REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
Savska cesta 62, Zagreb
Poslovni broj: Pž-2487/2023-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Dubravke Matas, predsjednice vijeća, Jagode Crnokrak, sutkinje izvjestiteljice i Mladena Šimundića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja GRAD ZAGREB, OIB 61817894937, Zagreb, Trg Stjepana Radića 1, kojeg zastupa punomoćnik Goran Šverko, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženice REPUBLIKE HRVATSKE, OIB 52634238587, koju zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Zagrebu, radi ispravka i brisanja upisa, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1916/2020-29 od 3. svibnja 2023., u sjednici vijeća održanoj 5. ožujka 2025.
p r e s u d i o j e
Odbija se kao neosnovana tužiteljeva žalba i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1916/2020-29 od 3. svibnja 2023. u pobijanim točkama I. i II. izreke.
Obrazloženje
1. Pobijanom je presudom točkom I. izreke odbijen tužbeni zahtjev za ispravak pogrešnog upisa prava vlasništva u korist tuženice na nekretnini označenoj kao zk. č.br. 5735/6 k. o. [katastarska općina], stambena zgrada u [adresa], na 16., 30., 31., 32. i 33. suvlasničkom dijelu s neodređenim omjerima, odnosno na etažnom vlasništvu E-15, E-29, E-30, E-31 i E-32, kao i zahtjev da se briše upis prava vlasništva tuženice uz istodobni upis prava vlasništva na predmetnim nekretninama u korist tužitelja. Tužitelju je točkom II. izreke naloženo tuženiku naknaditi trošak parničnog postupka u iznosu od 962,24 EUR u roku od 15 dana. Sud ocjenjuje neosnovanim tužbeni zahtjev po tužbi za ispravak na koju je tužitelj bio upućen u smislu odredbe članka 205. Zakona o zemljišnim knjigama („Narodne novine“ broj 63/19 i 128/22; u daljnjem tekstu: ZZK). U bitnome sud obrazlaže da je tužitelj trebao dokazati da je upis koji je proveden u zemljišnoj knjizi pogrešan odnosno nevaljan jer da ne odgovara stvarnom pravnom stanju nekretnine, a primjenom pravila o teretu dokazivanja sud nije mogao sa sigurnošću utvrditi da je po bilo kojoj osnovi propisanoj odredbom članka 114. stavka 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 1/15 i 94/17; u daljnjem tekstu: ZV) tužitelj mogao steći pravo vlasništva predmetnih nekretnina. Tužitelj je iznio odlučnu činjeničnu tvrdnju da je pravni sljednik gradskog Fonda za stambenu izgradnju kojem je 1965. nadležna Skupština Općine Trešnjevka, Odjel za građevinarstvo, komunalne i stambene poslove odobrila izgradnju stambenih zgrada u [adresa] za stanovnike poplavljenih područja, međutim tu tvrdnju nije dokazao, a sud je uvidom u Odluku o prestanku važenja Odluke o osnivanju gradskog Fonda za stambenu izgradnju (Službeni glasnik Grada Zagreba broj 21/65) utvrdio da su sredstva toga Fonda s danom 31. prosinca 1965. prenijeta u kreditni fond Komunalne banke u Zagrebu te se prema odredbi članka 3. navedene Odluke i nedovršene zgrade i stanovi te poslovne prostorije kojima Fond raspolaže prenose na Komunalnu banku u Zagrebu. Sud obrazlaže da nema mjesta niti stjecanju prava vlasništva građenjem po pravnom pravilu iz paragrafa 418. bivšeg Općeg građanskog zakonika koji se primjenjivao na temelju Zakona o načinu primjene pravnih propisa donesenih prije 6. travnja 1941. „Narodne novine“ broj 73/91, a niti je moguće zaključiti o stjecanju prava vlasništva dosjelošću. Pri tome sud obrazlaže da tužitelj nije niti iznio detaljne navode u pogledu stjecanja prava vlasništva dosjelošću. Stoga je presuđeno kako je navedeno, a odluka o troškovima parničnog postupka donijeta je uz primjenu odredbe članaka 154. i 155. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj:
148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; u daljnjem tekstu: ZPP).
2. Tužitelj je protiv presude u dijelu u kojem nije uspio podnio žalbu zbog svih propisanih razloga ističući da je ostvarena bitna povreda postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a. Smatra da je dokazao kako se nalazi u neprekinutom posjedu spornih nekretnina od izgradnje objekta, što proizlazi iz dostavljenih isprava, između kojih je isprava koju je upravitelj zgrade dostavio u postupku povezivanja zemljišne knjige i knjige položenih ugovora. Nadalje, tužitelj je u zemljišno-knjižnom postupku priložio i ugovor o zakupu od 1968. nadalje, pa je sud isto morao uzeti u obzir, slijedom čega se razlozi presude razlikuju od sadržaja isprava u koje je sud izvršio uvid. Sud je trebao zaključiti da je tužitelj u neprekinutom posjedu predmetnih nekretnina i pri tome je u vrijeme potrebno za stjecanje prava vlasništva dosjelošću trebao uzeti u obzir i vrijeme prije 8. listopada 1991. Tužitelj smatra nespornim kako je izgradio predmetni objekt i od gradnje raspolagao odnosno imao u posjedu predmetne posebne dijelove i isti nisu preneseni Komunalnoj banci Zagreb kako to pogrešno utvrđuje prvostupanjski sud. Nadalje, niti iz razloge presude ne proizlazi da je ispravan upis prava vlasništva u korist Republike Hrvatske, jer se ne radi o nekretninama u vlasništvu Republike Hrvatske, već je Zemljišno-knjižni sud pravilnom primjenom odredbe članka 17. Pravilnika o povezivanju zemljišne knjige i knjige položenih ugovora trebao tužitelja upisati kao vlasnika. Tužitelj smatra nespornim da navedene nekretnine sukladno odredbama Zakona o lokalnoj upravi i samoupravi („Narodne novine“ broj 90/92) čine tužiteljevu imovinu koju isti neprekidno posjeduje 50 godina. Pravilnom primjenom materijalnog prava trebalo je utvrditi da je tužitelj kao investitor izgradio predmetnu zgradu i istom upravljao i posjedovao predmetne posebne dijelove te pa predlaže žalbu usvojiti i presudu ukinuti ili preinačiti.
3. Odgovor na žalbu nije podnesen.
4. Žalba nije osnovana.
5. Presuda je ispitana na temelju odredbe članka 365. stavaka 1. i 2. ZPP-a.
Presuda je pravilna i zakonita.
6. Iz spisa proizlazi da je tužitelj pokrenuo dvije parnice na koje je upućen u postupku povezivanja knjige položenih ugovora i zemljišne knjige i to za ispravak upisa koji je izvršen po rješenju zemljišno-knjižnog odjela Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 15. svibnja 2020. pod poslovnim brojem Z-3549/11 u postupku povezivanja knjige položenih ugovora i zemljišne knjige za zgradu na adresi [adresa] izgrađena na kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], za 16 suvlasnički dio s neodređenim omjerom povezan s etažnim vlasništvom E-15, u naravi garaža površine 20 m2. Tužitelj je na pokretanje parnice upućen i povodom prigovora protiv rješenja o povezivanju knjige položenih ugovora iz zemljišne knjige istog suda broj Z-13271/19 za zgradu na adresi [adresa] za četiri posebna dijela označena kao etažno vlasništvo E-29, E-30, E-31 i E-32, s obzirom na to da su odbijeni tužiteljevi prigovori protiv rješenja o upisu prava vlasništva u korist Republike Hrvatske te je tužitelj pravodobno pokrenuo predmetne parnice koje su spojene radi zajedničkog raspravljanja i donošenja zajedničke presude.
7. Iz sadržaja navedenih zemljišno-knjižnih rješenja proizlazi da je na predmetnim posebnim dijelovima označene nekretnine tuženica upisana pozivom na odredbu članka 17. stavka 5. Pravilnika o povezivanju zemljišne knjige položenih ugovora i upisu vlasništva posebnog dijela nekretnine („Narodne novine“ broj 121/13; u daljnjem tekstu: Pravilnik) koja odredba se poziva na predmnijevu iz članka 362. stavka 3. ZV-a. Naime, ako sud ne može utvrditi tko je osoba za koju se može smatrati da ima pravo vlasništva na posebnom dijelu, na temelju citirane predmnijeve kao vlasnik će se upisati Republika Hrvatska.
8. Prvostupanjski sud je pravilnim pravnim pristupom tužbeni zahtjev ocijenio neosnovanim, jer da bi se tužbeni zahtjev mogao ocijeniti osnovanim, na tužitelju je bio teret dokaza za odlučnu činjenicu na koji način smatra da je stekao pravo vlasništva predmetnih posebnih dijelova nekretnine. U tom smislu sud pravilno utvrđuje tužbeni zahtjev nedokazanim, s obzirom na to da je tužitelj u tužbi i tijekom postupka kao jedine odlučne činjenice za stjecanje prava vlasništva naveo da je njegovom pravnom predniku nadležnim aktom Skupštine Općine Trešnjevka 1965. odobrena izgradnja stambenih zgrada u [adresa]. Tužitelj polazi od prve odlučne tvrdnje da je upravo on sljednik Gradskog fonda za stambenu izgradnju kojem je takvo odobrenje izdano, dok prvostupanjski sud obrazlaže da ta činjenica nije dokazana pozivajući se na odluku o prestanku važenja Odluke o osnivanju Gradskog fonda za stambenu izgradnju (Službeni glasnik Grada Zagreba broj 21/65) iz koje ne proizlazi takav zaključak, što tužitelj u žalbi ne osporava argumentirano, već samo paušalno navodeći da predmetni objekti nisu prenijeti Komunalnoj banci Zagreb, kako to proizlazilo iz citirane Odluke o prestanku važenja Odluke o osnivanju gradskog Fonda za stambenu izgradnju, na koju se sud pozvao.
9. Prvostupanjski sud pravilno ukazuje i na pravne propise o građevinskom zemljištu u društvenom vlasništvu u razdoblju izgradnje predmetnih nekretnina 1965., iz kojih proizlazi da je mogućnost izgradnje na građevinskom zemljištu u društvenom vlasništvu uređena kroz institut prava korištenja građevinskog zemljišta radi izgradnje, a sve na temelju odluke jedinica lokalne samouprave dok tužitelj tu činjenicu ispravama i predloženim dokazima nije dokazao. Sud je, naprotiv, iz isprava na koje je tužitelj ukazao i koje je sud pribavio zaključio o tome da je Gradski fond za stambenu izgradnju kao investitor koji je dobio odobrenje za izgradnju stambenih zgrada u [adresa] predmetne stanove gradio za tržište. Dakle, pravilno sud zaključuje da tužitelj nije dokazao stjecanje prava vlasništva predmetnih posebnih dijelova navedene nekretnine pozivom na rješenje o odobrenju za izgradnju koje je izdano Gradskom fondu za stambenu izgradnju kao niti ispravom koju naziva potvrdom o tome da se amortizacija vraća Gradu Zagrebu, jer to nisu isprave iz kojih bi bio sud mogao zaključiti o pravnoj osnovi za stjecanje prava vlasništva u korist tužitelja.
10. Pravilno je prvostupanjski sud ocijenio nedokazanom i tvrdnju, koja po ocjeni ovog suda nije dostatno niti činjenično obrazložena, da je tužitelj predmetne posebne dijelove sporne nekretnine stekao dosjelošću, pri čemu se sud pravilno pozvao na pravilo o teretu dokazivanja i utvrdio da tužitelj nije dokazao pretpostavke za stjecanje vlasništva dosjelošću, odnosno da je bio u samostalnom posjedu određene kvalitete posebnih dijelova sporne nekretnine u zakonom propisanom razdoblju, jer je radi te činjenice ukazao samo na ugovor o zakupu garaže od 21. travnja 2010. Stoga su neosnovani žaliteljevi navodi da je sud propustio ocijeniti sve priložene isprave i utvrditi sve odlučne činjenice uvidom u priložene zemljišno-knjižne predmete, jer je sud ocijenio pravilno sve isprave koje je tužitelj u parničnom postupku u dokaz svojih tvrdnji prezentirao sudu i koje je sud pribavio službenim putem. Pogrešno žalitelj smatra da su podaci iz katastarske evidencije u kojima je tužitelj upisan kao posjednik predmetnih zgrada dokaz o stjecanju prava vlasništva dosjelošću, jer je za taj način stjecanja prava vlasništva trebalo iznijeti odlučne činjenice o odgovarajućoj kakvoći tužiteljeva posjeda kroz propisano razdoblje, što je tužitelj propustio učiniti.
11. Kako je presuda u svemu pravilna i zakonita to ju je valjalo potvrditi na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a slijedom čega je presuđeno kao u izreci.
Zagreb, 5. ožujka 2025.
Predsjednica vijeća
Dubravka Matas
