REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli – Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj: Gž-1314/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Igora Rakića kao predsjednika vijeća, Marije Sošić kao suca izvjestitelja i člana vijeća te Helene Poropat kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja NĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Hećimović i partneri d.o.o. Slavonski Brod, Ante Starčevića 40 , protiv tuženika Addiko bank d.d. [adresa], sa sjedištem u [adresa], OIB:14036333877, zastupanog po odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Knezović i Partneri j.t.d. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Općinskog suda u Slavonskom Brodu od 6. listopada 2023., poslovni broj: P-118/2021-41, u sjednici održanoj 5. ožujka 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda poslovni broj: P-118/2021-41 od 6. listopada 2023. Općinskog suda u Slavonskom Brodu te se odbija i zahtjev za naknadu troškova žalbe.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvoga stupnja utvrđene su ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj: 016-2486/2006 od 20. listopada 2006. između prednika tuženika Hypo Alpe- Adria-Bank d.d. kao kreditora i tužitelja NĐ kao korisnika kredita u dijelu u kojem je iznos kredita iskazan kao kunska protuvrijednost u iznosu od 89.092,00 švicarskih franaka po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja a na način otplate kredita mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti švicarskog franka po srednjem tečaju kreditora na dan plaćanja (članci 3. i 4. Ugovora o kreditu) pa je potom tuženiku naloženo isplatiti tužitelju na ime stjecanja po osnovi razlike u tečaju švicarskog franka iznos od 13.079,18 eura/98.545,11 kuna sa zateznim kamatama na pojedinačne iznose dospjele u razdoblju od 31. listopada 2008. do zaključno 26. listopada 2013. do isplate te mu naknaditi parnične troškove u iznosu od 2.483,20 eura/18.709,67 kuna sa zateznim kamatama od 6. listopada 2023. do isplate sve u roku od 15 dana.

2. Pravovremenom i dopuštenom žalbom tu presudu u cijelosti pobija tuženik zbog svih zakonom propisanih žalbenih razloga smatrajući da se radi o osobito teškim povredama odredaba parničnog postupka i pogrešnoj primjeni materijalnog prava zbog kojih je tuženiku povrijeđeno i temeljno ljudsko pravo zajamčeno Ustavom Republike Hrvatske i Konvencijom o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda i to pravo na pravično suđenje u vidu prava na obrazloženu sudsku odluku.

2.1. Tako smatra kako je ostvarena i bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 84/2008., 57/2011., 25/2013., 70/2019. i 80/2022. dalje: ZPP). I dalje ističe kako tužitelj nije potrošač uzimajući u obzir kako je kupio skupi stroj pa je teško zamislivo da bi netko i danas, a kamoli 2006., kupio tako skupi stroj za svoje osobne potrebe a općepoznato je da takve strojeve kupuju isključivo profesionalni poljoprivrednici. Potom ističe kako mu je naloženo isplatiti tužitelju iznos koji nesporno nije stekao, kako i proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka Borisa Belunjka budući da je tim iznosom obuhvaćen iznos koji tužitelj nije platio tuženiku već navodno društvo Croatia osiguranje d.d. a pa čak i ako je točno da je tužitelj iznos od 59.077,36 kuna/7.840,91 eura platio društvu Croatia osiguranje d.d. (iako to nije dokazao) smatra da tuženik nije pasivno legitimiran za taj iznos jer ga nije stekao, slijedom čega predlaže da u svakom slučaju drugostupanjski sud preinači prvostupanjsku presudu i odbije tužbeni zahtjev u tom iznosu. Potom se osvrće i na negativne razlike navodeći kako je tijekom postupka predlagao neka vještak iskaže te tzv. negativne razlike odnosno razdoblje otplate kredita u kojima je tečaj švicarskog franka bio niži od početno ugovorenog te je vještak te negativne razlike i iskazao u nalazu i mišljenju ali sud taj dio nije uzeo u obzir.

2.1. Tuženik pobija prvostupanjsku presudu i u pogledu valutne klauzule koja proizlazi iz članka 22. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018. i 126/2021. i 156/2022., dalje: ZOO/05) a u članku 2. tog zakona propisana je sloboda uređivanja obveznih odnosa. Smatra da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo odbivši i prigovor zastare te pobija odluku i u pogledu tijeka zateznih kamata.

2.2. Pobija i odluku o troškovima postupka smatrajući da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo kada je odvjetnički bod vrednovan s 15,00 kuna i za one radnje poduzete prije 5. studenog 2022. pa predlaže preinačenje prvostupanjske presude odbijanjem tužbenog zahtjeva i obvezivanje tužitelja naknaditi mu troškove parničnog postupka, a podredno ukidanje presude i vraćanje predmeta na ponovno suđenje. Postavlja i zahtjev za naknadu troškova žalbe u ukupnom iznosu od 476,97 eura.

3. Tužitelj nije podnio odgovor na žalbu.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet je spora najprije deklaratorni tužbeni zahtjev tužitelja NĐ protiv tuženika Addiko bank d.d. Zagreb za utvrđenje ništetnom odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima iz Ugovora o kreditu broj: 016-2486/2006 od 20. listopada 2006. (dalje: Ugovor o kreditu) sklopljenog na novčani iznos od 89.092,00 švicarska franka u kunskoj protuvrijednosti za kupnju poljoprivredne mehanizacije, pa potom i kondemnatorni zahtjev za plaćanje iznosa od 13.079,18 eura/98.545,11 kuna po osnovi preplate zbog aprecijacije švicarskog franka, sve sa zateznim kamatama na pojedinačne iznose u razdoblju dospjelosti od 31. listopada 2008. do zaključno 26. listopada 2013.

6. Prvostupanjskom je presudom u cijelosti prihvaćen tužbeni zahtjev a prvostupanjski je sud takvu odluku utemeljio na presudi donesenoj u kolektivnom sporu na koju se tužitelj kao potrošač pozvao te na nalazu i mišljenju vještaka financijske struke, kao i na nespornim činjenicama u pogledu povećanja tečaja švicarskog franka u odnosu na hrvatsku valutu kunu.

7. Ispitavši prvostupanjsku presudu u granicama razloga određenih u tuženikovoj žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP i na pravilnu primjenu materijalnog prava (prema članku 365. stavku 2. ZPP), ovaj je drugostupanjski sud ocijenio da je prvostupanjska presuda zakonita i pravilna pa tuženikova žalba slijedom toga neosnovana.

8. Nije utvrđeno postojanje bitnih povreda odredba parničnog postupka na koje se pazi po službenoj dužnosti a ni one iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP koju tuženik ističe u žalbi, jer prvostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

8.1. Prvostupanjska je presuda stoga dovoljno i valjano obrazložena a prethodno je tuženiku omogućeno predlagati dokaze pa tako i saslušanje zaposlenika banke koji je sudjelovao u sklapanju Ugovora o kreditu kako bi dokazao postojanje informiranog pristanka tužitelja u pogledu valutne klauzule u švicarskim francima (od toga je dokaza sam naknadno odustao), tako da je neosnovan i njegov žalbeni prigovor koji se odnosi na povredu prava na pravično suđenje zajamčenog Ustavom Republike Hrvatske i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

9. Nisu osnovani ni ostali žalbeni razlozi jer je prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio odlučne činjenice te pravilno primijenio materijalno pravo.

10. U ovoj je žalbenoj fazi postupka još sporno:

- ima li tužitelj svojstvo potrošača,

- je li tuženiku naloženo isplatiti neki iznos koji nije stekao,

- je li prvostupanjski sud trebao uzeti u obzir negativne razlike do kojih je došlo u razdobljima otplate kredita kada je tečaj švicarskog franka bio niži od početno ugovorenog,

- je li valutna klauzula dopuštena i valjana s obzirom na članak 22. stavak 1. ZOO/05,

- je li trebalo prihvatiti tuženikov prijedlog za provođenje financijskog vještačenja za izračun primjenom kamatne stope koja je vrijedila za kunske kredite,

- je li nastupila zastara s obzirom na to da je od pravomoćnosti presude u kolektivnom sporu proteklo više od pet godina koliko iznosi zastarni rok iz članka 225. ZOO/05 i - je li u slučaju ako je dopušteno primijeniti pravno shvaćanje Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020. na tzv. okončane pravne situacije treba odrediti i početak tijeka zateznih kamata tek od dana pravomoćnog utvrđenja ništetnosti, a ne od dana stjecanja kako je to određeno u prvostupanjskoj presudi.

11. U pogledu prigovora da tužitelj nema svojstvo potrošača valja naglasiti kako tuženik tijekom prvostupanjskog postupka uopće nije tužitelju osporavao svojstvo potrošača pa ni na ročištu na kojemu je tužitelj saslušan kao stranka, već to prvi put iznosi u žalbi.

11.1. Iz Ugovora o kreditu doduše proizlazi da je tužitelju odobren kredit za kupnju poljoprivredne mehanizacije, ali bez bilo kakve naznake da tužitelj sklapa ugovor kao nositelj ili sunositelj obiteljskog poljoprivrednog gospodarstva a iz tužiteljeva iskaza kao parnične stranke na ročištu 24. travnja 2023. proizlazi da je kredit podigao za osobne potrebe bavljenja poljoprivredom, da je tada imao 23 godine i da u to vrijeme nije imao otvoren OPG (obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo) na koji iskaz tuženik nije imao prigovor niti je tvrdio da tužitelj u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu nije imao svojstvo potrošača, već je to prvi put istakao u žalbi.

11.2. Radi se dakle o namjenskom kreditu koji jest odobren za kupnju poljoprivredne mehanizacije, ali ga je tužitelj sklopio kao fizička osoba i nema naznake da se u to vrijeme bavio poduzetništvom niti je to tuženik isticao pa ni pokušao dokazati a ni njegovi žalbeni navodi o vrijednosti kupljenog traktora (89.092,00 švicarska franka) ne dovode u sumnju svojstvo tužitelja kao potrošača jer nije neuobičajeno imati takav traktor i za bavljenje poljoprivredom radi zadovoljavanja osobnih potreba.

11.3. Tužitelj se u tužbi i pozvao na svoje svojstvo potrošača time što je svoj individualni zahtjev utemeljio na Zakonu o zaštiti potrošača, članku 502.c ZPP i presudi donesenoj u kolektivnom sporu za zaštitu potrošača.

11.4. Prvostupanjski je sud stoga opravdano smatrao utvrđenim da tužitelj ima svojstvo potrošača prema definiciji iz članka 3. točke 1. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. ("Narodne novine" broj: 96/2003. – dalje: ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu (20. listopada 2006.) pa je teret dokazivanja suprotnog na tuženiku i sud nije trebao od tužitelja tražiti daljnje pojašnjenje jer je raspolagao potrebnim pravnim i činjeničnim elementima iz kojih proizlazi svojstvo tužitelja kao potrošača u vrijeme sklapanja Ugovora (dodatno potkrijepljenima iskazom tužitelja da je poljoprivrednu mehanizaciju kupio zbog bavljenja poljoprivredom za osobne potrebe i tada još nije imao OPG, na koji tuženik nije reagirao).

11.5. Ovdje treba dodati i pravilo da se svojstvo potrošača procjenjuje s obzirom na trenutak sklapanja ugovora, što znači da se eventualne naknadne promjene (kojih je u ovom slučaju bilo jer se od 19. rujna 1997. kao uplatitelj kredita pretežno pojavljuje obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo – specifikacija uplata na listovima 571 i 572 spisa), kako proizlazi i iz interpretativne presude suda Europske unije od **.**.2015., N, C-110/14.

12. U prvostupanjskom je postupku tako utvrđeno da su tužitelj kao potrošač i prednik tuženika kao trgovac 20. listopada 2006. sklopile Ugovor o kreditu na novčani iznos od 89.092,00 švicarska franka u kunskoj protuvrijednosti za kupnju poljoprivredne mehanizacije s početnom kamatnom stopom od 6,5% godišnje promjenjivom prema odluci banke, na rok od 10 godina (120 mjeseci), uz početni mjesečni anuitet u iznosu od 1.011,62 švicarska franka.

12.1. Utvrđeno je i da je tijekom otplate kredita došlo do znatne aprecijacije švicarskog franka s početnog tečaja od 4,6200000 do najviše 6,5297000 (u srpnju 2011.) i da je zbog neurednog vraćanja kredita 27. rujna 2013. tuženik raskinuo Ugovor o kreditu nakon čega je osiguratelj Croatia osiguranje d.d. Zagreb 25. listopada 2013. izvršio uplatu preostalog iznosa od ukupno 241.481,02 kune.

13. Visina preplaćenih iznosa po osnovi aprecijacije švicarskog franka utvrđena je iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka financijsko-računovodstvene struke Borisa Belunjaka od 6. srpnja 2022. (listovi 624 do 637 spisa) koji je svoj nalaz i mišljenje iznio i usmeno na ročištu održanom 24. travnja 2023. kada je odgovorio i na primjedbe tuženika.

13.1. Tako je utvrđeno da ukupna visina preplaćenog kredita iznosi 98.545,11 kuna kada se uzmu u obzir samo pozitivne razlike (preplata) a da potplata (kada je tečaj švicarskog franka bio manji od početnog) iznosi 2.038,00 kuna.

13.2. U spisu postoji i korespodencija između punomoćnika tuženika i vještaka (list 614 spisa) iz koje proizlazi da je osiguratelj Croatia osiguranje d.d. nakon što je 25. listopada 2013. isplatio štetu predniku tuženika po Ugovoru o osiguranju kredita u iznosu od 241.481,02 kuna do 30. lipnja 2014. uspio naplatiti iznos od 256.269,26 kuna čime je i to dugovanje zatvoreno.

14. Tuženik je stoga primio isplatu u ukupnom iznosu od 670.395,71 kune zaključno s nadnevkom 25. listopada 2013. a u tom je iznosu svakako sadržan i iznos od 98.545,11 kuna koji je stekao po osnovi ništetnih odredaba o valutnoj klauzuli u švicarskim francima.

15. Okolnost što je iznos od 241.481,02 kune tuženiku isplatio osiguratelj kredita (što i jest svrha osiguranja kredita) nije ni od kakva utjecaja na ovaj spor, tim više što je sam tuženik u korespodenciji s vještakom (list 614 spisa) naveo kako je osiguratelj (Croatia osiguranje d.d.) do 30. lipnja 2014. uspio naplatiti iznos od 256.269,26 kuna i da je time i to dugovanje zatvoreno a logično je da je to naplatio od tužitelja ili od neke osobe za račun tužitelja pa ne može biti dvojbe o tome da je upravo tužitelj legitimiran zahtijevati od tuženika kao ugovorne strane koja je dužna vratiti tužitelju kao drugoj ugovornoj strani sve što je primila na temelju ništetnih odredaba Ugovora o kreditu, jer je to posljedica ništetnosti propisana u članku 323. stavku 1. ZOO/05.

15.1. Ovdje se doduše postavlja pitanje je li i tužitelj nešto primio na temelju takva ugovora pa je li i on dužan tuženiku vratiti iznos od 2.038,00 kuna koliko je iznosila potplata kredita za vrijeme kad je tečaj švicarskog franka bio niži od početnog.

15.2. Iako je tužitelj plaćanjem manjih anuiteta (za ukupni iznos od 2.038,00 kuna) ostvario određenu korist, ne može se smatrati da je nešto primio (primio je isplatu kredita ali je to i vratio) a ni da je izvršena radnja kojom je stekao korist (prema općem pravilu o stjecanju bez osnove iz članka 1111. stavka 2. ZOO/05).

15.3. Uostalom, radi se o ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima za koju je kriv tuženik kao trgovac a tužitelj kao potrošač nije znao ni prema okolnostima morao znati za postojanje uzroka ništetnosti pa tuženik treba snositi i sve štetne posljedice – trpjeti vlastitu i naknaditi štetu koju eventualno trpi tužitelj kao savjesni ugovaratelj (članak 323. stavak 2. ZOO/05).

16. Već je ranije navedeno kako je prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio odlučne činjenice pa se to odnosi i na činjenice u pogledu ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima.

16.1. Iako se na kraju tužiteljeva obveza iz Ugovora o kreditu doista svela na fiksni iznos na koji se način kredit pokazao povoljnijim od takvih kredita u kunama ili eurima, tek je na ovaj način unesena pravična ravnoteža u obveznopravni odnos stranaka kao potrošača (tužitelja) i trgovca (tuženika) koji zbog toga nije izgubio identitet niti se pretvorio u kunski kredit s odgovarajućom kamatnom stopom za takve kredite, slijedom čega nije bilo razloga za dodatno vještačenje radi izračuna prema kamatnoj stopi koja je bila mjerodavna za kredite u kunama. Radi se zapravo o pravnom, a ne činjeničnom pitanju pa nije bilo potrebno izvoditi daljnje vještačenje.

17. Tuženikovi žalbeni prigovori nisu osnovani ni kada je u pitanju ništetnost valutne klauzule.

17.1. Ugovaranje je valutne klauzule doduše doista dopušteno u hrvatskom pravu jer je tako propisano u članku 22. stavku 1. ZOO/05, međutim ta odredba nije i ne bi smjela biti izvor neravnoteže između prava i obveza stranaka bilo kojega ugovora pa tako ni ugovora o kreditu kao potrošačkog ugovora, tako da se i Ustavni sud Republike Hrvatske u rješenju broj: U-I-392/2011 i dr. od 13. prosinca 2016. izjasnio kako je ta odredba po svojoj pravnoj naravi dispozitivna odredba koja je neutralna prema svojim adresatima, što znači da u pravnom smislu osigurava jednakost obiju ugovornih strana određenog pravnog posla.

17.2. S obzirom na to ima se smatrati kako sporna odredba Ugovora o kreditu kojom je sav rizik tečajnih razlika s takvom valutom (tzv. valutom "utočišta") kao što je švicarski franak prebačen na tužitelja kao korisnika kredita i potrošača ne može biti odraz dispozitivne norme iz članka 22. stavka 1. ZOO/05, već da su stranke Ugovorom o kreditu na drugačiji način uredile svoja prava i obveze, koje odredbe stoga nisu isključene od ocjene nepoštenosti u smislu odredaba članka 81. ZZP/03.

18. Prvostupanjski je sud pravilno utvrdio odlučne činjenice te pravilno primijenio i materijalno pravo kada je odbio prigovor zastare i dosudio zatezne kamate od dana stjecanja, prema članku 1115. ZOO/05.

18.1. Presuda u kolektivnom sporu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu u švicarskim francima postala je pravomoćnom 14. lipnja 2018. (donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017) a tužba je u ovom pojedinačnom sporu podnesena 2. ožujka 2021., dakle unutar općeg zastarnog roka iz članka 225. ZOO/05 koji iznosi pet godina.

19. Pravilno je odlučeno i o tijeku zateznih kamata od dana stjecanja svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa preplate u razdoblju od 31. listopada 2008. do 24. svibnja 2013. koje je platio tužitelj osobno ili za njega OPG a na preostali iznos od 26. listopada 2013. kada ga je osiguratelj isplatio tuženiku kao naknadu štete zbog nastanka osiguranog slučaja (neuredne otplate kredita) pa je time kredit otplaćen u cijelosti a osiguratelj je do zaključno 30. lipnja 2014. u cijelosti naplatio od tužitelja iznos od 256.269,26 kuna što znači da je naplatio i zatezne kamate pa zbog toga i tužitelj prema tuženiku ima pravo na zatezne kamate na preplaćeni iznos od dana kada je tuženik tu uplatu primio (25. listopada 2013.).

20. Već je ranije navedeno kako tuženik nije bio savjestan ugovaratelj pa je stoga i nesavjestan stjecatelj te duguje zatezne kamate od dana stjecanja, na temelju članka 1115. ZOO/05, a ne tek od pravomoćnosti presude kojom je utvrđena ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli (14. lipnja 2018.).

21. Žalba nije osnovana ni protiv odluke o troškovima postupka jer je prvostupanjski sud, protivno navodima iz žalbe, pravilno primijenio vrijednost boda od 15,00 kuna prema Izmjeni Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 126/2022) i za radnje odvjetnika poduzete prije 5. studenog 2022., s obzirom na to da je u Tbr. 48 stavku 3. Tarife o nagradama i naknadi za rad odvjetnika (Narodne novine br.142/2012., 103/2014., 118/2014. i 107/2015., 37/2022. i 126/22.) propisana primjena tarife i vrijednosti boda koja je na snazi u vrijeme kada sud ili drugo tijelo donosi odluku o trošku postupka, osim za postupke iz Tbr. 7.t.2. a u ovom se slučaju ne radi o takvom postupku.

22. Kako nije utvrđeno postojanje žalbenih razloga zbog kojih tuženik pobija prvostupanjsku presudu a ni onih na koje se pazi po službenoj dužnosti, žalbu je tuženika valjalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu te ujedno odbiti i tuženikov zahtjev za naknadu troškova žalbe pa time, a na temelju članaka 368. stavka 1. i 166. stavka 1. ZPP, odlučiti kao u izreci.

U Puli 5. ožujka 2025.

Predsjednik vijeća

Igor Rakić