Republika Hrvatska

Županijski sud u Zadru

Zadar, Ulica plemića Borelli 9

Poslovni broj: Gž-330/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sutkinja Sanje Dujmović, predsjednice vijeća, Sanje Prosenice, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća, te Marine Tante, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice LG, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupane po punomoćnici Gordani Šibenik, odvjetnici iz Županje, Veliki Kraj 54, protiv tuženice Privredne banke Zagreb d.d., OIB: 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, zastupane po zakonskom zastupniku, a ovaj po punomoćnici Maji Čuljak, odvjetnici iz Zagreba, Medulićeva 31, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbama tužiteljice i tuženice protiv presude Općinskog suda u Vinkovcima, Stalne službe u Županji poslovni broj P-207/2023-29 od 25. siječnja 2024., u sjednici održanoj 5. ožujka 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se kao neosnovana žalba tuženice Privredne banke Zagreb d.d. i potvrđuje presuda Općinskog suda u Vinkovcima, Stalne službe u Županji poslovni broj P-207/2023-29 od 25. siječnja 2024. pod toč. I., II. i III. izreke.

II Preinačuje se presuda Općinskog suda u Vinkovcima, Stalne službe u Županji poslovni broj P-207/2023-29 od 25. siječnja 2024. pod toč. IV. izreke i sudi tako da se prihvaća dio tužbenog zahtjeva tužiteljice LG za iznos od 43,31 eura s osnova ništetne odredbe Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli zajedno sa zatraženim zakonskim zateznim kamatama kako slijedi:

- na iznos od 8,02 eur počev od 31. listopada 2008.godine do isplate,

- na iznos od 1,20 eur počev od 30. studenog 2008.godine do isplate,

- na iznos od 8,48 eur počev od 31. prosinca 2008.godine do isplate,

- na iznos od 9,60 eur kn počev od 31. siječnja 2009.godine do isplate,

- na iznos od 10,08 eur počev od 28. veljače 2009.godine do isplate,

- na iznos od 5,93 eur počev od 31. ožujka 2009. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena do 31. prosinca 2022.g a, od 1.siječnja 2023. pa nadalje po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, sve u roku od 15 dana.

III. Djelomično se preinačuje, a djelomično potvrđuje presuda Općinskog suda u Vinkovcima, Stalne službe u Županji poslovni broj P-207/2023-29 od 25. siječnja 2024. u dijelu pod toč. IV. izreke u kojem je tužiteljica odbijena sa zatraženim parničnim troškom preko dosuđenog iznosa od 1.633,18 eura do iznosa od 1.983,18 eura, tj. za iznos od 350,00 eura i sudi tako da se nalaže tuženici Privrednoj banci Zagreb d.d. da tužiteljici LG, pored već dosuđenog parničnog troška u iznosu od 1.633,18 eura, naknadi daljnji parnični trošak u visini od 250,00 eura zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od 5. ožujka 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena do 31. prosinca 2022., a od 1. siječnja 2023. pa nadalje po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, sve u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev za naknadu parničnog troška u visini od 100,00 eura odbija kao neosnovan.

IV. Nalaže se tuženici Privrednoj banci Zagreb d.d. da tužiteljici LG naknadi parnični trošak na ime sastava žalbe u visini od 84,38 eura, sve u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev tužiteljice odbija kao neosnovan.

r i j e š i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženice Privredne banke Zagreb d.d. i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Vinkovcima, Stalne službe u Županji poslovni broj

P-207/2023-29 od 25. siječnja 2024

.

Obrazloženje

1. Uvodno označenom presudom odlučeno je:

„I. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 6. Ugovora o kreditu broj: 9012323359 od 07.03.2007. godine ovjeren od javnog bilježnika Mirodara Kovača iz Vinkovaca, pod brojem OV-4657/2007 u dijelu u kojem se regulira otplata kredita u mjesečnim anuitetima u CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora za valutu ugovora CHF, tijekom trajanja otplate po predmetnom Ugovoru koji je zaključen između tužitelja LG, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tužene Privredne Banke Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, te stoga isti članak ne proizvodi nikakav pravni učinak za ugovorne stranke.

II. Nalaže se tuženiku Privrednoj Banci Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, da tužitelju LG, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, isplati novčani iznos od

1.825,30 EUR (tisućuosamstotinadvadesetpeteuraitridesetcenti) sa zakonskom zateznom kamatom :

- na iznos od 2,62 eur počev od 31. ožujka 2009.godine do isplate,

- na iznos od 8,79 eur počev od 30. travnja 2009.godine do isplate,

- na iznos od 6,80 eur počev od 31. svibnja 2009.godine do isplate,

- na iznos od 5,09 eur počev od 30. lipnja 2009.godine do isplate

- na iznos od 5,47 eur počev od 31. srpnja 2009.godine do isplate,

- na iznos od 6,45 eur počev od 31. kolovoza 2009.godine do isplate,

- na iznos od 6,35 eur počev od 30. rujna 2009.godine do isplate,

- na iznos od 5,41 eur počev od 31. listopada 2009.godine do isplate,

- na iznos od 7,16 eur počev od 30. studenog 2009.godine do isplate,

- na iznos od 8,44 eur počev od 31. prosinca 2009.godine do isplate,

- na iznos od 10,50 eur počev od 31. siječnja 2010.godine do isplate,

- na iznos od 9,96 eur počev od 28. veljače 2010.godine do isplate,

- na iznos od 12,62 eur počev od 31. ožujka 2010.godine do isplate,

- na iznos od 12,04 eur počev od 30. travnja 2010.godine do isplate,

- na iznos od 13,25 eur kn počev od 31. svibnja 2010.godine do isplate,

- na iznos od 21,30 eur počev od 30. lipnja 2010.godine do isplate

- na iznos od 19,58 eur počev od 31. srpnja 2010.godine do isplate,

- na iznos od 24,22 eur počev od 31. kolovoza 2010.godine do isplate,

- na iznos od 22,73 eur počev od 30. rujna 2010.godine do isplate,

- na iznos od 19,57 eur počev od 31. listopada 2010.godine do isplate,

- na iznos od 25,68 eur počev od 30. studenog 2010.godine do isplate,

- na iznos od 33,28 eur počev od 31. prosinca 2010.godine do isplate,

- na iznos od 28,04 eur počev od 31. siječnja 2011.godine do isplate,

- na iznos od 29,94 eur počev od 28. veljače 2011.godine do isplate,

- na iznos od 27,38 eur počev od 31. ožujka 2011.godine do isplate,

- na iznos od 27,77 eur počev od 30. travnja 2011.godine do isplate,

- na iznos od 37,93 eur počev od 31. svibnja 2011.godine do isplate,

- na iznos od 38,61 eur počev od 30. lipnja 2011.godine do isplate,

- na iznos od 47,38 eur počev od 31. srpnja 2011.godine do isplate,

- na iznos od 43,13 eur počev od 31. kolovoza 2011.godine do isplate,

- na iznos od 38,44 eur počev od 30. rujna 2011.godine do isplate,

- na iznos od 37,86 eur počev od 31. listopada 2011.godine do isplate,

- na iznos od 37,44 eur počev od 30. studenog 2011.godine do isplate,

- na iznos od 39,50 eur počev od 31. prosinca 2011.godine do isplate,

- na iznos od 41,67 eur počev od 31. siječnja 2012.godine do isplate,

- na iznos od 41,83 eur počev od 29. veljače 2012.godine do isplate,

- na iznos od 40,38 eur počev od 31. ožujka 2012.godine do isplate,

- na iznos od 41,10 eur počev od 30. travnja 2012.godine do isplate,

- na iznos od 41,78 eur počev od 31. svibnja 2012.godine do isplate,

- na iznos od 40,70 eur počev od 30. lipnja 2012.godine do isplate,

- na iznos od 41,06 eur počev od 31. srpnja 2012.godine do isplate,

- na iznos od 40,46 eur počev od 31. kolovoza 2012.godine do isplate,

- na iznos od 38,91 eur počev od 30. rujna 2012.godine do isplate,

- na iznos od 40,54 eur počev od 31. listopada 2012.godine do isplate,

- na iznos od 41,44 eur počev od 30. studenog 2012.godine do isplate,

- na iznos od 41,13 eur počev od 31. prosinca 2012.godine do isplate

- na iznos od 37,64 eur počev od 31. siječnja 2013.godine do isplate,

- na iznos od 40,61 eur počev od 28. veljače 2013.godine do isplate,

- na iznos od 40,75 eur počev od 31. ožujka 2013.godine do isplate,

- na iznos od 39,50 eur počev od 30. travnja 2013.godine do isplate,

- na iznos od 36,17 eur počev od 31. svibnja 2013.godine do isplate,

- na iznos od 36,09 eur kn počev od 30. lipnja 2013.godine do isplate

- na iznos od 36,80 eur počev od 31. srpnja 2013.godine do isplate,

- na iznos od 38,15 eur počev od 31. kolovoza 2013.godine do isplate,

- na iznos od 40,21 eur počev od 30. rujna 2013.godine do isplate,

- na iznos od 39,15 eur počev od 31. listopada 2013.godine do isplate,

- na iznos od 39,76 eur počev od 30. studenog 2013.godine do isplate,

- na iznos od 40,45 eur počev od 31. prosinca 2013.godine do isplate,

- na iznos od 41,11 eur počev od 31. siječnja 2014.godine do isplate,

- na iznos od 42,03 eur počev od 28. veljače 2014.godine do isplate,

- na iznos od 41,78 eur počev od 31. ožujka 2014.godine do isplate,

- na iznos od 23,80 eur počev od 04. travnja 2014.godine do isplate,

po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena do 31. prosinca 2022.g a, od 01.siječnja 2023. pa nadalje po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena , sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Privrednoj Banci Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, da tužitelju LG, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.633,18 EUR (tisućušeststotinatridesettrieuraiosamnaestcenti) sa zateznim kamatama koje teku od 25. siječnja 2024. godine kao dana donošenja presude pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, sve u roku od 15 dana.

IV. Odbija se tužitelj s dijelom tužbenog zahtjeva kojim od tuženika potražuje pored iznosa dosuđenog u točki II. izreke ove presude daljnji iznos od 43,31 EUR s osnova ništetne odredbe Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli zajedno sa zatraženim zakonskim zateznim kamatama kako slijedi:

- na iznos od 8,02 eur počev od 31. listopada 2008.godine do isplate,

- na iznos od 1,20 eur počev od 30. studenog 2008.godine do isplate,

- na iznos od 8,48 eur počev od 31. prosinca 2008.godine do isplate,

- na iznos od 9,60 eur kn počev od 31. siječnja 2009.godine do isplate,

- na iznos od 10,08 eur počev od 28. veljače 2009.godine do isplate,

- na iznos od 5,93 eur počev od 31. ožujka 2009. godine do isplate, i s zatraženim parničnim troškom preko dosuđenog iznosa do zatraženog iznosa od 1.983,18 EUR.“

3. Rješenjem suda prvog stupnja odlučeno je:

„I. Dopušta se preinaka tužbe na način da tužitelj umjesto iznosa od 1.825,30

EUR potražuje iznos od 1.869,04 EUR.“

4. Protiv navedene presude pod toč. IV. izreke žalbu je izjavila tužiteljica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava uz prijedlog da se u pobijanom dijelu prvostupanjska presuda preinači.

4.1. U žalbi ističe da je u pogledu odluke o parničnim troškovima u odbijajućem dijelu ista nepravilna i nezakonita jer je tužiteljica na ime troškova zastupanja potraživala iznos od 1.983,18 eura što znači da joj prvostupanjski sud nije priznao iznos od 350,00 eura. To se odnosi na trošak zastupanja na raspravi od 18. listopada 2023. kada je tužiteljici trebalo priznati trošak od 100 bodova jer su na tom ročištu saslušani vještak RG i tužiteljica. Glede sastava podneska od 13. rujna 2023. prvostupanjski sud je priznao 25 bodova iako se radi o podnesku za koji tužiteljici pripada 100 bodova pri čemu prvostupanjski sud nije naveo razloge zašto je tako odlučio. Tim podneskom od 13. rujna 2023. tužiteljica se očitovala na navode tuženice iz podneska od 28. kolovoza 2023. dokazujući da je aktivno legitimirana i da ima pravni interes za podnošenje tužbe te se protivila se prijedlogu tuženice da se vještačenje u ovom postupku provede na način kao da je ugovoren kunski kredit. Što se tiče pristupa na ročište od 18. listopada 2023. smatra da joj je i za to ročište valjalo priznati 100 bodova. Tužiteljica nadalje navodi da se protivila prigovoru prijeboja tuženice od 4. prosinca 2023. kao neosnovanom s obzirom da je to eventualno potraživanje u zastari budući da tuženica nema status potrošača te se na istu ne primjenjuje zaštita koja je pružena potrošačima u kolektivnom sporu. Tuženica nema osnove tražiti negativnu razliku jer ista nije niti isplaćena tužiteljici kao potrošaču. Eventualnim plaćanjem nižih anuiteta od početno ugovorenih tužiteljica ništa nije primila niti stekla bez osnove jer je čitavu uplatu primila tuženica te ne postoji obveza tužiteljice vratiti nešto što nije primila. Predlaže da joj se obistini trošak sastava žalbe.

5. Na žalbu tužiteljice nije odgovoreno.

6. Protiv navedene presude u dijelu pod toč. I., II. i III. izreke, kao i protiv prvostupanjskog rješenja žalbu je izjavila tuženica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava uz prijedlog da se u pobijanom dijelu prvostupanjska presuda i rješenje preinače podredno ukinu i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak.

6.1. U žalbi ističe da prvostupanjska presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati jer je izreka iste u pobijanom dijelu nerazumljiva, proturječna sama sebi o razlozima presude, nema razloga o odlučnim činjenicama te o istima postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika. Svoju odluku prvostupanjski sud temelji na utvrđenjima iz kolektivnog spora iako je tuženica isticala da ne postoji objektivni identitet u odnosu na konkretnu tužbu i kolektivni spor. Odredba čl. 502. c Zakona o parničnom postupku odnosi se na parnice za naknadu štete, a u konkretnom slučaju ne može se primijeniti ni odredba čl. 138. a Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. Stoga da prvostupanjski sud pogrešno primjenjuje rokove zastare za naknadu štete i ne utvrđuje bilo koji element koji je nužan za utvrđivanje naknade štete. O tome je izostalo bilo kakvo obrazloženje prvostupanjskog suda. Ovdje se radi o Ugovoru o kreditu od 7. ožujka 2007. koji je u potpunosti konzumiran i otplaćen 2014. Člankom 131. Zakona o zaštiti potrošača iz 2009. jasno proizlazi da se tužba za zaštitu kolektivnih interesa podnosi samo ako i dok postoji postupanje koje je protivno točno specificiranim odredbama tog Zakona. Radi toga se kolektivna tužba odnosi na ugovorne odnose koji su na snazi. Osim toga, ugovor može biti nevaljan ili ništetan samo u odnosu na sve sudionike pravnog posla. Tužiteljici je omogućena znatna korist koja nema temelja u zakonskoj regulativi jer se ista stavlja u neravnopravan položaj u odnosu na druge potrošače. U odnosu na istaknuti prigovor zastare ističe da je 12. prosinca 2021. nastupila zastara potraživanja s osnova razlike u kamati a posljedično tome i razlika na ime tečaja također je u zastari. Prilikom odlučivanja o prigovoru zastare prvostupanjski sud pogrešno tumači odredbu čl. 241. Zakona o obveznim odnosima, ima pogrešan stav u odnosu na tužbu za zaštitu kolektivnih interesa glede prekida zastare jer se zastara ne može prekinuti podnošenjem tužbe od strane treće osobe koja nije sudionik konkretno obveznopravnog odnosa. Ne postoje posebne zakonske odredbe koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava te smisao pravnog instituta kolektivne zaštite nije prekid zastare individualnih zahtjeva potrošača. Na taj način došlo je do povrede pravne sigurnosti jer je cilj postojanja i ostvarivanja kolektivne zaštite preventivne prirode. Osim toga, tužiteljica je informirana. Ugovor joj je pročitan što je potvrdila svojim potpisom na istom pa je stoga potpuno pogrešan zaključak suda da tužiteljica nije informirana slijedom čega je ostvareni razlozi pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava. Glede provedenog financijskog vještačenja smatra da je sud trebao umanjiti preplaćeni iznos za iznos tzv. negativne razlike, osim toga vještak u danom nalazu i mišljenju nije isključio utjecaj promjene kamatne stope prilikom izračuna i iznosa sa osnove valute niti je obrazložio ili razjasnio da li je u takvom slučaju došlo do dvostrukog obračunavanja kamate što je tuženica cijelo vrijeme isticala a vještak na to nije dao odgovarajući obračun ili očitovanje. Na taj način povrijeđeno je načelo neposrednosti i ravnopravnosti stranaka pri čemu vještak nije poštovao parametre ugovornog odnosa jer bi jedino bilo ispravno kredit u ovom slučaju usporediti sa drugim kreditom koji ej sadržavao drugu valutnu klauzulu. Primjenom fiksne kamatne stope na ugovor koji je kao zaštitu od rizika gubitka vrijednosti novca imao ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu mijenja se vrsta i priroda pravnog posla a na što stranke nisu pristale i što ne može biti posljedica utvrđenja ništetnosti dijela ugovornih odredbi. Nadalje, iz ponašanja tužiteljica može se razumno zaključiti da su joj bile jasne ugovorne odredbe te prava i obveze jer su svi kriteriji promjene kamatne stope bili navedeni u ugovoru o kreditu i dodatno pojašnjeni u Općim uvjetima tuženice. Na taj način počinjena je i bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 8. Zakona o parničnom postupku, kao i ona iz čl. 354. st. 2. toč. 11. istog Zakona. Smatra da su pogrešno odmjereni troškovi postupka. Nadalje, pogrešno se primjenjuje materijalno pravo iz čl. 1111. i čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima jer je odbijen prigovor radi prijeboja. Predlaže da joj se obistini trošak sastava žalbe.

7. Na žalbu tuženice nije odgovoreno.

8. Žalba tužiteljice je djelomično osnovana, dok žalba tuženice nije osnovana.

9. Nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22 - dalje ZPP) jer prvostupanjski sud, suprotno navodima tuženice, izvedene dokaze prosudio po slobodnom uvjerenju koje je opravdao uvjerljivim i logičnim razlozima i koji imaju pravnu i činjeničnu osnovu što znači da je ocjena dokaza izvršena upravo u skladu s odredbom čl. 8. ZPP.

10. Nadalje, tuženica ističe da je počinjena i bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 190. ZPP s obzirom na činjenicu da je tužiteljica podnijela tužbu 9. svibnja 2023. a potom dostavila podnesak od 6. listopada 2023. kojim je preinačila tužbu, a koji navod tuženice po stavu ovog suda drugog stupnja nije utemeljen.

10.1. Naime, odredbom čl. 39. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj 70/19), a koji je stupio na snagu 24. srpnja 2019., te koji se sukladno odredbi čl. 117. st. 2. istog Zakona primjenjuje na sve postupke u tijeku u kojima do stupanja na snagu tog Zakona nije održano pripremno ročište ili je isto održano ali nije zaključen prethodni postupak te je u čl. 190. iza stavka 1. dodan novi stavak 2. koji glasi: „Iznimno od odredbe stavka 1. ovoga članka, tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka“.

10.2. Kako iz spisa predmeta proizlazi da je tek provedenim financijskim vještačenjem utvrđena visina kondemnatornog dijela tužbenog zahtjeva, a koja se mogla utvrditi jedino provođenjem takvog vještačenja radi čega isto predstavlja nužan dokaz u ovakvoj vrsti spora, ovaj drugostupanjski sud nalazi da je u konkretnom slučaju tužiteljica mogla preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave bez svoje krivnje jer je tek po provedenom vještačenju mogla precizno postaviti tužbeni zahtjev u pogledu visine potraživanja.

11. Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, sud prvog stupnja nije počinio ni bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, na koju u žalbi ukazuje tuženica, budući da presuda u ima razloge o odlučnim činjenicama, dani razlozi su jasni i neproturječni, a o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava, slijedom čega se ista presuda može ispitati.

12. Prvostupanjski sud, nadalje, nije počinio niti bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP, na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, temeljem čl. 365. st. 2. istoga Zakona.

13. Stoga žalba tuženice zbog žalbenog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka nije osnovana.

14. Predmet spora je zahtjev tužiteljice da se utvrde ništetnim dijelovi odredbe sadržane u Ugovoru o kreditu od 7. ožujka 2007. koji se odnose na valutnu klauzulu, kao i isplata iznosa od 1.869,04 eura, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate.

15. Sud prvog stupnja je, na temelju izvedenih dokaza, ocijenivši neosnovanim po tuženici istaknuti prigovor zastare potraživanja, utvrdio ništetnost dijela ugovorne odredabe kojom je ugovorena valutna klauzula u Ugovoru o kreditu koji je tuženica zaključila sa tužiteljicom, pozivom na pravomoćnu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.

16. Što se tiče prigovora zastare, navesti je kako je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, br. Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. zauzeto pravno shvaćanje koje glasi:

„4. Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite

5. Zaključak iz točke 4. odnosi se na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka.“

17. U kolektivnom sporu zastara je počela teći od 14. lipnja 2018. trenutkom pravomoćnosti odluke Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., u dijelu kojim je u odnosu na tuženicu utvrđena ništetnost ugovorene valutne klauzule. Kako je tužba u predmetnom postupku podnesena 8. svibnja 2023., dakle, prije isteka petogodišnjeg roka u kojem nastupa zastara u konkretnom slučaju, to je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je ocijenio neosnovanim istaknuti prigovor zastare.

18. Osim toga, valja imati u vidu i pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Su-IV-123/2024-5 od 27. svibnja 2024. koje glasi:

„U slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva."

19. Nije pravilno stajalište prvostupanjskog suda da je u konkretnom slučaju glede iznosa od 43,31 eura tužbeni zahtjev trebalo odbiti kao neosnovan.

20. U kontekstu tog dijela izreke prvostupanjske presude, a u svezi žalbenih navoda tužiteljice, navesti je da je tuženica u odgovoru na tužbu istakla prigovor prijeboja 23. lipnja 2023., a koji prigovor je iznesen samo paušalno te isti nije kvalitativno određen (tako i odluka Vrhovnog suda poslovni broj Rev-60/1983 od 31. svibnja 1983.).

21. S tim u vezi navesti je da tuženica nije osporila zaključak prvostupanjskog suda da bi se ovdje radilo o negativnim razlikama, a ne o prigovoru prijeboja.

22. Nadalje, prvostupanjski sud je bez obzira na prethodno navedeno, taj dio postavljenog tužbenog zahtjeva tretirao kao tzv. negativne razlike te je za taj iznos umanjio konačno postavljeni tužbeni zahtjev tj. odbio tužiteljicu u tom dijelu gubeći pritom iz vida činjenicu da je u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-549/2023-4 od 18. prosinca 2023. zauzeto slijedeće pravno shvaćanje, a koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, koje glasi:

"U slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o chf valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj hrk – chf bio manji od tečaja hrk – chf na dan isplate kredita".

23. Nadalje, kako je način ugovaranja valutne klauzule bio predmet kolektivne tužbe za zaštitu potrošača, a koja tužba je usvojena i takav način ugovaranja valutne klauzule utvrđen nepoštenim, tada sud prilikom odlučivanja o pojedinačnom tužbenom zahtjevu kao osnov zahtjeva tužiteljice utvrđuje odluku iz presude kojom je odlučeno o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača.

24. Naime, presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev 2221/18-11 odbijena je revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018., u dijelu (toč. 1, 2, 3, 4, 5, 6 i 7 izreke) kojim je utvrđeno da su te banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 96/03 – dalje ZZP/03) u razdoblju do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 72/12 i 56/1- dalje ZZP/07). Stoga je i postupanje tuženice po pitanju valutne klauzule unutar kolektivne tužbe i njezinog puta zaštite riješeno na način da je utvrđeno kako tuženica nije na transparentan način informirala potrošače o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak, a koji je bio neusporedivo veći u odnosu na takav isti rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za eur. Iz navedenih odluka proizlaze utvrđenja prema kojima odredbe kojima se glavnica veže za chf već samim ugovaranjem proizvode neravnotežu između stranaka na teret potrošača, s obzirom da tuženica kao banka prihvaća samo opći rizik valutne klauzule, dok potrošač prihvaća i taj rizik kao i dodatni rizik specifičan za chf kao valutu utočišta, a ugovorima potrošačima nije dana mogućnost koja bi kompenzirala takve rizike.

25. Odredbe čl. 502.c ZPP i ZZP/03 propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozivati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP.

26. Naime, svrha čl. 88. ZZP/03, odnosno čl. 138.a ZZP/07 te čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14, 110/15 i 14/19) je da se odluka iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača obligatorno primjeni i u pojedinačnim postupcima koje potrošači pokrenu da bi ishodili konkretnu zaštitu svojih prava, pa je i stav ovog suda da je volja zakonodavca bila da i u parničnom postupku kao što je ovaj, a u kojem se suštinski traži upravo vraćanje primljenog na temelju ništetne odredbe, obvezuje odluka iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača (u prilog tome govori i odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014., koja individualnu zaštitu ne ograničava samo na postupke radi naknade štete).

27. Stoga su neosnovani žalbeni navodi tuženice da bi prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbu čl. 502.c ZPP, jer i po ocjeni ovog suda, odluka iz postupka za zaštitu potrošača u smislu prethodno navedenih zakonskih odredbi obvezuje i u ovom postupku. Da je tome tako proizlazi iz odredbe čl. 502.c ZPP kojom je propisano da u slučaju da se fizičke i pravne osobe u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplate pozovu na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženice, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužiteljica ovlaštena štititi i da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

28. Odredbom čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23 - dalje ZOO) propisano je da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje, s tim da prema stavku 2. istoga članka ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora, ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

29. Prema odredbi čl. 1111. st. 1. ZOO kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

30. Sukladno odredbi čl. 1115. ZOO kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

31. Kako je u konkretnom slučaju do tuženičinog stjecanja došlo na temelju po njoj sastavljenih nametnutih ništetnih ugovornih odredbi, ona ima položaj nesavjesnog stjecatelja te je na stečeni novčani iznos po čl. 1115. ZOO dužna tužiteljici platiti zakonsku zateznu kamatu počevši od dana stjecanja tj. dana isplate anuiteta.

32. Na temelju nalaza i mišljenja sudskog vještaka, kojeg je prvostupanjski sud pravilno prihvatio kao stručan i objektivan prvostupanjski sud je utvrdio da je tužiteljica zbog primjene valutne klauzule tijekom otplate kredita platila veći iznos od ukupno 1.825,30 eura pa joj je taj iznos pravilno dosuđen zajedno sa zateznom kamatom od dana stjecanja svakog preplaćenog iznosa anuiteta, a u visini zakonske zatezne kamate sukladno čl. 29. ZOO, dok ovaj drugostupanjski sud nalazi da, pored tog iznosa tužiteljici pripada i iznos od 43,31 eura zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

33. Konačno, pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo (čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP) i Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj 138/23 - dalje Tarifa) kod odluke o troškovima postupka kada je naložio tuženici da tužiteljici naknadi parnični trošak u iznosu od 1.633,18 eura sa zakonskom zateznom kamatom od dana presuđenja jer je prilikom odlučivanja o troškovima postupka sud prvog stupnja vodio računa, suprotno paušalnim navodima tuženice, o tome koji su troškovi bili nužni za vođenje ovog spora.

34. Međutim, u pravu je tužiteljica kada ističe da joj prvostupanjski sud neosnovano nije obistinio trošak zastupanja po punomoćniku iz redova odvjetnika za ročište od 18. listopada 2023. (l. s. 95-97).

34.1. Naime, na tom ročištu za glavu raspravu saslušan je vještak financijske struke RG, kao i tužiteljica što znači da se na tom ročištu raspravljalo o glavnoj stvari i da su se izvodili dokazi pa u takvom slučaju tužiteljica ima pravo, sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife trošak u visini od 100 bodova što uz vrijednost boda od 2,00 eura i pripadajući PDV daje ukupni iznos od 250,00 eura.

35. Što se tiče podneska od 13. rujna 2023. nije u pravu tužiteljica kada smatra da joj za taj podnesak pripada trošak u visini od 100 bodova jer iz spisa predmeta proizlazi da u tom podnesku ponavlja do tada već istaknute navode, kao i da je neposredno prije toga podnijela podnesak od 8. rujna 2023. (l.s. 59-61).

36. Konačno, tužiteljici je srazmjerno uspjehu sa žalbom od 54 %, a imajući u vidu vrijednost ožalbenog dijela od 543,31 eura, na ime sastava žalbe priznato 84,38 eura, dok je u preostalom dijelu zahtjev tužiteljice za naknadom parničnog troška na ime sastava žalbe valjalo odbiti kao neosnovan.

37. Slijedom iznesenog valjalo je, na temelju odredbe čl. 368. st. 1., čl. 373. toč. 3. i čl. 380. toč. 2. i 3. ZPP (jer se odluka o troškovima postupka sadržana u presudi smatra rješenjem - čl. 129. st. 5. istog Zakona), odlučiti kao u izreci ove drugostupanjske presude te temeljem odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP odbiti kao neosnovanu žalbu tuženice i potvrditi pobijano prvostupanjsko rješenje.

Zadar, 5. ožujka 2025.

Predsjednica vijeća

Sanja Dujmović