Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26 D

Poslovni broj: Kž-636/2024-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sudaca Tomislava Brđanovića, predsjednika vijeća, te Rajka Kipkea i Igora Pavlica, članova vijeća, uz sudjelovanje zapisničarke Sanje Hajdarović, u kaznenom predmetu protiv optuženog SG, zbog kaznenog djela iz čl. 140. st. 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj: 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. i 101/17., 118/18, dalje: KZ/11), odlučujući o žalbi optuženika protiv presude Općinskog kaznenog suda u zagrebu poslovni broj: K-1301/2019-27 od 22. ožujka 2024., u sjednici vijeća održanoj 5. ožujka 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba optuženog SG i potvrđuje pobijana presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom suda prvog stupnja optuženi SG proglašen je krivim zbog počinjenja kaznenog djela iz čl. 140. KZ/11 (u pobijanoj presudi označene su izmjene i dopune KZ/1 objavljene u „Narodnim novinama“ broj:126/19., 84/21., 114/22. i 114/23. koje nisu bile na snazi u vrijeme počinjenja kaznenog djela niti su blaže za počinitelja) na način i pod okolnostima opisanim u izreci te presude, te je na temelju istog zakonskog propisa osuđen na kaznu zatvora u trajanju od osam mjeseci, s time da mu je na temelju čl. 56. KZ/11 izrečena uvjetna osuda na način da se kazna zatvora na koju je osuđen neće izvršiti ako u roku od dvije godine ne počini novo kazneno djelo

1.1. Na temelju čl. 148. st. 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj: 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 80/22. i 36/24, dalje: ZKP; sud prvog stupnja propustio je navesti puni naziv ovog Zakona i naznačiti brojeve „Narodnih novina“ u kojima je objavljen zajedno sa svim njegovim izmjenama i dopunama koje se primjenjuju) u vezi s čl. 145. st. 2. ZKP-a optuženik je dužan naknaditi troškove kaznenog postupka u paušalnom iznosu od 100,00 eura.

2. Protiv te presude je optuženi SG putem branitelja Davorina Karačića, odvjetnika iz Odvjetničkog društva Zorić&Karačić d.o.o. Zagreb, pravovremeno podnio žalbu zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se žalba usvoji te ovisno o uočenim povredama preinači presuda i optuženika oslobodi optužbe ili da se ista ukine i predmet vrati na novo postupanje.

4. Odgovor na žalbu nije podnesen.

5. U smislu čl. 474. st. 1. ZKP-a spis je dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Varaždinu na obvezno razgledavanje, nakon čega je državni odvjetnik isti s podneskom broj: KŽ-DO-748/2024-3 od 19. rujna 2024. vratio ovome sudu drugog stupnja.

6. Žalba nije osnovana.

7. Žalitelj se žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. t. 11. ZKP-a s obrazloženjem da je pobijana presuda nejasna i nerazumljiva jer se kao radnja kaznenog djela nametljivog ponašanja navodi „čekanje“ koje prema mišljenju žalitelja ne predstavlja pravno kažnjivu radnju u smislu tog kaznenog djela. Kao daljnju nejasnoću žalitelj navodi da iz izreke pobijane presude proizlazi da je optuženik "nastavio čekati" oštećenu BG na adresi [adresa] i nakon što je ista počela raditi u ordinaciji obiteljske medicine na adresi u [adresa]. Nejasnim i nerazumljivim žalitelj smatra navod suda prvog stupnja da bi optuženi SG uhodio oštećenicu, citirajući što pojam uhođenje podrazumijeva u hrvatskom književnom jeziku. Međutim, protivno iznijetim žalbenim navodima, radnja čekanja optuženika ne promatra se kao samostalna radnja u pravnom opisu, već je dio činjeničnog opisa sadržaja ponašanja optuženika koja u ukupnosti s ostalim opisanim radnjama ukazuje na ostvarenje kaznenog djela nametljivog ponašanja. Naime, kazneno djelo „nametljivo ponašanje“ definira slučajeve u kojima žrtvu na razne načine i kroz duže vremensko razdoblje uznemirava počinitelj na način da žrtva osjeća strah i tjeskobu. Pojam uznemiravanja koristi se za opisivanje incidenata koji uzrokuju uzbunu ili nelagodu, a obično se ponavljaju i mogu se povećati u broju ili ozbiljnosti. Počinitelj može uznemiravati samo pojedinca ili može uznemiravati ljude povezane s tim pojedincem znajući da će to uzrokovati dodatnu patnju namjeravanoj žrtvi. Čekanje osobe od strane pojedinca s kojim ne želi kontakt u svakom slučaju jest neželjeni kontakt u kontekstu opisa kaznenog djela nametljivog ponašanja. Također što se tiče lokacije „čekanja“, protivno navodima žalbe, u činjeničnom opisu je potpuno jasno naznačeno da se ta radnja odnosi na osobu oštećene BG. U odnosu na pojam i radnju uhođenja valja odgovoriti žalitelju da pojam uhođenja, osim definicije koja se daje u žalbi, podrazumijeva ponovljeno, nametljivo i uznemirujuće ponašanje jedne osobe prema drugoj, koje izaziva strah, tjeskobu, uznemirenost, a često i narušava sigurnost i svakodnevni život žrtve, unatoč jasnom pokazivanju da žrtva ne želi kontakt, te se može kretati od praćenja i slanja poruka do prijetnji. Dakle, nema dvojbi da je sud prvog stupnja pravilno pod navedeni pojam okvalificirao ponašanje optuženika, što će više biti obrazloženo u nastavku ove odluke.

7.1. Nije u pravu žalitelj ni kada smatra ostvarenom bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. t. 11. ZKP-a u vidu proturječnosti u odnosu na iskaz oštećenice u zapisniku s ročišta od 13. travnja 2022. i reprodukciju istog u obrazloženju pobijane presude, a po pitanju pozdravljanja oštećenice od strane optuženika. Prema tvrdnji žalitelja, u iskazu na ročištu od 13. travnja 2022. oštećenica je eksplicitno navela da je optuženik nije pozdravljao niti pokušavao stupiti u kontakt s njom, a u obrazloženju presude da se navodi da je iskazala kako ju je optuženik čekao da prođe pored njega da je pozdravi. Međutim, protivno žalbenim navodima, takvog obrazloženja u pobijanoj presudi u odnosu na zapisnik od 13. travnja 2022. nema, budući da se iskaz oštećenice koji citira žalitelj odnosi na sadržaj zapisnika od 28. kolovoza 2019. naveden pod točkom 7.1. obrazloženja pobijane presude, dok se sadržaj zapisnika od 13. travnja 2022. analizira pod točkom 7.2. obrazloženja iste. Također žalitelj zanemaruje i da je oštećenica upitana u odnosu na razlike u navedenom iskazivanju prilikom čega je ona izričito navela da je točno ono što je ranije izjavila. Pritom valja napomenuti da se ne radi o bitnoj razlici u kontekstu kaznenog djela neželjenog ponašanja ako je optuženik samo gledao u oštećenicu, čekajući je na njoj uočljivom mjestu, ili je bio samo prisutan na tom mjestu bez da je istu gledao i pozdravljao ili ju je pritom i pozdravljao, jer se u svakom slučaju radi o ponašanju optuženika koje je uznemiravalo oštećenicu, budući se radilo o neželjenom praćenju oštećenice od strane optuženika, s time da se u činjeničnom opisu optuženiku niti ne stavlja na teret pozdravljanje oštećenice.

7.2. Nije osnovan ni daljnji oblik istaknute bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. t. 11. ZKP-a u vidu proturječnosti izreke i obrazloženja pobijane presude u odnosu na vrijeme počinjenja predmetnog kaznenog djela. Žalitelj navodi da je vrijeme počinjenja djela u izreci definirano od 1. rujna 2018. do 24. srpnja 2019., a da je, prema navodima oštećenica, ona srela optuženika pored ambulante u Krapinskoj 45 mjesec dana kasnije od promjene radnog mjesta, što bi bilo izvan naznačenog vremena počinjenja, budući da je oštećenica na toj adresi počela raditi 30. lipnja 2019. Međutim, žalitelj i u tom slučaju zanemaruje raniji iskaz oštećenice kada je decidirano navela da je optuženika prvi put srela na novoj adresi 10. srpnja 2019., precizno opisujući dinamiku događaja susreta, a potom da je optuženika na toj lokaciji ponovno vidjela 12. srpnja i 16. srpnja 2019., te da je oštećenica ostala upravo kod tog iskaza jer se radilo o iskazu bliže inkriminiranom događaju kada se ona, životno logično, jasnije sjećala detalja.

7.3. Žalbena argumentacija koju žalitelj također podvodi pod bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. t. 11. ZKP-a u vidu nejasnoće razloga o tome da bi optuženik uspostavljao s oštećenicom neželjeni kontakt i o tome s kakvim je to postupanjem optuženik „nastavio“, kao i u odnosu na žalbeni razlog da u pobijanoj presudi nema razloga o subjektivnom elementu kaznenog djela nametljivog ponašanja iako istovremeno te iste razloge citira, ali ih ne prihvaća, sadržajno spada u žalbu zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja po pitanju utvrđenja koje je radnje optuženik poduzimao prema oštećenici i kakav značaj iste imaju. Stoga će na te žalbene navode biti odgovoreno u okviru niže istaknute žalbene osnove pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

7.4.. Optuženik nadalje smatra da je sud prvog stupnja samovoljno izmijenio činjenični opis djela i to na način da se u odnosu na početnu optužbu radi o novoj optužnici, čime zapravo upire na bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. t. 9. ZKP-a, mada se izrijekom ne poziva na tu zakonsku odredbu. Žalitelj pritom stavlja naglasak na glagol „čekati“ navodeći da isti ne egzistira u pravnom opisu kaznenog djela iz čl. 140. st. 1. KZ/11, a na što je već odgovoreno pod točkom 7. ovog obrazloženja. Protivno stavu žalitelja, činjenične intervencije od strane suda prvog stupnja koje se sastoje u ispuštanja pojedinih navoda i dodavanju opisa da je optuženik čekao da „ista prođe kako bi je pozdravio“, a što je „nastavio raditi“, ne predstavlja činjenične izmjene kojima bi sud prvog stupnja povrijedio identitet optužbe, već samo preciziranje postupanja optuženika u skladu s provedenim dokazima. Stoga nije ostvarena ni navedena bitna povreda odredaba kaznenog postupka.

7.5.. Slijedom iznijetih razloga žalba optuženika zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka nije prihvaćena, a ispitivanjem pobijane presude u smislu obveze iz čl. 476. st. 1. t. 1. ZKP-a, ovaj drugostupanjski sud nije uočio da je sud prvog stupnja počinio ma koju drugu od bitnih proceduralnih povreda na čije postojanje u žalbenom postupku protiv presude pazi po službenoj dužnosti.

8. Osporavajući prvostupanjsku presudu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja žalitelj u žalbi u bitnome preocjenjuje značaj radnji optuženika umanjujući njihov intenzitet i sadržaj u smislu počinjenja predmetnog kaznenog djela nametljivog ponašanja. Ustraje na tvrdnji da je optuženik ponudio oštećenici kavu u znak zahvale kao svojoj liječnici, ali kada mu je ista dala do znanja da s njim ne želi nikakav kontakt, pa ni službeni, isti da više nije poduzeo niti jednu radnju u cilju ostvarenja bilo kakvog kontakta s njom te je iz tog razloga i promijenio liječnika. Pritom žalitelj smatra da iz niti jednog dokaza ne proizlazi drugačiji zaključak o ponašanju optuženika te osporava pravilnost zaključka suda prvog stupnja da bi optuženik s oštećenicom kroz dulje vrijeme pokušavao ostvariti neželjeni kontakt i nakon promjene njenog radnog, odnosno da je nastavio s takvim ponašanjem. Žalitelj smatra da je sud paušalno i pogrešno ocijenio obranu optuženika u kojoj je isti pojasnio svoje ponašanje i naveo razloge zbog kojih ga je oštećenica viđala na mjestima događaja, a što su opravdani razlozi posjete novoizabranom liječniku, odlasci na ostale preglede ili odlasci na wc. Žalitelj smatra da subjektivni dojam oštećenice i suda o procjeni ponašanja optuženika nema uporište u činjenicama iz kojih bi izvan svake razumne sumnje proizlazilo da je optuženik počinitelj predmetnog kaznenog djela, odnosno da je nastojao ostvariti neželjeni kontakt s oštećenicom, pa stoga smatra da ga je sud trebao osloboditi optužbe primjenom pravno logičkog pravila in dubio pro reo.

9. Suprotno naprijed iznijetim žalbenim primjedbama sud prvog stupnja je na temelju valjane ocjene svih izvedenih dokaza pravilno i potpuno utvrdio sve odlučne činjenice koje se tiču konkretnih inkriminacija, pri čemu je za svoje pravno relevantne činjenične zaključke iznio uvjerljive, logične i argumentirane razloge, koje optuženik žalbom nije doveo u razboritu sumnju.

9.1. Ponajprije treba reći da sud prvog stupnja nije imao nikakvog razloga posumnjati u vjerodostojnost i istinitost iskazivanja oštećene BG, koja je detaljno opisala ponašanje optuženika prema njoj, počevši od izjava kako mu se sviđa i da bi želio provesti više vremena s njom te potom poziva na kavu, a nakon što ga je odbila i zatražila da promijeni liječnika, nastavka dolazaka na istu lokaciju, a zatim i na novu lokaciju, u kojem se trenutku ista obratila policiji. Naime, takav iskaz oštećenice ima cjelovitu i potpunu potvrdu u iskazu svjedoka JG, kao novog liječnika optuženika, koji je radio u istom Domu zdravlja Zagreb-Zapad, [adresa] kao i oštećenica, te je demantirao obranu optuženika u odnosu na navode kada ga je isti posjećivao kao liječnika u vrijeme kada je susretao oštećenicu. Navedeni je svjedok također potvrdio da je oštećenica bila uznemirena zbog ponašanja optuženika te da je istu na njezinu zamolbu i nekoliko puta pratio kada je uočila optuženika, kao i da se raspitivala kod njega tko je optuženiku dao novu adresu njezinog radnog mjesta. Svjedok JG također je potvrdio i da je sam znao vidjeti optuženika u Domu zdravlja u vrijeme kada nije imao zakazan pregled kod njega niti mu je dao uputnicu da u istoj zgradi obavi neki drugi pregled. U odnosu na odlučne okolnosti po pitanju ponašanja optuženika prema oštećenici, sukladno iskazu oštećenice i svjedoka JG, u bitnome je opisala i UG, koja je kao medicinska sestra s oštećenicom radila u Domu zdravlja na adresi [adresa]. Navedene je iskaze sud prvog stupnja prema stavu ovoga žalbenog suda jasno i pravilno analizirao u točkama 12. – 15. obrazloženja pobijane presude, te povezao u logičnu cjelinu koja osporava obranu optuženika o beznačajnosti njegovog ponašanja u kaznenopravnom smislu kao i dane razloge zbog kojih se u incidentnim situacijama nalazio na lokacijama na kojima ga je oštećenica uočavala. Dakle, optuženikova obrana u bitnim segmentima proturječi ostalim navedenim dokazima te je sud prvog stupnja istu opravdano otklonio, ocijenivši je nevjerodostojnom i usmjerenom isključivo na izbjegavanje kaznenopravne odgovornosti

9.2. Prema navedenom citirani dokazi u svojoj uzajamnoj povezanosti upućuju na osnovanost zaključka prvostupanjskog suda da se optuženik kritične zgode ponio upravo na način kako mu se stavlja na teret predmetnom optužbom, čime je u objektivnom i subjektivnom smislu ostvario sva bitna obilježja bića kaznenih djela nametljivog ponašanja, a što isključuje potrebu suda za oslobođenjem optuženika optužbe u smislu pravila in dubio pro reo.

9.3.. Stoga žalba optuženika niti u ovom dijelu nije prihvaćena.

10. Nije u pravu žalitelj ni kada se žali zbog povrede kaznenog zakona koju žalbenu osnovu izrijekom ne navodi, ali na nju ukazuje s argumentacijom da je u ovom slučaju sud prvog stupnja trebao utvrditi da se radi o beznačajnom kaznenom djelu. Naime, u skladu s odredbom čl. 33. KZ/11 za ocjenu počinjenog delikta kao beznačajnog djela, potrebno je da budu kumulativno ispunjeni subjektivni i objektivni elementi djela. Takvo djelo mora biti beznačajno kako u odnosu na način počinjenja i nastupjelu posljedicu na zaštićeno pravno dobro, tako i u odnosu na stupanj počiniteljeve krivnje. Dakle, da bi se mogao primijeniti institut beznačajnog djela, mora se raditi o malom stupnju neprava i malom stupnju krivnje te o beznačajnosti posljedice za pravni sustav. Za kazneno djelo nametljivog ponašanja specifično je da se radi o situacijama u kojima žrtva ne želi imati ili uspostaviti kontakt s osobom koja s njom pokušava ostvariti neku vezu, dakle, radi se zapravo o ugrožavanju osobne slobode žrtve kao temeljnog prava svakog ljudskog bića. Stoga imajući u vidu razdoblje počinjenja predmetnog kaznenog djela, u konkretnom slučaju od 1. rujna 2018. do 24. srpnja 2019., te upornost optuženika u počinjenju kaznenog djela na način da se isti čak potrudio saznati i novu adresu zaposlenja oštećenice i potpunu nekritičnost optuženika prema vlastitom ponašanju, nema mjesta zaključku da bi se radilo o beznačajnom kaznenom djelu.

10.1. Ispitujući pobijanu presudu zbog povrede kaznenog zakona u skladu s obvezom iz čl. 476. st. 1. t. 2. ZKP-a, ovaj žalbeni sud nije uočio da bi sud prvog stupnja niti na bilo koji način na štetu optuženika povrijedio kazneni zakon.

11. Pobijana presuda je u smislu odredbe čl. 478. ZKP-a ispitana i u odluci o uvjetnoj osudi. Prilikom izbora vrste i visine kazne prvostupanjski sud je optuženiku cijenio sve one okolnosti koje su od utjecaja da kazna po vrsti ili mjeri bude teža ili lakša za okrivljenika, pa mu je kao olakotno cijenio da do sada nije dolazio u sukob sa zakonom, dok otegotne okolnosti prvostupanjski sud nije utvrdio. Upravo s obzirom na ispravno utvrđene olakotne okolnosti, a u odsutnosti otegotnih okolnosti, ocjena je i ovoga drugostupanjskog suda da je pravilno prvostupanjski sud optuženika osudio na kaznu zatvora u trajanju od osam mjeseci uz istodobnu primjenu uvjetne osude na način da se kazna zatvora neće izvršiti ako u roku od dvije godine od pravomoćnosti presude ne počini novo kazneno djelo. Naime, ovaj žalbeni sud također nalazi da je takva kaznena sankcija u svakom pogledu primjerena stupnju krivnje (izravna namjera prvog stupnja), pogibeljnosti djela i osobi optuženika, te ujedno podobna za ostvarenje opće i posebne svrhe kažnjavanja u skladu s čl. 41. KZ/11.

12. Slijedom svega izloženog valjalo je na temelju čl. 482. ZKP-a donijeti odluku kao u izreci ove presude.

U Varaždinu 5. ožujka 2025.

Predsjednik vijeća

Tomislav Brđanović

U zamjenu potpisao sudac

Igor Pavlic