REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
Savska cesta 62, Zagreb
Poslovni broj: Pž-4881/2024-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Dubravke Matas, predsjednice vijeća, Jagode Crnokrak, sutkinje izvjestiteljice i Mladena Šimundića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice
SOCIJALDEMOKRATSKA PARTIJA HRVATSKE, OIB 02010978731, Zagreb, Iblerov trg 9, koju zastupa punomoćnik Dan Marinović ,odvjetnik u Odvjetničkom društvu Marinović i partneri j.t.d. iz Zadra, Plemića Borelli 1, protiv tuženice REPUBLIKA HRVATSKA, OIB 52634238587, koju zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Bjelovaru, radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o tužiteljičinoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Bjelovaru, poslovni broj P-59/2024-6 od 30. listopada 2024., u sjednici vijeća održanoj 5. ožujka 2025.
p r e s u d i o j e
Odbija se kao neosnovana tužiteljičina žalba i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Bjelovaru, poslovni broj P-59/2024-6 od 30. listopada 2024. u točkama I., II. i III. izreke.
Obrazloženje
1. Presudom Trgovačkog suda u Bjelovaru, poslovni broj P-59/2024-6 od 30. listopada 2024. odbijen je tužbeni zahtjev za utvrđenje da je tužiteljica stekla pravo vlasništva na etažama E-8, E-9, E-14, E-15 i E-166 kč. br. [katastarska čestica] zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], koji u naravi čine poslovne prostore na I katu zgrade, što bi tužena bila dužna priznati i trpjeti da tužiteljica na temelju presude izvrši uknjižbu prava vlasništva, uz istovremeno brisanje tog prava s imena tuženice (točka I. izreke). Točkom II. izreke odbijen je podredno postavljeni zahtjev za utvrđenje da je tužiteljica stekla valjanu pravnu osnovu za stjecanje prava vlasništva na navedenim nekretninama. Točkom III. izreke naloženo je tužiteljici naknaditi tuženici troškove parničnog postupka u iznosu od 5.000,00 eur, a točkom IV. izreke zahtjev tuženice za naknadu troška odbijen je u iznosu od 250,00 eur.
2. U obrazloženju presude prvostupanjski sud navodi da je, nakon presude ovog suda poslovni broj Pž-2416/2022 od 3. travnja 2024. kojom je odlučeno o prvotno postavljenom zahtjevu, odlučujući o eventualno kumuliranim zahtjevima, uz nesporne činjenice da je prednik tužiteljice vlastitim sredstvima sudjelovao u izgradnji zgrade u kojoj se nalaze predmetni posebni dijelovi, te da je prednik tužiteljice i kasnije tužiteljica u samostalnom, neprekinutom i nesmetanom posjedu tih dijelova od izgradnje posebnih dijelova, zahtjeve tužiteljice ocijenio neosnovanima. Naime, iz izvedenih dokaza utvrđeno da je nekretnina na kojoj je izgrađena zgrada u razdoblju od 29. travnja 1965. do 15. srpnja 1997. bila u društvenom vlasništvu, a odredbe o stjecanju prava vlasništva građenjem na tuđem zemljištu ne mogu se primjenjivati kad pravna osoba gradi na zemljištu u društvenom vlasništvu, za koji zaključak sud nalazi uporište u odredbi članka 24. stavka 1. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92 i 177/92; dalje: ZOVO) i odredbama Zakona o pretvorbi prava na društvenim sredstvima bivših društveno-političkih organizacija („Narodne novine“ broj 70/97). Osnovanost zahtjeva sud je ocjenjivao primjenom materijalnopravnih odredbi kojima su određene pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću te je utvrdio da tužiteljica nije stekla pravo vlasništva posjedovanjem u vremenu propisanom odredbom članka 159. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 81/15 - pročišćeni tekst i 94/17; dalje: ZVDSP), koje počinje teći od 8. listopada 1991. kada je stupio na snagu Zakon o preuzimanju Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91). O troškovima postupka sud je odlučivao primjenom odredbe članka 154. stavka 1. i članka 155. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP).
3. Protiv presude žalbu je podnijela tužiteljica zbog žalbenih razloga bitnih povreda odredbi parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. U žalbi navodi da se sud nije očitovao o tužbenim navodima zbog čega je pogrešno primijenjeno materijalno pravo, pogrešno utvrđeno činjenično stanje i ostvarena povreda iz odredbe članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a. Smatra da je pogrešno utvrđeno kako su stupanjem na snagu Zakona o pretvorbi prava na društvenim sredstvima bivših društveno - političkih organizacija sve nekretnine na kojima su bivše društveno političke organizacije imale pravo korištenja postale vlasništvo Republike Hrvatske. Navodi da sud zanemaruje navode tužbe da je upis prava vlasništva tuženice nezakonit jer je vlasnik i posjednik posebnih dijelova prednik tužiteljice, a potom je tužiteljica imala upisano pravo korištenja i raspolaganja nekretnine. Smatra da sud zanemaruje i činjenicu da je prednik tužiteljice prije stupanja na snagu Zakona o pretvorbi prava na društvenim sredstvima bivših društveno-političkih organizacija vlasništvo stekao na temelju presude Općinskog suda u Daruvaru poslovni broj P-361/90-3 od 29. listopada 1990. i Sporazuma o udruživanju sredstava radi izgradnje stambeno poslovne zgrade u [adresa] od 14. svibnja 1979. Ističe da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u revizijskoj odluci u sporu oko vlasništva nekretnina koje tužiteljica koristi izrazio pravno shvaćanje da se odredbe Zakona o pretvorbi prava na društvenim sredstvima bivših društveno-političkih organizacija ne mogu primijeniti kad bi tužiteljica prije stupanja na snagu tog Zakona stekla pravo vlasništva. Zaključuje da je sud zanemario dokaze tužiteljice, presudu Općinskog suda u Daruvaru, dopis Grada Daruvara i potvrdu Županije bjelovarsko-bilogorske, kao i činjenicu da je prednik tužiteljice vlastitim sredstvima izgradio zgradu, a ukazuje na to da tuženica nije nikad koristila nekretninu. Smatra da u vrijeme posjeda treba računati i vrijeme prije 8. listopada 1991. Predlaže odluku preinačiti, podredno, ukinuti ju i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Traži naknadu troška sastavljanja žalbe u iznosu od 1.037,50 eur.
4. Odgovor na žalbu nije podnesen.
5. Žalba nije osnovana.
6. Pobijana presuda ispitana je na temelju odredbe članka 365. stavka 2. ZPP-a u granicama žalbenih razloga, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava.
7. Prema navodima iz obrazloženja prvostupanjske odluke, koje tužiteljica u žalbi ne osporava, tužiteljica zahtjev za utvrđenjem prava vlasništva temelji na tvrdnji da je njen prednik, Općinska organizacija Saveza komunista Hrvatske Daruvar, to pravo stekao izgradnjom zgrade danas na adresi [adresa] u [adresa], prema odredbama Sporazuma o udruživanju sredstava radi izgradnje stambeno-poslovne zgrade u [adresa] od 14. svibnja 1979. i opremanjem nekretnine na temelju Ugovora o građenju od 3. svibnja 1979. što smatra da je i pravomoćno utvrđeno presudom Općinskog suda u Daruvaru poslovni broj P-361/90-3 od 29. listopada 1990. a pored toga, i na okolnosti da od izgradnje posebne dijelove posjeduju prednik i tužiteljica.
8. Vezano za stjecanje prava vlasništva građenjem, pravilno je sud odlučim ocijenio utvrditi je li zgrada izgrađena na tuđem zemljištu ili na zemljištu u društvenom vlasništvu, budući da se s obzirom na dovršetak izgradnje koji je nesporno bio 1981. godine ima primijeniti odredba članka 24. ZOVO-a na koji upućuje odredba članka 388. stavka 2. ZVDSP-a. Utvrđenje suda da su k. č. br. [katastarska čestica], na kojima je izgrađena zgrada u kojoj se nalaze predmetni posebni dijelovi, u razdoblju od 29. travnja 1964. do 5. svibnja 1999. bila upisana kao društveno vlasništvo tužiteljica u žalbi određeno ne osporava, a osnovanost tog zaključka proizlazi iz isprava u spisu, rješenja Općinskog suda u Bjelovaru, Stalne službe u Daruvaru poslovni broj Z-3697/2018-15 od 23. siječnja 2019., povijesnog izvatka za zk. ul. [broj ZK uloška]. k. o. [katastarska općina].
9. Isto tako pravilno sud utvrđuje da je prema odredbama Zakona o pretvorbi prava na društvenim sredstvima bivših društveno-političkih organizacija predmetna nekretnina bila u režimu društvenog vlasništva do stupanja na snagu tog Zakona, 15. srpnja 1997., kada je primjenom odredbe članka 2. tog Zakona postala vlasništvo tuženice.
10. S obzirom na to da iz odredbe članka 24. stavka 1. ZOVO-a proizlazi da je na zemljištu na kojem se gradi, moralo postojati pravo vlasništva u vrijeme izgradnje kako bi tužiteljica ili njen prednik građenjem mogao steći pravo vlasništva, a da je zemljište na kojem je izgrađena zgrada u vrijeme izgradnje bilo u režimu društvenog vlasništva, pravilno je odbijen zahtjev za utvrđenjem da je tužiteljica pravo vlasništva stekla po toj osnovi.
11. Neosnovano tužiteljica smatra da je sud propustio utvrditi da je pravo korištenja predmetne nekretnine postalo pravo vlasništva tužiteljice prije stupanja na snagu Zakona o pretvorbi prava na društvenim sredstvima bivših društveno-političkih organizacija. Iako odredba članka 370. stavka 2. ZVDSP-a određuje da pravo korištenja posebnog dijela zgrade postaje pravo vlasništva dosadašnjeg korisnika, pretvorba imovine bivših društveno-političkih organizacija regulirana je Zakonom o pretvorbi prava na društvenim sredstvima bivših društveno-političkih organizacija, koji je u odnosu na Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima lex specialis.
12 Nekretnine u društvenom vlasništvu koje su dane na korištenje bivšim društveno-političkih organizacijama danom stupanja na snagu prema izričitoj odredbi članka 2. Zakona o pretvorbi prava na društvenim sredstvima bivših društveno-političkih organizacija postale su vlasništvo Republike Hrvatske. U tom smislu neosnovano se, kao na osnovu stjecanja prava vlasništva, poziva na presudu Općinskog suda u Daruvaru poslovni broj P-361/90-3 od 20. listopada 1990. kojom je odlučeno o tužbenom zahtjevu Socijalističke stranke Hrvatske, Općinskog odbora Daruvar, za utvrđenje prava izvanknjižnog korištenja.
13. Potvrda Županije bjelovarsko-bilogorske od 18. kolovoza 1994., u kojoj je navedeno da je izdana za potrebe naplate odštetnog zahtjeva od UNPROFOR-a, a u kojoj je potvrđeno da su vanknjižni vlasnici nekretnine upisane u kč. br. [katastarska čestica] zk. ul. [broj ZK uloška] zk. ul. [broj ZK uloška] ne predstavlja osnovu za stjecanje prava vlasništva, kao niti dopis Grada Daruvara o korištenju neto korisnog poslovnog prostora od 1. listopada 2002., što je sud naveo u obrazloženju pobijane presude.
14. U odnosu na odluku suda o stjecanju prava vlasništva dosjelošću tužiteljica ne iznosi posebne žalbene navode, osim navoda koji se odnosi na primjenu odredbe članka 388. stavka 4. ZVDSP-a, a ovaj sud ne nalazi ispunjenje nekog od žalbenih razloga na koje pazi po službenoj dužnosti. Sud navodi da su prednik tužiteljice i tužiteljica bili u posjedu koji je bio zakonit jer su imali neupisano pravo korištenja, i to sve do 15. srpnja 1997., odnosno, do stupanja na snagu Zakona o pretvorbi prava na društvenim sredstvima bivših društveno političkih organizacija, kada su nekretnine u društvenom vlasništvu na kojima su bivše društveno-političke organizacije imale pravo upravljanja, korištenja i raspolaganja postale vlasništvo Republike Hrvatske. Utvrđeno je da je posjed bio pošten do 2018. godine, jer je tada tužiteljica saznala da joj ne pripada pravo na posjed, s obzirom na uloženi prigovor u postupku povezivanja na prijedlog da se vlasništvo predmetnih posebnih dijelova upiše u korist tuženice. Ova činjenična utvrđenja i razlozi koje sud za njih navodi jasni su i nisu u proturječju izvedenim dokazima.
15. Na utvrđene činjenice pravilno je primijenjena odredba članka 159. ZVDSP-a. Odredbom članka 388. stavka 4. ZVDSP-a propisano je da se u rok za stjecanje prava vlasništva dosjelošću nekretnine, koja je na dan 8. listopada 1991. bila u društvenom vlasništvu, ne računa vrijeme posjedovanja proteklo prije tog dana.
16. U odnosu na žalbeni navod kojim tužiteljica pozivom na odluke Europskog suda za ljudska prava dovodi u pitanje primjenu odredbe članka 388. stavka 4. ZVDSP-a na predmet spora, ukazuje se da sukladno odredbi članka 29. ZOVO-a koji je stupio na snagu 1. rujna 1980. nije bilo moguće stjecanje prava vlasništva na stvarima u društvenom vlasništvu te je ta mogućnost uvedena Zakonom o preuzimanju Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91), koji je stupio na snagu 8. listopada 1991.
17. Dana 1. siječnja 1997. stupio je na snagu Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima u kojem je odredbom članka 388. stavka 4. propisano da se u rok za stjecanje dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu računa i vrijeme posjedovanja proteklo prije tog dana. Odredbu članka 388. stavka 4. ZVDSP-a Ustavni sud Republike Hrvatske ocijenio je neustavnom i ukinuo ju odlukom od 17. studenoga 1999., koja je stupila na snagu 17. prosinca 1999., danom objave u „Narodnim novinama“ broj 140/99.
18. Nakon odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske donesen je Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (stupio na snagu 20. prosinca 2001.), kojim je, između ostalog izmijenjena odredba članka 388. stavka 4. ZVDSP-a na način da propisuje kako se u rok za stjecanje dosjelošću nekretnine koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu, kao i za stjecanje stvarnih prava na tim nekretninama dosjelošću, ne računa i vrijeme posjedovanja proteklo prije toga dana, a koju odredbu je pravilno primijenio sud u pobijanoj odluci.
19. Prema presudi Europskog suda za ljudska prava od 11. lipnja 2009. u predmetu L protiv Hrvatske (Zahtjev br. 35298/04), kao i presudama donesenim u predmetima Radomilja protiv Hrvatske (Zahtjev br. 37685/10) te Jakelić protiv Hrvatske (Zahtjev br. 22768/12) obje od 28. lipnja 2016., u kojima je izraženo shvaćanje da pogreška države ne može padati na teret osoba koje su pouzdajući se u propise koje je država donijela stekle određena prava, bitno je je li vlasništvo nad predmetnom imovinom preneseno podnositelju zahtjeva prema zakonu u vrijeme kada je članak 388. stavak 4. ZVDSP-a iz 1996. godine u obliku u kojem je izvorno sročen još uvijek bio na snazi. Drugim riječima Europski sud za ljudska prava smatra da je bitno je li došlo do stjecanja prava vlasništva dosjelošću ili ne i to u vrijeme kada je izvorna odredba članka 388. stavka 4. ZVDSP-a bila na snazi. Budući da od dovršetka izgradnje 1981. godine do 16. prosinca 1999. dokad je članak 388. stavak 4. ZVDSP-a u svom izvornom obliku bio na snazi, nije proteklo vrijeme potrebno za stjecanje vlasništva dosjelošću propisano odredbom članka 159. ZVDSP-a, tužiteljica se neosnovano poziva na navedene odluke.
20. Ocjena je ovog suda da prvostupanjski sud u postupku koji je prethodio donošenju presude kao ni u presudi nije počinio bitne povrede na koje prema odredbi članka 365. ZPP-a na koje sud pazi po službenoj dužnosti, niti povredu iz odredbe članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, na koju se tužiteljica poziva u žalbi. Iz pobijane presude proizlazi da tužiteljica neosnovano ukazuje na nedostatke obrazloženja, jer je sud odlučujući o oba zahtjeva utvrdio sve odlučne činjenice, detaljno obrazložio i naveo dokaze ocjenom kojih su činjenice utvrđene. Nije osnovan ni žalbeni navod da je tužiteljica onemogućena u dokazivanju. Sud je naveo razloge zbog kojih je odbio izvesti dokaz saslušanjem svjedoka, budući da se prijedlog odnosio na utvrđenje nespornih činjenica da je prednik tužiteljice uložio vlastita sredstva u izgradnju kao i na okolnost trajanja posjeda.
21. Tužiteljica žalbenim navodima nije dovela u pitanje pravilnost činjeničnih utvrđenja, a sud je odluku donio pravilnom primjenom materijalnog prava, stoga je trebalo na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a pobijanu odluku potvrditi.
22. O troškovima postupka sud je odlučio pravilnom primjenom odredbi članka 154. stavka 1. i članka 155. ZPP-a, kao i odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23).
Zagreb, 5. ožujka 2025.
Predsjednica vijeća
Dubravka Matas
