Poslovni broj Gž-265/2025-3

Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Brankice Malnar, predsjednice vijeća, Alena Perhata člana vijeća i suca izvjestitelja i Tajane Polić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja MN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Juri Jelaviću, odvjetniku iz Metkovića, protiv tuženika Addiko Bank d. d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupane po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Ćurković i Šanjuga iz Zagreba, radi ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Metkoviću poslovni broj P-264/2023 od 26. srpnja 2024. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 05. ožujka 2025. godine,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Metkoviću poslovni broj P-264/2023 od 26. srpnja 2024. godine u točkama I. i II. izreke, zatim u dijelu točke III. izreke za dosuđene troškove parničnog postupka na teret tuženika u iznosu od 1.079,64 eura, kao i za dosuđenu zakonsku zateznu kamatu na taj iznos tekuću od dana donošenja te presude do isplate, te u dijelu iste točke izreke u kojem je odbijen zahtjev tuženika za naknadu parničnih troškova.

II Djelomičnim uvaženjem žalbe tuženika preinačuje se presuda Općinskog suda u Metkoviću poslovni broj P-264/2023 od 26. srpnja 2024. godine u preostalom dijelu točke III. izreke i sudi:

Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 125,00 eura (preko dosuđenog iznosa od 1.079,64 eura do dosuđenog iznosa od 1.204,64 eura), kao i zahtjev za isplatu zakonske zatezne kamate na taj iznos od presuđenja do isplate.

III Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda (točka I. izreke) utvrđeno je da je ništetna i bez pravnog učinka odredba članka 8. stavak 2. Ugovora o [broj kredita] sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao banka sklopili dana 20. lipnja 2006. godine i solemnizirali kod javnog bilježnika ABC iz [adresa], br. OU-155/2006, a koja odredba glasi: „U slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita Banka je ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge Hypo Alpe- Adria-Bank d. d.“

2. U točki II. izreke naloženo je tuženiku da u roku od 15 dana isplati tužitelju iznos od 1.527,93 eura, uvećano za zakonsku zateznu kamatu na pojedinačne iznose glavnice od njihove dospjelosti do isplate, sve pobliže naznačeno u izreci.

3. U točki III. izreke naloženo je tuženiku da u roku od 15 dana naknadi tužitelju troškove postupka u iznosu od 1.204,64 eura, uvećano za zakonsku zateznu kamatu koja teče od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, sve na način kako je navedeno u toj točki izreke, pri čemu iz cjeline obrazloženja te odluke, a protivno žalbenim navodima tuženika, proizlazi da je u istoj točki izreke odlučeno i o njegovom zahtjevu za naknadu parničnih troškova, tj. da je taj zahtjev odbijen.

4. Protiv te presude pravovremenu žalbu podnosi tuženik, iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku («Narodne novine» br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, u nastavku teksta: ZPP), te predlaže da se pobijana presuda preinači, ili da se ta odluka ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, a podnosi i zahtjev za naknadu troškova postupka po žalbi.

5. Odgovor na žalbu nije podnesen.

6. Žalba tuženika je djelomično osnovana.

7. Sud prvog stupnja na temelju sadržaja priložene dokumentacije, iskaza svjedokinje SN, te iskaza tužitelja, u bitnome utvrđuje da je predmet ovog spora zahtjev tužitelja kao korisnika kredita radi utvrđenja ništetnom odredbe članka 8. stavak 2. Ugovora o [broj kredita] kojom je određeno da je tuženik kao davatelj kredita u slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita ovlašten zaračunati naknadu sukladno vlastitoj Odluci o naknadama za usluge, te zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 1.527,93 eura s pripadajućim zateznim kamatama na ime ukupne naknade koju je isti u dva navrata platio tuženiku zbog prijevremene djelomične otplate predmetnog kredita.

8. U vezi toga utvrđuje da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao banka (davatelj kredita) sklopili dana 20. lipnja 2006. godine Ugovor o [broj kredita] (u nastavku teksta: Ugovor), te da je tužitelj u korist tuženika izvršio dvije prijevremene djelomične otplate predmetnog kredita.

9. Nadalje utvrđuje da je tužitelj Ugovor sklopio kao potrošač, odnosno kao fizička osoba i u privatne svrhe, a da tuženik nikakvim dokazima nije osporio tužiteljeve tvrdnje da se o spornoj odredbi članka 8. stavak 2. Ugovora nije pojedinačno pregovaralo, pri čemu utvrđuje da predmetni Ugovor predstavlja unaprijed sastavljeni standardni ugovor o kreditu, na čije odredbe tužitelj nije mogao utjecati, pa tako niti na naznačenu spornu Ugovornu odredbu, već da je isti mogao ili pristati na sklapanje Ugovora ili potpuno odustati od podizanja kredita, sve po načelu „uzmi ili ostavi“, a što tužitelj sebi nije mogao priuštiti, jer je bio primoran riješiti svoje stambeno pitanje.

9.1. U vezi toga utvrđuje kako tužitelju niti usmeno nije bilo pojašnjeno bilo što o predmetnoj naknadi za prijevremenu otplatu kredita, pa čak niti njezina visina u trenutku sklapanja Ugovora, a da sporna Ugovorna odredba sadrži nedorečenu formulaciju, jer da u istoj nisu navedene jasne informacije o načinu određivanja navedene naknade, kao niti podatak o tome hoće li se primjenjivati Odluka koja je važila u vrijeme nastanka obveznog odnosa ili Odluka koja će važiti u vrijeme otplate kredita, a da je tuženik sebi ostavio slobodu samovoljnog određivanja visine naknade za prijevremenu otplatu kredita, bez da se o tome pojedinačno pregovaralo.

9.2. Stoga utvrđuje da tužitelj i tuženik nisu individualno pregovarali o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, uz potpuno informiranje tužitelja kao potrošača o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a da isti temeljem predmetnog Ugovora nije mogao znati na što točno pristaje, te kako će ugovaranje naknade za prijevremenu otplatu kredita konkretno utjecati na njegova prava i obveze i na koji način će tuženik odrediti iznos naknade, jer da je tužitelju jedino rečeno da je ta naknada promjenjiva, ali ne i o čemu ovisi njezina promjena.

10. S obzirom na navedeno, utvrđuje kako je sporna Ugovorna odredba prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, pa da ista predstavlja nepoštenu odredbu u potrošačkom ugovoru, te je kao takva ništetna, u smislu odredbe članka 87. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03, u nastavku teksta: ZZP/03).

11. Osim toga, utvrđuje da je naznačena Ugovorna odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita protivna i odredbi članka 1024. Zakona o obveznim odnosima («Narodne novine» br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, u nastavku teksta: ZOO), jer da tuženik nije dokazao da je pretrpio izravne troškove povezane s prijevremenom djelomičnom otplatom upravo predmetnog kredita, odnosno koliko točno bi ti navodni troškovi iznosili, već da je isti u tom pogledu tijekom postupka iznosio samo vrlo uopćene navode koji se odnose na općenito sve kredite odnosno prijevremene otplate istih, a da na okolnost dokazivanja stvarnih troškova koji su mu eventualno nastali baš zbog toga što je tužitelj u dva navrata izvršio dvije prijevremene djelomične otplate kredita (prije svega administrativnih troškova vezanih uz potrebne radnje u svezi s prijevremenim zatvaranjem kredita i slično) nije predložio niti jedan jedini dokaz.

11.1. Stoga odbija prijedlog tuženika za provođenje dokaza financijskim vještačenjem, jer utvrđuje da je taj dokaz predložen na okolnosti postojanja određenih općenitih (apstraktnih) troškova tuženika, a ne troškova koji bi bili povezani s predmetnim kreditom, pa utvrđuje da bi provođenje navedenog dokaza bilo suvišno i protivno načelu ekonomičnosti postupka, pri čemu utvrđuje da je tuženik tijekom postupka odustao od prijedloga za saslušanje svoje djelatnice ZN koju je prethodno bio predložio saslušati na okolnost postojanja njegovih troškova.

11.2. Osim toga, odbija i prijedlog tuženika za saslušanje javnog bilježnika ABC, jer utvrđuje da se njegovim saslušanjem ne može utvrđivati obavještenost tužitelja kao potrošača prije sklapanja Ugovora, a to stoga jer da javni bilježnik kao pravnik a ne ekonomist nije mogao prilikom solemnizacije Ugovora objasniti tužitelju parametre koji nisu bili naznačeni u Ugovoru, niti je u tom pogledu imao zakonske ovlasti.

12. S obzirom na navedeno, prvostupanjski sud utvrđuje da je tuženik uslijed ništetnosti naznačene Ugovorne odredbe dužan u skladu s odredbama članaka 323. i 1111. ZOO-a vratiti tužitelju iznos od ukupno 1.527,93 eura na ime naknade koju je od istoga primio zbog prijevremene djelomične otplate predmetnog kredita, zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama na pojedinačne preplaćene iznose od dana njihovog stjecanja do isplate, u skladu s odredbom članka 1115. ZOO-a, te odredbom članka 29. stavak 1. i 2. ZOO-a, jer utvrđuje da je tuženik sastavio predmetni Ugovor i da je bio svjestan njegovog sadržaja, pa da je isti bio nesavjestan stjecatelj potonjeg novčanog iznosa, jer je znao ili morao znati da nema pravo na njegovu naplatu.

13. Iz navedenih razloga, a pozivom i na odredbu članka 8. ZPP-a, kao i na odredbe članaka 81. stavak 1., 2. i 4. ZZP/03, odlučuje kao u točkama I. i II. izreke pobijane presude.

14. Odluku o parničnim troškovima temelji na odredbi članka 154. stavak 1. ZPP-a, te pozivom na odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22, u nastavku teksta: Tarifa).

15. Pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 365. stavak 2. ZPP-a, utvrđeno je da u provedenom postupku i prilikom donošenja pobijane presude nije počinjena neka od tih povreda.

16. Isto tako, nije ostvarena niti bitna postupovna povreda iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, osim u dijelu koji se odnosi na istaknuti prigovor zastare utužene tražbine, o čemu će više biti riječi u nastavku obrazloženja ove odluke.

17. Neosnovano tuženik sadržajem žalbe ukazuje i na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 6. ZPP-a, jer je sud prvog stupnja osnovano odbio njegov prijedlog za saslušanje kao svjedoka javnog bilježnika ABC, te prijedlog za provođenje dokaza financijskim vještačenjem, sve to iz razloga koje kao pravilne prihvaća i ovaj sud, pa neprovođenjem tih dokaza tuženiku nije na nezakoniti način onemogućeno raspravljanje pred sudom.

18. Pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da je sporna Ugovorna odredba, naznačena u točki I. izreke pobijane presude, nepoštena i ništetna, a za svoja činjenična i pravna utvrđenja u tom pravcu naveo je jasne i pravno utemeljene razloge, na koje se radi izbjegavanja nepotrebnog ponavljanja upućuje tuženika, pa su slijedom toga neosnovani navodi tog žalitelja koji osporava pravilnost opisanih utvrđenja suda, pa tako i oni da je prvostupanjski sud propustio provesti test razmjernosti i nepoštenosti, jer protivno proizlazi iz cjeline obrazloženja pobijane presude.

19. Na navode tuženika da je prema pozitivnim zakonskim odredbama bilo dopušteno ugovaranje naknade za prijevremenu otplatu kredita, valja odgovoriti da bi tuženik u smislu odredbe članka 1024. stavak 3. ZOO-a takvu naknadu bio ovlašten potraživati od tužitelja kao potrošača jedino u slučaju da je uslijed prijevremene otplate kredita pretrpio određenu štetu, a čije postojanje i visinu isti prema pravilnom utvrđenju suda nije dokazao, niti je na te konkretne okolnosti predložio provođenje odgovarajućih dokaza.

20. Protivno žalbenim navodima, pravilno je i utvrđenje suda da je tuženik kao nesavjestan stjecatelj novčanog iznosa od 1.527,93 eura, kojeg je stekao temeljem naznačene ništetne Ugovorne odredbe, osim tog iznosa dužan isplatiti tužitelju i pripadajuće zatezne kamate od dana stjecanja pojedinačnih iznosa glavnice do isplate, pa su neosnovani navodi tuženika da je u tom dijelu pogrešno primijenjeno materijalnog pravo, odnosno odredba članka 1115. ZOO-a.

21. Što se tiče navoda tuženika o zastari utužene tražbine, osnovano isti u tom dijelu ukazuje na bitnu postupovnu povredu iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, jer sud prvog stupnja u obrazloženju pobijane presude nije o tom prigovoru dao nikakve razloge.

21.1. U vezi toga valja navesti da prema shvaćanju ovog suda, koje je u tom pogledu podudarno sa pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske koje je zauzeto na sjednici Građanskog odjela tog suda održanoj dana 30. siječnja 2020. godine, zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

21.2. Budući je ništetnost sporne Ugovorne odredbe utvrđena tek u predmetnom parničnom postupku, to još uvijek nije počeo teći zastarni rok u pogledu utužene novčane tražbine, pa nije protekao petogodišnji zastarni rok propisan odredbom članka 225. ZOO-a.

22. Stoga je pravilnom primjenom odredbe članka 81. stavak 1., 2. i 4. ZZP/03, odredbe članka 87. stavak 1. tog Zakona, kao i odredaba članaka 29. stavak 2., 323., 1111. i 1115. ZOO-a odlučeno kao u točkama I. i II. izreke pobijane presude.

23. S obzirom na navedeno, za odluku o žalbi nisu od značaja preostali žalbeni navodi.

24. Pravilna i zakonita je i odluka o troškovima predmetnog parničnog postupka, osim u dijelu u kojem je tužitelju dosuđen trošak pristupa na ročište radi objave presude, jer se temelji na pravilnoj primjeni odredaba članaka 154. stavak 1. i 155. ZPP-a, te odgovarajućih odredaba Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 138/23, u nastavku teksta: Tarifa), a to stoga jer je odredbom Tbr. 52. stavak 3. Tarife propisano da kada sud ili drugo tijelo odlučuje o naknadi troškova zastupanja na teret protivne stranke ili na teret proračunskih sredstava, primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka, pa budući je u vrijeme donošenja pobijane presude na snazi bila navedena Tarifa, to je visina parničnih troškova pravilno utvrđena u skladu s tom Tarifom.

25. Međutim, pogrešno je sud prvog stupnja postupio kada je tužitelju dosudio trošak pristupa na ročište za objavu pobijane presude u iznosu od 100,00 eura, kao i pripadajući trošak na ime poreza na dodanu vrijednost od 25% u iznosu od 25,00 eura, jer je iz sadržaja prvostupanjskog spisa vidljivo da tužitelj i njegov punomoćnik- odvjetnik nisu pristupili na ročište od 26. srpnja 2024. godine na kojem je objavljena pobijana odluka, pa navedeni trošak nije nastao tužitelju, zbog čega je u tom dijelu trebalo odbiti njegov zahtjev za naknadu parničnih troškova.

26. Stoga je žalbu tuženika valjalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi pobijanu odluku u dijelu naznačenom u točki I izreke ove drugostupanjske presude, u skladu s odredbom članka 373.a stavak 1. i 3. ZPP-a, dok je djelomičnim uvaženjem njegove žalbe i primjenom odredbe članka 373. točka 3. ZPP-a odlučeno kao u točki II izreke iste presude.

27. Budući je tuženik uspio u neznatnom dijelu ožalbene presude, i to jedino u dijelu odluke o parničnim troškovima kao sporednog zahtjeva, zbog čega istome nisu nastali posebni troškovi, to je primjenom odredbe članka 154. stavak 5. ZPP-a odbijen njegov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka.

U Rijeci, 05. ožujka 2025. godine.

PREDSJEDNICA VIJEĆA:

Brankica Malnar