REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev-533/2024-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, mr.sc. Dražena Jakovine člana vijeća i suca izvjestitelja, Željka Pajalića člana vijeća, mr.sc. Igora Periše člana vijeća i Jadranke Anić- Matić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ĆĆ, OIB [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], koju zastupa punomoćnik Igor Leskovar, odvjetnik u Zagrebu protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB 52634238587 koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Zagrebu, Građansko-upravni odjel, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj Gž- 635/2022-2 od 15. rujna 2022., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-3680/20-55 od 24. ožujka 2022., u sjednici održanoj 5. ožujka 2025.
p r e s u d i o j e:
Odbija se revizija tuženice kao neosnovana.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženici isplatiti iznos od 14.514,99 EUR- a/109.363,18 kn sa zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, kako je to pobliže navedeno u izreci prvostupanjske presude u roku od 15 dana. U točki II. naloženo je tuženici naknaditi parnični trošak u iznosu od 3.883,47 EUR-a/29.260,00 kn sa zateznim kamatama koje teku od 24. ožujka 2022. pa do isplate u roku od 15 dana. U točki III. odbijen je zahtjev tuženice za naknadu parničnog troška.
2. Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba i potvrđena je presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-3680/20-55 od 24. ožujka 2022.
3. Ovaj sud je rješenjem poslovni broj Revd-1319/2023-2 od 28. ožujka 2023.dopustio reviziju protiv drugostupanjske presude u odnosu na pitanje:
„Da li se visina naknade za ograničenje prava vlasništva osobama najmodavcima u čijim nekretninama stanuju u svojstvu zaštićenih najmoprimaca treće osobe i koje za najam plaćaju propisanu zaštićenu najamninu značajno nižu od slobodno ugovorene tržišne najamnine, računa isključivo kao razlika između tržišne i cijene zaštićene najamnine ili je dopušteno i pravno moguće navedenu naknadu podrediti u visini odgovarajuće tj. primjerene naknade u visini značajno nižoj od tržišne?
4. Postupajući po navedenom dopuštenju protiv navedene presude tuženica je podnijela reviziju pozivom na odredbu čl. 382. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19 i 80/22 - dalje: ZPP-a.). Predlaže prihvatiti reviziju i ukinuti prvostupanjsku i drugostupanjsku presudu te predmet vratiti na ponovni postupak, odnosno preinačiti pobijanu drugostupanjsku odluku.
5. Odgovor na reviziju nije podnesen.
6. Revizija je neosnovana.
7. Povodom revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP-a revizijski sud pobijanu drugostupanjsku presudu ispituje samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena (čl. 391. st. 3. ZPP-a).
8. Predmet spora je zahtjev tužiteljice, vlasnice stana u kojem živi zaštićeni najmoprimac, za naknadu štete, a koja predstavlja razliku između zaštićene najamnine i slobodno ugovorenih tržišnih cijena najma stana, pozivajući se na odluke Europskog suda za ljudska prava koji je postupak tuženice, donošenja zakona o najmu stanova, u dvije svoje presude Statileo protiv Republike Hrvatske i Bego i drugi protiv Republike Hrvatske, ocijenio kao pretjerano miješanje u pravno vlasništvo vlasnika stana, čime je tuženica povrijedila čl. 1. Protokola br.1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Iako iz presude proizlazi da država ima pravo miješati se u mirno uživanje vlasništva kada su u pitanju stambeni odnosi, međutim zakonsko ograničenje najamnine na način da ona bude 25 puta manja od tržišne predstavlja pretjerano miješanje , koja se ne može opravdati, i da pri tome nije postojala pravedna raspodjela socijalnog i financijskog tereta koji je nastao kao posljedica reforme u stambenom sektoru. U revizijskom stadiju postupka nije sporna osnova zahtjeva tužiteljice već je sporna visina.
9. Naime, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojoj odluci poslovni broj Rev- 2364/2016-3 od 19. prosinca 2018. zauzeo pravno shvaćanje prema kojem zbog povrede Ustavom i Konvencijom zajamčenog prava vlasništva, Republika Hrvatska je dužna vlasnicima stanova u kojima žive zaštićeni najmoprimci naknaditi štetu. Vlasnici stanova imaju pravo na naknadu imovinske štete u visini razlike između tržišne najamnine i zaštićene najamnine. Revidentica smatra da navedeno pravno shvaćanje treba izmijeniti pozivajući se na predmet Statileo protiv Republike Hrvatske odnosno predmet Skelin-Hrvoj i Đuričić protiv Republike Hrvatske. Naime, Europski sud za ljudska prava je u navedenim predmetima istaknuo da bi naknada imovinske štete trebala pokriti razliku između zaštićene najamnine koju je sud našao primjerenom i iznosa primjerene najamnine. Predlagateljica smatra da primjerena najamnina u svakom slučaju nije tržišna najamnina, naime, tuženica nije u mogućnosti u potpunosti snositi financijski teret negativnih posljedica postojanja sustava zaštićenog najma po vlasnike stanova, na način da bi istima pripadalo pravo na naknadu razlike između tržišne i zaštićene najamnine.
10. Navedeno pravno shvaćanje revidentice nije pravilno. U presudama Skelin-Hrvoj i Đuričić protiv Republike Hrvatske pod toč. 64. Europski sud za ljudska prava je ponovio svoje shvaćanje izneseno u predmetu Statileo da naknada takve materijalne štete treba pokriti razliku između zaštićene najamnine, za koju je sud utvrdio da je neodgovarajuća i odgovarajuće najamnine. Pojam odgovarajuće najamnine ne treba miješati, kao što to čini revidentica, sa pojmom pravične naknade, jer pravična naknada predstavlja pravni standard koji ovisi od slučaja do slučaja u kojem bi trebalo utvrditi čitav niz kriterija a što bi dovelo do pravne neosiguranosti.
11. O postavljenom pitanju revizijski sud je već izrazio pravno shvaćanje u odluci poslovni broj Rev-106/2024-2 od 12. lipnja 2024. koje glasi:
„Pod odgovarajućom najamninom prvenstveno valja smatrati tržišnu najamninu jer ona na objektivan način, za pretežni broj slučajeva, predstavlja odgovarajuću odnosno primjerenu naknadu za vlasnike stanova. Pri tome vlasnici su postupkom tuženice već trideset godina u situaciji da ne mogu potpuno koristi ili ubirati plodove svoje stvari, dakle ne radi se o kratkom periodu vremena u kojem bi bilo razumno na temelju društvene solidarnosti od vlasnika zahtijevati da sudjeluju u teretu zbrinjavanja zaštićenih najmoprimaca. Pri tome, cijelo to vrijeme, koje skoro predstavlja polovicu ljudskog vijeka, tuženica nije rješavala problem, te je reagirala tek nakon donošenja gore navedenih presuda ESLJP. Osim, toga, kategorija tržišne cijene je prilično egzaktna te se visina štete vlasnicima može utvrditi na jasan i transparentan način. Takav način utvrđivanja štete, vlasnicima omogućuje pravnu sigurnost i jednakost svih pred zakonom što je i ustavna funkcija Vrhovnog suda.“
11.1. Odgovorom na postavljeno pitanje reafirmira se pravno shvaćanje revizijskog suda iz odluke Rev-106/2024-2 od 12. lipnja 2024.
12. Konačno u citiranim presudama Europski sud za ljudska prava dosudio je stankama naknadu štete u visini razlike između zaštićene i tržišne najamnine, što potvrđuje pravilnost shvaćanja ovog suda.
13. Dakle, valjalo je pozivom na odredbu čl. 391. st. 6. ZPP-a riješiti kao u izreci i odbiti reviziju tuženika.
Zagreb, 5. ožujka 2025.
Predsjednica vijeća:
Renata Šantek
