Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj: Gž-1105/2021-4

R E P U B L I K A H R V A T S K A

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja Branke Ježek Mjedenjak predsjednice vijeća, Lidije Oštarić Pogarčić sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Nataše Peršić Brleković članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja UT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po pun. Juri Grbavcu, odvj. u Splitu, protiv tuženika REPUBLIKE HRVATSKE, OIB: 52634238587, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Splitu, radi isplate, odlučujući o žalbama stranaka podnesenim protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-4245/2019 od 4. siječnja 2021., u sjednici vijeća održanoj 5. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

I Uvaženjem žalbe tužitelja preinačuje se presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-4245/2019 od 4. siječnja 2021. uz ispravak točke I. izreke na način da u zadnjem retku umjesto "14.635,20 kn" ima ispravno pisati "114.635,20 kn", i sudi:

Dužan je tuženik isplatiti tužitelju iznos od 28.986,66 eur/218.400,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena i to:

- na iznos od 517,62 eur /3.900,00 kn teče od 28. veljače 2014. do isplate;

- na iznos od 517,62 eur /3.900,00 kn teče od 31. ožujka 2014. do isplate;

- na iznos od 517,62 eur /3.900,00 kn teče od 30. travnja 2014. do isplate;

- na iznos od 517,62 eur /3.900,00 kn teče od 31. svibnja 2014. do isplate;

- na iznos od 517,62 eur /3.900,00 kn teče od 30. lipnja 2014. do isplate;

- na iznos od 517,62 eur /3.900,00 kn teče od 31. srpnja 2014. do isplate;

- na iznos od 517,62 eur /3.900,00 kn teče od 31. kolovoza 2014. do isplate;

- na iznos od 517,62 eur /3.900,00 kn teče od 30. rujna 2014. do isplate;

- na iznos od 517,62 eur /3.900,00 kn teče od 31. listopada 2014. do isplate;

- na iznos od 517,62 eur /3.900,00 kn teče od 30. studenog 2014. do isplate;

- na iznos od 517,62 eur /3.900,00 kn teče od 31. prosinca 2014. do isplate;

- na iznos od 517,62 eur /3.900,00 kn teče od 31. siječnja 2015. do isplate;

- na iznos od 517,62 eur /3.900,00 kn teče od 28. veljače 2015. do isplate;

- na iznos od 517,62 eur /3.900,00 kn teče od 31. ožujka 2015. do isplate;

- na iznos od 517,62 eur /3.900,00 kn teče od 30. travnja 2015. do isplate;

- na iznos od 517,62 eur /3.900,00 kn teče od 31. svibnja 2015. do isplate;

- na iznos od 517,62 eur /3.900,00 kn teče od 30. lipnja 2015. do isplate;

- na iznos od 517,62 eur /3.900,00 kn teče od 31. srpnja 2015. do isplate;

- na iznos od 517,62 eur /3.900,00 kn teče od 31. kolovoza 2015. do isplate;

- na iznos od 517,62 eur /3.900,00 kn teče od 30. rujna 2015. do isplate;

- na iznos od 517,62 eur /3.900,00 kn teče od 31. listopada 2015. do isplate;

- na iznos od 517,62 eur /3.900,00 kn teče od 30. studenog 2015. do isplate;

- na iznos od 517,62 eur /3.900,00 kn teče od 31. prosinca 2015. do isplate;

- na iznos od 517,62 eur /3.900,00 kn teče od 31. siječnja 2016. do isplate;

- na iznos od 517,62 eur /3.900,00 kn teče od 29. veljače 2016. do isplate;

- na iznos od 517,62 eur /3.900,00 kn teče od 31. ožujka 2016. do isplate;

- na iznos od 517,62 eur /3.900,00 kn teče od 30. travnja 2016. do isplate;

- na iznos od 517,62 eur /3.900,00 kn teče od 31. svibnja 2016. do isplate;

- na iznos od 517,62 eur /3.900,00 kn teče od 30. lipnja 2016. do isplate;

- na iznos od 517,62 eur /3.900,00 kn teče od 31. srpnja 2016. do isplate;

- na iznos od 517,62 eur /3.900,00 kn teče od 31. kolovoza 2016. do isplate;

- na iznos od 517,62 eur /3.900,00 kn teče od 30. rujna 2016. do isplate;

- na iznos od 517,62 eur /3.900,00 kn teče od 31. listopada 2016. do isplate;

- na iznos od 517,62 eur /3.900,00 kn teče od 30. studeni 2016. do isplate;

- na iznos od 517,62 eur /3.900,00 kn teče od 31. prosinca 2016. do isplate;

- na iznos od 517,62 eur /3.900,00 kn teče od 31. siječnja 2017. do isplate;

- na iznos od 517,62 eur /3.900,00 kn teče od 28. veljače 2017. do isplate;

- na iznos od 517,62 eur /3.900,00 kn teče od 31. ožujka 2017. do isplate;

- na iznos od 517,62 eur /3.900,00 kn teče od 30. travnja 2017. do isplate;

- na iznos od 517,62 eur /3.900,00 kn teče od 31. svibnja 2017. do isplate;

- na iznos od 517,62 eur /3.900,00 kn teče od 30. lipnja 2017. do isplate;

- na iznos od 517,62 eur /3.900,00 kn teče od 31. srpnja 2017. do isplate;

- na iznos od 517,62 eur /3.900,00 kn teče od 31. kolovoza 2017. do isplate;

- na iznos od 517,62 eur /3.900,00 kn teče od 30. rujna 2017. do isplate;

- na iznos od 517,62 eur /3.900,00 kn teče od 31. listopada 2017. do isplate;

- na iznos od 517,62 eur /3.900,00 kn teče od 30. studeni 2017. do isplate;

- na iznos od 517,62 eur /3.900,00 kn teče od 31. prosinca 2017. do isplate;

- na iznos od 517,62 eur /3.900,00 kn teče od 31. siječnja 2018. do isplate;

- na iznos od 517,62 eur /3.900,00 kn teče od 28.veljače 2018. do isplate;

- na iznos od 517,62 eur /3.900,00 kn teče od 31. ožujka 2018. do isplate;

- na iznos od 517,62 eur /3.900,00 kn teče od 30. travnja 2018. do isplate;

- na iznos od 517,62 eur /3.900,00 kn teče od 31. svibnja 2018. do isplate;

- na iznos od 517,62 eur /3.900,00 kn teče od 30. lipnja 2018. do isplate;

- na iznos od 517,62 eur /3.900,00 kn teče od 31. srpnja 2018. do isplate;

- na iznos od 517,62 eur /3.900,00 kn teče od 31. kolovoza 2018. do isplate;

- na iznos od 517,62 eur /3.900,00 kn teče od 30. rujna 2018. do isplate; u roku od 15 dana.

II Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju na ime troškova postupka pored iznosa iz dosuđujućeg dijela toč. II izreke daljnji iznos od 1.643,82 eur/ 12.385,36 kn sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena teče počev od 4. siječnja 2021. do isplate, sve u roku od 15 dana dok se žalba tuženika odbija kao neosnovana.

III Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove žalbenog postupka u iznosu od 722,05 eur/5.440,29 kn u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev odbija te zahtjev tuženika u cijelosti.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja u točki I izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 103.764,80 kn s zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate po stopi kako je to navedeno u izreci, dok je u preostalom dijelu i to za glavnicu od 114.635,20 kn (omaškom prilikom pisanja navedeno 14.635,20 kn) sa zakonskim zateznim kamatama te za isplatu zakonskih zateznih kamata za preostalo razdoblje u odnosu na dosuđeni iznos, zahtjev tužitelja odbijen.

2. Točkom II. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju troškove postupka u iznosu od 11.432,64 kn sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate, dok je u preostalom dijelu zahtjev odbijen iako je to propušteno navesti u izreci.

3. Protiv navedene presude žalbu podnose obje stranke svaka u dijelu u kojem nisu uspjele u sporu, odnosno tužitelj protiv odbijajućeg dijela a tuženik protiv dosuđujućeg dijela pozivajući se na sve zakonske žalbene razloge iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; dalje ZPP) te predlažu da se uvaženjem žalbi pobijana presuda preinači sukladno žalbenim navodima, podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

4. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

5. Žalba tuženika nije osnovana dok je žalba tužitelja osnovana.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja kao vlasnika stana na adresi u [adresa] površine 94,57 m/2 za isplatu štete kao razlike između tržišne i zaštićene najamnine za predmetni stan.

7. Sud prvog stupnja utvrđuje te iz sadržaja spisa proizlazi slijedeće:

- tužitelj je vlasnik predmetnog stana a vlasništvo je stekao upisom u zemljišne knjige na temelju Ugovora o darovanju od 5. lipnja 2006. koji je sklopio sa majkom ZT

- navedeni stan koristi za stanovanje FT sa kojim je prednica tužitelja sklopila Ugovor o najmu sa zaštićenom najamninom tako da isti tužitelju po toj osnovi isplaćuje iznos od 334,94 kn mjesečno

- prema podacima Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Split najamnina stanova na približnoj lokaciji kao i predmetni stan, centar grada u blizini Park šume Marjan iznosi 57,00 kn /m2, a prema podacima agencija Trgo Stan Split i Moreta nekretnine Vodice prosječna najamnina je 12 eur / m2

8. Sud prvog stupnja u prvom redu otklanja kao neosnovan prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja utvrđujući kako s obzirom da predmetni stan koristi zaštićeni najmoprimac, prave predaje predmetnog stana nije moglo biti. Međutim, unatoč tome što Ugovor o darovanju nije sklopljen u formi javnobilježničkog akta da protivno tvrdnjama tuženika tužitelj jeste aktivno legitimiran jer je kao vlasnik upisan u zemljišnim knjigama, zaštićeni najmoprimac njemu isplaćuje najamninu te tužitelj izvršava sva ostala prava i obveze vlasnika stana.

9. Nadalje, smatra neosnovanim i prigovor promašene pasivne legitimacije zaključujući da tuženik od ratifikacije Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, koja čini sastavni dio pravnog poretka Republike Hrvatske, nije poduzeo radnje radi usklađenja Zakona o najmu stanova (NN 91/96, 48/98, 66/98 i 22/06-dalje ZHS-a) sa tom Konvencijom, pozivajući se i na presudu Europskog suda za ljudska prava u predmetu Statileo protiv RH (presuda broj 12027/2010 od 10. srpnja 2014.).

10. Iz svega navedenog zaključuje da tužitelj trpi štetu pa da je tuženik u obvezi istu mu naknaditi sukladno odredbi čl. 1045. st. 1. u vezi sa čl. 8. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 45/21, 126/21, 114/22 - dalje ZOO) jer da mu zaštićeni najmoprimac plaća iznimno nisku najamninu na temelju propisa kojeg tuženik nije na odgovarajući način uskladio sa njegovim pravom na mirno uživanje vlasništva i odredbama navedene Konvencije. Kako zaključuje da se radi o naknadi štete to smatra da se glede zastare primjenjuje trogodišnji zastrani rok propisan odredbom čl. 230. ZOO-a koji teče od saznanja oštećenog za štetu i osobu koja je štetu učinila. Kako se tužitelj prije podnošenja tužbe obratio tuženiku sa zahtjevom za mirno rješenje spora 25. veljače 2019., zaključuje da je time prekinuta zastara, tako da je u zastari potraživanje tužitelja dospjelo prije siječnja 2016. (sa dospijećem na dan 29. veljače 2016.) tako da odbija zahtjev tužitelja za prethodno razdoblje.

11. Visinu zatraženog iznosa utvrđuje zaključujući da se radi o atraktivnoj lokaciji na kojoj se nalazi predmetni stan površine oko 95 m/2, u blizini šume parka Marjan pa da bi se zbog njegove atraktivne pozicije prema redovnom tijeku stvari mogao iznajmljivati. Uspoređujući visinu prosječne cijene najma stana po m/2 dostavljene od stane Porezne uprave Područnog ureda Split (57 kn /m2) te podatke dostavljene od agencija, podatke o objavljivanju cijene najamnina za stanove na toj lokaciji prema oglasima, zaključuje da bi prosječna cijena najamnine za taj stan bila 10 eur / m2. Stoga da bi najamnina za predmetni stan iznosila 7.155,17 kn koju smatra realnom tržišnom najamninom po kojoj bi se prema redovnom tijeku stvari na slobodnom tržištu taj stan mogao iznajmiti, ali da bi tužitelju kao vlasniku stana pripadalo 50% navedenog iznosa, odnosno 3.577,57 kn, koji iznos valja umanjiti za iznos zaštićene najamnine (334,94 kn), tako da bi tužitelju na ime naknade štete za svaki mjesec pripadao iznos od 3.242,65 kn. Stoga smatra zahtjev tužitelja osnovanim za razdoblje od siječnja 2016. do kolovoza 2018. u iznosu od 103.764,80 kn. Nadalje, zaključuje kako je navedena cijena utvrđena realnom na dan presuđenja tako da zahtjev tužitelja za zakonsku zateznu kamatu od dospijeća svakog mjesečnog iznosa do isplate nije osnovan već da mu pripada kamata od presuđenja do isplate, pa u preostalom dijelu zahtjev odbija kao neosnovan.

12. Odluku o troškovima postupka donosi pozivom na odredbu čl. 154. st. 2. i čl. 155. st. 1. ZPP-a te odgovarajućih odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22- dalje Tarifa) dosuđujući tužitelju sukladno postignutom uspjehu u sporu iznos naveden u točki II. izreke presude, dok zahtjev u preostalom dijelu smatra neosnovanim.

13. Ispitujući u povodu izjavljenih žalbi pobijanu presudu nije utvrđeno da bi sud prvog stupnja provedenim postupkom i njenim donošenjem počinio koju od apsolutno bitnih procesnih povreda na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, sukladno odredi čl. 365. st. 2. ZPP-a, pa tako niti bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2 točka 11. ZPP- a na koju se stranke pozivaju u žalbama, jer je sud iznio jasne razloge u odnosu na sve odlučne činjenice tako da je presudu moguće ispitati.

14. Sud prvog stupnja je za donošenje odluke o zahtjevu tužitelja, sukladno dokaznim prijedlozima stranka pravilno i potpuno utvrdio sve relevantne činjenice ali je na iste djelomično pogrešno primijenio materijalno pravo kada je zahtjev tužitelja odbio, kako u odnosu na glavnu tražbinu tako i tijek zakonskih zateznih kamata iz razloga koji će se iznijeti.

15. Neosnovano tuženik žalbom ustraje kod prigovora nedostatka aktivne legitimacije tužitelja. Naime, prijašnja vlasnica stana bila je majka tužitelja ZT koja je sa istim sklopila Ugovor o darovanju 5. lipnja 2006. na kojem je ovjeren njen potpis ali nije sklopljen u formi javnobilježničkog akta, s time da se tužitelj temelj istog u zemljišnim knjigama upisao kao vlasnik stana. Time što tužitelj nije ušao u posjed stana u smislu da isti koristi za stanovanje, protivno tvrdnjama tuženika ne podrazumijeva da nije stupio u posjed. Naime, zaštićeni najmoprimac koji sa obitelji stan koristi neprijeporno najamninu plaća njemu te isti ispunjava sva prava i obveze vlasnika stana pa su tvrdnje tuženika neosnovane. Osim toga ZT je Izjavom od 28. kolovoza 2019. sva prava koja ima u odnosu na navedeni stan i odnosa koji iz toga proizlaze, uključujući i prava koja je stekla do dana darovanja ustupila tužitelju, naročito potraživanje prema RH.

16. Nadalje, neosnovano tuženik ustraje i kod prigovor premašene pasivne legitimacije jer je ZNS-om propisano niz zaštitnih mjera u korist zaštićenih najmoprimaca, uvedena su brojna ograničenja za vlasnike takvih stanova, odnosno istima nametnut prekomjerni individualni teret tako da pozitivnim propisima nije ostvarena pravedna raspodjela socijalnog i financijskog tereta, već je teret prebačen samo na jednu skupinu, odnosno najmodavce stanova sa zaštićenom najamninom tako da je citiranim propisom povrijeđeno njihovo pravo na mirno uživanje vlasništva zajamčeno Ustavom Republike Hrvatske te čl. 1. Protokolom 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda koja je u odnosu na tuženika ratificirana 5. studenog 1997. Tuženik je propustio od ratifikacije Konvencije koja čini sastavni dio poretka RH poduzeti potrebne radnje radi usklađenja ZNS-a sa istom pa se pravilno sud prvog stupnja, kod donošenja pobijane odluke, poziva i na presudu Europskog suda za ljudska prava u predmetu Statileo protiv RH.

17. Nadalje, ovaj sud nalazi da je sud prvog pravilno zaključio da je tužitelj mogao predmetni stan davati u najam po tržišnoj cijeni, kao i da je ograničenja u korištenju vlasničkih prava postavio tuženik ZNS-om kojim je, u postupku preustroja državnog sustava kojeg je dio bio i ukidanje dotadašnjeg društvenog vlasništva i stanarskog prava, ustanovio pravo „zaštićenog najmoprimca“. ZNS-a je stupio na snagu u studenom 1996. godine, a godinu dana kasnije tuženica je postala stranka međunarodnog ugovora – Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, kada je ista priznala jurisdikciju Europskog suda za ljudska prava (dalje: ESLJP) koji je, u predmetu Statileo protiv Hrvatske koji se odnosi na istu pravnu situaciju kao što je ova, utvrdio da je tuženik učinio povredu članka 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju, opažajući pritom da se temeljni problem zbog kojeg je utvrđena povreda Konvencije tiče samog zakonodavstva i da se njegova utvrđenja protežu izvan pojedinačnog interesa podnositelja u tom konkretnom slučaju.

18. U odnosu na tvrdnje tuženika da bi tužitelj sam doprinio nastanku štete jer da on i njegova prednica nisu poduzeli odgovarajuće radnje u svrhu utvrđivanja platežne mogućnosti obiteljskog domaćinstva najmoprimca zbog čega bi valjalo utvrditi tržišnu vrijednost svih nekretnina u njihovu vlasništvu, valja odgovoriti da se radi o novim činjenicama koje se sa uspjehom ne mogu iznositi u žalbi, sukladno odredbi čl. 352. st. 1. ZPP-a.

19. Prilikom utvrđivanja prosječne tržišne najamnine koju bi tužitelj mogao ostvariti davanjem u najam predmetnog stana, protivno tvrdnjama tuženika sud prvog stupnja je pravilno utvrdio cijeneći rezultate provedenog dokaznog postupka. Naime, radi utvrđenja iste sud prvog stupnja je pribavio podatke od Porezne uprave Područnog ureda Split, zatim cijenio podatke agencija o prosječnoj cijeni najma postignutoj na predmetnoj lokaciji kao i objave odnosno oglase o visini tražene najamnine za najam stana na tom području, pa je pravilno utvrdio da bi prosječna cijena najamnine bila 10,00 eur / m2. Međutim, s obzirom na navedeno neprihvatljiv je stav suda prvog stupnja da bi primjerena naknada koja bi pripada tužitelju bila 50% tog iznosa koja bi uz umanjenje za visinu zaštićene najamnine koju najmoprimac tužitelju isplaćuje, konačno iznosila 3.242,65 kn. Dakle, kada se od navedenog iznosa najamnine koju bi tužitelj ostvario prema redovnom tijeku stvari davanjem u najam predmetnog stana na slobodnom tržištu odbije iznos koji prima na ime zaštićene najamnine, tada proizlazi da bi ostvario i veći iznos, ali zasigurno zatraženi iznos od 517,62 eur/3.900,00 kn mjesečno koliko tužitelj potražuje tužbenim zahtjevom. Stoga u tom dijelu tužitelj osnovano ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava pa je uvaženjem žalbe tužitelja pobijanu presudu valjalo preinačiti i tužitelju dosuditi zatraženi iznos.

20. Osnovano nadalje tužitelj ukazuje i na pogrešnu primjenu materijalnog prava kod ocjene osnovanosti istaknutog prigovora zastare zaključivši da je za potraživanja dospjela do 3 godine prije podnošenja zahtjeva za mirno rješenje spora došlo do zastare pa u tom dijelu odbija tužbeni zahtjev. Naime, radi se o trajnoj šteti, odnosno trajnoj povredi prava na mirno uživanje vlasništva koja će trajati sve dok zakonodavac na primjereni način ne regulira odnos najma. Prije donošenja presude Statileo protiv RH i istom uzrokovane promjene pravnih stajališta sudova u RH, vlasnici stanova u kojima se nalaze zaštićeni najmoprimci nisu imali na raspolaganju efikasno pravno sredstvo kojima bi na teret države ostvarili pravo na naknadu štete uzorkovane zakonom propisanim ograničenjem visine mjesečne (zaštićene) najamnine koja pripada vlasnicima jer su uz prevladavajuću sudsku praksu mogli predvidjeti negativan ishod sudskog postupka pokrenutog protiv države radi naknade zakonom propisanog ograničenja prava vlasništva, pa je pravo vlasnika stanova na pristup sudu sastavni dio kojeg je i pravo na pravično suđenje zajamčeno čl. 29. st. 1. Ustava RH bilo samo teoretsko i neučinkovito. Međutim, nakon što je Vrhovni sud RH u rješenju poslovni broj Rev-2364/2016-3 od 19. prosinca 2018. prihvatio stajališta ESLJP-a iznesena u predmetu Statileo protiv RH i izrazio pravno shvaćanje da "zbog povrede Ustavom i Konvencijom zajamčenog prava vlasništva, RH je dužna vlasnicima stanova u kojima žive zaštićeni najmoprimci naknaditi štetu", odnosno da "vlasnici stanova imaju pravo na naknadu imovinske štete u visine razlike između tržišne najamnine i zaštićene najamnine, a i pravo na pravičnu novčanu naknadu za neimovinsku štetu", vlasnici su mogli pokrenuti parnične postupke radi naknade štete protiv tuženika, ali sada sa predvidivim ishodom postupka.

21. Stoga je i Ustavni sud RH u odluci poslovni broj U-III-3482/2021 od 3. listopada 2023. zauzeo stav da se u pogledu računanja početka tijeka zastarnog roka i nastupa zastare, ne može staviti vlasnicima stanova na teret kao njihovo propust činjenica da prije odluke Statileo protiv RH, odnosno prije promjene pravnog stajališta Vrhovnog suda RH u revizijskoj odluci od 19. prosinca 2018. nisu pred sudom pokrenuli postupak protiv države radi naknade štete uzrokovane navedenim Zakonom kojim im je nametnuto ograničenje prava vlasništva, kao niti činjenica što te postupke nisu pokrenuli prije promjene pravnog stajališta Vrhovnog suda. Prema ocjeni Ustavnog suda RH bilo je potrebno 6 mjeseci kako bi nakon promjene određenog pravnog stajališta razvoj sudske prakse dosegnuo takav (dovoljan) stupanj pravne sigurnosti da bi se moglo smatrati kako je javnost zaista postala svjesna prevladavajuće sudske prakse. Stoga da se tek nakon proteka 6 mjeseci od zauzimanja stajališta Vrhovnog suda RH u rješenju od 19. prosinca 2018. u pogledu prava vlasnika na naknadu štete u visine razlike tržišne i zaštićene najamnine, kojim je Vrhovni sud RH promijenio prevladavajuću sudsku praksu, odnosno 19. lipnja 2019. sudska praska kojom se utvrđuje kompenzacijsko pravno sredstvo postala stabilna i tek od tada su mogli početi teći zakonski rokovi za računanje i nastup zastare propisani čl. 230. ZOO-a. Kako je tužitelj predmetni postupka pokrenuo tužbom od 26. lipnja 2019. to proizlazi da zatraženi iznosi nisu u zastari kako to pogrešno smatra sud prvog stupnja. Naime, dosuđivanje naknade štete za trogodišnje razdoblje prije podnošenja tužbe, pored daljnjih utvrđenja da se tužitelj prije pokretanja predmetnog postupka obratio tuženiku sa zahtjevom za mirno rješenje spora i to 25. veljače 2019. na koje se tuženik očitovao 7. lipnja 2019. odbijajući zahtjev za mirno rješenje spora isplatom bilo kojeg iznosa smatrajući zahtjev tužitelja u cijelosti neosnovanim, ima značaj nerazmjernog ograničenja prava na pristup sudu kao sastavnog dijela prava na pravično suđenje zajamčeno čl. 29. st. 1. Ustava i čl. 6. st. 1. Konvencije, odnosno pružanja cjelovite pravne zaštite njegova vlasništva sukladno odredbe čl. 48. st. 1. Ustava. Tek nakon ustaljivanja sudske prakse koja je prihvaćena i od strane Vrhovnog suda RH da vlasnici stanova imaju pravo na naknadu imovinske štete u visini razlike između tržišne i zaštićene najamnine te pravo na naknadu neimovinske štete, vlasnici stanova mogli su pokrenuti postupke za naknadu štete protiv tuženika ali sada sa predvidivim ishodom postupka. Kako se i prema stavu Ustavnog suda RH sudska praksa ustalila u lipnju 2019. jer je objektivno tada moglo doći do saznanja o predvidivom ishodu takvih postupaka, to protivno stavu suda prvog stupnja zahtjev tužitelja za cijelo utuženo razdoblje nije u zastari, jer je tužitelj predmetni postupak pokrenuo u lipnju 2019., odnosno 26. lipnja 2019., a prethodno se tuženiku obratio sa zahtjevom za mirno rješenje spora u veljači 2019., što je sukladno odredbi čl. 186.a st. 1. ZPP-a procesna pretpostavka za pokretanje predmetnog postupka. Stoga je protivno stavu suda prvog stupnja zahtjev tužitelja osnovan za cijelo utuženo razdoblje.

22. Osnovano tužitelj ističe da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo kada mu je na dosuđeni iznos odmjerio zakonsku zateznu kamatu od donošenja prvostupanjske presude do isplate, a ne od dospijeća svakog pojedinog iznosa. Naime, prema odredbi čl. 5., čl. 7. ZNS-a te čl.9. st. 1. i čl. 1086. ZOO-a plaćanje najamnine dospijeva na početku svakog mjeseca za protekli mjesec, od kada je tuženik pao u zakašnjenje sa isplatom pojedinih iznosa. Stoga je uvaženjem žalbe tužitelja u tom dijelu presudu valjalo preinačiti na način naveden u izreci ove presude jer tužitelju sukladno citiranim odredbama pripada pravo na isplatu zakonske zatezne kamate od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate. Naime, radi se o novčanoj imovinskoj šteti koja nastaje mjesečno tako da kamata teče od dospijeća svakog iznosa do isplate pa je i u tom dijelu uvaženjem žalbe tužitelja pobijanu presudu valjalo preinačiti.

23. S obzirom na ovakav ishod postupka valjalo je sukladno odredbi čl. 166. st. 2. u vezi sa čl. 154. st. 1. ZPP-a preinačiti i odluku o troškovima postupka. Kako je tužitelj sada u cijelosti uspio u sporu to mu primjenom citiranih zakonskih odredbi uz odgovarajuću primjenu Tarife pripadaju zatraženi iznosi na ime radnji poduzetih u postupku koje je sud prvog stupnja odmjerio primjenom odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a. Pravilno je sud prvog stupnja tužitelju dosudio troškove za radnje koje su bile potrebne za vođenje postupka u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a u zatraženom iznosu od po 2.500,00 kn/331,81eur. I prema mišljenju ovoga suda na ime troškova sastava podneska kojim se tužitelj očituje na navode odgovora na tužbu, naknada za sastav ostalih podnesaka nije osnovana jer tužitelj ponavlja već prethodno iznesene navode. Stoga na ime poduzetih radnji zastupanja i PDV-a te sudskih pristojbi tužitelju pripada sukladno njegovu zahtjevu ukupan iznos od 23.818,00 kn/3.161,19 eur. Tužitelju je već dosuđen iznos od 1.517,37 eur/11.432,64 kn pa je tuženika valjalo obvezati na isplatu daljnjeg iznosa od 1.643,82 eur/12.385,36 kn.

24. Kako je tužitelj uspio u žalbenom postupku to mu primjenom Tbr. 10. toč. 1. i Tbr. 42. Tarife pripada zatraženi iznos na ime troškova sastava žalbe i PDV-a od 3.906,25 kn/518,45 eur te na ime troškova sudskih pristojbi iznos od 1.534,00 kn/203,60 eur pa je tuženika valjalo obvezati na naknadu troškova žalbenog postupka u iznosu od 5.440,25 kn/722,05 eur, dok je u preostalom dijelu zahtjev neosnovan kao i zahtjev tuženika u cijelosti jer sa istim nije uspio.

25. Slijedom iznesenog primjenom odredbe čl. 368. st. 1.,čl.373. toč. 3. ZPP-a te odredbe čl.166. st. 2. u vezi s čl. 154. st. 1. ZPP-a odlučeno je kao u izreci.

26. Očita pogreška prilikom pisanja prvostupanjske presude u odbijajućem dijelu u točki II izreke ispravljena je primjenom odredbe čl. 342. st. 1. ZPP-a.

U Rijeci 05. ožujka 2025.

Predsjednica vijeća

Branka Ježek Mjedenjak