Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26D

Poslovni broj: Kž-649/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sudaca Igora Pavlica, predsjednika vijeća, te Rajka Kipkea i Tomislava Brđanovića, članova vijeća, uz sudjelovanje zapisničarke Sanje Hajdarović, u kaznenom predmetu protiv optuženog ČZ, zbog kaznenog djela iz čl. 118. st. 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj: 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., dalje: KZ), odlučujući o žalbi oštećenice kao tužiteljice GZ protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj: K- 829/2019-38 od 17. lipnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 5. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba oštećenice kao tužiteljice GZ i potvrđuje pobijana presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom suda prvog stupnja je optuženi ČZ na temelju čl. 453. t. 3. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj: 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 80/22. i 36/24., dalje: ZKP) oslobođen optužbe da bi počinio kazneno djelo iz čl. 118. st. 2. u vezi st. 1. KZ-a na način i pod okolnostima opisanim u točkama I. i II. izreke te presude. Pod točkom III izreke presude oštećenica kao tužiteljica GZ je na temelju čl. 149. st. 3. u vezi čl. 145. st. 2. t. 1. i 6. ZKP-a obvezana da u roku od 15 dana po pravomoćnosti presude naknadi troškove kaznenog postupka u iznosu od 1.000,00 eura, i to 265,45 eura za troškove provedenog sudskomedicinskog vještačenja i 734,55 eura za paušalnu svotu, te nužne izdatke optuženika te nagradu i nužne izdatke branitelja, o kojima će biti odlučeno posebnim rješenjem.

2.

Protiv te presude je oštećenica kao tužiteljica GZ pravovremeno podnijela žalbu putem opunomoćenika Tomislava Beloše, odvjetnika, zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, s prijedlogom da sud drugog stupnja pobijanu presudu preinači na način da optuženika proglasi krivim, a podredno da ukine prvostupanjsku presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Neovisno o istaknutim žalbenim osnovama, iz sadržaja uloženog pravnog lijeka evidentno je da je podnesen isključivo zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Iako se u žalbi ističe da je pobijana presuda nedovoljno obrazložena, što bi upućivalo na bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. t. 11. ZKP-a, ista se sadržajno obrazlaže prigovorima činjenične naravi, odnosno na način da žaliteljica polemizira s razlozima presude i daje vlastitu vrijednosnu raščlambu provedenih dokaza, što nedvojbeno spada u argumentaciju pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

6. Stoga je ovaj žalbeni pobijanu presudu najprije ispitao u granicama ovlaštenja iz čl. 476. st. 1. t. 1. ZKP-a, pri čemu nije uočio da bi prvostupanjski sud počinio ma koju od bitnih povreda odredaba kaznenog postupka na čije postojanje u žalbenom postupku protiv presude pazi po službenoj dužnosti.

7. Osporavajući presudu zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, ne i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer u žalbi ne tvrdi da prvostupanjski sud neku od odlučnih činjenica uopće nije utvrdio (čl. 470. st. 3. ZKP-a), žaliteljica osporava zaključak u pobijanoj presudi da se ne može utvrditi je li ona zadobila inkriminiranu ozljedu od udarca rukom optuženika, ili je pala na tlo prilikom odlaska kući nakon sukoba s optuženikom, a posljedično tome i zaključak o nemogućnosti utvrđenja subjektivnog elementa djela na strani optuženika. Prema stavu žaliteljice, medicinska dokumentaciju te nalaz i mišljenje vještaka, u kojem je njena ozljeda okvalificirana kao tipična ozljeda nastala prilikom pada na ispruženu roku, uz nespornu činjenicu da je između nje i optuženika došlo do sukoba, "nameću sami po sebi" zaključak da su radnje optuženog ČZ uzrok njenog pada. Žaliteljica nadalje osporava vjerodostojnost obrane optuženika da je zadobila predmetnu ozljedu na način da ga je udarala cipelom po rukama, uslijed čega bi se odbila i naslonila leđima na obližnji zid, s tvrdnjom da takvu dinamiku događaja ne potvrđuje niti jedan dokaz. Kao daljnji argument nevjerodostojnosti obrane ona navodi da je optuženik neistinito izjavio da je u vezi inkriminiranog događaja pozvao djelatnike policije. U žalbi se ističe da je oštećenica kao tužiteljica žena starije dobi, dok je optuženik po svojoj fizionomiji jači pa se smatra životno logičnim da je optuženik nekom svojom radnjom doveo do njenog pada. Žaliteljica također osporava vjerodostojnost iskaza svjedoka obrane s tvrdnjom da je sud prvog stupnja zanemario da se radi o zaposlenicima i poslovnim partnerima optuženika koji su pristrano svjedočili jer bi inače dobili otkaz. U tom cilju nastoji izazvati sumnju da bi svjedok ĆZ, koji je potvrdio da je vidio naguravanje između stranaka, ali da oštećenica kao tužiteljica nije pala na pod već se samo naslonila na jedan zid, uopće bio prisutan događaju. To čini pozivajući se na iskaz svjedoka IZ koji je izjavio "da mu se čini" kako ĆZ nije bio prisutan događaju. S druge strane, žaliteljica u pozitivnom kontekstu u odnosu na pobijanu presudu preocjenjuje vlastiti iskaz, kao i onaj njezinog izvanbračnog supruga KZ, nalazeći njihovu potvrdu i u iskazu svjedoka MZ. Naime, potonji je svjedok naveo da se optuženik zaletio prema oštećenici kao tužiteljici nakon što je bacila „pitar“ s maslinom, i upustio se u verbalnu prepirku koja je trajala dok ga supruga RZ (tada Č) nije odvela. Žaliteljica nastoji uvjeriti ovaj žalbeni sud da iz takvog iskaza proizlazi da ju je optuženik udario po leđima te da ga supruga ne bi imala potrebe udaljavati od oštećenice kao tužiteljice da sukob nije eskalirao. Zaključno u žalbi se dozvoljava mogućnost da su i svjedoci optužbe i svjedoci obrane u nekom segmentu bili pristrani, ali da medicinsko vještačenje, kao nepristrano, potvrđuje kao moguću dinamiku događaja onu koju je opisala oštećenica kao tužiteljica.

7.1 Suprotno tome sud prvog stupnja je na temelju valjane ocjene naprijed spomenutih personalnih dokaza osnovano zaključio da u konkretnom slučaju nije dokazano da je optuženik doista počinitelj kaznenog djela koje je predmet optužbe, za što je iznio uvjerljive i argumentirane razloge koji predmetnom žalbom nisu dovedeni u razboritu sumnju.

7.2. Nesporno je da je oštećenica kao tužiteljica GZ **.**.2017. zadobila napuknuće palčane kosti desne podlaktice unutar ručnog zgloba, što je okvalificirano kao teška tjelesna ozljeda, i da je između stranaka istog dana oko 13:20 sati došlo do verbalnog sukoba. Međutim, i prema stavu ovog žalbenog suda te dvije činjenice same za sebe nisu dovoljne za zaključak da se optuženik zaletio iza leđa prema imenovanoj oštećenici kao tužiteljici i gurnuo je, uslijed čega je udarila glavom o zid i pri padu ozlijedila obje ruke, kako dinamiku događaja opisuje oštećenica kao tužiteljica, jer niti jedna dinamika događaja nije nedvojbeno utvrđena. Naime, optuženik negira počinjenje predmetnog kaznenog djela polazeći od toga da oštećenica kao tužiteljica i njezin izvanbračni suprug KZ već godinama prijavljuju njega i njegovog poslovnog partnera PZ, kao suvlasnike caffe bara "Paradiso bar" i restorana "Chops Grill", raznim inspekcijama, zbog čega su poremećeni odnosi. U tom ozračju da je i inkriminiranog dana oštećenica kao tužiteljica srušila jedan "pitar" i stol ugostiteljskog objekta i spremala se srušiti i drugi stol, pa je on otišao do nje u namjeri da je zaustavi, govoreći joj da to ne radi. Međutim, oštećenica kao tužiteljica da ga je odmah počela napadati i vrijeđati te je izula cipelu kojom ga je počela udarati, na što je on stavio ruke u obrambeni položaj, pri čemu se oštećenica kao tužiteljica u jednom trenutku odbila i naslonila leđima na zid. Nakon toga da je otišla u svoj stan i s balkona počela bacati kamenje u njegovom smjeru i prijetiti njemu i ĆZ da će ih njezin suprug ubiti pištoljem. S druge strane, oštećenica kao tužiteljica tvrdi da je inkriminirane ozljede u opisanoj dinamici događaja zadobila u trenutku kad je upozoravala zaposlenike optuženika da ne premještaju tri „pitara“ na parcelu za koju je postojao dogovor s optuženikom i njegovim poslovnim partnerom da je neće dirati. Oštećenica kao tužiteljica pritom potvrđuje da se srušio „pitar“, jer je povukla granu masline.

7.3. Protivno navodima žaliteljice, sudskomedicinski vještak je, unatoč utvrđenju da je njena ozljeda tipična ozljeda prilikom pada na ispruženu ruku, utvrdio kao mogući mehanizam ozljeđivanja tri varijante, od kojih je jedna u skladu s obranom optuženika (točka 22.2 obrazloženja). Ostale varijante prema kojima je mehanizam nastanka ozljede moguć prema opisu oštećenice kao tužiteljice ne podrazumijevaju same za sebe da je tome uzrok optuženik. S obzirom na takav nalaz i mišljenje sudsko- medicinskog vještaka, sud prvog stupnja je sadržaj istog pravilno razmatrao u komparaciji s personalnim dokazima koje je pravilno ocijenio po pitanju vjerodostojnosti. Naime, suprotno žalbenim navodima, iskaz oštećenice kao tužiteljice po pitanju odlučne činjenice mehanizma nastanka događaja potvrđuje jedino svjedok KZ, međutim radi se o svjedoku koji nije neposredni očevidac događaja, već je o tome saznao od oštećenice kao tužiteljice. Tvrdnje tog svjedoka da je i od ĆZ čuo da konobarima komentira kako je optuženi ČZ udario oštećenicu kao tužiteljicu i slomio joj obje ruke također su bez ikakve podloge u konkretnoj dokaznoj građi. To tim više što je svjedok JZ, za razliku od svjedoka KZ, bio očevidac cijelog sukoba između stranaka te je potvrdio dinamiku događaja optuženika koju sudskomedicinski vještak nije isključio. Iskaz KZ po pitanju njegovog navodnog komentara o ponašanju optuženika, svjedok ĆZ opovrgnuo je navodeći da se radi o lažnom svjedočenju, s time da iskaz KZ nije potvrdio ni nitko drugi od svjedoka. Stoga sama činjenica da optuženik nije nazvao policiju u vezi inkriminiranog događaja, na što se upire žalbom, već je to učinio svjedok KZ, doista nije od utjecaja na pravilnost ocjene vjerodostojnosti iskaza tih svjedoka, kako je to pravilno obrazložio sud prvog stupnja, pa se razlozi neće ponavljati. Ujedno valja primijetiti da su isto tako neosnovane žalbene tvrdnje da JZ nije bio prisutan događaju zato jer se svjedoku IZ "činilo" da ga nije bilo. Pritom valja primijetiti da pojam "činiti se" podrazumijeva da netko nije siguran u tu što tvrdi, s time da iz iskaza svjedoka IZ proizlazi da je došao na mjesto događaja već u trenutku kad je oštećenica kao tužiteljica bacala kamenje prema optuženiku. Obranu optuženika također su potvrdili svjedok MZ, koji je nosio jedan od „pitara“, i svjedok EZ, koji je potvrdio da je oštećenica kao tužiteljica prijetila i LZ te da je poslije na njih bacala kamenje s balkona. Stoga i prema stavu ovog žalbenog vijeća doista nije realno očekivati da bi baš svi svjedoci lažno svjedočili u korist optuženika, izlažući se riziku kaznenog progona zbog lažnog svjedočenja.

7.4. Prema navedenom optuženika zapravo tereti samo oštećenica kao tužiteljica, koja negira bilo kakvu svoju ulogu u sukobu sa optuženikom, osim da su u lošim odnosima. Njezin iskaz potvrđuje jedino njezin izvanbračni suprug, koji nije ni prisustvovao sukobu i čiji je iskaz iz prethodno navedenih razloga pravilno cjenjen nevjerodostojnim. Nasuprot tome, optuženik negira da bi fizički napao oštećenicu kao tužiteljicu i na bilo koji način doprinio njezinoj teškoj tjelesnoj ozljedi, ali ne spori verbalni sukob. Ostali svjedoci kao očevici spornog događaja ili jednog dijela događaja, čiji su iskazi po pitanju vjerodostojnosti pravilno cijenjeni (JZ, MZ, EZ, RZ, VZ, UZ), u bitnom potvrđuju obranu optuženika, dok sudskomedicinski vještak dozvoljava mogućnost dinamike događaja u tri varijante, od kojih jedna potvrđuje mogućnost da je oštećenica kao tužiteljica iste zadobile na način kako je optuženik opisao u svojoj obrani. Uz navedeno sud prvog stupnja je pravilno uočio da iz specijalističkog nalaza s hitnog kirurškog prijema za oštećenicu kao tužiteljicu proizlazi da nije pala na tlo već se zadržala na nogama, što znači da ni medicinska dokumentacija ne potvrđuje dinamiku događaja opisanu po oštećenici kao tužiteljici. Stoga je u takvim okolnostima sud prvog stupnja s pravom zaključio da se ne može s potrebnom sigurnošću i pouzdanošću zaključiti da je optuženik doista počinio predmetno kazneno djelo, slijedom čega ga je s pravilnom primjenom pravila in dubio pro reo iz čl. 3. st. 3. ZKP-a i na temelju čl. 453. t. 3. ZKP- a osnovano oslobodio optužbe.

8. Slijedom svega izloženog u prethodnim točkama ovog obrazloženja žalba oštećenice kao tužiteljice zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja nije prihvaćena.

9. Iako ju je u uvodu žalbe naznačila, oštećenica kao tužiteljica sadržajno ne obrazlaže žalbenu osnovu povrede kaznenog zakona, već je izrijekom opisuje kao posljedicu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, pa je stoga pobijana presuda u tom segmentu ispitana u skladu sa zakonskom obvezom iz čl. 476. st. 1. t. 2. ZKP-a, pri čemu nije uočeno da bi prvostupanjski sud na bilo koji način na štetu optuženika povrijedio kazneni zakon, a što spada u domenu oficijelnog ispitivanja presude u žalbenom postupku. Pritom žaliteljici valja odgovoriti da se ova žalbena osnova iz čl. 469. t. 1. – 4. ZKP-a prosuđuje prema činjeničnom stanju koje je utvrdio prvostupanjski sud i koje je opisano u izreci presude, a ne prema onom činjeničnom stanju koje bi prema mišljenju žalitelja bilo ispravno.

10. Žalba oštećenice kao tužiteljice zbog odluke o kazni je promašena, s obzirom da je optuženik oslobođen optužbe, pa prvostupanjski sud o kazni nije ni odlučivao.

11. Slijedom iznijetih razloga ovaj je sud drugog stupnja na temelju čl. 482. ZKP-a odlučio kao u izreci ove presude.

U Varaždinu 5. ožujka 2025.

Predsjednik vijeća

Igor Pavlic