Poslovni broj: Usž-766/2025-3
REPUBLIKA HRVATSKA
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Frankopanska 16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Snježane Horvat-Paliska, predsjednice vijeća, Gordane Marušić Babić i dr. sc. Sanje Otočan, članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice – specijaliste Blaženke Drdić kao zapisničara, u upravnom sporu tužitelja UZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], protiv tuženika Hrvatskog sabora, zastupnika ZZ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], radi šutnje uprave, odlučujući o žalbi tužitelja protiv rješenja Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: Us I-2655/2024-2 od 23. siječnja 2025., na sjednici vijeća održanoj 5. ožujka 2025.
r i j e š i o j e
Žalba se odbija i potvrđuje rješenje Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: Us I-2655/2024-2 od 23. siječnja 2025.
Obrazloženje
1. Pobijanim rješenjem Upravnog suda u Splitu tužba tužitelja odbačena je kao nedopuštena na temelju članka 46. stavka 1. točke 7. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj: 36/24. – dalje: ZUS).
2. Tužitelj je protiv navedenog rješenja podnio žalbu zbog bitne povrede pravila sudskog postupka. Navodi da sud nije dokazao da je tuženik nevladina organizacija, što je odlučno za utvrđenje da li se radi o upravnoj stvari. Pravno shvaćanje izneseno u rješenju smatra proizvoljnom interpretacijom članka 2. stavka 1. Zakona o općem upravnom postupku, te navodi da je sudac donošenjem tog rješenja počinio kazneno djelo opisano u članku 291. stavku 1. Kaznenog zakona. Iznosi mišljenje o nezakonitosti i nepravilnosti ranijih odluka ovoga Suda (rješenje poslovni broj: Usž- 2906/2017-2 od 23. ožujka 2018., presuda poslovni broj: Usoz-152/2022-6 od 28. studenog 2022., rješenje poslovni broj: Usž-1613/2021-2 od 21. svibnja 2021.), kao i shvaćanje ovoga Suda da odluka koju jedinica lokalne samouprave donosi temeljem članka 385. stavka 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj: 91/96. – dalje: ZV) nema karakter upravnog akta. Ističe da mu je onemogućeno razvijanje poduzetničkog potencijala utemeljenog na stručnom znanju odnosno da je tvrtki VIR STAN j.d.o.o. onemogućen ulazak na tržište upravljanja nekretninama po sili zakona. Navodi da bi u slučaju kada bi dobio odgovore tražene od tuženika, svi pravni akti, počevši od zaključka Grada Karlovca od 15. travnja 1997., koji je prvi primijenio članak 385. stavak 1. ZV-a, preko Odluke o proglašenju Zakona o upravljanju i održavanju zgrada od 17. prosinca 2024. ("Narodne novine", broj: 152/24.), do predmetnog rješenja i svih budućih pravnih akata, što uključuje i ugovore sklopljene temeljem Zakona o upravljanju i održavanju zgrada, morali biti oglašeni pravno ništavim temeljem članka 141.c. stavka 4. Ustava Republike Hrvatske i članka 101. stavka 2. Ugovora o funkcioniranju Europske unije ("Sl. C 202/47 od 7. lipnja 2016. – dalje: UFEU) iz razloga štp znatno utječu na trgovinu uslugama među članicama temeljem članka 49. i 56. UFEU. Navodi da temeljem članka 14. stavka 1. Ustava Republike Hrvatske ima Ustavom zajamčeno pravo na svoje mišljenje i pravo na podnošenje predstavke javnopravnom tijelu ili ovlašteniku javnog prava i dobivanje odgovora na predstavku, a da temeljem članka 19. stavka 1. i članka 46. Ustava Republike Hrvatske ima pravo da javnopravna tijela svoje odluke kojima odlučuju o njegovom pravu, pravnom interesu ili obvezi moraju utemeljiti na izvoru objektivnog prava. Poziva se na članak 19. stavak 2. i članak 29. stavak 1. Ustava Republike Hrvatske (zajamčeno pravo na sudsku kontrolu postupanja ili odlučivanja i pravo na pristup sudu). Predlaže da ovaj Sud pobijano rješenje poništi te da mu da odgovor u kojem pravnom postupku jedinica lokalne samouprave primjenjuje članak 385. stavak 1. ZV-a, koju vrstu pravnog akta donosi temeljem te odredbe, koji je pravni lijek i sudska zaštita protiv takvog pravnog akta predviđen, te da li je jedinica lokalne samouprave dužna putem javnog natječaja izabrati poslovni subjekt iz članka 378. stavka 2. ZV-a koji će odrediti za prinudnog upravitelja. Također traži da ovaj Sud pojasni pravni temelj za ovlaštenje odnosno nadležnost za ocjenu suglasnosti sa zakonom općeg pravnog akta koji nije upravni odnosno koji nema upravni karakter.
3. Ispitujući pobijano rješenje sukladno članku 134. stavku 1. u svezi članka 128. stavka 4. ZUS-a, ovaj Sud nalazi da ne postoje razlozi zbog kojih se rješenje žalbom pobija niti razlozi na koje sud pazi po službenoj dužnosti.
4. Prvostupanjski je sud utemeljeno odbacio tužbu kao nedopuštenu, jer u konkretnom slučaju nisu ispunjene procesne pretpostavke za vođenje upravnog spora, te je svoju odluku potpuno i jasno obrazložio, pozivajući se na mjerodavne odredbe ZUS-a i Zakona o općem upravnom postupku ("Narodne novine", broj: 47/09. i 110/21. – dalje: ZUP).
5. Iz spisa predmeta proizlazi da je tužitelj Hrvatskom saboru, i to zastupniku DZ **.**.2024. podnio zahtjev za tumačenje primjene članka 385. stavka 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, a 21. listopada 2024. je podnio prigovor radi neizdavanja obavijesti u propisanom roku u odnosu na podneseni zahtjev, pozivajući se na članak 155. stavak 4. ZUP-a. Iz tužbe podnesene Upravnom sudu u Splitu 11. studenog 2024. razvidno je da je tužitelj istu podnio radi propuštanja tuženika da donese odluku u propisanom roku, navodeći da tuženik nije riješio prigovor u roku iz članka 122. stavka 3. ZUP-a. U tužbi je zahtijevao da sud utvrdi prethodno pitanje, prekine spor i postupi po prijedlogu upravne inspekcije od 29. listopada 2019., koji je Upravni sud u Splitu zaprimio kao zainteresirana strana u sporu pod poslovnim brojem: UsIgr-6/2019, na način da Ministarstvo pravosuđa, uprave i digitalne transformacije u suradnji s ostalim dionicima, uključujući i njega, da pravne odgovore koji su traženi u zahtjevu od 30. rujna 2024. Također je zahtijevao da mu sud dostavi dokaze da je Republika Hrvatska ispunila Međunarodnim ugovorom preuzete obveze utvrđene u točkama 1., 2., 3., 5., 6. i 9. Priloga VII ("Službeni list Europske unije" L 300/89 od 9. studenog 2013.), kao i u utvrđivanje protuustavnog djelovanja tuženika.
6. I prema ocjeni ovoga Suda davanje pravnog mišljenja, odnosno tumačenja primjene odredaba nekog zakona ne predstavlja upravnu stvar u smislu članka 2. ZUP- a, budući da se prema toj odredbi upravnom stvari smatra svaka stvar u kojoj javnopravno tijelo u upravnom postupku rješava o pravima, obvezama ili pravnim interesima fizičke ili pravne osobe ili drugih stranaka neposredno primjenjujući zakone, druge propise i opće akte kojima se uređuje odgovarajuće upravno područje.
7. Imajući u vidu i odredbu članka 3. stavka 1. ZUS-a, kojom je propisano što može biti predmet upravnog spora, prvostupanjski je sud pravilno odbacio tužbu na temelju članka 46. stavka 1. točke 7. ZUS-a, budući da je ista podnesena u stvari koja ne može biti predmet upravnog spora.
8. Odredbom članka 155. stavka 1. ZUP-a propisano je da je javnopravno tijelo dužno obavijestiti zainteresiranu osobu na njezin zahtjev o uvjetima, načinu i postupku ostvarivanja ili zaštite njezinog prava i pravnog interesa u određenoj upravnoj stvari. Prema stavku 4. istog članka ZUP-a, ako javnopravno tijelo u propisanom roku ne izda obavijest, zainteresirana osoba ima pravo izjaviti prigovor. Sukladno članku 122. stavku 3. ZUP-a, na koji se tužitelj u tužbi poziva, o prigovoru odlučuje čelnik tijela u roku od 8 dana od dana izjavljivanja prigovora.
9. Kako iz citirane odredbe članka 155. ZUP-a jasno i nesumnjivo proizlazi obveza javnopravnog tijela za davanje obavijesti samo vezano uz postupke ostvarivanja i uvjete ostvarivanja prava zainteresiranih osoba u određenoj upravnoj stvari, što ne uključuje davanje pravnih mišljenja i tumačenja propisa, odnosno odredaba nekog zakona, ne radi se o postupanju koje može biti predmet ocjene u upravnom sporu.
10. S obzirom na sve izneseno, tužitelj nije mogao niti pokrenuti upravni spor zbog šutnje uprave u konkretnom slučaju zbog nedonošenja odluke o njegovom prigovoru podnesenom zbog toga što mu u konkretnom slučaju državno tijelo, odnosno zastupnik u Hrvatskom saboru nije izdao obavijest u roku od 15 dana od podnošenja zahtjeva u pisanom obliku sukladno članku 155. stavku 2. ZUP-a, imajući u vidu i da zastupnik u Hrvatskom saboru nije javnopravno tijelo u smislu članka 1. ZUP-a, odnosno članka 2. stavka 2. ZUS-a, te da se nije riječ o pojedinačnoj odluci koja može biti predmet ocjene u upravnom sporu. Stoga se ne radi se o situaciji u kojoj bi tužitelju bila osigurana upravnosudska zaštita u slučaju šutnje uprave.
11. Navodi žalbe nisu osnovani niti odlučni, te na donošenje drukčije odluke nisu od utjecaja niti navodi tužitelja kojima osporava zakonitost ranijih pravomoćnih odluka ovoga Suda, te je na temelju članka 135. stavka 1. u svezi članka 128. stavka 4. ZUS- a riješeno kao u izreci.
U Zagrebu, 5. ožujka 2025.
Predsjednica vijeća
Snježana Horvat-Paliska
