REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-615/2023-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, mr.sc. Dražena Jakovine člana vijeća i suca izvjestitelja, Željka Pajalića člana vijeća, Josipa Turkalja člana vijeća i Jadranke Anić-Matić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja AJ, OIB [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Damir Đegerec, odvjetnik u Virovitici, protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB 18683136487, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-1349/2022-2 od 10. studenoga 2022., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-6859/2015-89 od 9. lipnja 2022., u sjednici održanoj 5. ožujka 2025.

r i j e š i o  j e:

I. Prihvaća se revizija tuženice i ukidaju se presuda Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-1349/2022-2 od 10. studenoga 2022. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-6859/2015-89 od 9. lipnja 2022. u točkama I. i IX., te točka I. i IX. presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-6859/2015-89 od 9. lipnja 2022., te se predmet vraća prvostupanjskom sudu u tom dijelu na ponovno suđenje.

II. O troškovima revizijskog postupka odlučit će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u točki I. naloženo je tuženici isplatiti iznos od 2.384,25 EUR-a/17.964,12 kn sa zakonskim zateznim kamatama kako je to pobliže navedeno u izreci prvostupanjske presude, sve u roku od 15 dana. U točki II. odbijen je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 814,17 EUR-a/6.134,34 kn sa zakonskim zateznim kamatama. U točki III. odbijen je eventualno kumulirani tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 814,17 EUR-a/6.134,34 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 30. prosinca 2013. do isplate. U točki IV. naloženo je tuženici isplatiti bruto iznos od 1.663,06 EUR-a/12.530,34 kn izuzev zakonskih zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza poreza na dohodak sa zakonskim zateznim kamatama kako je to pobliže navedeno u izreci prvostupanjske presude, sve u roku od 15 dana. U točki V. odbijen je zahtjev tužitelja za isplatu bruto iznosa od 648,97 EUR-a/4.889,63 kn sa zakonskim zateznim kamatama . U točki VI. odbijen je eventualno kumulirani zahtjev tužitelja za isplatu bruto iznosa od 648,97 EUR-a/4.889,63 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 30. prosinca 2013. do isplate. U točki VII. odbijen je zahtjev tužitelja za isplatu bruto iznosa od 827,92 EUR-a/6.237,93 kn sa zakonskim zateznim kamatama. U točki VIII. odbijen je eventualno kumulirani tužbeni zahtjev za isplatu bruto iznosa od 827,92 EUR-a/6.237,93 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 30. prosinca 2013. do isplate. U točki IX. naloženo je tuženici naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.560,24 EUR-a/11.755,62 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 9. lipnja 2022. do isplate, sve u roku od 15 dana.

2. Presudom suda drugog stupnja u točki I. odbijene su žalbe parničnih stanaka kao neosnovane i potvrđena je presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-6859/2015-89 od 9. lipnja 2022. U točki II. tužitelju i tuženiku nije dosuđen trošak sastava žalbe.

3. Ovaj sud je rješenjem poslovni broj Revd-465/2023-2 od 8. veljače 2023. dopustio reviziju protiv drugostupanjske presude u odnosu na pitanje:

„Vrši li se isplata naknade putnih troškova od mjesta stanovanja do mjesta obavljanja službe djelatnih vojnih osoba isključivo temeljem upravnog akta (rješenje Ministarstva obrane od 24. veljače 2010. kojim je tužitelju utvrđeno pravo na troškove prijevoza), a bez primjene odredbe članka 2. stavka 5. Pravilnika o naknadama troškova u svezi s obavljanjem službe, selidbenih troškova i troškova zbog odvojenog života od obitelji (Narodne novine, broj 141/04, 22/05)?“

4. Postupajući po navedenom dopuštenju protiv navedene presude tuženica je podnijela reviziju pozivom na odredbu članka 382. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP-a.). Predlaže prihvatiti reviziju i preinačiti pobijanu drugostupanjsku odluku odnosno podredno istu ukinuti i predmet vratiti nižestupanjskom sudu na ponovno odlučivanje. Traži trošak za sastav prijedloga za dopuštenje revizije i za sastav revizije.

5. Odgovor na reviziju nije podnesen.

6. Revizija je osnovana.

7. Povodom revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP-a revizijski sud pobijanu drugostupanjsku presudu ispituje samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena (čl. 391. st. 1. ZPP-a). U reviziji stranka treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi, uz određeno pozivanje na propise i druge izvore prava. Razlozi koji nisu tako obrazloženi neće se uzeti u obzir (čl. 391. st. 2. ZPP-a).

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu (po osnovi troškova prijevoza na posao i s posla) razlike pune cijene mjesečne karte za vlak i iznosa koji mu je tuženica po toj osnovi isplatila, u razdoblju od ožujka 2010. do ožujka 2013.

9. Prvostupanjski sud je utvrdio da je tužitelju rješenjem Ministarstva obrane, Oružanih snaga Republike Hrvatske od 24. veljače 2010. priznato pravo na naknadu troškova prijevoza na posao i s posla prema cijeni mjesečne karte za vlak (a ne u visini izdataka pojedinačne karte javnog prijevoza), a radi se o trošku koji je tužitelj snosio svaki mjesec na relaciji Koprivnečki Bregi-Zagreb i obratno. Stoga nalaze osnovnim zahtjev tužitelj za isplatu razlike cijene mjesečne karte za vlak (od prosinca 2010. do prosinca 2012. 150,04 EUR-a/1.130,50 kn mjesečno, a od siječnja do ožujka 2013. godine 172,54 EUR-a/1.300,00 kn mjesečno) i iznosa koje je tužiteljica isplatila tužitelju po toj osnovi.

10. Polazeći od gore navedenog, nižestupanjski sudovi smatraju da tužitelju pripada pravo naknade troškova prijevoza na posao i s posla u visini mjesečne karte za vlak, sukladno rješenju tuženika od 24. veljače 2010. Stoga mu dosuđuju razliku između cijene mjesečne karte u spornom razdoblju i stvarno isplaćenog iznosa na ime troškova prijevoza.

11. Pri tome sudovi pravilno navode da se sud u parničnom postupku ne može upuštati u ocjenu pravilnosti i zakonitosti takvog rješenja (čl. 12. ZPP-a) te da ono obvezuje i tuženicu kao poslodavca isplaćivati tužitelju naknadu putnih troškova za dolazak na posao i odlazak s posla.

12. U konkretnom slučaju revizija je dopuštena, jer pravno shvaćanje drugostupanjskog suda odstupa od pravnog shvaćanja revizijskog suda izraženog u odluci poslovni broj Revr-339/2018 od 30. lipnja 2020.

13. Prije svega valja reći da je ustaljena praksa revizijskog suda, izražena i u odlukama Revr-249/17-2 od 23. siječnja 2018., Revr-747/17-2 od 17. srpnja 2018., Rev- 4013/2019 od 7. prosinca 2022. i drugima, da je za odlučivanje o pravu djelatne vojne osobe za naknadu troškova prijevoza nadležno tijelo tuženice, da navedeno predstavlja upravnu stvar o kojoj se odlučuje u upravnom postupku te kako doneseni pravomoćni i izvršni akt (konkretno rješenje o naknadi troškova prijevoza na posao i s posla) o naknadi troškova prijevoza u visini mjesečne cijene karte obvezuje upravno tijelo koje ga je donijelo.

14. Pri tome revizijski sud vodi računa o odredbi čl. 14. ZSOSRH koji određuje da o svim pitanjima koja nisu uređena tim zakonom ili propisima donesenim na temelju tog zakona primjenjuju se propisi o državnim službenicima i namještenicima, opći propisi o radu odnosno kolektivni ugovori sklopljeni u skladu s njima, Nadalje, potrebno je voditi računa o odredbi čl. 63. st. 1. Zakona o državnim službenicima („Narodne novine“ br. 92/05, 140/05, 142/06, 77/07, 107/07, 27/08, 34/11, 49/11, i 150/11 - dalje: ZDS-a) kojom je propisano da je za odlučivanje o rasporedu na radno mjesto te drugim pravima i obvezama državnih službenika, kao i prestanku državne službe , upravna stvar. Nadalje, čl. 4. st. 1. Pravilnika propisano je da djelatna vojna osoba zahtjev za osiguranje prijevoza na posao i s posla, odnosno naknadu troškova prijevoza, podnosi zapovjedniku samostalne postrojbe odnosno čelniku ustrojstvene jedinice u koju je raspoređen. Prema odredbi čl. 133. st. 1. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“ br. 43/09) rješenje doneseno u upravnom postupku izvršava se nakon što postane izvršno.

15. Prema tome, budući da je rješenjem nadležnog tijela tuženica tužitelju priznato pravo na naknadu putnih troškova za dolazak na posao i odlazak s posla na relaciji Koprivnečki Bregi-Zagreb i obratno u visini mjesečne karte za vlak prijevoznika HŽ Putnički prijevoz d.o.o. te budući da je to rješenje postalo pravomoćno, to sud u parničnom postupku više se ne može upuštati u ocjenu pravilnosti i zakonitosti takvih rješenja te ista obvezuju i tuženicu kao poslodavca isplaćivati tužitelju naknadu putnih troškova u skladu s takvim rješenjima.

16. Međutim, valjalo je primijeniti i odredbu čl. 2. st. 5. Pravilnika prema kojoj se djelatnoj vojnoj osobi neće isplaćivati naknada troškova prijevoza na posao i s posla za vrijeme bolovanja, godišnjeg odmora , korištenja slobodnih dana i drugih slučajeva kada ne putuje i nema trošak prijevoza na posao i s posla. Pri tome se na „druge slučajeve“ podrazumijevaju situacije u kojima djelatna vojna osoba ne putuje na posao iz razloga koji predstavljaju odstupanje od redovnog, uobičajenog rasporeda obavljanja službe a ne i one dane kada je tužitelj sukladno rasporedu poslodavca obavljalo službu dežurstva, straže, odnosno kada je radio na terenu (identično pravno shvaćanje izraženo je u odluci ovog suda broj Revr-668/17 od 20. ožujka 2018.).

17. Odgovor na postavljeno pitanje glasi:

„Sud je vezan pravomoćnim i konačnim pojedinačnim upravnim aktom koje je donijelo upravno tijelo, a tužitelj ima pravo na naknadu troškova prijevoza na posao i s posla u skladu s rješenjem donesenim od strane tuženice, dakle u visini mjesečne cijene karte. Pri tome je potrebno primijeniti i odredbu čl.2.st.5. Pravilnika o naknadi troškova u vezi s obavljanjem službe, selidbenih troškova i troškova zbog odvojenog života od obitelji („Narodne novine“ br. 141/04, 22/05) prema kojoj poslodavac ima pravo umanjiti isplatu u cijelosti ili djelomično u slučaju kada se radnik nalazi na bolovanju, godišnjem odmoru, odnosno kada koristi slobodne dana, odnosno u drugim slučajevima podrazumijevaju situacije u kojima djelatna vojna osoba ne putuje na posao iz razloga koji predstavljaju odstupanje od redovnog, uobičajenog rasporeda obavljanja službe a ne i one dane kada je tužitelj sukladno rasporedu poslodavca obavljalo službu dežurstva, straže, odnosno kada je radio na terenu.“

18. Iz obrazloženja presuda nižestupanjskih sudova proizlazi da sudovi nisu primijenili čl. 2. st. 5. Pravilnika jer su tužitelju dosudili razliku između mjesečne karte i iznosa koje je tuženik isplatio tužitelju.

19. Prema shvaćanju revizijskog suda navedeno shvaćanje nije pravilno, jer je zbog pogrešnog pravnog pristupa propušteno utvrditi je li tužitelju umanjenje naknade za prijevoz vršeno i za vrijeme kada se isti nalazio na dežurstvu, straži ili na terenu ili je to umanjenje vršeno samo za dane kada djelatna vojna osoba ne putuje i nema trošak prijevoza na posao i s posla. Pri tom nije uopće jasno na koji način je tuženik uopće vršio umanjenje isplate troškova prijevoza. Prema shvaćanju revizijskog suda ako je tužitelj unaprijed kupovao mjesečnu voznu kartu, u tom slučaju tuženica ne bi imala pravo ni na koji način umanjivati trošak prijevoza (tako i Rev-998//2021-2 od 18. travnja 2023.).

20. Slijedom navedenog, valjalo je primjenom odredbe čl. 395. st. 2. ZPP-a prihvatiti reviziju tuženice, ukinuti nižestupanjske presude u pobijanom dijelu te predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

21. U nastavku postupka nižestupanjski sudovi su dužni utvrditi na koji je način tuženica vršila umanjenje isplate troškova prijevoza, je li na način da je odbijala cijenu pojedinačne karte za svaki dan kada tužitelj nije bio na poslu ili je cijenu mjesečne karte podijelila s brojem radnih dana i na taj način vršila umanjenje.

22. Odluka iz točke II. izreke temelji se na odredbi čl. 166. st. 3. ZPP-a.

Zagreb, 5. ožujka 2025.

Predsjednica vijeća:

Renata Šantek