Republika Hrvatska

Županijski sud u Zadru

Zadar, Ulica plemića Borelli 9

Poslovni broj: Gž-162/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sutkinja Sanje Prosenice, predsjednice vijeća, Marine Tante, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća te Sanje Dujmović, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice RC, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupane po punomoćniku Željku Macanu, odvjetniku iz Velike Gorice, Trg kralja Tomislava 41, protiv tuženice Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska 69, Zagreb, OIB: 53056966535, zastupane po punomoćnicima – odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o., Zagreb, Trg žrtava fašizma 5, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-2290/2024-9 od 26. studenoga 2024., u sjednici vijeća održanoj 5. ožujka 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženice Raiffeisenbank Austria d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-2290/2024- 9 od 26. studenoga 2024.

Obrazloženje

1. Uvodno označenom presudom suda prvog stupnja suđeno je:

„I Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 da tužiteljici RC, OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 3.846,74 eur zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od: 3,64 EUR od 31.03.2008.

12,72 EUR od 31.10.2008.

5,65 EUR od 03.12.2008.

15,30 EUR od 31.12.2008.

17,17 EUR od 02.02.2009.

18,01 EUR od 28.02.2009.

14,10 EUR od 16.04.2009.

13,48 EUR od 09.05.2009.

11,52 EUR od 12.06.2009.

12,90 EUR od 14.07.2009.

10,96 EUR od 18.08.2009.

12,23 EUR od 10.09.2009.

9,95 EUR od 13.10.2009.

11,84 EUR od 13.11.2009.

11,27 EUR od 11.12.2009.

15,30 EUR od 07.01.2010.

18,33 EUR od 11.02.2010.

18,00 EUR od 15.03.2010.

21,07 EUR od 14.04.2010.

25,60 EUR od 14.05.2010.

26,07 EUR od 17.06.2010.

33,36 EUR od 16.07.2010.

33,90 EUR od 18.08.2010.

41,90 EUR od 13.09.2010.

37,35 EUR od 13.10.2010.

38,97 EUR od 13.11.2010.

45,27 EUR od 13.12.2010.

51,86 EUR od 13.01.2011.

43,45 EUR od 14.02.2011.

47,65 EUR od 14.03.2011.

42,45 EUR od 12.04.2011.

51,30 EUR od 16.05.2011.

61,94 EUR od 15.06.2011.

67,71 EUR od 12.07.2011.

87,28 EUR od 16.08.2011.

66,44 EUR od 14.09.2011.

59,29 EUR od 13.10.2011.

59,89 EUR od 14.11.2011.

60,48 EUR od 14.12.2011.

67,55 EUR od 19.01.2012.

68,83 EUR od 16.02.2012.

66,72 EUR od 15.03.2012.

66,42 EUR od 16.04.2012.

67,42 EUR od 15.05.2012.

66,99 EUR od 16.07.2012.

66,99 EUR od 16.07.2012.

67,03 EUR od 14.08.2012.

61,04 EUR od 17.09.2012.

65,65 EUR od 15.10.2012.

67,80 EUR od 15.11.2012.

67,12 EUR od 27.12.2012.

64,66 EUR od 15.01.2013.

64,30 EUR od 18.02.2013.

63,97 EUR od 18.03.2013.

67,61 EUR od 22.04.2013.

60,72 EUR od 17.05.2013.

60,28 EUR od 19.06.2013.

61,06 EUR od 16.07.2013.

62,43 EUR od 22.08.2013.

62,86 EUR od 18.09.2013.

64,43 EUR od 17.10.2013.

64,98 EUR od 14.11.2013.

67,69 EUR od 13.12.2013.

64,87 EUR od 15.01.2014.

67,40 EUR od 12.02.2014.

69,36 EUR od 18.03.2014.

68,41 EUR od 14.04.2014.

66,26 EUR od 15.05.2014.

66,44 EUR od 13.06.2014.

68,14 EUR od 15.07.2014.

69,28 EUR od 18.08.2014.

70,00 EUR od 29.09.2014.

72,47 EUR od 14.11.2014.

72,75 EUR od 28.11.2014.

72,18 EUR od 31.12.2014.

73,03 EUR od 16.01.2015.

73,03 EUR od 03.03.2015.

72,97 EUR od 15.06.2015. sve do isplate i to do 31. srpnja 2015. godine po kamatnoj stopi u smislu čl. 29. st. 2. ZOO (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18) koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, a sve u smislu Odluke o eskontnoj stopi HNB (Narodne novine 132/07), a od 01. kolovoza 2015. pa do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje HNB prema čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a, a od 1. siječnja 2023. pa do 29.12.2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, a sve u roku 15 dana.

II Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. da tužiteljici RC, OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi troškove postupka u iznosu od 1.042,46 EUR sa zakonskim zateznim kamatama počevši od dana donošenja prvostupanjske presude tj. 26. studenoga 2024. do isplate po kamatnoj stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, a sve u roku od 15 dana.

III Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadom parničnog troška sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate."

2. Protiv citirane presude žalbu je izjavila tuženica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava, uz prijedlog da se pobijana presuda preinači, podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak, uz dosudu troška na ime sastava žalbe.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba nije osnovana.

5. Prema odredbi čl. 338. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. - službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. i 70/19., 80/22. i 114/22; dalje ZPP) propisano je da izrađena odluka mora imati uvod, izreku i obrazloženje, a prema stavku 4. istog članka sud je dužan u obrazloženju svoje odluke izložiti zahtjeve stranaka, činjenice koje su iznijele i dokaze koje su predložile, koje je od tih činjenica utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio, koje je dokaze izvodio i zašto te kako ih je ocijenio; sud će posebno navesti koje je odredbe materijalnog prava primijenio odlučujući o zahtjevima stranaka, u skladu s kojom odredbom je sud i donio pobijanu odluku.

6. Ispitujući presudu u pobijanom dijelu ovaj drugostupanjski sud nalazi da prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, a na koju neutemeljeno ukazuje žalba, jer je sud u obrazloženju pobijane presude dao razloge o odlučnim činjenicama koji su jasni i neproturječni te se ista presuda može ispitati.

6.1. Također, nisu počinjene ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP, a na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti po čl. 365. st. 2. istog Zakona.

7. Predmet spora je zahtjev za isplatu iznosa od 3.846,74 eur s pripadajućom zateznom kamatom uslijed ništetnih odredaba o valutnoj klauzuli, koje su sadržane u Ugovoru o kreditu broj: 188-50-4719005 od 21. veljače 2008., sklopljenog između tužiteljice kao korisnice kredita i tuženice kao kreditora.

8. Sud prvog stupnja je na temelju izvedenih dokaza, ocijenivši neosnovanim po tuženici istaknuti prigovor zastare potraživanja, utvrdio da tuženica, na kojoj je teret dokazivanja o obaviještenosti potrošača, nije dokazala da je tužiteljici kao potrošaču u predugovornoj fazi predočila informacije koje sadrže točne, nedvosmislene, jasne i razumljive kriterije na temelju kojih bi prosječni potrošač, koji ne raspolaže stručnim znanjem i kojem je institut valutne klauzule poznat samo načelno, mogao razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, odnosno predloženim dokazima. Tuženik nije dokazao postojanje okolnosti zbog kojih pravomoćne presude donesene u kolektivnom sporu ne bi bile primjenjive u konkretnom slučaju, tim više što su odredbe o valutnoj klauzuli sadržane u spornom Ugovoru o kreditu sklopljenom između parničnih stranaka sadržajno identične odredbama standardnih ugovora o potrošačkom kreditu tuženika koji su predočeni i razmatrani u postupku kolektivne zaštite, a čime je postupljeno suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03., 46/07. i 79/07.; dalje ZZP/03), slijedom čega je odredba o valutnoj klauzuli iz predmetnog Ugovora ništetna.

9. Navedena činjenična utvrđenja i pravne zaključke suda prvog stupnja prihvaća i ovaj drugostupanjski sud. Naime, u ovom pojedinačnom potrošačkom sporu odluka o nepoštenosti, odnosno ništetnosti odredaba potrošačkog ugovora o kreditu temelji se na presumpciji da tužiteljici kao potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora pa je tuženica trebala, jer je teret dokaza bio na njoj, na sporne okolnosti odredaba navedenog Ugovora predložiti saslušanje osobnog bankara tužiteljice, odnosno svjedoka koji je zaposlenik banke koji je u predugovornoj fazi sklapanja Ugovora dao obavijesti potrošaču - tužiteljici (odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III- 4372/2021 od 30. lipnja 2022.), dok iz spisa predmeta proizlazi da tuženica nije predložila takav dokaz.

10. Pored toga, valja reći, odredba o valutnoj klauzuli koja je nesporno dispozitivna norma sadržana u odredbi čl. 22. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18. i 126/21.; dalje ZOO), nije isključena od ocjene nepoštenosti u smislu čl. 1. st. 1. Direktive 93/13/EEZ. Ovo stoga što predmetni Ugovor o kreditu sadrži odredbu o tome da korisnik kredita pristaje na sve rizike i učinke koji mogu proizaći iz primjene tečajnog odnosa (čl. 23. toč. ZOO), a takve odredbe nema u čl. 22. st. 1. ZOO niti je nužno odraz te zakonske odredbe kojom je propisano: „Dopuštena je odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorene obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti". Valutna klauzula sadržana u odredbi čl. 22. st. 1. ZOO nije i ne bi smjela biti izvor neravnoteže između prava i obveza stranaka bilo kojih ugovora pa tako ni ugovora o kreditu kao potrošačkih ugovora, tako da se i Ustavni sud Republike Hrvatske u rješenju broj U-I-392/2011 i dr. od 13. prosinca 2016. izjasnio kako je ta odredba po svojoj pravnoj naravi dispozitivna odredba koja je neutralna prema svojim adresatima, što znači da u pravnom smislu osigurava jednakost obiju ugovornih strana određenog pravnog posla. Dakle, ne radi se o ugovornoj odredbi koja bi bila isključena od ocjene nepoštenosti u smislu Direktive 93/13.

11. Prema tome, tužiteljica je dokazala djelomičnu ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli pa je dokazana činjenična osnova tužbe da je s tuženicom, odnosno bankom sklopila predmetni Ugovor o kreditu s valutnom klauzulom vezanom za CHF u spornom razdoblju na koju se protežu pravni učinci presude po kolektivnoj tužbi, jer odredbe čl. 502.c ZPP te Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 41/14., 110/15. i 14/19.) propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u takvoj tužbi.

12. Dakle, prvostupanjska odluka nije rezultat pogrešne primjene materijalnog prava, jer prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP, dok je čl. 502.c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati, što je ovdje slučaj.

13. Stoga, prvostupanjski sud time što se pozvao na utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom sporu, nije u dijelu odluke koja se odnosi na utvrđenja iz navedenog spora počinio ni bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 502.a i c ZPP, na koju tuženik ukazuje u žalbi.

14. Nadalje, prema čl. 323. st. 1. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje, slijedom čega tužiteljica ima pravo na restituciju iznosa isplaćenih na temelju ništetnih odredaba Ugovora o kreditu, po pravilima ZOO o stjecanju bez osnove, zajedno sa zateznim kamatama od dana plaćanja odnosno stjecanja od strane tuženice kao nepoštenog stjecatelja (čl. 1111. ZOO kao opće pravilo i čl. 1115. ZOO kao pravilo o opsegu vraćanja), budući je tuženica na temelju ništetne odredbe o valutnoj klauzuli od tužiteljice naplatila više od onoga što je stvarno mogla naplatiti te je tuženica nepošteni stjecatelj, s obzirom na odredbu čl. 87. ZZP/03, jer je već u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu mogla znati da su navedene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli nepoštene, posljedično ništetne i da mu, sve ono što na temelju tako ugovorenih odredbi bude primila, ne pripada.

15. Što se tiče pitanja je li u slučaju ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli, dopušteno za cijelo vrijeme trajanja ugovorne obveze primijeniti tečaj koji je važio da dan isplate kredita, valja ukazati na stav koji je zauzeo Vrhovni sud Republike Hrvatske u svoj odluci Revt 249/14-2. od 9. travnja 2015., a koji glasi: "Kako su dakle odredbe o ugovornoj kamati u ugovorima o kreditu sklapani kod 1-7. tuženika banaka u utuženom razdoblju, osim u dijelu kojima je visina kamatne stope određena na dan sklapanja ugovora o kreditu, bile nepoštene, to su u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP/03 odnosno čl. 102. ZZP te ugovorne odredbe ništetne, a kako je pravilno ocijenjeno od strane nižestupanjskih sudova. U preostalom dijelu tih ugovornih odredbi, a kojima je određeno naznačena visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu iste nisu nepoštene, a time ni ništetne, a zbog čega njihova valjanost, primjena, a time i učinak nije doveden u pitanje ovom odlukom.", pa istom logikom treba primijeniti i tečaj CHF koji je vrijedio na dan puštanja kredita, u konkretnom slučaju 4,776468 kuna za 1 CHF.

16. Što se tiče prigovora zastare, sud je opravdano utvrdio sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. ako je ništetnost ugovornih odredaba ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite pa budući u ovoj pravnoj stvari najstarija tražbina po osnovi valutne klauzule dospijeva 30. studenog 2007., da je dana 4. travnja 2012. podnesena tužba za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, čime je prekinuta zastara u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a, a odluka donesena u tom postupku je postala pravomoćna dana 14. lipnja 2018. po pitanju valutne klauzule, a tužba u ovoj pravnoj stvari je podnesena 27. travnja 2023. to prigovor zastare nije osnovan u smislu odredbe čl. 225. ZOO-a.

17. Stoga, pravilno sud prvog stupnja smatra kako utuženi iznosi s osnove preplaćene valute nisu u zastari.

18. Slijedom navedenog, valjalo je presuditi kao u izreci ove drugostupanjske presude na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP.

19. U pogledu odluke o troškovima postupka sud je pravilno primijenio odredbu čl. 154. st. 1. ZPP, u vezi s odredbom čl. 155. ZPP.

U Zadru 5. ožujka 2025.

Predsjednica vijeća

Sanja Prosenica