Poslovni broj Gž-1460/2022-3

Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

R E P U B L I K A H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Brankice Malnar, predsjednice vijeća, Alena Perhata člana vijeća i suca izvjestitelja i Tajane Polić, članice vijeća, u građansko-pravnoj stvari tužitelja FA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Velimiru Galiću, odvjetniku iz Požege, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d. d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupane po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Glamuzina i Grošeta d. o. o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Požegi poslovni broj 10. P-208/2020-33 od 26. svibnja 2022. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 05. ožujka 2025. godine,

r i j e š i o  j e

I Uvaženjem žalbe tuženika ukida se presuda Općinskog suda u Požegi poslovni broj 10. P-208/2020-33 od 26. svibnja 2022. godine u točkama I, II i IV izreke, te se u tom dijelu predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

II O zahtjevu tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka odlučiti će prvostupanjski sud u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda (točka I izreke) utvrđeno je da su ništetne odredbe glave 1. i glave 2. Ugovora o [broj kredita] kojeg je tužitelj FA zaključio sa tuženikom dana 07. rujna 2005. godine, a koje glase: „1. /prvo/Iznos kredita

„Kunska protuvrijednosti CHF 26.882,83 po srednjem tečaju Kreditora na dan isplate 2./drugo/Kamatna stopa

2.1.Redovna kamata 5,50% promjenjiva u skladu sa Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora, Kamata po dospijeću: u visini zakonske zatezne kamate koja u trenutku sklapanja ugovora iznosi 15% godišnje, promjenjiva, a obračunava se na dospjele i neplaćene iznose (uključivo redovnu kamatu) koju korisnik kredita duguje temeljem ovog Ugovora“.

2. U točki II izreke naloženo je tuženiku da u roku od 15 dana isplati tužitelju iznos od 12.767,58 kuna temeljem više plaćene glavnice uslijed promjene tečaja švicarskog franka (u nastavku teksta: CHF), sa zakonskim zateznim kamatama na pojedinačne iznose glavnice od njihove dospjelosti do isplate, sve pobliže naznačeno u izreci.

3. U točki III izreke odbijen je kao neosnovan preostali dio zahtjeva tužitelja za isplatu, u iznosima koji su naznačeni u toj točki izreke.

4. U točki IV izreke naloženo je tuženiku da naknadi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 6.924,60 kuna, sa zakonskom zateznom kamatom od 26. svibnja 2022. godine do isplate, u roku od 15 dana.

5. Protiv te presude, u dijelu koji se odnosi na točke I, II i IV izreke, pravovremenu žalbu podnosi tuženik, iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku («Narodne novine» br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, u nastavku teksta: ZPP), te predlaže da se ova presuda preinači, ili da se ta odluka ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, a podnosi i zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka.

6. Odgovor na žalbu nije podnesen.

7. Žalba je osnovana.

8. Sud prvog stupnja na temelju sadržaja priložene dokumentacije, te nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za financije, računovodstvo i bankarstvo DA, kao i njezinog iskaza, u bitnome utvrđuje da je predmet ovog postupka zahtjev tužitelja kao korisnika kredita u valuti CHF radi utvrđenja ništetnim odredbi Ugovora o [broj kredita] kojeg je tužitelj FA kao korisnik kredita zaključio sa tuženikom kao kreditorom dana 07. rujna 2005. godine (u nastavku teksta: Ugovor), pobliže naznačenih u točki I izreke pobijane presude, kao i zahtjev tužitelja radi isplate preplaćenih novčanih iznosa uslijed povećanja kamatne stope i povećanja tečaja CHF temeljem ništetnih odredaba Ugovora.

9. U vezi toga utvrđuje da je pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u predmetu poslovni broj P-1401/2012 vođen postupak povodom kolektivne tužbe Udruge potrošač protiv banaka u Republici Hrvatskoj, pa tako i u odnosu na tuženika, čiji predmet je između ostalog bilo i utvrđenje ništetnosti načina ugovaranja redovne kamate uz ugovorenu valutu u CHF, a da je presudom tog suda poslovni broj P- 1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine, potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. godine, utvrđeno da ugovaranje promjenjive kamatne stope u ugovorima o kreditu na način da će se kamata mijenjati u skladu s odlukom o kamatnim stopama kreditora nije bilo jasno niti razumljivo, zbog čega je došlo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, pa da se radilo o nepoštenoj ugovornoj odredbi, zbog čega su takve odredbe ugovora o kreditima utvrđene ništetnima.

10. Nadalje utvrđuje da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine u dijelu kojim se utvrđuje da je između ostalih i tuženik u razdoblju od 01. lipnja 2004. godine do 01. srpnja 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, i to na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima za donošenje valjanje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa da je time tuženik postupao suprotno odredbama važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kao i odredbama Zakona o obveznim odnosima.

11. Prvostupanjski sud utvrđuje da je presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/2018 od 03. rujna 2019. godine odbijena kao neosnovana revizija I-VIII tuženih banaka, te je potvrđena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2017. godine u dijelu u kojem je utvrđeno da su banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, tj. u ugovorima o kreditima, a to tako da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora I-VIII banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirale o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi zaključenja ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

12. Navedene presude da su donesene na temelju odredbe članka 131. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 113,09, 78/12, 56/13 i 41/14), a da u skladu s odredbom članka 138.a tog Zakona odluka kojom sud usvaja takav tužbeni zahtjev povodom kolektivne tužbe za zaštitu potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, slijedom čega utvrđuje kako je taj sud vezan spomenutim odlukama koje su donesene u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, pa utvrđuje osnovanim navode tužitelja da su sporne odredbe predmetnog Ugovora koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i ugovaranje kredita u CHF ništetne, te da uslijed toga ne proizvode pravne posljedice.

12.1. Naime, u vezi toga utvrđuje da se tužitelj u ovom sporu može pozvati na pravna utvrđenje iz presuda donesenih u sporu koji se vodio kod Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/2012, a u kojem sporu je sudjelovao i tuženik, u skladu s odredbom članka 502.c ZPP-a, u vezi s odredbom članka 502.a stavak 1. ZPP-a, te da u smislu odredbe članka 138.a gore navedenog Zakona o zaštiti potrošača pravomoćna presuda Trgovačkog suda u predmetu poslovni broj P-1401/2012 obvezuje sve sudove u postupcima koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

13. Iz navedenih razloga odlučuje kao u točki I izreke pobijane presude.

14. Na temelju nalaza i mišljenja vještaka za financije, računovodstvo i bankarstvo DA, kojeg u cijelosti prihvaća, kao i iskaza tog vještaka, utvrđuje da je tužitelj temeljem predmetnog kredita zbog povećanja kamatne stope preplatio tuženiku iznos od 4.678,26 kuna, a da je istome uslijed povećanja tečaja CHF na dan plaćanja predmetnog kredita u odnosu na tečaj na dan isplate kredita preplatio iznos od 12.767,58 kuna, pa pozivom na odredbu članka 323. stavak 1. i 2. i odredbu članka 1111. Zakona o obveznim odnosima («Narodne novine» br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, u nastavku teksta: ZOO) usvaja zahtjev tužitelja radi isplate novčanog iznosa od 12.767,58 kuna, a pozivom na odredbu članka 1115. ZOO-a i njegov zahtjev za isplatu pripadajućih zateznih kamata na pojedinačne iznose glavnice od dana stjecanja svakog pojedinog novčanog iznosa do isplate, jer utvrđuje da je tuženik bio nepošteni stjecatelj tih iznosa.

15. Prethodno tome, a pozivom na odredbu članka 190. stavak 2. ZPP-a, prihvaća preinaku tužbe na način kako je navedeno u podnesku tužitelja od 08. studenoga 2021. godine, jer utvrđuje da isti bez svoje krivnje nije mogao preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka.

16. Osim toga, sud prvog stupnja u odnosu na potonji dio tužiteljeve tražbine utvrđuje neosnovanim istaknuti prigovor zastare, jer utvrđuje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pa s obzirom da je predmet ovog postupka utvrđenje ništetnosti odredbe Ugovora u kojem je ugovorena promjenjiva valutna klauzula u CHF, a da je predmetna tužba podnesena dana 10. lipnja 2020. godine, utvrđuje da je ista podnesena u roku propisanom odredbom članka 225. ZOO-a.

17. Sud prvog stupnja utvrđuje da je tuženik na okolnost da se o spornim Ugovornim odredbama pregovaralo s tužiteljem predložio saslušanje svojeg zaposlenika ĆA, kao i javnog bilježnika UA, ali da su ti svjedoci preminuli, zbog čega nije bilo moguće provesti dokaz njihovim saslušanjem, u vezi čega utvrđuje i da bi u ovom postupku bilo suvišno provoditi personalne dokaze na okolnost kako je zaključen Ugovor.

18. U preostalom dijelu (točka III izreke pobijane presude) odbija tužbeni zahtjev, jer utvrđuje osnovanim istaknuti prigovor zastare.

19. Odluku o parničnim troškovima temelji na odredbi članka 154. stavak 2. ZPP-a.

20. Pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 365. stavak 2. ZPP-a, utvrđeno je da prilikom donošenja pobijane presude nije počinjena neka od tih povreda.

21. Međutim, osnovano tuženik ukazuje na bitnu postupovnu povredu iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a.

22. Naime, prije svega točni su navodi tuženika kako zbroj pojedinačnih novčanih iznosa koje je prvostupanjski sud u točki II izreke pobijane presude dosudio tužitelju, te na koje su istome dosuđene pripadajuće zatezne kamate, ne iznosi 12.767,58 kuna, kako je tom odlukom dosuđeno tužitelju, već 15.971,56 kuna, zbog čega je takva izreka presude proturječna sama sebi.

23. Osnovano tuženik ističe i da je sud prvog stupnja propustio raspraviti sve njegove prigovore kojima je osporavao osnovanost tužbenog zahtjeva i koje je isticao tijekom postupka, te u tom smislu cijeniti sadržaj dokumentacije na koju se tuženik pozivao i koju je dostavio u spis, pa je time ostvarena bitna postupovna povreda iz članka 354. stavak 1. ZPP-a, u vezi s odredbom članka 8. tog Zakona.

24. Nadalje, u pravu je tuženik kada navodi da je prvostupanjski sud neosnovano odbio njegov prijedlog za saslušanje tužitelja, kojeg je tuženik u odgovoru na tužbu (list 13-22 spisa) između ostalog predložio saslušati i na okolnosti da su istome tijekom pregovaranja o ponudi kredita obrazložene posljedice i rizici vezanja kredita uz tečaj CHF, a na koje je on pristao.

24.1. Naime, iz odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III/5458/2021 od 30. lipnja 2022. godine proizlazi kako je taj sud prihvatio argumentaciju banaka da je odbijanjem dokaznih prijedloga radi saslušanja zaposlenika banke koji su sudjelovali u obradi kredita ostvarena povreda načela jednakosti oružja, a to stoga jer je Ustavni sud Republike Hrvatske zaključio da unatoč učinku presuda donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava propisanih odredbom 502.c ZPP-a u sporovima o individualnim restitucijskim zahtjevima treba omogućiti banci dokazivanje da bi određenom potrošaču u postupku sklapanja konkretnog ugovora o kreditu dala odgovarajuće obavijesti o spornim odredbama, a o čemu nije pravomoćno odlučeno u kolektivnom sporu, pri čemu se tumačenjem navedene odluke može zaključiti kako se banci radi utvrđivanja navedenih činjenica treba omogućiti predlaganje i izvođenje i drugih dokaza.

25. Nasuprot tome, budući da iz nespornog utvrđenja suda proizlazi da su predloženi svjedoci ĆA i UA preminuli, to je jasno da nije bilo moguće udovoljiti prijedlogu tuženika za saslušanje tih osoba. Pri tome valja navesti kako se saslušanjem javnog bilježnika kao svjedoka ne može utvrđivati (ne)obavještenost tužitelja kao potrošača prije sklapanja predmetnog Ugovora, budući da javni bilježnik prilikom solemnizacije Ugovora nije niti mogao objasniti istome rizik promjene tečaja CHF, niti bi činjenica solemnizacije Ugovora sama po sebi značila da je tužitelju tom prilikom protumačeno i objašnjeno značenje svih Ugovornih odredaba, pa tako i onih čiju valjanost isti osporava u ovoj parnici.

26. Nadalje, pogrešno je sud prvog stupnja na sporni pravni odnos primijenio odredbe Zakona o zaštiti potrošača koje nisu postojale u vrijeme zaključenja Ugovora, jer je taj pravni posao (list 23-28 spisa) sklopljen dana 02. rujna 2005. godine, a ne 07. rujna 2005. godine, kako pogrešno utvrđuje sud prvog stupnja i kako je pogrešno naznačeno u tužbenom zahtjevu, pa se radi o Ugovoru koji je zaključen u vrijeme važenja Zakona o zaštiti potrošača koji je donesen dana 29. svibnja 2003. godine („Narodne novine“ br. 96/03, u nastavku teksta: ZZP/03), zbog čega se u konkretnom slučaju imaju primijeniti odredbe ZZP/03.

27. S druge strane, neosnovane su tvrdnje tuženika da predmetna tužba nije bila podobna za postupanje, pa da je sud prvog stupnja trebao primijeniti odredbe članaka 186. i 187. ZPP-a, te u vezi toga tvrdnje da je sud pogrešno primijenio odredbu članka 186.b istog Zakona.

28. Naime, odredbom članka 186.b stavak 3. ZPP-a propisano je da u sporovima u kojima se ne može postaviti određeni zahtjev prije nego što dođe do podataka koje mu tuženik ne želi dati, premda njima raspolaže, a koje mu je prema sadržaju građansko- pravnog odnosa dužan dati, odnosno, koji su mogu smatrati zajedničkima za obje stranke, tužitelj može u tužbi istaknuti zahtjev kojim će zatražiti od suda da tuženika osudi na isplatu iznosa, predaju stvari ili prijenos prava čiju će visinu, količinu, odnosno istovjetnost odrediti tek nakon što mu tuženik dade potrebne podatke odnosno tek nakon što se provede vještačenje ili izvedu drugi dokazi o podacima koje tuženik izbjegava dati.

29. Pravnozaštitni cilj tzv. stupnjevite tužbe je omogućiti utuženje tražbine čija visina, količina ili neki drugi sadržaj tužitelju nisu u cijelosti poznati zbog toga što mu te podatke tuženik (kojemu su ti podaci poznati ili dostupni) odbija priopćiti. Takav je tužbeni zahtjev tzv. stupnjevite tužbe slojevit i ostvaruje se u dva stupnja, prvo u vidu tzv. manifestacijskog zahtjeva za polaganje računa, odnosno davanje podataka koje tuženik ne želi dati premda njima raspolaže, a zatim u vidu određenog kondemnatornog tužbenog zahtjeva za ispunjenje.

30. Pri tome je kod tzv. stupnjevite tužbe iz članka 186.b ZPP-a sud najprije dužan odlučivati o tome je li manifestacijski zahtjev osnovan, o čemu odlučuje kao i o svakom drugom takvom zahtjevu, te ako utvrdi da je manifestacijski zahtjev osnovan, rješenjem će ga prihvatiti i tuženiku naložiti polaganje računa, podnošenja pregleda imovine i obveza ili davanje podataka na koje se manifestacijski zahtjev odnosi. Naprotiv, ako se utvrdi da manifestacijski zahtjev sadržan u tzv. stupnjevitoj tužbi nije osnovan, sud o tom zahtjevu ne donosi odmah odbacujuću ili odbijajuću odluku, već treba donijeti rješenje koje zapravo ima značenje iz članka 109. ZPP-a kojim se tužitelj poziva otkloniti nedostatak svoje tužbe, odnosno kojim se istome nalaže da u određenom roku postavi određen zahtjev u pogledu glavne stvari i sporednih traženja (članak 109. stavak 1. ZPP-a, u vezi s odredbom članka 106. stavak 2. ZPP-a, u vezi s odredbom članka 186. stavak 2. istog Zakona).

31. Budući je tužitelj u konkretnom slučaju tijekom postupka postavio određeni zahtjev u pogledu glavne stvari i sporednih traženja, i to u podnesku od 08. studenoga 2011. godine (list 134-136 spisa), čime nije preinačio tužbu, kako pogrešno smatra tuženik, te kako pogrešno utvrđuje prvostupanjski sud, već je na taj način postupio u skladu s odredbom članka 186. stavak 1. ZPP-a, a o kojem zahtjevu je odlučeno pobijanom presudom, to okolnost da eventualno ne bi bile ispunjene pretpostavke za podnošenje tzv. stupnjevite tužbe ni u čemu ne utječe na pravilnost i zakonitost pobijane presude, a to stoga jer se zbog navedenog predmetna tužba više ne može odbaciti.

32. Nadalje, neosnovane su i tvrdnje tuženika da u konkretnom slučaju ne bi bilo mjesta primjeni odredbe članka 502.c ZPP-a, a to stoga jer je odredbom tog članka, kako je stipulirana u sada važećem tekstu i koja je vrijedila u vrijeme podnošenja predmetne tužbe dana 10. kolovoza 2020. godine, propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Stoga je pravilno utvrđenje suda prvog stupnja da se na predmetni parnični postupak neposredno primjenjuju utvrđenja iz spomenutog parničnog postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u predmetu poslovni broj P-1401/2012.

33. Pravilno je sud prvog stupnja utvrdio neosnovanim istaknuti prigovor zastare utužene tražbine, u dijelu o kojem je odlučeno u točki II izreke pobijane presude. Naime, u vezi toga valja navesti da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO-a, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, u vezi čega je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. godine zauzeto objedinjeno pravno shvaćanje, koje prihvaća i ovaj sud, a prema kojem ako je ništetnost ustanovljena već u postupku zaštite potrošača, kao što je slučaj u ovoj pravnoj stvari, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku zaštite potrošača neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Podnošenjem kolektivne tužbe u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 prekinuta je zastara predmetne tražbine i rokovi zastare ponovno počinju teći od trenutka pravomoćnosti sudske odluke u tom predmetu (u pogledu ništavosti odredbe o valutnoj klauzuli od 14. lipnja 2018. godine), a budući je predmetna tužba podnesena dana 10. kolovoza 2020. godine, to je prvostupanjski sud u odnosu na naznačeni dio tužbenog zahtjeva pravilno odbio tuženikov prigovor zastare, jer iz navedenog proizlazi da je tužba u naznačenom dijelu podnesena unutar petogodišnjeg zastarnog roka iz članka 225. ZOO-a.

34. Iz navedenih razloga valjalo je uvaženjem žalbe tuženika i primjenom odredbe članka 369. stavak 1. ZPP-a ukinuti pobijanu presudu u točkama I i II njezine izreke, a posljedično tome i odluku o parničnim troškovima (točka IV izreke), te vratiti predmet u tom dijelu prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

35. Pozivom na odredbu članka 166. stavak 3. ZPP-a odlučeno je kao u točki II izreke rješenja.

36. U nastavku postupka prvostupanjski sud će prije svega provesti dokaz saslušanjem tužitelja na predložene okolnosti, te će postupajući na način kako je propisano odredbom članka 8. ZPP-a ponovno raspraviti i utvrditi sve činjenice koje su od značaja za odluku o naznačenom dijelu tužbenog zahtjeva, nakon čega će ponovno odlučiti o tom zahtjevu, te o zahtjevima tužitelja i tuženika za naknadu parničnih troškova, a za svoja činjenična i pravna utvrđenja navesti će jasne i određene razloge, kako bi se takva odluka mogla ispitati.

37. Presuda suda prvog stupnja u točki III izreke kao nepobijana ostaje neizmijenjena.

U Rijeci, 05. ožujka 2025. godine.

PREDSJEDNICA VIJEĆA:

Brankica Malnar