Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Stalna služba u Valpovu

Kralja P. Krešimira IV br. 3

31550 Valpovo

Poslovni broj: P-934/2024-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, Stalna služba u Valpovu, po sucu Zvonimiru Rogić, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužiteljice ĐB, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupana po pun. Marijanu Belčić, odvjetniku iz Osijeka, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupan po pun. Hrvoju Matić, odvjetniku iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti dijela ugovornih odredbi i isplate, nakon održane i zaključene glavne javne rasprave 19. veljače 2025. na osnovi čl. 335. st. 4. Zakona o parničnom postupku ("Narodne Novine" broj 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 dalje: ZPP), a objavljene 5. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnim dio odredbi Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita br. [broj depozita]/2005 sklopljen 03.06.2005. između Slavonske banke d.d. Osijek, prednika tuženika i tužiteljice i to:

- čl. 6. st.1. Ugovora koja glasi: “…prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,50% jednokratno, unaprijed…“ i - čl. 8. st. 2. Ugovora koja glasi: “U tom slučaju Korisnik se kredita obvezuje izvršiti uplatu prema zaključnom obračunu Banke koja je ovlaštena zaračunati i naknadu sukladno poslovnoj politici Banke.“

II. N a l a ž e s e tuženiku Addiko bank d.d. Zagreb, Slavonska Avenija 6, OIB 14036333877, da tužiteljici ĐB, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], na ime naplaćene naknade za obradu kredita isplati iznos od 218,83 € sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 10.06.2005. do 31.07.2015. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, od 01.08.2015. do 31.12.2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 01.01.2023. do 31.12.2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01.01. 2024.godine pa nadalje do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. N a l a ž e s e tuženiku Addiko bank d.d. Zagreb, Slavonska Avenija 6, OIB 14036333877, da tužiteljici ĐB, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], na ime naplaćene naknade za prijevremenu otplatu kredita isplati iznos od 66,36 € sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 28.11.2014. do 31.07.2015. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, od 01.08.2015. do 31.12.2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 01.01.2023. do 31.12.2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01.01. 2024.godine pa nadalje do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

IV. N a l a ž e s e tuženiku da tužiteljici naknadi trošak postupka u iznosu od 1.125,00 € sa zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude tj. 5. ožujka 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana, dok se tužiteljica s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu troškova postupka u iznosu od 106,20 € o d b i j a .

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je sa Slavonskom bankom d.d. Osijek (pravni prednik tuženika) 3. lipnja 2005. sklopila Ugovor o namjenskom kreditu bez depozita br. [broj depozita]/2005, prema kojem joj je tuženik kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 23.000,00 CHF po srednjem tečaju za devize Slavonske banke d.d. Osijek na dan korištenja kredita, na rok otplate od 10 godina .

1.1. Predmetnim tipskim Ugovorom u čl. 6. ugovorena je naknada za obradu zahtjeva kredita i to u iznosu 1,50% jednokratno, unaprijed od ukupnog iznosa kredita. Tuženik joj je prilikom isplate kredita 09.06.2005. naplatio naknadu za obradu zahtjeva kredita u iznosu od 1.648,74 kn, a koja protuvrijednost, prema fiksnom tečaju konverzije HRK u EUR utvrđenog Zakonom o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj, iznosi 218,83 €.

1.2. Navodi da je odredbom čl. 8. st. 2. predmetnog Ugovora ugovoreno da se može izvršiti prijevremena otplata kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi tuženik. Tuženik joj je 27.11.2014. naplatio naknadu za prijevremeno zatvaranje kredita u iznosu od 500,00 kn, a koja protuvrijednost, prema fiksnom tečaju konverzije HRK u EUR utvrđenog Zakonom o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj, iznosi 66,36 €.

1.3. Ističe da se o ugovornim odredbama za tzv „ulaznu i izlaznu naknadu“ nije pojedinačno pregovaralo, već su iste kao takve unaprijed formulirane i od strane tuženika (banke) implementirane u tipskom ugovoru na koji ona kao potrošač nije imala utjecaja. Nije joj bila razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade i usluga na ime kojih se ista naplaćuje. Navedene odredbe nisu bile ugovorene u dobroj vjeri te su suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, zbog čega su iste nepoštene i ništetne te ne proizvode pravni učinak.

1.4. S obzirom da je tuženik temeljem gore navedenih nepoštenih odredbi o ulaznoj i izlaznoj naknadi u predmetnom ugovoru iste naplatio i time stekao ne pripadajuću imovinsku korist, navedeni je kao nepošten stjecatelj, sukladno čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 – dalje ZOO) takove dužan vratiti zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama. Stoga predlaže da sud usvoji tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti ističući prigovor zastare i prigovor tijeka kamata.

2.1. Navodi da je u ugovoru potpuno jasno, lako razumljivo i uočljivo navedeno kako se od iznosa kredita odbijaju jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,50% iznosa kredita, stoga sporni čl. 6. ne podliježe testu nepoštenosti (članak 84. ZZP-a). Predmetna odredba ne samo da je gramatički razumljiva već ispunjava i uvjet predvidljivosti te daje mogućnost tužiteljici da na temelju točnih i razumljivih kriterija utvrdi ekonomske posljedice koje za nju proizlaze iz sporne odredbe. Predmetnu ugovornu odredbu sastavio je u skladu sa zahtjevom tržišne transparentnosti koja omogućuje tužiteljici da na tržištu usporedi druge ponude za prodaju iste robe ili iste usluge. Način na koji je predmetna odredba napisana nesporno daje mogućnost tužiteljici da sagleda sve učinke sklapanja ugovora o kreditu pa tako i činjenicu da će prilikom isplate biti naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu 1,50% (ugovorna transparentnost).

2.2. Navodi da, kao i svaka druga kreditna institucija, prilikom odobravanja kredita ima troškove koji su određeni kroz paušalnu naknadu. Troškovi obrade, zajedno s ugovorenom kamatom, predstavljaju cijenu predmetnog kredita jer pruža uslugu kreditiranja (za koju je cijena određena ugovornom kamatom) te uslugu obrade tog kredita (za koju je cijena određena naknadom za obradu kredita). Smatra kako ima pravo naplatiti usluge koje pruža. Činjenica što obrada kredita ulazi u redovni opis posla zaposlenika banke to pravo ne umanjuje niti spornu odredbu čini ništetnom. Njegova djelatnost je puno šira od samog kreditiranja i on bi svaki proizvod i uslugu koju pruži morao smjeti i naplatiti jer se financira upravo kroz naknade, a zbir svih naknada je izvor iz kojeg se, između ostalog, isplaćuju plaće radnicima čiji je onda opis poslova i obrada kreditnih zahtjeva. Iz sadržaja ugovora i načina na koji su njegove odredbe sistematizirane, nije vidljivo da bi se radilo o sporednoj odredbi, „drugim“ troškovima ili ičemu što bi ukazivalo na supsidijarnost same odredbe i naknade. Naprotiv, troškovi obrade kredita jasno su definirani i smatra da ne bi smjelo biti upitno da se radi o dijelu cijene kredita koji se odnosi na konkretnu uslugu – obradu i odobrenje kreditnog zahtjeva.

2.3. Nesporno je da se u ovom slučaju radi o tipskom ugovoru (što samo po sebi ne dovodi do zaključka kako se u vezi s ugovornim odredbama nije moglo pregovarati). Međutim, pregovaračka moć potrošača se ogleda u njegovom pravu da odabere između različitih ugovornih proizvoda tuženika, njihove cijene te usporedi ponudu na tržištu kako bi odabrao ekonomski i pravno za njega najprihvatljiviju ponudu. Tužiteljica je prilikom sklapanja ugovora o kreditu ovisila jedino o svojoj slobodnoj volji te je mogla sama odlučiti odgovara li mu ta odredba. Riječ je o naknadi koja se naplaćuje odmah prilikom puštanja kredita u tečaj i tužiteljica je bila upoznata s tom odredbom od prvog trenutka pregovora o uvjetima kredita. Tužiteljica je samostalno procjenjujući rizike, odabrala sklopiti ugovor o kreditu s tako ugovorenim troškovima obrade očito iz razloga jer je taj model u vrijeme sklapanja ugovora za tužiteljicu bio najpovoljniji.

2.4. Nejasno je zbog čega tužiteljica smatra da bi ugovorena odredba bila nepoštena i nedopuštena te u čemu bi se sastojao njegov propust. Tužiteljica samo paušalno navodi da je ta odredba suprotna Zakonu o zaštiti potrošača jer je unaprijed formulirana. O svim relevantnim okolnostima obavijestio je tužiteljicu pri sklapanju ugovora o kreditu, kao i upozorio na činjenicu da će se troškovi obrade odmah naplatiti. To je uostalom i potpuno životno logično jer nije riječ o nekakvoj obvezi koja je nenadano iskrsnula nakon proteka nekoliko godina ispunjavanja ugovora, nego je riječ o jednokratnoj obvezi koja je ispunjena odmah prilikom puštanja novaca te je tužiteljica već u tom trenutku bila svjesna te obveze.

2.5. Ističe kako su neosnovani navodi tužiteljice da ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita treba sadržavati strukturu troškova, tj. od čega se isti sastoje, a da je u suprotnom takva odredba nepoštena te u konačnici i ništetna. Takva obveza za kreditne institucije nije postojala u vrijeme sklapanja ugovora, a ne postoji niti danas. Osim toga, i Sud Europske unije je u svojoj praksi zauzeo jasan stav da u ugovorima o kreditu nije potrebno navesti što čini trošak obrade kredita.

2.6. Ukazuje kako je sporna odredba ugovorena sukladno tada važećim propisima, a ugovaranje naknade za prijevremenu otplatu kredita uobičajena je praksa u bankarskom poslovanju. Tako je u čl. 1024. ZOO-a određeno da je korisnik kredita (ovdje tužitelj) dužan naknaditi štetu ako ju je davatelj kredita (ovdje tuženik) pretrpio, te da banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti. Naknada takve vrste nije bila zabranjena, niti je tuženik u bilo kojem smislu s namjerom, a pogotovo ne maliciozno, zaobilazio neku odredbu kojom bi isto bilo nedopušteno ili ograničeno. Dapače, iz činjenice da je zakonodavac naknadno izrijekom propisao pravo kreditorima ugovarati i naplatiti istovrsne naknade (Zakonom o potrošačkom kreditiranju), proizlazi kako je takvo ugovaranje bilo legitimno i dozvoljeno te ni po čemu nepošteno. Ugovorom za tužitelja je predviđena mogućnost učiniti kredit dospjelim u cijelosti, odnosno izmijeniti rok dospijeća i način otplate. U takvom slučaju, za banku nastaje šteta, a naknada za prijevremenu otplatu kredita je unaprijed ugovorena jer bi utvrđivanje stvarno nastalog troška i iznosa štete bilo povezano s nerazmjernim troškovima. Naime, kreditor sredstva koja isplaćuje kao predmet, odnosno iznos kredita, osigurava vlastitim zaduživanjem ili pozajmicom (putem depozita štediša, zajmom kojeg će osigurati dioničari ili zaduživanjem na financijskom tržištu). Međutim, za razliku od tužiteljice, nema mogućnost prijevremenog povrata sredstava, već je do kraja ugovorenog perioda dužan plaćati kamatu, čime mu nastaje šteta. Također, uslijed prijevremene otplate ostvaruje u tom trenutku neplanirani i neočekivani priljev novca koji ne može istovremeno plasirati s obzirom na hiperlikvidnost financijskih tržišta. Stoga je sredstva prisiljen položiti kod Citibank i/ili Deutsche Bank, i za to plaćati negativnu kamatu, čime mu također nastaje šteta.

2.7. Kako banke u praksi novac iz kojeg plasiraju kredite dobivaju po visokim kamatama te ih uračunavaju u kamatu koju naplaćuju po kreditu, trpi štetu koja predstavlja razliku između kamate koju je dužan plaćati svojim zajmodavcima i kamate koju može naplatiti novim kreditom kojeg plasira svojim korisnicima. O pitanju dopuštenosti naknade za prijevremenu otplatu kredita Europska komisija je zauzela stav kako banke imaju pravo na naplatu naknade jer na razini statističke vjerojatnosti trpe štetu i imaju troškove u slučaju prijevremene otplate kredita. Smatra kako poštenost sporne odredbe uopće nije dopušteno procjenjivati. Ističe kako je dokazao da je postupao sukladno propisima te da mu je nastala šteta, kao i da sporna naknada predstavlja upravo unaprijed ugovorenu naknadu štete. Osim toga, tužiteljica ne može isticati ništetnost čl. 8. Ugovora budući da je ugovor u cijelosti ispunjen.

2.8. Pored toga, prigovara i postavljenom zahtjevu za plaćanjem kamatne stope od dana plaćanja predmetnih naknada pa do isplate. Sukladno čl. 1115. ZOO-a zatezne kamate vraćaju se od dana stjecanja samo ako je stjecatelj nepošten, a inače od dana podnošenja zahtjeva, u ovom slučaju tužbe. Sudska praksa nepoštenje (nesavjesnost) stjecatelja veže uz to je li neosnovano osiromašeni zahtijevao vraćanje stečenog bez osnove prije podnošenja tužbe. U ovom postupku tužiteljica nije dokazala da je prije podnošenja tužbe zahtijevala vraćanje stečenog bez osnove.

2.9. U odnosu na zahtjev za povratom spornih naknada, ističe kako se kod ništetnosti primjenjuju pravila o stjecanju bez osnove pa je zastarni rok pet godina od dana plaćanja pa je potraživanje tužiteljice u odnosu na isplatu u zastari.

3. Tužiteljica se u podnesku od 5. prosinca 2024. očitovala na navode iz odgovora na tužbu tuženika. Ističe da se sustav zaštite uspostavljen Direktivom 93/13 temelji na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja robe ili pružatelja usluga (osobito u vidu razine obaviještenosti). Po stavu Suda EU zahtjev jasnog i razumljivog teksta iz čl. 5 Direktive ne pretpostavlja samo gramatičku razumljivost ugovorne odredbe o naplati naknade za odobrenje kredita za potrošača, već i da: “ugovor transparentno opisuje konkretan način funkcioniranja mehanizma na koji se ista odnosi kao i odnos između tog mehanizma i onoga predviđenog drugim odredbama” (toč.67. Presude Suda EU u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 od 16.7.2020.) i to tako da potrošač na temelju preciznih i razumljivih kriterija može procijeniti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze. Stoga, sukladno stajalištu Suda EU, u svakom pojedinom postupku nacionalni Sud mora ispitati: jasnoću i razumljivost odredbe s obzirom na sve činjenične elemente i informacije koje je tuženik kao davatelj kredita pružio tužitelju kao korisniku kredita prilikom pregovaranja o sklapanju predmetnog ugovora o kreditu. Ukazuje da se sukladno stajalištu Suda EU kao ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom “glavni predmet ugovora” trebaju shvatiti samo one koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora i koje ga kao takve određuju, dok se sve ostale odredbe imaju smatrati akcesornima pa stoga ni okolnost da je naknada za otvaranje kredita ili prijevremeno zatvaranje kredita eventualno bila uključena u trošak istoga ne znači i da ista predstavlja njegovu bitnu činidbu niti da iste ulaze u odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene pa posljedično te odredbe nisu isključene, već podliježu provođenju testa (ne)poštenosti prilikom provođenja kojega se mora preispitati iznos naplaćene naknade i zauzvrat pružene usluge. Stoga, činjenica da je trošak ulazne i izlazne naknade bio određen u postotku od odobrenog iznosa kredita, a ne u nominalnom iznosu, potvrđuje kako istim naknadama nisu bili “pokriveni” bilo kakvi eventualno nastali stvarni troškovi koje bi tuženik imao pri odobravanju / zatvaranju kredita jer takovi ni u kojem slučaju nisu determinirani visinom odobrenih kredita. Smatra i da troškovi tzv. ulazne naknade, ako su i postojali, nikako nisu smjeli pasti na njen teret jer je tuženik financijska institucija kojem odobravanje kredita predstavlja jednu od usluga koju isti redovito pruža te je navedeni stoga bio dužan organizirati svoje poslovanje na način da eventualno nastale troškove u postupku odobravanja kredita ukalkulira i podmiri iz kamate koju je naplaćivao prilikom otplate kredita.

3.1. U odnosu na ništetnost ugovorne odredbe o tzv. izlaznoj naknadi navodi da naknada za prijevremenu otplatu ne predstavlja stvarno nastale troškove izvršenog zatvaranja kredita već da obveza korisnika kredita na naknadu štete stoji u vezi s mogućnošću da davatelj kredita pretrpi štetu uslijed vraćanja kredita prije roka određenog za vraćanje, a navedeno tim više iz razloga što bi po tuženiku “izrada obračuna takvih troškova tobože predstavljala nerazmjeran trošak davatelju kredita” radi čega je istome „efikasnije“ bilo u cijelosti prebaciti teret na korisnika kredita.

3.2. Pravo na prijevremenu otplatu kredita ne može biti izjednačeno s neispunjenjem obveze, zakašnjenjem s ispunjenjem obveze ili pak s neurednim ispunjenjem obveze slijedom čega naknada za prijevremenu otplatu kredita po svom karakteru i sadržaju ne može predstavljati ugovornu kaznu. Pravo na prijevremenu otplatu kredita predstavlja ovlaštenje korisnika kredita čijim izvršenjem isti ne vrši protupravnu radnju pa stoga po pravilima o odgovornosti za štetu navedeni banci može dugovati isključivo naknadu stvarno pretrpljene štete (ako je takova uopće postojala), a ne i izmaklu dobit.

3.3. Kako ni sam tuženik u čitavom odgovoru na tužbu nije čak niti pokušao obrazložiti na što se odnosi iznos naplaćene naknade za prijevremeno zatvaranje kredita, opravdano je za zaključiti da ista, neovisno o tom kako je tuženik nazivao, ne predstavlja ništa drugo, nego upravo nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje je prema ugovoru banka očekivao dobiti do kraja trajanja predmetnog ugovora, odnosno naknadu neostvarenih kamata (tj. izmakle dobiti). Stoga je navedena ugovorna odredba temeljem koje je tuženik izvršio protupravnu naplatu radi prijevremene otplate kredita (u smislu čl.332.st.1.ZOO-a) suprotna prisilnim propisima (čl. 1024. st.4. ZOO/05 i čl. 6. ZOO/05) i načelu zabrane zlouporabe prava budući da se sudionici u obvezno-pravnom odnosu moraju u ostvarivanju svojih prava uzdržavati od ponašanja kojima bi bilo otežano ispunjenje obveza drugom sudioniku, a njoj je ovakvom naplatom naknade bilo otežano ispunjenje ugovora prije roka koje predstavlja njezino zakonsko pravo.

3.4. Ističe kako ciljevi Direktive vijeća Europske zajednice 93/13/EEZ od 5.4. 1993.g. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima nisu implementirani isključivo u Zakon o zaštiti potrošača već i u odredbe članaka 295. i 296. ZOO-a i to, radi ostvarenja zaštite jednakosti prava šireg kruga sudionika obveznopravnih odnosa (čl.16. ZOO-a) u ugovaranju općih uvjeta ugovora. Imajući u vidu navedene odredbe zakona razvidno je kako je u svakom pojedinom slučaju potrebno utvrditi je li riječ o odredbama suprotnim načelu savjesnosti i poštenja te jesu li te odredbe prouzročile očitu neravnopravnost u pravima i obvezama ugovornih strana, odnosno ugrožavaju li navedene odredbe postizanje svrhe sklopljenog ugovora. Ukazuje kako je analizom predmetnog Ugovora o kreditu razvidno je da je tekst istoga sastavljen u banci (od strane tuženika), potpisan i predan klijentu radi solemnizacije ugovora, kako je isti formulirani, tipski ugovor koji sadrži skup ugovornih klauzula određenih kao model za sklapanje budućih ugovora, odnosno kako je istim bila isključena mogućnost pregovaranja o pojedinim elementima ugovora.

3.5. U odnosu na prigovore zastare potraživanja ističe da se zastara restitucijskog zahtjeva kod potrošačkih ugovora u slučaju ništetnosti računa od takovog utvrđenja, a ne od izvršnog plaćanja (VSHR br. Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020., Gž-1213/2021-2 od 25.10.2021.g. Županijski sud u Puli).

3.6. Slijedom svega navedenog ostaje kod tužbe i tužbenoga zahtjeva.

4. Sud je u dokaznom postupku saslušao tužiteljicu te izvršio uvid u materijalnu dokumentaciju priloženu spisu.

5. Tužiteljica ĐB ostajući u cijelosti kod tužbe i tužbenog zahtjeva iskazala je da je Ugovor o kreditu zaključila s bivšom Slavonskom bankom u Poslovnici u Vukovaru čiji je bila klijent. Pregovarala je s jednom ženskom djelatnicom koja joj je rekla da je najpovoljniji kredit u CHF i nije joj nudila drugi kredit. Nije ju upozorila da HNB ne štiti tečaj kune u odnosu na tečaj CHF kao što to čini u odnosu na euro. Pribavila je podatke o plaći i popunila zahtjev za kredit, a banka je sačinila ugovore po svojim uvjetima. Nije mogla utjecati na uvjete kredita kao ni na ulaznu niti izlaznu naknadu. Sačinjene ugovore odnijela je na ovjeru kod javnog bilježnika u Vukovaru i Ugovor nije detaljno čitala jer ju je zanimalo samo visina kredita, rok vraćanja i visina rate kredita. Javni bilježnik joj nije tumačio pojedine odredbe ugovora već joj je samo izvršio ovjeru potpisa. Ugovore je vratila u banku i kredit joj je ubrzo odobren, a nije joj isplaćen na ruke već je iskorišten za zatvaranje kredita koji je njezin suprug podigao u toj banci. Nitko ju nije upozoravao da zbog promjenjivosti kamatnih stopa, tečaja i valute rate mogu biti povećane. Početna rata joj je bila oko 1.150,00 kn da bi se nakon toga znatno povećala na iznos od oko 1.600,00 kn. Ne bi ispunjavala uvjete za kredit da joj je početna rata trebala iznositi 1.600,00 kn. Dobila je obavijest od banke za povećanje rate kredita i novi otplatni plan 2010. te je nastavila plaćati povećane rate. Poznato joj je da je Slavonsku banku naslijedila Hypo Alpe Adria Bank, a tu banku sadašnja Addiko Bank čiji klijent više nije. Navela je da nije gledala čl. 6. Ugovora gdje je navedeno da obrada kredita iznosi 1,50 % jednokratno unaprijed, a što danas iznosi 218,83 €. Nije obraćala pozornost na naplatu obrade kredita jer joj novac od kredita nije ni isplaćivan izravno već je prenijet za zatvaranje kredita njenog supruga. Odlučila je zatvoriti predmetni kredit otplatom preostalog dijela odjednom na način da je došla u banku i morala je za zatvaranje tog kredita platiti tzv. izlaznu naknadu u iznosu od 66,36 €. Nije mogla utjecati na odredbe čl. 6 i 8. Ugovora o kreditu jer je to odluka banke i način njihovog poslovanja vezano za ulazne i izlazne naknade. Poslije otplate kredita i plaćanja izlazne naknade, dobila je potvrdu od banke da je kredit u cijelosti otplaćen. Ne zna na koji način je izvršena naplata za prijevremeno zatvaranje kredita niti joj je usmeno rečeno da će se naplaćivati nekakva naknada. Nije gledala tarife banke vezano za pružanje bilo kakvih usluga klijentima.

6. Sud među strankama smatra neprijepornim i utvrđenim i to:

- da su Slavonska banka, pravni prednik tuženika, i tužiteljica sklopili 03.06.2005. Ugovor o namjenskom kreditu bez depozita br. [broj depozita]/2005;

- da je čl. 6. st.1. Ugovora ugovoreno da se tužiteljica obvezuje platiti naknadu prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga a koja iznosi 1,5 % jednokratno, unaprijed;

- da je čl. 8. st. 2. Ugovora ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje izvršiti uplatu prema zaključnom obračunu Banke koja je ovlaštena zaračunati i naknadu sukladno poslovnoj politici banke;

- da je 9. lipnja 2005. naplaćena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 1,50 % iznosa kredita, odnosno u iznosu od 218,83 €, dok je 27. studenog 2014. naplaćena naknada na ime obračuna troška kod prijevremenog zatvaranja u iznosu od 66,36 €.

7. Među strankama je prijeporno i to:

- da li su ništetne odredbe čl. 6.st.1. i čl. 8.st.2. predmetnog Ugovora;

- da li tužiteljica ima pravo na restituciju temeljem navodno ništetnih predmetnih odredbi ugovora;

- da li je osnovan tuženikov istaknuti prigovor zastare potraživanja i prigovor tijeka kamata.

8. Analizirajući navode tužbe i odgovora na tužbu tuženika, iskaz tužiteljice, materijalnu dokumentaciju priloženu spisu, svaki dokaz posebno, sve dokaze zajedno, kao i rezultat cjelokupnog postupka, sud smatra u cijelosti osnovanim tužbeni zahtjev tužiteljice opisan kao u izreci presude.

9. Sadržaj Ugovora o kreditu zaključenog između tužiteljice i tuženika nije prijeporan, prijeporna je odredba čl. 6. st.1. Ugovora kojim je ugovorena naknada za obavljanje bankarskih usluga i to jednokratno u iznosu od 1,50 % unaprijed kao i odredba čl. 8. st.2. Ugovora kojim je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita sukladno poslovnoj politici banke.

10. Sud smatra utvrđenim da je tužiteljica bila upoznata o obvezi plaćanja naknade za obradu kredita i da je visina te naknade 1,50 % iznosa kredita. Međutim, tužiteljica je u svom iskazu navela da nije bila informirana na što konkretno se ta naknada odnosi te da o naknadi nije mogla pregovarati. Isto tako prilikom otplate kredita navela je da joj nije bilo rečeno da će se naplaćivati naknada te ne zna na koji je način izvršena naplata za prijevremeno zatvaranje kredita, ali tek kada je sve platila, dobila je potvrdu od banke da je kredit u cijelosti riješen.

11. Stoga su predmetne odredbe nepoštene i ništetne. Nepoštenost sud nalazi iz razloga što je predmetni ugovor tipizirani ugovor prema kojem korisnik kredita nema nikakvog utjecaja osim prihvatiti ga ili ne, tj. bio je ovisan o novcu potrebnom za zatvaranje drugog kredita pa je u konkretnom slučaju banka jača strana koja određuje pravila igre tako i naknade sukladno vlastitoj odluci na koju korisnik kredita nema nikakvog utjecaja.

12. Naime, iz navedene odredbe proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbe prema kojima se prilikom prvog korištenja kredita naplaćuje naknada od iznosa kredita i to jednokratno 1,50 % te u slučaju prijevremene otplate kredita tužiteljica se obvezuje izvršiti uplatu prema zaključnom obračunu banke koja je ovlaštena zaračunati i naknadu, sukladno poslovnoj politici banke.

13. Prema odredbi čl. 96. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, dalje ZZP) ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

14. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Ako se pojedinačno pregovaralo o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi, a cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, to neće utjecati na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Isto propisuje odredba čl. 49. ZZP-a/2014. Tuženik tu činjenicu nije uopće dokazivao.

15. Prema čl. 295. ZOO-a opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove.

16. S obzirom na navedeno, jasno je da se o odredbama akata kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati, a što znači da se nije moglo niti pojedinačno pregovarati o spornim odredbama ugovora.

17. Budući da iz predmetnog ugovora očito proizlazi da je predmetni ugovor prethodno pripremio tuženik, odnosno da se radi o tipskom ugovoru, to je očito da se o odredbama tog ugovora pa tako i o odredbama općih akata banke, kao i o izmjenama i dopunama tih akata, po prirodi stvari i nije pojedinačno pregovaralo, a niti se moglo pojedinačno pregovarati. S obzirom da je tužiteljica na temelju čl. 6.st.1. Ugovora o kreditu platila tuženiku naknadu u visini kako je to ranije navedeno, to je očito da je ista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača - tužiteljice, a što znači da je nepoštena navedena odredba čl. 6. st.1. Ugovora o kreditu, primjenom čl. 81. st.1. ZZP-a te ništetna u smislu čl. 87. st. 1. ZZP- a.

18. Osim toga, sud prihvaća navode tužiteljice da tuženik, kao banka, ima pravo na vraćanje glavnice kredita, na naplatu ugovorenih kamata te na naknade koje su stvarne odnosno za koje postoji dokaz da je banka imala određene troškove pa ih je onda imala pravo i naplatiti. Kod prijevremene otplate kredita, potpuno je jasno da banka ima pravo naplatiti preostalu glavnicu i kamatu koja je nastala do dana prijevremene otplate, ali nema pravo naplaćivati nikakvu dodatnu naknadu odnosno buduću nedospjelu dobit uslijed toga što je kredit otplaćen prijevremeno.

19. Stoga se tužiteljica ispravno poziva na zajedničku presudu Ustavnog suda od 13. srpnja 2023. br. U-III-3231/22 i dr. kojom je presuđeno da banke nisu smjele ugovarati i naplaćivati tzv. izlazne naknade za prijevremenu otplatu kredita bez obzira na valutu kredita i da takve naknade moraju biti vraćene potrošačima, pri čemu je nebitno jesu li banke ugovarale točan postotak od preostale glavnice, ili su ugovarale da će se naknada naplatiti prema tarifi banke.

20. Kako su ništetne odredbe i to čl. 6.st.1. i čl. 8.st.2. Ugovora o kreditu, te se odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi. Odnosno, sukladno članku 323. ZOO-a tuženik je dužan vratiti tužiteljici ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom. Dakle, tužiteljica ima pravo na isplatu naknade za obradu kredita u iznosu od 218,83 €, a koja je naplaćena 09.06.2005. kao i na isplatu naknade na ime obračuna troška kod prijevremenog zatvaranja u iznosu od 66,36 € koja je naplaćena 27.11.2014. Stoga je sud prihvatio tužbeni zahtjev i odlučio kao pod toč. II. i III. izreke presude.

21. U odnosu na tuženikovo osporavanje tijeka zateznih kamata, sud u cijelosti prihvaća navode tužiteljice da se tuženik ima smatrati nepoštenim stjecateljem od dana naplate predmetnih naknada te sukladno čl. 1115. ZOO-a tužiteljica osnovano potražuje iznos zateznih kamata na iznos plaćene naknade za obradu kredita i naknade za prijevremenu otplatu kredita od dana plaćanja istih.

22. Neosnovan je prigovor zastare tuženika, jer je člankom 328. ZOO-a propisano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa ne može zastarjeti zahtjev tužiteljice kojim traži utvrđenje ništetnosti čl. 6. i 8. Ugovora o kreditu. U odnosu na zahtjev za isplatu ističe se da se radi o restitucijskom zahtjevu te je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje broj: Su-IV-47/2020 prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO-a, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, a što je u konkretnom slučaju donošenjem ove presude.

23. Odluka o kamatama zasniva se na odredbi čl. 29. ZOO-a.

24. Odluka o parničnom trošku zasniva se na odredbi čl. 154 st. 1. i čl. 155. ZPP-a.

25. Tužiteljica, koja je ovu parnicu dobila u cijelosti, potražuje troškove u iznosu od 1.231,20 €, a priznati su joj troškovi postupka u iznosu od 1.125,00 €, a koji se sastoje i to: iznosa od 200,00 € ime sastava tužbe po Tbr. 7/1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („NN“, br. 138/23 dalje: Tarife), iznosa od 200,00 € na ime sastava obrazloženog podnesaka po punomoćniku od 05.12.2024. po Tbr. 8/1. Tarife, dva iznosa od po 200,00 € na ime pristupa punomoćnika na ročišta održana 22.01.2025. i 19.02.2025. sve po Tbr. 9/1. Tarife, iznosa od 100,00 € na ime pristupa punomoćnika na ročište za objavu presude po Tbr. 9/3. Tarife te iznosa od 225,00 € na ime 25 % PDV-a na iznos od 900,00 €.

25.1. Sud tužiteljici nije priznao troškove sudskih pristojbi na tužbu i presudu u ukupnom iznosu od 106,20 € jer sukladno čl. 11. toč. 20. Zakona o sudskim pristojbama, tužiteljica je oslobođena od plaćanja istih.

26. Slijedom svega iznijetog, sud je odlučio kao u izreci ove presude.

U Valpovu 5. ožujka 2025.

Sudac

Zvonimir Rogić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku 15 dana, od dana objave presude. Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka, putem ovoga suda, nadležnom županijskom sudu.

Dostaviti:

1. Pun. tužitelja

2. Pun. tuženika