REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli – Pola

Poslovni broj: Gž-345/2024-2

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Marije Sošić kao predsjednice vijeća, Helene Poropat kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Igora Rakića kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ŽŽ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] zastupana po Odvjetničkom društvu Vukušić Bokan i partneri d.o.o. Ulica Stjepana Radića 8, Zadar protiv tuženika OTP banka d.d. (prije: Splitska banka d.d.), Domovinskog rata 61, Split, OIB: 52508873833, zastupan po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Marinović i partneri odvjetnici iz Zadra, radi isplate, odlučujući o žalbi tužiteljice i tuženika, izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Zadru, poslovni broj: P-1696/2019 od 2. siječnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 5. ožujka 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se djelomično kao neosnovana žalba tužiteljice ŽŽ i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-1696/2019 od 2. siječnja 2024. u dijelu pod toč. I.I. izreke.

i

r i j e š i o  j e

I. Djelomičnim usvajanjem žalbe tužiteljice ŽŽ i usvajanjem u cijelosti žalbe tuženika OTP banka d.d. ukida se navedena presuda u dijelu pod toč. I.II., II., III. IV. i V. izreke te se u tim dijelovima presuda vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

II. O zahtjevima tužiteljice i tuženika za naknadu troškova ovog žalbenog dijela postupka odlučiti će sud prvog stupnja konačnom odlukom.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom sud prvog stupnja je u točki I. izreke odbio tužbeni zahtjev tužiteljice kojim je traženo nalaganje tuženiku da joj isplati iznos od 14.526,90 eura zajedno sa zateznim kamatama specificiranim u toj točki izreke, kao i nalaganje tuženiku da joj naknadi troškove parničnog postupka. U točki II. naloženo je tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 11.912,80 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama specificiranim u toj točki izreke. U točki III. izreke odbijen je eventualno kumulirani tužbeni zahtjev kojim je traženo da tuženik isplati tužiteljici iznos od 10.881,10 eura zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama specificiranim u toj točki izreke. U točki IV. naloženo je tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 6.152,96 eura zajedno sa zateznim kamatama specificiranim u toj točki izreke. U točki V. odlučeno je da svaka stranka snosi svoj trošak postupka.

2. Protiv te presude pravovremenu i dopuštenu žalbu izjavile su obje parnične stranke.

2.1. Tužiteljica je svojim pravnim lijekom pobijala presudu u cijelosti iz svih žalbenih razloga. Smatra da je sud trebao usvojiti njen glavni tužbeni zahtjev jer da se na konkretan slučaj trebala primijeniti odredba čl. 26. st.3. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022. i 155/2023., dalje: ZOO). Osim toga da je sud pogrešno primijenio odredbu čl. 188. st.2. ZPP-a, te nije dao razloge za odbijanje njenog glavnog tužbenog zahtjeva i za usvajanje eventualno kumuliranog tužbenog zahtjeva pod 1. Nadalje da je sud odbio eventualno kumulirani zahtjev 2 te prihvatio slijedeći eventualno kumulirani tužbeni zahtjev 3, što je protivno važećim procesnopravnim odredbama parničnog postupka. S tim u svezi pogrešnom smatra odluku o parničnom trošku. Žalbeni je prijedlog da se presuda preinači na način da se usvoji prvopostavljeni tužbeni zahtjev i da se naloži tuženiku da joj isplati parnični trošak kao i trošak ovog žalbenog postupka (za sastav žalbe i pristojbe na žalbu). Podredno predlaže ukidanje presude i vraćanje predmeta sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.

2.2. Tuženik žalbu izjavljuje iz svih žalbenih razloga te pobija presudu u cijelosti. Ukazuje da sud prvog stupnja nije obrazložio da li tužiteljica ima status potrošača iako je to osporavao. Prilikom donošenja presude da je sud trebao imati u vidu da je među strankama izvršena konverzija koju je tužiteljica prihvatila te da je sve uplate koje su izvršene na partiji kredita uvrstio u izračun konverzije. Tužiteljica da svoj tužbeni zahtjev nije umanjila za iznos preplate koji joj je priznat u konverziji u iznosu od 15.424,64 kuna. Neosnovanim smatra utvrđenje suda o ništetnosti ugovornih odredbi o kreditu, u dijelu koji se odnosi na promjenjivost kamatne stope i valutne klauzule, kao i odbijanje njegovog prigovora zastare i prigovora radi prebijanja. Pobija i odluku o parničnom trošku. Žalbeni je prijedlog da se presuda preinači na način da se tužbeni zahtjev odbije u cijelosti a da mu tužiteljica naknadi trošak cjelokupnog postupka, uključujući i žalbenog. Podredno predlaže ukidanje presude i vraćanje predmeta sudu prvog stupnja na ponovni postupak.

3. Sa žalbama tužiteljice i tuženika postupljeno je sukladno odredbi čl. 359. st.1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 84/2008., 57/2011., 25/2013., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023., dalje: ZPP).

4. Nijedna stranka nije dostavila odgovor na žalbu.

5. Žalba tužiteljice je djelomično osnovana dok je žalba tuženika osnovana.

6. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa kojeg je tuženik stekao bez osnove temeljem ništetnih odredbi o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli sadržane u Ugovoru o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva od 7. prosinca 2006. (dalje u tekstu: Ugovora o kreditu) koji je sklopljen između prednika tuženika Societe Generale – Splitska banka d.d. kao kreditora i tužiteljice ŽŽ kao korisnice kredita.

6.1. Tužiteljica je nakon provedenog financijskog vještačenja precizirala svoj tužbeni zahtjev podneskom od 19. listopada 2023. u kojem je istakla glavni tužbeni zahtjev i tri eventualno kumulirana tužbena zahtjeva, navodeći da se u slučaju odbijanja prvotnog tužbenog zahtjeva usvoji prvi eventualno kumulirani, za slučaj i njegovog odbijanja da se usvoji drugi eventualno kumulirani, a ako se i on odbije tada predlaže usvajanje trećeg eventualno kumuliranog tužbenog zahtjeva.

7. Sud prvog stupnja pobijanom odlukom odbio je prvo postavljeni tužbeni zahtjev kao i drugo postavljeni eventualno kumulirani tužbeni zahtjev, a usvojio je prvi i treći eventualno kumulirani tužbeni zahtjev.

8. Među strankama nije sporno sklapanje navedenog Ugovora o kreditu, da je prednik tuženika tužiteljici odobrio kredit u iznosu od 94.250,00 CHF, da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je u trenutku sklapanja ugovora iznosila 4,20%, da je kredit namijenjen za adaptaciju i komunalno uređenje građevinskog zemljišta te da se mjesečni anuiteti izraženi u CHF podmiruju u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju prema tečajnoj listi kreditora na dan dospijeća.

9. Imajući u vidu žalbene navode i prigovore stranaka ostaje spornim osnovanost i visina tužbenog zahtjeva, odnosno koji je od više postavljenih eventualno kumuliranih tužbenih zahtjeva osnovan, da li su osnovani prigovori tuženika o zastari i o tome da tužiteljica nije potrošač, da li tužiteljica nakon sklapanja Dodataka br.1. i 2. Ugovora o kreditu ima pravo na isplatu koju traži, da li je tuženik nakon sklapanja Sporazuma o korištenju preplate od 15.424,64 kuna taj iznos koristio za podmirenje budućih anuiteta koje je tužiteljica bila u obvezi isplaćivati a s tim u svezi da li je tužiteljica svoj tužbeni zahtjev umanjila za taj iznos. Sporno je još da li su ništetne odredbe Ugovora o kreditu koje reguliraju promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, da li je osnovan tuženikov prigovor radi prebijanja te od kada imajući teći zatezne kamate.

9.1. Ispitujući pobijanu presudu u granicama istaknutih žalbenih razloga kao i onih na koje se pazi po službenoj dužnosti temeljem članka 365. st.2. ZPP-a, ocjena je ovog suda je sud prilikom odlučivanja o eventualno kumuliranim tužbenim zahtjevima počinio bitnu povredu parničnog postupka iz odredbe članka 354. st.2. toč.11. i 12. ZPP-a da za sada nije potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje te da je time izostala pravilna primjena materijalnog prava.

10. Protivno žalbenim razlozima koje je istakla tužiteljica ovaj sud ocjenjuje da je sud prvog stupnja osnovano odbio prvotni tužbeni zahtjev (onaj u točki I.I. izreke) kojim je tražena isplata iznosa od 14.526,90 eura s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom specificiranom u toj točki izreke.

10.1. Radi se o zahtjevu tužiteljice kojeg je ona uskladila prema nalazu i mišljenju vještaka za financije i računovodstvo Petra Bajla, mag.oec., koji je postupajući po rješenju suda prvog stupnja dao više izračuna. Ovaj koji je odbijen u točki I.I. izreke dati je za slučaj da su uzete samo pozitivne razlike anuiteta, iznos više stečenog po tuženiku u odnosu na ono što bi stekao da nije primijenjena valutna klauzula, a da je redovna kamata obračunavana prema stopi iz čl. 26. st.3. ZOO od početka otplate kredita do konverzije kredita iz CHF u EUR.

11. Odredba članka 26. stavka 3. ZOO-a primjenjuje samo na ugovorne odnose u kojima kamatna stopa nije uopće određena. U konkretnom slučaju stranke su načelno iskazale suglasnu volju da se na predmetni ugovor primjenjuje promjenjiva kamatna stopa koja je u trenutku sklapanja ugovora iznosila 4,20 % godišnje pa se na ugovorni odnos primjenjuje navedena odredba o kamati po početno ugovorenoj kamatnoj stopi, sve dok se na zakonom propisani način ne nadomjesti ugovorna odredba koja je utvrđena ništetnom.

12. Osim toga, ništetnost ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora, pa tako niti odredbu članka 5. Ugovora o kreditu kojom je u trenutku sklapanja ugovora ugovorena kamata po stopi od 4,20% godišnje, slijedom čega u tom dijelu ugovor nije ništetan pa proizvodi pravne učinke. Dakle, ugovorena kamatna stopa u trenutku sklapanja ugovora je određena pa ne dolazi u primjenu odredba članka 26. stavka 3. ZOO-a, već tužiteljici pripada pravo na razliku između plaćene kamate po promjenjivoj kamatnoj stopi i početno ugovorene kamate od 4,20%.

13. Stoga je u tom dijelu žalbu tužiteljice valjalo odbiti kao neosnovanu (čl. 368. st.1. ZPP-a).

14. Osnovano žaliteljica ukazuje na bitnu povredu postupka iz čl. 354. st.2. t.11. i 12. ZPP-a.

15. Naime tužiteljica je, kako je navedeno postavila više tužbenih zahtjeva koji su u međusobnoj vezi predlažući da se slijedeći od tih zahtjeva prihvati ako se utvrdi da onaj koji je ispred njega nije osnovan. To znači da kad je sud usvoji prvi eventualno kumulirani tužbeni zahtjev tada nije mogao odlučivati o ostalim eventualno kumuliranim tužbenim zahtjevima.

16. Time su počinjene ukazane bitne povreda parničnog postupka. Na način kako je sud prvog stupnja odlučio nije jasno koji je eventualno kumulirani tužbeni zahtjev zapravo trebao biti usvojen. Iz obrazloženja pobijane presude to nije bilo moguće utvrditi. O tome sud nije dao valjano obrazloženje.

17. Stoga je valjalo ukinuti sve odluke prvostupanjskog suda kojima je odlučeno eventualno kumuliranim tužbenim zahtjevima, sve primjenom odredbe čl. 188. st.2. ZP-a.

18. Neosnovano tuženik ukazuje da tužiteljica nije dokazala da ima status potrošača. U situaciji kada iz iskaza tužiteljice proizlazi da je kredit podnijela s namjerom nadogradnje kuće a radi rješavanja svog stambenog pitanja, da je kasnije, kada su joj kćerke otišle na fakultet, radi podmirenja troškova kredita i njihova školovanja, bila primorana dva apartmana iznajmljivati a kasnije je u njih smjestila podstanare te da je u Ugovoru o kreditu navedeno (čl.3.) da je kredit odobren za adaptaciju i komunalno uređenje građevinskog zemljišta, tada je na tuženiku bio teret dokaza da je tužiteljica nema status potrošača. On na te okolnosti nije predložio dokaz u tom pravcu a iz provedenih dokaza proizlazi da je tužiteljica u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu imala namjeru istog utrošiti u nekretninu koju bi koristila u privatne svrhe.

19. Tužiteljica tijekom postupka nije osporila da sa tuženikom nije sklopila Dodatak 1. i 2. Ugovora o kreditu te Sporazum o korištenju preplate po konverziji kredita vezanom za CHF valutnu klauzulu. Iz navedenih Dodataka i Sporazuma proizlazi da je tužiteljica prihvatila izračun konverzije radi promjene valutne klauzule CHF u EUR, da ta pretplata iznosi 15.424,64 kune te da se taj iznos ima uračunati za podmirenje budućih njenih anuiteta, dospjelih nakon konverzije.

20. Iako je tuženik tijekom postupka ukazivao da bi se taj iznos preplate trebao uračunati, odnosno da bi tužbeni zahtjev za taj iznos trebao biti umanjen, prema stanju spisa i prema obrazloženju pobijane presude nije bilo moguće utvrditi da li je ta tvrdnja tuženika osnovana te da li je vještak financijske struke prilikom davanja svog nalaza i mišljenja imao u vidu i tu okolnost. Iz navedenog razloga ocjena je ovog suda da je počinjena bitna povreda parničnog postupka iz odredbe članka 354. st.2. t.11. ZPP-a na koju se tuženik poziva.

21. Sud prvog stupnja se osnovano pozvao na presudu Visokog trgovačkog suda broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine i presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, koje se odnose i na tuženika (njegovog prednika) a kojim je utvrđeno da su povrijeđeni kolektivni interesi potrošača koji se odnose na ništetnost promjenjive kamatne stope i kojima je otplata glavnice kredita vezana uz švicarski franak, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a da se prije zaključenja i u vrijeme zaključenja, te u svezi zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informiralo o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke, a to je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

21.1. Osim toga da je presudom suda EU broj C-23/13 od 30. travnja 2014. godine, u odnosu na tumačenje i primjenu čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ, odlučeno da se član 4. st. 2. Direktive treba tumačiti na način da ugovorne odredbe potrošaču ne moraju biti samo gramatički razumljive, što znači da u ugovoru moraju na transparentan način potrošaču biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope kao i odnos s drugim odredbama ugovora, odnosno općih uvjeta poslovanja koja se na to odnose, tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.

22. Sud prvog stupnja pravilno je utvrdio da je dio navedene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, te narušilo načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, jer se radi o odredbi koja je bila sastavni dio ugovora unaprijed sastavljenog od tuženika, te se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužiteljica imala utjecaj na sadržaj označene ugovorne odredbe, a tom odredbom je nametnuta obveza koju tužiteljica objektivno nije mogla sagledati u cjelini niti razumjeti koje će se promjene događati tijekom otplate kredita u razdoblju trajanja ugovora o kreditu.

23. Na temelju tako utvrđenih činjenica pravilan je zaključak suda prvog stupnja da je odredba ugovora o kreditu kojim se ugovara promjenjiva kamatna stopa ovisna o odluci o kamatnim stopama tuženika, takva da je zavisna samo o odluci banke i stoga nepoštena.

24. Isto tako, sud prvog stupnja pravilno je utvrdio da su povrijeđeni kolektivni interesi potrošača korištenjem ugovornih odredbi kojima je otplata glavnice kredita vezana uz švicarski franak, a o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i nije se potrošače u cijelosti informiralo o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a to je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

21. Odredbom čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11,78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 – dalje: ZOO) definiran je pojam ugovora o kreditu kojim se banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno.

25. Valutna klauzula je zaštitna klauzula kojoj je svrha osigurati jednaku vrijednost ispunjenja činidbe i protučinidbe u slučaju inflacije, što znači da osigurava kreditoru da broj novčanih jedinica koje će potrošač plaćati kako će anuiteti dospijevati, bude po svojoj vrijednosti jednak vrijednosti novčanih jedinica u trenutku isplate kredita potrošaču, a sve to kako bi se ispoštovalo jedno od temeljnih načela ugovornih odnosa

– načelo jednake vrijednosti činidaba. Valutna klauzula nije određeni iznos novčanih sredstava koje je banka isplatila potrošaču, međutim, kao zaštitna klauzula koja se veže na novčani iznos koji je isplaćen, neodvojivo je povezana i direktno utječe na visinu mjesečnih anuiteta u kojima se kredit vraća, a kao takva sastavni je dio novčanog iznosa čija visina varira ovisno o tečaju CHF, čime se vrijednost potrošačeve ugovorne obveze izračunava na temelju ugovornog tečaja CHF naspram tadašnje kune na dan plaćanja svakog pojedinačnog mjesečnog anuiteta, pa visina glavnog predmeta ugovora – novčanog iznosa koji je kreditor isplatio potrošaču, izravno ovisi o promjeni tečaja.

26. Sukladno navedenom to znači da prilikom sklapanja ugovora potrošaču moraju biti priopćeni svi elementi koji bi mogli imati utjecaj na opseg njihove obveze, a na temelju kojih on može ocijeniti, osobito, ukupnu cijenu svog zajma. To, uz ostalo, uključuje informiranje potrošača o tome da snosi rizik od pada valute od koje ostvaruje dohodak što može ugroziti mogućnost vraćanja zajma, time da se pri tome traži od pružatelja usluge da utvrdi moguće promjene tečaja i s tim povezane rizike zajma u stranoj valuti.

27. Pri tome nije dostatno da su odredbe samo gramatički razumljivo nego i to da ekonomske posljedice te odredbe moraju biti jasne prosječnom potrošaču. Kad pročita tekst ugovora nije dovoljno da potrošač samo razumije da, primjerice, tečaj valute može varirati gore ili dolje, nego da stvarni učinci moraju biti jasni prosječnom potrošaču. Potrošač, dakle, mora biti svjestan mogućnosti dizanja ili padanja vrijednosti strane valute, a taj rizik promjene tečaja mora biti jasan i potrošač mora biti jasno upoznat s tim da snosi financijski teret tog rizika i to bez ograničenja. Stoga banka kao pružatelj usluge mora iznijeti moguće promjene deviznog tečaja i rizike svojstvene uzimanju zajma u stranoj valuti, pa potrošač mora imati stvarnu mogućnost upoznati se sa svim odredbama ugovora, jer pravodobna informacija pružena pri sklapanju ugovora o ugovornim odredbama i posljedicama navedenog sklapanja za potrošača je od temeljne važnosti kako bi donio odluku o tome hoće li se ugovorno vezati uz pružatelja usluge ili prodavatelja robe postupajući po odredbama koje je ovaj prethodno sastavio.

28. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da je ona po zanimanju rehabilitator, da joj je kredit trebao za rješavanje stambenog pitanja, da je prilikom podizanja kredita u banci nitko nije upozorio na rizik valutne klauzule, i promjenjive kamatne stope.

29. Iz navedenog iskaza tužiteljice ne proizlazi, niti je to tuženik dokazao, da bi se o predmetnim odredbama ugovora pregovaralo na navedeni način, kao i o posljedicama koje iz njih proizlaze, a kako je ta ugovorna odredba bila unaprijed formulirana od strane tuženika, to se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi, u smislu odredbe čl. 81. st. 1. i 2. ZZP, prema kojoj se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a takva nepoštena ugovorna odredba je, sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP, ništava.

30. Takvim načinom ugovaranja, prema jednostranoj odluci tuženika, tuženik je maksimalno zaštitio svoje interese, a svoj rizik povećanja mjesečnih anuiteta uslijed tečajnih promjena prebacio je na tužiteljicu, grubo narušivši time ugovornu ravnotežu.

28. Uz iznijeto, navedene odredbe ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i na odredbu o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana uz CHF, suprotne su odredbi čl. 12. ZOO, kojom je određeno kako su se stranke u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarenju prava i obveza iz tih odnosa dužne pridržavati načela savjesnosti i poštenja, odnosno da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa, a mjerilom ponašanja se procjenjuje ponašanje prosječnog čovjeka ili prosječnog potrošača s jedne strane, te kad je riječ o profesionalnoj djelatnosti urednog i savjesnog gospodarstvenika s druge strane.

31. Na osnovi Direktive 93/13/EEZ države članice imaju obvezu potrošačima osigurati restituciju kao posljedicu utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredbi.

32. Članak 6. st. 1. Direktive 93/13/EEZ treba tumačiti na način da ugovornu odredbu koja je proglašena nepoštenom valja smatrati, u načelu, kao da nikad nije postojala tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača. Stoga utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo.

33. Iz toga proizlazi obveza nacionalnog suda da izuzme iz primjene nepoštenu ugovornu odredbu kojom se nalaže plaćanje iznosa za koji se ispostavilo da je neosnovan.

34. Sukladno odredbi čl. 87. st. 1. i 2. ZZP, nepoštena ugovorna odredba je ništava, a kad je potrošač izvršio plaćanje na temelju nepoštenih ugovornih odredbi, mora imati pravo na povrat tih plaćanja, jer je pravo potrošača na restituciju posljedica neobvezujuće prirode nepoštene ugovorne odredbe.

35. Prema odredbi čl. 323. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora, dok je odredbom čl. 1111. st. 1. i 2. ZOO propisano kako je stjecatelj, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakona, dužan vratiti je, odnosno naknaditi vrijednost postignute koristi, time da se kod prijelaza imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom.

36. Obveza vraćanja imovine ili nadoknada vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala, pa kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva (čl. 1115. ZOO).

37. S obzirom na to da se radi o nepoštenim ugovornim odredbama koje su ništetne, a ništetnost nastaje na temelju zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc), to je tuženik nesavjestan stjecatelj, zbog čega zatezne kamate teku od dana izvršenih uplata pojedinih iznosa.

38. Tuženik neosnovano smatra kako je plaćene iznose zbog nepoštenosti i ništetnosti odredaba o CHF valutnoj klauzuli trebalo umanjiti za one iznose za koje je tužiteljica platila manji anuitet zbog toga što je tečaj CHF bio manji od onoga na dan isplate. Pritom tuženik smatra da primjenom čl. 323. st. 1. ZOO kada se vraća stečeno bez osnove valja uračunati ne samo korist koju je jedna strana imala od ništetne ugovorne odredbe već i eventualnu korist koju je druga strana imala od takve ništetne ugovorne odredbe.

39. Odredbom čl. 323. st. 1. ZOO propisano je da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

40. U odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-549/2023-4 od 18. prosinca 2023. prije čijeg donošenja je sud odlučivao u proširenom vijeću prema čl. 390. st. 2. ZPP izraženo je sljedeće pravno shvaćanje koje ujedno predstavlja i odgovor na pitanje postavljeno i u ovom predmetu:

"U slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK – CHF bio manji od tečaja HRK – CHF na dan isplate kredita."

41. Iz navedenog proizlazi da prigovor radi prebijanja (prijeboj do kojeg dolazi u parnici odlukom suda) u postupovnopravnom smislu ne postoji ako ga tuženik na nesumnjiv način ne istakne te ako određeno ne navede koju tražbinu stavlja u prijeboj, s tim da tražbina koju je tuženik istaknuo takvim prigovorom mora biti kvantitativno određena. Jednako je tako i u odnosu na građanskopravni prijeboj, ali uz razlike koje proizlaze iz pravne prirode ovih instituta i odredbi čl. 333. st. 3. ZPP, kao i onih prekluzivne naravi iz čl. 288.a st. 6. ZPP.

42. U tom smislu, ako u postupku u odnosu na potraživanje tuženika, nije na određen način istaknut procesnopravni prigovor radi prebijanja iz čl. 333. ZPP ili materijalnopravni prigovor prijeboja (kompenzacija) iz čl. 195. i čl. 196. ZOO, odnosno ako nije podnesena protutužba, tada nema postupovnih pretpostavki za odlučivanje o osnovanosti ili neosnovanosti potraživanja tuženice na ime restitucije u vezi s negativnim tečajnim razlikama na temelju nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu u CHF.

43. Isto tako, neosnovan je i prigovor zastare, jer se u ovom postupku primjenjuje zastarni rok iz čl. 225. ZOO, a zastara počinje teći nakon što je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze.

44. Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđeno ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržaja istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinačnom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojima se oni pozivaju na pravne učinke presude u postupku kolektivne zaštite (pravna shvaćanja sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. i 31. siječnja 2022. godine).

45. Prema tome, kako je ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi pravomoćno utvrđena presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine, a ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli pravomoćno je utvrđena presudom istog suda broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, dok je tužba u ovom postupku podnesena 11. lipnja 2019. godine, to, sukladno odredbi čl. 225. ZOO, zastara u ovom postupku nije nastupila, što je pravilno ocijenio i sud prvog stupnja.

46. Slijedom iznijetog valjalo je pobijanu presudu ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, kako bi se otklonile ukazane bitne povrede postupka i kako bi se utvrdile sporne činjenice (da li su mjesečni anuiteti umanjeni za iznose priznate pretplate u konverziji, odnosno da li je tužiteljica svoj tužbeni zahtjev trebala umanjiti za taj iznos preplate od 15.424,64 kune).

47. Obzirom je presuda suda prvog stupnja djelomično ukinuta to je valjalo ukinuti i odluku o parničnom trošku, koja ovisi o uspjehu stranaka u parnici.

48. Odluku o zahtjevima žalitelja za naknadu troškova ovog žalbenog postupka donijeto je temeljem članka 166. st.3. ZPP-a.

U Puli 5. ožujka 2025.

Predsjednik vijeća

Marija Sošić