Republika Hrvatska
Županijski sud u Varaždinu
Varaždin, Braće Radić 2
Poslovni broj: Gž-508/2024-2
R E P U B L I K A H R V A T S K A
R J E Š E NJ E
Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Dijane Hofer predsjednice vijeća, te Snježane Šaško sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Tanje Novak-Premec članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, OIB: 84397956623, A. Mihanovića 3, Zagreb, zastupanog po punomoćnici KĆ, dipl. iur. (zaposlenici), protiv tuženika CROATIA osiguranje d.d., OIB: 26187994862, Ulica Vatroslava Jagića 33, Zagreb, zastupanog po punomoćniku Mati Kačanu, odvjetniku u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Zlataru, Stalne službe u Zaboku, poslovni broj: P-671/2022-21 od 4. prosinca 2023., u sjednici vijeća održanoj 5. ožujka 2025.,
r i j e š i o j e
I. Prihvaća se žalba tuženika, te se ukida presuda Općinskog suda u Zlataru, Stalne službe u Zaboku, poslovni broj: P-671/2022-21 od 4. prosinca 2023. i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
II. O troškovima žalbenog postupka odlučiti će se u konačnoj odluci.
Obrazloženje
1. Prvostupanjski sud je donio presudu čija izreka glasi:
„I. Nalaže se tuženiku Croatia osiguranje d.d. isplatiti tužitelju Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje svotu od 14.508,65 EUR/109.315,43 kn uz pripadajuću zakonsku zateznu kamatu tekuću od 2. svibnja 2022. do isplate, koja se do 31. prosinca 2022. određuje po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.
II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika Croatia osiguranja d.d. za naknadu troškova postupka.“
2. Navedenu presudu pravovremeno izjavljenom žalbom pobija tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da drugostupanjski sud prihvati žalbu i preinači pobijanu presudu te mu dosudi troškove postupka (uključujući i trošak sastava žalbe), a podredno da pobijanu presudu ukine.
3. U odgovoru na žalbu tužitelj je osporio žalbene navode tuženika i predložio odbiti žalbu kao neosnovanu.
4. Žalba je osnovana.
5. Polazeći od predmeta spora koji se odnosi na zahtjev za naknadu štete u iznosu od 14.508,65 EUR/109.315,43 kn sa zateznom kamatom tekućom od 2. svibnja 2022. do isplate, koji iznos je tužitelj kao obiteljsku mirovinu nakon smrti svog osiguranika ČĆ isplatio njegovoj supruzi RĆ u razdoblju od 1. veljače 2020. do 31. ožujka 2022., a smrt kojeg osiguranika je prouzročio osiguranik tuženika, te utvrđenih činjenica:
- da je pravomoćnom kaznenom presudom Općinskog suda u Donjoj Stubici poslovni broj: K-8/80 od 26. ožujka 1980. utvrđeno da je osiguranik tuženika BĆ proglašen krivim što je 7. listopada 1978. upravljajući teretnim vozilom reg. oznake [registarska oznaka] prouzročio prometnu nezgodu u kojoj je osiguranik tužitelja ČĆ zadobio teške i po život opasne ozljede od kojih je na putu do bolnice preminuo
- da je pravomoćnim rješenjem tužitelja broj: MO-281650 od 19. siječnja 1979., između ostalog i udovici umrlog osiguranika RĆ priznato pravo na obiteljsku mirovinu
- da je osiguranik tužitelja (sada pok.) ČĆ rođen **.**.1939. te bi prema redovitom tijeku stvari 3. listopada 2004. navršio 65 godina života i ispunio zakonske uvjete za odlazak u starosnu mirovinu
- da je tužitelj isplatio RĆ u razdoblju od 1. veljače 2020. do 31. ožujka 2022. obiteljsku mirovinu u ukupnom iznosu od 109.315,43 kn,
te spornog pravnog pitanja o primjeni mjerodavnog prava obzirom da tužitelj zahtjev temelji na odredbama čl. 161. i 164. Zakona o mirovinskom osiguranju (NN 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18, 115/18, 102/19, dalje: ZMO-a), dok tuženik smatra da se njegova odgovornost za naknadu štete procjenjuje primjenom odredbe čl. 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu (NN 151/05, 36/09, 75/09, 76/13, 152/14, dalje: ZOOP-a), pri čemu je sporno i primjenjuju li se propisi koji su bili na snazi u vrijeme štetnog događaja ili propisi koji su na snazi u vrijeme isplate obiteljske mirovine, prvostupanjski sud nakon što je konstatirao da među strankama nije sporna pasivna legitimacija, nastanak štetnog događaja i odgovornost tuženika, izrazio je pravno shvaćanje da se primjenjuje materijalno pravo koje je bilo na snazi u trenutku kada je tužitelju nastala šteta, dakle pravo koje je bilo na snazi u vrijeme isplate svake mjesečne obiteljske mirovine (od 1. veljače 2020. do 31. ožujka 2022.), kao i da se, obzirom predmetna šteta izvorno potječe od prometne nezgode i da je tuženik pasivno legitimiran temeljem sklopljene police osiguranja za teretno vozilo čiji vozač je skrivio prometnu nezgodu, primjenjuje ZOOP koji je važio u vrijeme isplate mirovine.
5.1. Pozivajući se na odredbu čl. 27. ZOOP-a prema kojoj bi tuženik bio u obvezi nadoknaditi tužitelju stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju (stavak 1.), pri čemu se stvarnom štetom smatraju troškovi liječenja i drugi nužni troškovi prema propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe (stavak 2.), dok se razmjerni iznos mirovine određuje prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu (stavak 3.), prvostupanjski sud smatra da je na tuženiku bio teret dokazivanja činjenice da je stvarna šteta koju tužitelj trpi isplatom obiteljske mirovine manja od iznosa kojeg potražuje tužbenim zahtjevom, ističući da iako se tuženik tijekom cijelog postupka pozivao na primjenu odredbe čl. 27. ZOOP-a, financijsko vještačenje radi utvrđenja visine štete da je predložio na okolnost koju ne spominje odredba čl. 27. ZOOP-a, tražeći financijski izračun usporedbom isplaćene obiteljske mirovine i starosne mirovine, a ne usporedbu s invalidskom mirovinom koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu. Stoga da tuženik nije dokazao da bi iznos isplaćene obiteljske mirovine bio manji od iznosa invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu i da zahtijevani iznos ne predstavlja stvarnu štetu koju tužitelj trpi, čime da nije dokazao osnovanost svog prigovora na osnov i visinu tužbenog zahtjeva, kao ni osnovanost prigovora o iskorištenosti svote osiguranja po predmetnoj polici, pa je tužbeni zahtjev prihvaćen.
6. U žalbi tuženik osporava stajalište prvostupanjskog suda da je na njemu bio teret dokazivanja činjenice da je stvarna šteta koju tužitelj trpi isplatom obiteljske mirovine manja od iznosa kojeg tužitelj potražuje tužbenim zahtjevom, navodeći da je teret dokaza osnovanosti i visine zahtjeva na tužitelju. Ukazuje da je na njegov prijedlog provedeno financijsko vještačenje, i to na okolnost utvrđivanja osnove i visine stvarne štete, kao i da se tijekom postupka pozivao na pravno stajalište zauzeto na 26. sjednici Odjela trgovačkih i ostalih sporova Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske održanoj 5. prosinca 2016., koje glasi: „HZMO ima pravo na naknadu stvarne štete od društva za osiguranje na osnovi isplaćene mirovine samo ako je iznos invalidske mirovine veći od iznosa starosne mirovine koju bi isplaćivao svome osiguranika da nije bio štetnog događaja i to za iznos razlike između invalidske i starosne mirovine.“ Ističe da se prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude na isto nije osvrnuo, pa presudu nije moguće ispitati, odnosno počinjena je bitna povreda odredaba parničnog postupka. Također, ističe da je provedenim vještačenjem dokazano da tužitelju ne nastaje stvarna štete, jer je isplaćeni iznos obiteljske mirovine znatno niži od iznosa koji bi tužitelj morao plaćati svome osiguraniku na ime starosne mirovine.
7. Ispitujući presudu u granicama razloga navedenih u žalbi sukladno odredbi čl. 365. st. 1. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14-Odluka USRH, 70/19, 80/22, dalje: ZPP-a), te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud je utvrdio da je u pobijanoj presudi počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, na koju tuženik sadržajno ukazuje u žalbi. Naime, u pobijanoj presudi nema razloga o odlučnim činjenicama zbog pogrešnog pravnog pristupa prvostupanjskog suda.
8. Pri tome, prije svega valja navesti da prvostupanjski sud pravilno navodi da se na konkretni odnos tužitelja i tuženika kao osiguratelja u pogledu utvrđivanja visine i obima obveze tuženika kao osiguratelja primjenjuje materijalno pravo koje regulira konkretan ugovor o osiguranju, i to mjerodavan ZOOP koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete tužitelju, tj. u trenutku kada su izvršene isplate obiteljske mirovine, i to konkretno odredba čl. 27. ZOOP-a koja uređuje „subrogacijske zahtjeve nositelja socijalnog osiguranja“. Takvo pravno shvaćanje izrazio je Vrhovni sud Republike Hrvatske u niz svojih odluka, primjerice Rev-552/22 od 17. svibnja 2022., Rev-66/22 od 1. veljače 2022., Rev-909/2021-3 od 8. rujna 2021. i Rev-203/2023 od 9. svibnja 2023.
8.1. Sukladno odredbi čl. 27. st. 1. ZOOP-a društvo za osiguranje (tuženik) je u obvezi zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog i invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju, a to znači svaku stvarnu štetu koju ti zavodi trpe bez obzira o kojem se osiguranju radi (zdravstvenom, mirovinskom ili invalidskom), ako se radi o obvezi iz okvira djelatnosti tih zavoda za osiguranje i ako je obveza društva za osiguranje u granicama preuzetim u ugovoru o osiguranju između društva za osiguranje i njegovog osiguranika (stvarnog štetnika). Stoga svi izdaci koji su uzročno-posljedično vezani za isplate koje zavodi za socijalno osiguranje isplaćuju svojim osiguranicima na temelju propisa o osiguranju koji reguliraju takva prava, zbog posljedica štete koju je uzrokovao osiguranik društva za osiguranje predstavljaju stvarnu štetu koju je društvo za osiguranje dužno naknaditi zavodu za osiguranje jer je takvim isplatama umanjena imovina zavoda, pa time i predstavlja stvarnu štetu.
9. Vezano za opseg štete, prema odredbi čl. 161. ZMO-a Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete za novčana davanja koja se isplaćuju na teret mirovinskog osiguranja sve dok traje isplata tih davanja i iako su ta davanja osigurana u mirovinskom osiguranju (stavak 1.). Naknada stvarne štete, koju Zavod ima pravo zahtijevati u slučajevima iz toga Zakona, obuhvaća ukupne svote davanja i troškove koji se isplaćuju iz mirovinskog osiguranja, između ostalog novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na mirovinu u punom iznosu (stavak 2. točka 1.).
9.1. Kada se govori o stvarnoj šteti tada se mora imati u vidu da su prihodi mirovinskog osiguranja između ostalog doprinosi za obvezno mirovinsko osiguranje na temelju generacijske solidarnosti čiji su obveznici osiguranici, poslodavci, Republika Hrvatska i drugi obveznici prema propisima koji uređuju doprinose (čl. 151. toč. 1. ZMO-a), dok su rashodi mirovinskog osiguranja, između ostalog, mirovine, novčane naknade i druga primanja iz mirovinskoga osiguranja na temelju stečenih prava (čl. 152. toč. 1. ZMO-a).
9.2. Imajući u vidu navedeno, po redovnom tijeku stvari, da u štetnom događaju za koji je odgovoran tuženik nije uslijedila smrt osiguranika tužitelja, osiguranik bi nastavio raditi i ostvario bi pravo na starosnu mirovinu. Time bi kroz cijelo razdoblje radnog odnosa tužiteljevog osiguranika u korist tužitelja bili uplaćivani doprinosi za obvezno mirovinsko osiguranje čime bi sukladno odredbi čl. 151. st. 1. ZMO-a tužitelj ostvarivao prihod. U konkretnoj situaciji tužitelj je ostvario prihod uplatama doprinosa obveznog mirovinskog osiguranja samo do smrti svog osiguranika, dok su daljnje uplate, potrebne za ostvarenje uvjeta za starosnu mirovinu izostale, krivnjom osiguranika tuženika, dakle samog tuženika.
9.3. Prema ocjeni ovog suda, u takvoj situaciji stvarnu štetu koju tužitelj trpi isplatama obiteljske mirovine nakon pretpostavljenog stjecanja prava na starosnu mirovinu njegovog osiguranika, predstavlja razlika između isplaćene obiteljske mirovine i razmjernog dijela starosne mirovine koju bi po redovnom tijeku stvari ostvario osiguranik tužitelja, a koji razmjer ovisi o duljini staža osiguranja do smrti osiguranika tužitelja i duljini razdoblja u kojem je do pretpostavljenog stjecanja prava na starosnu mirovinu uplata doprinosa izostala (tako i VSRH broj Rev-1235/2021-2 od 22. veljače 2022. i Rev-203/2023-2 od 9. svibnja 2023.).
10. Usprkos tome što je tijekom postupka provedeno financijsko vještačenje, zbog pogrešnog pravnog pristupa prvostupanjskog suda - da je u konkretnom slučaju relevantno je li iznos isplaćene obiteljske mirovine manji od iznos invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu - u pobijanoj presudi nema razloga o odlučnim činjenicama, to je ne upuštajući se u ocjenu ostalih žalbenih navoda tuženika, temeljem odredbe čl. 369. st. 1. ZPP-a valjalo prihvatiti žalbu, ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, koji će u ponovnom postupku otkloniti uočenu bitnu povredu odredaba parničnog postupka, te utvrditi sve odlučne činjenice na koje je ukazano u prethodnom dijelu obrazloženja, pri čemu će se u svrhu utvrđenja stvarne štete rukovoditi pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženim u rješenjima broj: Rev-1235/2021-2 od 22. veljače 2022. i Rev-203/2023-2 od 9. svibnja 2023., a glede tereta dokazivanja, koje je sporno i u ovom stadiju postupka, pravnim stajalištem VSRH izraženim u presudama Rev-4176/2019-2 od 10. listopada 2023. i Rev-1055/2021-2 od 5. ožujka 2024. U novoj odluci kojom će ponovo odlučiti o osnovanosti tužbenog zahtjeva, prvostupanjski sud je dužan iznijeti sve razloge o odlučnim činjenicama, te će tom odlukom ujedno odlučiti i o cjelokupnim troškovima postupka (čl. 166. st. 3. ZPP-a).
Varaždin, 5. ožujka 2025.
Predsjednica vijeća
Dijana Hofer
