Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: Kž-861/2024-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sudaca Tomislava Brđanovića, predsjednika vijeća, te Rajka Kipkea i Igora Pavlica, članova vijeća, uz sudjelovanje zapisničarke Sanje Hajdarović, u kaznenom predmetu protiv optuženog JI, zbog kaznenih djela iz čl. 229. st. 1. t. 1. u svezi s čl. 228. st. 1. i čl. 52. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj: 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17., 118/18., 126/19., 84/21., 114/22., 114/23. i 36/24., dalje: KZ-a) i dr., odlučujući o žalbi optuženika protiv presude Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj: K- 292/2024-51 od 24. listopada 2024., u sjednici vijeća održanoj 5. ožujka 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba optuženog JI i potvrđuje pobijana presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom suda prvog stupnja optuženi JI proglašen je krivim zbog počinjenja produljenoga kaznenog djela iz čl. 229. st. 1. t. 1. u svezi s čl. 218. st. 1. i čl. 52. KZ-a na način i pod okolnostima opisanim u točki I a) – c) izreke te presude i zbog kaznenog djela iz čl. 235. st. 1. KZ-a činjenično i pravno pobliže opisanog u točki I a) izreke te presude, te su mu utvrđene pojedinačne kazne zatvora i to za produljeno kazneno djelo teške krađe na temelju čl. 229. st. 1. t. 1. KZ-a (ispravno: čl. 229. st. 1. KZ-a) u trajanju od dvije godine, a za kazneno djelo oštećenja tuđe stvari na temelju čl. 235. st. 1. KZ-a u trajanju od jedne godine, nakon čega je na temelju čl. 51. KZ-a osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i šest mjeseci u koju mu se na temelju čl. 54. KZ-a uračunava vrijeme uhićenja i provedeno u istražnom zatvoru od 3. svibnja 2024. pa nadalje.

1.1. Na temelju čl. 69. st. 1., 2. i 3. KZ-a optuženom JI izrečena je sigurnosna mjera obveznog liječenja od ovisnosti o alkoholu i drogama, koja će trajati za vrijeme izvršenja kazne zatvora.

1.2. Na temelju čl. 158. st. 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj:

152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 80/22. i 36/24., dalje: ZKP-a) oštećeni OI je u pogledu imovinskopravnog zahtjeva upućen u parnicu.

1.3. Na temelju čl. 148. st. 1. ZKP-a optuženi JI dužan je naknaditi troškove kaznenog postupka iz čl. 145. st. 2. t. 1. ZKP-a na ime vještačenja u iznosu od 620,08 eura i troškova svjedoka u iznosu od 6,80 eura te troškove iz čl. 145. st. 2. t. 6. ZKP-a u paušalnoj svoti od 100,00 eura, sve u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude, a također je dužan platiti troškove kaznenog postupka iz čl. 145. st. 2. t. 7. ZKP-a na ime nagrade i nužnih izdataka branitelja po službenoj dužnosti u iznosu koji će sud naknadno utvrditi posebnim rješenjem.

2. Protiv te presude je optuženi JI putem braniteljice po službenoj dužnosti Renate Žerjav, odvjetnice, pravovremeno podnio žalbu zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, odluke o kazni i „obveze naknade troškova kaznenog postupka“, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači na način da se optuženik „oslobodi svake krivnje i kazne“, a podredno da se ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno „raspravljanje i odlučivanje“.

3. Općinsko državno odvjetništvo u Varaždinu je u odgovoru na žalbu osporilo optuženikovu žalbenu argumentaciju i predložilo da nadležni županijski sud istu odbije i potvrdi prvostupanjsku presudu.

4. Optuženik i njegova braniteljica po službenoj dužnosti nisu se očitovali na odgovor na žalbu.

5. U smislu čl. 474. st. 1. ZKP-a spis je dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Varaždinu na obvezno razgledavanje, nakon čega je državni odvjetnik isti s podneskom broj: KŽ-DO-997/2024 od 20. prosinca 2024. vratio ovome sudu drugog stupnja.

6. Žalba nije osnovana.

7. Bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. t. 11. ZKP-a optuženik nalazi u nejasnim razlozima suda prvog stupnja u pogledu stupnja njegove krivnje, jer smatra da se iz pobijane presude ne može razabrati je li optuženik predmetna kaznena djela počinio s izravnom namjerom prvog ili drugog stupnja.

8. Naprijed iznijeto žalbeno stajalište ne može se prihvatiti, jer se iz dijelova obrazloženja osporene presude izloženih u točkama 14. i 15. i njihovom komparativnom analizom dade na dovoljno razumljiv i određen način zaključiti da je sud prvog stupnja našao utvrđenim da je optuženik produljeno kazneno djelo teške krađe počinio s izravnom namjerom prvog stupnja, dok je kazneno djelo oštećenja tuđe stvari počinio s neizravnom namjerom, kako je i optuženo. Stoga žalba optuženika iz ove žalbene osnove nije uvažena.

9. Ispitujući pak osporenu presudu u granicama ovlaštenja iz čl. 476. st. 1. t. 1. ZKP-a, ovaj žalbeni sud nije uočio da bi prvostupanjski sud počinio ma koju od bitnih povreda odredaba kaznenog postupka na čije postojanje u žalbenom postupku protiv presude pazi po službenoj dužnosti.

10. Osporavajući prvostupanjsku presudu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a zapravo samo pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja jer u žalbi ne tvrdi da sud prvog stupnja uopće nije utvrdio neku od odlučnih činjenica (čl. 470. st. 3. ZKP-a), optuženik u bitnome negira da je imao ikakvu namjeru stjecanja stvari veće vrijednosti, da oštećenjem predmetnog vozila nije nastala šteta koja bi utjecala na njegovu vrijednost, budući da vlasnik njime i dalje prometuje, a vezano za istu potonji nije priložio nikakve račune o popravku vozila, te prigovara što sud prvog stupnja nije prihvatio njegove dokazne prijedloge da se u svojstvu svjedoka ispitaju ZI, GI, BI i RI radi dodatnog razjašnjenja stanja optuženika u vrijeme inkriminiranog događaja.

11. Suprotno naprijed iznijetim žalbenim navodima prvostupanjski sud je na temelju valjane ocjene cjelokupnog dokaznog materijala pravilno i potpuno utvrdio sve odlučne činjenice koje se tiču predmetnih inkriminacija, pri čemu je za svoje pravno relevantne činjenične zaključke iznio uvjerljive i argumentirane razloge, koji optuženikovom žalbom nisu dovedeni u razboritu sumnju.

11.1. Ponajprije valja odgovoriti žalitelju da je sud prvog stupnja, pored nespornog objektivnog učina obaju kaznenih djela, pravilno utvrdio i njihov subjektivni učin. Iz žalbe je vidljivo da optuženik pobija samo subjektivni element u odnosu na kazneno djelo teške krađe, međutim njegova žalbena argumentacija ne dovodi u ozbiljnu i razumnu sumnju zaključak suda prvog stupnja u pogledu postojanja ove odlučne činjenice. Naime, ovdje je riječ o produljenom kaznenom djelu iz čl. 229. st. 1. t. 1. u svezi s čl. 228. st. 1. i čl. 52. KZ-a, a iz pojedinačnih opisa predmetnih inkriminacija, koje je prvostupanjski osnovano našao dokazanima, proizlazi da je optuženik protupravno otuđio automobil marke Golf 6 (točka I a), odnosno dva punjača za akumulatorske baterije, dvije baterije, akumulatorsku bušilicu i brusilicu te led lampu i torbicu sa sitnim alatom ukupne vrijednosti oko 500 eura (točka I b), dok je u trećem slučaju izvršio provalu u cilju krađe novca, koja je ostala u pokušaju jer nije mogao otvoriti zaključanu kasu, što neupitno upućuje na ispravnost zaključka suda prvog stupnja o njegovoj izravnoj namjeri protupravnog prisvajanja tuđih pokretnih stvari koja nije bila usmjerena na stvari male vrijednosti.

11.2. Sud prvog stupnja je opravdano odbio naprijed navedene personalne dokaze utemeljeno ih ocijenivši odugovlačećima (čl. 421. st. 1. t. 4. ZKP-a), uz valjano, logično i uvjerljivo obrazloženje da bi svjedok ZI svjedočio o okolnostima o kojima je već ispitan njegov brat – oštećeni KI, da svjedočenje GI i BI, majke i sestre optuženika, nije relevantno vezano za optuženikovo stanje u vrijeme počinjenja kaznenog djela, budući da je u tom smislu provedeno psihijatrijsko vještačenje optuženika, i konačno da se svjedočenjem RI, konobarice, a vezano za krađu automobila, ne bi došlo do novih ili drugačijih činjenica u kontekstu vrlo detaljnog i okolnosnog iskaza svjedoka – oštećenika ČI, koji je bio osobno prisutan konkretnom događaju. Ove razloge odbijanja dokaznih prijedloga optuženik žalbom nije doveo u razboritu sumnju.

11.3. Što pak se tiče prouzročene štete za predmetno vozilo treba ukazati žalitelju da za postojanje kaznenog djela oštećenja tuđe stvari iz čl. 235. st. 1. KZ-a nije odlučna visina štete, jer ona ne čini bitno obilježje bića tog kaznenog djela, a nesporna je činjenica da je optuženik oštetio predmetni automobil na način opisan u činjeničnom supstratu djela iz točke I a) izreke pobijane presude.

11.4. Slijedom iznijetih razloga žalba optuženika nije prihvaćena zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

12. Iako je u uvodu žalbe naznačio žalbenu osnovu povrede kaznenog zakona, optuženik istu sadržajno ne obrazlaže, pa je stoga pobijana presuda u tom segmentu ispitana u skladu s obvezom iz čl. 476. st. 1. t. 2. ZKP-a, pri čemu nije uočeno da bi sud prvog stupnja na bilo koji način na štetu optuženika povrijedio kazneni zakon, a što spada u domenu oficijelnog ispitivanja presude u žalbenom postupku.

13. Kod odabira vrste i mjere kazne sud prvog stupnja je uzeo u obzir kao otegotne okolnosti optuženikovu raniju osuđivanost zbog kaznenog djela razbojništva i vožnja pod utjecajem alkohola i narkotika, te činjenicu da mu se djeca, njih petoro, nalaze u udomiteljskim obiteljima i odgojnim ustanovama, što znači da ne ispunjava svoju roditeljsku dužnost, ne brine i ne uzdržava svoju djecu, dok olakotne okolnosti nije našao.

14. Optuženik smatra da je sud prvog stupnja trebao cijeniti njegovo osobne i imovinske prilike (nezaposlen, otac sedmero djece o kojoj treba brinuti), kao i izraženo kajanje i žaljenje, a što bi po njegovom mišljenju dovelo do blažeg kažnjavanja.

15. Valja odgovoriti žalitelju da je sud prvog stupnja na temelju valjane ocjene utvrđenih okolnosti, koje u smislu čl. 47. st. 1. KZ-a utječu na izbor kaznenopravne sankcije, a koje su precizirane u točki 13. ovog obrazloženja, ispravno postupio kada je optuženiku utvrdio pojedinačne kazne zatvora od dvije odnosno jedne godine, i zatim ga osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i šest mjeseci, jer je i po uvjerenju ovoga žalbenog suda takva kaznena sankcija primjerena stupnju krivnje, pogibeljnosti djela i osobi optuženika, na tragu je proklamiranog načela individualizacije u kažnjavanju i konačno podobna za ostvarenje opće i posebne svrhe kažnjavanja u smislu čl. 41. KZ-a.

15.1. Suprotno tvrdnji žalitelja sud prvog stupnja je vrednovao njegove osobne i obiteljske prilike, ali u negativnom smislu, našavši da je zakazao kao roditelj, budući da su mu djeca smještena u udomiteljske obitelji ili se nalaze po odgojnim ustanovama, te ih ne uzdržava, dok je njegovo kajanje i žaljenje na razini pukog verbaliziranja i bez ikakvog relevantnog utjecaja na kaznu, pogotovo kada se stavi u odgovarajući razmjer s nepobitnom okolnošću da se optuženik pojavljuje u svojstvu općeg i specijalnog recidivista, a u ovom slučaju je proglašen krivim za produljeno kazneno djelo teške krađe koje se sastoji od tri pojedinačne radnje, što u stjecaju s kaznenim djelom oštećenja tuđe stvari, upućuje na veći stupanj kriminalne volje, upornosti i odlučnosti u činjenju protupravnih i kažnjivih djela, a što u konačnici zasigurno zaslužuje strože kažnjavanje.

15.2. Stoga žalba optuženika niti u tom dijelu nije uvažena.

16. Osporavajući odluku o troškovima kaznenog postupka žalitelj upire na zakonsku mogućnost da ga se oslobodi te obveze (čl. 148. st. 6. ZKP-a), ukazujući da je nezaposlen i bez imovine, te da mu je prvostupanjski sud na općeniti način dosudio ovu obvezu.

17. Sud prvog stupnja je s pravom konstatirao da je optuženik mlada (rođen **.**.1990.) i radno sposobna osoba, koja objektivno može ostvarivati novčana sredstva za život. To pogotovo važi u današnjim okolnostima koje vladaju na tržištu rada, koje karakterizira velika potražnja za radnom snagom. Prema tome paušalno pozivanje optuženika da je nezaposlen i da ne ostvaruje prihode samo po sebi nije dostatno da bi ga se oslobodilo obveze plaćanja troškova kaznenog postupka u smislu čl. 148. st. 6. ZKP-a.

18. Slijedom svega izloženog valjalo je na temelju čl. 482. ZKP-a u konkretnom slučaju odlučiti kao u izreci ove presude.

U Varaždinu 5. ožujka 2025.

Predsjednik vijeća

Tomislav Brđanović