REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

Tome Skalice 2, Slavonski Brod

Poslovni broj: Gž-103/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Slavonskom Brodu, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Dubravke Šimić, kao predsjednice vijeća, mr.sc. Zlatka Pirca, kao suca izvjestitelja i člana vijeća, te Draženke Ilak, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja UŽ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Andreji Fosin, odvjetnici iz Varaždina, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB 92963223473, zastupanog po punomoćniku Kruni Kneževiću, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & partneri d.o.o. iz Zagreba, radi isplate, rješavajući žalbu tuženika protiv presude Općinskog suda u Varaždinu, Stalna služba u Ivancu, poslovni broj: P-641/2019-27 od 20. prosinca 2024., u sjednici vijeća održanoj 5. ožujka 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tuženika Zagrebačke banke d.d. odbija se kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Varaždinu, Stalna služba u Ivancu, poslovni broj: P- 641/2019-27 od 20. prosinca 2024., u cijelosti.

II. Tuženik se odbija sa zahtjevom za naknadu troškova podnesene žalbe.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom suda prvog stupnja suđeno je:

"I. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., Paromlinska 2, Zagreb, OIB:92963223473 da tužitelju KŽ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 6.577,16 EUR (slovima: šest tisuća petsto sedamdeset sedam eura i šesnaest centi) zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini mjesečni iznos u skladu s čl.29. Zakona o obveznim odnosima, a po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećana za 5 postotnih poena pa do 31. srpnja 2015., a od 1. kolovoza 2015. godine pa do 30. prosinca 2023. uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, te od 31. prosinca 2023. pa do isplate uvećanjem referentne stope za tri postotnih poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine i to na:

- iznos 35,32 EUR od 1. srpanj 2009.

- iznos 43,33 EUR od 1. kolovoz 2009.

- iznos 52,96 EUR od 1. rujan 2009.

- iznos 39,20 EUR od 1. listopad 2009.

- iznos 49,87 EUR od 1. studeni 2009.

- iznos 56,02 EUR od 1. prosinac 2009.

- iznos 58,35 EUR od 1. siječanj 2010.

- iznos 55,40 EUR od 1. veljača 2010.

- iznos 53,58 EUR od 1. ožujak 2010.

- iznos 59,23 EUR od 1. travanj 2010.

- iznos 67,20 EUR od 1. svibanj 2010.

- iznos 68,90 EUR od 1. lipanj 2010.

- iznos 78,81 EUR od 1. srpanj 2010.

- iznos 84,52 EUR od 1. kolovoz 2010.

- iznos 55,09 EUR od 1. prosinac 2010.

- iznos 87,44 EUR od 1. siječanj 2011.

- iznos 17,71 EUR od 1. veljača 2011.

- iznos 234,25 EUR od 1. svibanj 2011.

- iznos 139,99 EUR od 1. lipanj 2011.

- iznos 771,50 EUR od 1. rujan 2011.

- iznos 93,54 EUR od 1. listopad 2011.

- iznos 93,54 EUR od 1. studeni 2011.

- iznos 97,65 EUR od 1. prosinac 2011.

- iznos 93,54 EUR od 1. siječanj 2012.

- iznos 144,35 EUR od 1. veljača 2012.

- iznos 94,87 EUR od 1. ožujak 2012.

- iznos 110,79 EUR od 1. travanj 2012.

- iznos 122,89 EUR od 1. svibanj 2012.

- iznos 108,58 EUR od 1. lipanj 2012.

- iznos 110,38 EUR od 1. srpanj 2012.

- iznos 98,44 EUR od 1. kolovoz 2012.

- iznos 110,65 EUR od 1. rujan 2012.

- iznos 119,09 EUR od 1. listopad 2012.

- iznos 110,65 EUR od 1. studeni 2012.

- iznos 110,65 EUR od 1. prosinac 2012.

- iznos 95,63 EUR od 1. siječanj 2013.

- iznos 104,01 EUR od 1. veljača 2013.

- iznos 102,42 EUR od 1. ožujak 2013.

- iznos 110,55 EUR od 1. travanj 2013.

- iznos 98,44 EUR od 1. svibanj 2013.

- iznos 99,76 EUR od 1. lipanj 2013.

- iznos 97,89 EUR od 1. srpanj 2013.

- iznos 99,05 EUR od 1. kolovoz 2013.

- iznos 101,62 EUR od 1. rujan 2013.

- iznos 102,18 EUR od 1. listopad 2013.

- iznos 77,04 EUR od 1. siječanj 2014.

- iznos 84,53 EUR od 1. veljača 2014.

- iznos 68,32 EUR od 1. ožujak 2014.

- iznos 81,59 EUR od 1. travanj 2014.

- iznos 81,59 EUR od 1. svibanj 2014.

- iznos 68,32 EUR od 1. lipanj 2014.

- iznos 68,30 EUR od 1. srpanj 2014.

- iznos 68,32 EUR od 1. kolovoz 2014.

- iznos 7,27 EUR od 1. rujan 2014.

- iznos 67,26 EUR od 1. listopad 2014.

- iznos 68,32 EUR od 1. studeni 2014.

- iznos 68,32 EUR od 1. prosinac 2014.

- iznos 68,32 EUR od 1. siječanj 2015.

- iznos 68,32 EUR od 1. veljača 2015.

- iznos 290,32 EUR od 1. ožujak 2015.

- iznos 133,36 EUR od 1. travanj 2015.

- iznos 93,54 EUR od 1. svibanj 2015.

- iznos 106,81 EUR od 1. lipanj 2015.

- iznos 93,67 EUR od 1. srpanj 2015.

- iznos 80,27 EUR od 1. kolovoz 2015.

- iznos 93,54 EUR od 1. rujan 2015., u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., Paromlinska 2, Zagreb, OIB:92963223473 da tužitelju KŽ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati troškove ovog postupka u iznosu od 2.007,51 EUR (dvije tisuće sedam eura i pedeset jedan cent), zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine (čl. 29. st. 2. ZOO-a), tekućom od 20. prosinca 2024. pa do isplate, u roku od 15 dana.“

2. Protiv prvostupanjske presude žalbu je pravodobno podnio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, te je predložio drugostupanjskom sudu da preinači pobijanu presudu na način da u cijelosti odbije tužbeni zahtjev tužitelja uz naknadu troškova postupka ili da istu presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak. Traži trošak žalbenog postupka.

2.1. U sadržaju žalbe tuženik prije svega ističe da je da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio da tužitelj ima status potrošača isključivo na temelju uvida u predmetni Ugovor o kreditu i na temelju iskaza tužitelja danog na ročištu dana 21. studenog 2024., i to iz razloga što se status potrošača ne presumira nego da je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi da li je fizička osoba za privatne svrhe sklopila ugovor, pri čemu je tada teret dokaza te činjenice na tužitelju, a slijedom toga da je pogrešno primijenio materijalno pravo kada je na tužitelja primijenio odredbe o zaštiti potrošača, zatim da je odlučna činjenica koju je isti sud trebao uzeti u obzir prilikom donošenja pobijane odluke jest da su tužitelj i tuženik dana 28. prosinca 2015. zaključili Dodatak Ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015, dalje u tekstu: ZID ZPK), te da je odredbom čl. 19.b ZID ZPK propisano da konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i da se provodi na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

2.2. Osim navedenog tuženik ističe da je tijekom postupka učinjeno nespornim (očitovanje vještaka iz nalaza i mišljenja) da je konverzija predmetnog kredita provedena sukladno zakonskim odredbama, s tim da je tuženik sukladno odredbama ZID ZPK bio u obvezi ponuditi tužitelju sklapanje Dodatka, a da je tužitelj odlučivao o tome da li želi ili ne želi izmijeniti osnovni ugovorni odnos s tuženikom, slijedom čega tuženik smatra u cijelosti promašenim navode prvostupanjskog suda kada smatra da odnosi među strankama nisu u cijelosti riješeni sklapanjem Dodatka Ugovora o kreditu, kao i da je navedeno stajalište tuženika u skladu s odlukom Suda EU u predmetu C-567/20 od 5. svibnja 2022., te odlukama C-81/19 i C-243/20, odnosno da iz navedenih odluka proizlazi da je konverzija kredita tužitelja iz CHF u EUR isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti obzirom da je zakonodavac u konkretnom slučaju uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca.

2.3. Tuženik, također, smatra da tužitelji koji su izvršili konverziju ugovora o kreditu sukladno odredbama ZID ZPK nemaju pravni interes za podnošenje tužbi radi utvrđenja ništetnim odredaba ugovora o kreditu i isplate, te je napomenuo da je Vrhovni sud RH u odluci poslovni broj: Gos-1/2019 isključio pravo korisnika kredita koji su izvršili konverziju na bilo kakva daljnja potraživanja preplate, kao i da je Vrhovni sud RH na sjednici od 20. prosinca 2022. zauzeo pravno shvaćanje prema kojem potrošači koji su proveli konverziju imaju pravo samo na zatezne kamate na utvrđenu preplatu iz konverzije.

2.4. Nadalje se žalbenim navodima ukazuje da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točka 11. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07-Odluka USRH, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14-Odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje u tekstu: ZPP) jer da obrazloženje ne sadrži sve razloge o odlučnim činjenicama, a da su navedeni razlozi nejasni i u suprotnosti sa stanjem spisa i provedenim dokaznim postupkom, kao i da je počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. ZPP-a u vezi s odredbama članka 8. i 338. ZPP-a iz razloga što u obrazloženju nije naveo sve zahtjeve stranaka, činjenice koje su iznijele i dokaze koje su predložile te koje je od tih činjenica utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio i kojim dokazima, činjenice koje su iznijele i dokaze koje su predložile te koje je od tih činjenica utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio i kojim dokazima, te što odluku nije donio na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno.

2.5. Osim navedenog da je prvostupanjski sud pogrešno zaključio da je odredba predmetnog Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštena jer je tuženik prije donošenja ZID ZPK (NN 112/12 i 143/13) bio u obvezi samo prethodno izvijestiti potrošača o promjeni kamatne stope prije nego što se ona počne primjenjivati na ugovorni odnos s potrošačem, a da je nesporno da je tuženik o svakoj promjeni kamatne stope o tome pravovremeno obavijestio korisnika kredita pa da se ne može smatrati da bi tužitelju odredba o kamatnoj stopi bila nerazumljiva, nejasna ili neuočljiva. Također da je pogrešno zaključeno da je odredba o valutnoj klauzuli ništetna prije svega iz razloga što je prema shvaćanju Suda EU u odlukama C-81/19 i C-243/20 ugovorna odredba o valutnoj klauzuli isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti obzirom da je ista dopuštena sukladno odredbi članka 22. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje u tekstu: ZOO), kao i zbog toga što se prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude samo pozvao na odluku Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj: P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. i uz primjenu odredbe članka 502.c ZPP-a, a da nije proveo kontradiktoran postupak u kojem bi utvrdio da li je tužitelj bio odgovarajuće informiran u pogledu valute za koju se veže glavnica kredita na način da li je banka upozorila tužitelja kao budućeg korisnika kredita na posljedice porasta vrijednosti strane valute za njegove kreditne obveze, i to na način da je odbio izvesti predložene personalne dokaze. Nastavno da je pogrešno zaključio da u ovoj pravnoj stvari nije nastupila zastara potraživanja iz razloga što pokretanje kolektivnog spora, u kontekstu članka 241. ZOO-a u vezi sa člankom 128. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, dalje u tekstu: ZZP), nema nikakav utjecaj na zastarne rokove koji su vrijedili za tužitelja, kao i da je pogrešno zaključio da je tužitelj ovlašten potraživati zatezne kamate od plaćanja svakog anuiteta iz razloga što je tuženik pošteni stjecatelj pa da tužitelju pripadaju zatezne od pravomoćnosti presuda kojom je pružena kolektivna zaštita ili od dana podnošenja zahtjeva, a osobito da tužitelju ne pripadaju zatezne kamate za vrijeme važenja Zakona o interventnim mjerama u ovršnim i stečajnim postupcima za vrijeme trajanja posebnih okolnosti (NN 53/20) i Odluke o produženju roka trajanja posebnih okolnosti (NN 83/20). Zbog pogrešne odluke o glavnoj stvari tuženik osporava i odluku o troškovima postupka.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 6.577,16 eura s osnova ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz predmetnog Ugovora o kreditu, sve sa pripadajućim zateznim kamatama.

6.Neosnovano tuženik u žalbi ističe da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, budući presuda sadrži valjano obrazložene razloge o odlučnim činjenicama koji nisu nejasni niti proturječni provedenim dokazima, te se može ispitati. Ovaj sud, također, nije našao niti da bi prvostupanjski sud počinio koju od ostalih bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ZPP-a od onih na koje se sukladno odredbi članka 365. stavka 2. ZPP-a pazi po službenoj dužnosti.

6.1. Nije počinjena niti relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. u vezi s odredbama članka 8. i 338. ZPP-a, na koju žalbom ukazuje tuženik, budući je prvostupanjski sud u obrazloženju presude naveo sve bitne elemente propisane člankom 338. stavkom 4. ZPP-a, te je donio presudu na temelju dokaza za koje je ocijenio da ih je potrebno izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica, a na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka.

7. Između stranaka tijekom postupka nije bilo sporno da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor dana 31. siječnja 2006. sklopili Ugovor o namjenskom kreditu broj 3206114051, da je ugovor solemniziran kod javnog bilježnika Nade Šagi

– U iz [adresa] pod brojem OU-84/06, a kojim ugovorom je tuženik stavio tužitelju na raspolaganje iznos od 65.458,21 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke na dan isplate kredita i to za adaptaciju obiteljske kuće i s rokom otplate od 240 mjeseci, da je ugovorena redovna kamata promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama tuženika, koja je na dan sklapanja ugovora o kreditu iznosila 4,50% godišnje i da korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 410,95 CHF obračunatoj po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja iznosa anuiteta. Nadalje nije sporno da su stranke 28. prosinca 2015. sklopile Dodatak ugovoru o kreditu sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15, dalje u tekstu:ZID ZPK) i da pretplata na dan 30. rujna 2015. iznosi 8.736,82 kn.

8. Prema žalbenim navodima tuženika sporno je da li tužitelj ima status potrošača, da li su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi u predmetnom Ugovoru o kreditu nepoštene odredbe i da li tužitelju pripada pravo na isplatu preplaćenog iznosa, te da li je nastupila zastara potraživanja i od kada tužitelj ima pravo na zatezne kamate. Također je sporno da li se na ovaj spor može direktno primijeniti intervencijski efekt presuda Visokog Trgovačkog suda RH poslovni broj: Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., odnosno presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013.

9. Prvostupanjski sud je prije svega na temelju iskaza tužitelja utvrdio da je tužitelj sklopio predmetni pravni posao kao fizička osoba za adaptaciju i dovršenje nekretnine u kojoj živi, te da se refinancira postojeći kredit koji je također imao kod tuženika, dakle u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju, obrtničkoj ili poduzetničkoj djelatnosti, a što proizlazi i iz predmetnog Ugovora o kreditu, te je pravilno zaključio da tužitelj u smislu odredbe članka 3. stavka 1. ZZP-a ima status potrošača.

10. Subjektivne granice pravomoćnosti (intervencijski efekt) navedenih presuda donesenih u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača odnose se na sve fizičke i pravne osobe čije interese štiti udruga za zaštitu potrošača koja je podnijela tužbu (o čemu dijelom govore i utvrđenja u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019.), tako da se prvostupanjski sud pravilno pozvao na odredbe članka 502.c ZPP-a. Međutim, to ne znači da su automatizmom ništetne sve odredbe svih ugovora o kreditu u pogledu promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, a pogotovo da se u pojedinačnim parnicama te potencijalno ništetne odredbe uopće ne mogu preispitivati.

10.1. U tom smislu drugostupanjski sud naglašava i da je Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci poslovni broj: U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. zauzeo stav da ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom sporu, onda su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora.

11. Prvostupanjski sud je u konkretnom slučaju imao u vidu zaključke Ustavnog suda Republike Hrvatske iznesene u navedenom predmetu, te je izveo dokaze predložene po tužitelju i tuženiku za koje je u smislu članka 220. stavka 2. ZPP-a pravilno ocijenio da ih je potrebno izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica, pa je tako saslušao i tužitelja, dok tuženik tijekom postupka nije ponudio dokaze kojima bi se moglo utvrditi da su tužitelju pri sklapanju ugovora tuženikovi zaposlenici protumačili i objasnili značaj i posljedice spornih ugovornih odredbi i da su mu te odredbe učinili razumljivima.

12. Cijeneći iskaz tužitelja prvostupanjski sud je utvrdio da su mu u Zagrebačkoj banci d.d. ponuđene dvije varijante kredita – u EUR i CHF, ali da je uzeo kredit u CHF kao povoljniju opciju jer u to vrijeme njegova supruga nije bila zaposlena i da je uzdržavao maloljetno dijete, zatim da mu nitko nije objasnio rizike tečaja u CHF i da nikada ne bi uzeo taj kredit da je znao da će tečaj toliko porasti, te da je u banci dobio unaprijed pripremljeni ugovor i da o sadržaju ugovora nije mogao pregovarati osim o iznosu kredita, kao i da mu je vezano za promjenu kamatne stope bilo poznato da se kamatna stopa može promijeniti i to odlukom banke, međutim da je imao povjerenje u svog osobnog bankara i da nije niti slutio da bi moglo doći do takvih značajnih promjena.

13. Imajući u vidu da iz provedenog dokaznog postupka, a osobito iz iskaza tužitelja, proizlazi da prilikom zaključenja predmetnog ugovora o kreditu stranke nisu pojedinačno pregovarale na način da bi tuženik dao tužitelju odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba, a da je predmetni Ugovor o kreditu bio unaprijed pripremljen od tuženika i da tužitelj nije mogao utjecati na njegov sadržaj, kao i da je iz priloženog Ugovora o kreditu vidljivo da se radi o standardnom ugovoru koji sadrži odredbu o valutnoj klauzuli u kojoj je sav rizik razlika na ime ugovorene valutne klauzule prebačen na tužitelja kao korisnika kredita, te da sadrži odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je određena u visini od 4,50 %, a da pri tome nisu navedeni kriteriji na temelju kojih će se ta kamatna stopa nadalje mijenjati, kao i da tuženik tijekom postupka nije ponudio dokaze kojima bi se moglo utvrditi suprotno iako je teret dokaza bio na njemu, te vodeći računa o ishodu kolektivne tužbe u kojoj je tuženik sudjelovao kao stranka, a koja se vodila kod Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/2012 i kod Visokog trgovačkog suda RH pod poslovnim brojem Pž-7129/2013 i Pž-6632/2017, te primjenjujući odredbe članka 81. i 82. ZZP-a u vezi sa člankom 4. ZOO-, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio, kao o prethodnom pitanju, da su ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno članku 87. ZZP-a, kao i članku 322. ZOO-a.

13.1. Naime, iako je ugovaranje valutne klauzule dopušteno jer tako proizlazi iz članka 22. stavka 1. ZOO-a, a što osnovano ističe i tuženik u žalbi, odredba u Ugovoru o kreditu prema kojoj se visina anuiteta veže uz tečaj valute švicarski franak u vrijeme plaćanja anuiteta tako da korisnik kredita u cijelosti snosi rizik promjene tečaja, ne bi se mogla izuzeti od primjene Direktive 93/13 i ne može se isključiti ispitivanje njezine nepoštenosti, jer valutna klauzula sadržana u odredbi članka 22. stavka 1. ZOO-a nije i ne bi smjela biti izvor neravnoteže između prava i obveza stranaka bilo kojih ugovora pa tako niti ugovora o kreditu kao potrošačkih ugovora, kako je to smatrao i Ustavni sud RH u rješenju broj: U-I-392/2011. od 13. prosinca 2016.

14. Prihvaćajući tužbeni zahtjev prvostupanjski sud je na temelju članka 326. stavka ZOO-a pravilno zaključio da u situaciji kada su ugovorne odredbe ništetne po samom zakonu iste ne mogu postati valjane niti kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, kako to tvrdi tuženik pozivajući se na činjenicu sklapanja Aneksa Ugovora o kreditu. Nadalje, iako Aneks Ugovora o kreditu predstavlja akt kojeg su banke bile dužne sklopiti na temelju zakona odnosno odredbe članka 19. b. ZID ZPK, a sve u cilju da se položaj korisnika kredita u valuti CHF kao potrošača izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u valuti EUR, to ne znači da je tužitelj kao korisnik kredita izgubio pravo potraživati stečeno bez osnove zbog ništetnih ugovornih odredbi ukoliko se u postupku utvrdi da Sporazumom o konverziji tužitelj nije u cijelosti obeštećen, odnosno da sklapanjem Aneksa Ugovora o kreditu nisu sanirane posljedice ništetnosti Ugovora o kreditu.

15. U postupku je, nadalje, utvrđeno da je tuženik ponudom konverzije postupio sukladno odredbama ZID ZPK koji je stupio na snagu 30. rujna 2015., a kojim je propisano načelo konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u Euro na način da se položaj potrošača u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u Eurima.

16. Prvostupanjski sud je na temelju nalaza i mišljenja stalne sudske vještakinje za računovodstvo, financije i bankarstvo EŽ iz [adresa], a na koji nalaz u smislu matematičkog izračuna stranke nisu imale primjedbe, utvrdio da je zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj CHF koji je vrijedio na dan isplate kredita i zbog promjene kamatne stope, uz uzimanje u obzir preplate koju je tužitelj primio obračunom konverzije u iznosu od 1.159,58 eura i ne uzimajući u obzir tzv. negativne tečajne razlike, tužitelj tuženiku preplatio iznos od 6.577,16 eura.

17. Nisu osnovani žalbeni navodi tuženika kojima tvrdi da je prvostupanjski sud u pobijanoj presudi pogrešno dosudio tužitelju zatezne kamate za vrijeme važenja Zakona o interventnim mjerama u ovršnim i stečajnim postupcima za vrijeme trajanja posebnih okolnosti (NN 53/20) i Odluke o produženju roka trajanja posebnih okolnosti (NN 83/2020), budući se prema članku 1. Zakona o interventnim mjerama u ovršnim i stečajnim postupcima za vrijeme trajanja posebnih okolnosti (NN 53/20) tim Zakonom propisane posebne interventne mjere samo u ovršnim i stečajnim postupcima za vrijeme trajanja posebnih okolnosti uslijed proglašenja epidemije bolesti COVID-19 uzrokovane virusom SARS-CoV-2, tako da se isti Zakon ne odnosi na tijek zateznih kamata u ovoj pravnoj stvari. Prvostupanjski sud je, također, pravilno utvrdio da je tuženik u smislu članka 1115. ZOO-a nepošteni stjecatelj jer je odgovoran za ugovaranje ništetnih ugovornih odredbi kojima je povrijedio interese i prava tužitelja kao potrošača jer je sporne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli nametnuo tužitelju bez mogućnosti pregovaranja, pa je stoga tužitelj ovlašten tražiti zatezne kamate tekuće od dana plaćanja te naknade jer je tuženik kao nesavjestan stjecatelj dužan platiti kamatu od dana stjecanja predmetnog iznosa.

18. Tuženik je tijekom prvostupanjskog postupka istakao prigovor zastare koji je prvostupanjski sud pravilno ocijenio neosnovanim iz razloga što zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, a u konkretnom slučaju se primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina sukladno članku 225. ZOO-a jer se radi o vraćanju stečenog bez osnove. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda RH iznesenom u presudi i rješenju poslovni broj: Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018., te pravnog shvaćanja Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetog na sjednici održanoj 31. siječnja 2022., pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO-a, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, a u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, zastarni rok restitucijskih zahtjeva počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

18.1. Tužba za zaštitu kolektivnih interesa podnesena je 4. travnja 2012. Trgovačkom sudu u Zagrebu u predmetu P-1401/2012, čime je došlo do prekida zastare, a zastara je počela teći iznova od dana kad je spor pravomoćno okončan, i to u odnosu na ništetnost odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi od 14. lipnja 2014., a u odnosu na ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli od 15. lipnja 2018. Obzirom da je tužba u ovom predmetu podnesena 6. lipnja 2019., ista je podnesena unutar zastarnog roka od 5 godina.

19. Imajući u vidu sve izneseno, te da je tužitelj tužbenim zahtjevom, a sukladno nalazu i mišljenju vještaka koji je imao u vidu utvrđenu preplatu u konverziji, zatražio isplatu iznosa od 6.577,16 eura s osnova ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je sukladno odredbi članka 1111. i 1115. ZOO-a u cijelosti usvojio tužbeni zahtjev tužitelja, imajući pri tome u vidu da u slučaju ništetnosti odredbi predmetnog Ugovora o kreditu tužitelj ima pravo na razliku preplaćenog iznosa prema početnoj ugovorenoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, zbog čega je valjalo žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu, a pobijanu presudu u točki I. izreke potvrditi.

20. Pravilno je odlučeno i o troškovima postupka (točka II. izreke) temeljem članka 154. stavka 1. i članka 155. stavka 1. ZPP-a, budući je tužitelj u cijelosti uspio sa svojim tužbenim zahtjevom, i to na način da su dosuđeni samo oni troškovi koji su bili potrebni za vođenje parnice, a koji troškovi su obračunati sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23).

21. Ovaj sud je odbio tuženika sa zahtjevom za naknadu troškova žalbe temeljem članka 166. stavku 1. u vezi s člankom 154. stavkom 5. ZPP-a jer je s istom nije uspio.

22. Zbog iznesenog odlučeno je temeljem članka 368. stavka 1. ZPP-a kao u izreci.

U Slavonskom Brodu, 5. ožujka 2025.

Predsjednica vijeća

Dubravka Šimić