Poslovni broj Gž-4173/2020-4

Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Helene Vlahov Kozomara, predsjednice vijeća, Milene Vukelić-Margan, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća te Ingrid Bučković, članice vijeća, u pravnoj stvari 1. tužitelja ŠA, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], te 2. tužitelja ĐA, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanih po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Vukić, Jelušić, Šulina, Stanković, Jurcan & Jabuka iz Rijeke, protiv 1. tuženika ČA, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], te 2. tuženice CA, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćniku Goranu Marjanoviću, odvjetniku u Rijeci, radi pobijanja dužnikovih pravnih radnji, rješavajući žalbe 1. i 2. tuženika, izjavljene protiv presude Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P-484/2019-20 od 21. svibnja 2020., u sjednici vijeća održanoj 5. ožujka 2025.,

p r e s u d i o  j e

1.Odbijaju se žalbe 1. i 2. tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-484/2019-20 od 21. svibnja 2020. u točkama I., II. i VI. izreke.

2.Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja, u točki I izreke, je odlučeno da Ugovor o kupoprodaji koji je 30. studenoga 2009. sklopljen između 1. tuženika ČA kao prodavatelja te 2. tuženice CA kao kupca, kojim je 1. tuženik prodao 2. tuženici 1/3 dijela kč. br. [katastarska čestica] iz z. k. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], gubi učinak prema tužiteljima u dijelu u kojemu je to potrebno za ispunjenje njihove tražbine prema 1. tuženiku ČA u iznosu od 659.954,97 kn sa zakonskim zateznim kamatama na pojedine iznose naznačene u toj točki izreke, od dospijeća do isplate. U točki II. izreke je 2. tuženica CA obvezana dopustiti da tužitelji istu tražbinu namire prodajom jedne trećine suvlasničkog dijela narečene nekretnine, u točki III. izreke je u odnosu na 1. tuženika ČA odbijen dio tužbenog zahtjeva kojim bi se 1. tuženik ČA obvezao dopustiti tužiteljima da svoje tražbine prema njemu namire prodajom narečene nekretnine, u točki IV. izreke je u odnosu na tuženike odbijen tužbeni zahtjev u dijelu u kojem je zatraženo da se dopusti tužiteljima da tražbine prema tuženicima radi namirenja troškova postupka namire prodajom jedne trećine suvlasničkog dijela narečene nekretnine, u točki V. izreke je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu koji se odnosi na visinu kamatne stope na iznos glavnice za razdoblje nakon 1. srpnja 2011. do zatražene stope od 14% godišnje, u točki VI. izreke je naloženo tuženicima nadoknaditi tužiteljima trošak parničnog postupka u iznosu od 22.612,50 kn, u roku od 15 dana, dok je u točki VII. izreke odbijen zahtjev tužitelja za nadoknadu troškova postupka do zatraženog iznosa od 24.762,50 kn.

Protiv presude su žalbe podnijeli 1. tuženik i 2. tuženica, s tim što 1. tuženik u žalbi nije naznačio određene zakonske žalbene razloge, a 2. tuženica se pozvala na sve žalbene razloge propisane čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13,89/14, 70/19, 80/22 i 114/22 - dalje: ZPP).

Prvotuženik ČA u žalbi navodi da je sud prvog stupnja propustio cijeniti da je on bio suvlasnik objekta u [adresa], samo na papiru, dok je stvarni vlasnik bio BA, da je isti status kao i žalitelj imao i FA iz [adresa], jer da je sav novac za kupnju nekretnine dao BA, dok su on i FA trebali stjecati suvlasničke udjele kroz izvođenje radova. Smatra da je povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje, jer da nije proveden dokaz saslušanjem FA kao jedinog relevantnog svjedoka. Ističe da nije bio u mogućnosti angažirati branitelja zbog financijskih razloga, niti mu je ponuđena mogućnost imenovanja branitelja po službenoj dužnosti, da je sutkinja koja je vodila postupak bila pristrana u korist tužitelja te da je glede kupoprodaje objekta u [adresa], sudjelovao utoliko što je upoznao RA s BA, a sve ostalo da su oni sami dogovarali.

Prvotuženik ne iznosi prijedlog u svezi načina rješavanja žalbe.

Drugotuženica CA u žalbi ukazuje na postojanje bitne postupovne povrede iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, jer da su razlozi presude proturječni i nejasni. Pored toga da nije pravilno primijenjena odredba čl. 8. ZPP-a, iz kojeg razloga je presuda također nezakonita. Tvrdi da se presuda ne temelji ni na jednom konkretnom dokazu, da se spominje zatvoreni krug indicija te visoki stupanj vjerojatnosti dokazivanja određenih okolnosti, ali da se ne elaborira koji su to dokazi iz kojih proizlaze odlučne činjenice te što točno čini taj zatvoreni krug indicija. Pored toga da je zanemarena činjenica da ni sam 1. tuženik u vrijeme raspolaganja nije mogao znati da nanosi štetu tužiteljima, budući da je Ugovor o kupoprodaji nekretnine u [adresa] zaključen 30. studenog 2009., dok je presuda Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P-3285/09, donesena 19. siječnja 2010. Iz toga izvodi zaključak da tražbina tužitelja kao vjerovnika nije bila dospjela za isplatu prije poduzete štetne radnje, budući da je presuda postala pravomoćna i ovršna tek u veljači 2010. pa postavlja pitanje kako je 2. tuženica mogla znati za presudu kad to nije znao ni 1. tuženik, niti je tražbina tužitelja u odnosu na njega bila dospjela. Glede zaključka suda pri ocjeni iskaza žaliteljice (o nelagodi prilikom iznošenja iskaza), ističe da tako nešto nije konstatirano zapisnikom pa da se radi o proizvoljnim shvaćanjima, dok glede izjave svjedoka IA o ljubavnoj vezi između 1. i 2.tuženika, navodi da taj svjedok prilikom prvog saslušanja tako nešto nije naveo, zbog čega da je u tom dijelu njegov iskaz nevjerodostojan. Smatra da se radi o arbitrarnoj odluci koja nije utemeljena na dokazima te činjenicama, već na proizvoljnim zaključcima, zbog čega da je presuda nejasna, nerazumljiva i proturječna te se ne može ispitati.

Ističe da u ponovljenom postupku nije proveden niti jedan novi dokaz, da je neosnovano odbijen prijedlog za provođenje dokaza dopunskog saslušanja svjedoka RA i FA, koje svjedoke ocjenjuje ključnim, da je zanemarena činjenica da je stvarni vlasnik nekretnine u [adresa] bio BA, a da su 1. tuženik i FA bili samo formalno upisani kao suvlasnici, što da su potvrdili saslušani svjedoci. U prilog toj činjenici da govore i punomoći koje su iste osobe potpisale ovlastivši BA na raspolaganje prijepornom nekretninom, a da i Ugovor o zajmu od 30. studenog 2009. ukazuje tko je bio stvarni vlasnik prijeporne nekretnine. Nadalje, ističe da iz podataka iz sudskog registra proizlazi da je nad društvom ... stečajni postupak otvoren tek u veljači 2012., dok je društvo ... brisano 7. veljače 2011., što da govori u prilog tome da je 1. tuženik u vrijeme zaključenja prijepornog ugovora radio i poslovao u čak dva društva, te je nastavio s radovima u građevini. Glede prijenosa nekretnine na treću osobu, majku žaliteljice SA, navodi da tu okolnost tužitelji nisu osporili pa smatra da nije bilo nužno o tome priložiti dokaz, a da je teret dokaza i u tom dijelu bio na tužiteljima. Naglašava da je presuda u odnosu na točku II. izreke neprovediva, budući da žaliteljica nije upisana kao suvlasnica pa da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno.

Predlaže pobijanu presudu preinačiti i odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti, podredno presudu ukinuti i predmet vratiti istom sudu na ponovno suđenje, sve uz nadoknadu troškova prvostupanjskog i žalbenog postupka.

Tužitelji u odgovoru na žalbe osporavaju izložene žalbene navode, ističući da je pogrešno stajalište 2. tuženice o vremenu dospijeća tražbine tužitelja prema 1. tuženiku. Navode da su još 2011. zatražili upis zabilježbe tužbe radi pobijanja pravnih radnji dužnika, što da je razvidno iz izvatka iz zemljišne knjige, a da pravomoćna presuda koja se donese povodom takve tužbe, djeluje i protiv kasnijih nositelja knjižnog prava, sukladno čl. 95. Zakona o zemljišnim knjigama.

Predlažu žalbe odbiti i pobijanu presudu potvrditi te obvezati tuženike na nadoknadu troška žalbenog postupka.

Žalbe nisu osnovane.

Sud prvog stupnja je potpuno i pravilno utvrdio sve relevantne činjenice te je pravilno primijenio mjerodavno materijalno pravo ocjenjujući tužbeni zahtjev tužitelja osnovanim. Pritom nije počinjena neka od bitnih postupovnih povreda iz čl. 365. st. 2. ZPP-a, na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, pa tako ni povreda na koju ukazuju žalitelji, jer su razlozi presude potpuni i jasni, u njima nema proturječja, te je presudu moguće ispitati. Nije počinjena ni povreda iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 8. ZPP-a, budući da je sud prvog stupnja brižljivo ocijenio svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno, odlučujući na temelju rezultata cjelokupnog postupka.

Predmet ovog spora je pobijanje pravnih radnji dužnika, konkretnije, zahtjev tužitelja za donošenje odluke kojom će se utvrditi da Ugovor o kupoprodaji koji je 30. studenoga 2009. sklopljen između 1. tuženika ČA kao prodavatelja te 2. tuženice CA kao kupca gubi učinak prema tužiteljima, u dijelu u kojem je potrebno za ispunjenje njihove tražbine prema 1. tuženiku u iznosu od 659.954,97 kn sa zateznom kamatom, pri čemu tužitelji tvrde da je tuženicima bilo poznato da sklapanjem tog ugovora 1.tuženik nanosi štetu tužiteljima kao vjerovnicima, dok tuženici osporavaju takvu tvrdnju.

Na temelju provedenih dokaza su utvrđene sljedeće činjenice:

-da je 1. tuženik ČA bio vlasnik trgovačkog društva ... iz [adresa], koje društvo je s tužiteljima sklopilo Ugovor o kupoprodaji nekretnine, u naravi posebnih dijelova stambene građevine na k. č. br. [katastarska čestica] upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], da je ugovorena prodaja po sistemu "ključ u ruke" te da zgrada u vrijeme sklapanja ugovora nije bila izgrađena,

-da je u zemljišnim knjigama na narečenoj nekretnini bila upisana hipoteka radi osiguranja tražbine Erste bank d.d.prema društvu ... te da su tužitelji sklopili s bankom ugovore o pristupu dugu, kojima su se obvezali isplatiti banci iznose od 86.943,07 eura te 45.000,00 eura u kunskoj protuvrijednosti, te je banka, nakon izvršene uplate, izdala brisovno očitovanje radi brisanja hipoteke,

-da su tužitelji podnijeli tužbu protiv tuženika, društva ... [adresa] i ČA, radi isplate iznosa kojeg su platili banci radi brisanja založnog prava,

-da je Općinski sud u Rijeci 14. siječnja 2010., pod poslovnim brojem P-3285/09 donio presudu kojom je naložio tuženicima ... i ČA isplatiti tužiteljima iznos od 659.954,97 kn sa zateznom kamatom, protiv koje presude nije bila uložena žalba,

-da je 1. tuženik ČA Ugovorom od 30. studenoga 2009. prodao 2. tuženici CA svoj suvlasnički udio od jedne trećine nekretnine k. č. br. [katastarska čestica] iz zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], u naravi obiteljske kuće i dvorišta u [adresa],

-da 1. tuženik nije postupio prema pravomoćnoj presudi opravdavajući se financijskim problemima,

-da se tužitelji nisu uspjeli naplatiti u ovršnom postupku kojeg su pokrenuli protiv 1. tuženika,

-da su u zemljišnim knjigama kao suvlasnici nekretnine k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] bili upisani FA, BA i 1. tuženik ČA, svi iz [adresa], svaki u jednoj trećini, da su nakon provedbe narečenog ugovora u zemljišnim knjigama kao suvlasnici iste nekretnine upisani BA u 1/3 dijela te 2. tuženica CA u 2/3 dijela,

-da je 1. tuženik u sudskom registru trgovačkih društava bio upisan kao jedini osnivač i član uprave društva ... te član uprave društva ..., a 2. tuženica CA i RA kao članovi uprave društva ...,

-da su u dnevniku "..." 2. i 3. listopada 2009. objavljeni članci o problemima stanara zgrade u [adresa], koji su još 2006. isplatili kupoprodajnu cijenu za neizgrađene stanove, da je na nekretnini bila upisana hipoteka banke radi osiguranja kredita koji je odobren investitoru zgrade, društvu ... u vlasništvu RA, u kojem članku se spominje vlasnik zemljišta i prethodni investitor zgrade, društvo ... iz [adresa],

-da je između društva ... kao prodavatelja i ... kao kupca sklopljen Kupoprodajni ugovor 4. svibnja 2007. predmetom kojeg je bila nekretnina na [adresa], Š, da je ugovorena cijena od 100.000,00 eura te je istog dana sklopljen Aneks kupoprodajnog ugovora, prema kojemu je kupac preuzeo obvezu izgraditi određene stanove u zgradi, po sistemu "visoki roh bau", a potom prodavatelj iste stanove dovršiti po sistemu "ključ u ruke" , pri čemu se prodavatelj obvezao dati radnu snagu i materijal za izgradnju,

-da su ugovore potpisali direktori dvaju društava, 1. tuženik ČA i RA,

-da je 2. tuženica CA pročitala narečene članke u "[obrt]", te da je imala saznanja da su 2007. neki od radnika društva ... prešli raditi u društvo ...,

-da je nad društvom ... otvoren i zaključen stečajni postupak u veljači 2012., a društvo ... da je brisano iz sudskog registra 7. veljače 2011.

Iz iskaza svjedoka IA, vlasnika agencije za prodaju nekretnina, sud prvog stupnja utvrđuje da je bio prisutan prilikom razgovora 1. tuženika i supružnika CA o financijskim problemima 1. tuženika, te da su o suradnji 1. tuženika te RA i CA iskazivali i svjedoci KA te EA. Cijeneći činjenicu da je između narečenih dvaju društava sklopljen kupoprodajni ugovor, kao i cijeneći iskaze saslušanih svjedoka, sud prvog stupnja zauzima stajalište da je postojala suradnja tih dvaju društava na izgradnji stambenog objekta u [adresa], u [adresa], i nakon što je taj objekt društvo ... prodalo društvu ..., što da, s obzirom na iskaz 2. tuženice, predstavlja zatvoreni krug indicija koji upućuje na zaključak da je 2. tuženici moglo biti poznato da sklapanjem Ugovora o kupoprodaji nekretnina od 30. studenoga 2009. 1. tuženik nanosi štetu tužiteljima kao svojim vjerovnicima. U prilog tome da govori i činjenica da je istog dana kada je sklopljen prijeporni Ugovor o kupoprodaji nekretnina, 2. tuženica sklopila još neke pravne poslove s BA, Ugovor o uređivanju međusobnih odnosa u rekonstrukciji stambene zgrade u [adresa], Ugovor o zajmu kojim je dozvolila upis hipoteke na prijepornoj nekretnini, što da sve upućuje na žurnost rješavanja pitanja vezanog uz istu nekretninu.

Stoga sud prvog stupnja ocjenjuje da je 1. tuženiku bilo poznato, a da je 2. tuženici moglo biti poznato da raspolaganjem istom nekretninom 1. tuženik nanosi štetu tužiteljima, čime je ostvaren jedan od uvjeta za uspješno pobijanje takve pravne radnje dužnika u smislu čl. 67. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05., 41/08., 125/11.,78/15., 29/18, dalje: ZOO). Istovremeno ocjenjuje da pokušaj 1. tuženika da BA prikaže kao isključivog vlasnika nekretnine u [adresa], predstavlja nevješti pokušaj osporavanja tužbenog zahtjeva koji je protivan svim dokazima koji su izvedeni. Glede ispunjenosti drugog elementa za pobijanje, ocjenjuje da su tužitelji dokazali da 1. tuženik nema druge imovine niti dovoljno sredstava za ispunjenje tražbine tužitelja u smislu čl. 66. st. 2. ZOO-a, pa stoga prihvaća tužbeni zahtjev, osim u dijelu u kojem je zatraženo da se 1. tuženik obveže dopustiti da tužitelji svoje tražbine namire prodajom njegovog suvlasničkog udjela u prijepornoj nekretnini, te dijelu zahtjeva da se dopusti namirenje prodajom nekretnine radi namirenja troškova postupka.

Odluka o parničnom trošku je donesena primjenom čl. 154. st. 3. ZPP-a, s tim što su tužiteljima priznati troškovi zastupanja odvjetnika, primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22,126/22 – dalje Tarifa).

Prema stajalištu ovog suda, pravilna je ocjena suda prvog stupnja da su tužitelji u ovom postupku dokazali da je 1. tuženik znao da sklapanjem prijepornog ugovora od 30. studenoga 2009. nanosi štetu tužiteljima kao svojim vjerovnicima te da je 2. tuženici to moglo biti poznato te da zbog toga 1. tuženik nema dovoljno sredstava za ispunjenje tražbine tužitelja, a čime su ispunjene pretpostavke propisane čl. 66. i čl. 67. ZOO-a za pobijanje takve pravne radnje.

Tuženici u žalbama u osnovi ponavljaju tvrdnje koje su iznosili tijekom postupka, pokušavajući prikazati da prijeporni ugovor nije sklopljen kako bi se osujetila mogućnost naplate tražbine tužitelja kao vjerovnika, te da 2. tuženica nije mogla znati da takvim raspolaganjem 1. tuženik nanosi štetu tužiteljima. Međutim, sud prvog stupnja je, ocjenom svih provedenih dokaza, u skladu s čl. 8. ZPP-a, pravilno zaključio da rezultati provedenih dokaza upućuju na suprotan zaključak. Glede navodnih povreda postupka (izuzev onih iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a te čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 8. ZPP-a), treba reći da je na ročištu koje je održano 29. veljače 2016. 1. tuženik izjavio da nema odvjetnika, jer da nema financijskih sredstava, nakon čega je upozoren na mogućnost ishođenja pravne pomoći prema Zakonu o besplatnoj pravnoj pomoći, podnošenjem zahtjeva nadležnom upravnom tijelu, koju mogućnost 1. tuženik nije iskoristio, pa sada bez osnove u žalbi tu činjenicu naglašava kao navodnu povredu postupka, koja, međutim, nije počinjena. Glede tvrdnji o povredi prava na pravično suđenje zbog propuštanja saslušanja svjedoka, treba reći da je u ovom parničnom postupku proveden dokaz saslušanjem svjedoka FA i RA, da je 1. tuženik imao mogućnost postavljati pitanja te stavljati eventualne primjedbe na njihove iskaze, pa je bez ikakve osnove tvrdnja o povredi prava na pravično suđenje. Još treba ukazati da prema čl. 220. ZPP-a sud odlučuje o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica pa je tako sud prvog stupnja bio ovlašten odlučiti da neće dopunski saslušati narečene svjedoke.

Pravilna je ocjena suda prvog stupnja da je 1. tuženik bio svjestan toga da sklapanjem prijepornog ugovora o kupoprodaji nanosi štetu tužiteljima, budući da je prije sklapanja tog ugovora bio upoznat s činjenicom da su tužitelji isplatili Erste banci iznos kojeg je trebao platiti 1. tuženik kako bi banka dozvolila brisanje prava zaloga na nekretnini koja je bila predmetom kupoprodajnog ugovora između tužitelja i društva ... još 2006., da je bio obaviješten o postojanju te tražbine tužitelja prema njemu te svjestan da je to zapravo jedina imovina na kojoj bi se tužitelji mogli namiriti, s obzirom na činjenicu da je nekretnina u vlasništvu 1. tuženika u [adresa] opterećena brojnim teretima. Konačno, 1. tuženik ni ne tvrdi ono što 2. tuženica navodi u žalbi, da je tužiteljeva tražbina prema 1. tuženiku dospjela tek pravomoćnošću presude kojom je 1. tuženik obvezan isplatiti im narečeni iznos, a koja tvrdnja nije točna. Naime, prema čl. 183. ZOO-a dužnik dolazi u zakašnjenje kada ne ispuni obvezu u roku određenom za ispunjenje (stavak 1.), a ako rok za ispunjenje nije određen, dužnik dolazi u zakašnjenje kad ga vjerovnik pozove da ispuni obvezu, usmeno ili pisano, izvansudskom opomenom ili započinjanjem nekog postupka čije je cilj da se postigne ispunjenje obveze (stavak 2.). Prvotuženik nije osporio da su ga tužitelji, odmah nakon izvršene uplate banci, obavijestili o uplati i zatražili od njega povrat novca. Međutim, i pod pretpostavkom da nisu tako postupili, iz isprava u priloženom spisu poslovni broj P-3285/09 proizlazi da je 1. tuženik tužbu tužitelja radi isplate primio 18. studenog 2009., dakle dvanaest dana prije sklapanja prijepornog kupoprodajnog ugovora te je najkasnije tada saznao za postojanje tražbine tužitelja, pa je pogrešno stajalište 2. tuženice prema kojemu se dospijeće računa tek od pravomoćnosti presude kojom je 1. tuženik obvezan isplatiti tužiteljima istu tražbinu.

U odnosu na zaključak suda prvog stupnja da je 2. tuženici moglo biti poznato da 1. tuženik sklapanjem prijepornog ugovora nanosi štetu tužiteljima, treba navesti da se i taj zaključak temelji na pravilnoj analizi provedenih dokaza. Naime, iz isprava u spisu te iskaza saslušanih svjedoka bi proizlazilo da je 2. tuženica, kao član uprave društva ..., bila upoznata s činjenicom da društvo ... nije u financijskoj mogućnosti ispuniti obveze glede izgradnje objekta u [adresa], zbog čega je u konačnici i sklopljen kupoprodajni ugovor 4. svibnja 2007. između društva ... kao prodavatelja i ... kao kupca, predmetom kojeg ugovora je bila nekretnina na [adresa], na kojoj je bila ishođena pravomoćna lokacijska dozvola za stambeni objekt sa ukupno šest stanova te proveden parcelacijski elaborat, a bila je upoznata i sa problemima kupaca iste nekretnine te prozivanjem ... u tisku ("..."). Konačno, o suradnji 1. tuženika i 2. tuženice su iskazivali i svjedoci koji o tome imaju osobnih saznanja, iz čijih iskaza bi proizlazilo da je 2. tuženica aktivno sudjelovala pri izgradnji objekata u [adresa], u vrijeme dok je njezin suprug bio odsutan, da je društvo ... preuzelo dio radnika društva ... koji su radili na objektu koji je bio predmetom kupoprodaje između narečenih dvaju društava pa je pravilan zaključak da joj je morala biti poznata financijska situacija i 1. tuženika i društva ... u vrijeme sklapanja prijepornog ugovora te posljedično tome da se sklapanjem tog ugovora može nanijeti šteta vjerovnicima tog društva, odnosno 1. tuženika.

Na žalbene navode 2. tuženice o tome da je 1. tuženik poslovao aktivno kroz dva trgovačka društva, da se bavio stanogradnjom te s tim u svezi o vremenu kada su otvoreni stečajni postupci te društva brisana iz registra, valja istaći da je sam tuženik u iskazu naveo da je od studenog 2009. pa do 2011. ili 2012. bio nezaposlen, da društva ... i ... nisu imale dobiti zbog blokade i stečajnih postupaka, koje činjenice demantiraju tvrdnje koje se iznose u žalbi 2. tuženice.

Na navode 2. tuženice da je u međuvremenu, tijekom trajanja ovog postupka, darovala majci svoj suvlasnički udio u prijepornoj nekretnini, valja odgovoriti da takva okolnost nije odlučna za ishod ovog postupka, s obzirom na činjenicu da je još 31. listopada 2011. u zemljišnim knjigama provedena zabilježba tužbe radi pobijanja pravnih radnji dužnika, a radi se o tužbi kojom je pokrenut ovaj parnični postupak. Prema čl. 85. Zakona o zemljišnim knjigama ("Narodne novine" broj 91/96, 68/98, 137/99, 114/01, 100/04, 107/07, 152/08, 126/10, 55/13, 60/13 i 108/17 – dalje ZZK/96), a koji propis je bio na snazi u vrijeme upisa narečene zabilježbe, osoba koja je sukladno propisima o obveznim odnosima ovlaštena pobijati pravnu radnju svog dužnika može, kad pobija tužbom, zahtijevati zabilježbu te tužbe u zemljišnoknjižne uloške u kojima je radi ostvarenja tužbenog zahtjeva potreban zemljišnoknjižni upis (stavak 1.). Zabilježba tužbe ima učinak da pravomoćno donesena presuda povodom tužbe djeluje i protiv svih kasnijih nositelja knjižnog prava pa će se ovrha moći neposredno provesti bez obzira tko je u međuvremenu postao nositelj knjižnog prava (stavak 2.). Utoliko je neodlučna promjena vlasništva nakon upisa zabilježbe tužbe, pri čemu treba navesti da je izvadak iz zemljišne knjige sa upisom narečene zabilježbe priložen u spis tijekom trajanja prvostupanjskog postupka (list 142) pa se ne radi o dokazu koji je po prvi puta priložen uz žalbu.

Glede tvrdnje da 1. tuženik nije bio "stvarni vlasnik" prijeporne nekretnine te da na temelju prijepornog kupoprodajnog ugovora nije primio isplatu, valja navesti da iz isprava koje su priložene u spisu proizlazi drugačiji zaključak. Naime, u spisu je priložen ugovor o kupoprodaji prijeporne nekretnine iz 2003., koji je sklopljen između prodavatelja MA i JA te kupaca FA, BA i ČA, iz koje isprave proizlazi da je ugovorena kupoprodajna cijena od 100.000,00 eura, da je taj iznos kupcima isplaćen te da su se kupci u zemljišnim knjigama upisali kao suvlasnici u jednakim suvlasničkim udjelima. Također je priložen kupoprodajni ugovor kojim suvlasnici FA i ČA prodaju svoje suvlasničke udjele 2. tuženici za cijenu od 50.000,00 eura, u kojem ugovoru se potvrđuje da je kupoprodajna cijena isplaćena, a na temelju tog pravnog posla se zemljišnoknjižno stanje izmijenilo, na način da su kao suvlasnici nekretnine upisani BA u 1/3 dijela te 2. tuženica u 2/3 dijela. U takvoj situaciji, tvrdnja žalitelja o tome da 1. tuženik nije bio suvlasnik prijeporne nekretnine te da nije primio dio kupoprodajne cijene, se ukazuje nedokazanom. Konačno, u tom slučaju bi se radilo o besplatnom raspolaganju 1. tuženika u smislu čl. 67. st. 3. ZOO-a, kada se smatra da je dužnik znao da poduzetim raspolaganjem nanosi štetu vjerovniku, a za pobijanje tih radnji se ne zahtijeva da je i trećoj osobi to bilo poznato ili moglo biti poznato pa bi za tužitelje bio znatno povoljniji pravni položaj glede dokazivanja osnovanosti tužbenog zahtjeva.

Kako je sud prvog stupnja na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio mjerodavno materijalno pravo kada je udovoljio tužbenom zahtjevu tužitelja, valjalo je žalbe 1. i 2. tuženika odbiti i presudu suda prvog stupnja u pobijanom dijelu potvrditi, primjenom čl. 368. st. 1. ZPP-a, dok je presuda u točkama III, IV, V i VII izreke kao nepobijana ostala neizmijenjena.

Tužiteljima nije priznat trošak žalbenog postupka, jer je ocijenjeno da odgovor na žalbu nije radnja koja je bila potrebna za vođenje ove parnice, u smislu čl. 155. ZPP-a.

U Rijeci, 5. ožujka 2025.

Predsjednica vijeća

Helena Vlahov Kozomara