Poslovni broj Gž-909/2021-3

Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Brankice Malnar, predsjednice vijeća, Alena Perhata člana vijeća i suca izvjestitelja i Tajane Polić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja FE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Zoranu Mimici, odvjetniku iz Splita, protiv tuženika Nacional News Corporation d. o. o. sa sjedištem u Zagrebu, Maksimirska 120, OIB: 76663423558, zastupanog po punomoćnici Ivani Saucha, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Saucha i Partneri d. o. o. iz Zagreba, radi naknade nematerijalne štete, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pn-297/18 od 02. listopada 2020. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 05. ožujka 2025. godine,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pn-297/18 od 02. listopada 2020. godine u dijelu točke I izreke u kojem je odbijen kao neosnovan zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 10.000,00 kuna/1.327,23 eura[1] iz osnove neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti u vidu povrede ugleda, časti i dostojanstva, kao i zahtjev za isplatu zakonskih zateznih kamata na taj iznos od podnošenja tužbe do isplate u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, te u dijelu točke II izreke u kojem je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka u zatraženom iznosu od 4.356,37 kuna/578,19 eura.

II Djelomičnim uvaženjem žalbe tužitelja preinačuje se presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pn-297/18 od 02. listopada 2020. godine u preostalom dijelu točaka I i II njezine izreke i sudi:

Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplati tužitelju iz osnove neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti u vidu povrede ugleda, časti i dostojanstva iznos od 1.327,23 eura, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od podnošenja tužbe dana 04. lipnja 2018. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamate proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi za dan 1. srpnja te godine.

Nalaže se tuženiku da naknadi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 715,86 eura, u roku od 15 dana.

Odbija se zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška u iznosu od 1.250,00 kuna/165,90 eura.

III Nalaže se tuženiku da naknadi tužitelju troškove žalbenog postupka u iznosu od 234,37 eura, u roku od 15 dana.

IV Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda (točka I izreke) odbijen je kao neosnovan zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 20.000,00 kuna iz osnove neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti u vidu povrede ugleda, časti i dostojanstva, kao i zahtjev za isplatu zakonskih zateznih kamata na taj iznos od podnošenja tužbe do isplate u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za 5 postotnih poena.

2. U točki II izreke naloženo je tužitelju da u roku od 15 dana naknadi tuženiku parnični trošak u iznosu od 1.250,00 kuna, pri čemu iz cjeline obrazloženja proizlazi da je u istoj točki izreke odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka, tj. u zatraženom iznosu od ukupno 9.750,00 kuna/1.294,05 eura.

3. Protiv te presude pravovremenu žalbu podnosi tužitelj, iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavak 1. . Zakona o parničnom postupku («Narodne novine» br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, u nastavku teksta: ZPP), te predlaže da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, a podnosi i zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka.

4. Tuženik u odgovoru na žalbu osporava žalbene navode tužitelja kao neosnovane i predlaže odbijanje žalbe, te također potražuje naknadu troškova postupka po žalbi.

5. Žalba tužitelja je djelomično osnovana.

6. Sud prvog stupnja na temelju sadržaja priložene dokumentacije, te iskaza svjedokinje FEŽ i tužitelja, u bitnome utvrđuje da je predmet ovog postupka zahtjev tužitelja radi naknade nematerijalne štete u vezi informacija objavljenih dana 06. ožujka i 23. ožujka 2018. godine u tjedniku „...“, čiji nakladnik je tuženik.

7. U vezi toga utvrđuje da je u tjedniku „...“ objavljen članak autorice HEŽ sa naslovom „HE netransparentno dodijelila unosnu koncesiju na [adresa]“, kao i članak pod naslovom „Ovo je van svake pameti. Teren od 10 tisuća kvadrata odlazi u zrak“, te da se u tim člancima spominje davanje koncesije za vađenje kamena lokalnoj tvrtki „...“, zatim zakonitost rada navedene tvrtke i dodjela istoj koncesije za „rad na crno“, kao i da su zemljišta na kojem se nalaze kamenolomi predmet neriješenih vlasničkih odnosa, pri čemu se u tim člancima, prema tvrdnji ĆE, navodi da su vlasnik navedene tvrtke GE i tužitelj koji je GE zastupao u pravnim poslovima lažno prikazali vlasničke odnose, što da je kazneno djelo prijevare s ciljem pribavljanja imovinske koristi, te se iste optužuje za krivotvorenje isprava, itd., što da je rezultiralo time da je navedena tvrtka, koristeći odvjetničke usluge tužitelja, uspješno ishodila spornu koncesiju.

8. Sud prvog stupnja utvrđuje da se u predmetnim člancima tužitelja spominje kao odvjetnika tvrtke „...“, o kojoj se u tim člancima zapravo piše, a da se tužitelja dovodi u vezu s tom tvrtkom kroz nezakonito ishođenje koncesije, pa da isti nije bio u fokusu predmetnih članaka, niti je njima pobuđena sumnja u njegov rad, pri čemu utvrđuje da nije postojao interes javnosti za rad tužitelja vezano za konkretnu koncesiju.

9. Nastavno utvrđuje da tužitelj nije odlučivao o spornom pitanju koncesije, pa da su njegovi navodi kako je morao objašnjavati poznanicima da je poslovao zakonito suvišni, a da osim spomenutih tvrdnji ĆE kao izvora naznačenih informacija ne proizlazi da je tužitelj u navedenim člancima napadnut od strane tuženika, niti da je u istima doveden u pitanje njegov osobni i profesionalni ugled i čast. Osim toga, utvrđuje da je navedenu kritiku na račun rada tužitelja u slučaju ishođenja sporne koncesije autorica navedenih članaka-novinarka FEŽ iznijela citirajući izjavu ĆE, a ne kao vlastito mišljenje niti provjerenu informaciju, pa utvrđuje kako navedene izjave u široj javnosti ne stvaraju negativnu sliku o tužitelju, tim više jer je pitanje koncesije riješeno u korist tvrtke koju je isti zastupao.

10. Prvostupanjski sud utvrđuje da se u konkretnom slučaju radi o parničnom postupku radi naknade štete koja je nastala informacijom objavljenom u tisku, pa da treba voditi računa da je riječ o postupku u kojem se sukobljuju dva prava istog ranga, i to s jedne strane pravo na zaštitu privatnosti odnosno osobnosti, a s druge strane pravo na zaštitu slobode izražavanja, te da je u takvim postupcima nužno ocijeniti koje je od ta dva suprotstavljena prava istog ranga pretežnije, te se između njih mora naći razumna ravnoteža, i to uzimajući u obzir okolnost da je javna rasprava od ključne važnosti za demokraciju, u kojoj rasprava mora imati dostatno prostora zato što je demokracija upućena na slobodan protok informacija i na sudjelovanje bez straha, pa da razrješenje sukoba između slobode izražavanja i zaštite prava osobnosti i osobnih prava privatnosti ne smije imati za posljedicu gušenje otvorenosti raspravljanja i mogućnost zastupanja kritičkih i iritirajućih stajališta, niti smije odvraćati od sudjelovanja u javnim raspravama.

11. U vezi toga utvrđuje kako u konkretnom slučaju iz predmetnih članaka koji u stvari predstavljaju komentar događanja vezanih uz ishođenje koncesije od strane tvrtke „GE“ o tužitelju nema informacija koje bi prosječni čitatelj cijenio kao istinite ili neistinite, odnosno (ne)uvredljive, jer da se radi o specifičnom zanimanju koje uvijek može biti podložno nečijoj kritici, a da se na temelju toga što je tuženik prenio spomenute izjave ĆE koja postupanje tužitelja smatra kaznenim djelom ne može graditi mišljenje javnosti o tužitelju, niti se time može narušiti njegov ugled i čast.

11.1. Naime, sud prvog stupnja utvrđuje da sloboda izražavanja medija u konkretnom slučaju otvara raspravu o tome kako se inače dobivaju koncesije, te da mediji nekada mogu poslužiti kao kritičar i korektiv događanja na aktualnoj političkoj sceni, zbog čega je pravo slobode izražavanja u konkretnom slučaju pretežnije od prava osobnosti.

12. Iz navedenih razloga, te citirajući odredbe članaka 16., 21. stavak 1., 3. i 4. i 22. Zakona o medijima („Narodne novine“ br. 59/04, 84/11 i 81/13, u nastavku teksta: ZM), kao i odredbu članka 1046. Zakona o obveznim odnosima («Narodne novine» br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, u nastavku teksta: ZOO), odbija tužbeni zahtjev.

13. Odluku o parničnim troškovima temelji na odredbama članaka 154. stavak 1. i 155. ZPP-a.

14. Pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 365. stavak 2. ZPP-a, utvrđeno je da u provedenom postupku i prilikom donošenja pobijane presude nije počinjena neka od tih povreda, pa tako niti ona propisana odredbom članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, jer navedena odluka nema postupovnih nedostataka uslijed kojih se ne bi mogla valjano ispitati.

15. Međutim, osnovano tužitelj ukazuje na postojanje žalbenog razloga pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, a posljedično tome i pogrešne primjene relevantnog materijalnog prava, iz razloga kako slijedi.

16. Odredbom članka 7. stavak 1. ZM propisano je kako svaka osoba ima pravo na zaštitu privatnosti, dostojanstva, ugleda i časti, u vezi čega odredba članka 16. stavak 1. ZM propisuje da su mediji dužni poštovati privatnost, dostojanstvo, ugled i čast građana.

17. Nadalje, Kodeksom časti hrvatskih novinara, čiji tekst je javno dostupan na internet stranicama Hrvatskog novinarskog društva, propisano je u članku 5. da je novinar obvezan iznositi točnu, potpunu i provjerenu informaciju, te da on kritički prosuđuje izvore informacija.

18. U ovom predmetu radi se o sporu u kojem se sukobljavaju s jedne strane pravo tužitelja na zaštitu časti, ugleda i dostojanstva, a s druge pravo tuženika kao nakladnika na slobodu izražavanja. Ta prava načelno uživaju istu zaštitu ne samo temeljem odredaba članaka 3. i 7. ZM, već i temeljem odredaba članaka 35. i 38. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ br. 56/90, 135/97, 8/98-pročišćeni tekst, 113/00, 124/00-pročišćeni tekst, 28/01, 41/01-pročišćeni tekst, 55/01, 76/10, 85/10- pročišćeni tekst i 5/14), kao i članaka 8. i 10. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine“-Međunarodni ugovori, broj 18/97, 6/99- pročišćeni tekst i 8/99).

19. Budući da tužitelj u predmetnom postupku traži naknadu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti na čast, ugled i dostojanstvo kao dijela prava privatnosti, za koju tvrdi da je nastala objavom informacija u medijima, tada je u tom postupku trebalo ocijeniti je li u sukobu između navedenog prava tužitelja i prava nakladnika na slobodu izražavanja pretežnije jedno ili drugo pravo, pri čemu je nužno naći razumnu ravnotežu između ta dva prava. Pri razrješenju tog sukoba potrebno je imati na umu da se uporabom jednog prava ili slobode ne smije ugroziti ili ukinuti neko drugo pravo i sloboda, nego se svako pravo i sloboda u određenoj mjeri ograničuje kako bi opstalo i ono drugo pravo ili sloboda.

20. U vezi toga u odluci Europskog suda za ljudska prava u predmetu Axel Springer SE i RTL Televizija GMBH protiv Njemačke br. 39954/08, presuda od 07. veljače 2012. navedene su sljedeće okolnosti prema kojima se načelno ocjenjuje je li u konkretnom slučaju postignuta pravična ravnoteža između sukobljenih prava, a koje je prihvatio i Ustavni sud Republike Hrvatske (U-III-2588/2016 od 08. studenoga 2016., U-III- 1898/2018 od 14. studenoga 2019.): a) doprinos raspravi u javnom interesu; b) u kojoj mjeri je osoba u pitanju poznata javnosti i kakav je sadržaj danih izjava; c) prethodno ponašanje osobe na koju se izjava odnosi; d) metode prikupljanja informacija i njihova provjerljivost; e) sadržaj, forma i posljedice objavljene informacije; i f) ozbiljnost dosuđene sankcije i obeshrabrujući učinak (tzv. chilling effect).

21. Iz sadržaja članka koji je dana 06. ožujka 2018. godine objavljen u broju 1037 tjednika „...“ (list 4-5 spisa), čiji nakladnik je nesporno tuženik, proizlazi da se u istome prenose tvrdnje treće osobe-ĆE kako je ista u pismu tadašnjoj ministrici HE početkom veljače 2018. godine upozorila na sumnjive poslove GE i tužitelja FE iz [adresa] koji je GE zastupao u pravnim poslovima, tvrdeći između ostaloga da su GE i tužitelj lažno prikazali riješene vlasničke odnose, što da je kazneno djelo prijevare, s ciljem da se pravnoj osobi (tvrtki „...“) pribavi znatna i protupravna imovinska korist, pri čemu je ista navedene osobe optužila za lažno prikazivanje činjenica pri dostavljanju podataka potrebnih za provjeru, krivotvorenje isprave i ovjeravanje neistinitog sadržaja, što su elementi kaznenog djela.

22. Istovjetne tvrdnje ĆE prenesene su i objavljene i u članku tjednika „...“ od 23. ožujka 2018. godine pod naslovom „Ovo je van svake pameti. Teren od 10 tisuća kvadrata odlazi u zrak“ (list 6-8 spisa).

23. Imajući u vidu sve navedeno, pogrešno je sud prvog stupnja utvrdio da sadržajem spornih članaka nije pobuđena sumnja u rad tužitelja, niti da je doveden u pitanje njegov osobni i profesionalni ugled i čast, kao i da objavom naznačenih članaka nije stvorena negativna slika o tužitelju, odnosno da u tim člancima nema informacija koje bi prosječni čitatelj cijenio kao istinite, te da bi se radilo o informacijama kojima se ne može naruštiti ugled i čast tužitelja, a to stoga jer se u tim člancima tužitelja izrijekom optužuje za gore naznačene nezakonite (protupravne) radnje, pa čak i za počinjenje kaznenih djela, pri čemu okolnost da tužitelj u spornim člancima nije „napadnut“ neposredno od strane tuženika, već od treće osobe-ĆE, ne može u smislu odredbe članka 21. stavak 1. ZM ekskulpirati tuženika kao nakladnika tjednika „...“ od odgovornosti za štetu nastalu objavom spornih informacija, jer iz provedenog dokaznog postupka ne proizlazi da se radi o slučajevima propisanim odredbom članka 21. stavak 4. ZM .

24. Naime, tuženik nije dokazao da su sporne informacije objavljene unutar autoriziranog intervjua sa davateljicom informacija ĆE, niti da su one utemeljene na točnim činjenicama ili na činjenicama za koje je autor spornih članaka (novinar) imao osnovani razlog povjerovati da su točne i poduzeo je sve potrebne mjere za provjeru njihove točnosti, a postojalo je opravdano zanimanje javnosti za objavu te informacije i ako je postupano u dobroj vjeri, u vezi čega valja navesti kako su ničim dokazane tvrdnje svjedokinje HEŽ da je prije objave spornih članaka kontaktirala tužitelja, što isti u svojem iskazu osporava, pa navedeno ukazuje da novinar prije objave navedenih članaka nije postupao u dobroj vjeri, jer nije omogućio tužitelju da se očituje na navedene uvredljive i klevetničke tvrdnje koje su objavljene u spornim člancima, iz čega proizlazi kako cilj tih članaka nije bio objavljivanje točne, potpune i provjerene informacije.

25. Pri tome nije sporno da je objavljivanje informacija u vezi sporne koncesije bilo u interesu javnosti, ali to ne znači da je radi toga bilo dopušteno objavljivati neprovjerene, uvredljive i klevetničke tvrdnje u odnosu na tužitelja, neovisno od toga što on nije bio u fokusu predmetnih članaka.

26. S obzirom na navedeno, pogrešno je prvostupanjski sud utvrdio da u konkretnom slučaju pravo na zaštitu slobode izražavanja preteže u odnosu na pravo tužitelja na zaštitu dostojanstva, ugleda i časti, pa je pogrešnom primjenom materijalnog prava u cijelosti odbio tužbeni zahtjev radi naknade nematerijalne (neimovinske štete).

27. To stoga jer iz sadržaja jasnog i uvjerljivog iskaza tužitelja proizlazi da je isti uslijed objavljenih spornih informacija dobivao upite od kolega vezano za te informacije, te je morao objašnjavati da je radio za tvrtku „...“ za koju je ishodio koncesiju i koncesijsko odobrenje za rudarske radove, te da su ga sporni članci uzrujali jer su u njima iznesene neistine o njemu i njegovom radu, a da ga je i unuk koji je student druge godine fakulteta nazvao i pitao ga što se to o njemu piše.

28. Iz navedenog slijedi da je objavom informacija iz spornih članaka povrijeđeno tužiteljevo pravo osobnosti na ugled, čast i dostojanstvo, pri čemu težina povrede i okolnosti predmetnog slučaja opravdavaju da se istome u skladu s odredbom članka 1100. stavak 1. i 2. ZOO-a, u vezi s odredbom članka 19. stavak 1. i 2. ZOO-a, te odredbom članka 21. stavak 2. ZM, dosudi pravična novčana naknada zbog povrede prava osobnosti u iznosu od 1.327,23 eura, zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama na taj iznos od podnošenja predmetne tužbe do isplate, u skladu s odredbom članka 1103. ZOO-a, u vezi s odredbom članka 29. stavak 2. tog Zakona, pa je u tom dijelu trebalo usvojiti tužbeni zahtjev, dok je u preostalom dijelu osnovano odbijen zahtjev tužitelja za naknadu nematerijalne štete, kao i njegov zahtjev za isplatu pripadajućih zakonskih zateznih kamata.

29. Budući iz navedenog proizlazi da je tužitelj u predmetnoj parnici u cijelosti uspio u odnosu na pravnu osnovu, dok je u visini uspio u omjeru od 50%, to je isti u ovom postupku uspio u omjeru od 75%, dok tuženik nije uspio u odnosu na osnovu, ali je djelomično uspio u pogledu visine (50%), pa njegov uspjeh u ovoj parnici iznosi 25%, u kojim omjerima tužitelju i tuženiku pripada razmjeran iznos njihovog ukupnog parničnog troška.

29.1. Tužitelj bi u slučaju da je u cijelosti uspio u postupku imao pravo na slijedeći trošak, u skladu s odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 138/23, u nastavku teksta: Tarifa): iznos od 132,72 eura za sastav tužbe (Tbr. 7. toč. 1. Tarife), iznos od ukupno 530,88 eura za zastupanje na ročištima od 15. siječnja 2019. godine, 18. ožujka 2019. godine, 26. veljače 2020. godine i 26. kolovoza 2020. godine (iznos od 132,72 eura po ročištu-Tbr. 9. toč. 1. Tarife), iznos od ukupno 66,36 eura za zastupanje na ročištima od 24. listopada 2019. godine i 19. studenoga 2019. godine (iznos od 33,18 eura po ročištu-Tbr. 9. toč. 5. Tarife), te iznos od 182,49 eura na ime poreza na dodanu vrijednost od 25% (Tbr. 46. Tarife), ali mu s obzirom na navedeno pripada pravo na razmjeran trošak u iznosu od 684,33 eura, te na cjelokupan trošak na ime plaćene sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 73,00 eura, što sveukupno iznosi 757,33 eura.

29.2. Stoga je gore navedeni trošak tužitelja trebalo umanjiti (prebiti) za razmjeran trošak tuženika, tj. za iznos od 41,47 eura (1.250,00 kuna/165,90 eura x 25% : 100), te tužitelju u skladu s odredbom članka 154. stavak 2. ZPP-a dosuditi trošak postupka u iznosu od 715,86 eura, a u preostalom dijelu odbiti njegov zahtjev za naknadu parničnih troškova, te u cijelosti zahtjev tuženika po toj osnovi.

30. Iz navedenih razloga valjalo je žalbu tužitelja odbiti kao neosnovanu i potvrditi pobijanu odluku u dijelu opisanom u točki I izreke ove drugostupanjske presude, u skladu s odredbom članka 368. stavak 1. ZPP-a, dok je djelomičnim uvaženjem njegove žalbe i primjenom odredbe članka 373. točka 3. ZPP-a odlučeno kao u točki II izreke presude.

31. S obzirom na to da je tužitelj u žalbenom postupku u cijelosti uspio u pogledu pravne osnove, a u odnosu na visinu sa 50%, to mu u skladu s odredbom članka 154. stavak 2. ZPP-a pripada pravo na naknadu troškova tog postupka u omjeru od 75%, i to u iznosu od 187,50 eura za sastav žalbe po punomoćniku-odvjetniku (Tbr. 10. toč. 1. Tarife), te u iznosu od 46,87 eura na ime poreza na dodanu vrijednost od 25% (Tbr. 46. Tarife), tj. sveukupno 234,37 eura, pa je odlučeno kao u točki III izreke ove presude.

32. Budući da trošak kojeg je tuženik imao u vezi odgovora na žalbu nije bio potreban za vođenje parnice, valjalo je primjenom odredbe članka 155. stavak 1. ZPP- a odbiti njegov zahtjev za naknadu tog troška, odnosno odlučiti kako je naznačeno u točki IV izreke presude.

U Rijeci, 05. ožujka 2025. godine.

PREDSJEDNICA VIJEĆA:

Brankica Malnar