Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž-432/2024-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci u vijeću sastavljenom od sutkinja Branke Ježek Mjedenjak predsjednice vijeća, Lidije Oštarić Pogarčić sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Nataše Peršić Brleković članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja HP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Lidiji Horvat odvjetnici iz Zagreba, protiv tuženika Republika Hrvatska, OIB: 52634238587, zastupanog po Općinskom državnom odvjetništvu u Koprivnica, radi naknade štete, rješavajući žalbe stranaka podnesene protiv presude Općinskog suda u Koprivnici, poslovni broj Pn-7/2019-34 od 15. ožujka 2021., u sjednici vijeća održanoj 5. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

I Uvaženjem žalbe tužitelja preinačuje se presuda Općinskog suda u Koprivnici poslovni broj Pn-7/2019-34 od 15. ožujka 2021.u točki II izreke i sudi:

Nalaže se tuženiku Republici Hrvatskoj tužitelju HP na ime naknade štete isplatiti daljnji iznos od 2.834,20 eur/ 21.354,26 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 11. veljače 2014. do isplate te mu nadoknaditi ina ime troškova postupka iznos od 1.523,87 eur/11.481,60 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 15. ožujka 2021. do isplate u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev odbija.

II Odbijaju se zahtjevi stranaka na naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Citiranom presudom u točki I izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 3.600,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 11. veljače 2014. do isplate, po stopi kako je to navedeno u presudi, u roku od 15 dana, dok je točkom II izreke zahtjev tužitelja u preostalom dijelu, za iznos od 26.400,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom odbijen.

2. Točkom III izreke naloženo je tužitelju naknaditi tuženiku troškove postupka u iznosu od 6.080,00 kn.

3. Protiv navedene presude stranke su podnijele žalbu u dijelu u kojem nisu uspjele u sporu (tužitelj protiv točke II i III izreke, a tuženik protiv točke I izreke) pozivajući se na sve zakonske žalbene razloge iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19 – dalje: ZPP). Predlažu da se uvaženjem žalbi pobijana presuda preinači sukladno njihovim žalbenim navodima, podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

4. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

5. Žalba tužitelja je djelomično osnovana, dok žalba tuženika nije osnovana.

6. O žalbama protiv navedene presude bilo je odlučeno presudom ovoga suda poslovni broj Gž-1120/2021-5 od 14. travnja 2022. kojom su u točki I izreke odbijene žalbe stranaka i prvostupanjska presuda potvrđena u točki I i II izreke, dok je točkom II prvostupanjska presuda preinačena u točki III izreke i tuženiku naloženo naknaditi tužitelju trošak u iznosu od 1.656,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 16. ožujka 2021. do isplate. Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III- 2196/2023 od 13. srpnja 2023. ukinuta je odluka ovoga suda u točki I izreke u dijelu kojim je odbijena žalba tužitelja (protiv točke II izreke prvostupanjske presude) i predmet vraćen u tom dijelu ovom sudu na ponovni postupak.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti uslijed neprimjerenih uvjeta smješta tijekom istražnog zatvora i izdržavanja kazne u Zatvoru u Varaždinu, u razdoblju od 1. prosinca 2012. do 1. kolovoza 2013.

8. Sud prvog stupnja na temelju rezultata provedenog dokaznog postupka utvrđuje:

- tužitelj je u Zatvoru u Varaždinu izdržavao kaznu tako da je u sobi broj 7 boravio u razdoblju od 3. prosinca 2012. do 4. siječnja 2013. koja je površine 20,67 m2 od čega na sanitarni čvor otpada 3,55 m2 sa još 4-6 zatvorenika, zatim u sobi broj 5, od 5. siječnja 2013. do 13. ožujka 2013. koja je površine 22,78 m2 od čega na sanitarni čvor otpada 3,89 m2 sa još 5-8 zatvorenika, u sobi broj 9 u razdoblju od 14. ožujka 2013. do 8. lipnja 2013. koja je površine 30,31 m2 od čega na sanitarni čvor otpada 3,55 m2 sa još 8-10 zatvorenika, sobi broj 2 u razdoblju od 9. lipnja 2013. do 13. lipnja 2013. površine 22,35 m2 od čega na sanitarni čvor otpada 3,67 m2 sa još 5 zatvorenika, sobi broj 18 u razdoblju od 14. - 16. lipnja 2013. površine 18,56 m2 od čega na sanitarni čvor otpada 2,21 m2 sa još 5 zatvorenika, sobi broj 7 u razdoblju od 17. lipnja 2013. do 31. srpnja 2013. odnosno do prestanka izdržavanja kazne, površine 20,67 m2 od čega na sanitarni čvor otpada 3,55 m2, sa još 3-5 zatvorenika,

- sve navedene sobe bile su opremljene sanitarnim čvorom sa kabinom za tuširanje uz toplu i hladnu vodu te tekućom pitkom vodom,

- sobe su opremljene određenim brojem kreveta ovisno o broju zatvorenika kao i ormarićima radi smještaja osobnih stvari zatvorenika te stolom, klupom i stolicama,

- tužitelj kao i ostali zatvorenici boravio je u tim sobama 22 sata dnevno s time da je bila omogućena dnevna šetnja od 2 sata u zatvorskom dvorištu,

- objekt Zatvora nema zajedničku blagovaonicu za zatvorenike pa neovisno o njihovom statusu dnevne obroke konzumiraju u zatvoreničkim sobama,

- prehrana je bila osigurana kroz tri obroka dnevno sa ukupno 3000 kalorija,

- objekt Zatvora nema prostorija za sportske aktivnosti zatvorenika,

- tužitelju je za vrijeme izdržavanja kazne pružena liječnička pomoć i to oftalmologa zbog suzenja očiju, zatim stomatologa jer je došlo do oštećenja zuba, obrađen je na očnom odjelu Opće bolnice Varaždin, te pregled kod psihijatra kada je utvrđen poremećaj prilagodbe i određena odgovarajuća terapija te tablete za spavanje,

- tužitelj se obratio sucu izvršenja Županijskog suda u Varaždinu, te je njegov zahtjev prihvaćen jer da je prikraćen u pravu na odgovarajući smještaj i naloženo da mu se osigura smještaj u spavaonici u kojoj će u odnosu na njega biti najmanja 4 m2 i 10 m3 prostora,

9. Iz opisanih utvrđenja cijeneći iskaze saslušanih svjedoka i tužitelja sud prvog stupnja u bitnom zaključuje da su tijekom boravka tužitelja u Zatvoru u Varaždinu bili osigurani uvjeti propisani Zakonom o izvršavanju kazne zatvora ("Narodne novine" broj 128/99, 55/00, 59/00 – ispravak, 129/00, 59/01, 67/01- ispravak 11/02 – ispravak, 190/03-pročišćeni tekst, 76/07, 27/08, 83/09, 18/11, 48/11-Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 125/11-Kazneni zakon, 56/13 i 150/13 - dalje: ZIKZ) jer proizlazi da je na raspolaganju imao sredstva za održavanje čistoće zatvorske sobe koju su obavezni održavati zatvorenici i za što im je bilo osigurano potrebno vrijeme, da je imao na raspolaganju pitku hladnu i toplu vodu tijekom čitavog vremena, mogućnost tuširanja, da je imao pristup sanitarnom čvoru odvojenom od ostatka prostora, radi provjetravanja sobe bilo je moguće otvaranje prozora, imao je adekvatnu liječničku pomoć jer se mogao uvijek obratiti liječniku, što mu je i pruženo omogućavanjem specijalističkih pregleda (stomatologa, psihijatra i oftalmologa), da je imao mogućnost svakodnevne šetnje zatvorskim dvorištem radi boravka na svježem zraku, podizanja knjiga iz biblioteke radi informiranja, gledanje TV-a i ostalo.

10. Međutim, u pretežnom dijelu vremena boravka na izdržavanju kazne smješten je u sobama, sa većim brojem zatvorenika tako da mu nije bilo osigurano najmanje 4 m2 ili 10 m3 prostora, kako je to propisano čl. 74. st. 3. ZIKZ-a, da su sobe osigurane sanitarnim čvorom i tušem koji je prostor odvojen betonskim zidom od preostalog dijela prostorije u kojem zatvorenici borave, ali da su uglavnom zbog nedostatka prostora za bavljenje sportskih i slobodnim aktivnostima tužitelj kao i ostali zatvorenici svedeni na korištenje isključivo tog prostora kroz cjelokupno razdoblje, osim kada dva sata dnevno provode u šetnji.

11. Iz navedenog sud prvog stupnja zaključuje da su sobe u kojima je tužitelj boravio bile prenapučene, da je u određenom razdoblju neki od zatvorenika spavao na madracu koji je bio smješten na pod pa da u tom dijelu nisu bili ispunjeni uvjeti iz odredbe čl. 74. ZIKZ-a u odnosu na površinu spavaonice zatvorenika. Taj nedostatak da nije ublažen ostalim kompenzatornim sredstvima jer da je samo tijekom jednog dijela boravka tužitelj mogao određeno vrijeme provoditi i na hodniku kada je mogao komunicirati sa ostalim zatvorenicima, odnosno kada je bio osiguran smještaj u sobi od minimalno 4 m2 i 10 m3 (od 13. lipnja 2013. do prestanka izdržavanja kazne).

12. Smatra da je s obzirom na navedeno došlo do ponižavajućeg i nečovječnog postupanja prema tužitelju što je utjecalo na ukupnu kvalitetu njegova života za vrijeme boravka u zatvoru. Takvo ponašanje da je protivno odredbama čl. 3. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda a što je kod istog za vrijeme takvih uvjeta moglo i moralo uzrokovati duševne boli zbog povrede prava osobnosti. Stoga sud prvog stupnja cijeneći navedeno primjenom odredbe čl. 1100. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 – dalje: ZOO) utvrđuje da bi tužitelju pripadala pravična novčana naknada zbog povrede prava osobnosti u iznosu od 3.600,00 kn, dok u preostalom dijelu zahtjev odbija kao neosnovan. Primjenom odredbe čl. 1103. ZOO-a obvezuje tuženika isplatiti mu na navedeni iznos i zakonske zatezne kamate od podnošenja odštetnog zahtjeva do isplate, dok o troškovima postupka odlučuje primjenom odredbe čl. 154. st. 2. ZPP-a.

13. Donošenjem pobijane presude nije počinjenja niti jedna od bitnih procesnih povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a, pa niti ona iz točke 11. citirane odredbe ZPP-a, na koju se stranke neosnovano pozivaju u žalbi jer presuda nije nerazumljiva, u istoj su izneseni jasni i neproturječni razlozi o odlučnim činjenicama, koji ne proturječe stanju u spisu tako da je presudu moguće valjano ispitati.

14. I u vazi žalbenog postupka prijeporna je pravna osnova zahtjeva tužitelj jer tuženik ustaje kod tvrdnje da su ti uvjeti bili adekvatni i primjerni tako da tužitelju ne pripada pravo na isplatu pravične novčane naknade zbog povrede prava osobnosti, dok tužitelj tvrdi da je s obzirom na opisana utvrđenja dosuđeni iznos prenisko odmjeren jer da se radilo o takvim uvjetima uslijed kojih bi mu pripadalo pravo na isplatu cjelokupnog utuženog iznosa.

15. Naime, prema odredbi čl. 3. st. 1., čl. 14. i čl. 74. ZIKZI-a, odredbi čl. 23. i 25. Ustava Republike Hrvatske te čl. 3. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, država je dužna osigurati osobi lišenoj slobode uvjete koji odgovaraju poštivanju njezinog ljudskog dostojanstva na način da se uvjetima i metodama izvršavanja kazne zatvore ne podvrgavaju trpljenju i nedaćama intenziteta koji premašuju neizbježnu razinu trpljenja povezanu s lišenjem slobode. Neprijeporno je da tuženik nije osigurao tužitelju smještaj u odnosu na veličinu sobe kako je to propisano odredbom čl. 74. st. 3. citiranog Zakona.

16. Utvrđena ograničenost prostora u zatvorskim sobama u kojima je tužitelj boravio za vrijeme većeg dijela izdržavanja kazne, sama za sebe ne predstavlja osnovu za prihvaćanje tužbenog zahtjeva, ukoliko bi se utvrdilo da je tužitelju omogućena sloboda kretanja tijekom dana izvan prostora zatvorske sobe, da je npr. imao mogućnost obavljanja rada i različitih sportskih i drugih aktivnosti izvan zatvorske sobe, pa je utoliko bilo potrebno utvrditi ukupnu kvalitetu života tužitelja za vrijeme boravka u zatvoru.

17. Naime, nedostatak veličine prostora može se ublažiti ostalim kompenzatornim sredstvima. Iz utvrđenja suda prvog stupnja proizlazi da je tužitelj mogao boraviti dnevno dva sata u šetnji zatvorskim dvorištem, ali da u istom nije bilo posebnih sadržaja, da nije postojala mogućnost bavljenja sportskim aktivnostima u preostalo vrijeme, da zatvor ne raspolaže blagovaonicom ili drugim zajedničkim prostorijama u kojima bi mogao komunicirati sa ostalim zatvorenicima, da je imao mogućnost posuditi knjige radi čitanja, gledati TV radi informiranja, da je imao mogućnost obratiti se liječniku i da mu je takva pomoć pružena uvijek kada je to tražio. Međutim, da mu je tek u kraćem periodu, nakon što je zatražio sudsku zaštitu omogućen boravak u sobi odgovarajuće veličine te imao mogućnost boravka na hodniku radi druženja sa ostalim zatvorenicima.

18. Os novano žalbenim navodima tužitelj ističe da je u primjeni odredbi čl. 19. i čl. 1100. ZOO-a s osnove povrede prava osobnosti u razdoblju od 1. prosinca 2012. do 1. kolovoza 2013. dosuđena naknada štete u preniskom iznosu.

19. Ustavni sud je u navedenoj odluci ukazao da je u razmatranju dostatnosti i primjerenosti dosuđenog iznosa zadovoljštine, potrebno napraviti raščlambu sudske praksea ESLJP-a te uzeti u obzir iznose zadovoljština koje je zbog povrede zabrane zlostavljanja propisane čl. 3. Konvencije u činjenično i pravno sličnim predmetima dosudio ESLJP, uzimajući u obzir i specifične okolnosti svakog pojedinog predmeta (Ulemek protiv Hrvatske, br. 21613/16, presuda od 31. listopada 2019.; Muršić protiv Hrvatske, br. 7334/13, presuda od 20. listopada 2016.; Lonić protiv Hrvatske, br. 8067/12, presuda od **.**.2014. H proti Hrvatske, br. 49268/10, presuda od 6. studenoga 2012.; Pilčić protiv Hrvatske, broj 3313806, presuda od 17. siječnja 2008.; Testa protiv Hrvatske, br. 20877/04, presuda od 12. srpnja 2007.; Cenbauer protiv Hrvatske, br. 73786/01, presuda od 9. ožujka 2006.). Osim toga, da iznosi naknada koje dosuđuju domaći sudovi mogu biti niži od onih koje uobičajeno dosuđuje ELJSP, ali samo pod uvjetom da nisu nerazumni u usporedbi s naknadama koje je ELJSP dosudio u predmetima u kojima je riječ o istovjetnim ili sličnim situacijama (Cocchiarella protiv Italije).

20. Činjenica da je tužitelj boravio u prostorijama koje su imale prozor i time adekvatan dotok dnevne svjetlosti, da se prozor mogao otvoriti i na taj način osigurati dotok svježeg zraka, da je imao svaki dan pravo na šetnju po dva sata, da mu je bilo omogućeno korištenje zatvorske knjižnice, da je bila osigurana liječnička skrb te prehrana, ne daje osnove za zaključak da je smanjenje prostora u kojem je tužitelj boravio za vrijeme izdržavanja kazne zatvora bio popraćen dovoljnom slobodom kretanja i prikladnim aktivnostima izvan sobe, što tuženik nije dokazao. U prilog tome govori i činjenica da je tuženik tijekom postupka isticao da je uzrok tome prenapučenost zatvora, što bi ukazivalo na suprotno, odnosno na ograničavanje slobode kretanja.

21. Obveza je Republike Hrvatske da osobama koje lišava slobode i koje smješta u ustanove zatvorskog sustava osigura da za vrijeme njihova boravka ne budu izloženi nečovječnosti i nehumanim uvjetima, što u konkretnom slučaju nije osigurano.

22. Boravak tužitelja u neodgovarajućim sobama nije trajao ni kratko ni privremeno, već je bio pravilo i ponavljao se kroz gotovo cijelo vrijeme boravka u zatvoru. Tužitelj je dug vremenski period (207 dana) proveo u sobama u kojima zatvorsku kaznu nije mogao izdržavati u uvjetima smještaja koji su propisani, a taj nedostatak nije otklonjen dovoljnom slobodom kretanja i prikladnim aktivnostima izvan sobe.

23. Iz svega navedenog, suprotno žalbenim navodima tuženika, proizlazi da je pravilno sud prvog stupnja zaključio da je tužitelju povrijeđeno pravo osobnosti, ali mu nije dosudio primjeren iznos pravične novčane naknade. Pri odlučivanju o visini naknade treba voditi računa, osim o činjenici smanjenja potrebnog prostora, da je tužitelj boravio u sobi u kojoj je imao na raspolaganju manje od 3,00 m2 u razdoblju od 207 dana, što se smatra duljim razdobljem, kao i činjenici da je po zahtjevu tužitelja pravomoćnim rješenjem Županijskog suda u Varaždinu utvrđena nezakonitost postupanja tuženika u primjeni odredbe čl. 74. st. 2. ZIKZ-a, i da tuženik nije uspio dokazati da je manjak prostora u kojem je boravio tužitelj za vrijeme izvršavanja kazne zatvora bio stvarno nadoknađen na neki drugi način. Stoga, po ocjeni ovog suda utvrđena duljina boravka u prostorijama neodgovarajuće kvadrature predstavlja samo po sebi povredu konvencijskog prava, slijedom čega je sud prvog stupnja pravilno zaključio da je tužitelj tijekom boravka u zatvoru bio podvrgnut trpljenju i poniženju takvog intenziteta koji prelazi stupanj trpljenja i poniženja koji je u takvim slučajevima neizbježan i povezan sa legitimnim lišenjem slobode, što predstavlja povredu dostojanstva u mjeri koja opravdava dosudu pravične novčane naknade.

24. Pri tome treba imati u vidu da je Europski sud za ljudska prava u predmetu Huber protiv Republike Hrvatske ponovio utvrđenja iz predmeta Muršić protiv Republike Hrvatske i predmeta Č protiv Republike Hrvatske «…, a prema kojem do čvrste pretpostavke povrede čl. 3. dolazi kada je površina osobnog prostora koji je na raspolaganju osobi koja izdržava zatvorsku kaznu manja od 3 m2, a koje pretpostavke se može pobiti samo ako su određeni čimbenici kumulativno ispunjeni, ako su smanjenja potrebnog najmanjeg osobnog prostora od 3 m2 kratka, povremena i minimalna…».

25. Tužitelj je počinjenjem kaznenog djela uzrokovao svoj boravak u zatvoru, ali nije utjecao na uvjete smještaja koje mora osigurati tuženik na način propisan ZIKZ, odnosno na način da se ne povređuju prava zatvorenika propisana Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

26. Prema tome, kako je u konkretnom slučaju trpljenje i poniženje povezano s izvršavanjem mjere istražnog zatvora i izdržavanjem kazne zatvora u Zatvoru u Varaždinu prešlo neizbježnu razinu, inherentnu lišenju slobode i boravku u zatvoru, odnosno da je u postupku koji je prethodio tužitelj utvrđen žrtvom povrede zabrane zlostavljanja propisane čl. 23. st. 1. Ustava i čl. 3. Konvencije, ocjena je ovoga suda da je tužitelju za pretrpljenu povredu primjereno dosuditi naknadu u iznosu od 16,00 eur/120,55 kn po danu, tj. u ukupnom iznosu od 3.312,00 eur/24.954,26 kn, dakle i pored dosuđenog iznosa od 477,80 eur/3.600,00 kn, dosuditi i daljnji iznos od 2.834,20 eur/21.354,26 kn s kamatama. Prema utvrđenjima suda prvog stupnja sukladno podacima Uprave za zatvorski sustav i probaciju Zatvora u Varaždinu proizlazi da je tužitelj u razdoblju koje je proveo u zatvoru bio smješten u sobama 7, 5, 9, 2 i 18. Međutim, prilikom izračuna razdoblja u kojima je tužitelj imao na raspolaganju osobni prostor koji udovoljava konvencijskim i pozitivno pravnim zahtjevima potrebno je od površine sobe oduzeti površinu sanitarnog čvora, na što osnovano tužitelj ukazuje u žalbi. Iz navedenih podataka koji se žalbenim navodima ne dovode u dvojbu proizlazi da je tužitelj ukupno 207 dana proveo u uvjetima u kojima je na raspolaganju imao manje od 3m2, u razdoblju kroz 24 dana između 3 m2 i 4 m2, dok je ostatak od 9 dana proveo u uvjetima u kojima je na raspolaganju imao prostor preko 4 m2. Stoga je pobijanu presudu u odbijajućem dijelu valjalo preinačiti na način naveden u točki I izreke.

27. Iz navedenog proizlazi da je tužitelj u odnosu na pravnu osnovu tužbenog zahtjeva uspio u cijelosti, a u odnosu na visinu 83,20% (100+83,20=91,60) dok tuženik nije uspio u odnosu na pravnu osnovu već sa 16,80% u odnosu na visinu (0+16,80:2=8,40). Dakle, kada se od uspjeha tužitelja koji je u većem omjeru uspio u postupku oduzme postotak uspjeha tuženika, proizlazi da je tužitelj uspio sa 83,20 %, u kojem omjeru mu pripadaju troškovi zastupanja po odvjetniku te troškovi sudskih pristojbi. Primjenom odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a te odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15 - dalje Tarifa) pripada na ime sastava zahtjeva za mirno rješenje spora i sastava tužbe iznos od po 1.000,00 kn (Tbr. 7. toč. 1. Tarife). Isti iznos pripada mu na ime sastava obrazloženih podnesaka od 30. siječnja 2015. i 8. travnja 2019., za sastav ostalih podnesaka od 30. listopada 2015., 21. svibnja 2018. i 7. rujna 2020. iznos od po 250,00 kn, a za sastav žalbe na rješenje od 14. prosinca 2015. zatraženi iznos od 500,00 kn (Tbr. 8. toč. 1. i 3. te Tbr. 10. toč. 5. Tarife), dok se u odnosu na zahtjev za naknadu troškova sastava ostalih podnesaka ne radi o potrebnim troškovima (čl. 155. st. 1. ZPP-a). Nadalje, tužitelju pripada na ime pristupa na ročišta na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari od 5. srpnja 2018., a 9. travnja 2019. i 3. veljače 2021. iznos od po 1.000,00 kn, a za pristup na preostala tri ročišta iznos od po 500,00 kn (Tbr. 9. toč. 1. i 2. Tarife). Uz pripadajući PDV (Tbr. 42. Tarife) tužitelju na ime troškova zastupanja pripada iznos od 12.500,00 kn te na ime sudskih pristojbi daljnji iznos od 1.300,00 kn. Međutim, kako tužitelju primjenom odredbe čl. 154. st. 2. ZPP-a pripada iznos troškova sukladno postotku utvrđenom na naprijed navedeni način, odnosno od 83,20%, to je njegov zahtjev za naknadu troškova postupka u iznosu od 1.523,87 eur/11.481,60 kn osnovan, dok je u preostalom dijelu zahtjev valjalo odbiti kao neosnovan, a zahtjev tuženika u cijelosti.

28. Tužitelj je nakon što je ranije donesena odluka ovoga suda ukinuta od strane Ustavnog suda RH i predmet dostavljen radi donošenja odluke o žalbi, podneskom od 17. prosinca 2024. zatražio uz prethodno zatražene troškove, sada i troškove sastava žalbe, prijedloga za dopuštenje revizije od 26. svibnja 2022., sastava ustavne tužbe od 26. svibnja 2022. te sastava podnesaka dostavljenih Ustavnom sudu RH 10. lipnja 2022. i 4. travnja 2023. te za sastav predmetnog podneska, zatraživši da se svi troškovi odmjere prema vrijednosti boda od 2,00 eur sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ 138/23 - dalje Tarifa/23) . Prema Tbr. 50. Tarife /12 vrijednost boda je iznosila 10,00 kn, odnosno od 5. studenoga 2022. iznosila je 15,00 kn (1,99 eur), a prema Tbr. 54. Tarife /23 vrijednost boda od 25. studenoga 2023. pa nadalje iznosi 2,00 eur. Međutim, pobijana odluka kojom je odlučeno i o troškovima postupka stranaka donesena ja 15. ožujka 2021., dakle, u vrijeme važenja Tarife/12 i sukladno zahtjevu podnesenom 2. veljače 2021. tako da o troškovima prvostupanjskog postupka treba odlučiti primjenom iste.

29. Zahtjev tužitelja za naknadu troškova u preostalom dijelu nije osnovan jer sa prijedlogom za dopuštenje revizije tužitelj nije uspio, dok je rješenjem Ustavnog suda RH od 13. srpnja 2023. odbačena ustavna tužba u dijelu koji se odnosi na naknadu troškova ustavnosudskog postupka, jer je o tim troškovima temeljem čl. 23. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu RH ("Narodne novine" broj 99/99, 29/02, i 49/02) već odlučeno.

30. Tužitelj je uspio sa žalbom, ali (pravovremeno) u žalbi nije zatražio trošak sastava iste niti sudskih pristojbi, dok tuženik nije uspio sa žalbom pa je stoga odlučeno kao u točki II izreke.

31. Slijedom iznesenog primjenom odredbe čl. 368. st. 1. , 373. toč. 3. ZPP-a te čl. 166. st. 2. u vezi s čl. 154. st. 1. i 2. ZPP-a odlučeno je kao u izreci.

U Rijeci 5. ožujka 2025.

Predsjednica vijeća

Branka Ježek Mjedenjak