REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev-1497/2024-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Pajalića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, mr. sc. Igora Periše člana vijeća, Jadranke Anić-Matić članice vijeća i Josipa Turkalja člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Sveučilišta u Zagrebu, Prirodoslovno-matematički fakultet, Zagreb, Horvatovac 102a, OIB: 28163265527, kojeg zastupa punomoćnica Iva Soldo, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženice Republike Hrvatske-Ministarstva znanosti i obrazovanja, Zagreb, Donje Svetice 38, OIB: 49508397045, koju zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Zagrebu, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 527/2024-2 od 12. veljače 2024., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-156/2023 od 19. prosinca 2023., u sjednici održanoj 5. ožujka 2025.,
p r e s u d i o j e:
I. Revizija tuženice odbija se kao neosnovana.
II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška odgovora na reviziju kao neosnovan.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženici platiti tužitelju iznos od 2.296,10 EUR /17.299,95 kuna sa zateznim kamatama od 7. rujna 2021. do isplate (točka I. izreke), naloženo je tuženici naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu 766,65 EUR/5.776,32 kune (točka II. izreke), dok je zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu 198,62 EUR/1.496,50 kuna odbijen kao neosnovan (točka III. izreke) te je odbijen zahtjev tuženice za naknadu troškova parničnog postupka kao neosnovan (točka IV. izreke).
2. Drugostupanjskom presudom je žalba tuženice odbijena kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda u dijelu pod točkama I. i II. izreke (točka I. izreke), prvostupanjska presuda je preinačena u dijelu pod točkom III. izreke na način da je tuženici naloženo naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 99,54 EUR (točka II. izreke), tuženici je naloženo naknaditi tužitelju troškove žalbenog postupka u iznosu od 100,00 EUR (točka III. izreke) te je odbijen kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troška za sastavljanje odgovora na žalbu u iznosu 234,70 EUR (točka IV. izreke).
3. Ovaj sud je rješenjem broj Revd-1839/2024-3 od 3. rujna 2024. dopustio tuženici podnošenje revizije protiv drugostupanjske presude zbog pravnih pitanja:
„Da li prava i obveze stečena za vrijeme važenja određenog Kolektivnog ugovora kojim su stranke potpisnice vezane, prestaju u trenutku prestanka važenja predmetnog kolektivnog ugovora i to samo uslijed prestanka važenja kolektivnog ugovora kao posljedica otkaza ugovora?“
„Obvezuje li kolektivni ugovor stranku koja je zakonito otkazala ugovor na periodične radnje čija je činidba predviđena kolektivnim ugovorom i to za period nakon otkaza Kolektivnog ugovora?“.
4. Postupajući po navedenom dopuštenju, tuženica je podnijela reviziju pozivom na odredbu čl. 382. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP), zbog pravnih pitanja u odnosu na koje je dopuštena. Predložila je ovom sudu preinačiti pobijanu presudu i odbiti tužbeni zahtjev.
5. U odgovoru na reviziju, tužitelj je predložio odbiti reviziju kao neosnovanu i naložiti tuženici da tužitelju naknadi sastav odgovora na reviziju.
6. Revizija je neosnovana.
7. U povodu revizije Vrhovni sud Republike Hrvatske ispituje pobijanu presudu ispituje samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja iz čl. 385.a ZPP zbog kojeg je dopuštena (čl. 391. st. 3. ZPP).
8. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za naknadu štete, jer je tužitelj prema čl. 48. Kolektivnog ugovoru za znanost i visoko obrazovanje („Narodne novine“, broj 101/02, 81/03, 203/03, 28/06, 11/08, 46/08, 93/08, 2/09 i 142/10 - dalje: Kolektivni ugovor) bio dužan kao poslodavac isplatiti svom radniku TC naknadu za rad na radnom mjestu s posebnim uvjetima rada te na poslovima s izvorima opasnosti, za ispunjenje koje obveze tuženica nije osigurala tj. nije isplatila tužitelju sredstva sukladno odredbama Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju („Narodne novine“, broj 123/03, 198/03, 105/04,174/04, 2/07, 46/07, 45/09, 45/09, 63/11 i 94/13 - dalje: ZZDVO).
9. Presudom Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-806/19 od 13. prosinca 2019., koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Zagrebu broj Gž R 453/2020-2 od 22. rujna 2020., tužitelju je naloženo platiti svom radniku TC iznos 7.433,36 kuna uvećan za zatezne kamate na pojedinačno navedene iznose glavnice te daljnji iznos 6.652,50 kuna na ime naknade parničnog troška također uvećan za zatezne kamate. Ta je tražbina (sveukupno 17.299,95 kuna) 6. rujna 2021. prisilnim putem ustegnuta s tužiteljevog računa, čime je tužiteljev radnik naplatio svoje potraživanje.
10. Drugostupanjski sud u pobijanoj odluci polazi od toga da je člankom 107. st. 1. t. 2. ZZDVO propisano da se visoka učilišta, među koje spadaju i sveučilišta te fakulteti kao njegove sastavnice (čl. 48. st. 1. i st. 2. ZZDVO), financiraju iz Državnog proračuna, dok je čl. 109. st. 3. ZZDVO propisano da se sredstva iz Državnog proračuna namijenjena sveučilištima, veleučilištima i visokim školama doznačuju kao ukupni iznos za njihov rad, a oni ih svojim proračunom raspoređuju na pojedine troškovne stavke. Sud dalje obrazlaže da je, s obzirom na to da je tuženica (odnosno Vlada Republike Hrvatske) s Nezavisnim sindikatom znanosti i visokog obrazovanja sklopila Kolektivni ugovor kojim je ugovoreno da zaposlenici koji rade u posebnim uvjetima imaju pravo na dodatak, tuženica je sukladno svojim zakonskim obvezama iz čl. 107. st. 1. t. 2. i čl. 109. st. 1. i st. 3. ZZDVO trebala tužitelju doznačiti novčana sredstva potrebna za isplatu dodatka tužiteljevu radniku, što nije izvršila. Taj je propust rezultirao neisplatom plaće po Kolektivnom ugovoru radniku tužitelja, pa je taj radnik svoje pravo realizirao u parničnom, kasnije postupku prisilne naplate protiv ovdje tužitelja, koji iznos predstavlja štetu za tužitelja u smislu odredbe čl. 1045. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08 i 125/11 - dalje: ZOO) i čl. 1046. ZOO, koju mu je tuženica, kako ocjenjuju nižestupanjski sudovi, dužna nadoknaditi.
11. Tijekom postupka, kao i u podnesenoj reviziji, tuženica je isticala da je Kolektivni ugovor za znanost i visoko obrazovanje kojeg je Vlada Republike Hrvatske sklopila 22. listopada 2010. s Nezavisnim sindikatom znanosti i visokog obrazovanja otkazan Odlukom Vlade od 27. prosinca 2013., te da stoga nije ni postojala obveza tuženice da u proračunu osigura sredstva za isplatu dodatka na plaću tužiteljevim radnicima za rad na radnom mjestu s posebnim uvjetima i poslovima s izvorima povećane opasnosti.
12. Zakonitost Odluke Vlade Republike Hrvatske o otkazu Kolektivnog ugovora za znanost i visoko obrazovanje od 27. prosinca 2013. bila je predmet sudskog spora između Nezavisnog sindikata znanosti i visokog obrazovanja i tuženice Republike Hrvatske. Presudom Općinskog radnog suda u Zagrebu broj Pr-8589/14-47 od 29. siječnja 2018. utvrđeno da je Odluka Vlade Republike Hrvatske o otkazivanju Kolektivnog ugovora za znanost i visoko obrazovanje od 22. listopada 2010. nezakonita i nedopuštena te da se smatra da takva odluka nije niti donesena, odnosno nije proizvela pravni učinak, što je potvrđeno presudom Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-R-700/2018 od 4. prosinca 2018. Međutim, rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2670/2019 od 25. svibnja 2021. ukinute su presuda Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-R-700/2018 od 4. prosinca 2018. i presuda Općinskog radnog suda broj Pr-8589/14-47 od 29. siječnja 2018. te je predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovan postupak.
13. Nižestupanjski sudovi pravilno obrazlažu da činjenica ukidanja presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-R-700/2018 od 4. prosinca 2018., odnosno presude Općinskog radnog suda u Zagrebu broj Pr-8589/14-47 od 29. siječnja 2018. nije od značaja za ovaj postupak iz razloga što u vrijeme kad je pravomoćnom presudom radniku tužitelja TC dosuđena naknada za rad na radnom mjestu s posebnim uvjetima rada, navedena presuda kojom je bilo utvrđeno da je otkaz Kolektivnog ugovora nezakonit bila je na snazi, te je tužitelju u parničnom postupku naloženo da svom radniku plati naknadu, koja je potom radniku na temelju pravomoćne presude i isplaćena prisilnim putem.
14. Time što je tuženica sa Sindikatom sklopila Kolektivni ugovor kojim je radniku tužitelja priznala pravo na dodatak za posebne uvjete rada, koji obvezuje tužitelja kao poslodavca koji je dužan radniku ispuniti sva prava utvrđena zakonom, drugim propisima (među koje ulazi i Kolektivni ugovor), a pri tome nije tužitelju u ispunjenju obveze iz čl. 107. ZZDVO doznačila sredstva potrebna za financiranje i te obveze tužitelja, tuženica je - propuštajući ispuniti svoju obvezu osigurati tužitelju sredstva potrebna da bi tužitelj ispunio svoju zakonsku obvezu prema svom radniku koju je on i ispunio iz postojećih sredstva kojima raspolaže - počinila štetnu radnju kojom je tužitelju umanjena njegova imovina za isplaćeni iznos pa je tuženica stoga dužna taj iznos naknaditi tužitelju.
15. U odnosu na pravna pitanja naznačena u reviziji tuženice, valja reći da prema pravnom shvaćanju ovoga suda, prava stečena za vrijeme važenja određenog kolektivnog ugovora prestaju u trenutku prestanka važenja predmetnog kolektivnog ugovora, međutim sudovi su u obvezi primjenjivati odredbe kolektivnog ugovora za vrijeme njegovog važenja (tako i Rev-200/2021 od 25. svibnja 2021.).
16. Budući da je predmetni Kolektivni ugovor bio na snazi (jer je bilo pravomoćno utvrđeno da je njegov otkaz nezakonit) u vrijeme kad je radniku tužitelja sukladno odredbama tog Kolektivnog ugovora bio dosuđen iznos dodatka za posebne uvjete rada, koji mu je potom i (prisilnim putem) isplaćen na teret sredstava tužitelja iako je tuženica bila obvezna tužitelju doznačiti novčana sredstva potrebna za isplatu dodatka što nije učinila, takvim postupanjem tuženice ostvarene su pretpostavke za nastanak odnosa odgovornosti za štetu u smislu odredbe čl. 1045. st. 1. ZOO i čl. 1046. ZOO.
17. Obzirom da ovaj sud nije našao postojanje revizijskog razloga pogrešne primjene materijalnog prava na koji se odnose postavljena pitanja, valjalo je na temelju odredbe čl. 391. st. 6. ZPP reviziju odbiti kao neosnovanu.
18. Sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj („Narodne novine“, broj 57/22 i 88/22 - dalje: Zakon o uvođenju eura) nužno je prilagoditi sudske odluke vezano uz uvođenje eura kao službene valute (čl. 43. i čl. 48. Zakona o uvođenju eura), te uz primjenu fiksnog tečaja konverzije 7,53450, preračunati u eure sukladno općim pravilima za preračunavanje i zaokruživanje iz odredbe čl. 14. Zakona o uvođenju eura.
19. Zahtjev tužitelja za naknadu troška odgovora na reviziju je odbijen kao neosnovan, jer je ocijenjeno da ta radnja u postupku nije bila potrebna u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP.
Zagreb, 5. ožujka 2025.
Predsjednik vijeća:
Željko Pajalić
