnog ovlaštenja koje joj je povjereno zakonom ili propisom utemeljenim na zakonu (javna isprava), dokazuje istinitost onoga što se u njoj potvrđuje ili određuje.”

Slijedom navedenog, tuženik je materijalnom dokumentacijom dokazao da u trenutku podnošenja predmetne tužbe nije bio u posjedu predmetne nekretnine, dok tužitelj svojim navodima i dokumentacijom nije dokazao suprotno.

U odnosu na navode iz podneska tužitelja „Spisu, osim toga, prileži i Zapisnik o izlasku na lice mjesta, prilikom kojeg tuženik nije omogućio Sudu, vještacima, stečajnoj upraviteljici, te ovom punomoćniku, ulazak u prostor, ali je, iz istog, razvidno da je uredujući sudac - poštovani kolega Danijel Ban, tom prigodom, te, putem telefona, razgovarao s tuženikom. Tom prigodom tuženik nije rekao sucu da ne bi bio u posjedu predmetnog poslovnog prostora, već je, istom, rekao da „dođu sutra“, odnosno, idućeg dana po izlasku na teren.“, tuženik ukazuje na uputu drugostupanjskog suda iz ukidne odluke u kojoj je navedeno „Dakle, punomoćnik tužitelja je iznosio okolnosti u prilog tvrdnji da je tuženik u vrijeme održana dva očevida bio u posjedu utužene nekretnine i koje okolnosti nisu konstatirane u zapisniku o očevidu, pa je potrebno da se punomoćnik tužitelja očituje o svom saznanju da osobe koje su onemogućile očevid su upravo sin i supruga od prvotuženika.”, a o čemu se tuženik nije očitovao do trenutka pisanja ovog podneska.

Tuženik ustraje u navodima da je društvo Orbit Turs d.o.o. kao pošteni posjednik investiranjem iznosa oko 200.000,00 EUR u predmetni poslovni prostor postalo retencijski vjerovnik temeljem članka 286.st.1. Zakona o obveznim odnosima, ("Službeni list SFRJ" br. 29/1978., 39/1985., 46/1985., 57/1989., "Narodne novine" br. 53/1991., 73/1991., 3/1994., 111/1993., 107/1995., 7/1996., 91/1996., 112/1999., 88/2001., 35/2005. ).

U tom kontekstu su u potpunosti neosnovani navodi tužitelja iz podneska „Da je postojao promil istine u navodima tuženika, isti, kao stečajni upravitelj, ne bi dopustio brisanje svojeg društva već bi, kroz stečajni postupak, pokušao neplatiti navodna ulaganja svojeg društva, i to, baš, na način da bi izvijestio registarski sud da postoji potraživanje stečajnog dužnika prema trećim osobama. Tomu, međutim, nije bilo tako jer nikakvo potraživanje tuženika, kao niti društva koje isti spominje, nije niti postojalo.“ Naime, iz ovršnog spisa koji se pred naslovljenim sudom vodio pod posl.br. Ovrv- 5271/03, a koji je pribavljen na uvid za potrebe ovog postupka je razvidno da je ovrhovoditelj u tom postupku ORBIT TURS d.o.o., [adresa], tražbinu radi čije naplate je pokrenuo ovršni postupak stekao na temelju Ugovora o cesiji br. 110/98 od 13.10.1998.g., zaključenog između Trgovačko-turistička banka d.d., „BIG“ srednja ekonomska škola, s pravom javnosti, i ORBIT TURS d.o.o., kojim je Trgovačko- turistička banka d.d. ustupila svoju tražbinu zajedno s upisanom hipotekom društvu ORBIT TURS d.o.o.

U svezi tog ovršnog postupka za istaknuti je da se već u tom postupku kao ovrhovoditelj pojavio PH.

Nije sporno da je predmetni prostor prvotno bio u vlasništvu i posjedu BIG srednje ekonomske škole, dok potom u isti useljava Orbit Turs d.o.o. Tada Orbit Turs d.o.o. investira u taj poslovni prostor oko 200.000,00 EUR i postaje retencijski vjerovnik, jer je ulagao u tuđu imovinu, ( imovinu škole ), a čemu je dokaz da je društvo Orbit Turs d.o.o. od Županija Splitsko-dalmatinska, Ured za turizam, dana 08.11.1998.g., ishodilo rješenje kojim se utvrđuje da ugostiteljski objekt vrste Pansion naziva „ [obrt]“ sa sjedištem u [adresa], Orbit Turs d.o.o., [adresa], ispunjava propisane minimalne uvjete, i to za drugu kategoriju, te se označava s dvije zvjezdice.

Kao dodatnu potvrdu navoda da je društvo Orbit Turs d.o.o. kao pošteni posjednik investiranjem iznosa oko 200.000,00 EUR u predmetni poslovni prostor postalo retencijski vjerovnik, dok da to pravo danas pripada pravnim slijednicima Orbit Turs d.o.o., tuženik ukazuje na ovršni postupak koji se vodio pred Općinskim sudom u Splitu, Stalna služba u Sinju, pod posl.br. Ovr-2488/2018, u pravnoj stvari ovrhovoditelja PH, protiv ovršenika, ovdje tužitelja, radi ovrhe na predmetnoj nekretnini, u kojem postupku je Općinski sud u Splitu, Stalna služba u Sinju, dana 12. veljače 2020.g. donio rješenje o ovrsi kojim je odredio predloženu ovrhu, a koji sud je potom dana 07.travnja 2022.g., donio rješenje kojim je utvrdio prekid tog ovršnog postupka, te ustupio predmet Trgovačkom sudu u Split koji vodi stečajni postupak. U tom ovršnom postupku je ovrha određena na nekretnini koja je predmet ovog postupka, a upravo radi naplate tražbine koju je Trgovačko-turistička banka d.d. ustupila zajedno s upisanom hipotekom društvu Orbit Turs d.o.o., na temelju Ugovora o cesiji br. 110/98 od 13.10.1998.g., a koji nositelj tražbine je sada upravo PH, ovrhovoditelj u ovršnom postupku, a koji je ujedno svojedobno bio retencijski vjerovnik kao pravni slijednik društva Orbit Turs d.o.o., međutim on je svoje retencijsko pravo u određenom trenutku prepustio društvu Charters&Guides j.d.o.o., Split. U tom kontekstu je za istaknuti da se svi retencijski vjerovnici cijelo vrijeme nalaze u poštenom posjedu predmetne nekretnine.

Slijedom navedenog, tuženik predlaže da naslovljeni sud odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan, uz dosudu troškova postupka tuženiku na teret tužitelja.

Tužitelj je uz podnesak od 29. siječnja 2025. god., dostavio u dokazne svrhe Rješenje Županijskog suda u Splitu posl. br. Gž-723/06 od 09. studenog 2007. god., kojim je ukinuto Rješenje Naslovnog suda posl. br. Ovrv-5271/03 od 02. prosinca 2003. godine, a koje tuženik prilaže uz svoj podnesak od 23. siječnja 2025. godine. Na raspravnom ročištu dana 30. siječnja 2025. god., tužitelj navodi da iz priloga tuženikovog podneska nije razvidno, niti isti bilo čime dokazuje da tuženik nije u posjedu predmetne nekretnine. Tužbeni zahtjev osim toga glasi na predaju istog prostora slobodnog od osoba, pa je sasvim irelevantno da li se rješenje o komunalnoj naknadi odnosi na neku treću osobu, obzirom da obveznik plaćanja može biti i korisnik prostora, te isto nije dokaz da tuženik nije u posjedu istoga. Rješenje Općinskog suda u Splitu, Stalne službe u Sinju, koje tuženik prilaže u podnesak je također irelevantno za ovaj postupak iseljenja. Osim toga u istom je predmetu kako je razvidno iz rješenja Stalne službe u Sinju, isti postupak prekinut i predmet je dostavljen na postupanje Trgovačkom sudu u Splitu. Konačno, i podredno prednjem, Rješenje koje tuženik spominje je doneseno 07. travnja 2022. godine, te isti ne obrazlaže iz kojeg razloga isti ranije nije mogao priložiti u spis. Irelevantnim se u smislu prednjih navoda ukazuju i ostali prilozi uz tuženikova podneska, a napose i rješenje Općinskog suda u Splitu u predmetu br. Ovr-5271/03. Osim toga isto je rješenje ukinuto rješenjem Županijskog suda u Splitu, koje je rješenje tužitelj priložio u svoj podnesak od 29. siječnja 2025. godine. Tužitelj još jednom osporava da bi treća osoba Orbit turs d.o.o. izvršila bilo kakva ulaganja u predmetni poslovni prostor, te tuženik ne prilaže nikakvog dokaza, dok se elaborat koji je sastavljen u veljači 2024. godine u cijelosti osporava. Osim toga društvo Orbit turs d.o.o. je brisano iz sudskog registra, te isto nije pravna osoba, niti ima bilo kakvu stranačku legitimaciju, pa tako ne može biti niti tzv. retencijski vjerovnik, a osim toga isto niti nije stranka u ovom postupku. Opreza radi ističe se i prigovor zastare glede postojanja bilo kakvog potraživanja tuženika prema tužitelju s osnova navodnih ulaganja koje tuženik paušalno spominje. Osporavaju se i tuženikovi navodi da bi bio poštenim posjednikom predmetne nekretnine. Isti to u svakom slučaju nije obzirom da je tužitelj vlasnik predmetnog poslovnog prostora, a u svakom slučaju isti ne može biti poštenim posjednikom nakon dana primitka predmetne tužbe. Glede posjedovanja tuženika predmetnog poslovnog prostora, tužitelj je mišljenja da je spisu priložio dostatnu dokumentaciju koja ukazuje na navedenu činjenicu. Opreza radi ističe se da je sa istom činjenicom upoznat i poštovani kolega sudac Danijel Ban koji je osobno razgovarao s tuženikom prilikom izlaska na teren u ovom predmetu, pa se predlaže izvesti dokaz saslušanjem poštovanog kolege u svojstvu svjedoka. Na okolnost da isti nije poštovanom kolegi niti jednom riječju nije iskazao da ne bi bio u posjedu niti jedne nekretnine. Ističe da je tuženik zaprimio predmetnu tužbu na adresi [adresa], kao što tuženik osobno u svojim podnescima, tako i u svom posljednjem podnesku, i onom prije, navodi svoju adresu [adresa].

Slijedom svega navedenog, ovaj sud cijeni da u konkretnom slučaju i nadalje stoji činjenica da tuženikov posjed predmetne nekretnine nije bio prijeporan između stranaka sve do raspravnog ročišta održanog dana 08. studenog, 2023. god., kada je tuženik istaknuo prigovor promašene pasivne legitimacije budući da je kao ravnatelj prvotno označenog tuženika BIG srednja ekonomska škola, dvije godine prije zatvaranja iste škole, iselio izvan predmetne nekretnine i istu predao u posjed trgovačkom društvu Orbit tours d.o.o., te da od tog trenutka nema apsolutno nikakve ovlasti na predmetnoj nekretnini (u svom iskazu od 19. travnja 2022. god., tuženik nije osporio svoj posjed predmetne nekretnine).

Naime, činjenica da je tuženik u odgovoru na tužbu samo paušalno osporio tužbu i postavljeni tužbeni zahtjev, upućuje na zaključak da je tuženik time iskazao ni manje ni više nego isključivo svoje protivljenje iseljenju iz predmetne nekretnine i njenoj predaji u posjed tužitelju. Štoviše, ova činjenica da je tuženik u odgovoru na tužbu, pa makar paušalno, osporio tužbu i tužbeni zahtjev, iskazujući time svoje protivljenje iseljenju iz predmetne nekretnine i njenoj predaji u posjed tužitelju, upravo bi na određeni način ukazivala na posredno priznanje činjenice posjeda predmetne nekretnine, a nikako na osporavanje tvrdnje tužitelja da se u vrijeme podnošenja tužbe nalazi u posjedu predmetne nekretnine.

Osim toga, ovaj sud cijeni da je za donošenje meritorne odluke u ovoj pravnoj stvari mjerodavno stanje koje postoji u vrijeme donošenje sudske odluke, a glede vlasništva tužitelja i bespravnog posjeda tuženika.

Ovo stoga što tužbeni zahtjev nije odbijen kao neosnovan uslijed pomanjkanja aktivne legitimacije u razdoblju do stjecanja vlasništva predmetne nekretnine od strane tužitelja, a niti je odbijen kao neosnovan uslijed promašene pasivne legitimacije u razdoblju do ulaska u posjed predmetne nekretnine od strane tuženika.

Stjecanjem prava vlasništva predmetne nekretnine tužitelj stječe materijalno- pravnu legitimaciju, a time i aktivnu procesno-pravnu legitimaciju u sporu, dok ulaskom u posjed predmetne nekretnine tuženik stječe materijalno-pravnu, a time i pasivnu procesno-pravnu legitimaciju u sporu.

Međutim, neovisno o naprijed navedenom, ovaj sud cijeni da je tijekom postupka nedvojbeno utvrđeno da je tužitelj stekao vlasništvo predmetne nekretnine u vrijeme podnošenja tužbe, kao i da je tuženik u bespravnom posjedu predmetne nekretnine, i to kako u vrijeme podnošenja tužbe, tako i danas.

Na činjenicu posjeda predmetne nekretnine od strane tuženika u vrijeme podnošenja tužbe, nedvojbeno upućuje priložena javna isprava - Izvadak i obrtnog registra ugostiteljskog obrta [obrt] "Duje" ŠH [adresa], u kojem se navodi datum osnivanja obrta 15. veljače 1999. god., sjedište obrta [adresa], te vlasnik obrta ŠH iz [adresa].

Osim toga, na činjenicu posjeda predmetne nekretnine od strane tuženika u vrijeme podnošenja tužbe, nedvojbeno upućuje priloženo očitovanje tuženika od 01. veljače 2000. god., koje je tuženik osobno sačinio i odaslao javnom bilježniku Mariji Ivančić, a u kojem navodi svoju adresu u [adresa].

Isto tako, na činjenicu posjeda predmetne nekretnine od strane tuženika u vrijeme podnošenja tužbe, nedvojbeno upućuje priložena javna isprava – Izjava tuženika sastavljena kao javnobilježnički akt od strane javnog bilježnika Marija Ivančić iz Solina br. OU-62/2000-1 od 22. veljače 2000. god., u kojoj se između ostaloga navodi "Ja, Dr. ŠH, JMBG: [jedinstveni matični broj građana], [adresa].

Jednako tako na činjenicu posjeda predmetne nekretnine od strane tuženika u vrijeme podnošenja tužbe, nedvojbeno upućuje priložena javna isprava - Zapisnik javnog bilježnika Marija Ivančić iz Solina br. OU-62/2000-2 od 22. veljače 2000. god., u kojoj se između ostaloga navodi "Ovima potvrđujem da gospodin Dr. ŠH, JMBG: [jedinstveni matični broj građana], [adresa], kao korisnik kredita i zakonski zastupnik BIG, Srednja ekonomska škola s pravom javnosti sa sjedištem u [adresa], koja je upisna u registar Trgovačkog suda u Splitu na registarskom ulošku pod poslovnim brojem I-18012, nije postupio po gore navedenom pozivu sadržanog u mom zapisniku, pod poslovnim brojem: OU-340/99-1, od 09. 12. 1999 g.," Konačno, uvidom u spis predmeta je utvrđeno da je tužbu podnesenu dana 11. prosinca 2001. god., i poziv na pripremno ročište zakazano na dana 18. veljače 2002. god., tuženik zaprimio dana 09. siječnja 2002. god., upravo na adresi predmetne nekretnine u [adresa], i to osobno i kao ravnatelj prvotno označenog tuženika BIG-srednja ekonomska škola s pravom javnosti.

Nadalje, tužitelj tijekom postupka osnovano ističe da je tuženik svojim iskazivanjima tijekom postupka i sam priznao da bi i kao osnivač i vlasnik [obrt] „ PH“, i kao osnivač, vlasnik i direktor društva Orbit Turs d.o.o. Split (oba na adresi : [adresa]), bio u posjedu predmetne nekretnine (spisu priložen Zapisnik o ispitivanju električne instalacije hotela "Duje", [adresa], Naručitelj: Orbitturs d.o.o. Split od 10.01. 1997. god.), te se tijekom postupka osnovano poziva na pravno stajalište sadržano u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev 2125/2019-2, a koje pravno stajalište upravo valja primijeniti i u konkretnom slučaju.

Uostalom, tuženik bi u protivnom bio u mogućnosti da stalnim osnivanjem privatnih škola, trgovačkih društava i drugih ustanova sa pravnom osobnošću, ili pak obrta, a sve sa sjedištima na adresi predmetne nekretnine u [adresa], uporno godinama ističe prigovor promašene pasivne legitimacije budući da nije u posjedu predmetne nekretnine, već da su u posjedu njegove privatne škole, trgovačka društava i druge ustanova sa pravnom osobnošću, ili pak obrti, a sve iščekujući željeno okončanje stečajnog postupka likvidacijom tužitelja kao vlasnika predmetne nekretnine, što uostalom tuženik i čini tijekom ponovno provedenog postupka nakon donošenja ukidne odluke suda drugog stupnja.

Valja primijetiti i to da je u priloženoj Potvrdi ovog suda br. Kr-II-3466/01 od 03. 05. 2001. god., na koju se poziva tuženik, a kojom se potvrđuje da protiv tuženika nije podignuta optužnica koja je stala na pravnu snagu, a niti je izrečena nepravomoćna osuđujuća presuda za krivična djela za koje je predviđena novčana kazna ili zatvor, u svrhu imenovanja tuženika za stečajnog upravitelja, naprosto morala biti navedena u tom trenutku prijavljena adresa njegovog prebivališta u [adresa].

Uostalom, za sami čin posjedovanja predmetne nekretnine nije niti odlučna činjenica da se ista koristi za stanovanje, već je odlučna činjenica posjedovanja ključeva ulaznih vrata u predmetnu nekretninu, odnosno mogućnost njenog korištenja u bilo koje svrhe.

U odnosu na sadržaj sačinjenih Zapisnika sa bezuspješno zakazanih očevida na licu mjesta od 23. travnja 2021 god., i 29. listopada 2021. god., ovaj sud je Uvidom u evidenciju MUP-a, pretraga osoba – Ministarstvo pravosuđa utvrdio;

- da tuženik ŠH rođen **.**.1950. god., ima prijavljeno prebivalište na adresi u [adresa] od 13. 04. 2004. god., a prije toga je imao prebivalište na adresi u [adresa],

-da HH rođena **.**.1956. god., ima prijavljeno prebivalište na adresi u [adresa] od 02. 04. 2004. god., a prije toga je imala prijavljeno prebivalište na adresi u [adresa],

-da PH rođen **.**.1992. god., od oca ŠH, ima prijavljeno prebivalište na adresi u [adresa] od 02. 04. 2004. god., a prije toga je imao prebivalište na adresi u [adresa],

-te da RH rođen **.**.1996. god., od oca P i majke HH, ima prijavljeno prebivalište na adresi u [adresa] od 02. 04. 2004. god., a prije toga je imao prebivalište na adresi u [adresa].

Osim toga, tuženik je u spis priložio Rješenje ovog suda posl. br. Ovrv-5271/03 od 02. prosinca 2003. god., u ovršnom predmetu ovrhovoditelja PH, zastupan po zakonskom zastupniku HH iz [adresa], a ova po punomoćniku ŠH.

Slijedom navedenog, jasno je iz kojih razloga je tuženik zatajio sudu identitet osoba koje su dana 23. travnja 2021 god., i 29. listopada 2021. god., nedvojbeno prema uputama od strane tuženika, spriječile ovaj sud u obavljanju svoje službene dužnosti tj. izvođenju dokaza očevidom na licu mjesta u predmetnoj nekretnini, a obzirom da se nedvojbeno radi o supruzi tuženika HH i njegovom sinu IH.

Dakle, više je nego jasno da je tuženik nakon višegodišnjeg posjeda predmetne nekretnine, u međuvremenu u predmetnu nekretninu doselio i članove svoje obitelji, suprugu HH i sinove ZH i IH, a potom i sam nakon višegodišnjeg posjeda predmetne nekretnine, dana 13.04.2004. god, konačno i prijavio svoje prebivalište na adresi predmetne nekretnine.

U odredbama čl. 114 ZV-a, propisano da se vlasništvo može steći na temelju pravnog posla, odluke suda, odnosno druge nadležne vlasti, nasljeđivanjem i na temelju zakona (st.1). Na temelju stavka 1 ovoga članka stečeno je pravo vlasništva kad su ispunjene sve pretpostavke određene zakonom. (st.2).

Na okolnost svojega vlasništva predmetne nekretnine (izvanknjižnog) u vrijeme podnošenja tužbe, i to vlasništva stečenog pravnim poslom, tužitelj tijekom postupka osnovano ističe;

-da tuženik nije ispunjavao svoje obveze po kreditu primljenom od strane tužitelja, pa je po javnoj bilježnici, dopisom, u naravi – Pozivom od dana 09. prosinca 1999. godine, pozvan da postupi sukladno članku 277. točka 1. i 2. Ovršnog zakona (NN 57/96 – u daljnjem tekstu : OZ), te je, nastavno, izviješćen da će se, ukoliko ne postupi po Pozivu, smatrati da je tužitelj, u smislu članka 277.stavka 5. OZ-a, postao punopravni vlasnik predmetne nekretnine.

-da je dana 22. veljače 2000. godine, tuženik pred javnom bilježnicom, dao neopozivu Izjavu da povlači svoj prijedlog da se predmetna nekretnina, u naravi poslovni prostor opisan u Istoj, proda, (Dokaz: Izjava od 22.02.2000. godine-prileži spisu uz podnesak od 28.10.2024.g.).

-da tuženik nije postupio po gore navedenom Pozivu, te da je propustio poduzeti radnje u zakonskom roku od 15 dana, kao i da su nastupile posljedice iz članka 277. stavka 5. OZ-a, pa je javna bilježnica je utvrdila da je tužitelj postao punopravni vlasnik predmetne nekretnine (Dokaz: Potvrda javne bilježnice Marije Ivančić od 22.02.2000.g. – u prilogu).

- da je dakle stoga razvidno da je tužitelj aktivnu legitimaciju za podnošenje ove tužbe stekao najkasnije donošenjem prednjeg Zapisnika/Potvrde izdane od strane javne bilježnice kao, sukladno članku 2. stavku 2. Zakona o javnom bilježništvu, osobe od javnog povjerenja, te, u svezi s člankom 3. stavcima 1. i 2. Istog zakona.

-da se na pitanje prijenosa vlasništva primjenjuju odredbe tada važećeg Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj 57/96). Odnosno u vrijeme u vrijeme sklapanja Ugovora o dugoročnom kreditu od 20. rujna 1999., i u vrijeme prijenosa vlasništva, te da je prema tada važećem Ovršnom zakonu dopušteno da fiducijarni vjerovnik zadrži vlasništvo prodane nekretnine, odnosno postane punopravni vlasnik (čl. 277. OZ).“ (v. VSRH, Rev 826/06-2, op.pun.).

- da je tužitelj potom, svojim zahtjevom za uknjižbu od 07. lipnja 2000. godine, dakle prije podnošenja tužbe, zatražio uknjižbu istog kao punopravnog vlasnika predmetne nekretnine ( Dokaz : uvid u zemljišne knjige pod Z-3571/00).

-te da je sasvim irelevantno što bi zemljišnoknjižni sud odluku o uknjižbi donio nakon podnošenja predmetne tužbe (14.11.2006.god.), i to napose i poradi razloga što je, bez obzira na nadnevak izvršene uknjižbe, tuženik bio upoznat s činjenicom da je tužitelj postao punopravnim vlasnikom predmetne nekretnine.

Tuženik se je tijekom ponovno provedenog postupka brojnim podnescima i na raspravnim ročištima, detaljno očitovao u odnosu na zatražene okolnosti sadržane u obrazloženju ukidnog rješenja suda drugog stupnja, dok parnične stranke tijekom ponovno provedenog postupka stoga nisu niti predlagale izvođenje dokaza dopunskim saslušanjem tuženika u svojstvu parnične stranke.

Slijedom svega navedenog, odbijeni su kao neosnovani istaknuti prigovori nedostatka aktivne legitimacije i promašene pasivne legitimacije, dok je bespredmetan istaknuti prigovor da bi "pravni slijednik" društva Orbit Turs d.o.o. bio "retencijski vjerovnik" tužitelja obzirom na svoja ulaganja u predmetnu nekretninu. Uostalom, ukoliko je bilo što i uloženu u predmetnu nekretninu od strane tuženika osobno ili u svojstvu osnivača, vlasnika, zakonskog zastupnika, ravnatelja, direktora i dr. brojnih privatnih škola, trgovačkih društava i drugih ustanova sa pravnom osobnošću, ili pak obrta, navedena ulaganja su zacijelo izvršena sredstvima kredita kojega je tuženik kao korisnik kredita ishodio kod tužitelja kao kreditora, solemniziranog po javnom bilježniku Mariji Ivančić iz Solina pod posl. br. OU-38/98 od 06. 02. 1998. god., a koji kredit nije nikada vratio.

Radi svega navedenog, tužbeni zahtjev je ponovno prihvaćen u cijelosti, i tuženik obvezan da iseli iz predmetnog poslovnog prostora u [adresa], na IV katu, sjeverni blok, površine 317,64 m2, i poslovni prostor slobodan od osoba i stvari preda tužitelju.

Odluka o parničnom trošku se temelji na odredbi čl. 154 st. 1 i čl. 155 ZPP-a. Tužitelju su priznati troškovi za zastupanje po punomoćniku, i to za pristup na pet ročišta po 1498 bod., pristup na tri ročišta po 50 bod., pristup na dva očevida po 50 bod., sastav jednog podneska 100 bod., pristup na dva ročišta po 1498 bod., pristup na dva ročišta po 374 bod., pristup na jedno ročište 50 bod., sastav tri podneska po 1498 bod., a priznati su i troškovi PDV-a u iznosu od 8.014,00 Eur, sve sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Tužitelju su priznati i sudski troškovi dva odgođena očevida u ukupnom iznosu od 98,96 Eur (ostatak uplaćenog iznosa će biti vraćen po pravomoćnom okončanju spora), kao i troškovi za sudske pristojbe, i to pristojbe presude u iznosu od 663,61 Eur, a sukladno važećoj Uredbi o tarifi sudskih pristojbi (N.N. br. 37/23).

U Splitu, 05. ožujka 2025. godine.

S U D A C

Živomir Topić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana prijema presude. Žalba se podnosi Županijskom sudu u Splitu, putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranu.

DNA: - pun. z.z. tužitelja

- pun. tuženika