REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-433/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Nevenke Marković, predsjednice vijeća, Tatjane Kujundžić Novak, suca izvjestitelja i Mirne Maržić, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja-protutuženika TRILOGIJA d.o.o., OIB: 85195690608, Iločka 1, Split, kojeg zastupa punomoćnik Alen Đapić, odvjetnik u Solinu, protiv tuženika-protutužitelja GEBRÜDER WEISS d.o.o., OIB: 05216322294, Jankomir 25, Zagreb, kojeg zastupa punomoćnik Hrvoje Židanić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Reljić, Zelić, Židanić i Mar d.o.o. u Zagrebu, radi isplate i naknade štete, odlučujući o tužiteljevoj i tuženikovoj-protutužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-208/2022 od 30. srpnja 2024. i tuženikovoj-protutužiteljevoj žalbi protiv dopunske presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-208/2022 od 22. siječnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 5. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-208/2022 od 30. srpnja 2024. i sudi:

1. Utvrđuje se osnovanim potraživanje tužitelja TRILOGIJA d.o.o. iz Splita, Iločka 1, OIB: 85195690608, prema tuženiku na temelju rješenju o ovrsi javnog bilježnika Obrenije Ribarić iz Zagreba, Nikole Tesle 16, poslovni broj Ovrv-72/2015 od 23. lipnja 2015. kojim je naloženo tuženiku platiti tužitelju iznos od 51.826,23 EUR / 390.484,73 kn sa zateznim kamatama koje teku:

- na iznos od 6.094,52 EUR od 1. srpnja 2012.

- na iznos 560,78 EUR od 1. srpnja 2012.

- na iznos od 8.041,20 EUR od 16. srpnja 2012.

- na iznos od 18.403,64 EUR od 16. kolovoza 2012.

- na iznos od 5.433,33 EUR od 1. rujna 2012.

- na iznos od 149,31 EUR od 2. rujna 2012.

- na iznos od 6.614,40 EUR od 16. rujna 2012.

- na iznos od 6.529,04 EUR od 29. rujna 2012. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za osam postotnih poena do 31. srpnja 2015., od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. sa zateznom kamatom koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te od 1. siječnja 2023. sa zateznom kamatom koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam postotnih poena.

2. Utvrđuje se osnovanim potraživanje tuženika GEBRÜDER WEISS d.o.o. iz Svete Nedelje, Položnica 9, OIB: 05216322294, iznosu od 35.291,14 EUR sa zateznim kamatama po nižoj kamatnoj stopi (za ostale odnose) koje teku:

- na iznos od 2.594,32 EUR od 3. kolovoza 2012.

- na iznos od 14.863,85 EUR od 21. kolovoza 2012.

- na iznos od 1.909,92 EUR od 11. rujna 2012.

- na iznos od 2.445,18 EUR od 11. rujna 2012.

- na iznos od 11.019,96 EUR od 19. listopada 2012.

- na iznos od 318,53 EUR od 28. listopada 2012.

- na iznos od 167, 23 EUR od 19. studenog 2012.

- na iznos od 12,45 EUR od 4. prosinca 2012.

- na iznos od 24,78 EUR od 8. studenog 2012.

- na iznos od 202,75 EUR od 28. listopada 2012.

- na iznos od 47,78 EUR od 5. prosinca 2012.

- na iznos od 18,08 EUR od 23. listopada 2012.

- na iznos od 10,61 EUR od 28. listopada 2012.

- na iznos od 3,98 EUR od 28. listopada 2012.

- na iznos od 6,10 EUR od 28. listopada 2012.

- na iznos od 1.194,50 EUR od 30. listopada 2012.

- na iznos od 14,60 EUR od 5. prosinca 2012.

- na iznos od 4,14 EUR od 26. listopada 2012.

- na iznos od 10,62 EUR od 23. listopada 2012. i

- na iznos od 414,44 EUR od 22. siječnja 2013.

3. Prebijaju se tražbina tužitelja i tražbina tuženika do iznosa od 35.291,14 EUR sa zateznim kamatama.

4. Ukida se platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika Obrenije Ribarić iz Zagreba, Nikole Tesle 16, poslovni broj Ovrv-72/2015 od 23. lipnja 2015. kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 35.291,14 EUR sa zateznim kamatama.

5. Održava se na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika Obrenije Ribarić iz Zagreba, Nikole Tesle 16, poslovni broj Ovrv-72/2015 od 23. lipnja 2015.u dijelu u kojem je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 16.535,09 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na iznos od:

- na iznos od 3.242,34 EUR od 1. rujna 2012.

- na iznos od 149,31 EUR od 2. rujna 2012.

- na iznos od 6.614,40 EUR od 16. rujna 2012.

- na iznos od 6.529,04 EUR od 29. rujna 2012. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za osam postotnih poena do 31. srpnja 2015., od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. sa zateznom kamatom koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te od 1. siječnja 2023. sa zateznom kamatom koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam postotnih poena.

II. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 9.211,92 EUR u roku od 15 dana.

III. Odbija se kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 24.267,23 EUR.

r i j e š i o  j e

I. Uvažava se tuženikova-protutužiteljeva žalba i ukida dopunska presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-208/2022 od 22. siječnja 2025. i predmet u tom dijelu vraća sudu na ponovno suđenje.

II. O troškovima postupka u odnosu na protutužbeni zahtjev sud će odlučiti u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom prvostupanjskog suda u točki I. izreke utvrđeno je postojanje tražbine tužitelja TRILOGIJA d.o.o. iz Splita, Iločka 1, OIB: 85195690608, u iznosu od 51.265,45 EUR sa zateznom kamatom koja na pojedinačne iznose teče od dospijeća do isplate po odgovarajućoj kamatnoj stopi. U točki II. izreke utvrđuje se postojanje potraživanja tuženika GEBRÜDER WEISS d.o.o. iz Svete Nedelje, Položnica 9, OIB: 05216322294, prema tužitelju TRILOGIJA d.o.o. iz Splita, Iločka 1, OIB: 85195690608, u iznosu od 51.265,45 EUR sa zateznom kamatom koja na pojedinačne iznose teče od dospijeća do isplate. U točki III. izreke izvršen je prijeboj potraživanja tužitelja i tuženiku u iznosu od 51.265,45 EUR. U točki IV. izreke održan je na snazi platni nalog iz rješenja o ovrsi javnog bilježnika Obrenije Ribarić iz Zagreba, Nikole Tesle 16, poslovni broj Ovrv-72/2015 od 23. lipnja 2015. u dijelu kojim je tuženiku naloženo da isplati tužitelju iznos od 560,78 EUR sa zateznom kamatom od 1. srpnja 2012. U točki V. izreke ukinut je platni nalog iz rješenja o ovrsi poslovni broj Ovrv-72/2015 od 23. lipnja 2015. u dijelu kojim je tuženiku naloženo isplatiti tužitelju iznos od 51.265,45 EUR. U točki VI. izreke odlučeno je da svaka stranka snosi svoj trošak. Dopunskom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-208/2022 od 22. siječnja 2025. odbijen je kao neosnovan protutužbeni zahtjev.

2. Iz obrazloženja pobijane presude proizlazi kako tužitelj ima potraživanje prema tuženiku u iznosu od 51.826,23 EUR / 390.484,73 kn s osnove Ugovora o prijevozu. Tuženik tvrdi ima protupotraživanje prema tužitelju pa stoga i ustraje na prigovoru radi prebijanja do iznosa od 51.265,45 EUR, a u odnosu na iznos od 10.770,71 EUR koji potražuje povrh kompenziranog iznosa ističe protutužbu. Sud je utvrdio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja-protutuženika za iznos od 51.265,45 EUR sa zateznom kamatom za izvršenu uslugu prijevoza na temelju odredbe čl. 683. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18; dalje: ZOO), utvrdio je osnovanim potraživanje tuženika na ime naknade štete u iznosu od 51.265,45 EUR ocijenivši osnovanim prigovor radi prebijanja u tom iznosu te je izvršio prijeboj tuženikovog i tužiteljevog potraživanja i u tom dijelu je ukinuo platni nalog, a za razliku od 560,78 EUR održao je na snazi platni nalog. Dopunskom presudom je odbijen protutužbeni zahtjev. O platnom nalogu i troškovima postupka odlučio je pozivom na odredbe čl. 451. i čl. 154. st. 4. u vezi s čl. 155. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 84/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22; dalje: ZPP).

3. Sud u obrazloženju Dopunske presude navodi kako protutužbeni zahtjev u utvrđenoj visini nije dokazan na potrebnoj razini izvjesnosti (arg. iz čl. 221.a ZPP-a).

4. Tužitelj-protutuženik je podnio žalbu protiv presude zbog bitne povrede odredbi parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Navodi kako presuda nema razloga o odlučnim činjenicama. Prvostupanjski sud je nepravilno utvrdio da je osnovano potraživanje tuženika u iznosu od 51.265,45 EUR te je sukladno tome prihvatio tuženikov prigovor radi prebijanja u navedenom iznosu, te izvršio prijeboj tog potraživanja s potraživanjem tužitelja. Suprotno tome, prvostupanjski sud je pravilno odbio protutužbeni zahtjev tuženika u iznosu od 10.816,71 EUR kao neosnovan. Odluka prvostupanjskog suda u dijelu u kojem prihvaća tuženikov prigovor radi prebijanja u iznosu od 51.265,45 EUR je nezakonita. Evidentno je da imenovani vještaci odbijaju potvrditi postojanje tražbine tuženika zbog nedostatka bilo kakvih vjerodostojnih dokaza/dokumentacije, a kojih bi prema procjenama vještaka itekako bilo da su kojim slučajem potraživanja tuženika uistinu nastala, pa je jasno da izostanak takve dokumentacije zapravo predstavlja izravan dokaz o neosnovanosti potraživanja tuženika. Prvostupanjski sud je počinio apsolutno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a jer presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, jer presuda proturječi razlozima presude (iako se u razlozima navodi da vještaci ne mogu sa sigurnošću utvrditi postojanje potraživanja tuženika sud donosi odluku o prihvaćanju zahtjeva tuženika), o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava - vještava sudskih vještaka Ljupka Omazića i Ljerke Živković i samih tih isprava. Sud navodi da iz vještava proizlazi postojanje potraživanje tuženika, iako se to u navedenim vještvima ni približno ne potvrđuje. Budući da je kod potraživanja tuženika teret dokaza na njemu, tada nije tužitelj taj koji mora nešto dokazivati, već isključivo tuženik, a kako tuženik nije sa sigurnošću dokazao postojanje svojeg potraživanja tada je bilo potrebno odbiti njegov zahtjev. Naime, tuženik je uredio svoj protutužbeni zahtjev na način da je iskazao potraživanje u eurima umjesto u kunama, međutim, pored te izmjene tuženik je izvršio promjenu istovjetnosti zahtjeva, povećao postojeći zahtjev i istakao drugi zahtjev uz postojeći, čime je učinio preinaku protutužbe. Razlog zašto je tuženik pokušao preinačiti protutužbeni zahtjev krije se u činjenici da je prvotno postavljeni protutužbeni zahtjev bio neuredno postavljen (vidi podnesak od 17. listopada 2016.) jer u njemu tuženik uopće nije precizirao, odnosno razlučio što bi bio predmet protutužbe, a što predmet prigovora radi prijeboja, čime je povrijedio odredbu čl. 186. ZPP-a zbog čega je trebalo odbaciti zahtjev tuženika. Nadalje, žalitelj se detaljno očituje po pojedinim stavkama zašto protutužbeni zahtjev nije osnovan. U bitnome iznosi da sud prilikom odlučivanja o tuženikovom prigovoru radi prijeboja nije ocijenio njegove prigovore istaknute tijekom postupka, odnosno prigovor litispendencije i prigovor zastare. Smatra s obzirom na to da je tuženik u konkretnom slučaju podnio protutužbu, ne postoje uvjeti za meritorno odlučivanju o navedenom prigovoru radi prijeboja već je isti potrebno odbaciti, jer protutužba ima značenje procesne smetnje za podnošenje prigovora radi prebijanja (čl. 194. st. 3. ZPP-a). Odluka o prigovoru litispendencije je vrlo bitna za konačnu odluku o protutužbenom zahtjevu, jer ona izravno utječe na odluku o prigovoru zastare potraživanja tuženika. U konkretnom slučaju da se protutužba i prigovor radi prebijanja ne mogu zajedno kombinirati govori činjenica da tuženik uopće nije precizirao, odnosno razlučio što bi bio predmet protutužbe, a što predmet prigovora radi prijeboja, pa stoga sud ne može donijeti odluku kojom bi o jednom dijelu potraživanja tuženika odlučivao u okviru protutužbe, te o drugom dijelu potraživanjima u okviru prigovora radi prijeboja. U odnosu na visinu zahtjeva navodi da slobodna ocjena mora biti rezultat razumnog odmjeravanja utemeljenog na prikupljenim pomoćnim elementima, pravilima logičnog mišljenja, te mora biti valjano obrazložena. Budući da se visina potraživanja tuženika mogla utvrditi bez nerazmjernih teškoća, naravno pod uvjetom da je uopće takvo potraživanje osnovano, a što tužitelj evidentno osporava, to je jasno da je odluka suda o visini potraživanja prema slobodnoj ocjeni u potpunosti nezakonita. Pobija i odluku o trošku. Predlaže preinačiti pobijanu odluku i dosuditi mu trošak, podredno ukinuti i vratiti na ponovno suđenje.

5. Protiv presude tuženik-protutužitelj podnosi ovu žalbu pobijajući prvostupanjsku presudu u dijelu u kojem nije uspio konkretno točke I., IV. i VI. izreke, te shodno tome i u vezi točke III. izreke u dijelu navodnog potraživanja tužitelja- protutuženika zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. U bitnome navodi prije svega, tuženik-protutužitelj smatra da je prvostupanjski sud počinio bitne povrede parničnog postupka, te se samim time i ne može preispitati jer ima nedostataka, a osobito jer je izreka presude nerazumljiva, te proturječi sama sebi i nema razloga o odlučnim činjenicama, te o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnicima i iskazima danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika. Ističe da nije jasno na temelju čega prvostupanjski sud zasniva svoj zaključak u vezi osnovanosti navodnog potraživanja tužitelja-protutuženika, a pogotovo ne u visini glavnice od 51.826,23 EUR (točke I. i IV. izreke), odnosno u punom iznosu koji je tražio. Naime, čak i da postoji bilo kakvo potraživanje tužitelja-protutuženika prema tuženiku- protutužitelju, a čemu se tuženik-protutužitelj u cijelosti protivi, nije moguće isto priznati, a kako to pogrešno zaključuje prvostupanjski sud, na temelju odredbe čl. 221. st. 1. ZPP-a, s obzirom na to da je iz stanja spisa razvidno da tuženik- protutužitelj nikada nije priznao bilo kakvo dugovanje prema tužitelju-protutuženiku. Ističe, kada već tužitelj-protutuženik nije bio u stanju dokazati visinu svojeg navodnog potraživanja, da je već u podnescima od 19. listopada 2016., a naročito u podnesku od 13. veljače 2017., detaljno i kroz sasvim jasne primjere dokazao da su svi računi izdani od strane tužitelja-protutuženika pogrešno obračunati jer se uopće nije držao dogovorene Tarife. Bitna povreda odredaba parničnog postupka razvidna je i iz činjenice što sud uopće nije cijenio da spisu prileži konto kartica tužitelja- protutuženika, a u kojoj je tuženik-protutužitelj račun tužitelja-protutuženika broj 38547104/281441 1 na iznos od 24.211,29 kn i račun tužitelja-protutuženika broj 38553204/281441 1 na iznos od 24.246,69 kn, knjižio te ih nikada nije osporio iz čega proizlazi da je pogrešno obračunavao svoju uslugu. Pored navedenog, ponovljeno se ističe i da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka kada je ignorirao priznanje prokurista tužitelja-protutuženika u vezi pogrešno obračunatog troška skladištenja. Smatra da je prvostupanjski sud, u vezi navodnog potraživanja tužitelja- protutuženika, trebao cijeniti činjenicu da tužitelj-protutuženik ne želi dostaviti knjigovodstvene kartice (koje je morao imati), pa je trebao primijeniti odredbu čl. 233. st. 4. ZPP-a, te odbiti tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja-protutuženika kao neosnovan. Ostali žalbeni navodi odnose se na prigovor radi prebijanja u kojem je tuženik po stavu prvostupanjskog suda uspio kao i u odnosu na protutužbeni zahtjev u kojem je donesena posebna odluka na koju je izjavio žalbu. Pobija i odluku o trošku. Predlaže da ovaj sud prihvati žalbu i da preinači prvostupanjsku presudu na način da u cijelosti odbije tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja-protutuženika i obveže tužitelja-protutuženika da tuženiku-protutužitelju nadoknadi troškove parničnog postupka.

6. Tuženik-protutužitelj je podnio žalbu protiv Dopunske presude kojom je odlučeno o protutužbenom zahtjevu. Navodi da je prvostupanjski sud prilikom donošenja dopunske presude, počinio više bitnih povreda odredaba parničnog postupka, da je pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje, te da je pogrešno primijenio materijalno pravo. Tvrdi da je obrazložio i osnovu i visinu potraživanja na ime pouzeća u iznosu od 174,17 EUR, da tužitelj nije dostavio niti jedan od dokaza kojima bi eventualno osporio svoju odgovornost ili da je predao navedene iznose. Nadalje navodi da je dokazao i potraživanje u iznosu od 4.080,18 EUR na ime dostave prema računima: 1038103121 – dio, 1038103632, 1038103599, 1038103824, 1038103920, 1038103123, 1038103124, 1038103201 i 1038102990). Isto tako, u odnosu na potraživanje s osnove paleta, po računu broj 38554634/281441 u iznosu od 5.783,40 EUR, navodi da je tijekom postupka na jasan i nedvosmislen način dokazao svoje potraživanje, a što je potkrijepljeno i materijalnom dokumentacijom. Predlaže da ovaj sud preinači dopunsku presudu i prihvati protutužbeni zahtjev tuženika protutužitelja, i obveže tužitelja-protutuženika da tuženiku-protutužitelju nadoknadi troškove parničnog postupka.

7. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

8. Žalba tužitelja u odnosu na presudu djelomično je osnovana.

9. Žalba tuženika u odnosu na presudu nije osnovana.

10. Žalba tuženika u odnosu na Dopunsku presudu je osnovana.

11. Ispitavši pobijanu presudu i dopunsku presudu na osnovi odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud je utvrdio da je pobijana presuda u dijelu donesena uz pogrešnu primjenu materijalnog prava, a dopunska presuda se za sada ne može ispitati jer nema razloga o odlučnim činjenicama i ne može se ispitati čime je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 254. st. 2. t. 11. ZPP-a.

12. Iz isprava u spisu proizlazi da su tužitelj i tuženik bili u poslovnom odnosu na način da je tužitelj po nalogu tuženika vršio prijevoz i dostavu robe na području Splitsko-dalmatinske i Dubrovačko-neretvanske županije s naglaskom na područje grada Splita i Dubrovnika, te njihove okolice po sporazumno ugovorenoj tarifi za dostavu robe tuženika. Tužitelj je u pravilu dva puta mjesečno (sredinom i posljednjeg dana u mjesecu) izdavao i dostavljao tuženiku zbirni račun za izvršene usluge u prethodnih 15 dana koje je izvršio na prednje navedenim područjima, i to: račun (R-1) br. F-31/12 od 31. svibnja 2012. na iznos od 52.753,23 kn, račun (R-1) br. F-33 od 15. lipnja 2012. na iznos od 57.391,16 kn, račun (R-1) br. F-34 od 30. lipnja 2012. na iznos od 60.586,45 kn, račun (R-1) br. F-37 od 15. srpnja 2012. na iznos od 65.449,09 kn, račun (R-1) br. F-38 od 31. srpnja 2012. na iznos od ukupno 73.213,14 kn - Račun (R-1) br. F-48 od 15. kolovoza 2012. na iznos od 40.937,42 kn, račun (R-1) br. F-43 od 17. kolovoza 2012. na iznos od 1.125,00 kn, račun (R-1) br. F-49 od 31. kolovoza 2012. na iznos od 49.836,22 kn, račun (R-1) br. F-51 od 13. rujna 2012., na iznos od ukupno 49.193,02 kn. Tuženik je tužitelju na ime usluga prijevoza u dva navrata izvršio isplatu od 30.000,00 kn, čime je u cijelosti podmirio dug po računu br. F-31/12, te djelomično po računu br. F-33, tako da tužitelj po tom računu potražuje iznos od 50.144,39 kn, umjesto iznosa od 57.391,16 kn.

13. Tuženik osporava navedene račune tužitelja navodeći da prema tužitelju ima znatno veće potraživanje. Tijekom postupka stavlja u prijeboj tužiteljevom potraživanju svoje potraživanje u iznosu od 51.265,45 EUR, a za razliku u iznosu od 10.037,35 EUR podnosi protutužbu.

14. U odnosu na tužiteljevo potraživanje vještak Ljupko Omazić u svom nalazu i mišljenju navodi da prema poslovnim knjigama tužitelja i tuženika, proizlazi da su ispostavljene knjigovodstvene isprave-računi od strane tužitelja i izvršenje uplate po računima od strane tuženika, uredno evidentirane u poslovnim knjigama tužitelja i tuženika, te nakon provedenih poslovnih promjena, ukupno potraživanje tužitelja od tuženika, odnosno obveza tuženika prema tužitelju iznosi ukupno 51.826,23 EUR / 390.484,73 kn, a da tužitelj u svojim poslovnim knjigama nema evidentirane račune ispostavljene od strane tuženika koji se odnose na protutužbeni zahtjev tuženika. Vještak smatra da kako tuženik nije postupio u skladu s procedurom prilikom reklamiranja pojedinih računa, a iz samih ispostavljenih računa, odnosno iz opisa pojedinih računa kojima tereti tužitelja nije moguće utvrditi količinu, cijenu i naziv isporučenih dobara, te vrstu, količinu i cijenu obavljenih usluga.

15. Vještakinja Ljerka Živković također u svom nalazu i mišljenju u odnosu na potraživanje tužitelja nalazi osnovanim potraživanje u iznosu od 51.826,23 EUR / 390.484,73 kn, smatrajući spornim iznos umanjenja od 6.305,45 kn jer je tuženik samoinicijativno na temelju internog dokumenta mijenjao visinu iskazane obveze prema dobavljaču. U odnosu na potraživanje tuženika ni vještak Ljerka Živković se nije mogla sa sigurnošću izjasniti o postojanju potraživanja zbog činjenice što tuženik nije uplate i fakture iz srpnja 2012., proknjižio u knjigovodstvenim karticama, pa stoga vještak s istima nije raspolagao, a kao niti vještak Omazić. Suprotno nalazu vještaka Omazića, vještakinja Živković je na stranici 24. nalaza u točki 7. navela da sukladno revizorskom izvješću te otvorenim stavkama tuženika proizlazi da je tuženik- protutužitelj izdao račune prema tužitelju u ukupnom iznosu od 467.695,55 kn (nakon umanjenja i odobrenja), te da vještak ne spori da s knjigovodstvenog aspekta za svako potraživanje tuženika-protutužitelja postoji uredna knjigovodstvena isprava.

16. Stoga, suprotno žalbenim navodima tuženika valjalo je utvrditi osnovanim tužiteljev zahtjev za iznos od 51.826,23 EUR / 390.484,73 kn, a čija visina proizlazi iz isprava u spisu te iz vještačkih nalaza ovlaštenih vještaka Ljupka Omazića i Ljerke Živković.

17. Nadalje, istaknutim prigovorom radi prebijanja tuženik osporava samostalno postojanje tužiteljeva potraživanja smatrajući da postoji i njegovo potraživanje prema tužitelju, te traži od suda da to utvrdi i izvrši prijeboj tih tražbina ako postoje nužne zakonske pretpostavke za prijeboj - uzajamnost, istorodnost, dospjelost i utuživost. Pri tome je tuženik dužan dokazati osnovu i visinu svoje tražbine.

18. Iz isprava u spisu jasno proizlazi koja svoja dospjela potraživanja tuženik stavlja u prijeboj tužiteljevoj tražbini u iznosu od 51.265,45 EUR prema računima koji su taksativno navedeni u točki II. izreke, a za razliku podnosi protutužbeni zahtjev (naknada štete) na ime neisplaćenog pouzeća u iznosu od 174,17 EUR prema računima 1038103274, 1038103937 i 1038103203, na ime iznosa dostave prema računima 1038103121 dio, 1038103632, 1038103599, 1038103824, 1038103920, 1038103123, 1038103124, 1038103201 i 1038102990 u iznosu od 4.080,18 EUR i na ime nevraćenih Euro paleta u iznosu od 5.783,40 EUR.

19. Stoga žalbeni navod kako tuženik uopće nije precizirao, odnosno razlučio što bi bio predmet protutužbe, a što predmet prigovora radi prebijanja zbog čega je trebalo odbaciti zahtjev tuženika nije osnovan, a niti je osnovan prigovor litispendencije.

20. U odnosu na istaknuti tuženikov prigovor radi prebijanja sud je odlučio da je osnovan u iznosu od 51.265,45 EUR prema slobodnoj ocijeni (arg. iz čl. 223. st. 1. ZPP-a). Međutim, za ovako zauzeti stav prvostupanjskog suda presuda nema razloga na što pravilno upire tužitelj u svojoj žalbi.

21. Prema odredbi čl. 223. st. 1. ZPP-a ako se utvrdi da stranci pripada pravo na naknadu štete, što je utvrđeno u ovom predmetu, na novčanu svotu ili na zamjenjive stvari, ali se visina svote, odnosno količina stvari ne može utvrditi, ili bi se mogla utvrditi samo s nerazmjernim teškoćama, sud će o tome odlučiti prema slobodnoj ocjeni. Slobodna ocjena ne smije biti diskrecijska i arbitrarna, ona mora biti racionalizirana, obrazložena i pri tome stranke trebaju ponuditi i odgovarajuće dokaze, što je tuženik i učinio. Da bi sud primijenio čl. 223. ZPP-a i o visini prava na naknadu štete odlučio slobodnom ocjenom, prethodno je bilo potrebno utvrditi postojanje (barem na razini vjerojatnosti) pomoćnih elemenata za utvrđivanje štete koja, konkretno, tuženiku pripada, kao pravno odlučne činjenice. Dakle, kada sud primjenjuje slobodnu ocjenu kao instrument za utvrđivanje visine naknade, sud to u pravilu čini prema svom stručnom i općem životnom iskustvu, ali i na temelju rezultata djelomično provedenog dokazivanja o čemu su izostali razlozi.

22. Stoga je ovaj sud primjenom odredbe čl. 373.a ZPP-a izvršio uvid u isprave u spisu i utvrdio, da je tuženik stavio u prijeboj svoje potraživanje u odnosu na tražbinu tužitelja u iznosu od 51.265,45 EUR odnosno naknadu štete koja se odnosi na potraživanje tuženika s osnova oštećene i izgubljene robe, zatim naknade za skenere i mobitele i troškove pouzeća sve prema računima taksativno navedenim u točki II. izreke presude.

23. U odnosu na potraživanje tuženika s osnova oštećene i izgubljene robe u iznosu od 9.082,64 EUR / 68.433,14 kn (str. 584. - 611. spisa) ukazuje se na odredbu čl. 683. st. 3. ZOO-a kojom je uređeno pitanje visine oštećene robe te se tako navodi da ako nije drukčije ugovoreno, vrijednost robe određuje se prema tržišnoj cijeni pošiljke u vrijeme i mjestu predaje na prijevoz, a prijevoznik odgovara za robu tijekom prijevoza.

24. Dakle, nesporno je da je šteta na isporučenoj robi nastala, nesporno je da je tuženik naručiteljima robe isplatio štetu prema tržišnoj cijeni. Sporno je, je li šteta nastala krivnjom tužitelja prilikom prijevoza s obzirom na to da prijevoznik odgovara za robu tijekom prijevoza ili krivnjom tuženika zbog neadekvatnog pakiranja kod predavanja robe na prijevoz što u postupku nije utvrđeno. Stoga se ni na razini vjerojatnosti kako to navodi prvostupanjski sud ne može utvrditi čijom krivnjom je došlo do oštećenja - štete na robi u iznosu od 6.624,73 EUR, a koji iznos tuženik stavlja u prijeboj tužiteljevoj tražbini prema računima taksativno navedenim u točki II. izreke.

25. Međutim, u odnosu na povrat robe (vraćanje pošiljki) gubitak robe i nedostavljenu-neisporučenu robu za što su izdani računi broj: 38561524., 38558360., 38563745., 38561393., 38569478., 38558314., 38563948., 38557650., 38557960 ., 38558367., 38558371., 38558386., 28558760., 38563945, 38557960 i 38557689 u iznosu od 2.457,91 EUR, a koju robu je tužitelj preuzeo, a nije isporučio, što proizlazi iz teretnih listova, bordero pozicija i računa nalogodavca, po mišljenju ovog suda tuženik je dokazao osnovanost svog potraživanja u iznosu od 2.457,91 EUR, koji stavlja u prijeboj.

26. U odnosu na skenere i mobitele za čije korištenje tuženik od tužitelja potražuje naknadu u iznosu od 79,11 EUR / 596,04 kn, svjedoci tužitelja HT i LT su iskazali da su tužitelju uručeni skeneri i mobiteli koji su vraćeni po prekidu suradnje. Stoga u nedostatku drugih dokaza sud u ovom dijelu smatra nedokazanim tuženikovu tvrdnju da trpi štetu u iznosu od 79,11 EUR.

27. Nadalje, troškovi pouzeća u iznosu od 32.833,23 EUR koje tuženik stavlja u prijeboj su osnovani.

28. Odredbom čl. 677. ZOO-a propisano je da ako je prijevoznik predao pošiljku primatelju, a nije naplatio iznos kojim je bila opterećena, dužan je isplatiti taj iznos pošiljatelju, ali ima pravo tražiti naknadu od primatelja.

29. Određena roba koju tuženik stavlja u prijeboj po računima broj 1038103046 za iznos od 2.594,32 EUR, broj 1038103631 za iznos od 1.909,92 EUR, broj 1038104119 za iznos od 11.019,96 EUR, broj 1038103552 za iznos od 2.445,18 EUR, broj 1038103277 za iznos od 14.863,85 EUR bila je opterećena upravo novčanim iznosima na ime pouzeća (vrijednosti robe) i na ime dostave, te je tužitelj iste trebao preuzeti od krajnjih kupaca, te potom predati tuženiku što nije učinio. Tuženik-protutužitelj je svaki pojedinačni iznos na ime pouzeća i dostave detaljno obrazložio i u vezi njega dostavio dokumentaciju uz podnesak 19. listopada 2016. (str. 596. - 604. spisa). Stoga je tuženik ispravama u spisu iz kojih jasno proizlazi ime i prezime krajnjeg kupca, dostavnica, bordero i račun dokazao visinu potraživanja na ime pouzeća/dostave prema računima koje stavlja u prijeboj.

30. Sijedom svega iznesenog, po mišljenju ovog suda tuženik je dokazao osnovanost svog potraživanja u iznosu od 35.291,14 EUR odnosno da postoje nužne zakonske pretpostavke za prijeboj (uzajamnost, istorodnost, dospjelost i utuživost) s tražbinom tužitelja. Stoga je valjalo prebiti njegovo potraživanje s potraživanjem tužitelja u iznosu od 51.826,23 EUR i dosuditi tužitelju iznos od 16.535,09 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od 3. kolovoza 2012. po odgovarajućoj kamatnoj stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO-a.

31. Tužitelj je pravilnom primjenom odredbe čl. 37. st. 2. ZPP-a prema kojoj se vrijednost predmeta spora računa prema vrijednosti svakog pojedinog zahtjeva, u konkretnom slučaju tužbe (vps. 51.826,23 EUR) zatražio trošak prema troškovniku (str. 2382. - 2383. spisa) u iznosu od 33.479,15 EUR. U odnosu na trošak postupka pravilnom primjenom materijalnog prava iz odredbe čl. 154. st. 2 u vezi s čl. 155. ZPP-a z primjenu Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22; dalje: Tarifa) valjalo je tužitelju obračunati trošak i u odnosu na njegov postotak uspjeha u sporu iznosa od 16.535,09 EUR (31,90%) nakon izvršenog prijeboja po tužbenom zahtjevu, dosuditi parnični trošak.

32. Od zatraženog troška tužitelju pripada pravo na sljedeći trošak:

- troškovi ovršnog postupka u iznosu od 1.374,48 EUR,

- trošak sastava podnesaka od 22. kolovoza 2016., 8. veljače 2017., (obrazloženi podnesci) te 7. rujna 2017. i 7. veljače 2020. odgovori na vještački nalaz prema Tbr. 8.1. u vezi s Tbr. 7.1. Tarife za svaki u iznosu od 1.000,00 EUR

- trošak sastava podnesaka od 27. listopada 2017., 19. travnja 2018., 23. listopada 2018., 21. listopada 2019. i 9. prosinca 2022. prema Tbr. 8.3. u vezi s Tbr. 7.1. Tarife za svaki u iznosu od 500,00 EUR

- trošak sastava podnesaka od 2. veljače 2018., 4. lipnja 2018., 15. ožujka 2024. i 8. svibnja 2024. prema Tbr. 8.4. u vezi s Tbr. 7.1. Tarife za svaki u iznosu od 50,00 EUR

- trošak pristupa na ročišta 14. veljače 2017., 20. studenog 2017., 12. veljače 2018., 24. studenog 2018., 29. lipnja 2020. i 23. svibnja 2024., prema Tbr. 9.1. u vezi s Tbr. 7.1. Tarife za svaki u iznosu od 1.000,00 EUR

- trošak pristupa na ročišta 7. veljače 2024. i 29. travnja 2024. prema Tbr. 9. 2. u vezi s Tbr. 7.1. Tarife za svaki u iznosu od 500,00 EUR

- trošak pristupa na ročišta 27. listopada 2016. i 14. ožujka 2024. prema Tbr. 9.5. u vezi s Tbr. 7.1. Tarife za svaki u iznosu od 100,00 EUR

- trošak sastava žalbe u iznosu od 1.129,42 EUR po Tbr. 10.Tarife

- PDV od 25% u iznosu od 4.350,97 EUR, ukupno iznos od 21.754,87 EUR. S obzirom na njegov uspjeh u sporu nakon izvršenog prijeboja (31,90%) pripada mu iznos od 6.939,80 EUR, uvećano za trošak sudske pristojbe na rješenje o ovrsi u iznosu od 564,71 EUR, trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 564,71 EUR, trošak sudske pristojbe na žalbu protiv presude u iznosu od 1.142,70 EUR sveukupno iznos od 9.211,92 EUR, dok je za razliku više zatraženog troška u iznosu od 24.267,23 EUR valjalo odbiti njegov zahtjev kao neosnovan jer je previsoko obračunat.

33. Slijedom svega iznijetog, valjalo je preinačiti pobijanu presudu na temelju odredbe čl. 373. t. 3. ZPP-a u vezi s čl. 373.a ZPP-a.

34. U odnosu na dopunsku presudu - protutužbeni zahtjev (rješenje).

35. Sud u obrazloženju svoje odluke navodi kako protutužbeni zahtjev u utvrđenoj visini nije dokazan na potrebnoj razini izvjesnosti (arg. iz čl. 221.a ZPP-a).

36. Neosnovan je žalbeni navod da je tuženik izvršio promjenu istovjetnosti zahtjeva, povećao postojeći zahtjev i istakao drugi zahtjev uz postojeći, čime je učinio preinaku protutužbe i da protutužbu treba odbaciti.

37. Tuženik je stavio u prijeboj svoja dospjela potraživanja tužiteljevom potraživanju u iznosu od 51.265,45 EUR, a za razliku u iznosu od 10.037,35 EUR je podnio protutužbu koja se odnosi na naknadu štete na ime neisplaćenog pouzeća u iznosu od 174,17 EUR prema računima 1038103274, 1038103937 i 1038103203, na ime iznosa dostave prema računima: 1038103121 dio, 1038103632, 1038103599, 1038103824, 1038103920, 1038103123, 1038103124, 1038103201 i 1038102990 u iznosu od 4.080,18 EUR i na ime nevraćenih Euro paleta u iznosu od 5.783,40 EUR. Dakle, tuženik je naknadno samo precizirao svoj zahtjev po pojedinačnim iznosima, stoga se ne radi o isticanju novog zahtjeva uz već postojeći, odnosno o preinaci.

38. Međutim, presuda u odnosu na protutužbeni zahtjev nema apsolutno nikakvih razloga, kako o osnovi tako ni o visini, a niti o istaknutom prigovoru zastare.

39. Zbog postojanja navedenih nedostataka pobijana dopunska presuda se za sada ne može ispitati niti u pogledu osnovanosti niti u pogledu visine tužbenog zahtjeva pa je njenim donošenjem učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a, na koju s pravom ukazuju žalitelj. Ostvareni su i žalbeni razlozi pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

40. Slijedom iznijetog valjalo je na temelju odredbe čl. 369. st. 1. i čl. 370. ZPP-a ukinuti dopunsku presudu (protutužbeni zahtjev) i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

41. U ponovnom postupku prvostupanjski sud će najprije, otkloniti bitnu povredu odredaba parničnog postupka na koju je ukazano ovim rješenjem. Ispitat će prigovor zastare, te ako utvrdi da je prigovor neosnovan, ocijenit će dokaze koje je tuženik dostavio tijekom postupka i utvrditi sve bitne činjenice potrebne za odluku o osnovanosti protutužbenog zahtjeva i njegovoj visini i donijeti novu, na zakonu osnovanu presudu u kojoj će odlučiti i o troškovima postupka vezanim uz protutužbeni zahtjev.

Zagreb, 5. ožujka 2025.

Predsjednica vijeća

Nevenka Marković