REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

45. P-1719/2021

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu po sucu Mirni Panjan, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja ĆF, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koga zastupa Damir Mokrović, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika CENTAR BANKA d.d. u stečaju Zagreb, Ulica Vjekoslava Heinzela 47A, OIB: 89296739230, radi proglašenja ovrhe, pljenidbe i prijenosa nedopuštenim, nakon glavne rasprave zaključene u prisutnosti stranaka, dana 05. veljače 2025.g., danom objave 05. ožujka 2025.g.,

p r e s u d i o  j e

I. Proglašava se u cijelosti nedopuštenim ovrha, pljenidba i prijenos novčanih sredstava na temelju zahtjeva tuženika CENTAR BANKA d.d. u stečaju Zagreb, Ulica Vjekoslava Heinzela 47A, OIB: 89296739230 za izravnu naplatu, podnesenog protiv tužitelja ĆF, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], Financijskoj agenciji dana 26. srpnja 2021.g. na temelju bjanko zadužnice javnog bilježnika Ilinke Lisonek, broj OV-691/2010 od 22. siječnja 2010.g., radi naplate na novčanim sredstvima tužitelja, te se ukidaju sve provedene ovršne radnje, obustavlja ovrha i opoziva zahtjev za izravnu naplatu.

II. Tuženik CENTAR BANKA d.d. u stečaju Zagreb, Ulica Vjekoslava Heinzela 47A, OIB: 89296739230 je dužan tužitelju ĆF, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] naknaditi parnični trošak u iznosu od 216,40 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 05.03.2025.g. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je Zaključkom Općinskog suda Novi Zagreb br. Ovr- 763/2021-4 od 04.10.2021.g. upućen u roku od 15 dana od dana dostave zaključka pokrenuti parnicu radi proglašenja pljenidbe i prijenosa novčanih sredstava na temelju zahtjeva ovrhovoditelja za izravnu naplatu, podnesenog protiv ovršenika Financijskoj agenciji 26.07.2021.g., na temelju bjanko zadužnice broj OV-691/2010 od 22.01.2010.g., nedopuštenim zbog postojanja razloga propisanih odredbom čl. 50. st. 1. toč. 7. i toč. 11. Ovršnog zakona, navodi da je tužitelj ovaj zaključak primio 08.10.2021.g.

2. Tužitelj obrazlaže da je temeljem navedene bjanko zadužnice radi naplate iznosa do 500.000,00 kn, tuženik 26.07.2021.g. Financijskoj agenciji podnio zahtjev za izravnu naplatu sa specifikacijom od 16.07.2021.g. kojom je zatražio ponovnu aktivaciju postupanja po zadužnici radi djelomične naplate dospjele glavnice u iznosu od 950,00 kn, te je Financijska agencija o tome obavijestila tužitelja.

3. Tužitelj navodi da je istaknuo žalbeni razlog iz čl. 50. st. 1. toč. 7. Ovršnog zakona jer tuženik nije ovlašten tražiti ovrhu na temelju ovršne isprave, odnosno nije ovlašten na temelju zadužnice tražiti ovrhu protiv tužitelja s obzirom da predmetna bjanko zadužnica glasi na vjerovnika CENTAR BANKA d.d., a zadužnicu je na naplatu podnijela CENTAR BANKA d.d. u stečaju bez dokaza o pravnom sljedništvu, a ujedno je razvidno da je dužnik iz predmetne bjanko zadužnice: Limarsko - vodoinstalaterska radiona, vl. ĆF, a zahtjev za izravnu naplatu je podnesen protiv FF pa tužitelj ističe prigovor promašene aktivne i pasivne legitimacije.

4. Tužitelj ističe i prigovor zastare, navodi da je kao ovršenik istaknuo žalbeni razlog iz čl. 50. st. 1. toč. 11. Ovršnog zakona jer je po bjanko zadužnici sačinjenoj 22.01.2010.g. koja je ovjerena kod javnog bilježnika 22.01.2010.g., nastupila zastara tražbine o kojoj je odlučeno ovršnom ispravom s obzirom da je zahtjev za izravnu naplatu podnesen Financijskoj agenciji 26.07.2021.g., više od deset godina nakon što je bjanko zadužnica ovjerena kod javnog bilježnika.

5. Stoga tužitelj predlaže da sud presudom proglasi nedopuštenom predmetnu ovrhu, pljenidbu i prijenos novčanih sredstava i ukine sve provedene ovršne radnje, obustavi ovrhu i opozove zahtjev za izravnu naplatu.

6. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da je 30.09.2013.g. rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu br. St-1743/2013 otvoren stečajni postupak nad CENATAR BANKOM d.d., čime nije došlo do promjene ovrhovoditelja već je nad istim ovrhovoditeljem otvoren stečajni postupak, te da se na dan otvaranja stečajnog postupka ovrhovoditelja, bjanko zadužnica OV-691/2010 već nalazila u Očevidniku redoslijeda za naplatu (od 23.12.2010.g.) i ista nije brisana iz očevidnika pokretanjem stečajnog postupka nad ovrhovoditeljem, te ju je Financijska agencija na temelju posebnog zakona, čl. 12. Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima, dana 04.08.2018.g. isknjižila iz redoslijeda naplate, ali je i dalje ostala zavedena kod Financijske agencije.

7. U odnosu na prigovor promašene aktivne i pasivne legitimacije, tuženik navodi da je dužnik predmetne bjanko zadužnice: Limarsko - vodoinstalaterska radiona, vl. ĆF, no da je čl. 36. Zakona o obrtu propisano da za obveze koje nastaju u obavljanju obrta, obrtnik odgovara cjelokupnom imovinom, dodaje da je odlukom Županijskog suda u Osijeku br. Gž-522/2015 od 26.03.2015.g. zauzeto stajalište o tome odgovara li obrtnik za nastale dugove obrta i plaćom koja je ostvarena kod novog poslodavca, a koja je stečena nakon prestanka obrta, te da taj sud u obrazloženju navodi da je u postupku pravilno utvrđeno da obrtnik i nadalje odgovara za dugove koji su nastali za vrijeme poslovanja obrta pa navodi da činjenica da je obrt prestao s poslovanjem, ne oslobađa bivšeg vlasnika obrta obveze proizašle iz njegove djelatnosti, a prihodi koje sada tužitelj ostvaruje, spadaju u njegovu imovinu i nisu izuzeti od ovrha proizašlih iz tog obrta.

8. U odnosu na prigovor zastare po predmetnoj bjanko zadužnici, tuženik se poziva na Ovršni zakon (NN br. 112/12., 25/13. i 93/14.), tj na Zakon o izmjenama i dopunama Ovršnog zakona (NN 93/14.) i čl. 208. i navodi da su izmjene i dopune Zakona iz 2014.g. vratile mogućnost naplate na temelju zadužnice i bjanko zadužnice koje nisu upisane u registar, ali da je propisao različitu provedbu naplate (za zadužnice koje su upisane u registar propisano je da će Agencija postupiti kao u povodu pravomoćnog rješenja o ovrsi, dok je za zadužnice neupisane u registar, propisano da će Agencija postupiti kao u povodu zahtjeva za izravnu naplatu, te da postupanje kao povodom pravomoćnog rješenja o ovrsi - znači da će naložiti banci, FINI da novčani iznos za koji je određena ovrha, prenese na naznačeni račun u rješenju o ovrsi, a ako je naplata zatražena temeljem zadužnice koja nije upisana u registar, Agencija će postupiti kao u povodu zahtjeva za izravnu naplatu - što znači, kao u povodu nepravomoćnog rješenja o ovrsi koje je dostavio sud), zatim navodi da je Ovršni zakon iz 2017.g. ([obrt] br. 112/12., 25/13., 93/14. i 73/17.) ponovo kod Fine izjednačio provedbu naplate zadužnice upisane u registar i one koja nije upisana, te da su zadužnica i bjanko zadužnica izgubile svojstvo pravomoćnog rješenja o ovrsi i da je izrijekom propisano da se zadužnica radi naplate Fini dostavlja u izvorniku, navodi i da je brisana odredba kojom je do ove novele bilo propisano da Agencija zadužnice u kojima se podaci ne podudaraju s podacima u registru neće upisati u Očevidnik neizvršenih osnova za plaćanje niti je izvršiti sukladno odredbama Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima, navodi da je određeno da se i na prijenos tražbine iz zadužnice na odgovarajući način primjenjuje odredba čl. 185. st. 1. Ovršnog zakona/2012.g., te se nakon zadnje novele, izravna naplata provodi temeljem zadužnice kao u povodu rješenja o ovrsi koje je dostavio sud i više nema mogućnosti izravne naplate kao kod pravomoćnog rješenja o ovrsi – pa tuženik ističe da ovim zakonskim izmjenama nije naznačen trenutak od kojeg je moguće zadužnicu podnijeti na naplatu, odnosno kada dospijeva obveza iz zadužnice, a isto tako i da nije naznačeno kada tražbina prestaje, navodi da se rok za pokretanje postupaka naplate može poistovjetiti sa zastarnim rokom pa tuženik smatra da nisu nastupili zakonski uvjeti za zastaru potraživanja jer je ona prekinuta opisanim postupanjem tuženika kao ovrhovoditelja.

9. U podnesku od 01.04.2022.g. tužitelj navodi da tuženik nije dokazao da je u postupku radi izravne naplate pred Financijskom agencijom dokazao pravni slijed između osobe navedene kao vjerovnik u bjanko zadužnici i osobe koja je zahtjevom za izravnu naplatu pokrenula ovrhu 26.07.2021.g. pa ustraje kod prigovora promašene aktivne legitimacije, te navodi da tuženik nije pokrenuo ovrhu temeljem zahtjeva za izravnu naplatu protiv tužitelja kao pravnog sljednika osobe koja je u bjanko zadužnici navedena kao dužnik i koja je u bjanko zadužnici nepravilno navedena jer obrt ne može biti stranka u postupku pa ustraje i kod prigovora promašene pasivne legitimacije.

10. Također tužitelj navodi da je neosnovan navod tuženika da je nakon što je Financijska agencija isknjižila bjanko zadužnicu iz redoslijeda naplate, ista i dalje ostala zavedena kod Financijske agencije jer je isknjiženjem na temelju čl. 12 Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima, ovršni postupak obustavljen radi nemogućnosti naplate sukladno posebnom zakonu, ističe da je tuženik naveo da je zahtjev za naplatu po predmetnoj bjanko zadužnici podnio Financijskoj agenciji dana 23.12.2010.g., a tuženik nije predlagao promjenu predmeta i sredstva ovrhe, te do 26.07.2021.g. nije pokretao nikakav postupak niti pred sudom, niti pred Financijskom agencijom pa navodi kako je prema navodima tuženika, Financijska agencija dana 04.08.2018.g. isknjižila osnovu iz redoslijeda naplate, da je na taj način ovršni postupak temeljem predmetne bjanko zadužnice obustavljen.

11. Isto tako, tužitelj ostaje kod prigovora zastare, ponavlja da je tuženik Zahtjev za izravnu naplatu podnio 26.07.2021.g., a s obzirom da je bjanko zadužnica bila isknjižena, to navodi da se u ovom slučaju ne radi o prekidu zastare jer se vrijeme od pokretanja ovrhe do obustave, isknjiženja, uračunava u vrijeme potrebno za nastupanje zastare, te se u ovom slučaju radi o bjanko zadužnici koja je izdana 22.01.2010.g., a u zahtjevu za izravnu naplatu od 26.07.2021.g., tuženik je naveo da je bjanko zadužnica br. OV-691/10 od 22.01.2010.g. postala ovršna 22.01.2010.g., poziva se na odredbu čl. 215. Zakona o obveznim odnosima, prema kojoj zastara počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze.

12. Tužitelj ističe da iako je bjanko zadužnica ovršna 22.01.2010.g. i iako je bila podnesena Financijskoj agenciji 23.12.2010.g., te se nije mogla naplatiti, tuženik nije poduzimao nikakve radnje radi naplate, te je sukladno tome zadužnica na Financijskoj agenciji isknjižena 04.08.2018.g., a tuženik je novi zahtjev podnio 26.07.2021.g. pa sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske utvrđenom na sedmoj sjednici Građanskog odjela (7/18) broj Su-IV-4/18-17 od 19.11.2018.g., na tražbine iz zadužnice sastavljene prije 01.01.2011.g. odnosno na kojima je samo ovjeren potpis dužnika, primjenjuje se opći zastarni rok od 5 godina i navodi da je sukladno tom stavu, na dan podnošenja zahtjeva za izravnu naplatu, 26.07.2021.g. - istekao petogodišnji rok za zastaru ove ovršne isprave propisan Zakonom o obveznim odnosima.

13. U podnesku od 03.02.2025.g. tužitelj navodi da je između istih stranaka pred naslovljenim sudom pravomoćno završen parnični postupak koji se vodio po istoj pravnoj osnovi, radi nedopuštenosti ovrhe pokrenute 26.07.2021.g. zahtjevom za izravnu naplatu kod Financijske agencije, na temelju bjanko zadužnice OV-2377/11 od 30.03.2011.g., a predmet ovog postupka je ovrha pokrenuta zahtjevom za izravnu naplatu Financijskoj agenciji, 26.07.2021.g. po bjanko zadužnici OV-691/2010 od 22.01.2010.g., također tužitelj ističe da tuženik nije dostavio specifikaciju izvršenja osnove za plaćanje od Financijske agencije iz koje bi bilo vidljivo da je osnova isknjižena 04.08.2018.g. na temelju posebnog zakona (čl. 12. Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima), te navodi da iz priložene specifikacije u odgovoru na tužbu, proizlazi da je ovrha koja je bila pokrenuta 23.12.2010.g., obustavljena 10.03.2011.g.

14. Podneskom od 04.02.2025.g. tuženik u prilogu dostavlja preslik pravomoćne i ovršne presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž- 2692/2022 od 27.06.2023.g. i navodi da je njome odbijen identičan tužiteljev zahtjev za proglašenje nedopuštenim ovrhe, pljenidbe i prijenosa sredstava na temelju zahtjeva tuženika za izravnu naplatu zadužnice tužitelja, također dostavlja i preslik rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Revd 4395/2023 od 04.01.2024.g. kojim je odbačen tužiteljev zahtjev za dopuštenje revizije protiv navedene presude, navodi da je osoba ovlaštena za zastupanje tuženika i ovrhovoditelja, stečajni upravitelj IF iz [adresa], i da djelatnica tuženika OF nije ovlaštena zastupati tuženika već je temeljem specijalne punomoći ovlaštena isključivo za zaprimanje i slanje podnesaka putem e-komunikacije pa je OF digitalno potpisala odgovor na tužbu koji je prethodno vlastoručno potpisan od strane ovlaštene osobe, IF, te je ovaj podnesak dostavila sudu putem e-komunikacije, a kako je odgovor na tužbu vlastoručno potpisan od strane ovlaštene osobe, tuženik smatra da nema osnove za ukidanje do sada poduzetih radnji (u odnosu na navode tužitelja iz podneska tužitelja od 03.02.2025.g. kojima je tužitelj prigovorio da odgovor na tužbu nije potpisan po osobni ovlaštenoj za zastupanje tuženika).

15. Na ročištu 05.02.2025.g. tuženik je predložio uvid u spis ovog suda br. P- 1720/2021 koji je arhiviran, te su se stranke odrekle raspravljanja u pogledu tog spisa, ostale su kod svojih navoda, te je na ovom ročištu glavna rasprava zaključena.

16. Provedeni su dokazi uvidom u zaključak Općinskog suda u Novom Zagrebu br. Ovr-763/2021 od 04.10.2021.g. s potvrdom o preuzimanju elektroničkog sudskog pismena (l. 5-8), u zahtjev za izravnu naplatu podnijet Financijskoj agenciji Zagreb dana 26.07.2021.g. (l. 9-10), u zahtjev CENTAR BANKE d.d. u stečaju od 16.07.2021.g. upućen Financijskoj agenciji (l. 11), u bjanko zadužnicu od 22.01.2010.g. ovjerenu od strane javnog bilježnika Ilinke Lisonek iz Zagreba pod brojem OV-691/2010 od 22.01.2010.g. (l. 12-15), u obavijest Financijske agencije upućenu tužitelju ĆF (l. 16), u specifikaciju izvršenja osnove za plaćanje OV-691/2010 (l. 24), u rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu br. St-1743/2013 od 30.09.2013.g. (l. 25-31), u presudu Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1593/2021 od 21.03.2022.g. (l. 37-40), u presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-2692/2022 od 27.06.2023.g. (l. 45-50), u rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Revd 4395/2023 od 04.01.2024.g. (l. 51-53).

17. Izvršen je uvid u spis ovog suda br. P-1720/2021.

18. Svi provedeni dokazi ocijenjeni su u smislu čl. 8 ZPP-a svaki posebno i u svojoj međusobnoj vezi.

19. Tužbeni zahtjev tužitelja je osnovan.

20. Iz uvida u Zaključak Općinskog suda Novi Zagreb br. Ovr-763/2021 od 04.10.2021.g. razvidno je da je tužitelj kao ovršenik upućen u roku od 15 dana od dana dostave zaključka pokrenuti parnicu radi proglašenja pljenidbe i prijenosa novčanih sredstava na temelju zahtjeva ovrhovoditelja, a ovdje tuženika, podnesenog protiv ovršenika, a ovdje tužitelja, Financijskoj agenciji dana 26.07.2021.g. - za izravnu naplatu zadužnice na kojoj je ovjera potpisa od strane javnog bilježnika Ilinke Lisonek pod brojem OV-691/2010 od dana 22. siječnja 2010.g. (.5-6), te je razvidno da je tužitelj ovaj zaključak primio dana 08.10.2021.g., a kako je ovu tužbu podnio dana 22.10.2021.g., to je razvidno da je ova tužba pravovremena.

21. Nije sporno da je predmetna bjanko zadužnica do 500.000,00 kn izdana od strane ĆF vl. LIMARSKO-VODOINSTALATERSKA RADIONA, [adresa], kao dužnika dana 22.01.2010.g. u Zagrebu, te da je ispunjena na iznos od 500.000,00 kn i da je na istoj ovjeren potpis izdavatelja zadužnice, ĆF, kao vlasnika navedenog obrta, istoga dana, 22.01.2010.g. pod brojem OV- 691/2010 od strane javnog bilježnika Ilinke Lisonek, a isto tako i da je dana 10.03.2011.g. izvršena naplata kamata u iznosu od 6.105,80 kn i glavnice u iznosu od 38.340,72 kn (l. 12-15).

22. Nije sporno da je predmetna zadužnica dana 04.08.2018.g. na temelju čl. 12. Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima isknjižena iz redoslijeda naplate od strane Fine.

23. Nije sporno da je tuženik dana 26.07.2021.g. podnio Fini zahtjev za izravnu naplatu novčane tražbine na temelju predmetne zadužnice, kako je to razvidno i iz zahtjeva za izravnu naplatu (l. 9-10 i 12-15).

24. Među strankama je sporna aktivna i pasivna legitimacija, te je tužitelj istaknuo prigovor zastare potraživanja po predmetnoj bjanko zadužnici ovjerenoj 22. siječnja 2010.g. kod javnog bilježnika Ilinke Lisonek, pod brojem OV-691/2010 od 25. Prigovor promašene aktivne legitimacije u postupku izravne naplate, istaknut po tužitelju – nije osnovan jer je vjerovnik po predmetnoj zadužnici CENTAR BANKA d.d. Zagreb, Armuševa 6, a kako je rješenjem ovog suda br. St-1743/2013 od 30.09.2013.g. otvoren stečaj nad CENTAR BANKOM d.d. Zagreb, Armuševa 6 (l. 25- 31), to je ovrhovoditelj CENTAR BANKA d.d. u stečaju, Zagreb, Armuševa 6 – pravni sljednik CENTAR BANKE d.d. Zagreb, Armuševa 6.

26. Iz dopisa tuženika od 16.07.2021.g. (l. 11) razvidno je da tuženik navodi da je na djelomičnu naplatu dosjela glavnica od 950,00 HRK, no tuženik nije dostavio nikakvu specifikaciju ovog duga, a u dopisu od 16.07.2021.g. tuženik navodi: "Poštovani, temeljem prethodno dostavljenog izvornika zadužnice OV-691/2010, na ime ĆF, OIB: [osobni identifikacijski broj], zahtijevamo ponovnu aktivaciju postupanja po navedenoj zadužnici sa svih računa kod svih banaka za djelomičnu naplatu dospjele glavnice u iznosu od: =950,00 HRK..."

27. Ovdje se u odnosu na pitanje odgovornosti obrtnika za dugove nastale u obrtu, s obzirom da je predmetna zadužnica izdana dana 22.01.2010.g. od strane tužitelja kao obrtnika, primjenjuje Zakon o obrtu (NN 77/93., 90/96., 102/98., 64/01., 71/01., 49/03., 68/07., 79/07. i 40/10.), a čl. 21. st. 1. tog Zakona je bilo određeno da za obveze koje nastaju u obavljanju obrta, obrtnik odgovara cjelokupnom unesenom imovinom koja je potrebna za obavljanje obrta (pa se dakle ovdje ne primjenjuje čl. 36. st. 1. Zakona o obrtu [obrt] 143/13, 127/19 i 41/20 kojim je određeno da za obveze koje nastaju u obavljanju obrta obrtnik odgovara cjelokupnom svojom imovinom, na čiju se primjenu poziva tuženik, kao i rješenje Županijskog suda u Osijeku br. Gž-522/2015 od 26.03.2015.g.) pa je ovdje mogućnost ovrhe, tako i izravne naplate ograničena samo na imovinu koja je unijeta u obrt, a kako je obrt prestao postojati, to je očito da više nema niti imovine koja je bila unijeta u obrt i u odnosu na koju se izravna naplata može provesti pa je prigovor promašene pasivne legitimacije istaknut po tužitelju, u odnosu na ovršenika u postupku izravne naplate osnovan.

28. U predmetnom slučaju se ne radi o zadužnici koja bi bila solemnizirana javnobilježnička isprava, već se radi samo o ovjeri potpisa na zadužnici od 22.01.2010.g., a prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa sedme sjednice građanskog odjela, posl. br. Su-IV-4/18-17 od 19.11.2018.g., tražbine iz zadužnice sastavljene prije 01. siječnja 2011.g., kao i tražbine po zadužnici na kojoj je tuženik samo ovjerio svoj potpis i koja nije sastavljena u obliku javnobilježničkog akta, zastarijevaju za 5 godina prema općem zastarnom roku iz čl. 225. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18., dalje ZOO-a) dok u situaciji kada je zadužnica sastavljena u obliku javnobilježničkog akta, tražbina zastarijeva za 10 godina na temelju odredbe čl. 233. st. 1. ZOO-a.

29. Ova zadužnica od 22.01.2010.g. je djelomično naplaćena 10.03.2011.g. pa je tako 10.03.2011.g. prekinuta zastara u odnosu na potraživanje iz zadužnice, te je on sukladno čl. 245. st. 1. ZOO-a počeo ponovno teći od 11.03.2011.g., a kako se od 11.03.2011.g. pa do ponovnog traženja naplate, tj. do izravne naplate zatražene zahtjevom od 26.07.2021.g. navršilo više od 10 godina, to je dana 26.07.2021.g. kada je tuženik kao ovrhovoditelj zatražio ponovnu izravnu naplatu - u svakom slučaju, nastupila zastara ovog potraživanja po zadužnici.

30. Stoga je uslijed osnovanosti prigovora zastare iz čl. 225. ZOO-a usvojen tužbeni zahtjev (također je zastara nastupila i prema odredbi čl. 233. st. 1. ZOO-a), te je ovrha, pljenidba i prijenos u postupku predmetne izravne naplate proglašena nedopuštenom, temeljem čl. 50. st. 1. toč. 11. Ovršnog zakona (NN 93/14, 73/17, 131/20).

31. Iz uvida u spis ovog suda br. P-1720/2021, razvidno je da je u tom predmetu tužbeni zahtjev tužitelja pravomoćno odbijen presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-2692/2022 od 27.06.2023.g. jer taj sud smatra da nema zastare potraživanja iz razloga što ovršni postupak nije obustavljen rješenjem (pa zastara nije ni počela ponovo teći), međutim u gotovo identičnoj pravnoj situaciji su donijete još dvije, i to novije pravomoćne presude, presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-2114/2022 od 21.01.2024.g. i presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-2385/2022 od 24.07.2024.g. – kojima je odbijena žalba tuženika i pravomoćno usvojen (gotovo) identični tužbeni zahtjev i u kojima je iskazan stav o zastari potraživanja, pri čemu ovaj sud nije vezan navedenim odlukama, a osim toga, tužitelj je upućen na parnicu radi proglašenja nedopuštenom, upravo izravne naplate zatražene dana 26.07.2021.g., a ne ranije izravne naplate od 22.01.2010.g.

32. Tužitelj je imao trošak sastava tužbe u iznosu od 50,00 EUR (tbr. 7 toč. 1 odvj. tar. [obrt] 138/23), sastava podneska od 31.03.2021.g. u iznosu od 50,00 EUR (tbr. 8 toč. 1 odvj. tar. NN 142/12) - obrazloženi podnesak kojim se odgovara na navode odgovora na tužbu, sastava podneska od 31.01.2025.g. u iznosu od 12,50 EUR (tbr. 8 toč. 1 odvj. tar. [obrt] 142/12) zastupanja na ročištu 05.02.2025.g. u iznosu od 50,00 EUR (tbr. 9 toč. 1 odvj. tar. [obrt] 138/23), pdv-a 25% u iznosu od 40,62 EUR, te sudske pristojbe na tužbu u plaćenom i potrebnom iznosu od 6,64 EUR (50% e komunikacija), te na ovu presudu u istom iznosu od 6,64 EUR (50% e komunikacija), te mu je ovaj trošak i dosuđen temeljem čl. 154. st. 1. ZPP-a.

33. Trošak sastava podneska od 25.10.2021.g. tužitelju nije dosuđen jer ovaj trošak sukladno čl. 155 ZPP-a nije bio potreban s obzirom da tužitelj njime dostavlja dokaz o plaćenoj sudskoj pristojbi koji dokaz je mogao i trebao dostaviti već uz tužbu.

U Zagrebu, 05. ožujka 2025.g.

Sudac:

Mirna Panjan

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u tri primjerka, u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude. Presuda u sporu male vrijednosti može se pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Žalba u kojoj su izneseni razlozi zbog koji se ona ne može podnijeti bit će odbačena, kao nedopuštena (čl. 467. st. 1., 3., 4. i 5. ZPP-a).

Dna

tužitelju po pun.

tuženiku izravno