REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-744/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Tatjane Kujundžić Novak, predsjednice vijeća, Nevenke Marković, sutkinje izvjestiteljice i Mirne Maržić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja GREEN LIFE B&G d.o.o., OIB 77573259779, Karlovac, Matka Laginje 1, kojeg zastupa punomoćnik Frane Dobrović, odvjetnik u Rijeci, protiv tuženika KARLOVAČKA BANKA d.d., OIB 08106331075, Karlovac, Ivana Gorana Kovačića 1, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1466/2024 od 23. prosinca 2024., u sjednici vijeća održanoj 5. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1466/2024 od 23. prosinca 2024. u točki I. izreke, u točki II. izreke u dijelu u kojem je naloženo tuženiku platiti tužitelju iznos od 9.343,75 EUR (devettisućatristočetrdesettri eura i sedamdesetpet centi) sa zateznim kamatama od 1. rujna 2018. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od petnaest dana te u točki III. izreke u dijelu u kojem je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 2.812,50 EUR (dvijetisućeosamstodvanaest eura i pedeset centi), u roku od petnaest dana.

II. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1466/2024 od 23. prosinca 2024. u točki II. izreke u dijelu u kojem je naloženo tuženiku platiti tužitelju zatezne kamate na iznos od 9.343,75 EUR (devettisućatristočetrdesettri eura i sedamdesetpet centi) od 1. siječnja 2024. do isplate te u točki III. izreke u dijelu u kojem je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 187,50 EUR (stoosamdesetsedam eura i pedeset centi) s pripadajućim zateznim kamatama i zatezne kamate na troškove parničnog postupka u iznosu od 2.812,50 EUR (dvijetisućeosamstodvanaest eura i pedeset centi) od 23. prosinca 2024. do isplate i sudi:

1. Nalaže se tuženiku platiti tužitelju zatezne kamate na iznos od 9.343,75 EUR (devettisućatristočetrdesettri eura i sedamdesetpet centi) od 1. siječnja 2024. do isplate te na troškove parničnog postupka u iznosu od 2.812,50 EUR (dvijetisućeosamstodvanaest eura i pedeset centi) od 23. prosinca 2024. do isplate, sve po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od petnaest dana.

2. Odbija se kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 187,50 EUR (stoosamdesetsedam eura i pedeset centi) sa zateznim kamatama od 23. prosinca 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

III. Odbija se kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadu troškova sastava odgovora na žalbu u iznosu od 250,00 EUR (dvijestopedeset eura) i sudske pristojbe na žalbu.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom označenom u izreci ove presude utvrđena je ništetnom odredba članka 6. stavka 3. Ugovora o dugoročnom kreditu broj: 20319216/14 sklopljenog u Karlovcu 31. ožujka 2014. između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora te društva BAKIN d.o.o. kao solidarnog dužnika, LV kao jamca platca I. i VV kao jamca platca II. (dalje: Ugovor o dugoročnom kreditu) i to u dijelu: „...uz upute Kreditora i uvjete i naknade propisane aktima Kreditora koji važe na dan Prijevremene otplate.“ (točka I. izreke). Točkom II. izreke naloženo je tuženiku platiti tužitelju iznos od 9.343,75 EUR sa zateznim kamatama od 1. rujna 2018. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena. Točkom III. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 3.000,00 EUR sa zateznim kamatama od 23. prosinca 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

2. Protiv presude tuženik je podnio žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže ovome sudu preinačiti presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Tužitelj je podnio odgovor na žalbu. Predlaže ovome sudu odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi presudu. Zahtijeva naknadu troškova sastava odgovora na žalbu u iznosu od 250,00 EUR i sudske pristojbe na žalbu.

4. Žalba je djelomično osnovana.

5. Pobijana presuda je ispitana na temelju odredaba članka 365. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/07, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP), pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava (članak 356. ZPP-a).

6. Iz obrazloženja pobijane presude i podataka u spisu proizlazi da je predmet spora utvrđenje ništetnom dijela odredbe članka 6. stavka 3. Ugovora o dugoročnom kreditu te isplata iznosa od 9.343,75 EUR kao posljedice ništetnosti te odredbe.

7. Prvostupanjski sud je utvrdio nespornim da su stranke sklopile Ugovor o dugoročnom kreditu u iznosu od 650.000,00 EUR, uz ugovoreni rok povrata od osam godina, da je tužitelj prijevremeno otplatio kredit 31. kolovoza 2018., da je tuženik izradio obračun obveza na taj dan u iznos od 477.176,17 EUR plativo po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke te da iz tog obračuna proizlazi kako dio prijevremeno otplaćenog kredita u iznosu od 9.343,75 EUR predstavlja naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini od 2% od preostalog duga, a koja visina također nije sporna.

Spornom je utvrdio osnovu tužbenog zahtjeva.

8. Primijenivši odredbu članka 1021. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21; dalje: ZOO), kojom je definirano što je tuženik ovlašten naplatiti na temelju ugovora o kreditu od korisnika kredita (tužitelja), a to su glavnica i ugovorene kamate, prvostupanjski sud je zaključio kako tužitelj nije imao zakonsko uporište naplatiti od tužitelja naknadu za prijevremenu otplatu kredita, neovisno o tome o kojem se iznosu, odnosno postotku radi. Stoga je zaključio da je tuženik u Ugovor o dugoročnom kreditu uvrstio odredbu koja je suprotna odredbi članka 1021. ZOO-a.

9. Uz to prvostupanjski sud navodi da je prema odredbi članka 1024. stavka 2. i 4. ZOO-a korisnik kredita ovlašten vratiti kredit i prije roka određenog za njegovo vraćanje, ali je o tome dužan unaprijed obavijestiti banku te da u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti. Prvostupanjski sud utvrđuje da iz podataka u spisu proizlazi da se ne radi o šteti koju je tuženik pretrpio zbog prijevremene naplate kredita, već o troškovima angažiranja djelatnika banke i unutarnjih službi.

10. Prvostupanjski sud nadalje zaključuje da se konkretno radi o ugovoru kojeg je unaprijed pripremio tuženik te kako je općepoznato da se o odredbama akata kreditora (tuženika), koji reguliraju materiju kreditiranja sadržanih u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati, izvodi zaključak da se nije moglo pojedinačno pregovarati ni o spornoj ugovornoj odredbi.

11. Također, po ocjeni prvostupanjskog suda, plaćanje naknade u visini od 2% od iznosa kredita očito je uzrokovalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, a posebno zbog toga što nije jasno koje je to eventualno nastale troškove kreditor imao, a koji bi bili u izravnoj vezi sa sklapanjem Ugovora o dugoročnom kreditu, a izraženih u postotnom udjelu od ugovorenog kredita.

12. Slijedom navedenog primjenom odredbe članka 323. stavka 1. ZOO-a naložio je tuženiku plaćanje utuženog iznosa od 9.343,75 EUR sa zateznim kamatama prema odredbi članka 1115. ZOO-a od dana nakon izvršenog plaćanja od strane korisnika kredita do isplate po stopi propisanoj odredbom članka 29. stavka 2. ZOO-a za ostale odnose.

13. Tuženik u žalbi u bitnome navodi da je s tužiteljem slobodno uredio njihove obvezne odnose koje su dužni ispuniti i odgovorni su za njihovo ispunjenje. Ukazuje da je tužitelj kao sudionik u obveznom odnosu dužan u ispunjavanju obveze iz svoje profesionalne djelatnosti postupati s povećanom pažnjom prema pravilima struke i običajima-pažnja dobrog stručnjaka te da je kao korisnik kredita bio dužan proučiti sve aspekte prijevremene otplate kredita. Navodi da je pri obračunu naknade za prijevremenu otplatu kredita postupao sukladno odredbi članka 13. ZOO-a, a čija visina naknade je određena Odlukom o naknadama za obavljanje bankarskih usluga. Ističe da je taj iznos varijabilan, ali da nije suprotan načelu savjesnosti i poštenja, kao ni načelu jednake vrijednosti uzajamnih činidaba. Ističe da obračunati iznos naknade koji je naplatio predstavlja isključivo objektivno nastali trošak u vidu administrativnog troška koji je banka imala obrađujući ugovor o kreditu, zbog čega je naplatio i smanjeni iznos te naknade koji ne predstavlja naknadu štete. Ukazuje i da se ne radi o potrošačkom ugovoru, već o trgovačkom ugovoru. Navodi da se konkretno radilo o tipskom ugovoru koji ne uređuje određene bitne sastojke, već ih prepušta pregovorima ugovornih strana zbog čega je tužitelj imao mogućnost pregovaranja o odredbama ugovora. U odnosu na odluku o troškovima parničnog postupka navodi da podneskom od 29. studenog 2024. tužitelj dostavlja samo troškovnik, dok podneskom od 22. veljače 2024. predlaže nastavak postupka i dostavlja sudsku praksu zbog čega nema pravo na naknadu troškova za njihov sastav.

14. Tužitelj u odgovoru na žalbu u bitnome navodi da nije sporno kako se radi o trgovačkom ugovoru te da prvostupanjski sud pri donošenju odluke nije ni primijenio odredbe koje se odnose isključivo na potrošačke ugovore, već je primijenio odredbe Zakona o obveznim odnosima. Nadalje navodi da tuženik nije ni predložio izvođenje odgovarajućih dokaza na okolnost da se konkretno radilo o stvarnom administrativnom trošku, ako je on uopće i nastao. Svojim daljnjim navodima ukazuje na pravilnost i zakonitost pobijane presude te izražena shvaćanja prvostupanjskog suda.

15. Donošenjem pobijane presude nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti. Presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati jer je izreka presude razumljiva, presuda sadrži jasne i valjane razloge o odlučnim činjenicama na kojima je zasnovana, ti razlozi nisu međusobno proturječni niti postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima svjedoka i samih tih isprava i zapisnika.

16. Analizirajući i ocjenjujući razloge sadržane u obrazloženju pobijane odluke, u odnosu na žalbene navode, a sve u vezi s relevantnim zakonskim odredbama, utvrđenje je ovog suda da njima tuženik nije uspješno osporio prosudbe i utvrđenja prvostupanjskog suda koji je, u zakonito provedenom postupku, pravilnom primjenom materijalnog prava, pravilno i zakonito odlučio o osnovanosti tužbenog zahtjeva. Odlučujući o zahtjevu prvostupanjski sud je određeno naveo odredbe materijalnog prava primjenom kojeg je odlučio o tužiteljevom zahtjevu za utvrđenje ništetnosti dijela ugovorne odredbe Ugovora o dugoročnom kreditu sklopljenim s tužiteljem. O tome presuda sadrži jasne i valjane razloge koje u cijelosti prihvaća i ovaj sud.

17. Žalbenim navodima tuženik nije doveo u sumnju pravilnost pobijane presude. Bitne činjenice između stranaka nisu sporne, a one se odnose na nesporni odobreni kredit tužitelju koji je pravna osoba i prema čijem zahtjevu je kredit vraćen prije roka određenog za vraćanje, uz što je podmirio i naknadu u utuženom iznosu koju tužitelj zahtijeva da mu tuženik vrati, smatrajući takvu ugovornu odredbu ništetnu zbog protivnosti prisilnom propisu-odredbama Zakona o obveznim odnosima.

18. U odnosu na žalbene navode ovaj sud ukazuje na pravno shvaćanje izneseno u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske i Ustavnog suda Republike Hrvatske. U odluci poslovni broj Rev-112/18 kojoj je prihvaćeno shvaćanje prvostupanjskog suda u tom predmetu o ništetnosti istovjetnih odredbi ugovora o kreditu kojim su uređene naknade za prijevremeno vraćanje kredita. Iako je korisnik kredita u navedenom postupku potrošač, to ne mijenja primjenjivost pravnog shvaćanja i na ovaj postupak s obzirom na istovjetno pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Rev-24/21 u kojem su korisnici kredita pravne osobe, kao i ovom slučaju.

19. Obje navedene odluke sasvim su određeno prihvatile shvaćanje da je odluka o naknadi sukladno Odluci banke suprotna kogentnoj zakonskoj odredbi o vraćanju kredita prije roka i nepoštena slijedom čega je banka naplatila na nezakonit način naknadu za prijevremenu otplatu kredita.

20. Posljedice ništetnosti propisane zakonom žalitelj ne osporava, ali osporava svoje nepoštenje. S obzirom da se radi o odredbi suprotnoj zakonskoj odredbi i nepoštenoj od trenutka sklapanja ugovora, tuženik je dužan vratiti stečeno s pripadajućim kamatama od dana stjecanja. Tuženik je u zasnivanju obveznog odnosa-sklapanja Ugovora o dugoročnom kreditu s tužiteljem postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja jer upravo sklapanje ugovora u kojem su sadržane navedene nezakonite odredbe na to upućuje.

21. Ono što prihvaća Vrhovni sud Republike Hrvatske u takvim situacijama je pravo tuženika kao banke na naknadu štete, a što je u skladu s odredbom članka 1024. stavka 3. ZOO-a koja propisuje da je korisnik kredita dužan naknaditi štetu ako ju je davatelj kredita pretrpio. Međutim, žalitelj tvrdi da se u konkretnoj situaciji ne radi ni o kakvoj šteti, što izričito navodi i u žalbi, već o pravu banke na naplatu naknade u slučaju prijevremene otplate kredita u vidu troškova angažiranja djelatnika banke i unutarnjih službi zbog prijevremene naplate kredita, što znači da nije pretrpio štetu prijevremenom otplatom kredita. I Vrhovni sud Republike Hrvatske i Ustavni sud Republike Hrvatske upućuju na mogućnost primjene takve odredbe. Navedena odluka poslovni broj Rev-112/18 bila je predmet ispitivanja Ustavnog suda Republike Hrvatske u predmetu poslovni broj U-III-3231/22 povodom podnesenih tužbi Privredne banke Zagreb d.d. i Addiko bank d.d. u pet ustavnosudskih postupka u podnesenim tužbama protiv odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske i nekih županijskih sudova i u cijelosti je potvrdila pravilnost shvaćanja o ništetnosti odluke banaka o naknadi za prijevremenu otplatu kredita. Iako se radi o potrošačkim kreditima koji su uređeni drugim propisima s obzirom na ovdje tuženika i to Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 101/17), Vrhovni sud Republike Hrvatske je sasvim jasno u odluci poslovni broj Rev-24/21 ocijenio primjenjivost pravnog shvaćanja iz odluke poslovni broj Rev-112/18 i na druge korisnike kredita, a ne samo na potrošače.

22. Odredba članka 1024. ZOO-a, kako to pravilno navodi i prvostupanjski sud primjenjuje se na sve korisnike kredita slijedom čega i odredbe o ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi su primjenjive i na ovaj slučaj. I Europski sud u svoj odluci poslovni broj C-536/22 iznosi shvaćanje o mogućnosti kompenzacije u korist banke kao vjerovnika kod prijevremene otplate kredita i mogućnost da se šteta povezana s gubitkom kamatama koje se zbog prijevremene otplate više neće obračunavati. U konkretnoj situaciji to nije slučaj. I Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Rev-112/18 potvrđuje da bi banka imala pravo na naknadu stvarno pretrpljene štete koji bi mu kao vjerovniku nastali prijevremenom otplatom kredita, ali se ta naknada ne bi smjela odnositi na naknadu štete zbog izgubljenog dijela iznosa kamate koju je tuženik trebao dobiti da nije bilo prijevremene otplate.

23. U navedenoj odluci Vrhovni sud Republike Hrvatske je iznio i pravno shvaćanje da je neodlučno pozivanje banke na načelo dispozitivnosti u vezi s činjenicom da je sporna naknada slobodno ugovorena i sadržana u Općim uvjetima poslovanja banke jer je takva odredba ništetna i ne može se ugovarati.

24. Ugovor o kreditu uređuje se Zakonom o obveznim odnosima i to odredbom članka 1021. do članka 1024. Opći uvjeti poslovanja banke moraju biti u skladu s tim zakonom te ugovor o kreditu mora biti sklopljen u skladu s općim pravilima obveznog prava i na način uređen odredbama Zakona o obveznim odnosima o ugovoru o kreditu. Prema tome i opći uvjeti poslovanja banka moraju sadržavati opće odredbe o sklapanja ugovora i pravo na raskid ugovora, a takvi opći uvjeti ne mogu biti protivni kogentnom propisu odnosno Zakonu o obveznim odnosima, kao što je slučaj s naknadom koju je tuženik naplatio protivno prisilnom propisu. Temeljno je pravilo kod raskida ugovora da su obje strane oslobođene svojih obveza, osim obveza na naknadu štete, a takvo pravo proizlazi iz odredbe članka 1024. ZOO-a. Međutim, posebna naknada kako to uređuju opći uvjeti odnosno odluka tuženika protivna je upravo navedenoj odredbi, odnosno naknada koja u stvari ima karakter ugovorne kazne kod raskida ugovora ne može biti ugovorena za novčane obveze. Predmet ugovora o kreditu je upravo novčana obveza i zbog toga ugovorna kazna, bez obzira kako ju banka nazvala, pa i kod prijevremenog raskida predstavlja ništetnu ugovornu odredbu.

25. Takvo pravno shvaćanje izraženo je i odluci ovog suda poslovni broj Pž-3860/2023-3 od 20. ožujka 2024.

26. Slijedom svega navedenog prvostupanjski je sud pravilno prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnom dijela sporne ugovorne odredbe Ugovora o dugoročnom kreditu i za isplatu iznosa od 9.343,75 EUR s pripadajućim zateznim kamatama sukladno odredbama članka 1115. i članka 29. stavka 1. i 2. ZOO-a, pravilno primijenivši stopu propisanu za ostale odnose.

27. Međutim, prvostupanjski sud nije uzeo u obzir da je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 155/23; dalje: ZIDZOO/23) promijenjena stopa zateznih kamata propisana odredbom članka 29. stavka 2. ZOO-a na način da se stopa zateznih kamata za ostale odnose određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine. Prema odredbi stavka 8. istog članka Referentna stopa iz stavka 2. ovoga članka je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

28. Stoga iako je prvostupanjski sud tužitelju pravilno dosudio isplatu zateznih kamata po stopi propisanoj za ostale odnose, nije primijenio pravilnu stopu iz ZIDZOO/23.

29. U odnosu na odluku o troškovima parničnog postupka, suprotno tuženikovim žalbenim navodima, tužitelj je podneskom od 22. veljače 2024. predložio nastavak postupka u ovoj pravnoj stvari te iznio navode glede odluke o glavnoj stvari pri tome se referirajući na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-24/2021 od 21. veljače 2023., koju dostavlja i u prilogu tog podneska. Stoga tužitelj za sastav tog podneska ima pravo na naknadu troška prema Tbr. 8/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23; dalje: Tarifa), Tbr. 46. i Tbr. 54. Tarife u iznosu od 250,00 EUR, kako mu je to priznao i prvostupanjski sud.

30. Podneskom od 29. studenog 2024. tužitelj obavještava prvostupanjski sud o nemogućnosti pristupa na ročište određeno za 2. prosinac 2024. te daljnjim navodima samo navodi da ostaje kod tužbe i tužbenog zahtjeva te navoda iz podneska od 22. veljače 2024., uz što ukratko ponavlja navode iznijete u tom podnesku. Zaključno u tom podnesku popisuje i radnje za koje potražuje naknadu troškova postupka. Stoga tužitelju za sastav tog podneska pripada naknada troška prema Tbr. 8/4 Tarife kao za ostale podneske, što iznosi 50 EUR, a što uvećano za PDV od 25% iznosi 62,50 EUR.

31. Odluka o troškovima parničnog postupka, u ostalom dijelu, u odnosu na koji tuženik ne ističe nikakve posebne žalbene razloge, pravilna je i zakonita, donesena pravilnom primjenom odredaba članka 154. stavka 1. i članka 155. stavka 1. ZPP-a.

32. Stoga tužiteljevi opravdani troškovi parničnog postupka iznose 2.812,50 EUR, dok je neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u preostalom iznosu od 187,50 EUR.

33. Prvostupanjski sud u odnosu na zatezne kamate tekuće na te troškove također nije primijenio stopu zateznih kamata prema ZIDZOO/23.

34. Slijedom svega navedenog, valjalo je primjenom odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi presudu u točki I. izreke i u točki II. izreke u dijelu u kojem je naloženo tuženiku platiti tužitelju iznos od 9.343,75 EUR sa zateznim kamatama do 31. prosinca 2023. te u odnosu na naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 2.812,50 EUR, a primjenom odredbe članka 373. točka 3. ZPP-a preinačiti presudu u odnosu na isplatu zateznih kamata na glavnu tražbinu u iznosu od 9.343,75 EUR i na troškove parničnog postupka u iznosu od 2.812,50 EUR od 1. siječnja 2024. do isplate i pravilnom primjenom materijalnog prava naložiti tuženiku isplatu zateznih kamata po stopi zateznih kamata sukladno ZIDZOO/23 te odbiti tužiteljev zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u preostalom iznosu od 187,50 EUR s pripadajućim zateznim kamatama.

35. Tužitelj nema pravo na naknadu troškova sastava odgovora na žalbu u iznosu od 250,00 EUR i sudske pristojbe na žalbu jer sastav odgovora na žalbu nije bila radnja potrebna za vođenje žalbenog postupka u smislu odredbe članka 155. stavka 1. ZPP-a.

36. Slijedom svega navedenog valjalo je odlučiti kao u izreci ove presude.

Zagreb, 5. ožujka 2025.

Predsjednica vijeća

Tatjana Kujundžić Novak