Poslovni broj Gž-204/2023-3

Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Helene Vlahov Kozomara predsjednice vijeća, te Milene Vukelić-Margan sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Ingrid Bučković članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja JV iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] zastupanog po punomoćniku Mari Ostojić, odvjetnici u [adresa], protiv tuženika Privredne banke Zagreb – dioničko društvo, Zagreb, Radnička 50, OIB:02535697732, zastupanog po punomoćnici Petri Vatavuk, odvjetnici iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-5567/2021-23 od 16. studenoga 2022., u sjednici vijeća održanoj 5. ožujka 2025.,

p r e s u d i o  j e

1. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-5567/2021-23 od 16. studenoga 2022.

2. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja, u točki I. izreke, je utvrđeno da su ništetne odredbe kojima su iznos kredita i obveza otplate kredita vezani uz valutnu klauzulu u švicarskom franku sadržane u Ugovoru o kreditu broj [broj kredita] sklopljenog 31. listopada 2005.između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, u točki II. izreke je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 1.946,73 eur /14.667,65 kn sa zakonskom zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, kako je to specificirano u toj točki izreke, dok je u točki III. izreke naloženo tuženiku nadoknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.227,50 eura/9.250,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate, sve u roku od 15 dana.

2. Protiv presude je žalbu podnio tuženik pozivajući se na sve žalbene razloge propisane odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 , 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP).

3. Tuženik smatra da je počinjena bitna postupovna povreda iz čl. 354. st. 2.toč. 11. ZPP-a jer da su razlozi presude nejasni, da nema razloga o odlučnim činjenicama, a razlozi koji su izneseni da su proturječni. Daljnju povredu nalazi u tome što na glavnoj raspravi vještak nije nalaz iznio usmeno. Navodi da je tužitelju odredba o valutnoj klauzuli bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, da su stranke pojedinačno pregovarale o valuti uz koju će tužitelj vezati svoj ugovor o kreditu, te da je tužitelj odabrao kredit u švicarskim francima (CHF). U prilog tome da govori i činjenica da je ugovor solemnizirao javni bilježnik. Također osporava da bi valutna klauzula prouzročila znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a da bi ocjenjivanje poštenosti ugovornih odredbi bilo moguće isključivo pod uvjetom da odredbe ugovora nisu bile jasne, lako razumljive i uočljive.

4. Nadalje navodi da unatoč presudi donesenoj povodom kolektivne tužbe, sud ima dužnost u svakoj pojedinačnoj parnici utvrditi je li povrijeđen i konkretan individualni interes i/ili pravo osobe koja se u pojedinačnoj parnici na takvu presudu poziva. Osim toga naglašava da je dužnost suda postupati u skladu s načelom otvorenog pravosuđenja iz čl. 219. st. 2. ZPP-a te upozoriti stranke na potrebu provođenja određenih dokaza. U odnosu na nalaz i mišljenje vještaka, navodi da je obračun sačinjen kao da je ugovoren fiksni tečaj CHF, te da je vještak zanemario prigovor žalitelja o negativnim tečajnim razlikama, što da je utjecalo na pravilnost obračuna visine tražbine tužitelja.

5. Nadalje ističe da su pobijanom presudom pogrešno primijenjene odredbe čl. 96. i čl. 99.Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. ("Narodne novine" broj 79/07, 75/09 – dalje ZZP/07) te čl. 81. t. 1. i čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. (Narodne novine" broj 96/03 – dalje ZZP/03), koje se odnose na nepoštene odredbe u potrošačkim ugovorima.

6. Ukazuje da je ugovor zatvoren 27. prosinca 2013., a da se odluke sudova donesene povodom kolektivne tužbe odnose samo na ugovorne odnose koji su na snazi, zatim da je ugovaranje valutne klauzule dopušteno i zakonito te da sud nije ovlašten kredit s valutnom klauzulom mijenjati u kunski kredit, jer da na takav način dolazi do povrede načela ravnopravnosti i pravičnosti. Osporava stajalište suda prvog stupnja o zastari, uz obrazloženje da je zastara za svaki pojedinačni iznos počela teći u trenutku kada je žalitelj primio isplatu anuiteta te da nije moglo doći do prekida zastare podnošenjem kolektivne tužbe.

7. Osporava i odluku o parničnom trošku ukazujući da je priznata nagrada za sastav čak triju podnesaka u kojima se ponavljaju već izneseni navodi te da je nejasno zašto je priznat trošak ročišta od 6. lipnja 2022.

8. Predlaže pobijanu presudu preinačiti i odbiti tužbeni zahtjev, uz nadoknadu parničnog troška, podredno presudu ukinuti.

9. Tužitelj u odgovoru na žalbu osporava izložene žalbene navode te predlaže žalbu odbiti, uz nadoknadu troška sastava tog podneska.

10. Žalba tuženika nije osnovana.

11. Sud prvog stupnja je na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primijenio mjerodavno materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja. Pritom nije počinjena neka od bitnih postupovnih povreda iz čl. 365. st. 2. ZPP-a, na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, niti povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju ukazuje žalitelj, jer su razlozi presude potpuni i jasni, u njima nema proturječja, te je presudu moguće ispitati. Također nije počinjena povreda iz čl. 354.st. 1. u vezi s čl. 260. ZPP-a, jer propuštanje pozivanja vještaka na usmeno izlaganje nalaza nije utjecalo na zakonitost presude, tim više što su primjedbe tuženika na nalaz bile pravne prirode.

12. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti određenih odredbi Ugovora o kreditu kojima su iznos kredita i obveza otplate vezani uz valutnu klauzulu te zahtjev za isplatu iznosa od 1.946,73eura /14.667,65 kn kao razlike između iznosa koji je obračunat primjenom početnog tečaja valute CHF (švicarski franak) prema kuni te iznosa koji uključuje promjene odnosa domaće valute i CHF za vrijeme trajanja ugovora.

13. Na temelju provedenih dokaza, sud prvog stupnja je utvrdio da je Ugovorom o kreditu od 31. listopada 2005. koji je sklopljen između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, ugovoren iznos kredita od 24.409,33 CHF, uz primjenu valutne klauzule, s rokom otplate od 84 mjeseca. Također je utvrđeno da je člankom 7. Ugovora određena obveza otplate kredita u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti CHF po srednjem tečaju kreditora za CHF na dan plaćanja te da je tužitelj u cijelosti otplatio kredit.

14. Glede materijalnog prava, sud prvog stupnja u nazočnom slučaju primjenjuje odredbe ZZP/03 koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora te utvrđuje da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž6632/2017 od 14. lipnja 2018. potvrđena presuda prvostupanjskog suda kojom je utvrđena povreda kolektivnih interesa potrošača ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prethodno potrošači nisu u cijelosti informirani o svim potrebnim parametrima za donošenje valjane odluke, što je prouzročilo nepoštenost (ništetnost) odredbi o valutnoj klauzuli.

15. Kako je u ovom postupku utvrđeno da je i u prijepornom ugovoru o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prethodno tužitelj nije informiran o svim bitnim parametrima za donošenje valjane odluke, sud prvog stupnja ocjenjuje da je u tim dijelovima ugovor ništetan pa prihvaća tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje djelomične ništetnosti te isplatu utuženog iznosa čija visina je utvrđena na temelju provedenog vještačenja.

16. O parničnom trošku je odlučeno primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a na način da je tužitelju priznat trošak zastupanja odvjetnika, sudska pristojba za tužbu i presudu te troškovi vještačenja, u ukupnom iznosu od 1.227,50 eura/9.250,00 kn.

17. Prema stajalištu ovog suda, sud prvog stupnja je pravilno ocijenio da u nazočnom slučaju tužba nije podnesena nakon proteka zastarnog roka te da su odredbe Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka, koje se odnose na valutnu klauzulu ništetne, zbog čega tužitelju pripada pravo na povrat dosuđenog iznosa.

18. Prema odredbi čl. 502. a st. 1. ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Sadržaj takve tužbe je propisan odredbom čl. 502. b ZPP-a, dok je čl. 502. c ZPP-a propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502. a st. 1. tog Zakona, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju sud će biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

19. S obzirom na takav domašaj tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava, treba zaključiti da je sud u ovom parničnom postupku vezan za utvrđenja o povredi zakonom zaštićenih kolektivnih interesa potrošača iz parnice koja je vođena po tužbi tužitelja Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača protiv osam banaka, između ostalog i tuženika.

20. Naime, kako to pravilno utvrđuje sud prvog stupnja, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. je utvrđeno da su tuženik i još sedam banaka u razdoblju od 1. studenoga 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, čime su tuženici postupili suprotno čl. 81., 82. i 90. ZZP/03, a od 7. kolovoza 2007. protivno čl. 96. i 97. ZZP/07 te odredbama Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine” br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 - ZOO/05)

21. Dakle, u kolektivnoj tužbi je odlučeno o pitanju ništetnosti ugovaranja valutne klauzule vezane uz valutu CHF, bez prethodnog upoznavanja korisnika kredita o mogućim posljedicama izmjene odnosa tih valuta pa pravomoćna odluka koja je donesena u tom postupku obvezuje sud u ovom parničnom postupku.

22. Točni su navodi tuženika da je u ovom postupku dopušteno dokazivati da se o ugovornim odredbama koje su u ovom postupku utvrđene ništetnima pojedinačno pregovaralo s tužiteljem, upravo stoga što takva utvrđenja nisu bila predmetom raspravljanja i dokazivanja u kolektivnom sporu. Međutim, tuženik u ovom postupku nije dokazao da su tužitelju prilikom ugovaranja kredita, iznesene činjenice o spornim ugovornim odredbama te obavijesti o rizicima i posljedicama istih odredbi koje utječu na njegovu novčanu obvezu tijekom trajanja ugovora te da bi unatoč tome potrošač pristao na sklapanje takvog ugovora o kreditu. Treba istaći da tuženik u tom smislu nije predložio provođenje nekog dokaza, iako je teret dokaza o tome bio na tuženiku, a protivno stajalištu tuženika, sud prvog stupnja ga nije bio dužan upozoriti na potrebu predlaganja dokaza na te okolnosti, budući da sud može tako postupiti u skladu s čl. 219. st. 2. ZPP-a kada ocijeni da je to svrsishodno za pravilno rješenje spora.

23. Pravilno je odlučeno i o prigovoru zastare tužiteljeve tražbine, budući da u slučaju kad je ništetnost ugovora ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost, o čemu je izneseno i pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske na sjednici održanoj 20. siječnja 2022. te Objedinjeno pravno shvaćanje na sjednici održanoj od 31. siječnja 2022. S obzirom na činjenicu da je tužba tužitelja podnesena 30. lipnja 2021., proizlazi da od pravomoćnosti presude donesene povodom kolektivne tužbe pa do podnošenja tužbe u ovom postupku, nije protekao petogodišnji zastarni rok iz čl. 225. ZOO-a.

24. Pravilno je i stajalište suda prvog stupnja da tužitelju pripada pravo na povrat onoga što je isplatio na temelju ništetnih ugovornih odredbi, dakle pravo na povrat razlike između iznosa kredita obračunatog prema početnom odnosu valuta kune i CHF te iznosa koji uključuje naknadne izmjene tečaja, a koji iznos razlike je utvrđen na temelju provedenog vještačenja. Pritom tužitelju pripada pravo na povrat u skladu s odredbom čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. ZOO-a, dok na dospjele iznose tužitelju pripada pravo na zateznu kamatu u skladu s odredbom čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-a i čl. 1115. ZOO-a, budući da je obveza povrata preplaćenih iznosa posljedica utvrđene ništetnosti ugovornih odredbi. Na žalbene navode tuženika kojima ponavlja prigovor na nalaz u odnosu na "negativnu razliku", čime osporava visinu tražbine tužitelja, treba navesti da u nazočnom slučaju tuženik nije podnio prigovor radi prebijanja niti protutužbu pa sud nije bio ovlašten o tome raspravljati, zbog ograničenja propisanih čl. 2. ZPP-a.

25. Glede odluke o parničnom trošku treba navesti da je tužitelj u cijelosti uspio u parnici pa mu primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a pripada pravo na nadoknadu parničnog troška od tuženika. Trošak je obračunat pravilnom primjenom čl. 155. ZPP-a pa tuženik bez osnove ukazuje u žalbi da je trošak koji se odnosi na nagradu odvjetnika za sastav triju podnesaka obračunat pogrešnom primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine “broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15 i 37/22). Naime, podnesci tužitelja od 9. rujna 2021., 23. ožujka 2022. te 6. svibnja 2022. ulaze u kategoriju obrazloženih podnesaka, pa tužitelju za sastav tih podnesaka pripada nagrada odvjetnika prema Tbr. 8. toč. 1. Tarife, za svaki podnesak po 1.000,00 kn, s tim što puni iznos nagrade odvjetniku pripada za sastavljanje odgovora na tužbu i obrazloženih podnesaka kojima se odgovara na navode odgovora na tužbu ili se očituje na nalaz i mišljenje vještaka, ali najviše ukupno četiri takva podneska. Pravilnom primjenom Tbr. 9. toč. 1. Tarife je priznata i nagrada odvjetnika za pristup na glavnu raspravu održanu 6. lipnja 2022.

26. Zbog izloženog je valjalo žalbu tuženika odbiti i presudu suda prvog stupnja potvrditi primjenom čl. 368. st. 1. ZPP-a

27. Tužitelju nije priznat trošak koji se odnosi na nagradu odvjetnika za sastav odgovora na žalbu, jer se radi o trošku koji nije bio potreban u smislu čl. 155. ZPP-a.

U Rijeci, 5. ožujka 2025.

Predsjednica vijeća

Helena Vlahov Kozomara