Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj: P-739/2024-12

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci, po sucu Damiru Vinketi, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice ĆJ iz [adresa] (čiji je OIB: [osobni identifikacijski broj]) zastupana po punomoćnicima Saši Poldanu odvjetniku iz Rijeke, Jadranski trg 4/II i drugi, protiv tuženika GJ iz [adresa] (čiji je OIB: [osobni identifikacijski broj]) zastupanog po punomoćnicima odvjetniku Zoranu Vukiću i drugi iz Odvjetničkog društva Vukić i partneri d.o.o. iz Rijeke, Nikole Tesle 9/V-VI, radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, vrijednost predmeta spora 1.327,36 €, nakon zaključene javne, glavne rasprave dana 28. siječnja 2025. u prisutnosti tužiteljice ĆJ, punomoćnice tužiteljice ĆJ, tuženika GJ i punomoćnika tuženika GJ, dana 5. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Proglašava se nedopuštenom ovrha - pljenidba i prijenos novčanih sredstava tužiteljice ĆJ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] temeljem zahtjeva za izravnu naplatu tuženika GJ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] od dana 14. studenog 2016. godine i bjanko zadužnice od dana 11. ožujka 2014. godine potvrđene istog dana od strane javnog bilježnika Nataše Šuran pod posl.br. OV-1490/14 u iznosu od 65.034,17 € sa zakonskom zateznom kamatom sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima od 11.09.2016. pa do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, potom od dana 01.01.2023. pa do dana 29.12.2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, te od dana 30.12.2023. godine pa do dana isplate za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

II. Nalaže se tuženiku GJ iz [adresa] (čiji je OIB: [osobni identifikacijski broj]) da tužiteljici ĆJ iz [adresa] (čiji je OIB: [osobni identifikacijski broj]) naknaditi troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 2.767,13 € sa zateznim kamatama koje teku od dana presuđenja 5. ožujka 2025. uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine pa do isplate, u roku od 15 dana, dok se tužiteljica ĆJ odbija s ostatkom zatraženog parničnog troška.

Obrazloženje

1. Dana 02. prosinca 2021. zaprimljena je tužba tužiteljice ĆJ koja tvrdi da je dana 10. studenog 2021. godine podnijela naslovu prijedlog za donošenje rješenja sukladno čl. 210. st. 1. Ovršnog zakona odnosno prijedlog za donošenje rješenje kojim će se pljenidba i prijenos novčanih sredstava temeljem zahtjeva za izravnu naplatu ovrhovoditelja ovdje tuženika GJ od dana 14. studenog 2016. godine i bjanko zadužnice od dana 11. ožujka 2014. godine potvrđene istog dana od strane javnog bilježnika Nataše Šuran pod posl.br. OV-1490/14, proglasiti nedopuštenim. Naslovni je sud, postupajući po podnesenom prijedlogu, dana 23. studenog 2021. godine donio zaključak posl.br. Ovr-1507/2021 kojim je uputio ovršenika, ovdje tužiteljicu ĆJ, da u roku od 15 dana od dana dostave tog zaključka pokrene parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom zbog razloga iz članka 50. stavka 1. točka 7. i 9. Ovršnog zakona te stoga tužiteljica ĆJ i podnosi ovu tužbu. U dokaz navedenog tužiteljica ĆJ predlaže izvršiti uvid u prijedlog od dana 10. studenog 2021. godine, zatim zaključak posl.br. Ovr-1507/2021 od dana 23. studenog 2021. godine te pribava i uvid u spis posl.br. Ovr-1507/2021. Naglašava se da tužiteljici ĆJ je temeljem Zahtjeva za izravnu naplatu ovrhovoditelja GJ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj]/0187, izvršena blokada njezinih računa kod banaka za ukupan trenutni iznos glavnice od 500.000,00 kn i kamata 268.135,00 kn, odnosno ukupno preostalo za naplatu 768.135,00 kn glavnica, kamata, naknada). Zapljena je izvršena temeljem bjanko zadužnice od dana 11. ožujka 2014. godine koja je potvrđena od strane javnog bilježnika Nataše Šuran u [adresa] istoga dana pod posl.br. OV-1490/14. U dokaz navedenih tvrdnji tužiteljica ĆJ predlaže da se izvrši uvid u: a) Očevidnik neizvršenih osnova za plaćanje bez specifikacije naplate od dana 05. studenog 2021. godine, b) Zahtjev za naplatu po zadužnici od dana 14. studenog 2016.godine i c) Bjanko zadužnica od 11. ožujka 2014. godine koja je potvrđena od strane javnog bilježnika Nataše Šuran u [adresa] istoga dana pod posl.br. OV-1490/14. Međutim tužiteljica ĆJ ističe da ona nije tuženiku GJ dužna nikakav iznos, a posebno ne iznos od 500.000,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama. Naime, tuženik GJ je neistinito popunio bjanko zadužnicu i istu podnio na naplatu za puni iznos za koji je ista izdana iako nikakvo dugovanje tužiteljice ĆJ prema tuženiku GJ ne postoji. Naime, tužiteljica ĆJ je dana 11. ožujka 2014. godine pozajmila od tuženika GJ iznos od 30.000,00 kn kojeg dana je ista ovjerila svoj potpis na bjanko zadužnici i istu predala tuženiku GJ kao osiguranje vraćanja. Tuženik GJ je novac predao tužiteljici ĆJ dana 11. ožujka 2014. godine u [adresa]. Toj je posudbi bio prisutan i svjedok BJ te se predlaže saslušanje tužiteljice ĆJ kao i svjedoka BJ. Tužiteljica ĆJ tvrdi da joj je bio potreban posuđeni novčani iznos za potrebe kupnje trgovačkog društva AESTATE d.o.o. OIB: 84212096355 čije udjele je ovršenica stekla 02. srpnja 2014. godine. U dokaz navedenog tužiteljica ĆJ predlaže da se izvrši uvid u povijesni izvadak iz sudskog registra za društvo AESTATE d.o.o. Tužiteljica ĆJ potom tvrdi da je pozajmljeni iznos vratila ovrhovoditelju dana 29. listopada 2014. godine. I prilikom vraćanja pozajmice bio je prisutan svjedok BJ. No, sam tuženik GJ je tada pripremio Ugovor o pozajmici broj 03/14 kojim je predvidio da je pozajmicu primilo društvo AESTATE d.o.o. i to u iznosu od 40.000,00 kn, a istovremeno je izdao i potpisao potvrdu kojom potvrđuje da je od tog navodno pozajmljenog iznosa od 40.000,00 kn AESTATE d.o.o. vratilo iznos od 30.000,00 kn i to dana 05. prosinca 2014. godine. No, tuženik GJ nije niti prilikom povrata pozajmice, niti kasnije vratio tužiteljici ĆJU zadužnicu već je istu dana 14. studenog 2016. godine podnio FINA-i na naplatu i to za ukupan iznos od 500.000,00 kn uvećano za zakonske zatezne kamate tekuće od dana 11. ožujka 2014. godine (od kada je pozajmica i dana) pa do naplate što trenutno iznosi 768.135,00 kn. U dokaz prethodno navedenih tvrdnji pored već predloženih dokaza tužiteljica ĆJ predlaže izvršiti uvid u Ugovor o pozajmici broj 03/14 od 29. listopada 2014. godine i potvrdu o povratu pozajmice od 05. prosinca 2014. godine. Zbog svega prethodno navedenog tužiteljica ĆJ tvrdi da ona ništa ne duguje ovrhovoditelju. Naime, ono što je tužiteljica ĆJ od tuženika GJ pozajmila (30.000,00 kn) tužiteljica ĆJ je i vratila o čemu postoji potvrda. Tuženik GJ je neistinito ispunio i podnio na naplatu bjanko zadužnicu za iznos tražbine koja ne postoji. Tuženik GJ je izravnu naplatu zatražio temeljem bjanko zadužnice od dana 11. ožujka 2014. godine koja je potvrđena od strane javnog bilježnika Nataše Šuran u [adresa] istoga dana pod posl.br. OV-1490/14, a koju zadužnicu je neistinito ispunio unijevši u nju iznos od 500.000,00 kn sa zateznom kamatom koja teče od dana 11. ožujka 2014. godine koje potraživanje tuženika GJ ne postoji. Dakle, tuženik GJ nije ovlašten tražiti ovrhu na temelju ovršne isprave, odnosno ako nije ovlašten na temelju nje tražiti ovrhu protiv tužiteljice ĆJ i to posebno ne u iznosu od ukupno 500.000,00 kn sa zateznom kamatom od dana 11. ožujka 2014. godine. (članak 50.st.1.toč.7. Ovršnog zakona). Tražbina tuženika GJ jednostavno ne postoji. Nadalje, tražbina (iako u znatno manjem iznosu od 30.000,00 kn) prestala je na temelju činjenice koja je nastala u vrijeme kad je tužiteljica ĆJ više nije mogla istaknuti u postupku iz kojeg potječe odluka, odnosno nakon zaključenja sudske ili upravne nagodbe ili sastavljanja, potvrđivanja ili ovjeravanja javnobilježničke isprave. (članak 50.st.1.toč.9. Ovršnog zakona). Slijedom svega prethodno navedenog, tužiteljica ĆJ predlaže sudu po provedenom postupku donijeti sljedeću presudu: „I Proglašava se nedopuštenom ovrha - pljenidba i prijenos novčanih sredstava tužiteljice ĆJ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] temeljem zahtjeva za izravnu naplatu tuženika GJ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] od dana 14. studenog 2016. godine i bjanko zadužnice od dana 11. ožujka 2014. godine potvrđene istog dana od strane javnog bilježnika Nataše Šuran pod posl.br. OV-1490/14. II Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju ukupno prouzročeni trošak postupka s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana presuđenja pa do isplate, sve u roku od 15 dana.“

2) U svom odgovoru na tužbu od 16. rujna 2022. tuženik GJ je u cijelosti osporio tužbeni zahtjev tužiteljice ĆJ. Tuženik GJ tvrdi da nije istina da je on kao ovrhovoditelj neistinito popunio bjanko zadužnicu te da nikakvo dugovanje tužiteljice ĆJ prema njemu kao ovrhovoditelju ne postoji. Naime, tužiteljica ĆJ je dana 11. ožujka 2014. od njega pozajmila iznos od 500.000,00 kn, ovjerila je svoj potpis na bjanko zadužnici OV-1490/14 i istu predala njemu kao osiguranje vraćanja duga. Javni bilježnik Nataša Šuran upozorila je i poučila tužiteljicu ĆJ na značenje sadržaja zadužnice, kao i na ukupni iznos tražbine. Tužiteljica ĆJ je izjavila da prihvaća pravne posljedice koje iz toga za nju proizlaze i to je svojim potpisom ovjerila. Tuženik GJ naglašava da je on predao novac tužiteljici ĆJ dana 11. ožujka 2014 godine u [adresa]. Tužiteljici ĆJ je posuđeni novac bio potreban za kupnju poslovnog prostora i pokretanje posla turističke agencije u kojoj bi radili ona i njezin tadašnji dečko ŽJ kojeg ona navodi kao svjedoka. Tužiteljica ĆJ tvrdi da je potpisala samo jednu zadužnicu na 500.000,00 kn, ali ni to nije točno. Ona i ŽJ tražili su od njega još 10.000,00 kn navodno za neke dodatne administrativne troškove vezane za pokretanje prethodno spomenutog posla. Iz navedenih razloga tuženik GJ tvrdi da je 10. lipnja 2014 godine tužiteljici ĆJ predao još 10.000,00 kn za što je ona ovjerila bjanko zadužnicu OV-3592/14. U očevidniku neizvršenih osnova za plaćanje koji je izdala FINA od 05.11.2021. ne vidi se ta zadužnica zato što ju je FINA privremeno uklonila jer u periodu od 3 godine od izdavanja po toj zadužnici nije bilo ništa naplaćeno. Teoretski kada bi se ona prva zadužnica u cijelosti naplatila tada bi se aktivirala i ova druga zadužnica na 10.000,00 kn. Tužiteljica ĆJ dalje tvrdi da zakonske zatezne kamate teku od dana 11.ožujka 2014 godine. Prema tvrdnjama tuženika GJ ni to nije točno budući zakonske zatezne kamate počele su teći od dana kada je izdana druga zadužnica a to je bilo 10. lipnja 2014 godine. To se točno vidi na zahtjevu za naplatu po zadužnicama OV-1490/14 i OV-3592/14 gdje on traži naplatu po obje zadužnice. Tužiteljica ĆJ tvrdi da je pozajmljeni iznos od 30.000,00 kn vratila 29.listopada 2014 godine. Međutim, prema tvrdnjama tuženika GJ to također nije točno. Istina je da je tužiteljici ĆJ i ŽJ bilo potrebno još novaca, pa su od njega tražili još 40.000,00 kn. Taj iznos je predao tužiteljici ĆJ **.**.2014., a ona je kao osiguranje vraćanja duga napisala ugovor o pozajmici br. 03/14 između njega i firme Aestate d.o.o. koji je ona potpisala i ovjerila pečatom firme Aestate d.o.o. Kao direktor firme također je potpisala i ovjerila bjanko zadužnicu OV-6858/14 na 40.000,00 kn gdje je kao dužnik navedena firma Aestate d.o.o. a na drugoj strani zadužnice je upisana tužiteljica ĆJ kao jamac. Ona tu zadužnicu nije priložila u svom prijedlogu ovršenika koji je dostavila na općinski sud iz razloga kako bi prikrila pravu istinu. Ali tuženik GJ ističe da on ima tu zadužnicu koju prilaže. Tuženik GJ navodi da tužiteljica ĆJ u svojoj tužbi ne spominje da je ona od njega tražila još novaca pa je on tužiteljici ĆJ odnosno firmi Aestate d.o.o. dao još 100.000,00 kn 13.studenog 2014 godine i tada je ona ovjerila novu zadužnicu OV-7207/14 gdje je dužnik firma Aestate d.o.o. a tužiteljica ĆJ je na drugoj strani upisana kao jamac. Ni tu zadužnicu nije tužiteljica ĆJ priložila u svojoj tužbi opet kako bi prikrila dokaze koji nju kao direktora firme terete. Ali tuženik GJ naglašava da on ima i tu zadužnicu koju također prilaže. Tužiteljica ĆJ da je dana 05.prosinca 2014 firma Aestate d.o.o. vratila njemu iznos od 30.000,00 kn koji je dio duga naveden u ugovoru br. 03/14, ovjeren zadužnicom OV- 6858/14 od 29. listopada 2014 godine. Po tom ugovoru i zadužnici firma Aestate ostala mu je dužna još 10.000,00 kn. Potvrdu o povratu dijela pozajmice tužiteljica ĆJ je priložila u svojoj tužbi. To međutim prema tvrdnjama tuženika GJ nikako nije dug ili dio duga od 500.000,00 kn koji je dao tužiteljici ĆJ **.**.2014. kako ona tvrdi u svojoj tužbi. U potvrdi o povratu pozajmice jasno stoji da je pozajmicu vratila firma Aestate d.o.o., a ne ovršenica osobno. Na kraju firma Aestate d.o.o. u kojoj je tužiteljica ĆJ bila direktor ostala mu je dužna 110.000,00 kn (10.000,00 kn po zadužnici OV 6858/14 i 100.000,00 kn po zadužnici OV-7207/14). Tuženik GJ tvrdi da dana 24.ožujka 2015. dao je na naplatu zadužnicu OV-7207/14 od 100.000,00 kn što se vidi u prilogu njegovog odgovora na tužbu ali firma Aestate d.o.o. je već bila u blokadi tako da se on nije mogao naplatiti. Stečajni postupak nad firmom Aestate d.o.o. zaključen je 8. studenog 2016 godine. Slijedom svega navedenog tuženik GJ smatra da je predmetni tužba tužiteljice ĆJ neosnovana i nedopuštena.

3. U dokaznom postupku ovaj sud je izvršio uvid u slijedeću dokumentaciju i to: očevidnik neizvršenih osnova za plaćanje bez specifikacije naplate od FINE od 05.11.2021. (list sudskog spisa broj 6 i 43), ugovor o pozajmici broj 3/14 između GJ kao davatelja pozajmice i Aestate d.o.o. kao korisnika pozajmice od 29. listopada 2014. (list sudskog spisa broj 7 i 46), potvrda o povratu pozajmice između GJ kao davatelja pozajmice i Aestate d.o.o. kao korisnika pozajmice od 05. prosinca 2014. (list sudskog spisa broj 8), povijesni izvadak iz sudskog registra za tvrtku Aestate d.o.o. (list sudskog spisa od broja 9 do 17), zahtjev GJ upućenog Financijskoj agenciji radi naplate zadužnica od 14. studenog 2016. (list sudskog spisa broj 18 i 44), bjanko zadužnica tužiteljice ĆJ potvrđena od strane javne bilježnice Nataše Šuran iz [adresa] poslovni broj OV-1490/14 od 11. ožujka 2014. (list sudskog spisa broj 21, 22 i 23), zaključak Općinskog suda u Rijeci poslovni broj Ovr-1507/2021-6 od 23. studenog 2021. (list sudskog spisa od broja 24 do 29 te od 66 do 70), priložena razna dokumentacija iz ovršnog spisa koji je u tijeku pred Općinskim sudom u Rijeci poslovni broj Ovr-1507/2022 (list sudskog spisa od broja 72 do 93), bjanko zadužnica tužiteljice ĆJ potvrđena od strane javne bilježnice Nataše Šuran iz [adresa] poslovni broj OV-6858/14 od 29. listopada 2014. (list sudskog spisa broj 47, 48 i 49), bjanko zadužnica tužiteljice ĆJ potvrđena od strane javne bilježnice Nataše Šuran iz [adresa] poslovni broj OV-7207/14 od 13. studenog 2014. (list sudskog spisa broj 51, 52 i 53), rješenje Trgovačkog suda u Pazinu poslovni broj St-614/16-12 od 08. studenog 2016. (list sudskog spisa broj 55 i 56) i razne fotografije (list sudskog spisa od broja 134 do 139) U svojstvu svjedoka saslušani su: FJ (list sudskog spisa broj 119 i 120), HJ (list sudskog spisa broj 120 i 121), PJ (list sudskog spisa broj 142 i 143) i ŽJ (list sudskog spisa broj 150 i 151). Na ročištu dana 12. siječnja 2023. u svojstvu stranaka saslušani su tužiteljica ĆJ (list sudskog spisa od broja 121 do 123) i tuženik GJ (list sudskog spisa od broja 123 do 125).

4. Općinski sud u Rijeci, Stalna služba u Delnicama, u ovršnom predmetu ovrhovoditelja GJ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], protiv ovršenika ĆJ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] zastupana po odvjetnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Saša Poldan, Goran Gatara, Valentina Vižintin, Marko Komorski, Ana Ilić i Soča Fruk Morina iz Rijeke, Jadranski trg 4/II, radi naplate, odlučujući o prijedlogu ovršenika radi proglašenja pljenidbe i prijenosa nedopuštenim, dana 23. studenoga 2021. donio je slijedeći zaključak: "Upućuje se ovršenik u roku od 15 (petnaest) dana od dostave ovoga zaključka pokrenuti parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom zbog razloga iz članka 50. stavak 1. točka 7. i 9. Ovršnog zakona (NN br. 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17 i 131/20; dalje OZ)."

5. Iz priloženog očevidnika neizvršenih osnova za plaćanje bez specifikacije naplate od FINE od 05.11.2021. razvidno je da pod brojem 1 za redoslijedu naplate protiv tužiteljice ĆJ je evidentirana bjanko zadužnica tužiteljice ĆJ potvrđena od strane javne bilježnice Nataše Šuran iz [adresa] poslovni broj OV-1490/14 od 11. ožujka 2014. na iznos od 500,000,00 kn dok je kamata dosegla iznos od 268.135.00 kn tj. ukupno 768.135,00 kn.

6. Uvidom u ugovor o pozajmici broj 3/14 između GJ kao davatelja pozajmice i Aestate d.o.o. kao korisnika pozajmice od 29. listopada 2014. razvidno je da u čl. 1. se navodi da davalac pozajmice daje korisniku pozajmice u gotovim iznos od 40.000,00 kn dok sukladno čl. 2. navedenog ugovora rok pozajmice je 30 dana te se ista mora vratiti dana 29.11.2014.

7. Iz priložene potvrde o povratu pozajmice između GJ kao davatelja pozajmice i Aestate d.o.o. kao korisnika pozajmice od 05. prosinca 2014. razvidno je da se utvrđuje da tvrtka Aestate je izvršilo povrat pozajmice u iznosu od 30.000,00 kn GJ dana 05.12.2014., a sukladno ugovoru o pozajmici broj 3/14 između GJ kao davatelja pozajmice i Aestate d.o.o. kao korisnika pozajmice od 29. listopada 2014.

8. Iz priloženog povijesnog izvatka za tvrtku Aestate d.o.o. razvidno je da ista je osnovana dana 18.05.2012. od strane GJU da bi dana 26.06.2014. poslovni udjeli te tvrtke prešli na tužiteljicu ĆJ. Međutim Trgovački sud u Pazinu svojim rješenjem poslovni broj St-614/2016 od 08.11.2016. otvorio je i istovremeno zaključio stečajni postupak nad tom tvrtkom.

9. Dana 14.11.2016. tuženik GJ je putem FINE dao na naplatu protiv tužiteljice ĆJ dvije bjanko zadužnice tj. OV-1490/14 i OV-3592/14 te traži da po obje te zadužnice se zatezne kamate na glavnicu obračunaju od dana 10.06.2014.

10. Iz priložene bjanko zadužnica tužiteljice ĆJ potvrđena od strane javne bilježnice Nataše Šuran iz [adresa] poslovni broj OV-1490/14 od 11. ožujka 2014. razvidno je da istu je potpisala tužiteljica ĆJ u korist tuženika GJ na iznos od 500.000,00 kn.

11. Iz priložene bjanko zadužnica tužiteljice ĆJ potvrđena od strane javne bilježnice Nataše Šuran iz [adresa] poslovni broj OV-6858/14 od 29. listopada 2014. razvidno je da istu je potpisala tužiteljica ĆJ u korist tuženika GJ na iznos od 50.000,00 kn.

12. Iz priložene bjanko zadužnica tužiteljice ĆJ potvrđena od strane javne bilježnice Nataše Šuran iz [adresa] poslovni broj OV-7207/14 od 13. studenog 2014. razvidno je da istu je potpisala tužiteljica ĆJ u korist tuženika GJ na iznos od 100.000,00 kn.

13. Saslušan na ročištu dana 12. siječnja 2023. svjedok FJ je iskazao da se sjeća da jednom prilikom je on navratio kod svog prijatelja GJ u njegovoj kući u [adresa]. Naime, oni su se tada intenzivno družili. Na stolu je bila velika količina novaca i to u kunama. Tom prilikom mu je GJ rekao da se radi o kunskoj protuvrijednosti od 50.000,00 eura odnosno oko 400.000 kuna. Također mu je priopćio da upravo danas ide kod javnog bilježnika u [adresa] kako bi taj novac uručio ĆJ. Naime, njoj je novac trebao radi iznajmljivanja apartmana. Taj novac je GJ stavio u jednu plastičnu bijelu vrećicu. Poznato mu je da njegov prijatelj GJ je imućan čovjek budući je od njega čuo da ima dva apartmana u Poreču koje iznajmljuje, osim toga dugo godina je radio na platformi i bio je kapetan na stranim trgovačkim brodovima, a sada radi u lučkoj kapetaniji Rijeka. Prema pričanju GJ njegov interes je bio u tome da zbog posuđenih tih 400.000 kuna njemu će se vratiti 500.000 kuna. Taj novac je tužiteljica ĆJ trebala i brzo vratiti ali svjedok FJ tvrdi da se ne može očitovati koliko je bio rok za povrat novca budući u svezi toga nisu ni razgovarali. Osobno je vidio da je ĆJ (koju je on tada prvi put vidio) došla u pratnji još jedne muške osobe za koju misli da se je zvao Ć i zna da je imao dugi rep. Međutim, kod javnog bilježnika su otišli samo GJ i ĆJ i to kako mu je rekao GJ kako bi se napravila nekakva zadužnica radi osiguranja povrata novca. O kakvoj se konkretno zadužnici radilo nije mu poznato, a niti je on ikada vidio tu zadužnicu. Ono što je on vidio je samo to da je njegov prijatelj GJ taj novac je uzeo sa sobom i s njim otišao kod javnog bilježnika. Misli da je taj novac GJ predao tužiteljici ĆJ nakon što su izišli iz ureda javnog bilježnika. Naime, on je osobno vidio da je ĆJ ima u rukama bijelu najlonsku vrećicu pa pretpostavlja da je to upravo novac koji je tog dana donio GJ. Iz pričanja GJ on zna da on više navrata uvjeravao ĆJ o potrebi da mu vrati taj novac jer je prošao rok vraćanja ali prema njegovom pričanju taj novac mu nikada nije vraćen. Prema tvrdnjama svjedoka FJ on je tada prvi puta vidio ĆJ ali s njom se nije upoznao niti je imao potrebe da s njom razgovara. Ni nakon toga događaja on nikada ponovno nije vidio tužiteljicu ĆJ. Sada kada vidi ĆJ u sudnici čini mu se da bi to mogla biti upravo ta osoba ali napominje da je prošlo već dosta vremena pa ne može u potpunosti bit siguran. Čini mi se da od tog događaja o kojem je govorio ima 6 do 7 godina. Javni bilježnik u [adresa] je imao sjedište ureda gdje je tržnica u [adresa] odnosno trgovina Konzum. Svjedok FJ tvrdi da je on stajao na udaljenosti od nekih 50 m kada je vidio da GJ uručuje ĆJ bijelu najlonsku vrećicu. Na kraju svoga iskaza svjedok FJ je ustvrdio da kada je on bio kod svog prijatelja u kući novčanice u bile u apoenima od 200,00 i 1.000,00 kuna i radilo se o svotama koji su bili omotani papirićima kao što se to obično radi u banci. Te novce je tuženik GJ imao kod kuće, a da li ih je možda i kada podigao sa banke nije mu poznato.

14. Saslušan na ročištu dana 12. siječnja 2023. svjedok HJ je iskazao da je on bio u prijateljskim odnosima sa ŽJ, a poznato mi je da je on dečko od tužiteljice ĆJ, a da li su oni još uvijek u nekakvoj vezi nije mu poznato. Međutim, naglašava da ŽJ je njega oštetio za oko 700.000,00 kuna budući ga je nagovorio da on potpisuje kojekakve zadužnice, a novac bi on zadržao za sebe. Naime, modus operandi je bio da bih on u psihičkom rastrojstvu potpisivao zadužnice, a ŽJ bi podizao robu od raznih tvrtki koju bi kasnije preprodavao. Prema tvrdnjama svjedoka SJ on je bivši ovisnik o heroinu. Iz pričanja samog ŽJ prije dosta godina on je saznao da je ŽJ posudio novce i od GJ i to čak 50.000,00 eura. Radilo se je baš o eurima, a ne o kunama. Prema tvrdnjama ŽJ on taj novac AJ nikada nije vratio, a niti je imao namjeru da mu taj novac vrati. Neki drugi detalji mu nisu poznati. Ističe se da ŽJ iskorištava bilo koju osobu da bi stekao protupravnu imovinsku korist, to je učinio sa njim, a vjerojatno je i na isti način iskoristio i ĆJ. Naime, po njegovoj prosudbi ĆJ je sve obavljala za ŽJ. Prema kazivanju svjedoka SJ on je u ono vrijeme vozio kamione i šlepere i pio je tablete suboteks koje i danas pije. Naime, te tablete mu pomažu da može normalno funkcionirati u životu, a u ono vrijeme ŽJ ga je nagovorio da ne pije te tablete pa zato je on na svoju štetu potpisao mnoge zadužnice, a temeljem čega je imovinsku korist stekao ŽJ. Nadalje svjedok HJ je iskazao da poznaje GJ ali s njim nije nikada pričao u svezi tih 50.000 eura. Neki drugi detalji mi nisu poznati. Ističe da on nikada osobno nije vidio nekakvu primopredaju novca između ĆJ i GJ, a ono što je iskazivao zna samo na temelju pričanja ŽJ, što bi moglo biti prije nekih 6 ili 7 godina, a možda i više. Na kraju svoga iskaza svjedok HJ je iskazao da on nije u nikakvoj odnosu sa ĆJ već samo zna da je ona bila djevojka ŽJ, a da li su i nadalje u toj vezi nije mu poznato. Naime, on više zbog navedenih okolnosti nema nikakve odnose sa ŽJ već duži niz godina.

15. Saslušana na ročištu dana 12. siječnja 2023. tužiteljica ĆJ je iskazala da je ona bila u vezi sa ŽJ 11 godina, tj. od svoje 22 godine života pa do 33 godine, a više nisu u vezi 3 godine. Njoj je trebao novac kako bi otvorila tvrtku Aestate d.o.o., a ta tvrtka bi se bavila turističkom promidžbom pa bi objavljivala vijesti i reklame vezano uz turizam. GJ je upoznala posredstvom ŽJ. Tuženik GJ je pristao da joj posudi novac, a čini joj se da se radilo u iznosu od oko 40.000 kuna. Zna da nisu definirali rok posudbe rog novca. Tuženik GJ je trebao ostvariti određenu zaradu budući bi mu ona vratila više nego što je dobila ali zbog odmaka vremena više se ne sjeća o kojim se točno iznosima radi. Međutim, ono čega se sjeća je to da tih 40.000 kuna uz još par tisuća kuna dodatnih je ona vratila tuženiku GJ i koliko joj se čini sigurno nije prošlo više od godine dana. Nikakav iznos od 500.000,00 kuna ona od tuženika GJ nikada nije primila. Tužiteljica ĆJ je učinila nespornim da ona i tuženik GJ su bili kod javnog bilježnika u [adresa] te je učinila nespornim da je ona potpisala bianco zadužnicu na iznos od 500.000 kuna ovjerenu od strane javne bilježnice Nataše Šuran iz [adresa] poslovni broj OV-1490/14 od 11. ožujka 2014. na listu sudskog spisa od broja 21 do 23. Dakle, potvrđuje da tu bjanko zadužnicu je ona potpisala, a osim svoga potpisa ona osobno ništa drugo nije ispunjavala, a niti se sjeća tko je konkretno pisao ove ostale podatke, tj. da li tuženik GJ ili javna bilježnica. Ne zna kako se zvala službena osoba u uredu javnog bilježnika osim da što zna da se je radilo u ženskoj osobi. Kada je bila kod javnog bilježnika ona je došla u pratnji sa ŽJ, a GJ je došao sam u automobilu te je netočno da je on bio u pratnji još jedne osobe odnosno saslušanog svjedoka FJ. Naime, ona je vidjela kada je on došao sa automobilom da je bio sam, a došao je u bijelom automobilom čini joj se marke Fiat Punto. Tuženik GJ je Izišao iz automobila te su njih dvoje zajedno otišli kod javnog bilježnika, a njezin tadašnji dečko ŽJ je ostao vani. Nikakvu bijelu vrećicu GJ nije imao nego joj je iz novčanika uručio 40.000 kuna. To je bilo ispred ulaznih vrata u zgradu javnobilježničkog ureda u [adresa] na tržnici i primopredaji novca osim nje i GJ bio je nazočan i njezin tadašnji dečko ŽJ. Čini joj se da 40.000 kuna i još jedan dodatni novčani iznos je ona vratila GJ u nazočnosti njezinog tadašnjeg dečka ŽJ ali zbog odmaka sada nije sigurna da li je kod povrata tog novca bio nazočan ŽJ. U svezi navedene pozajmice napravljen je i pismeni ugovor o pozajmici. Kada joj je predočen ugovor o pozajmici broj 3/14 između GJ kao davatelja pozajmice i Aestate d.o.o. kao korisnika pozajmice od 29. listopada 2014. kao i potvrda o povratu pozajmice između GJ kao davatelja pozajmice i Aestate d.o.o. kao korisnika pozajmice od 05. prosinca 2014. (list sudskog spisa broj 7 i 8) tužiteljica ĆJ je potvrdila da su to potpisali ona i tuženik GJ s time da tu dokumentaciju je ona pripremila. Prema tvrdnjama tužiteljice ĆJ ona je 05.12.2014. tražila od tuženika GJ da joj vrati zadužnicu koju su potpisali kod javnog bilježnika budući mu je vratila sav novac koji je posudila. Naime, 11.03.2014. oni nisu napisali nikakav ugovor o pozajmici iako joj je upravo tada posuđeno 40.000,00 kuna nego pisani ugovor je napravljen je tek kasnije 29.10.2014. Međutim na bianco zadužnici stoji iznos od 500.000,00 kuna budući je to tražio da se napiše sam tuženik GJ, a ona nije smatrala da je to uopće neki bitan podatak. Naime, mogla je stajati bilo koja cifra, a njena obaveza je bila da vrati ono što je posudila, a također je bila spremna platiti određenu kamatu na posuđeni iznos novca. Ne može se sjetiti kolika je bila kamata ali pretpostavlja da je ona sigurno veća nego što bi tuženik GJ dobio da je novac oročio na banci. U ono vrijeme ona je mogla zatražiti i kredit u banci ali budući su ŽJ i GJ bili prijatelji smatrala je to najlakšim putem da dođe do potrebnog izvora financiranja. Koliko se sjeća ona je potpisala čak tri zadužnice GJ budući je imala problema sa vraćanjem tih 40.000,00 kuna. Sam GJ je tražio da ona potpiše i dodatne zadužnice na svoju tvrtku i da pored toga ona osobno garantira kao fizička osoba da će vratiti dug pa je ona to i učinila. Prema tvrdnjama tužiteljice ĆJ **.**.2014. ona je tražila od GJ da joj vrati sve zadužnice koje je potpisala tj. ukupno tri zadužnice, a tuženik GJ joj je i obećao da će joj iste vratiti ali da ih trenutno nema kod sebe. Međutim nikada joj nije vratio navedene zadužnice. Tužiteljica ĆJ naglašava da je ona snimila njihov telefonski razgovor u kojem je tuženik GJ priznao da prema njoj nema nikakvih potraživanja, a što je bilo krajem lipnja 2022. godine. Tuženik GJ tada nije znao da ona snima taj telefonski razgovor, a niti ga je ona na to uopće upozorila. Koliko vidi on nije pristao na to snimanje, a niti sada u ovoj parnici želi da se koristi ta snimka. Međutim, tužiteljica ĆJ smatra da bi sud to neizostavno trebao preslušati jer na temelju iste će onda biti potpuno jasno činjenično stanje. U kratkom roku ona će dostaviti i transkript te snimke, a smatra da uopće neće biti sporan taj telefonski razgovor odnosno ukoliko bude sporan ona se je već obavezala da će dokazati da je ta snimka vjerodostojna. Nakon dana 05.12.2014. tuženik GJ više nju nije zvao radi povrata pozajmice čak i u više navrata joj je osobno priopćio da prema njoj nema nikakva potraživanja i da je zadovoljan. Međutim točno je da prije nekoliko godina je on tu zadužnice aktivirao preko Fine u namjeri da naplati čak 500.000,00 kuna uz zakonske zatezne kamate. Sam pismeni ugovor o pozajmici je napravljen na njezinu inicijativu. Sa svjedokom SJ ona je nekada bila u poslovnim odnosima te su imali zajedničku tvrtku Horeka d.o.o. ali su su se poslovno razišli te je ona tu tvrtku prepisala na sebe. Naime, ona je tek naknadno saznala za psihičke probleme SJ te nije više htjela da joj on bude poslovni partner. Nadalje tužiteljica ĆJ tvrdi da joj se čini da je bila tri puta kod javne bilježnice Nataše Šuran u [adresa] radi potpisivanja zadužnica i to zajedno sa GJ ali zbog odmaka vremena se više ne sjeća. Smatra da budući je GJ već imao potpisanu zadužnicu na iznos od 500.000,00 kuna nije mu trebala ni ova druga zadužnica na iznos od 50.000,00 kuna ali je ona istu potpisala budući je to tražio GJ. Ne sjeća se više kada je osnovana tvrtka Aestate d.o.o. ali neko vrijeme je ona vodila poslovanje te tvrtke dok ista nije otišla u stečaj zbog neaktivnosti. Tvrtku Aestate d.o.o. je ona preuzela od bivše vlasnice.

16. Saslušan na ročištu dana 12. siječnja 2023. tuženik GJ je iskazao da je on tužiteljicu ĆJ upoznao preko ŽJ. Zna da su oni imali agenciju koja se je bavila posredovanjem pri iznajmljivanju apartmana turistima. U to vrijeme su oni živjeli u [adresa] pa su mu priopćili da bi željeli kupiti neki poslovni prostor u Istri gdje bi bilo sjedište njihove turističke agencije. Budući on ima dva apartmana u Poreču oni bi i njemu dovodili goste, a poznato mu je da zarada agencije koja dovodi goste je do 30%. Usmeni dogovor između njega, ŽJ i ĆJ je bio da će on njima posuditi 400.000 kuna, a oni će njemu za dvije godine vrati 500.000,00 kuna. Nikakav pismeni ugovor se nije napravio nego je to usmeno dogovoreno između njih troje, a radi osiguravanja potraživanja otišli su kod javnog bilježnika u [adresa] kako bi se napisala bianco zadužnica. Tuženik GJ je potvrdio istinitost iskazivanja njegovog prijatelja FJ. On je imao kod kuće eure ali je promijenio u mjenjačnici Dukat na Viškovu eure u kune i to nekoliko dana prije 11.3.2014. i to sukcesivno u više navrata budući oni nisu imali toliku količinu novca. O tome postoji trag budući kod promjene veće količine novca on mora potpisati određenu pisanu izjavu, a i skenira se njegova osobna iskaznica. Najprije su kod javne bilježnice Nataše Šuran u [adresa] potpisali bianco zadužnicu od 11.3.2014. odnosno istu je potpisala sama tužiteljica ĆJ. Sam tekst je on osobno napisao u uredu javne bilježnice i po njenoj uputi. Primopredaja novca je bila ispred zgrade javnog bilježnika u [adresa] te je pored njega i MJ bio je nazočan i njegov poznanik ŽJ koji je bio tadašnji dečko ĆJ. Novac je bio u jednoj bijeloj najlonskoj vrećici, a ĆJ i ŽJ uopće nisu prebrojavali novac nego su samo uzeli tu najlonsku vrećicu. Pretpostavlja da su oni kasnije prebrojili taj novac, ali naglašava da nikakvih primjedbi s njihove strane nisu bilo u smislu da je bilo manje novca od tih 400.000 kuna. Kasnije na njihovo traženje oni su usmeno dogovorili da povrat novca se prolongira za još daljnjih pola godine, tj. umjesto 11.03.2016. da to bude 11.09.2016. iz razloga što oni najveću zaradu ostvaruju tijekom turističke sezone. Napominje da **.**.2014. ŽJ i ĆJ su tražili od njega da im posudi još 10.000,00 kuna radi nekakvih administrativnih troškova te je on također taj novac njima uručio a ĆJ je potpisala bianco zadužnicu također kod javne bilježnice Nataše Šuran u [adresa]. Na traženje ĆJ i ŽJ on je njima posudio 29.10.2014. iznos od 40.000,00 kuna a u svezi navedenog je također napravljena bianco zadužnica i to na tvrtku Aestate d.o.o., a također jamčila je i osobno ĆJ. Nadalje, 13.11.2014. je on tužiteljici ĆJ i ŽJ dao i daljnji iznos od 100.000,00 kuna i u svezi toga je napravljena četvrta bianco zadužnica. Ta četvrta bianco zadužnica je također glasila na tvrtku Aestate d.o.o., a kao jamac je bila osobno ĆJ kao fizička osoba. Od svega toga može potvrditi da je njemu vraćeno svega 30.000 kuna i ništa više od navedenog. Posebno tuženik GJ napominje da potvrda o povratu pozajmice od 05.12.2014. odnosi se na ugovor o pozajmici od 29.10.2014. Točno je da dana 11.03.2014. nije napravljen pismeni ugovor o pozajmici i to iz razloga što tada tvrtka Aestate d.o.o. nije bila u vlasništvu ĆJ. Na upit suda zbog čega nije napravljen pismeni ugovor o pozajmici između njega i ĆJ kao fizičkih osoba tuženik GJ je iskazao da to nije smatrao nužnim budući je ĆJ rekla da će biti vlasnica te tvrtke za svega dva, tri mjeseca, a on je smatrao da je dovoljno osiguran na temelju potpisane te bianco zadužnice. Da li je ĆJ imala nekakav račun u banci gdje joj je mogao uplatiti novac nije mu poznato, a niti se je on oko toga raspitivao. Tuženik GJ naglašava da ove ostale manje pozajmice su bile kratkoročne, tj. svega na mjesec dana. Prisilnu naplatu tih 500.000,00 kuna sa kamatama on je aktivirao preko Fine tek negdje krajem 2016. godine, tj. točno 14.11.2016. Naime, tada je zatražio naplatu kako iznosa od 500.000,00 kuna tako i iznosa od 10.000,00 kuna. Međutim ona drugu zadužnicu od 10.000,00 je još uvijek u redoslijedu naplate kod Fine ali prva je na redu ova prva zadužnica na iznos od 500.000,00 kuna. Dana **.**.2014. ĆJ je njemu vratila 30.000,00 kuna iz razloga što joj je on napomenu da će joj blokirati račun od njene tvrtke Aestate d.o.o. Na upit suda zbog čega zatezna kamata na 500.000,00 kuna teku od 11.03.2014. tuženik GJ je iskazao da je to tako napisano u zahtjevu koji je predan Fini. Nakon što je tuženiku GJ predočeno da datum 11.03.2014. piše u samoj bianco zadužnici isti je iskazao da usmeno je dogovoren povrat nakon dvije godine, a kasnije je produžen za daljnjih pola godine. Datum 11.03.2014. kao rok od kada teče zatezna kamata je on sam napisao omaškom. Tuženik GJ je učinio nespornim da nema nikakve potvrde ili pisanog ugovora iz kojeg bi bilo razvidno da je on 11.03.2014. pozajmio ĆJ 400.000,00 kuna ali je to razvidno iz potpisane bianco zadužnice. Iako je on u početku inzistirao da se napravi ugovor o pozajmici na iznos od 500.000,00 kuna između tvrtke Aestate d.o.o. i njega to se prema tvrdnjama tuženika GJ nije napravilo iz razloga što je ĆJ obećavala da će to napraviti ali to nije učinila. On je kasnije saznao da ĆJ je osnovala čak 12 firmi i sve te firme su se bavile sumnjivim poslovima te su prije ili kasnije završile u stečaju na način da su oštećeni brojni vjerovnici kao i on osobno. Na upit zbog čega je posuđivao daljnje iznose novca nakon što ĆJ nije napravila i pismeni ugovor o pozajmici iako je bilo dogovoreno da će se to naknadno učiniti tuženik GJ je iskazao da se je ponašao kao kockar. Naime, kockar kada vidi da gubi onda nekontrolirano ulaže i daljnje novce, a sve u nadi da će vratiti ono sve što je uloženo. Na upit zbog čega nije sastavljen pismeni ugovor između ĆJ i GJ kao fizičkih osoba tuženik GJ je iskazao da su oni stalno bili u nekoj žurbi. U to vrijeme je on plovio pa je bio često na brodu i tako je vrijeme odmicalo. Nadalje tuženik GJ je učinio nespornim da je on u više navrata i telefonski razgovarao sa ĆJ. Naime, u lipnju 2022. su se našli u kavani u Lovranu i to na inicijativu ĆJ i ŽJ, a kako bi se riješio taj dug prema njemu. On je tada bio spreman da mu se vrati 500.000,00 kuna i to bez ikakvih kamata. ŽJ je rekao da bi mogao vratiti do nekih 20.000 eura ali od svega toga se ništa nije dogodilo. Bio je spreman da ĆJ i ŽJ njemu plaćaju i sukcesivno na njegov tekući račun u banci. Također tuženik GJ je učinio nespornim da negdje u lipnju 2022. su oni i telefonski razgovora, ali on tada nije znao da taj razgovor snima ĆJ. Iz navedenih razloga on se protivi da se korist snimka tog razgovora budući on nije znao da se razgovor snima, a niti je dao svoju naknadnu suglasnost za takvo snimanje. Njemu je nebitno tko će mu vratiti novac i on pretpostavlja da nije snimljen cijeli telefonski razgovor nego samo djelomično. Npr. ako će mu ŽJ vratiti 500.000,00 kuna onda je logično da mu više ĆJ ne bi bila dužna pa i ako je on tada nešto izjavio preko telefona to je moglo biti samo u tom smislu. Tuženik GJ tvrdi da se on nije pismenim putem obraćao tužiteljici ĆJ radi povrata duga već ju je samo usmeno požurivao, a kasnije je i aktivirao zadužnicu preko Fine radi prisilne naplate. Nadalje tuženik GJ je iskazao da mu je bilo poznato da oni nisu kupili poslovni prostor u Istri iako su dobili 400.000,00 kuna. Zaključno tuženik GJ je ustvrdio da je on ĆJ posudio 11.03.2014. iznos od 400.000,00 kuna, zatim dana 10.06.2014. iznos od 10.000,00 kuna, potom 29.10.2014. iznos od 40.000 kuna i dana 13.11.2014. još daljnjih 100.000 kuna. U svezi toga su napravljene četiri zadužnice ona prva zadužnica na 400.000,00 kuna je bila na duži rok s povratom dvije odnosno kasnije dvije i pol godine dok ostale su bile kratkoročne na svega mjesec dana. Tuženik GJ tvrdi da je imovno dobro situiran. Naime njegov otac je vlasnik kuće u [adresa], a on je vlasnik dva apartmana u Poreču pa s tog osnova ostvaruje prihode. Radio je kao zapovjednik broda 15 godina na stranim brodovima te je dobro zarađivao, a sada je kapetan lučke kapetanije u Omišlju. Naglašava da je on ĆJ posudio kune budući je to ona izričito tražila iako je njemu bilo lakše da joj posudi novac u eurima. Zbog čega je to napravila on u to nije ulazio već pretpostavlja da je to bilo zbog toga što je ona sva plaćanja prema drugima morala izvršiti u kunama, a ne u stranoj valuti. Na kraju svoga iskaza tuženik GJ je iskazao da on inače posuđuje novce drugima ukoliko vidi za sebe dobru poslovnu priliku ali to je sve u okviru zakona. Točno je da on ponekad i pogriješi kod procjene svoga dužnika kao što je to slučaj i u ovoj parnici, a do sada je također imao i neke sudske postupke protiv svojih dužnika koji mu nisu vratili posuđeni novac.

17. Saslušan na ročištu dana 01. veljače 2023. svjedok PJ je iskazao da njegov sin HJ je ovisnik o drogi te su njega iskoristili ĆJ i ŽJ. Također, što se tiče ove parnice on je osobno čuo od strane ĆJ i ŽJ da će GJ njima dati 400.000 kuna, a da će oni otvoriti nešto u Istri. Ne sjeća se sada točno što ali misli da se radi o apartmanima ili nekom poslovnom prostoru ili tome slično. Naime, smatra da su oni prevaranti te je uvjeren kako su oni prevarili njegovo sina da su tako zasigurno prevarili i GJ. On je čuo od svoga sina SJ da je GJ stvarno i dao ĆJ 400.000,00 kuna, a odakle to njegov sin zna nije mu poznato već govori samo ono što je čuo. Tuženika GJ je on upoznao 2014. i to posredstvom svoga sina SJ. GJ mu je samo poznanik, a nisu u nikakvim posebnim odnosima. Nadalje svjedok PJ naglašava da ĆJ nema adresu prebivališta u [adresa] nego u ulici Rezine u Lovranu. U svezi navedenih 400.000,00 kuna koje je tuženik GJ posudio ĆJ on o tome nikada nije pričao sa GJ, a sva saznanja ima od svoga sina SJ. Na upit same tužiteljice ĆJ da li je ona osobni njemu ikada rekla da je od GJ posudila 400.000,00 kuna svjedok PJ je iskazao da mu je ona to osobno rekla, a što je moglo biti 2014. ili 2015. godine.

18. Saslušan na ročištu dana 07. ožujka 2023. svjedok ŽJ je iskazao da mu je poznato da tužiteljica ĆJ je u više navrata posudila neke sume novca od tuženika GJ, a što bi moglo biti prije nekih šest godina. Međutim, sve posuđene iznose novca ona je njemu uredno vratila. Naime, njemu je to poznato kako od tužiteljice ĆJ koja mi je bila bivša djevojka tako i od strane tuženika GJ koji mu je prijatelj. Međutim, poznato mu je on da tuženik GJ je iskoristio bianco zadužnicu potpisanu od strane tužiteljice ĆJ. Naime, tražio je naplatu novca iako zna da mu tužiteljica ĆJ ništa nije dužna. Čini mu se da je radilo o zadužnici od 500.000,00 kuna ali koliko on zna tužiteljica ĆJ je od tuženika GJ posuđivala puno manje iznose novca koji su uredno vraćeni. Svjedok ŽJ je iskazao da jednom prilikom tužiteljica ĆJ i tuženik GJ zajedno sa njim su bili kod javne bilježnice u [adresa] radi ovjere zadužnice. On je ušao zajedno sa strankama kod javne bilježnice ali je odmah i izišao. Pri izlasku od javnog bilježnika on je bio vani, a došle su stranke te u jednoj bijeloj koverti tuženik GJ je uručio tužiteljici ĆJ 40.000 kuna. Naime, tih 40.000,00 kuna su posuđeni kako ĆJ tako i njemu osobno, a kao što je prethodno i dogovoreno. Kući su izbrojili novac tako da je nesporno da je tom prilikom njima uručeno 40.000,00 kuna. Samu zadužnicu ĆJ je potpisala na 500.000,00 kuna, a zašto je to učinjeno ne bi se mogao očitovati. Prema tvrdnjama svjedoka ŽJ njima je tada posuđen iznos od 40.000,00 kn, a ne iznos od 400.000 kuna budući je taj iznos prethodno između njih troje dogovoren, a oni su kući izbrojili novac te su tvrdili da se radi o iznosu od 40.000,00 kuna. Kada od punomoćnice tužiteljice ĆJ čuje da je svjedok FJ tvrdio da je on imao dugu kosu svjedok ŽJ je ustvrdio da u to vrijeme je on imao kratku kosu, a osim toga nikakve plastične vrećice nije bilo, a FJ on uopće ne poznaje. Prema tvrdnjama svjedoka ŽJ poslovni partner tužiteljice ĆJ je bio HJ. Međutim napominje da HJ je stalno na nekim lijekovima tako da je on psihički nestabilan te on sa SJ nikad nije razgovarao o svojim poslovnim odnosima ili poslovnim odnosima njegove bivše djevojke ĆJ. Na upit zbog čega je tužiteljica ĆJ potpisala bianco zadužnicu na 400.000,00 kuna kada je navodno posuđen puno manji novčani iznos svjedok ŽJ je iskazao da on osobno tako i tužiteljica ĆJ su imali puno povjerenje u tuženika GJ, a osim toga i on osobno kao i ĆJ u više navrata su posuđivali i uredno vraćali određene novčane iznose od tuženika GJ. Nadalje svjedok ŽJ tvrdi da mu je poznato da tužiteljica ĆJ je i tražila od tuženika GJ da joj vrati zadužnicu te je tuženik GJ obećavao da će to učinio ali je vrijeme prolazilo, a on to nije učinio. Misli da je čak tuženik GJ i potpisao neku izjavu da mu je novac u cijelosti vraćen od strane tužiteljice ĆJ pa ako tu izjavu nije izgubila tužiteljica ĆJ bi trebala tu izjavu priložiti u spis. Na upit tuženika GJ da li je između 2014. i 2016. godine njega zvao na mobitel te mu je tada priopćio da on i ĆJ su sada u Puli te da s novcem koji su od njega dobili žele kupiti poslovni prostor svjedok ŽJ je iskazao da te tvrdnje tuženika GJ su neistinite. Naime, sa 40.000,00 kuna se ne može ništa ni kupiti. Prema tvrdnjama svjedoka ŽJ također je netočna tvrdnja tuženika GJ da su oni od njega tražili da ih poveže sa nekim ljudima u Poreču radi kupnje poslovnih prostora, a radi razloga što tuženik GJ ima dva apartmana u Poreču te bi ih mogao upoznati sa nekih ljudima kao potencijalnim prodavateljima.

19. Na ročištu dana 14. prosinca 2022. ovaj sud je odbio dokazni prijedlog tuženika GJ da se koristi CD snimka telefonskog razgovora stranaka koji je napravljen neovlašteno od strane tužiteljice ĆJ i bez prethodnog pristanka i saznanja tuženika GJ da se taj razgovor snima. Naime, da se to koristi kao dokaz protivio se tuženik GJ, a iako je tužiteljica ĆJ priložila u spis snimku toga razgovora na USB-u (list sudskog spisa broj 135) kako i transkript toga razgovora (list sudskog spisa broj 132 i 133) ovaj sud se uopće nije osvrtao na te dokaze kod meritornog donošenja presude. Naime, po prosudbi ovoga suda uzimanje u obzir takvog dokaza usprkos izričitom protivljenju tuženika GJ bilo bi suprotno odredbi čl. 36. Ustava Republike Hrvatske (Narodne novine br. 56/1990, 135/1997, 113/2000, 28/2001, 76/2010, 5/2014) kojim se propisuje da se jamči sloboda i tajnost dopisivanja i svih drugih oblika općenja te da je ta sloboda nepovrediva osim kada je to zakonom propisano i kada je to nužno za zaštitu sigurnosti države ili provedbu kaznenog postupka. Kako Zakonom o parničnom postupku ("Narodne novine" 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013, 89/2014, 70/2019 80/2022 i 114/2022 u daljnjem tekstu: ZPP) nije propisano da bi snimke telefonskih razgovora, što je također vrsta međusobnog općenja koje uživa tajnost i zaštitu bile dozvoljene ni pod kojim uvjetima, a Ustavom je tajnost i zaštita tih podataka zajamčena to ovaj sud podatke iz transkripta i snimki razgovora koje je tužiteljica ĆJ snimala bez dopuštenja i znanja tuženika GJ nije mogao koristiti kao dokaz u ovom parničnom postupku. Iz navedenih razloga nije bilo potrebno niti provoditi dokaz autentičnosti navedene snimke što je također tužiteljica ĆJ predlagala. Ovaj sud nije bio ovlašten zabraniti tužiteljici ĆJ da ona uloži u parnični spis što god sama smatra potrebnim, a naravno sasvim je druga stvar kakav će to imati pravni značaj za sam sud. Ovaj sud je također odbio i dokazni prijedlog tužiteljice ĆJ da se službenim putem pribavljaju i ispisi poziva sa njenog mobitela (broj [broj telefona]) iz kojih bi se moglo vidjeti koje dana je ona nazivala broj mobitela tuženika GJ (broj [broj telefona]) i koliko dugo su oni razgovarali budući je to tužiteljica ĆJ mogla i sama pribaviti i dostaviti sudu. Naime sukladno čl. 232. st.1 ZPP-a sama stranka je dužna pribaviti ispravu na koju se poziva na dokaz svojih navoda. Također je odbijen prijedlog tužiteljice ĆJ da se traže podaci od Porezne uprave o poreznim prijavama tuženika GJ kao i podaci od svih banaka o stanju na računima tuženika GJ budući je to sud smatrao irelevantnim. Primjenom citiranog čl. 232. st. 1. ZPP-a ovaj sud je odbio i dokazni prijedlog tuženika GJ da sud službenim putem od Kreditne unije Dukat traži podatak o tome da li je tuženik GJ u mjesecu ožujku 2014. godine izvršio zamjenu veće svote eura u kune.

20. Na ročištu dana 07. ožujka 2023. u smislu čl. 7. st. 1. ZPP-a sud je upozorio stranke da su same stranke dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice budući sukladno čl. 352. st. 1. ZPP-a u žalbi se ne mogu iznositi nove činjenice niti predlagati novi dokazi, osim ako se oni odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka zbog kojih se žalba može izjaviti. Budući na ročištu 07. ožujka 2023. stranke nisu imale drugih dokaznih prijedloga to je ovaj sud na tom ročištu i zaključio glavnu raspravu u ovoj parnici. Naime sud više nije ovlašten provoditi bilo kakve dokaze po službenoj dužnosti (osim iznimno u slučajevima taksativno propisanim ZPP-om) već može sukladno čl. 220. st. 2. ZPP-a odlučiti samo o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica. Zamjenica punomoćnika tužiteljice ĆJ je predložila usvajanje tužbenog zahtjeva tužiteljice ĆJ u cijelosti. Naglašava se da u postupku nije dokazano da bi tuženik GJ posudio tužiteljici ĆJ iznos od 500.000,00 kn odnosno 400.000,00 kn. Posebno se osporavaju iskazi saslušanih svjedoka FJ, SJ i PJ dok je sam iskaz svjedoka PJ u suprotnosti sa iskazom svjedoka SJ, a na koji se svjedok poziva. U svojoj završnoj riječi punomoćnik tuženika GJ je predložio odbijanje tužbenog zahtjeva u cijelosti kao neosnovanog. Naglašava se da ovo nije spor u kojem se dokazuje kako tvrdi suprotna strana da li je pozajmljeno ili nije pozajmljen novac već je ovo spor iz kojega bi trebalo zaključiti da li je tužiteljica ĆJ zbog mana volje potpisala bianco zadužnicu na iznos od 500.000,00 kn. Prema stanju spisa zadužnica je potpisala davne 2014. godine ovrha je pokrenuta 2016. godine, a ovaj spor je pokrenut 2021. godine. Saslušanjem tužiteljice ĆJ nije se moglo uočiti nedostatke volje na strani tužiteljice ĆJ koja bi bila dovedena u zabludu ili imala mane volje da potpiše dug na 500.000,00 kn ako ista prethodno nije preuzela navedeni novčani iznos. S toga da ne dulji ne ulazeći u iskaze svjedoka punomoćnik tuženika GJ smatra da temelj ove tužbe je provokacija i navodni telefonski razgovor gdje navodno tuženik GJ tvrdi da tužiteljica ĆJ nije ništa dužna. U ovom predmetu ta provokacija nije uspjela, ovrha egzistira i umjesto da tužiteljica ĆJ brine o tome kako će riješiti dug ista troši novce i opterećuje sud pokrećući ovaj postupka.

21. Presudom Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-1977/2021-19 od 7. ožujka 2023. presuđeno je: „I. Proglašava se nedopuštenom ovrha - pljenidba i prijenos novčanih sredstava tužiteljice ĆJ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] temeljem zahtjeva za izravnu naplatu tuženika GJ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] od dana 14. studenog 2016. godine i bjanko zadužnice od dana 11. ožujka 2014. godine potvrđene istog dana od strane javnog bilježnika Nataše Šuran pod posl.br. OV-1490/14 koja prelazi novčani iznos od 1.327,23 € odnosno 10.000,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima od 11.09.2016. pa do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. godine pa do isplate po stopi po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, sve u roku od 15 dana. II. Nalaže se tuženiku GJ iz [adresa] (čiji je OIB: [osobni identifikacijski broj]) da tužiteljici ĆJ iz [adresa] (čiji je OIB: [osobni identifikacijski broj]) naknaditi troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 2.132,64 € odnosno 16.068,38 kn sa zateznom kamatom tekućom od dana presuđenja 18. travnja 2023. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, sve u roku od 15 dana dok se dok se tužiteljica ĆJ odbija s ostatkom zatraženog parničnog troška.“ U obrazloženju presude Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-1977/2021-19 od 7. ožujka 2023. se između ostaloga navodi: „....22. Ovaj sud ne prihvaća kao istinit iskaz svjedoka FJ budući u njegovom iskazu ima dosta kontradiktornosti te nepodudarnosti sa iskazom samog tuženika GJ koji mu je prijatelj. Naime, on nije niti brojio novac kada je došao kod svoga prijatelja GJ nego je samo vidio veću količinu novca, a od tuženika GJ je saznao da se radi o iznosu od 400.000,00 kn što je kunska protuvrijednost od 50.000,00 €. Prema važećoj tečajnoj listi Hrvatske narodne banke broj 48, utvrđena na dan 10.03.2014., a koja se primjenjuje se od 11.03.2014. srednji tečaj za 1,00 € je tada iznosio 7,653507 kn što bi značilo da 400.000,00 kn je bila protuvrijednost za 52.263,62 € tako da po prosudbi ovoga suda iznos od 2.263,62 € sigurno nije neka zanemariva razlika. Također svjedok FJ ne zna koliko iznos novca je tuženik GJ stvarno predao tužiteljici ĆJ dana 11.03.2014. već takva saznanja ima isključivo od tuženika GJ budući je kako on tvrdi vidio tuženika GJ da sa bijelom vrećicom u kojoj je bila veća količina kuna ulazi zajedno s tužiteljicom ĆJ kod javnog bilježnika iz čijeg ureda poslije izlaze, a ta bijela vrećica je tada bila u rukama tužiteljice ĆJ. Prema tvrdnjama svjedoka FJ novac je navodno tužiteljici ĆJ trebao radi iznajmljivanje apartmana dok prema tvrdnjama tuženika GJ novac je tada tužiteljici ĆJ trebao kako bi ona i njen tadašnji dečko ŽJ kupili poslovni prostor u Istri. Nadalje svjedok FJ tvrdi da prema pričanju njegovog prijatelja GJ posuđeni iznos od 400.000,00 kn tužiteljica ĆJ je njemu trebala brzo vratiti te iako se nije mogao više sjetiti točno za koliko vremena se je taj novac trebao vratiti to po prosudbi ovoga suda niti u kom slučaju ne bi trebalo prelaziti godinu dana. Međutim, prema tvrdnjama tuženika GJ taj novac se je njemu trebao po dogovoru vratiti nakon dvije i pol godine tj. dakle tek 11.09.2016. Ovome sudu je malo vjerojatno da se svjedok FJ sjeća da muška osoba koja je dana 11.03.2014. došla zajedno s tužiteljicom ĆJ i koju nikada nije upoznato niti prije toga vidio se zove Ć, a s druge strane se ne sjeća daleko važnijih drugih detalja toga događaja. Osim toga tužiteljica ĆJ i svjedok ŽJ osporavaju tvrdnje svjedoka FJ i tuženika GJ da je svjedok FJ tada on uopće bio zajedno s tuženikom GJ. Štoviše svjedok ŽJ tvrdi da on tada nije imao neki rep nego je nosio kratku kosu. Sam tuženik GJ je korigirao svoju prvotnu tvrdnju da je on tužiteljici ĆJ dana 11.03.2014. posudio iznos od 500.000,00 kn tvrdeći da se radi o novčanom iznosu od 400,000,00 kn. Točna je primjedba tužiteljice ĆJ da je nelogično da netko nekom posuđuje novac dana 11.03.2014. i da rok povrata toga novca bude upravo istoga dana 11.03.2014. kako je to tuženik GJ napisao u bjanko zadužnici tužiteljice ĆJ potvrđena od strane javne bilježnice Nataše Šuran iz [adresa] poslovni broj OV-1490/14 od 11. ožujka 2014. Ukoliko je točna tvrdnja tužiteljice ĆJ da je on od tužiteljice ĆJ trebao tek dana 11.09.2016. dobiti iznos od 500.000,00 kn (tj. iznos od 400.000,00 kn glavnice koje je on dao i 100.000,00 kn njegove zarade na taj posuđeni novac tj ugovorne kamate) onda je nejasno zašto nije popuno bjanko zadužnicu na način da potražuje zakonsku zateznu kamatu na iznos od 500.000,00 kn od dana 11.09.2016., a ne od dana 11.03.2014. Također je krajnje neuvjerljiva tvrdnja tuženika GJ da se neki pismeni ugovor o posudbi novca između tužiteljice ĆJ te njene tadašnje tvrtke Aestate d.o.o. i njega kao zajmodavca nije napisao i potpisao iz razloga što je tužiteljica ĆJ to obećavala napraviti ali to nikada nije učinila. Naime, nejasno je zašto bi tuženik GJ uopće pozajmio tako veliku količinu novca ukoliko tužiteljica ĆJ prethodno ne želi potpisati ugovor o zajmu u navedenom smislu pa primjera radi u čemu je bio problem da se istodobno sa bjanko zadužnicom tužiteljice ĆJ potvrđena od strane javne bilježnice Nataše Šuran iz [adresa] poslovni broj OV-1490/14 od 11. ožujka 2014. ne ovjeri i potpis tužiteljice ĆJ na takvom ugovoru o zajmu. Iako je znao da tužiteljica ĆJ i njezin tadašnji dečko ŽJ nisu kupili poslovni prostor nije životno da tuženik GJ njoj i dalje posuđuje veće novčane iznose. Ovaj sud prihvaća kao istinit iskaz svjedoka SJ da je on od ŽJ saznao da je on posudio od tuženika GJ iznos od 50.000,00 € s time da se radilo baš o eurima, a ne o kunama. Iskaz svjedoka PJ ovaj sud ne prihvaća kao istinit budući je očito da je on ogorčen kako na tužiteljicu ĆJ tako i na svjedoka ŽJ koji su prema njegovim tvrdnjama materijalno iskoristili njegovog sina. Osim toga iskaz svjedoka PJ je kontradiktoran budući on tvrdi da sva saznanja o posudbi novca koja je predmet ove parnice imao od svoga sina FJ da bi kasnije iskazao da je to saznao i od same tužiteljice ĆJ koja takve tvrdnje svjedoka PJ osporava. Iz iskaza same tužiteljice ĆJ te svjedoka ŽJ proizlazi da dana 11.03.2014. tužiteljica ĆJ je od tuženika GJ primila 40.000,00 kn, a prema tvrdnjama tuženika GJ njemu je vraćeno samo 30.000,00 kn i to dana 05.12.2014. Ono što je ovaj sud mogao s izvjesnošću zaključiti je samo to da tužiteljica ĆJ je dana 11.03.2014. primila od tuženika GJ iznos od 40.000,00 kn, a vratila je dana 05.12.2014. samo iznos od 30.000,00 kn te je dakle njena obveza da vrati iznos tuženiku GJ preostali iznos od 10.000,00 kn odnosno 1.327,23 € zajedno s zakonskom zateznom kamatom od dana 11.09.2016. pa do isplate kada je prema tvrdnjama tuženika GJ novac trebao biti vraćen. Doduše sama tužiteljica ĆJ tvrdi da je ona tuženiku GJ već odavno vratila i daleko više od tih 40.000,00 kn ali ničim nije dokazala te tvrdnje koja ona sama iznosi. Na kraju ovaj sud ističe da ima kontradiktornosti i u tvrdnjama same tužiteljice ĆJ dok svjedok ŽJ je očito pristran svjedok u korist same tužiteljice ĆJ. Međutim, valja naglasiti da na samom tuženiku GJ je bio teret dokaza da dokaže svoje tvrdnje da je on dana 11.03.2014. stvarno tužiteljici ĆJ posudio iznos od 400.000,00 kn i da je tužiteljica ĆJ navodno dana 11.09.2016. trebala vratiti 500.000,00 kn te da se kako tuženik GJ to tvrdi radi o legalnim poslovima. Naime, svoje tvrdnje je tuženik GJ dokazao samo do stupnja vjerojatnosti, umjesto do izvjesnosti tj. kada je uvjerenje suda o postojanju pravno relevantne činjenice takvo da isključuje svaku razumnu sumnju u njegovu pravilnost i istinitost. 23. Po prosudbi ovoga suda uopće nije sporno da je tužiteljica ĆJ potpisala bjanko zadužnica tužiteljice ĆJ potvrđena od strane javnog bilježnice Nataše Šuran iz [adresa] poslovni broj OV-1490/14 od 11. ožujka 2014. na iznos od 500.000,00 kn te ona niti ne tvrdi da je bila u zabludi ili da su tada postojale neke mane volje na njenoj strani. Naime, bjanko zadužnica stječe svojstvo vrijednosnog papira nakon što se upiše iznos tražbine i ime vjerovnika. Pojam i učinci zadužnice određeni su Ovršnim zakonom u članovima 214. -218. (Narodne novine broj 112/2012, 25/2013, 93/2014, 55/2016, 73/2017 i 131/2020 i 114/2022 u daljnjem testu: OZ). Pod zadužnicom se podrazumijeva privatna isprava potvrđena od strane javnog bilježnika, u kojoj dužnik daje svoju suglasnost da se radi naplate tražbine određenog vjerovnika zaplijene njegovi svi ili samo određeni računi koje ima kod pravnih osoba koje obavljaju poslove platnog prometa te da se sredstva s tih računa, u skladu s izjavom dužnika, isplate izravno vjerovniku. Uzevši u obzir odredbe OZ-a, proizlazi da zadužnica predstavlja ovršnu ispravu, a ima i učinak pravomoćnog rješenja o ovrsi kojim se zapljenjuje tražbina po računu i prenosi na račun ovrhovoditelja. Zadužnica je, sukladno odredbi članka 214. stavka 1. OZ-a, privatna isprava potvrđena kod javnog bilježnika kojom dužnik može dati suglasnost da se radi naplate tražbine određenoga vjerovnika zaplijene svi računi koje ima kod banaka te da se novac s tih računa, u skladu s njegovim izjavom sadržanom u toj ispravi, isplaćuje vjerovniku. Sadržaj i pravni učinak bjanko zadužnice propisani su člankom 215. stavak 1. OZ-a i slični su običnoj zadužnici uz nekoliko bitnih razlika: u njoj se ne mora unaprijed odrediti tko je vjerovnik, kao niti iznos tražbine te se izdaje samo do najviše propisane svote. Nužno je da zadužnica i bjanko zadužnica budu potvrđene (solemnizirane) od strane javnog bilježnika kako bi se proizvele pravne učinke pravomoćnog rješenja o ovrsi. Međutim, valja naglasiti da kod bjanko zadužnice tražbina koja se naknadno upisuje po prirodi stvari je apstraktna pa je isključena svaka mogućnost navođenja osnovnog pravnog posla, jer bi time ona izgubila osnovnu svrhu. Dakle. ovrhovoditelj je ovlašten bjanko zadužnicu kao instrument osiguranja podnijeti na naplatu ukoliko pravo na naplatu dokaže odgovarajućim ispravama (npr. ugovor o zajmu, ugovor o cesiji, ugovor o ustupu tražbine, itd.) odnosno ako na drugi način dokaže da ima pravo na naplatu te zadužnice. Naime, zadužnica je samostalni pravni posao koji je uvijek vezan uz obvezu iz glavnoga ugovornog odnosa a koji nije vidljiv iz same zadužnice. Nakon što je tužiteljica ĆJ osporila postojanje tražbine tuženika GJ kao ovrhovoditelja na njemu je teret dokaza da njegova tražbina postoji, a što je za sada tuženik GJ prema prosudbi ovoga suda učinio samo za iznos od 10.000,00 kn koji dospijeva 11.09.2016., a iz razloga koji su prethodno navedeni te je iz navedenog razloga odlučeno kao u izreci ove presude pod točkom I. ...“

22. Povodom žalbi obiju stranaka protiv presude Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-1977/2021-19 od 7. ožujka 2023. rješenjem Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj Gž-449/2023-4 od 7. ožujka 2024. u točki I. izreke uvažena žalba tuženika GJ kao i žalba tužiteljice ĆJ u odnosu na odluku o troškovima parničnog postupka, te je ukinta presuda Općinskog suda u Rijeci broj P- 1977/2021-20 od 18. travnja 2023. i predmet vraćen ovome sudu na ponovno suđenje. Nadalje u točki II izreke rješenja Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj Gž-449/2023-4 od 7. ožujka 2024. odbačena je kao nedopuštena žalba tužiteljice ĆJ podnesena protiv točke I. izreke presude Općinskog suda u Rijeci broj P-1977/2021-20 od 18. travnja 2023. kojom je proglašena nedopuštenom ovrha - pljenidba i prijenos novčanih sredstava tužiteljice ĆJ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] temeljem zahtjeva za izravnu naplatu tuženika GJ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] od dana 14. studenog 2016. godine i bjanko zadužnice od dana 11. ožujka 2014. godine potvrđene istog dana od strane javnog bilježnika Nataše Šuran pod posl.br. OV1490/14 koja prelazi novčani iznos od 1.327,23 € odnosno 10.000,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 11. rujna 2016. do isplate. Na kraju je u točki III izreke rješenja Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj Gž-449/2023-4 od 7. ožujka 2024. odlučena da o zahtjevu tužiteljice ĆJ za naknadom troškova žalbe bit će odlučeno u konačnoj odluci. U obrazloženju rješenja Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj Gž- 449/2023-4 od 7. ožujka 2024. se između ostaloga navodi: „....4. Žalba tuženika je osnovana, dok je žalba tužiteljice djelomično osnovana (u odnosu na odluku o troškovima parničnog postupka), a djelomično nedopuštena (u odnosu na odluku o glavnom zahtjevu kojim je ovrha koja prelazi novčani iznos od 1.327,23 eura, odnosno 10.000,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom proglašena nedopuštenom). 5. Obje stranke u svojim žalbama iznose ostvarenje žalbenog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, pa je ovaj sud prvostupanjsku presudu ispitao na ostvarenje žalbenog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka i našao je da je taj žalbeni razlog ostvaren jer razlozi prvostupanjske presude proturječe sami sebi. 6. U ovome parničnom postupku je tužiteljica zahtijevala da se proglasi nedopuštenom ovrha - pljenidba i prijenos novčanih sredstava tužiteljice temeljem zahtjeva za izravnu naplatu podnesenog od strane tuženika 14. studenoga 2016., a koji zahtjev za izravnu naplatu je podnesen na temelju bjanko zadužnice od 11. ožujka 2014., potvrđene istoga dana od strane javnog bilježnika Nataše Šuran u [adresa] pod brojem OV1490/14. koju je tužiteljica izdala tuženiku na iznos do 500.000,00 kuna, a koju je tuženik prilikom predaje na naplatu ispunio upravo na naprijed navedeni iznos. Tužiteljica je na ovaj parnični postupak upućena na temelju zaključka Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Delnicama broj Ovr-1507/2021-6 od 23. studenoga 2021. zbog žalbenih razloga iz članka 50. stavka 1. točaka 7. i 9. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj 112/12., 25/13., 93/14., 55/16., 73/17. i 131/20. – dalje: OZ).

6.1. Dakle, tužiteljica je zahtijevala da se proglasi nedopuštenom ovrha koja se vodi radi naplate iznosa od 500.000,00 kuna. 7. Prvostupanjski sud je točkom I. izreke pobijane odluke ovrhu koja se vodi na temelju predmetne bjanko zadužnice proglasio nedopuštenom u dijelu koja prelazi novčani iznos od 1.327,23 eura, odnosno 10.000,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom, time da u izreci prvostupanjske odluke tužbeni zahtjev nije djelomično odbijen za iznos od 10.000,00 kuna. Iz takve izreke prvostupanjske presude proizlazi da je ovrha nedopuštena za iznos od 490.000,00 kuna, dok u izreci nije navedeno da bi ovrha bila dopuštena za iznos od 10.000,00 kuna (nema odbijajućeg dijela tužbenog zahtjeva). 8. Tužiteljica u žalbi izričito navodi da: „pobija točku I. izreke u dijelu koji glasi … koja prelazi novčani iznos od 1.327,23 eura odnosno 10.000,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom … iz svih zakonom predviđenih razloga“, a iz sadržaja žalbe proizlazi da pobija prvostupanjsku presudu u dijelu kojim je dopuštena ovrha za 10.000,00 kuna. 9. Prvostupanjski sud pobijanom odlukom dakle nije odlučio na način da bi u izreci bilo navedeno da je ovrha dopuštena za iznos od 10.000,00 kuna jer nije kao neosnovan odbijen tužbeni zahtjev kojim se zahtijeva proglašenje nedopuštenom ovrhe za iznos od 10.000,00 kuna, a tužiteljica u svojoj žalbi izričito ne predlaže da se u tome dijelu donese dopunska odluka, a niti iz sadržaja žalbe ne proizlazi da predlaže donošenje dopunske presude. 10. Odredbom članka 339. stavak 2. ZPP-a je propisano da ako stranka ne podnese prijedlog za donošenje dopunske presude u roku iz stavka 1. članka 339. ZPP-a (petnaest dana od primitka presude), smatrat će se da je tužba u tome dijelu povučena. Odredbom članka 341. stavka 2. ZPP-a je propisano da ako se presuda pobija žalbom samo zato što prvostupanjski sud nije presudom odlučio o svim zahtjevima stranaka koji su predmet parnice, žalba će se smatrati prijedlogom stranke da se podnese dopunska presuda. 11. Obzirom da iz sadržaja žalbe tužiteljice, kako je već ranije navedeno, ne proizlazi da tužiteljica žalbom prvostupanjsku presudu pobija samo zato što prvostupanjski sud izrekom presude nije odlučio o dopuštenosti ovrhe za iznos od 10.000,00 kuna, te kako na strani tužiteljice u smislu članka 365. stavka 1. ZPP-a ne postoji pravni interes prvostupanjsku presudu pobijati u dijelu u kojemu je proglašena nedopuštenom ovrha za iznos koji prelazi 10.000,00 kuna jer je po odluci prvostupanjskog suda sa tim zahtjevom uspjela, valjalo je žalbu tužiteljice primjenom članka 367. stavka 1. ZPP-a u vezi sa člankom 358. stavkom 3. ZPP-a kao nedopuštenu odbaciti u odnosu na glavnu stvar sadržanu u točki I. izreke kojom je proglašena nedopuštenom ovrha koja prelazi novčani iznos od 1.327,23 eura odnosno 10.000,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom. 12. Između stranaka nije bilo sporno da je tužiteljica 11. ožujka 2014. kao fizička osoba potpisala bjanko zadužnicu izdanu na iznos do 500.000,00 kuna u korist tuženika GJ, te da je istoga dana ta zadužnica potvrđena od strane javnog bilježnika pod brojem OV-1490/14. 13. Ono što je bilo sporno tijekom prvostupanjskog postupka, a ostalo je sporno i sada u fazi žalbenog postupka, jest je li tuženik predmetnu zadužnicu popunio u skladu s osnovnim poslom, odnosno je li ju popunio neistinito, sve budući da tužiteljica u tužbi a i tijekom postupka, ne osporavajući iznos za koji je dana suglasnost na predmetnoj zadužnici, je tvrdila da tuženiku nije dužna nikakav novčani iznos, a posebno ne iznos od 500.000,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama na koji je tuženik zadužnicu ispunio prilikom pokretanja postupka izravne naplate tražbine, tvrdeći u tužbi da je 11. ožujka 2014. pozajmila iznos od 30.000,00 kuna i da ga je vratila. Dakle, tvrdi da je tuženik bjanko zadužnicu neistinito popunio na puni iznos na koji je izdana, uslijed čega da je postupak izravne naplate tj. ovrha nedopuštena. 14. Saslušavši stranke i sve svjedoke predložene od strane stranaka (IJ, SJ, PJ - predloženi od strane tuženika; ŽJ - predložen od stane tužiteljice), zatim izvršivši uvid u kopiju predmetne bjanko zadužnice od 11. ožujka 2014. i u kopije još dvije zadužnice koje je tužiteljica u korist tuženika izdala u svojstvu direktora trgovačkog društva Aestate d.o.o. (zadužnica broj OV-6858/14 od 29. listopada 2014. izdana na iznos do 50.000,00 kuna, te zadužnica broj OV- 7207/14 od 13. studenoga 2014. izdana na iznos do 100.000,00 kuna), izvršivši uvid u ugovor o pozajmici broj 03/14 kojega su sklopili 29. listopada 2014. tuženik kao davaoc pozajmice i trgovačko društvo Aestate d.o.o. zastupan po direktoru ĆJ, a u kojemu ugovoru o pozajmici je navedeno da je to trgovačko društvo od tuženika pozajmilo iznos od 40.000,00 kuna, te konačno izvršivši uvid u potvrdu o povratu pozajmice prema ugovoru o pozajmici broj 03/14 od 29. listopada 2014. u kojoj je navedeno da se potvrđuje da je po ugovoru o pozajmici broj 03/14 koji je sklopljen 29. listopada 2014. trgovačko društvo Aestate d.o.o. dana 5. prosinca 2014. izvršilo povrat pozajmice u iznosu od 30.000,00 kuna, prvostupanjski sud ocjenjuje da je osnovan tužbeni zahtjev za proglašenjem nedopuštenom ovrhe za iznos koji prelazi iznos od 10.000,00 kuna, odnosno iznos od 1.327,23 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od 11. rujna 2016. 15. Takvu odluku prvostupanjski sud donosi utvrdivši temeljem naprijed izvedenih dokaza da je tužiteljica 11. ožujka 2014. od tuženika primila iznos od 40.000,00 kuna, da je 5. prosinca 2014. tuženiku vratila iznos od 30.000,00 kuna, pa da je stoga tužiteljica u obvezi vratiti tuženiku preostali iznos od 10.000,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom od 11. rujna 2016. kada je prema tvrdnjama tuženika mu novac na ime pozajmice od 11. ožujka 2014. trebao biti vraćen. 15.1. Prvostupanjski sud obrazlaže da: „iz iskaza same tužiteljice ĆJ te svjedoka ŽJ proizlazi da dana 11. ožujka 2014. tužiteljica ĆJ je od tuženika GJ primila 40.000,00 kuna, a prema tvrdnjama tuženika GJ njemu je vraćeno samo 30.000,00 kuna i to dana 5. prosinca 2014., pa ono što je sud mogao s izvjesnošću zaključiti je samo to da tužiteljica ĆJ je 11. ožujka 2014. primila od tuženika GJ iznos od 40.000,00 kuna, a vratila dana 5. prosinca 2014. samo iznos od 30.000,00 kuna, te je dakle njena obveza da vrati tuženiku GJ prestali iznos od 10.000,00 kuna.“ 16. Dakle, prvostupanjski sud ocjenjuje da je tužiteljica od tuženika 11. ožujka 2014. pozajmila iznos od 40.000,00 kuna, a kako to proizlazi iz naprijed navedenog citiranog dijela obrazloženja prvostupanjske presude, dok u drugom dijelu obrazloženja sud navodi: „ovaj sud prihvaća kao istinit iskaz svjedoka SJ da je on od ŽJ saznao da je on posudio od tuženika GJ iznos od 50.000,00 EUR.“ 17. Osnovano se u žalbenom postupku iznosi da je naprijed navedenim obrazloženjem prvostupanjskog suda počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a jer su u proturječju sami sa sobom naprijed navedeni dijelovi prvostupanjske presude o tome komu je tuženik 11. ožujka 2014. pozajmio novce – ŽJ ili tužiteljici, te je proturječno utvrđenje i o kojemu iznosu je riječ. 17.1. Nadalje, osnovano se u žalbi tuženika iznosi da prvostupanjski sud pogrešno „kombinira“ bjanko zadužnicu broj OV-1490/14 od 11. ožujka 2014. koju je tužiteljica izdala i potpisala kao fizička osoba sa bjanko zadužnicom broj OV-6858/14 od 29. listopada 2014. koju je tužiteljica izdala i potpisala u svojstvu direktora trgovačkog društva Aestate d.o.o. (istoga dana je, kako je već u točki 9. ove drugostupanjske odluke navedeno, sklopljen pisani ugovor o pozajmici broj 03/14 kojom trgovačko društvo Aestate d.o.o. od tuženika pozajmljuje iznos od 40.000,00 kuna, a 5. prosinca 2014. to trgovačko društvo vraća tuženiku iznos od 30.000,00 kn - za taj djelomični povrat postoji pisana potvrda o povratu kojom se potvrđuje da je trgovačko društvo Aestate d.o.o. dana 5. prosinca 2014. navedeni iznos vratilo tuženiku). 18. Iz podataka u spisu proizlazi da je tužiteljica tuženiku izdala ukupno četiri zadužnice. Kopije tri zadužnice se nalaze u spisu: zadužnica OV-6858/14 koja je izdana na iznos do 50.000,00 kuna dana 29. listopada 2014., OV-7207/14 koja je izdana na iznos do 100.000,00 kuna dana 13. studenog 2014. – obje su potpisane od strane tužiteljice kao direktora trgovačkog društva Aestate d.o.o. kojega je tužiteljica po povijesnom izvatku iz sudskog registra bila vlasnica u razdoblju od 26. lipnja 2014. do 8. studenoga 2016. kada je taj poslovni subjekt brisan na temelju rješenja Trgovačkog suda u Pazinu broj St-614/16- 12 od 8. studenog 2016., zatim zadužnica koja je predmet ovoga spora - zadužnica broj OV-1490/14 od 11. ožujka 2014. potpisana od strane tužiteljice kao fizičke osobe i izdana na iznos do 500.000,00 kuna. Nadalje, iz stanja spisa proizlazi da postoji još jedna zadužnica - zadužnica broj OV3592/14 (list 18 spisa), sve kako to proizlazi iz zahtjeva za izravnu naplatu podnesenog FINI na temelju kojeg je tužitelj istoga dana zatražio naplatu po toj zadužnici broj OV3592/14 i zadužnici broj OV-1490/14 koja je predmet ovoga parničnog postupka. 19. Predmet ovog parničnog postupka je zahtjev za proglašenjem nedopuštenom ovrhe koja se vodi na temelju zahtjeva za izravnu naplatu podnesenog na temelju zadužnice broj OV-1490/14 koja je 11. ožujka 2014. izdana tuženiku od strane tužiteljice kao fizičke osobe na iznos do 500.000,00 kuna.

19.1. Postoji li i koliko je dugovanje iz osnovnog posla za koji je izdana predmetna zadužnica se ne može utvrđivati i ocjenjivati na temelju utvrđenja postoji li dugovanje iz ugovora o pozajmici od 29. listopada 2014. kojega je sklopilo trgovačko društvo Aestate d.o.o. zastupano po tužiteljici kao direktoru sa tuženikom, sve kako je to pogrešno ocijenio prvostupanjski sud. Naime, ne može se postojanje eventualnog dugovanja po pozajmici iz osnovnog posla za koji je izdana zadužnica broj OV- 1490/14 ocjenjivati na temelju ugovora o pozajmici za iznos od 40.000,00 kuna kojega je tužiteljica sklopila sa tuženikom kao direktorica trgovačkog društva Aestate d.o.o. 29. listopada 2014., a za koji ugovor je, kako to proizlazi iz potvrde o povratu naprijed navedene pozajmice, to trgovačko društvo 5. prosinca 2014. djelomično vratilo novčani iznos od 30.000,00 kuna. 20. Sukladno Pravilniku o obliku i sadržaju bjanko zadužnice („Narodne novine“ broj 115/12 – dalje: Pravilnik) bjanko zadužnica predstavlja vrijednosni papir u smislu članka 1135. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18., 114/22. – dalje: ZOO) kojim je propisano da je vrijednosni papir isprava kojom se njezin izdavatelj obvezuje ispuniti obvezu upisanu u toj ispravi njezinom zakonitom imatelju, a sukladno članku 215. stavku 5. OZ-a bjanko zadužnica je istinita u pogledu svojeg sadržaja ako je vjerovnik naknadno upisao iznos tražbine koji je manji ili jednak onome za koji mu je dunik dao suglasnost u trenutku kad je potvrđena kod javnog bilježnika te podatke o vjerovniku. 21. Da bi se moglo pravilno utvrditi je li ovrha nedopuštena i za koji iznos bi ovrha eventualno bila nedopuštena u smislu točke 9. stavka 1. članka 50. OZ-a, te da bi se moglo utvrditi je li tuženik predmetnu zadužnicu neistinito popunio (izvan/preko obveze iz osnovnog posla), potrebno je utvrditi koliko je iznosila pozajmica od 11. ožujka 2014., a za koju pozajmicu je od strane tužiteljice kao fizičke osobe izdana bjanko zadužnica broj OV-1490/14 dana 11. ožujka 2014. na iznos do 500.000,00 kuna, pri kojoj ocjeni naprijed navedenih odlučnih činjenica nije ni od kakvog utjecaja pozajmica dana od strane tuženika trgovačkom društvu Aestate d.o.o., te bjanko zadužnica izdana kao osiguranje tražbine na ime te pozajmice dane trgovačkom društvu kojega je tužiteljica bila direktor. 22. Nadalje, u jednom dijelu obrazloženja prvostupanjski sud utvrđuje da je upravo tužiteljica od tuženika u ožujku 2014. pozajmila određeni novčani iznos – iznos od 40.000,00 kuna, dok u drugom dijelu obrazloženja, prihvaćajući iskaz svjedoka SJ, utvrđuje da je tuženik u ožujku 2014. iznos od 50.000,00 eura pozajmio ne tužiteljici već svjedoku ŽJ, pa je i u tome dijelu došlo do ostvarenja bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a. 23. Tuženik je u odgovoru na tužbu naveo da je 11. ožujka 2014. tužiteljica od njega pozajmila iznos od 500.000,00 kuna, a saslušan na raspravi održanoj 12. siječnja 2023. je naveo da je usmeno s tužiteljicom i svjedokom ŽJ dogovorio da će tuženik njima pozajmiti 400.000,00 kuna, a da će oni njemu za dvije godine vratiti iznos od 500.000,00 kuna. Tuženik je na pripremnom ročištu održanom 14. prosinca 2022. prije zaključenja prethodnog postupka predložio da se od kreditne unije Dukat iz Viškova, Viškovo 32 službenim putem pribavi podatak o tome je li tuženik u mjesecu ožujku 2014. izvršio zamjenu veće svote eura u kune, a u svome iskazu je naveo da je kod kuće imao eure ali da ih je promijenio u mjenjačnici Dukat u Viškovu i to nekoliko dana prije 11. ožujka 2014. u više navrata budući da oni nisu imali toliku količinu novca. Izvođenje tog dokaznog prijedloga prvostupanjski sud je odbio. 23.1. Tužiteljica je u svome iskazu navela da je na ime pozajmice od 11. ožujka 2014. riječ o iznosu od 40.000,00 kuna, a u tužbi je tvrdila da je riječ o iznosu od 30.000,00 kuna. 23.2. Svjedok ŽJ (bivši dečko tužiteljice) je u svome iskazu u jednom dijelu naveo da je tužiteljica u više navrata posudila neke novce od tuženika i da mu je sve posuđene iznose vratila, da bi dalje u svome iskazu naveo da je on bio nazočan kada je tuženik tužiteljici uručio 40.000,00 kuna navodeći da su „tih 40.000,00 kuna posuđeni kako ĆJ tako i meni osobno, a što je prethodno i dogovoreno“. 23.3. Obzirom na sve navedeno, potrebno je sve dokaze u smislu članka 8. ZPP-a ocijeniti zasebno i sve zajedno, time da je radi utvrđenja odlučne činjenice - koji iznos je tuženik tužiteljici pozajmio u ožujku 2014., potrebno izvesti dokaz kojega je tuženik pravodobno predložio, a to je pribava podataka od mjenjačnice Dukat u Viškovu o tome je li tuženik u mjesecu ožujku 2014. izvršio zamjenu veće svote eura u kune, kako je to tuženik tvrdio, a što prvostupanjski sud, zbog pogrešnog pravnog pristupa, nije učinio, a uslijed čega, obzirom na stanje spisa, ovaj sud drugog stupnja ne može o žalbama stranaka odlučiti primjenom članka 373.a stavka 3. u vezi sa stavcima 1. i 2. tog članka. 24. Tužiteljica kao izdavateljica zadužnice koja je tu zadužnicu izdala kao fizička osoba na određeni iznos je odgovorna za obvezu za koju je predmetna zadužnica izdana, ali samo ako je zadužnica popunjena u skladu s obvezom iz osnovnog posla. Između stranaka je sporna obveza iz osnovnog posla. 24.1. Dakle, tužiteljica svakako odgovara za obvezu za koju je izdana zadužnica broj OV-1490/14 od 11. ožujka 2014. kao instrument osiguranja, ali pod uvjetom da je predmetna zadužnica istinito popunjena u smislu članka 215. stavka 5. OZ-a, odnosno da je popunjena u skladu sa obvezom iz osnovnog posla, a što će sve prvostupanjski sud sukladno uputi iz ovoga rješenja utvrditi u ponovljenom postupku, nakon što izvede dokaze koji su pravovremeno predloženi, a po potrebi će nastavno saslušati stranke, te će na temelju rezultata cjelokupnog postupka određeno i jasno utvrditi komu i koji iznos je tuženik pozajmio 11. ožujka 2014. za koju pozajmicu je tužiteljica osobno izdala bjanko zadužnicu 11. ožujka 2014., zatim određeno utvrditi je li i koliko je od pozajmljenog iznosa vraćeno, sve budući da tužiteljica po bjanko zadužnici od 11. ožujka 2014. osobno tuženiku odgovara za obvezu iz osnovnog posla za koju je izdala zadužnicu na iznos do 500.000,00 kuna. 25. Zbog svih iznijetih razloga, uvažavanjem žalbe tuženika u odnosu na glavnu stvar (točka I. izreke prvostupanjske presude), te uvažavanjem žalbi tužiteljice i tuženika u odnosu na odluku o troškovima parničnog postupka (točka II. izreke prvostupanjske presude) je prvostupanjska presuda primjenom članka 369. stavka 1. ZPP-a ukinuta i predmet je vraćen na ponovno suđenje u kojemu će se donijeti nova odluka o tužbenom zahtjevu i troškovima parničnog postupka, uključujući i zatražene troškove tužiteljice nastale podnošenjem žalbe (tuženik nije zahtijevao naknadu troškova nastalih mu podnošenjem žalbe). 26. Iz navedenih je razloga riješeno kao u izreci.“ Potom je ovaj parnični spis dobio novi poslovni broj P-739/2024.

23. Prema tvrdnjama tužiteljice ĆJ ona je dana 11. ožujka 2014. kao fizička osoba posudila od tuženika GJ novčani iznos od 30.000,00 kuna te pritom potpisala istoga dana bjanko zadužnicu poslovni broj OV-1490/14 na iznos od čak 500.000,00 kn, ali je tek dana 29. listopada 2014. napravljen ugovor o pozajmici broj 03/14 od 29. listopada 2014. između tvrtke Aestate d.o.o. kao korisnika pozajmice i tužiteljice ĆJ kao davaoca pozajmice i to iznosa od 40.000,00 kn. Prema tvrdnjama tužiteljice ĆJ ona je dana 29. listopada 2014. vratila iznos od 30.000,00 kn uvećano za neki dodatni novčani iznos (koji je veći nego da je tuženik GJ ta sredstva oročio u nekoj banci) te sukladno tome je napisana antidatirana potvrda da je tvrtka Astate d.o.o. vratila po pozajmici broj 3/14 iznos od 30.000,00 kn i to dana 5. prosinca 2014. godine iako u stvarnosti je povrat bio od strane tužiteljice ĆJ upravo dana 29. listopada 2014. godine. U svezi navedenog je navodno napravljena i nova bjanko zadužnica dana 29. listopada 2014. ali tužiteljici ĆJ nije vraćena bjanko zadužnica od 11. ožujka 2014. godine iako je tuženik GJ obećao da će istu vratiti. Međutim tu zadužnicu od 11. ožujka 2014. tuženik GJ nikada nije vratio tužiteljici ĆJ nego štoviše istu je aktivirao dana 14. studenog 2016. godine. Ukoliko je to točno po prosudbi ovoga suda nužno je ocijeniti i navodno dugovanje iz ugovora o pozajmici od 29. listopada 2014. između tvrtke Astate d.o.o. i tuženika GJ jer očito da tužiteljica ĆJ je i kao fizička osoba jamčila za povrat te pozajmice koju je posudila njezina tvrtka Aestate d.o.o. Uostalom da je pozajmicu vratila tvrtka Aestate to bi bilo nužno učiniti preko žiro računa navedene tvrtke te tada ne bi niti bila potrebna i neka pisana potvrda. Po prosudbi ovoga suda nije nemoguće da je tužiteljica ĆJ u ožujku 2014. posudila iznos od 40.000,00 kn kao i da je u ožujku 2014. godine tuženik GJ posudio ŽJ iznos od 50.000,00 eura te ovaj prvostupanjski sud tu ne vidi nikakvog proturječja. Nadalje ukoliko je i točna tvrdnja tuženika GJ da je on u ožujku 2014. godine u mjenjačnici Dukat u Viškovu zamijenio veće količine eura u kune to nije nikakav pouzdani dokaz da je on dio toga novaca posudio tužiteljici ĆJ. Također ovaj sud nije odbio provođenje toga dokaza nego je samo odbio da on službenim putem traži te podatke od mjenjačnice Dukat i to primjenom čl. 232. st. 1. ZPP-a prema kojoj je sama stranka dužna podnijeti ispravu na koju se poziva za dokaz svojih navoda. U obrazloženju svoga rješenja Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj Gž-449/2023-4 od 7. ožujka 2024. uopće u smislu čl. 375. st. 4. ZPP-a niti ne tvrdi, a niti obrazlaže zašto je potrebno da sud po službenoj dužnosti utvrđuje činjenice koje može dokazati i sama stranke koje se na to poziva budući sigurno nije poslovna tajna da sam tuženik GJ od mjenjačnice Dukat zatraži i dobije podatke koji se odnose na njega samog. Međutim, valja naglasiti da nezavisno od takvoga pravnog stava ovoga prvostupanjskog suda sukladno čl. 377. st. 2. ZPP- a prvostupanjski sud je dužan izvesti sve parnične radnje i raspraviti sva sporna pitanja na koja je upozorio drugostupanjski sud u svom rješenju. Po prosudbi ovoga suda ukoliko sud već treba provoditi neke dokaze po službenoj dužnosti onda po prosudbi ovoga suda bilo bi svakako korisno da je ovaj prvostupanjski sud izvršio uvid i u bjanko zadužnicu od 29. listopada 2014. OV-6858/14 na iznos od 40.000,00 kn kako bi utvrdio da li je istu potpisala tužiteljica ĆJ u ime svoje tvrtke Aestate d.o.o. ili samo tužiteljica ĆJ kao fizička osoba ili pak tužiteljica ĆJ u ime tvrtke Aestate d.o.o. te ujedno i kao jamac-platac ili u ime neke druge svoje tvrtke itd. Međutim to nitko od stranaka nije niti predložio, a niti je viši sud u svojoj ukidnoj odluci odlučio da ovaj prvostupanjski sud izvede i taj dokaz po službenoj dužnosti.

24. U daljnjem tijeku ovoga postupka ovaj sud je sukladno uputi višeg suda zatražio očitovanje Kreditne unije Dukat. Također sukladno prijedlozima stranaka dopunski su saslušani svjedoci: PJ (list sudskog spisa broj 273), FJ (list sudskog spisa broj 273 i 274). ŽJ (list sudskog spisa broj 280 i 281) i HJ (list sudskog spisa broj 282). Također na ročištu dana 20. studenog 2024. dopunski su saslušane i stranke ove parnice tužiteljica ĆJ (list sudskog spisa broj 274, 275 i 276) i tuženik GJ (list sudskog spisa broj 276 i 277).

25. Svojim dopisom od 16. srpnja 2024. Kreditna unija Dukat je izvijestila ovaj sud da tuženik GJ je u njihovom sustavu evidentiran kao stranka. Međutim u svezi neke dokumentacije koja se odnosi na ožujak 2014. u svezi tuženika GJ sukladno čl. 79. Zakona o sprječavanju pranja novca i financiranju terorizma tražena dokumentacija za to razdoblje je uništena (list sudskog spisa broj 209).

26. Dopunski saslušan na ročištu dana 20. studenog 2024. te nakon što mu je pročitan njegov iskaz na ročištu od dana 1. veljače 2023. svjedok PJ je iskazao da u cijelosti ostaje kod svog iskaza i da je točno napisano ono što je on tada izjavio. Na konstataciju suda da u njegovom iskazu od 1.2.2023. postoji nesklad budući tvrdi da u svezi sporne posudbe novca između stranaka on ima sva saznanja od svoga sina dok odmah kasnije tvrdi da pored sina to mu je i osobno izjavila tužiteljica ĆJ isti je iskazao da saznanja o toj posudbi on ima kako od svoga sina tako od same tužiteljice ĆJ. Nakon što sudac upoznaje svjedoka da je njegov sin HJ iskazao da ni on nema osobnih saznanja o posudbi novce koje je predmet ove parnice nego je on to saznao od ŽJ prisutni svjedok PJ je ustvrdio da on to ne može komentirati. Nadalje svjedok PJ isitče da njegov sin HJ je ovisnik o heroinu tako da on nije orijentiran ni u vremenu ni u prostoru. Može funkcionirati jedino uz pomoć tableta. U kakvom je stanju danas on ne zna. Naime, on se ne javlja na pozive, a oni se u granicama svojih mogućnosti brinu za njega, svaki dan mu donose hranu itd. Prema tvrdnjama svjedoka PJ on nekada bio u dobrim odnosima sa tužiteljicom ĆJ budući su oni bili susjedi u [adresa] te su njihove kuće bile udaljene svega 30-tak metara. Međutim, tužiteljica ĆJ je iznevjerila povjerenje kako njega tako i njegovog sina te ih je prevarila za znatne novčane sume, a radi ostvarenja imovinske koristi.

27. Dopunski saslušan na ročištu dana 20. studenog 2024. te nakon što mu je pročitan njegov iskaz na ročištu od dana 12. siječnja 2023. svjedok FJ je iskazao da on nije vidio kako GJ uručuje tužiteljici ĆJ bijelu najlonsku vrećicu ali je on osobno vidio da GJ sa bijelom vrećicom u kojoj su bili novci i da zajedno sa ĆJ idu kod javnog bilježnika, a poslije je vidio da tu bijelu vrećicu drži upravo ĆJ. Da li je vidio baš trenutak uručivanja te bijele najlonske vrećice u to svjedok FJ nije posve siguran ali je siguran da ta bijela najlonska vrećica iz posjeda GJ je završila u posjedu ĆJ. Vidio je jednu mušku osobu koja je sačekala stranke pri izlazu i ta muška osoba u to vrijeme je imala dugu kosu svezanu u rep. On je stajao jedno 50- tak metara udaljeno od ulaza u javnobilježnički ured, tj. preko ceste. Prema tvrdnjama svjedoka FJ on i tuženik GJ su tada u [adresa] došli zajedno, a tuženik GJ je vozio crni BMW. Poslije je od tuženika GJ saznao da će njemu biti vraćen veći iznos novca nego je on posudio. Svjedok FJ tvrdi da on nije brojio novac koji je GJ stavljao u najlonsku vrećicu već je samo vidio da je to veća količina novca. Zna da GJ je kasnije pričao da ima problema oko povrata toga duga. Na upit tuženika GJ nakon koliko vremena bi se njemu trebao vratiti novac isti je iskazao da je to trebalo biti brzo, a na traženje samoga tuženika GJ da konkretizira taj pojam „brzo“ svjedok FJ je iskazao da bi to moglo biti nakon 2 do 3 godine. Međutim napominje da je to njegova pretpostavka, a nakon koliko vremena je trebao biti povrat novca osobno se ne sjeća, tj. ne zna da li je o tome uopće i pričao sa tuženikom GJ. Nadalje svjedok FJ je iskazao da čak štoviše on je pitao jednom prilikom tuženika GJ zašto im on i dalje posuđuje novac kada mu ne vraćaju niti one preostale pozajmice, a tuženik GJ je iskazao da oni opremaju hotele sa nekom robom, tj. radilo se je o nabavci hrane za hotele. Naime, radilo se je kako o tužiteljici ĆJ tako i on nekom Ć koji je bio poslovni partner tužiteljice ĆJ. Zna da tuženik GJ je za ĆJ i Ć vozio neku robu, tj. hranu. O čemu se konkretno radi svjedok FJ tvrdi da ne bi mogao konkretno objasniti budući ga to nije previše zanimalo. Koje je godine to bilo nije mu poznato zbog odmaka vremena.

28. Dopunski saslušan na ročištu dana 20. studenog 2024. te nakon što joj je pročitan njezin iskaz na ročištu od dana 12. siječnja 2023. tužiteljica ĆJ je iskazala da 11.3.2014. njen tadašnji dečko ŽJ je imao kratko kosu, a dugu kosu sa repom je nosio tek nekih 5 godina kasnije. Kada se je potpisivala zadužnica dana 11.3.2014. koja je predmet spora ove parnice ona ne zna da li je GJ posuđivao neke novce ŽJ, a niti inače zna da li je ŽJ možda nekad ranije ili kasnije posuđivao novce od GJ. Na upit tuženika GJ da se tužiteljica ĆJ očituje koje godine je on navodno vozio nekakvu robu za nju ista iskazuje da oko 2016. Naime, vozio je konkretnu hranu i opremu za hotele budući se time bavila njezina tadašnja tvrtka Horeca d.o.o. Naime, po njenoj prosudbi to dokazuje da su oni tada bili u korektnim odnosima što sigurno ne bi bio slučaj da je ona njemu dugovala velike količine novca. Tu uslugu je njoj tuženik GJ pružio po prijateljskoj osnovi. Naime, ona mu je nešto i platila za tu uslugu ali to je bilo ispod stvarne tržišne cijene njegovog rada. Na upit tuženika GJ odakle joj novac za otvaranje poslovnog prostora na Škurinjama od čak 1000 m[2] , tužiteljica ĆJ je iskazala da taj novac posudila od svojih roditelja. Također dio novca su dali i roditelji SJ za otvaranje tvrtke Horeca d.o.o. To je također bilo negdje oko 2016. Nadalje tužiteljica ĆJ tvrdi da ona nije susjeda od danas saslušanog svjedoka PJ. Naime, PJ je bio susjed njezinog tadašnjeg dečka ŽJ koji je tamo živio kao podstanar. Ona je tada često dolazila kod svog dečka, a inače ona je oduvijek živjela i danas živi na [adresa] u obiteljskoj kući, a na adresi [adresa]. Prema tvrdnjama tužiteljice ĆJ ona je bila u prijateljskim odnosima sa obitelji PJ kojima je i pomagala oko iznajmljivanja njihove kuće. Zna da su i oni imali pse pa su se znali viđati, a dolazila je ponekad i u njihovu kuću tako da su bili u dobrim susjedskim odnosima. Naime, tužiteljica ĆJ ističe da je ona potpisala tuženiku GJ čak tri zadužnice ( ali je prekida tuženik GJ koji tvrdi da ih je bilo četiri) iako je posudila samo jednom prilikom novac od tuženika GJ u iznos od 40.000 kn i to zato što je to tuženik GJ tražio. Naime, ona se nije previše niti upuštala u njegove razloge zbog čega on to od nje traži ali je mislila da on to možda traži iz razloga što prijašnja zadužnica je otišla u zastaru i slično. Tužiteljica ĆJ tvrdi da se više ne sjeća što joj je tuženik GJ rekao kada je od nje tražio da potpiše drugu i treću zadužnicu. Vjerojatno je ona i pitala tuženika GJ zašto mu treba i druga i treća zadužnica ali se toga više ne sjeća. Ukoliko ga je to uopće i pitala više se ne sjeća ništa od onoga što je je tuženik GJ eventualno odgovorio ali napominje da su oni oboje znali koji novac je njoj posuđen. Također je tuženik GJ znao da je ona svoj dug vratila. Prema tvrdnjama tužiteljice ĆJ potpuno je netočna tvrdnja tuženika GJ da se je on u više navrata njoj obraćao radi povrata nekog duga budući prvi puta ona saznaje za nekakav svoj dug kada je tuženik GJ blokirao njezin osobni tekući račun, a što je bilo tek negdje 2016. Na upit zašto je potpisala zadužnicu na iznos od 500.000,00 kuna kada je stvarno posudila iznos od samo 40.000 kn tužiteljica ĆJ je iskazala da u tome tada nije vidjela problem budući po njenom sudu tuženik GJ se je mogao naplatiti samo za onaj iznos koji je njoj posuđen. Osim toga tu zadužnicu su napisali ili javna bilježnica ili GJ ali nije sporno da ju je ona samo potpisala. Tužiteljici ĆJ se čini da se ova sporna zadužnica je prva koju je ona potpisala iako dopušta mogućnost da je možda neku potpisala i prije toga ali se sada ne može toga sjetiti. Kada je potpisivala drugu i treću zadužnicu tužiteljica ĆJ tvrdi da se više ne sjeća. Ne zna da li je tuženik GJ od nje uspio naplatiti bilo koji novčani iznos od te tri zadužnice. Nadalje tužiteljica ĆJ naglašava da sam tuženik GJ je uplaćivao neke manje iznose na njezin tekući račun i to iz razloga kako mu zadužnice ne bi pale u zastaru. Naime, u mogućnost zastare ona je saznala od službenice banke iako je i ona osobno studirala pravo ali ga nije završila. Takva pojašnjenja tužiteljica ĆJ tvrdi da je ona dobila kasnije i od odvjetnika kojeg je konzultirala. Nije joj poznato da je ŽJ bio u nekim poslovnim odnosima sa GJ. Zna samo to da ŽJ je poznavao GJ ali gdje su oni upoznali i u kakvim su odnosima bili nije joj poznato. Prema tvrdnjama tužiteljice ĆJ točno je da ona je tada mogla dobiti kredit u banci ali budući su GJ i ŽJ bili u dobrim odnosima odlučila se je posuditi novce od tuženika GJ iako je to bilo nešto skuplje ali je na taj način to brže išlo i nije bilo nekih drugih nepotrebnim formalnosti. Da li je ŽJ posuđivao neke novce od GJ nije joj poznato. Čini joj se da jedna od zadužnica koje je ona potpisala tuženiku GJ kako na firmu Aestate d.o.o. tako je i ona osobno jamčila za povrati toga novca. Naime, njoj je trebao novac za osnivanje tvrtke Aestate d.o.o. pa se je tek kasnije napravio ugovor o pozajmici iako je ona novac dobila ranije, tj. 11.3.2014. Naime, dana 11.3.2014. ona nije bila vlasnica tvrtke Aestate d.o.o. nego je to bila neka druga osoba od koje je ona tu tvrtku kupila. Pretpostavlja da tuženik GJ je tražio da ona zadužnicu potpišem kako u ime svoje tvrtke Aestate d.o.o. tako i u svoje ime radi veće sigurnosti. Tužiteljica ĆJ tvrdi da ona u tome nije vidjela nikakav problem. Ona je saznala tek prije mjesec dana da ŽJ je navodno nešto dužan GJ. Naime, to je saznala od ŽJ koji joj je rekao da je GJ pokrenuo nekakav postupak protiv njega radi naplate nekog duga. O kakvom se dugu radi nije joj poznato. Nakon što joj je predočen prijepis telefonskog razgovora od 25.1.2023. tužiteljica ĆJ je iskazala da je tada bilo govora o nekakvim dugovanjima njoj neke nepoznate osobe prema GJ. Međutim, ono što je bitno je to da iz transkripta se jasno vidi da GJ je potvrdio da mu ona nije ništa dužna, a nije jasno zbog čega sud ignorirao taj ključni dokaz. U svezi transkripta na listu broj 132 i 133 kojeg je ona priložila u spis tužiteljica ĆJ tvrdi da ne zna na koga se konkretno odnose ta navodna dugovanja između GJ i neke druge osobe. Međutim tužiteljica ĆJ naglašava da se ona uopće nije pripremila da bi odgovara na takva pitanja budući je sud odbio da takav dokaz uopće uzima u obzir. Na traženje punomoćnika tuženika GJ nakon što je tužiteljici ĆJ dat na uvid taj transkript list 132 i 133 kojeg je ona sama priložila tužiteljica ĆJ je iskazala da to odnosi vjerojatno na ŽJ i to na njihove odnose prije nego je ona upoznala kako ŽJ tako i tuženika GJ. Nakon što je malo bolje pročitala taj transkript tužiteljica ĆJ tvrdi da se radi o ŽJ. Tužiteljica ĆJ tvrdi da ona ne zna ni za kakve dugove ŽJ prema GJ ali naglašava da ona nije nikada bila niti neki jamac-platac za dugove ŽJ prema GJ. Na upit punomoćnika tuženika GJ zbog čega je u lipnju 2014. ona potpisala tuženiku GJ zadužnicu na 10.000 kn iako mu navodno ništa nije bila u to vrijeme dužna tužiteljica ĆJ je iskazala da je to učinila jer je to tražio sam tuženik GJ, a pozajmljeni novac od 40.000 kuna je on vraćala sukcesivno u nekih 2 do 3 navrata. Nakon što je tuženik GJ podignuo ovrhu protiv nje 2016. oni više nisu bili u dobrim odnosima. Tuženik GJ je konstatirao da tvrtka Horeca d.o.o. je otvorena nakon 2016. nakon što je on aktivirao bjanco zadužnicu tako da očito su oni bili u dobrim odnosima i godinama nakon 2016. Prema tvrdnjama tužiteljice ĆJ ona nije ranije pokrenula spor koji je predmet ove parnice budući za to nije imala financijske mogućnosti. Na kraju svoga iskaza tužiteljica ĆJ je iskazala da tuženik GJ nikada nije tražio da ona potpiše nekakvu potvrdu da je primila novac, a niti u kojem iznosu, a niti je zaključen nekakav ugovor o pozajmici niti bilo što drugo iz jednostavnog razloga što takve pozajmice nije niti bilo.

29. Dopunski saslušan na ročištu dana 20. studenog 2024. te nakon što mu je pročitan njegov iskaz na ročištu od dana 22. siječnja 2023. tuženik GJ je potvrdio točnost istog. Napominje da u svom kompjutoru je našao e-poruku ŠJ (koji je tada radio u Banci Kovanica i koji je bio vlasnik poslovnog prostora u Poreču) upućen njemu 26.9.2014. iz koje je razvidno da je on njih kontaktirao da li imaju na prodaju nekakav poslovni prostor i tu e-poruku je on proslijedio istog dana tvrtki Aestate d.o.o. Njihova tadašnja e- adresa [adresa elektroničke pošte]. Prema tvrdnjama tuženika GJ on je posudio ĆJ i ŽJ iznos od 400.000 kn za kupnju poslovnog prostora u Poreču kako bi oni osnovali turističku agenciju ali do kupnje kako tog poslovnog prostora gdje je on posjedovao tako i nekog drugog poslovnog prostora nije nikada došlo. Također tužiteljica ĆJ potvrđuje da je on na prijateljskoj osnovi vozio neku hranu koju bi kupio u Republici Italiji za potrebe hotela u Istri i na Kvarneru i to za tvrtke Horeca d.o.o. koja je osnovana dana 10.1.2017. Tvrtka Horeca je otišla u stečaj dana 5.11.2018. sa dugom od tri milijuna sedamsto četrdeset tisuća kuna, a što vidi iz dokumentacije koju posjeduje te svi vjerovnici su ostali nenamireni. Vlasnici te tvrtke su bili ĆJ i HJ. Međutim napominje da HJ je bio samo fiktivni vlasnik dok poslove su vodili isključivo ĆJ i njen dečko. Tuženik GJ naglašava da je on pomagao tužiteljici ĆJ iz razloga što joj je htio pomoći da mu se čim prije vrati dug. Naime, neku naknadu koju je on dobio se odnosilo samo na ono što je imao troškove benzina tako da te usluge joj je pružao isključivo iz razloga koje je prije naveo. Prema kazivanju tuženika GJ u periodu od 10.1.2017. pa do 5.11.2018. njegov angažman u svezi prijevoza za potrebe tvrtke Horeca d.o.o. je bio u prosjeku oko dva puta mjesečno. Naime, on bi tada izgubio oko 8 sati svoga rada jer je robu pretežno nabavljao u Molfalcone u Republici Italiji što je malo dalje od Trsta. ĆJ je u tom periodu znala da je on aktivirao zadužnicu i da joj on čini uslugu kako bi joj pomogao da ta tvrtka profunkcionira i da se njemu vrati dug. Zaključno tuženik GJ ističe da ĆJ i njezin dečko ŽJ su napravili dug prema njemu u iznosu od 500.000 kn, a što se odnosi samo na ovu spornu zadužnicu koja je predmet ove parnice. Naime, on je posudio 400.000 kn, a za dvije godine je trebao zaraditi još dodatnih 100.000 kn. Prema kazivanju tuženika GJ on je aktivirao tri zadužnice od onih četiri, a jedinu koju nije aktivirao to je ona zadužnica od 29.10.2014. na iznos od 40.000 kn. Naime, on je prethodno opomenuo tužiteljicu ĆJ da će aktivirati i tu zadužnicu pa samo zato kako je on ne bi aktivirao tužiteljica ĆJ mu je vratila 40.000 kn. Nadalje tuženik GJ tvrdi da kada su bili kod javnog bilježnika bila je neka ženska osoba. Ta ženska osoba nije željela da se pred njom predaju novci nego ih je uputila da oni to sami učinee izvan javnobilježničkog ureda. On nije tražio od javne bilježnice da tužiteljica ĆJ potpiše neku potvrdu da je primila 400.000 kn dana 11.3.2014. budući je smatrao da mu je sasvim dovoljan dokaz o tome i potpisana bjanco zadužnica. Tuženik GJ je iskazao da dvije zadužnicu su išle bez pisanog ugovora o pozajmici, tj. ona od 11.3.2014. na 400.000 kn i ona od 10.6.2014. na 10.000 kn. Kada je on posudio tužiteljici ĆJ dana 29.10.2014. iznos od 40.000 kn napravio se je i pisani ugovor o pozajmici, a on tada nije inzistirao na tome da se napravio ugovor o pozajmici i za one prijašnje posudbe iz razloga što je smatrao da je dovoljno osiguran na temelju izdanih zadužnica. Tuženik GJ naglašava da se on prije toga nije konzultirao sa nekim odvjetnicima kako bi bolje zaštitio svoje interese. Naglašava da on imao samo još jedan spor sa jednim dužnikom koji mu također nije vratio dug. Taj spor je on dobio, a radilo se je o činjenično identičnoj situaciji, tj. taj dužnik je potpisao zadužnicu, a nema pisanog traga o posudbi novca. Ta posudba novca je išla samo između njega i tog njegovog dužnika na ruke tako da nema svjedoka. Naime, sud je u tom sporu prihvatio kao istinit njegov iskaz, a ne iskaz tog dužnika. Iz navedenih razloga tuženik GJ očekuje od ovoga suda da identično postupi i u ovom slučaju. Naime, on inače posuđuje novce drugim ljudima koje poznajem, a njegov interes je da on u tome ostvari neku veću zaradu nego što bi dobio u banci. U pravilu on bi na navedeni način zarađivao, a u dva slučaja je imao probleme i to kako sa ĆJ tako i sa ovim drugim dužnikom koji je inače bio njegov kolega sa broda. Na upit tužiteljice ĆJ da li je on odslužio zatvorsku kaznu budući je učestvovao u pljački neke mjenjačnice tuženik GJ je iskazao da jest i da je to bilo prije puno godina. Naime, on je dobio i rješenje i rehabilitaciji tako da ne vidi uopće potrebe zbog čega to tužiteljica ĆJ uopće spominje. Odakle tužiteljica ĆJ to zna nije mu poznato.

30. Dopunski saslušan na ročištu dana 28. siječnja 2025. te nakon što mu je pročitan njegov iskaz na ročištu od dana 7. ožujka 2023. svjedok ŽJ je potvrdio da je to njegov vjeran iskaz uz napomenu da on više nije prijatelj tuženika GJ nego je njegov bivši prijatelj. Također onih 40.000 kn nije uručeno tužiteljici ĆJ i njemu, nego samo tužiteljici ĆJ, te on sa tom posudbom nema ništa. Ostali navodi su točni. Nadalje svjedok ŽJ je ustvrdio da tuženik GJ njemu nikada nije posuđivao nikakve novce, a tužiteljica ĆJ nikada nije bila jamac za neke njegove dugove. Nadalje svjedok ŽJ je iskazao da se ne može očitovati o tome u koliko navrata je tužiteljica ĆJ od tuženika GJ posuđivale neke novce već može samo reći da je to bilo u više navrata, ali koliko se sjeća uvijek se radilo o manjim sumama novca. Ne sjeća se više zbog čega su u to vrijeme tužiteljici ĆJ trebali novci ali zna sigurno da joj nisu trebali novci za kupnju nekih apartmana ili poslovnih prostora. Koliko je bilo zadužnica koje je tužiteljica ĆJ potpisala tuženiku GJ njemu nije poznato. Svjedok ŽJ pretpostavljam da ih je bilo više, možda se radi o dvije zadužnice ali se ne sjeća nekih detalja. Nije pitao ĆJ zbog čega je potpisala zadužnicu na iznos od 500.000 kn kada je primila samo 40.000 kn iako u to vrijeme je on bio dečko tužiteljice ĆJ. Koliko je njemu poznato tužiteljica ĆJ je sve novce koje je primila od tuženika GJ njemu uredno i vratila. Nadalje svjedok ŽJ tvrdi da mu je poznato da je jednom prilikom kada je tužiteljica ĆJ vratila posuđeni novac tuženiku GJ ona je od tuženika GJ tražila da joj vrati potpisanu zadužnicu na 500.000 kn budući je podmirila sva svoja dugovanja prema njemu. Tada je tuženik GJ u njegovoj nazočnosti rekao tužiteljici ĆJ da će to i učiniti, ali kako je kasnije saznao nikada to nije stvarno i učinio. Odnosno štoviše aktivirao je tu zadužnicu, a što je on saznao od tužiteljice ĆJ iako stvarni dug ne postoji. Nadalje svjedok ŽJ je ustvrdio da on nema saznanja da bi tužiteljica ĆJ i pismeno pozivala tuženika GJ da joj vrati zadužnicu od 500.000 kn. Vjerojatno to nije učinila iz razloga što su oni u to vrijeme bili u dobrim odnosima. Svjedok ŽJ naglašava da nedavno tj. nakon njegovog svjedočenja na ovom sudu 7.3.2023. tuženik GJ je protiv njega podnio kaznenu prijavu radi prijevare budući GJ tvrdi da je on njemu posudio neki novac koji mu je on obećao vratiti, a taj novac on navodno nije vratio iako u stvarnosti nikakav novac od tuženika GJ njemu nije posuđen. Na upit punomoćnika tuženika GJ da li je Općinsko državno odvjetništvo u Rijeci pokrenuo neki kazneni postupak protiv njega na temelju kaznene prijave GJ isti je iskazao da zna da je kaznenu prijavu protiv njega podnio GJ a da li se uključilo Općinsko državno odvjetništvo u Rijeci ili nije to mu nije poznato. Na upit s kojim automobilom je tuženik GJ došao u [adresa] kada je ĆJ posudio 400.000,00 kn svjedok ŽJ je iskazuje da se ne radi o 400.000,00 kn nego o iznosu od 40.000,00 kn, a s kojim je autom tada došao tuženik GJ više se ne sjeća. Međutim zna da je tuženik GJ imao tri automobila koja je tada vozio od čega su dva bila marke BMW. Ono u što je siguran da je tada tuženik GJ došao sam. Svjedok ŽJ ističe da u ono vrijeme koliko on zna ĆJ nije imala nikakvih namjera kupiti nekakav poslovni prostor a da je imala takvih namjera on bih to zasigurno znao budući joj je tada bio dečko. Poznato mu je da ĆJ je iznajmila neki poslovni prostor na Škurinju, za firmu Horeca d.o.o., a radi se o većem poslovnom prostoru i GJ je radio kao šofer povremeno u toj tvrtki ali se više ne sjeća kada je to bilo. Na kraju svoga iskaza svjedok ŽJ je iskazao da zna da taj poslovni prostor je trebalo i opremiti i da tužiteljici ĆJ je njezina majka posudila neke novce za opremanje tog poslovnog prostora.

31. Dopunski saslušan na ročištu dana 28. siječnja 2024. te nakon što mu je pročitan njegov iskaz na ročištu od dana 12. siječnja 2023. svjedok HJ je u cijelosti potvrdio točnost svoga iskaza koji je tada dao te za njega stranke nisu imale nekih dodatnih pitanja.

32. Na ročištu dana 28. siječnja 2025. punomoćnici stranka suglasno su iskazali da nemaju daljnjih dokaznih prijedloga te je na tom ročištu i zaključena glavna rasprava. Punomoćnik tuženika GJ je iskazao da iz rezultata provedenog dokaznog postupka i to prije svega materijalne dokumentacije – bianco zadužnice kao iskaza trojice svjedoka PJ i SJ te ĐJ te povezano sa iskazom tuženika GJ jasno proizlazi da je tužbeni zahtjev neosnovan. To iz razloga što je jednostavno neživotno i nelogično da netko dade zadužnicu na iznos koji je deset puta veći od duga. Prema mišljenju tuženika GJ sud ne može donijeti presudu samo na temelju iskaza stranke ovdje tužiteljice ĆJ i svjedoka ŽJ koji očigledno zainteresiran za iskaz ovog postupka, te je duboko upleten u odnose između ovdje prisutnih stranaka te se zbog toga protiv istog vodi kazneni postupak Punomoćnica tužiteljice ĆJ je naglasila da iz iskaza svjedoka na koje se tuženik GJ poziva ne proizlazi apsolutno ništa, a pogotovo ne neosnovanost tužbenog zahtjeva. Međutim, neživotno i nelogično je upravo to da bi netko posudio navodni iznos do 400.000,00 kn sa nekakvom dobiti od dodatnih 100.000 kn, a da pri tome ne bi sastavio nikakav pisani ugovor. Punomoćnik tuženika GJ je uzvratio da sama činjenica da je tužiteljica ĆJ potpisala bianco zadužnicu na iznos do 500.000,00 kn podrazumijeva da je preuzela obvezu vratiti upravo taj iznos.

33. Ovaj sud u cijelosti ostaje kod svojih činjeničnih i pravnih tumačenja navedenih u obrazloženju presude Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-1977/2021-19 od 7. ožujka 2023. Sukladno naputku višega suda niti u ponovljenom postupku po prosudbi ovoga suda nije bilo moguće određeno i jasno utvrditi komu i koje iznose je tuženik GJ pozajmio dana 11. ožujka 2024. za koju pozajmicu je tužiteljica ĆJ osobno izdala bjanko zadužnicu 11. ožujka 2014. i koliko od toga pozajmljenog novca i kada mu je vraćeno. Naravno, takve ograničene spoznajne mogućnosti ovoga prvostupanjskog suda niti na koji načine ne sprječavaju drugostupanjskih sud da on dođe do ispravnih činjeničnih i pravnih zaključaka. Naime, dopunskim saslušanjem stranaka i svjedoka samo su povećane kontradiktornosti u njihovim iskazima. Sam tuženik GJ tvrdi da je on navodno posudio 500.000,00 kn odnosno 400.000,00 kuna dana 11. ožujka 2014. i to: a) tužiteljici ĆJ, b) svjedoku ŽJ, c) tužiteljici ĆJ i svjedoku ŽJ zajedno i d) tvrtki Aestate d.o.o. Pored ovoga postoje i brojne druge kontradiktornosti u iskazu samog tuženika GJ, a koje su već detaljno obrazložene u presudi Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P- 1977/2021-19 od 7. ožujka 2023. Točno je da postoje i kontradiktornosti u iskazu same tužiteljice ĆJ kao i svih ostalih svjedoka izuzev svjedoka SJ. Međutim naglašava se da teret dokaza o navodnoj posudbi iznosa od 400.000,00 kn tužiteljici ĆJ dana 11. ožujka 2014. je na samom tuženiku GJ koji to tvrdi, a svoje tvrdnje on je dokazao samo do stupnja vjerojatnosti i što je nedovoljno da bi ovaj prvostupanjski sud mogao usvojiti njegov tuženi zahtjev. Kako to proizlazi iz obrazloženja rješenja Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj Gž-449/2023-4 od 7. ožujka 2024. u svezi nedopuštenosti ovrhe - pljenidbe i prijenosa novčanih sredstva tužiteljice ĆJ temeljem zahtjeva za izravnom naplatom tuženika GJ od dana 14. studenog 2016. temeljem bjanko zadužnice od dana 11. ožujka 2014. godine potvrđene istog dana od strane javnog bilježnika Nataše Šuran pod posl.br. OV-1490/14 radi isplate iznosa od 500,000,00 kn ili 66.361,40 € sa zakonskom zateznom kamatom na taj iznos od 11.09.2016. pa do isplate tužba tužiteljice ĆJ je povučena za iznos od 10.000,00 kn ili 1.327,23 € sa zakonskom zateznom kamatom na taj iznos od 11.09.2016. pa do isplate. Po prosudbi ovoga suda iz svih prethodno navedenih razloga nedopuštene je ovrhe - pljenidba i prijenos novčanih sredstva tužiteljice ĆJ temeljem zahtjeva za izravnom naplatom tuženika GJ od dana 14. studenog 2016. temeljem bjanko zadužnice od dana 11. ožujka 2014. godine potvrđene istog dana od strane javnog bilježnika Nataše Šuran pod posl.br. OV-1490/14 radi isplate iznosa od 65.034,17 € sa zakonskom zateznom kamatom na taj iznos od 11.09.2016. pa do isplate te je odlučeno kao u izreci ove presude pod točkom I.

34. Prema čl. 154. st. 5. ZPP-a sud može odlučiti da jedna stranka nadoknadi sve troškove koje su protivna stranka i njezin umješač imali ako protivna stranka nije uspjela samo u razmjerno manjem dijelu svog zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi. Nadalje čl. 155. st. 1. ZPP-a je propisano da sud će prilikom odlučivanja o troškovima postupka stranci odrediti naknadu samo onih troškova koji su bili potrebni za vođenje parnice. O tome koji su troškovi bili potrebni te o visini troškova odlučuje sud ocjenjujući brižljivo sve okolnosti, osobito vodeći računa o pravilima ovoga Zakona koja za pripremanje glavne rasprave određuju upućivanje podnesaka i jedno pripremno ročište te jedno ročište za glavnu raspravu. Iz navedenih razloga tužiteljici ĆJ je primjenom prethodno citiranih propisa dosuđen parnični trošak zastupanja po angažiranim punomoćnicima i to: 1) za sastav tužbe tužiteljice ĆJ od 02.12.2021. po Tbr. 7. toč. 1. važeće odvjetničke tarife iznos od 200,00 €, 2) za sastave podnesaka tužiteljice ĆJ od 06.11.2022. i 19.12.2022. i 24.01.2023. po Tbr. 8. toč. 1. važeće odvjetničke tarife iznos od 200,00 € za svaki od tih podnesaka, 3) za sastav podneska tužiteljice ĆJ od 05.09.2021. po Tbr. 8. toč. 3. važeće odvjetničke tarife iznos od 50,00 €, 4) za pristupe ročištima punomoćnika tužiteljice ĆJ dana 22.11.2022., 14.12.2022. i 15.10.2024. na kojima se raspravljalo samo o procesnim pitanjima po Tbr. 9. toč. 2. važeće odvjetničke tarife iznos od 100,00 € za svako od tih ročišta i 6) za pristupe ročištima punomoćnika tužiteljice ĆJ dana 12.01.2023., 01.02.2023., 07.03.2023., 20.11.2024. i 29.01.2025. na kojem se raspravljalo o glavnoj stvari po Tbr. 9. toč. 1. važeće odvjetničke tarife iznos od 200,00 € za svako od tih ročišta odnosno ukupno 2.150,00 €. Navedeni iznos je uvećan za 25% poreza na dodanu vrijednost u iznosu od 537,50 € tako da ukupni odvjetnički troškovi zastupanja tužiteljice ĆJ iznose 2.687,50 €. Nadalje,, tužiteljici ĆJ je priznat i trošak sudske pristojbe na njezinu tužbu od 02.12.2021. u iznosu od 26,54 € kao i trošak sudske pristojbe na nepravomoćnu presudu Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-1977/2021-20 od 18. travnja 2023. u iznosu od 53,09 €. Dakle, ukupni priznati parnični troškovi tužiteljice ĆJ iznose 2.767,13 € te je odlučeno kao u izreci ove presude pod točkom II.

34.1. Ovaj sud nije priznao tužiteljice ĆJ trošak za sastav podneska od 21.11.2022. budući sve što je napisano u tom podnesku moglo je biti napisano i u podnesku od 06.11.2022. Također ovaj sud nije priznao tužiteljici ĆJ niti trošak za sastav podneska od 05.12.2022. budući tražena dokumentacija je mogla biti sudu dostavljena i bez podneska. Točno je da prema odvjetničkoj tarifi po Tbr. 9. točki 3. sada važeće tarife odvjetniku pripada i 50% naknade iz Tbr. 7. točka 1. i 2. tarife za ročište na kojem se objavljuje presuda, ali ne više od 50 bodova. U svom troškovniku predanom prije zaključenja glavne rasprave dana 28. siječnja 2025. punomoćnica tužiteljice ĆJ je zatražila i trošak njezinog pristupa ročištu za objavu presude. U smislu čl. 164. st. 3. ZPP-a zahtjev za naknadom troškova stranka je dužna staviti najkasnije do završetka raspravljanja koje prethodi odlučivanju o troškovima; a ako je riječ o donošenju odluke bez prethodnog raspravljanja, stranka je dužna zahtjev za naknadu troškova staviti u prijedlogu o kojem sud treba da odluči. Točno je da u smislu čl. 164. st. 6. ZPP-a u slučaju usmene objave presude ili rješenja kojim se naređuje naknada troškova sud može odlučiti da će iznos troškova odmjeriti u pismeno izrađenoj presudi odnosno rješenju ako se rješenje ima dostaviti strankama. Međutim, u ovoj konkretnoj parnici sud je odmah odlučio kako o glavnoj stvari tako i o troškovima postupka, a prilikom predavanja troškovnika punomoćnice tužiteljice ĆJ na ročištu dana 28. siječnja 2025. po prosudbi ovoga suda ne može se s sigurnošću znati da li će netko od punomoćnika tužiteljice ĆJ ili neki njihov zamjenik i biti nazočan na ročištu za objavu presude, a niti ovaj sud može priznavati unaprijed i taj trošak. Osim toga u parničnom postupku se nadoknađuju samo oni troškovi koji su neophodni, a po mišljenju ovoga suda pristup punomoćnika stranaka ročištu za objavu presude uopće nije obavezan, a niti za bilo koju stranku mogu nastati bilo kakve štetne posljedice ukoliko ne pristupe na navedeno ročište. Analogno ovakvom razmišljanju ovoga suda može se navesti da svi županijski sudovi u Republici Hrvatskoj nikada ne priznaje trošak odgovora na žalbu stranci koja je napisala takav obrazloženi podnesak iako je žalba protivne strane odbijena kao neosnovana uz obrazloženje da taj trošak nije bio nužan za vođenje parnice. Identični pravni stav ima i Vrhovni sud Republike Hrvatske koji nikada ne priznaje trošak za sastav odgovora na reviziju pa po prosudbi ovoga suda takav pravni stav se tim prije treba primijeniti kod zatraženog troška u svezi pristupa punomoćnika radi usmene objave presude prvostupanjskog suda. Na prvotnom ročištu radi objave presude dana 18. travnja 2023. bili su nazočni zamjenik punomoćnika tužiteljice ĆJ i tadašnji punomoćnik tuženika GJ ali kako je to prije objašnjeno to nije bilo neophodno.

U Rijeci 5. ožujka 2025.

Sudac:

Damir Vinketa

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude stranke mogu izjaviti žalbu nadležnom županijskom sudu u Republici Hrvatskoj u roku od 15 dana računajući od dana dostave. Žalba se predaje putem ovog suda pisanim podneskom u tri primjerka.

U žalbi se ne mogu iznositi nove činjenice niti predlagati novi dokazi, osim ako se oni odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka zbog kojih se žalba može izjaviti.

Dostaviti:

- pun. tužiteljice ĆJ i

- pun. tuženika GJ.