REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: III Kr-17/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u Vijeću sastavljenom od sudaca Dražena Tripala kao predsjednika vijeća te Perice Rosandića i Melite Božičević-Grbić kao članova Vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv osuđenika CŠ zbog kaznenog djela iz članka 233. stavka 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“, broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. - ispravak, 101/17., 118/18. i 126/19.; dalje: KZ/11.), odlučujući o zahtjevu osuđenika za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude koju čine presuda Općinskog suda u Rijeci od 24. prosinca 2019. broj K- 546/2011-90 i presuda Županijskog suda u Puli-Pola od 14. srpnja 2021. broj Kž- 184/2021-8, u sjednici održanoj 5. ožujka 2025.,

p r e s u d i o  j e:

Odbija se kao neosnovan zahtjev osuđenika CŠ za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude.

Obrazloženje

1. Pravomoćnom presudom koju čine presuda Općinskog suda u Rijeci od 24. prosinca 2019. broj K-546/2011-90 i presuda Županijskog suda u Puli-Pola od 14. srpnja 2021. broj Kž-184/2021-8 osuđenik CŠ proglašen je krivim zbog počinjenja produljenog kaznenog djela pronevjere iz članka 233. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. i člankom 52. KZ/11. te je na temelju članka 233. stavka 2. u vezi s člankom 52. KZ/11. osuđen na kaznu zatvora od jedne godine. Na temelju članka 54. KZ/11. u kaznu zatvora uračunat mu je i jedan dan lišenja slobode 8. studenoga 2010.

1.1. Na temelju članka 148. stavka 1. u vezi s člankom 145. stavcima 1. i 2. točkama

1. i 6. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. - pročišćeni tekst, 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19. i 130/20. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske; dalje: ZKP-20) osuđenik je dužan naknaditi trošak kaznenog postupka u paušalnom iznosu od 2.000,00 kuna, podvozne troškove svjedoka u iznosu od 110,00 kuna i troškove vještačenja u iznosu od 8.568,24 kuna.

1.2. Na temelju članka 158. stavka 1. i 2. ZKP-20, oštećenom trgovačkom društvu „Croatia osiguranje“ d.d. Zagreb, Filijala Rijeka dosuđen je imovinskopravni zahtjev u iznosu od 194.659,86 kuna.

2. Osuđenik je pravovremeno po branitelju Goranu Marjanoviću, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Marjanović, Perčić i Bilandžija sa sjedištem u Rijeci, podnio zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude „iz razloga predviđenih odredbom čl. 517 st. 1 t. 3 ZKP-a“ s prijedlogom da „naslovni sud uvaži razloge ovoga zahtjeva te da pobijane presude preinači na način da osuđenika oslobodi od optužbe podredno iste ukine i vrati predmet nižim sudovima na ponovno odlučivanje“.

3. Prvostupanjski sud je po zaprimanju zahtjeva osuđenika za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude postupio u skladu s člankom 518. stavkom 4. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11.

- pročišćeni tekst, 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 130/20. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske., 80/22. i 36/24; dalje: ZKP-24).

4. Zahtjev osuđenika CŠ nije osnovan.

5. Osuđenik u zahtjevu navodi da je „objašnjenje prvostupanjskog suda posve nerazumljivo, nadasve netočno, proturječno dokazima, iskazima, vještačenjima itd.“ što bi upućivalo da upire na bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP-20, a iz te osnove se, sukladno odredbi članka 517. stavka 1. točke 2. ZKP-20, ne može podnositi ovaj izvanredni pravni lijek.

5.1. Međutim, obrazlažući te navode tvrdnjama istaknutima i u žalbi podnesenoj protiv prvostupanjske presude da „nije zadnji bio u posjedu novca“, da „nitko nije rekao da je našao u aparatu neki predmet (npr. papirić) koji bi uputio na sumnju u manipulaciju“, da je „novac nestao, ukoliko je uopće i to točno, na putu od unutrašnjosti aparata do računa klijenta“, osuđenik zapravo nastoji dovesti u sumnju pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, a iz koje osnove se, također, ne može podnositi ovaj izvanredni pravni lijek.

6. Osuđenik u nastavku tvrdi da se u drugostupanjskoj presudi „uopće ne analiziraju prethodno navedeni žalbeni argumenti“, da je u žalbenom postupku „počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka budući da drugostupanjska presuda uopće nema razloga“, da je drugostupanjski sud „na sve žalbene navode osuđenika odgovorio toliko općenito i neodređeno“, da „umjesto relevantnih argumenata koji se odnose na žalbene navode osuđenika presuda sadrži tipizirane paušalne tvrdnje“, da „upućuje na razloge iz prvostupanjske presude koji su nejasni i u znatnoj mjeri proturječni“, čime upire, s jedne strane, na povredu iz članka 517. stavka 1. točke 3. ZKP-20. u vezi s člankom 487. stavkom 1. ZKP-20., a s druge strane na povedu iz članka 468. stavka 2. ZKP-20., odnosno na tešku povredu prava na pravično suđenje u smislu arbitrarne odluke. Međutim te tvrdnje nisu točne.

6.1. Naime, prema praksi Europskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda Republike Hrvatske, teška povreda prava na pravično suđenje postoji ako presuda uopće nema razloga, ako su razlozi proizvoljni ili očito nerazumni. Treba, dakle, biti riječ o nedvojbenoj pogrešci, odnosno takvoj pogrešci koja je očita i vidljiva na prvi pogled (v. rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-3779/2022. od 30. studenoga 2022., odlomak 9). Međutim, u konkretnoj situaciji takva povreda nije ostvarena.

6.2. Drugostupanjski sud je, odgovarajući na žalbene navode osuđenika iznesene u žalbi, dao razloge za svoju odluku, oni su jasni, dostatni i razumni, a iz njihove analize proizlazi da nisu proizvoljni. Stoga su prigovori u zahtjevu osuđenika o teškoj povredi prava na pravično suđenje zbog arbitrarne, odnosno neobrazložene drugostupanjske presude, u cijelosti neosnovani. Naime, drugostupanjski sud je u obrazloženju presude najprije otklonio u žalbi istaknutu bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP-20 te u povodu podnesene žalbe ispitao pobijanu presudu i po službenoj dužnosti (odlomci 10. i 11.). Također je potpunim, jasnim i razumnim obrazloženjem odgovorio na žalbene navode osuđenika koji se odnose na činjenične prigovore, a, sukladno odredbi članka 478. ZKP-20, ispitao je i odluku prvostupanjskog suda o kazni (odlomci 12. -19.)

6.3. Osim toga treba reći da prihvaćanje od strane drugostupanjskog suda argumentacije izložene u prvostupanjskoj presudi, nije rezultiralo proizvoljnom odlukom drugostupanjskog suda, posebno ne u mjeri koja bi dovela u pitanje pravičnost postupka gledano u cjelini. Prihvaćanje sveobuhvatnih zaključaka danih u prvostupanjskoj presudi ne znači automatski da drugostupanjski sud ignorira navode žalbe, nego pokazuje da se žalbom, ustvari, ne iznosi ništa bitno i novo što bi zaključivanje prvostupanjskog suda dovelo u sumnju. Drugačija bi obveza žalbenog suda bila u slučaju da u prvostupanjskoj presudi postoje nedostaci ili nejasnoće u procesu zaključivanja ili utvrđivanja odlučnih činjenica, a o tome ovdje nije riječ.

6.4. Stoga u drugostupanjskom postupku nije ostvarena povreda iz članka 468. stavka 2. ZKP-20., kao niti povreda iz članka 517. stavka 1. točke 3. ZKP-20. u vezi s člankom 487. stavkom 1. ZKP-20.

6.5. Osuđenikovo neslaganje s argumentima i zaključcima drugostupanjskog suda ustvari se odnosi na njegovo neslaganje s činjeničnim utvrđenjima u pobijanoj pravomoćnoj presudi, a iz tih se razloga, kao što je to već navedeno u ovoj odluci, ovaj izvanredni pravni lijek ne može podnositi.

7. Slijedom iznijetoga trebalo je osuđenikov zahtjev odbiti kao neosnovan i, na temelju članka 519. u svezi s člankom 512. ZKP-24., odlučiti kao u izreci.

Zagreb, 5. ožujka 2025.

Predsjednik vijeća:

Dražen Tripalo