Republika Hrvatska

Općinski sud u Pazinu

Stalna služba u Bujama-Buie

Buje-Buie, Istarska 1- Via dell’ Istria 1

Poslovni broj: P-1904/2019-44

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Bujama-Buie, po sucu pojedincu Svenu Babiću, u pravnoj stvari tužiteljice: UV, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupaju punomoćnice Olga Perović i Ines Ferlin, odvjetnice iz Umaga, protiv tuženika: Addiko Bank dioničko društvo, OIB 14036333877, Slavonska avenija 6, 10000 Zagreb, kojeg zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Kožul i Petrinović d.o.o. Zagreb, radi isplate, nakon održane javne glavne rasprave zaključene dana 11. studenog 2024., u prisutnosti tužiteljice UV, punomoćnice tužiteljice Ines Ferlin, temeljem čl.335. i čl.338.st.3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014 – dalje: ZPP), dana 05. ožujka 2025., objavio je i

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. OIB: 14036333877 iz Zagreba, Slavonska avenija 6, da tužiteljici UV OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], isplati na ime više obračunate kamate u odnosu na osnovnu ugovorenu kamatu u visini od 3,88% godišnje, za cijeli period od početka otplate kredita pa do 30.09.2015. godine, iznos od 8.459,49 EUR (Slovima: osamtisućapetstopedesetdevet eura i četrdesetdevet centi), zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na svaki pojedini iznos od dana dospijeća, po stopi od 15% godišnje do 30.12.2007, od 01.01.2008. do 31.07.2015. po eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za 5 postotnih poena, od 01.08.2015. pa do 31.12.2022. prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za tri postotna poena, a od 1.1.2023., pa do isplate, obračunate za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena i to na iznose kako slijedi:

- od dospijeća dana 24.04.2007 na iznos od 41,28 EUR;

- od dospijeća dana 25.05.2007 na iznos od 41,26 EUR;

- od dospijeća dana 21.06.2007 na iznos od 41,24 EUR;

- od dospijeća dana 25.07.2007 na iznos od 41,22 EUR;

- od dospijeća dana 06.08.2007 na iznos od 41,20 EUR;

- od dospijeća dana 06.09.2007 na iznos od 41,18 EUR;

- od dospijeća dana 01.10.2007 na iznos od 63,88 EUR;

- od dospijeća dana 02.11.2007 na iznos od 63,84 EUR;

- od dospijeća dana 03.12.2007 na iznos od 63,81 EUR;

- od dospijeća dana 02.01.2008 na iznos od 63,78 EUR;

- od dospijeća dana 01.02.2008 na iznos od 63,75 EUR;

- od dospijeća dana 29.02.2008 na iznos od 63,72 EUR;

- od dospijeća dana 14.04.2008 na iznos od 119,42 EUR;

- od dospijeća dana 14.05.2008 na iznos od 119,38 EUR;

- od dospijeća dana 16.06.2008 na iznos od 119,33 EUR;

- od dospijeća dana 30.06.2008 na iznos od 119,28 EUR;

- od dospijeća dana 31.07.2008 na iznos od 119,24 EUR;

- od dospijeća dana 01.09.2008 na iznos od 119,19 EUR;

- od dospijeća dana 01.10.2008 na iznos od 119,15 EUR;

- od dospijeća dana 31.10.2008 na iznos od 119,09 EUR;

- od dospijeća dana 02.12.2008 na iznos od 119,04 EUR;

- od dospijeća dana 31.12.2008 na iznos od 130,68 EUR;

- od dospijeća dana 02.02.2009 na iznos od 130,62 EUR;

- od dospijeća dana 02.03.2009 na iznos od 130,57 EUR;

- od dospijeća dana 31.03.2009 na iznos od 130,52 EUR;

- od dospijeća dana 13.05.2009 na iznos od 130,46 EUR;

- od dospijeća dana 01.06.2009 na iznos od 130,41 EUR;

- od dospijeća dana 30.06.2009 na iznos od 130,35 EUR;

- od dospijeća dana 14.08.2009 na iznos od 130,29 EUR;

- od dospijeća dana 07.10.2009 na iznos od 130,23 EUR;

- od dospijeća dana 07.10.2009 na iznos od 130,17 EUR;

- od dospijeća dana 02.11.2009 na iznos od 130,10 EUR;

- od dospijeća dana 30.11.2009 na iznos od 130,04 EUR;

- od dospijeća dana 31.12.2009 na iznos od 129,97 EUR;

- od dospijeća dana 01.02.2010 na iznos od 129,91 EUR;

- od dospijeća dana 12.03.2010 na iznos od 129,84 EUR;

- od dospijeća dana 12.04.2010 na iznos od 129,78 EUR;

- od dospijeća dana 13.05.2010 na iznos od 129,71 EUR;

- od dospijeća dana 11.06.2010 na iznos od 129,64 EUR;

- od dospijeća dana 14.07.2010 na iznos od 129,57 EUR;

- od dospijeća dana 17.08.2010 na iznos od 129,49 EUR;

- od dospijeća dana 14.09.2010 na iznos od 129,42 EUR;

- od dospijeća dana 13.10.2010 na iznos od 129,35 EUR;

- od dospijeća dana 12.11.2010 na iznos od 129,27 EUR;

- od dospijeća dana 15.12.2010 na iznos od 129,19 EUR;

- od dospijeća dana 13.01.2011 na iznos od 115,69 EUR;

- od dospijeća dana 14.02.2011 na iznos od 115,61 EUR;

- od dospijeća dana 28.02.2011 na iznos od 115,53 EUR;

- od dospijeća dana 13.04.2011 na iznos od 115,45 EUR;

- od dospijeća dana 13.05.2011 na iznos od 115,37 EUR;

- od dospijeća dana 15.07.2011 na iznos od 115,29 EUR;

- od dospijeća dana 15.07.2011 na iznos od 115,21 EUR;

- od dospijeća dana 19.08.2011 na iznos od 115,11 EUR;

- od dospijeća dana 14.09.2011 na iznos od 115,03 EUR;

- od dospijeća dana 14.10.2011 na iznos od 114,95 EUR;

- od dospijeća dana 14.11.2011 na iznos od 88,44 EUR;

- od dospijeća dana 30.11.2011 na iznos od 88,36 EUR;

- od dospijeća dana 31.12.2011 na iznos od 88,28 EUR;

- od dospijeća dana 31.01.2012 na iznos od 88,20 EUR;

- od dospijeća dana 29.02.2012 na iznos od 88,12 EUR;

- od dospijeća dana 31.03.2012 na iznos od 88,04 EUR;

- od dospijeća dana 10.05.2012 na iznos od 87,95 EUR;

- od dospijeća dana 11.06.2012 na iznos od 87,87 EUR;

- od dospijeća dana 10.07.2012 na iznos od 87,79 EUR;

- od dospijeća dana 10.08.2012 na iznos od 87,70 EUR;

- od dospijeća dana 10.09.2012 na iznos od 87,61 EUR;

- od dospijeća dana 01.10.2012 na iznos od 87,52 EUR;

- od dospijeća dana 31.10.2012 na iznos od 87,43 EUR;

- od dospijeća dana 30.11.2012 na iznos od 87,34 EUR;

- od dospijeća dana 31.12.2012 na iznos od 87,25 EUR;

- od dospijeća dana 31.01.2013 na iznos od 87,16 EUR;

- od dospijeća dana 28.02.2013 na iznos od 87,06 EUR;

- od dospijeća dana 10.04.2013 na iznos od 86,97 EUR;

- od dospijeća dana 10.05.2013 na iznos od 86,88 EUR;

- od dospijeća dana 10.06.2013 na iznos od 86,78 EUR;

- od dospijeća dana 10.07.2013 na iznos od 86,68 EUR;

- od dospijeća dana 10.09.2013 na iznos od 86,58 EUR;

- od dospijeća dana 08.11.2013 na iznos od 86,48 EUR;

- od dospijeća dana 08.11.2013 na iznos od 86,38 EUR;

- od dospijeća dana 11.11.2013 na iznos od 86,28 EUR;

- od dospijeća dana 30.11.2013 na iznos od 86,17 EUR;

- od dospijeća dana 31.12.2013 na iznos od 86,07 EUR;

- od dospijeća dana 31.01.2014 na iznos od 6,18 EUR;

- od dospijeća dana 28.02.2014 na iznos od 6,16 EUR;

- od dospijeća dana 31.03.2014 na iznos od 6,15 EUR;

- od dospijeća dana 30.04.2014 na iznos od 6,13 EUR;

- od dospijeća dana 31.05.2014 na iznos od 6,11 EUR;

- od dospijeća dana 30.06.2014 na iznos od 6,09 EUR;

- od dospijeća dana 31.07.2014 na iznos od 6,07 EUR;

- od dospijeća dana 01.09.2014 na iznos od 6,06 EUR;

- od dospijeća dana 30.09.2014 na iznos od 6,04 EUR;

- od dospijeća dana 31.10.2014 na iznos od 6,02 EUR;

- od dospijeća dana 01.12.2014 na iznos od 6,00 EUR;

- od dospijeća dana 31.12.2014 na iznos od 5,98 EUR;

- od dospijeća dana 31.01.2015 na iznos od 5,97 EUR;

- od dospijeća dana 28.02.2015 na iznos od 5,95 EUR;

- od dospijeća dana 31.03.2015 na iznos od 5,93 EUR;

- od dospijeća dana 30.04.2015 na iznos od 5,91 EUR;

- od dospijeća dana 01.06.2015 na iznos od 5,89 EUR;

- od dospijeća dana 30.06.2015 na iznos od 5,87 EUR;

- od dospijeća dana 31.07.2015 na iznos od 5,85 EUR;

- od dospijeća dana 31.08.2015 na iznos od 5,83 EUR;

- od dospijeća dana 30.09.2015 na iznos od 5,81 EUR.

sve u roku od 15 dana nakon pravomoćnosti pod prijetnjom ovrhe.

II Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. OIB: 14036333877 iz Zagreba, Slavonska avenija 6, da tužiteljici UV OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], isplati na ime više obračunatih kunskih mjesečnih anuiteta, uz primjenu valutne klauzule u CHF, za cijeli period od početka otplate kredita pa do 30.09.2015. godine, iznos od 8.486,67 EUR (Slovima: osamtisućačetiristoosamdesetšest eura i šezdesetsedam centi), zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na svaki pojedini iznos od dana dospijeća, po stopi od 15% godišnje do 30.12.2007, od 01.01.2008. do 31.07.2015. po eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za 5 postotnih poena, od 01.08.2015. pa do 31.12.2022. prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za tri postotna poena, a od 1.1.2023., pa do isplate, obračunate za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena i to na iznose kako slijedi:

- od dospijeća dana 30.09.2006 na iznos od 0,15 EUR;

- od dospijeća dana 31.10.2008 na iznos od 18,59 EUR;

- od dospijeća dana 02.12.2008 na iznos od 1,74 EUR;

- od dospijeća dana 31.12.2008 na iznos od 25,16 EUR;

- od dospijeća dana 02.02.2009 na iznos od 29,62 EUR;

- od dospijeća dana 02.03.2009 na iznos od 31,64 EUR;

- od dospijeća dana 31.03.2009 na iznos od 26,08 EUR;

- od dospijeća dana 13.05.2009 na iznos od 22,31 EUR;

- od dospijeća dana 01.06.2009 na iznos od 18,64 EUR;

- od dospijeća dana 30.06.2009 na iznos od 12,38 EUR;

- od dospijeća dana 14.08.2009 na iznos od 11,95 EUR;

- od dospijeća dana 07.10.2009 na iznos od 14,94 EUR;

- od dospijeća dana 07.10.2009 na iznos od 14,94 EUR;

- od dospijeća dana 02.11.2009 na iznos od 13,72 EUR;

- od dospijeća dana 30.11.2009 na iznos od 19,98 EUR;

- od dospijeća dana 31.12.2009 na iznos od 25,00 EUR;

- od dospijeća dana 01.02.2010 na iznos od 32,14 EUR;

- od dospijeća dana 12.03.2010 na iznos od 30,15 EUR;

- od dospijeća dana 12.04.2010 na iznos od 39,30 EUR;

- od dospijeća dana 13.05.2010 na iznos od 47,52 EUR;

- od dospijeća dana 11.06.2010 na iznos od 56,01 EUR;

- od dospijeća dana 14.07.2010 na iznos od 70,95 EUR;

- od dospijeća dana 17.08.2010 na iznos od 72,82 EUR;

- od dospijeća dana 14.09.2010 na iznos od 90,83 EUR;

- od dospijeća dana 13.10.2010 na iznos od 78,42 EUR;

- od dospijeća dana 12.11.2010 na iznos od 81,68 EUR;

- od dospijeća dana 15.12.2010 na iznos od 100,08 EUR;

- od dospijeća dana 13.01.2011 na iznos od 109,70 EUR;

- od dospijeća dana 14.02.2011 na iznos od 89,98 EUR;

- od dospijeća dana 28.02.2011 na iznos od 105,35 EUR;

- od dospijeća dana 13.04.2011 na iznos od 91,83 EUR;

- od dospijeća dana 13.05.2011 na iznos od 112,47 EUR;

- od dospijeća dana 15.07.2011 na iznos od 161,84 EUR;

- od dospijeća dana 15.07.2011 na iznos od 161,84 EUR;

- od dospijeća dana 19.08.2011 na iznos od 171,41 EUR;

- od dospijeća dana 14.09.2011 na iznos od 144,02 EUR;

- od dospijeća dana 14.10.2011 na iznos od 129,98 EUR;

- od dospijeća dana 14.11.2011 na iznos od 123,05 EUR;

- od dospijeća dana 30.11.2011 na iznos od 128,15 EUR;

- od dospijeća dana 31.12.2011 na iznos od 136,31 EUR;

- od dospijeća dana 31.01.2012 na iznos od 143,41 EUR;

- od dospijeća dana 29.02.2012 na iznos od 144,37 EUR;

- od dospijeća dana 31.03.2012 na iznos od 139,45 EUR;

- od dospijeća dana 10.05.2012 na iznos od 139,90 EUR;

- od dospijeća dana 11.06.2012 na iznos od 144,47 EUR;

- od dospijeća dana 10.07.2012 na iznos od 139,16 EUR;

- od dospijeća dana 10.08.2012 na iznos od 139,60 EUR;

- od dospijeća dana 10.09.2012 na iznos od 130,48 EUR;

- od dospijeća dana 01.10.2012 na iznos od 133,26 EUR;

- od dospijeća dana 31.10.2012 na iznos od 139,86 EUR;

- od dospijeća dana 30.11.2012 na iznos od 143,02 EUR;

- od dospijeća dana 31.12.2012 na iznos od 140,72 EUR;

- od dospijeća dana 31.01.2013 na iznos od 128,27 EUR;

- od dospijeća dana 28.02.2013 na iznos od 138,84 EUR;

- od dospijeća dana 10.04.2013 na iznos od 139,54 EUR;

- od dospijeća dana 10.05.2013 na iznos od 132,37 EUR;

- od dospijeća dana 10.06.2013 na iznos od 128,66 EUR;

- od dospijeća dana 10.07.2013 na iznos od 120,20 EUR;

- od dospijeća dana 10.09.2013 na iznos od 130,29 EUR;

- od dospijeća dana 08.11.2013 na iznos od 134,23 EUR;

- od dospijeća dana 08.11.2013 na iznos od 134,23 EUR;

- od dospijeća dana 11.11.2013 na iznos od 135,88 EUR;

- od dospijeća dana 30.11.2013 na iznos od 136,62 EUR;

- od dospijeća dana 31.12.2013 na iznos od 139,53 EUR;

- od dospijeća dana 31.01.2014 na iznos od 116,35 EUR;

- od dospijeća dana 28.02.2014 na iznos od 119,50 EUR;

- od dospijeća dana 31.03.2014 na iznos od 118,47 EUR;

- od dospijeća dana 30.04.2014 na iznos od 114,98 EUR;

- od dospijeća dana 31.05.2014 na iznos od 113,87 EUR;

- od dospijeća dana 30.06.2014 na iznos od 114,37 EUR;

- od dospijeća dana 31.07.2014 na iznos od 118,33 EUR;

- od dospijeća dana 01.09.2014 na iznos od 121,66 EUR;

- od dospijeća dana 30.09.2014 na iznos od 120,97 EUR;

- od dospijeća dana 31.10.2014 na iznos od 123,85 EUR;

- od dospijeća dana 01.12.2014 na iznos od 125,81 EUR;

- od dospijeća dana 31.12.2014 na iznos od 124,66 EUR;

- od dospijeća dana 31.01.2015 na iznos od 124,98 EUR;

- od dospijeća dana 28.02.2015 na iznos od 124,98 EUR;

- od dospijeća dana 31.03.2015 na iznos od 124,98 EUR;

- od dospijeća dana 30.04.2015 na iznos od 124,98 EUR;

- od dospijeća dana 01.06.2015 na iznos od 124,98 EUR;

- od dospijeća dana 30.06.2015 na iznos od 124,98 EUR;

- od dospijeća dana 31.07.2015 na iznos od 124,98 EUR;

- od dospijeća dana 31.08.2015 na iznos od 124,98 EUR;

- od dospijeća dana 30.09.2015 na iznos od 124,98 EUR.

sve u roku od 15 dana nakon pravomoćnosti pod prijetnjom ovrhe.

III Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

"III. Mijenja se odredba čl.2 «Aneksa uz Ugovor o kreditu broj: 356-66/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine» od 19.07.2016. godine, na način da se u njezinom sadržaju umjesto iznosa od 60.882,99 EUR utvrđuje iznos u visini od 55.467,26 EUR."

IV Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

"IV. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. OIB: 14036333877 iz Zagreba, Slavonska avenija 6, da sukladno izmjeni «Aneksa uz Ugovor o kreditu broj: 356-66/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine» od 19.07.2016. godine, opisanoj u točki III. Tužbenog zahtjeva, izradi i dostavi tužitelju novi Anuitetni plan otplate, kao sastavni dio kreditnog odnosa, s utvrđenom visinom anuiteta kao i rokovima dospijeća, kojima se u punoj mjeri uvažava izmjena visine novčanog iznosa ukupnog zaduženja Korisnika kredita, utvrđena u točki III. Tužbenog zahtjeva, sve u roku od 15 dana nakon pravomoćnosti pod prijetnjom ovrhe."

V Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. OIB: 14036333877 iz Zagreba, Slavonska avenija 6, da tužiteljici UV OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], naknadi parnični trošak, u iznosu od 662,69 (šestošezdesetdva eura i šezdesetdevet centi) eura, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana donošenja presude 05. ožujka 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za 3 (tri) postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 (petnaest) dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica podnesenom tužbom traži isplatu novčanog iznosa od 8.459,49 eura po osnovi preplaćene kamate zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na svaki pojedini iznos od dana dospijeća pa do isplate, te novčanog iznosa od 8.486,67 eura po osnovi promjene tečaja zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na svaki pojedini iznos od dana dospijeća pa do isplate, te traži da se izmijeni odredba čl.2 Aneksa uz Ugovor o kreditu broj: 356-66/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 19.07.2016. godine, te da se tuženiku naloži da izradi i dostavi tužiteljici novi anuitetni plan otplate sukladno izmjeni Aneksa uz Ugovor o kreditu broj: 356-66/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine» od 19.07.2016. godine.

Tužiteljica navodi da je, kao korisnik kredita, sklopila s tuženikom, kao kreditorom, Ugovor o kreditu broj: 356-66/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, od 07.06.2006. godine, kojim ugovorom joj je tuženik odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 113.000,00 švicarskih franaka (CHF), i promjenjivom kamatnom stopom od 3,88% godišnje koja je promjenjiva sukladno važećim odlukama banke.

Tužiteljica se u tužbi poziva na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni br. P-1401/2012 od 04.07.2013., koja je donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, koja je potvrđena presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4, od 13.06.2014. godine, kojom je odlučeno u dijelu ništetnosti odredbi o promjenjivim kamatnim stopama jednostranom odlukom banke, te je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br.: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. kojom je odlučeno o ništetnosti valutne klauzule u švicarskim francima.

Tužiteljica navodi kako je sukladno članku 502.c ZPP-a sud vezan za utvrđenja iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika o promjenjivoj stopi redovne kamate i odredba o valutnoj klauzuli, te kako sukladno čl.323. Zakona o obveznim odnosima ništetnost ugovornih odredbi ima za posljedicu obvezu ugovorne strane da vrati drugoj strani sve je je na temelju takvih ništetnih odredbi primila, sa zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate.

Tužiteljica u tužbi dalje navodi da je s tuženikom dana 19.07.2016. godine sklopila Aneks uz Ugovor o kreditu broj: 356-66/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, kojim je provedena konverzija kredita, međutim konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužiteljice kao potrošača jer sklopljenim Aneksom nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, već je ista dodatno produbljena, pri čemu se tužiteljica poziva na utvrđenja iz presude Suda EU u predmetu broj C-118/17.

Tužiteljica dalje ističe kako se na ugovorni odnos treba primijeniti čl.369. Zakona o obveznim odnosima i uskladiti sadržaj ugovornog odnosa između tužiteljice i tuženika budući da je došlo do bitno izmijenjenih okolnosti u odnosu na sadržaj istog ugovornog odnosa uslijed donošenja pravomoćnih presude nadležnih hrvatskih sudova u odnosu na utvrđenje ništetnosti ugovornih klauzula iz osnovnog ugovora o ugovaranju kredita uz valutnu klauzulu u CHF i o ugovaranju kredita uz jednostrano pravo tuženika na promjenu kamatne stope tijekom otplate kredita. Tužiteljica stoga predlaže usvajanje tužbenog zahtjeva.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu, kojeg je pravovremeno podnio, osporava osnovu tužbe i visinu tužbenog zahtjeva.

Tuženik ističe nedostatak pravnog interesa na strani tužitelja budući da su tužitelji i tuženik sklopili Aneks uz ugovor o kreditu kojim su konvertirali kredit, sukladno za tuženika prisilnim odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15) pa kako je zakonodavac prisilnim propisom uredio način potpune restitucije potrošača, tuženik navodi kako je tužitelj pravo koje traži ovom tužbom već u cijelosti ostvario konverzijom ugovora o kreditu, na koju je slobodnom voljom pristao, slijedom čega tužitelji nemaju pravni interes za vođenjem ovog postupka.

Tuženik u cijelosti osporava da bi predmetna odredba iz Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi bila ništetna, te u cijelosti osporava tužiteljev izračun navodno stečenog bez pravne osnove, te ističe kako je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi u predmetnom ugovoru o kreditu jasna, uočljiva i lako razumljiva, te stoga sukladno članku 84. Zakona o zaštiti potrošača (2003) odnosno članku 99. Zakona o zaštiti potrošača (2007), nije dopušteno ocjenjivati njezinu poštenost. Tuženik ističe kako je njegovo postupanje vezano uz promjene kamatne stope bilo u skladu s kogentnim zakonskim odredbama iz čl. 59. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 96/2003, 46/ 79/2007), te kasnijeg čl. 74. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012, 56/2013, 41/2014), čl. 172., čl. 173. i čl. 175. Zakona o bankama (Narodne novine broj: 84/2002, 141/2006, 117/2008, 74/2009) te čl. 308. st. 3. Zakona o kreditnim institucijama (Narodne novine broj: 117/2008, 74/2009, 153/2009, 108/2012, 54/2013, 159/2013), kao i da je tužitelju odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi bila pojašnjena od strane radnika tuženika, kreditnog referenta prilikom odobravanja Ugovora o kreditu.

Tuženik dalje navodi i kako je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli jasna, lako razumljiva i lako uočljiva odredba o predmetu ugovora, te da u pogledu predmetne odredbe ugovora o kreditu ne postoji neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, a niti o postupanju suprotno načelu savjesnosti i poštenja, te da je tužitelju, pod pretpostavkom da je postupao pažnjom koja se zahtjeva od prosječnog potrošača, bilo i moralo biti jasno i razumljivo da ugovaranje valutne klauzule znači da se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti, konkretno CHF-u, te tuženik dalje smatra kako u ovom postupku nije moguće primijeniti pravna utvrđenja iz kolektivnog postupka niti se može automatizmom zaključiti o nepoštenosti, a time i ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF u svakom pojedinom ugovoru o kreditu, već da je prije toga potrebno provesti test poštenosti i utvrditi mogu li se okolnosti pojedinog slučaja podvesti pod pravna utvrđenja iz kolektivnog postupka.

Tuženik ističe i prigovor zastare u slučaju da sud nađe osnovanim zahtjev tužitelja za isplatu utuženog iznosa po osnovi sporne ništetnosti, a s obzirom da ništetnost nastaje ex tunc, od trenutka sklapanja ugovora, a budući da bi se u tom slučaju radilo o stjecanju bez osnove, tuženik ističe kako se u tom slučaju primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina za povrat tako plaćenih iznosa. Tuženik dalje ističe, da u slučaju ukoliko bi sud našao osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja, kako je tuženik prilikom sklapanja ugovora o kreditu postupao savjesno i u dobroj vjeri, zbog čega tužitelj nema pravo na zatezne kamate prije podnošenja tužbe, pri čemu se tuženik poziva na pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 05. ožujka 2004. godine koje glasi: "Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe čl. 214. Zakona o obveznim odnosima treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.". Tuženik zaključno predlaže sudu odbaciti tužbeni zahtjev tužitelja radi nedostatka pravnog interesa, a u slučaju da sud smatra da radi konačnog razrješenja odnosa među strankama treba donijeti meritornu odluku, predlaže se odbiti tužbeni zahtjev tužitelja te obvezati tužitelja da naknadi tuženiku troškove postupka sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koju određuje čl.29.st.2. Zakona o obveznim odnosima.

3. Sud je u dokaznom postupku izvršio uvid i odluke koje su donesene u sporu koji se vodio po kolektivnoj tužbi udruge "Potrošač" protiv 8 banaka, između ostalih i tuženika, a radi zaštite kolektivnim interesa potrošača i to u Presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012, Presudu i Rješenje Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13-4, od 13. lipnja 2014., Presudu Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/2017-10, od 14. lipnja 2018., a koje su sve javno objavljene, te iste zbog obimnosti i dostupnosti nije potrebno dostavljati u spis.

4. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid i pročitao isprave u spisu kako slijedi:

Presuda i Rješenje Vrhovnog suda RH posl.br. Revt 249/14-2, od 09.04.2015., Ugovor o kreditu broj: 356-66/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, od 07.06.2006. (stranica 14-21), Aneks uz Ugovor o kreditu broj: 356-66/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, od 13.07.2016. (stranica 26-30), Metodologija promjene kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanju s fizičkim osobama od 01.01.2011. (stranica 67-68), reklamne brošure tuženika (stranica 71-82), specifikacija uplata (stranica 119-122), izračun konverzije (stranica 123-127), specifikacija uplata (stranica 168-170), pregled prometa za klijenta EUR (stranica 171-179), otplatni plan (stranica 180-185), obavijest o promjenama kamatnih stopa (stranica 186-191), popis uplata od 22.11.2022. (stranica 192-195), pregled prometa za klijenta CHF (stranica 196-209), Nalaz i mišljenje od 14.03.2023. (stranica 226-262).

5. Sud je u dokaznom postupku saslušao kao svjedoka službenicu banke, ZV, te je saslušao tužiteljicu.

6. Sud je odbio dokazni prijedlog tuženika za saslušanjem svjedoka javnog bilježnika Željka Krajine na okolnost razumijevanja ugovora, te prave i ozbiljne volje za sklapanjem ugovora, kao i na okolnost čitanja isprave o ugovoru o kreditu i upozorenja na potvrdu privatne isprave, jer je stajalište suda da odbijeni dokaz nije bitan za utvrđenje odlučnih činjenica budući da javni bilježnik nije ugovorna strana.

7. Provedeni dokazi ocijenjeni su u skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a, te je sud temeljem ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno utvrdio da je postavljeni tužbeni zahtjev djelomično osnovan.

8. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je kondemnatorni zahtjev tužiteljice kojim traži da joj tuženik izvrši isplatu novčanog iznosa od 8.459,49 eura po osnovi preplaćene kamate zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na svaki pojedini iznos od dana dospijeća pa do isplate, te novčanog iznosa od 8.486,67 eura po osnovi promjene tečaja zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na svaki pojedini iznos od dana dospijeća pa do isplate, te konstitutivni tužbeni zahtjev kojim tužiteljica traži da se izmijeni odredba čl.2 Aneksa uz Ugovor o kreditu broj: 356- 66/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 19.07.2016. godine, te kondemnatorni tužbeni zahtjev da se tuženiku naloži da izradi i dostavi tužiteljici novi anuitetni plan otplate sukladno izmjeni Aneksa uz Ugovor o kreditu broj: 356- 66/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine» od 19.07.2016. godine.

9. Između parničnih stranaka u postupku su nesporne činjenice:

- da su zaključile Ugovor o kreditu broj: 356-66/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, od 07.06.2006., na iznos od 113.000,00 CHF i s promjenjivom kamatnom stopom koja u trenutku ugovaranja iznosi 3,88% godišnje,

- da je provedena konverzija kredita sklapanjem Aneksa uz Ugovor o kreditu broj: 356-66/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, od 13.07.2016.

10. Između parničnih stranaka sud nalazi spornima sljedeće okolnosti:

- postojanje odnosno pomanjkanje pravnog interesa tužiteljice;

- pravna i činjenična osnova tužbenog zahtjeva odnosno da li su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj: 356-66/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, od 07.06.2006., o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom tuženika i valutnoj klauzuli u švicarskim francima (CHF), te da li su nastupile promijenjene okolnosti koje bi dovele do izmjene ugovora;

- da li se tužiteljica može pozvati na pravomoćna utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni br. P-1401/2012 od 04.07.2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13.06.2014.,

- da li se u pojedinačnim sporovima, koje potrošač pokrene protiv trgovca, mora dokazivati ništetnost spornih ugovornih odredbi za koje je već utvrđena ništetnost u kolektivnom sporu koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača;

- da li se predmetnom ugovoru o kreditu pojedinačno pregovaralo;

- da li korisnik kredita koji je konvertirao kredit, ima pravo na obeštećenje,

- tuženik je istaknuo kao sporno i visinu i izračun tužbenog zahtjeva,

- sporno je da li se tuženik ima smatrati savjesnim stjecateljem i s time u vezi sporno je od kada počinje tijek zakonskih kamata,

- da li je za potraživanje tužiteljice nastupila zastara potraživanja,

- da li su za tužiteljicu nastupile izmijenjene okolnosti radi kojih može zahtijevati izmjenu ugovora.

11. Vezano uz postojanje odnosno pomanjkanje pravnog interesa tužiteljice za podizanje tužbe protiv tuženika sud nalazi kako je taj tuženikov prigovor neosnovan o čemu je odlučio raspravnim rješenjem na pripremnom ročištu održanom dana 06.02.2024. godine.

Zakon o parničnom postupku u čl. 187. izričito propisuje da se pravni interes za podnošenje tužbe utvrđuje samo kod tužbe za utvrđenje, iz čega slijedi zaključak da se za isticanje kondemnatornog tužbenog zahtjeva ne propisuje pravni interes kao pretpostavka za podnošenje takve tužbe, a kako podnesenom tužbom tužitelji nakon utvrđenja ništetnosti dijela ugovornih odredbi traži isplatu stečenog temeljem istih odredbi, radi se o kondemnatornoj tužbi kojom se tuženiku nalaže određena činidba, jer tužitelji imaju pravni interes i mogu tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvarila eventualna prava za koja smatraju da im pripadaju, odnosno povrat preplaćenih iznosa po ništetnim ugovornim odredbama, pa sud stoga smatra kako je neosnovan prigovor tuženika da u ovoj pravnoj stvari tužiteljica nema pravnog interesa za podnošenje tužbe.

12. Vezano uz činjeničnu i pravnu osnovu tužbenog zahtjeva obzirom na zakonsku dopuštenost ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, sud je o ništetnosti ugovornih odredbi Ugovora o kreditu broj: 356-66/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, od 07.06.2006., a koje se odnose na švicarski franak kao valutu uz koju je vezana glavnica, te koje se odnose na kamatnu stopa promjenljivu u skladu s jednostranom odlukom tuženika, odlučivao kao o prethodnom pitanju sukladno čl.12.st.1. ZPP-a obzirom da eventualno pravo tužiteljice na isplatu može slijediti tek nakon prethodnog utvrđenja ništetnosti.

13. Sud utvrđuje kako je u Republici Hrvatskoj u kolektivnom sporu koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu posl.br.: P-1401/2012, pravomoćno utvrđena ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, te ništetnost ugovorne odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom trajanja ugovornih obveza promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika, gdje su nacionalni sudovi navedene odredbe ocijenili nepoštenima i ništetnima.

14. Čitanjem Ugovora o kreditu broj: 356-66/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, od 07.06.2006. (stranica 14-21), sud utvrđuje kako je u članku 2. ugovora ugovorena namjena i iznos kredita odnosno da se radi o stambenom kreditu za dovršetak kuće, te da se radi o iznosu kredita od 113.000,00 švicarskih franaka (CHF) u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja, u članku 3. ugovora ugovorena je visina kamatne stope koja u trenutku ugovaranja iznosi 3,88% godišnje, u članku 4. ugovora ugovoren način otplate kredita tj. mjesečna anuitetna otplata u kunskoj protuvrijednosti uz valutnu klauzulu u švicarskim francima po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja, te je u članku 6. ugovora ugovoreno je da se ugovorena kamatna stopa tijekom trajanja kredita može mijenjati u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. ili drugog akta banke.

15. Iz iskaza tužiteljice UV proizlazi da je namjena predmetnog kredita bila izgradnja kuće, te je tim sredstvima i izgrađena kuća koja se nalazi u Umagu, Finida, na [adresa], predmetna kuća služi za stanovanje tužiteljice i njezinog supruga, te njihove kćeri i sina, te se u predmetnoj kući ne obavlja nikakva gospodarska aktivnost.

16. I iz iskaza saslušane svjedokinje službenice banke ZV proizlazi kako se je radilo o stambenom kreditu za kupnju stana.

17. S druge strane tuženik nije osporavao tužiteljima u status potrošača, niti isticao u tom pogledu ikakve prigovore.

Sukladno članku 219. stavku 1. ZPP-a propisano je da je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i priložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika.

Nadalje, sukladno članku 221.a ZPP-a, ako sud na temelju izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

To konkretno znači da pravila o teretu dokazivanja obvezuju sud da uzme za nedokazanu onu tvrdnju za čiju istinitost stranka, koja se na određenu činjenicu poziva u svoju korist, nije bila u stanju pružiti sudu dovoljno adekvatnih dokaznih sredstava, a u konkretnom slučaju to je tuženik koji tijekom postupka nije osporavao tužiteljima status potrošača, niti predlagao ikakve dokaze koji bi upućivali na suprotno.

18. Iz predmetnog ugovora o kreditu, kao i iz iskaza saslušanih tužitelja, te svjedoka službenika banke ZV proizlazi nedvojbeni zaključak da je namjena kredita bila stambeni kredit kojim je izgrađena kuća za stanovanje tužiteljice i njezine obitelji, u kojoj se nije obavljala nikakva gospodarska aktivnost u smislu članka 3. točke 1. Zakona o zaštiti potrošača, koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora (Narodne novine 96/2003 i 46/2007 – dalje: ZZP/03) kojim je propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

19. Stoga sud smatra kako je tužiteljica dokazala da je s tuženikom zaključila predmetni ugovor o kreditu kao potrošači, a kredit koji im je odobren ima se smatrati potrošačkim kreditom.

20. Nadalje, čitanjem Ugovora o kreditu broj: 356-66/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, od 07.06.2006. (stranica 14-21), utvrđeno je da je vjerovnik bila Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., pravni prednik tuženika, a što je sudu notorna činjenica, odnosno radi se o banci koja je u kolektivnom sporu pred Trgovačkim sudom u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 bila petotuženik i za kojeg je presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13-4, od 13. lipnja 2014., te presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj: Pž- 6632/2017-10, od 14. lipnja 2018., pravomoćno utvrđeno da je u razdoblju od 01. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije, kao trgovac, potrošače u cijelosti informirala o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, te da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31.12.2008. i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranim odlukama i drugim internim aktima tuženika.

21. Isto tako iz predmetnog ugovora o kreditu utvrđeno je da je isti zaključen dana 07.06.2006. godine odnosno upravo unutar razdoblja koje je obuhvaćeno kolektivnim sporom u odnosu na ovdje tuženika.

22. Podvodeći Ugovor o kreditu broj: 356-66/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, od 07.06.2006. (stranica 14-21), pod činjenični supstrat na kojem se temelje pravna utvrđenja iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12, od 04. srpnja 2013., sud utvrđuje kako se u ovoj pravnoj stvari radi o situaciji koja je obuhvaćena navedenom pravomoćnom presudom.

23. Sud stoga smatra kako se tužiteljica u tužbi osnovano može pozvati na presude donesene u kolektivnom sporu koji se vodio po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača kod Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni br. P-1401/2012 od 04.07.2013., a koja je u dijelu koji se odnosi na ništetnost promjenjive kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom banke i valutne klauzule u švicarskim francima potvrđena presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13.06.2013. i broj Pž-6632/2017-10, od 14. lipnja 2018.

24. Te su presude donesene na temelju odredbe čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 58/13 i 41/14), a temeljem odredbe čl.138.a istog zakona propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

25. I po važećem čl.118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 41/2014., 110/2015.), koji je na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

26. Isto tako i po čl.502.c ZPP-a fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknade štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl.502.a st.1. ZPP-a za zaštitu kolektivnih interesa i prava da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, pri čemu će u takvom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

27. Obzirom da odluke donesene povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača imaju direktni učinak i obvezuju sudove, te obzirom kako je sud utvrdio da je u ovoj pravnoj stvari sadržaj odredbi ugovora o kreditu, a koje se odnose na švicarski franak kao valutu uz koju je vezana glavnica, te koje se odnose na kamatnu stopa promjenljivu u skladu s jednostranom odlukom tuženika, obuhvaćen ostvarenom kolektivnom zaštitom, sud na tu okolnost nije bio dužan provoditi nikakve dokaze.

U prilog takvog zaključaka naslovni sud prihvaća i poziva se na pravno stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz presude broj Rev 3142/2018-2, od 19. ožujka 2019., prema kojemu se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava (čl.502.a st.1., čl.502.b i čl.502.c ZPP-a), te da nema potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti sa odredbama ZPP-a i ZZP-a.

Nadalje, u prilog tome ide i odluka Ustavnog suda broj U-III-2233/19 , od 10. lipnja 2020., kojom se dodatno potvrdio stav Vrhovnoga suda RH iz presude broj Rev 3142/2018-2, od 19. ožujka 2019. da nije potrebno provoditi dokazni postupak, nego se uvidom u konkretni ugovor s ništetnim ugovornim odredbama utvrđuje odnosi li se taj ugovor na utvrđenja iz kolektivne presude.

Stoga sud nije provodio dokazni postupak u pogledu utvrđivanja ništetnosti ugovornih odredbi koje se odnose na kamatnu stopu koja je promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika, kao i u odnosu na ugovornu odredbu kojom je glavnica kredita vezana uz valutu švicarskog franka, slijedom čega sud smatra da su tužitelji dokazali osnovu svojeg potraživanja prema tuženiku.

28. Vezano uz spornu okolnost da li je tužiteljica pri sklapanju ugovora o kreditu bila informirana i da li se o predmetnom ugovoru o kreditu pojedinačno pregovaralo, sud nalazi kako tuženik tu okolnost nije dokazao, a teret dokaza je na tuženiku budući da je u čl.81.st.2. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/2003, 46/2007, 79/2007 – dalje: ZZP/03) propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, te je u čl.81.st.4. ZZP/03 propisano ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

29. Na takav zaključak prvenstveno upućuje vizualni pregled predmetnog ugovora o kreditu odnosno da se radi o tipu standardnog unaprijed sastavljenog ugovora od strane tuženika, kao kreditora, upućuje to što je na dnu svake stranice predmetnog ugovora istaknut naziv tvrtke tuženika i broj ugovora (tada još Hypo Alpe-Adria- Bank d.d.), slijedom čega sud zaključuje da je ugovor unaprijed sastavljen od strane tuženika i zatim ispisan na poslovnom papiru tuženika.

30. Da se radi o tipu ugovora koji je unaprijed sastavio tuženik proizlazi i iz iskaza tužiteljice UV koja je na upit suda odgovorila kako nije sudjelovala u sastavljanju ugovora o kreditu, te da joj je isti ugovor bio već unaprijed sastavljen kada joj je uručen.

Iz iskaza tužiteljice dalje proizlazi i da joj prilikom ugovaranja kredita nije dana informacija uslijed čega će se mijenjati promjenjiva kamatna stopa i tko o tome odlučuje, niti joj je dana informacija o valutnoj klauzuli u CHF-u i općenito o valuti CHF, već joj se amo taj kredit prezentiran kao najpovoljniji.

31. Saslušana svjedokinja ZV od bitnog je iskazala da klijenti nisu sudjelovali u sastavljanju isprava ugovora o kreditu, niti su na to mogli utjecati, da je nakon odobrenja kredita ugovor sastavljen u pravnoj službi tuženika u Poreču, nakon čega je već napisan ugovor fizički dostavljan u njihovu poslovnicu, gdje je ugovor uručen klijentu, a na upit suda da li je klijentima govorila uslijed čega će doći do promjene promjenjive kamatne stope, odgovarala je da ona to ne zna i da se promjena vrši odlukom koju donosi banka, te na upit suda da li je klijente informirala o valutnoj klauzuli CHF-a, kao i o samoj valuti odgovorila je da to nije činila jer u tom smislu nije dobila nikakve smjernice od strane banke, odnosno ono što je do tada klijentima govorila vezano uz kredite koji su bili vezani uz EUR, nastavila je govoriti i za kredite koji su bili vezani uz CHF.

32. Svjedokinja je iskazivala na jasan i uvjerljiv način o činjenicama koje se mogla prisjetiti zbog proteka vremena od dana sklapanja predmetnog ugovora, te su njezin iskaz ocjenjuje vjerodostojnim.

33. Iskaz tužiteljice sud prihvaća i isti ocjenjuje vjerodostojnima budući da je tužiteljica na uvjerljiv, jasan i suvisao način iskazivala o okolnostima koje su joj neposredno poznate i kojih se mogla prisjetiti, te u njezinom iskazu nije bilo proturječnosti, niti nelogičnosti, te je njezin iskaz u bitnome potvrđen i drugim izvedenim dokazima tj. iskazom svjedokinje i pregledom ugovora.

34. Dovodeći izvedene dokaze u međusobnu povezanost sud utvrđuje kako se o odredbama Ugovora o kreditu broj: 356-66/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, od 07.06.2006. (stranica 14-21), nije pojedinačno pregovaralo, uključivo i o odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli, te kako radi se o tipu standardnog unaprijed sastavljenog ugovora od strane tuženika tj. trgovaca, te da tužitelji nisu sudjelovali u sastavljanju istog ugovora, pa se u odnosu na isti ugovor primjenjuje čl.81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/2003, 46/2007 – dalje: ZZP/03).

35. Kao što je već navedeno sukladno članku 219. stavku 1. ZPP-a propisano je da je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i priložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika, te da sukladno čl.221.a ZPP-a, ako sud na temelju izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja, slijedom čega sud temeljem pravila o teretu dokazivanja zaključuje kako u konkretnom slučaju tuženik, na kojemu je teret dokaza po članku 81. stavku 4. ZZP/03, nije dokazao da bi se o predmetnom ugovoru pojedinačno pregovaralo.

36. Nadalje, okolnost što se tuženik u predmetom ugovoru o kreditu poziva na svoje interne akte, kao što su Opći poslovni uvjeti, Odluka o naknadama, Odluka o kamatnim stopama, te drugi opći akti tuženika (članak 21. stavak 3. ugovora), ne utječe na zaključak ovog suda da se o ugovoru odnosno o njegovim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, budući da je notorno da se o općim uvjetima (vez obzira kako se zvali) niti ne može pojedinačno pregovarati, nego iste donosi tuženik i primjenjuje kao sastavni dio ugovora.

37. Stoga ovaj sud, temeljem prethodnih utvrđenja, smatra kako je tužiteljica, kao prethodno pitanje, dokazala činjeničnu i pravnu osnovu tužbe odnosno da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj: 356-66/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, od 07.06.2006. (stranica 14-21), kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po tom ugovoru o kreditu promjenjiva u skladu sa jednostranom Odlukom o kamatnim stopama tuženika i kojim je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, pozivanjem na odluke koje su donesene u sporu koji se vodio po kolektivnoj tužbi udruge "Potrošač" protiv 8 banaka, između ostalih i tuženika, a radi zaštite kolektivnim interesa potrošača i to u Presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012, Presudu i Rješenje Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž- 7129/13-4, od 13. lipnja 2014., Presudu Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž- 6632/2017-10, od 14. lipnja 2018. godine.

38. Vezano uz spornu okolnost da li tužiteljica, kao korisnik kredita koja su konvertirala kredit, ima pravo na obeštećenje isticanjem kondemnatornog tužbenog zahtjeva u ovoj pravnoj stvari, sud smatra kako joj u konkretnom slučaju to pravo pripada.

39. Obzirom da je među parničnim strankama nesporna činjenica da je provedena konverzija ovaj prvostupanjski sud se poziva na rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Gos-1/2019-36, od 04. ožujka 2020., kojim je nakon provedenog oglednog postupka utvrđeno da Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15 - dalje: ZID ZPK) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

Stoga ovaj prvostupanjski sud smatra da je navedenim rješenjem utvrđena zakonitost i provedba konverzije sukladno ZID ZPK, a što je potvrđeno i Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-3685/2015 i dr. od 04. travnja 2017.

40. Uvidom i čitanjem Aneksa uz Ugovor o kreditu broj: 356-66/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, od 13.07.2016. (stranica 26-30), sud je utvrdio da je predmetni Aneks zaključen temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15) koji je stupio na snagu 30.09.2015. godine, te da se istim Aneksom regulira konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

41. Iz sadržaja predmetnog Aneksa ne proizlazi zaključak da su sklapanjem istog ugovorne strane ugasile obvezu iz glavnog Ugovora o kreditu broj: 356-66/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, od 07.06.2006. (stranica 14-21), a na takav zaključak upućuje odredba članka 10. Aneksa gdje je izričito navedeno da sve ostale odredbe osnovnog ugovora i eventualnih aneksa uz isti, koje nisu u suprotnosti s odredbama ovog aneksa, ostaju nepromijenjene, slijedom čega sud nedvojbeno zaključuje da sklapanjem predmetnog Aneksa ugovorne strane nisu obnovile raniju obvezu iz osnovnog ugovora o kreditu a to iz razloga jer se sukladno članka 146. ZOO-a obnova obveze ne predmnijeva, pa ako strane nisu izrazile namjeru da ugase postojeću obvezu kad su stvarale novu, prijašnja obveza ne prestaje, već postoji i dalje pored nove tj. mora biti izričita, te sukladno čl.145.st.1. ZOO-a nova obveza mora imati različitu činidbu ili različitu pravnu osnovu, a što ovdje nije slučaj, jer iz Aneksa proizlazi kako obveza po osnovnom ugovoru o kreditu nije prestala, već je samo denominirana u kunama s valutnom klauzulom u eurima.

42. Nadalje, sud utvrđuje da se radi o Aneksu kojim se provodi radnja konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, sve sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju zajedno sa svim njegovim izmjenama i dopunama kako je to navedeno u članku 2. Aneksa, iz čega sud zaključuje da sklapanjem predmetnog aneksa odnosno provedenom konverzijom nisu razriješena pitanja preplaćenih ugovornih kamata i tečaja prije konverzije odnosno obveza koje su proizašle iz ništetnosti ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

43. Isto tako Zakon o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 102/2015), temeljem kojeg je provedena konverzija, u svojim odredbama ne navodi da se sklopljeni sporazumi primjenjuju retroaktivno na pravni odnos između stranaka, a niti je izričito propisan retroaktivni učinak samog zakona, odnosno njegovih izmjena i dopuna, tako da sud ne prihvaća kao osnovanu tuženikovu tvrdnju da se radi o retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca odnosno o retroaktivnom učinku.

44. Nadalje, ovaj sud prihvaća shvaćanje Suda Europske unije u predmetu broj: C- 452/18, od 09.07.2020. godine, u kojem isti ističe stajalište da bi se potrošač mogao, sklapanjem sporazuma kojim se zamjenjuje nevaljana ugovorna odredba drugom odredbom, odreći zaštite koju mu pruža Direktiva 93/13 odnosno prava temeljem iste samo i isključivo kada bi dao slobodan i informiran pristanak na takvo odricanje i znao čime se takvim pristankom odriče.

45. Ovaj sud prihvaća shvaćanje Suda Europske unije u predmetu broj: C-118/17 gdje je istaknuto stajalište da nacionalni sud, unatoč zakonskoj intervenciji u pravni odnos banke i potrošača, mora utvrditi je li potrošač obeštećen potpuno, pa ako nije, obeštećenje se mora izvršiti, a koje stajalište je podudarno i s odlukama Suda Europske unije broj: C-154/15 i C-307/15, od 21. prosinca 2016., u kojima se daje tumačenje da potrošač ima pravo na potpuno obeštećenje, a ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora se smatrati načelno, kao da nikada nije postojala, tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača, s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedena odredba ne bi postojala.

46. Doktrina izravnog učinka prava Europske unije formirana je sudskom praksom Suda Europske unije počevši od presude u predmetu broj 26/62 Van Gend en Loos pa nadalje, te je unesena i u Ustav Republike Hrvatske gdje je u čl.145.c st.1. propisano da hrvatski sudovi štite subjektivna prava utemeljena na pravnoj stečevini Europske unije.

47. Prema stajalištu naslovnog suda tužiteljica se sklapanjem predmetnog aneksa nije odrekla prava na zaštitu koju joj, kao potrošaču, pruža Direktiva 93/13, niti iz sadržaja aneksa proizlazi da bi dala slobodan i informirani pristanak na odricanje, niti da bi se odrekla svojih prava na utvrđivanje da li je provedenim postupkom konverzije stvarno uspostavljena ravnoteža u pravima i obvezama obje ugovorne strane tj. kreditora i korisnika kredita, sve u smislu zauzetog shvaćanja Suda Europske unije u predmetu broj: C-452/18, od 09.07.2020. godine kako je prethodno navedeno u toč.44. ovog obrazloženja.

48. I tužba se temelji na tvrdnji kako učinci konverzije nisu u potpunosti anulirali posljedice onog što je do konverzije plaćeno temeljem nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi, a što prihvaća i ovaj sud budući da je konverzija provedena sklapanjem Aneksa uz Ugovor o kreditu broj: 356-66/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, od 13.07.2016. (stranica 26-30), a tužiteljica potražuje isplatu preplaćenih kamata za razdoblje od 24.04.2007. do 30.09.2015., a isplatu preplate s osnova valutne klauzule za razdoblje od 31.10.2008.. do 30.09.2015., što znači za razdoblje koje prethodi konverziji, slijedom čega sud zaključuje da sklapanjem Aneksa uz Ugovor o kreditu broj: 356-66/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, od 13.07.2016. (stranica 26-30) tužiteljica ne gubi pravo na potraživanja preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, te zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu (Ugovor o kreditu broj: 356-66/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, od 07.06.2006. – op. suda), do dana izvršene konverzije i uplaćenog iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita, ako takva razlika postoji.

49. Uvidom i čitanjem Nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za područje ekonomije, grane financije i bankarstvo UVR, dipl. oecc., od 14.03.2023. (stranica 226-262) vještak je po prijedlogu tužitlejice utvrdio da preplata po osnovi ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iznosi 8.459,49 eura, a po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli iznosi 8.486,67 eura, te da ukupne preplate s osnova promjene kamatne stope i promjene tečaja u odnosu na početne uvjete kredita ukupno iznose 16.946,16 eura, da razlika između konvertirane nedospjele glavnice s valutnom klauzulom u EUR i nedospjele glavnice kredita s valutnom klauzulom u CHF iznosi 5.415,73 eura, te da su sve tužiteljičine uplate u kunama koje je izvršila na ime otplate glavnice i kamate po kreditu s valutnom klauzulom u CHF, uključujući i ona plaćanja kao posljedica povećanja tečaja CHF i povećanja kamatne stope, iskorištene za zatvaranje obveza po konvertiranom kreditu s valutnom klauzulom u EUR, sukladno sporazumu o konverziji i metodologiji određenoj Zakonom o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15).

Nadalje, vještak je po prijedlogu tuženika utvrdio da preplata za anuitete dospjele nakon 01.03.2007. godine po primjeni kamatne stope važeće za „kredit za mlade“ od 4,60% po osnovi ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iznosi 5.049,71 eura, a po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli iznosi 8.486,67 eura, odnosno da ukupno iznosi 13.536,38 eura.

50. Tužiteljica nije istaknula nikakve primjedbe na vještački nalaz i mišljenje koje je vještak proveo po njezinom prijedlogu, međutim u svome podnesku od 04.06.2023. godine (stranica 270-281) predlaže da se odbije kao neosnovan prijedlog tužene banke o izračunu preplate primjenom kamatne stope od 4,60%.

51. Tuženik se u odnosu na vještački nalaz i mišljenje očitovao u podnesku od 29. kolovoza 2023. godine (stranica 282-284), pri čemu tuženik ne spori nalaz i mišljenje u dijelu u kojem je potvrđena pravilnost provedene konverzije, dok u preostalom dijelu tuženik nalaz i mišljenje osporava.

Tuženik ističe kako je nalazom i mišljenjem potvrđeno da je konverzija ugovora o kreditu pravilno provedena, odnosno da je tuženik sve uplate koje je tužiteljica izvršila na temelju ugovora o kreditu u CHF, pa tako i ona plaćanja koja su posljedica više plaćene kamate i tečaja, uračunao tužiteljici u sporazumu o konverziji, te dodatno ističe primjedbu da je vještačenje trebalo provesti na način da se za izračun koristi promjenjiva kamatna stopa koju je tuženik koristio za kunske kredite.

52. Primjedbe na vještački nalaz i mišljenje sud ocjenjuje kao pravna pitanja o kojima treba odlučiti sud, a ne o kojima bi trebao iskazivati vještak, pa je stoga ocijenio da u dokaznom postupku nije potrebno saslušanje vještaka, a niti parnične stranke nisu predlagale dodatno saslušanje vještaka.

53. Sud smatra osnovan prigovor tužiteljice da su u ovoj pravnoj stvari radi izračuna preplate ne primjenjuje kamatna stopa od 4,60% za "kredite za mlade" iz čl.6. ugovora o kreditu, već kamatna stopa od 3,88% iz čl.3 ugovora o kreditu. Obzirom na datum sklapanja Ugovora o kreditu broj: 356-66/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, od 07.06.2006. (stranica 14-21), na obvezni odnos između parničnih stranaka primjenjuje se Zakon o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015 i 29/2018 – dalje: ZOO/05), osim odredbi o visini ugovorne kamate iz čl.26. koje su stupile na snagu nakon zaključenja predmetnog ugovora (01.01.2008.), tako da se na ugovornu kamatu primjenjuju odredbe prethodnog Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO/91) koji u čl.399. propisuje da stopa ugovorne kamate između pojedinaca ne može biti veća od kamatne stope koja se u mjestu ispunjenja plaća na štedne uloge po viđenju (st.1.), te da se u pogledu najviše ugovorne kamatne stope između drugih osoba primjenjuju se odredbe posebnog zakona (st.2).

Budući da je sudu notorno da tuženik nije pojedinac, odnosno fizička osoba, pa se stoga u odnosu na visinu stope ugovorne kamate treba primijeniti čl.399.st.2. ZOO/91, odnosno odredbe posebnog zakona, međutim posebni zakon na koji upućuje ta zakonska odredba nikada nije donesen, pa sud stoga zaključuje kako se na ugovorni odnos treba primijeniti onu stopu ugovorne kamate koje je jedina određena i ugovorena u predmetnom ugovoru o kreditu, a to je kamatna stopa od 3,88% godišnje, budući da je upravo ta stopa ugovorena prilikom zaključivanja samog ugovora i da je jedina određena i poznata ugovornim stranama. U članku 6. predmetnog ugovora o kreditu ugovoreno je jedino da će se dana 01.03.2007. godine promijeniti kamatna stopa važeća za "kredite za mlade", međutim ta kamatna stopa nije određena, niti je navedeno na koji način se ista određuje, slijedom čega je sud stava da se obračun preplate može izvršiti samo temeljem jedno poznate ugovorene kamatne stope od 3,88% iz čl.3. predmetnog ugovora.

54. Vezano uz tuženikovu primjedbu da je vještačenje trebalo provesti na način da se za izračun koristi promjenjiva kamatna stopa koju je tuženik koristio za kunske kredite, a ne po početnoj otplatnoj kamatnoj stopi, sud istu primjedbu također ocjenjuje neosnovanom, zbog istih razloga navedenih u prethodno toč. ovog obrazloženja.

55. Sud nalazi kako je točno da je vještak utvrdio da su prilikom izračuna konverzije uzete u obzir sve tužiteljičine uplate vršene po realiziranom (stvarno plaćanom) kreditu s valutnom klauzulom u CHF sa svim izmjenama kamatnih stopa i tečaja.

56. Međutim to znači da je tužiteljica podmirila sve svoje obveze (unatoč povećanju kamata i promjeni tečaja), ali da u usporedbi sa uvjetima iz osnovnog ugovora postoji preplata od 8.459,49 eura s osnove promjene kamatne stope, te u iznosu od 8.486,67 eura s osnova promjene tečaja CHF/HRK, što znači da je tužiteljica dodatno uplatila i te iznose, slijedom čega ima pravo na povrat navedene preplate, a upravo su navedene preplate predmetom tužbenog zahtjeva, slijedom čega sud tuženikovu primjedbu ocjenjuje neosnovanom.

57. Sud ocjenjuje da je vještak svoj nalaz i mišljenje obrazložio na jasan i detaljan način, te je na jasan i pregledan način prikazao obračun za cijelo razdoblje otplate kredita, te sud nije pronašao nikakve nelogičnosti, proturječnosti, niti pristranosti u izrađenom nalazu i mišljenju, pa isti u cijelosti ocjenjuje kao vjerodostojno dokazno sredstvo i temeljem istog utvrđuje visinu potraživanja tužitelja prema tuženiku u iznosu od 8.459,49 eura po osnovi preplate po ništetnim ugovornim odredbama koje se odnose na kamatnu stopa promjenljivu u skladu s jednostranom odlukom tuženika, kao i zatezne kamate na taj iznos, te u iznosu od 8.486,67 eura po osnovi preplate po ništetnim ugovornim odredbama o valutnoj klauzuli u švicarskim francima, kao i zatezne kamate na taj iznos.

58. Sud stoga odbija kao neosnovan prigovor tuženika o nedostatku pravnog interesa na strani tužiteljice za vođenje ovog postupka, iz razloga jer da bi njezin zahtjev za isplatom već bio konzumiran usklađivanjem poslovanja sa Zakonom o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 142/2013) odnosno provedbom konverzije sklapanjem Aneksa uz Ugovor o kreditu broj: 356-66/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, od 13.07.2016. (stranica 26-30).

59. Stoga sud, temeljem prethodnih utvrđenja, smatra kako tužiteljica ima pravo na povrat razlike iznosa preplaćenih kamata, te pretplatu s osnova promjene tečaja CHF u razdoblju od zaključenja predmetnog ugovora o kreditu do provedbe konverzije, i uplaćenog iznosa koji je tužiteljici, kao potrošaču, banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita, jer je provedenim financijskim vještačenjem utvrđeno da takva razlika postoji na štetu tužiteljice, kao što je to navedeno u toč.57. ovog obrazloženja.

60. Vezano uz spornu okolnost da li tužiteljima pripadaju zatezne kamate tekuće od dospijeća svakog pojedinog iznosa sud ne prihvaća kao osnovan tuženikov prigovor da se isti ima smatrati savjesnim stjecateljem, pri čemu se tuženik poziva na mišljenje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijetog na sjednici dana 05. ožujka 2004. godine, prema kojemu ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva. Pravno shvaćanje s prve sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/04) održane 5. ožujka 2004., broj: Su-IV-222/04 glasi: "Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe čl. 214. Zakona o obveznim odnosima treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.".

Prema stajalištu ovog suda iz formulacije " treba smatrati savjesnim" proizlazi da se radi o oborivoj presumpciji protiv koje je dopušteno dokazivati suprotno odnosno nesavjesnost tuženika.

Budući da se tijekom ovog postupka tužiteljica pozvala na presudu donesenu u kolektivnom sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 kojom je pravomoćno utvrđeno da je ovdje tuženik, a tamo petotuženik, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, koristeći u ugovorima o kreditima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranim odlukama i drugim internim aktima tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac s korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima nije pojedinačno pregovarao niti ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, kao i što je koristio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na punoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pa slijedom takvih pravomoćnih utvrđenja sud zaključuje kako se tuženik u ovom postupku ne može smatrati poštenim stjecateljem glede promjene kamatne stope i promjene tečaja švicarskog franka prema kuni, pa stoga isti temeljem čl.1115. ZOO/05 duguje tužiteljima i zakonske zatezne kamate tekuće od dana plaćanja svakog pojedinog iznosa pa do isplate.

61. Nadalje, odlučujući o tuženikovom prigovoru zastare sud nalazi kako isti prigovor nije osnovan.

Kao što je već prethodno navedeno obzirom na datum sklapanja Ugovora o kreditu broj: 356-66/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, od 07.06.2006. (stranica 14-21), na obvezni odnos između parničnih stranaka primjenjuje se Zakon o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018 - dalje: ZOO/05), temeljem čl.1163.st.1. u svezi s čl.1165. istog zakona. Kod ništetnih pravnih poslova pravo potraživanja danog temeljem takvog ugovora vrši se po pravilima za stjecanje bez osnove, a rok zastare u tom slučaju se primjenjuje prema čl.225. ZOO/05, odnosno primjenjuje se opći zastarni rok od pet godina.

62. U pogledu računanja zastarnog roka naslovni sud se poziva na pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. koje glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05. (članak 104. stavak 1. ZOO/91.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.".

Sud se u cijelosti priklanja pravnom stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u odluci Rev 2245/17-2., od 20. ožujka 2018. godine da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl.241. ZOO/05, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

Sud se u cijelosti priklanja i objedinjenome pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF broj: Su-IV- 33/2022-2, od 31. siječnja 2022., ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. 5. Zaključak iz točke 4. odnosi se na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka.“.

Stoga ovaj sud utvrđuje da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u ovoj pravnoj stvari došlo do prekida zastare u smislu čl.241. ZOO/05, te da je zastara po ovom individualnom restitucijskom zahtjevu tužitelja počela teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u predmetu posl.broj: P-1401/2012., zastara za svaki individualni restitucijski zahtjev počinje teći ispočetka, a vrijeme prije prekida ne uračunava se u tijek zastare. Tužba za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u predmetu P-1401/2012 podnesena je 04.04.2012., a drugostupanjska presuda kojom je odlučeno u dijelu ništetnosti odredbi o promjenjivim kamatnim stopama jednostranom odlukom banke donesena je dana 13. lipnja 2014. (presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br.: Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., pravomoćna 13.06.2014.), dok je drugostupanjska presuda u dijelu kojom je odlučeno o ništetnosti valutne klauzule u švicarskim francima donesena dana 14. lipnja 2018. (presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br.: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., pravomoćna 14.06.2018.).

Budući da je tužiteljica tužbu podnijela dana 11.06.2019. godine, neposrednom predajom, što je unutar roka od 5 godina od pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, te budući da početak tijeka zastarnog roka u slučaju restitucijskog zahtjeva po osnovi ništetnosti ugovora nije vezan uz trenutak podnošenje tužbe sudu za utvrđenje ništetnim ugovora, već uz dan pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, sud utvrđuje da zastara potraživanja tužitelja nije nastupila, te je posljedično tome tuženikov prigovor zastare neosnovan.

63. Vezano uz tužbeni zahtjev tužiteljice za izmjenu čl.2 Aneksa uz Ugovor o kreditu broj: 356-66/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 19.07.2016. godine (stranica 26-30), tužiteljica tvrdi da je konverzijom kredita neosnovano zadužena novom kreditnom partijom sa stanjem kredita na dan 30.09.2015. godine u ukupnom iznosu od 60.882,99 eura u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja, te da je njezina obveza trebala biti umanjena za preplate po osnovi promjene kamatne stope i po osnovi promjene tečaja švicarskog franka i da bi trebala iznositi 55.467,26 eura, međutim sud smatra da je zahtjev tužiteljice neosnovan, jer nisu utvrđene pretpostavke za izmjenu ugovora.

64. Odredbom članka 19.e stavak 1. ZID ZPK bankama je dana mogućnost da potrošačima prilikom provođenja konverzije ponude nove ugovore ili izmijene postojeće putem Aneksa/dodatka.

65. Vrhovni sud Republike Hrvatske je nakon provedenog oglednog postupka donio Rješenje broj Gos 1/2019-36, od 04. ožujka 2020., kojim je utvrđeno da Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15 - dalje: ZID ZPK) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

Sud smatra da je navedenim rješenjem utvrđena zakonitost i provedba konverzije sukladno ZID ZPK, što je potvrđeno i Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-3685/2015 i dr. od 04. travnja 2017.

66. Nadalje, sud smatra kako tužiteljica nije dokazala u smislu čl.219.st.1. i čl.221.a ZPP-a da bi joj ispunjenje obveze po čl.2 Aneksa uz Ugovor o kreditu broj: 356- 66/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, od 19.07.2016. godine, postalo pretjerano otežano ili bi joj nanijelo pretjerano veliki gubitak, što pretpostavlja pretpostavke za izmjenu ugovora, obzirom da tužiteljica još nije niti ishodovala pravomoćnu presudu temeljem koje bi bilo utvrđeno da postoji preplata po osnovi promjene kamatne stope i po osnovi promjene tečaja švicarskog franka i u kojem iznosu.

67. Isto tako, tužiteljica nije dokazala u smislu čl.219.st.1. i čl.221.a ZPP-a da je o svojoj namjeri za izmjenu ugovora obavijestila drugu stranu, što također predstavlja jedno od pretpostavki za izmjenu ugovora, budući da u takvom slučaju, kad jedna strana zahtijeva raskid ugovora, ugovor se neće raskinuti ako druga strana ponudi ili pristane da se odgovarajuće odredbe ugovora pravično izmijene sukladno čl.369.st.4. ZOO-a.

68. Isto tako, tužiteljica nije dokazala u smislu čl.219.st.1. i čl.221.a ZPP-a da bi njezina nova obveza iz Aneksa uz Ugovor o kreditu broj: 356-66/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, od 19.07.2016. godine trebala iznositi upravo 55.467,26 eura.

69. Obzirom da pretpostavke za izmjenu ugovora nisu dokazane, sud slijedom toga smatra kako nije osnovan niti zahtjev tužiteljice da se naloži tuženiku izrada i dostava novog anuitetnog plana otplate sukladno izmjeni Aneksa uz Ugovor o kreditu broj: 356-66/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, od 19.07.2016. godine.

70. Nakon provedenog dokaznog postupka sud smatra nedvojbeno utvrđenim:

- da su parnične stranke dana 07.06.2006. godine zaključile Ugovor o kreditu broj: 356-66/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, kojim je tužiteljici odobren iznos kredita od 113.000,00 švicarskih franaka (CHF) u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja, te ugovorena redovna kamatna stopa od 3,88% godišnje, koja je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. ili drugog akta banke;

- da se radi o potrošačkom kreditu čija je namjena izgradnja kuće, uslijed čega se tužiteljica ima smatrati potrošačem, a odobreni kredit potrošačkim kreditom;

- da se tužiteljica radi dokazivanja ništetnosti ugovornih odredbi kojima je bio ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica, te kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom trajanja ugovornih obveza promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika, pozvao na sadržaj odluka Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni br. P-1401/2012 od 04.07.2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13.06.2014. i posl. br.: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., donesenih u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa u skladu s čl.502.c ZPP-a i čl.138.a ZZP/07;

- da navedene odluke suda, koje su donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, obvezuju ostale sudove u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, te se stoga nije provodio dokazni postupak u pogledu utvrđivanja ništetnosti ugovornih odredbi koje se odnose na kamatnu stopa promjenljivu u skladu s jednostranom odlukom tuženika;

- da je predmetni Ugovor o kreditu broj: 356-66/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, od 07.06.2006., unaprijed sastavljen od strane tuženika, kao tipski, standardiziran obrazac;

- da tuženik nije dokazao da bi se o ugovornim odredbama pojedinačno pregovaralo;

- da je predmetni Ugovor o kreditu broj: 356-66/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, od 07.06.2006. godine djelomično ništetan tj. u dijelu ugovornih odredbi kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po tom ugovoru promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika, i kojim je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak;

- da je provedena konverzija kredita sklapanjem Aneksa uz Ugovor o kreditu broj: 356-66/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, od 13.07.2016. (stranica 26-30),;

- da korisnik kredita koji je konvertirao kredit ima pravo na obeštećenje budući da provedenom konverzijom nije u cijelosti uspostavljena ravnoteža narušena nepoštenim ugovorim odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom tuženika i o valutnoj klauzuli u CHF, kao razliku između ukupnog iznosa koji bi joj pripadao s osnove ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije i uplaćenog iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita;

- da je financijskim vještačenjem izračunato da visina tužbenog zahtjeva tužiteljice prema tuženiku iznosi 8.459,49 eura po osnovi preplate po ništetnim ugovornim odredbama koje se odnose na kamatnu stopa promjenljivu u skladu s jednostranom odlukom tuženika, te 8.486,67 eura po osnovi preplate po ništetnim ugovornim odredbama o valutnoj klauzuli u švicarskim francima;

- da se tuženik u ovom postupku ne može smatrati poštenim stjecateljem;

- da za novčana potraživanja tužiteljice nije nastupila zastara;

- da tužiteljica nije dokazala postojanje pretpostavki za izmjenu čl.2 Aneksa uz Ugovor o kreditu broj: 356-66/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, od 19.07.2016. godine;

- da nije osnovan zahtjev tužiteljice da se naloži tuženiku izrada i dostava novog anuitetnog plana otplate sukladno izmjeni Aneksa uz Ugovor o kreditu broj: 356- 66/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, od 19.07.2016. godine.

71. Radi donošenja odluke o tužbenom zahtjevu sud je primijenio sljedeće odredbe:

- članak 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/2003, 46/2007 – dalje: ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora (na snazi do 06.08.2007.) koji propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (st.1.), te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (st.2.);

- članak 87. ZZP/03 koji propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništava (st.1.), te da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe (st.2.);

- članak 324. stavak 1. ZOO/05 koji propisuje da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen;

- članak 19.b Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015, 52/2016 i 128/2022) koji propisuje da konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR;

- članak 1111.st.1. i st.3. ZOO/05 koji propisuje da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi (st.1.), te da obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala (čl.3.);

- članak 1115. ZOO/05 koji propisuje da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva;

- članak 369. st.1. ZOO/05 koji propisuje ako bi zbog izvanrednih okolnosti nastalih nakon sklapanja ugovora, a koje se nisu mogle predvidjeti u vrijeme sklapanja ugovora, ispunjenje obveze za jednu ugovornu stranu postalo pretjerano otežano ili bi joj nanijelo pretjerano veliki gubitak, ona može zahtijevati da se ugovor izmijeni ili čak i raskine;

- Članak 370. ZOO/05 koji propisuje da strana koja je ovlaštena zbog promijenjenih okolnosti zahtijevati izmjenu ili raskid ugovora dužna je o svojoj namjeri obavijestiti drugu stranu čim sazna da su takve okolnosti nastupile, a ako to ne učini, odgovara za štetu koju je druga strana pretrpjela zbog toga što joj zahtjev nije bio na vrijeme priopćen.

72. Tužiteljica je, s jedne strane, uspjela dokazati, kao prethodno pitanje, činjeničnu i pravnu osnovanost svoje tražbine pozivom na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni br. P-1401/2012 od 04.07.2013. i presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13.06.2014. i broj: Pž-6632/2017- 10 od 14. lipnja 2018., donesenih u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa u skladu s članka 502.c ZPP-a i članka 138.a ZZP/07, dok tuženik, s druge strane, nije dokazao da je prilikom sklapanja ugovora pregovarao s tužiteljima o ugovornim odredbama koje se odnose na promjenjivost kamatne stope sukladno odluci tuženika, kao i o valutnoj klauzuli kojom je glavnica vezana uz švicarski franak, niti da se predmetni ugovor o kreditu ne može podvesti pod pravna i činjenična utvrđenja iz pravomoćnih sudskih odluka donesenih u postupku koji se vodio povodom povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, a na koje presude se tužitelj u ovoj pravnoj stvari poziva u svrhu dokaza svojih tvrdnji.

73. Nadalje, obzirom da je tužiteljica, s jedne strane, uspjela dokazati da konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR nije provedena na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednačio s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, sud stoga temeljem čl.19.b Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015, 52/2016 i 128/2022) utvrđuje da konverzijom kredita tužiteljima nije izvršena restitucija u cijelosti budući da provedenom konverzijom tužiteljica nije obeštećen uslijed ništetnosti odredaba o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, budući da je financijskim vještačenjem izračunato da visina potraživanja tužiteljice po osnovi preplaćene kamate iznosi 8.459,49 eura, a po osnovi promjene tečaja iznosi 8.486,67 eura.

Slijedom prethodno navedenog sud je temeljem čl.1111.st.1. i st.3. ZOO/05 prihvatio kao osnovan tuženi zahtjev iz točke I tužbe, te naložio tuženiku da tužiteljima isplati novčani iznos od 8.459,49 eura po osnovi preplaćene kamate, te po osnovi promjene tečaja iznosi od 8.486,67 eura, koje iznose je tuženik je naplatio bez valjane osnove, odnosno po osnovi koja je kasnije otpala, uslijed čega je odlučeno kao pod točkom I i točkom II izreke ove presude.

74. Budući da je u postupku utvrđeno kako je tuženik prilikom stjecanja novčanih iznosa od 8.459,49 eura po osnovi preplaćene kamate, te od 8.486,67 eura po osnovi promjene tečaja, bio nesavjestan, sud je temeljem članka 1115. ZOO/05 prihvatio kao osnovan i dio tužbenog zahtjeva kojim tužiteljica traži da joj se plati i zatezna kamata koja teče od dana plaćanja svakog pojedinog iznosa pa do isplate, uslijed čega je odlučeno kao pod točkom I i točkom II izreke ove presude.

75. Nadalje, budući da tužiteljica nije dokazala postojanje pretpostavki za izmjenu čl.2 Aneksa uz Ugovor o kreditu broj: 356-66/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, od 19.07.2016. godine, slijedom čega nije osnovan niti zahtjev tužiteljice da se naloži tuženiku izrada i dostava novog anuitetnog plana otplate sukladno izmjeni Aneksa uz Ugovor o kreditu broj: 356-66/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, od 19.07.2016. godine, sud je stoga temeljem čl.369st.1. i čl.370. ZOO/05 odbio kao neosnovane tužbene zahtjev iz točke III i točke IV tužbe, uslijed čega je odlučeno kao pod točkom III i točkom IV izreke ove presude.

76. Odluka o parničnom trošku temelji se na čl.154.st.2. ZPP-a o djelomičnom uspjehu u sporu u svezi s čl.155.st.1. ZPP-a kojim je propisano da će sud će prilikom odlučivanja o troškovima postupka stranci odrediti naknadu samo onih troškova koji su bili potrebni za vođenje parnice.

77. Tužiteljica je tužbom istaknula 4 tužbena zahtjeva, od kojih se 2 odnose na novčanu svotu iz točke I i točke II tužbe za isplatom iznosa od 8.459,49 eura po osnovi preplaćene kamate, te od 8.486,67 eura po osnovi promjene tečaja, što je uzeto kao vrijednost predmeta spora, te 2 tužbena zahtjeva koji se ne odnose na novčanu svotu iz točke III i točke IV tužbe.

78. Međutim tužiteljica nije naznačila vrijednost predmeta spora nenovčanih tužbenih zahtjeva, niti je sud rješenjem utvrdio vrijednost predmeta spora po čl.40.st.4. ZPP- a, pa se smatra se da je vrijednost predmeta spora svakog nenovčanog tužbenog zahtjeva 50.000,00 kuna / 6.636,14 eura, što za 2 nenovčana tužbena zahtjeva iznosi 13.272,28 eura.

79. Zbrojem vrijednosti tužbenih zahtjeva sud utvrđuje ukupnu vrijednost predmeta spora u visini od 30.218,44 eura.

80. Tužiteljica je u ovoj parnici uspjela u cijelosti tužbenim zahtjevom iz točke I tužbe od 8.459,49 eura, te s tužbenim zahtjevom iz točke II tužbe 8.486,67 eura, odnosno s ukupno 16.946,16 eura.

81. Tužiteljica je obzirom na istaknutu ukupnu vrijednost tužbenih zahtjeva koja je utvrđena u visini od 30.218,44 eura, te dosuđeni tužbeni zahtjev od 16.946,16 eura, uspjela u ovoj parnici u omjeru od 56%, dok je tuženik uspio u omjeru od 44%. Razlika uspjeha tužiteljice u sporu utvrđuje se u omjeru od 12%.

82. Sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine 37/2023 - dalje: Tarifa) Tbr.52.st.3. propisuje da kada sud odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka, dok je u Tbr. 54. propisano da vrijednost boda iznosi 2,00 eura.

83. Tužiteljici se utvrđuju pojedinačni troškovi kako slijedi:

- za sastav tužbe u visini od 500,00 eura po Tbr.7.toč.1. Tarife;

- za sastav tri obrazložena podneska od 09.09.2022, 06.12.2022. i 04.06.2023.. u ukupnom iznosu od 1.500,00 eura po Tbr.8.toč.1. Tarife;

- za zastupanje na 4 ročišta dana 09.09.2022., 07.12.2022. 06.02.2024. i 11.11.2024. u ukupnom iznosu od 2.000,00 eura po Tbr.9. toč.1. Tarife;

- PDV na obavljene radnje od 25% u ukupnom iznosu od 1.000,00 eura po Tbr.46. Tarife;

- troškove provedenog financijskog vještačenja u stvarno utrošenom iznosu od 329,95 eura jer sud ocjenjuje da je taj trošak bio potreban za vođenje postupka s obzirom da su navedenim dokaznim sredstvom tužiteljica uspjela dokazati visinu tužbenog zahtjeva, a koja je osporavana od strane tuženika;

- za sudsku pristojbu na tužbu u iznosu od 192,45 eura po Tar.br.1.st.1. Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi (Narodne novine 53/2019 i 92/2021).

84. Sukladno čl.11.st.1.toč.20. Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine 118/2018 i 51/2023) propisano je da su od plaćanja pristojbi oslobođeni tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, slijedom čega tužitelj u ovoj pravnoj stvari ne plaća sudsku pristojbu na prvostupanjsku presudu, a koje oslobođenje vrijedi od 20.05.2023. godine kada je na snagu stupio Zakon o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine 51/2023).

85. Ukupno priznata visina troškova parničnog postupka tužiteljici iznosi 5.522,40 eura, te joj pripada naknada dijela ukupnog troška koji odgovara postotku razlike uspjeha u sporu od 12%, što iznosi 662,69 eura, slijedom čega je sud temeljem čl.154.st.2. u vezi čl.155. ZPP-a odlučio kao pod točkom V izreke ove presude i naložio tuženiku da tužiteljici nadoknadi parnični trošak u iznosu od 662,69 eura.

86. Zakonska zatezna kamata na trošak parničnog postupka teče od dana donošenja prvostupanjske presude kojom je naloženo plaćanje troškova postupka sukladno čl.151.st.3. ZPP-a.

87. Visina stope zatezne kamate na trošak parničnog postupka određena je po čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023, 155/2023).

88. Sud je temeljem čl.328.st.1. ZPP-a odredio rok u trajanju od 15 dana u kojem je tuženik dužan dobrovoljno izvršiti činidbu.

U Bujama – Buie, 05. ožujka 2025.

Sudac:

Sven Babić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 (petnaest) dana od dana održavanja ročišta na kojem je presuda objavljena ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka prijepisa presude ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje. Žalba se podnosi ovome sudu, a o žalbi odlučuje županijski sud.

Dostaviti:

1. Tužiteljici, putem punomoćnica,

2. Tuženiku, putem punomoćnika.