Republika Hrvatska
Županijski sud u Rijeci
Žrtava fašizma 7
51000 Rijeka
Poslovni broj: Gž R-673/2021-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Milene Vukelić- Margan predsjednice vijeća, Helene Vlahov Kozomara članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Ingrid Bučković, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ČL iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], protiv tuženika VODOOPSKRBA I ODVODNJA d.o.o., iz [adresa], OIB 83416546499, radi isplate, odlučujući o žalbi tužiteljice izjavljene protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-2432/2017-28 od 24. ožujka 2021. u sjednici vijeća održanoj 5. ožujka 2025.,
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-2432/2017-28 od 24. ožujka 2021.
Obrazloženje
1.Presudom suda prvog stupnja suđeno je:
"1. Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi:
"I Nalaže se tuženiku Vodoopskrba i odvodnja d.o.o. sa sjedištem u [adresa], OIB 83416546499, isplatiti tužiteljici ČL iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], iznos od 17.000,00 kuna, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se do 31. srpnja 2015. godine određivala za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunata za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećana za 3 postotnih poena, koja teče od 30.06.2014. godine pa do isplate, sve u roku od 8 dana.
II Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od presuđenja pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunata za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećana za 3 postotnih poena, u roku od 8 dana", kao neosnovan.
2. Nalaže se tužiteljici isplatiti tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 8.750,00 kn u roku od 15 dana. "
2.Protiv te presude žali se tužiteljica.
3.U žalbi navodi da sud prvog stupnja odbija tužbeni zahtjev i koristi obrazloženje iz presude posl. broj Pr-492/2016, ne cijeneći promijenjene okolnosti u kojima je moguće nesporno utvrditi da tuženik 2013. nije izvršio pravomoćnu i ovršnu presudu poslovni broj Pr-6888/2010 kojom mu je naloženo da tužiteljicu vrati na rad. Takvo postupanje tuženika nakon donošenja presude poslovni broj Pr-6888/2010 uz kršenje odredbi Zakona i neizvršavanja presude koja mu nalaže da tužiteljicu vrati na rad, te kršenja svih prava iz njezinog ugovora o radu koji ga je obvezivao i stvarao učinke svojim sadržajem, predstavlja štetu koju je tuženik činio sve do 19. ožujka 2020. kada je protekom gotovo sedam godina tužiteljica vraćena na rad. Tužiteljica smatra da joj je nanesena šteta jer nije vraćena na rad, jer poslodavac nije izvršio presudu i time prekršio pravo tužiteljice da ostvari prava iz ugovora o radu. Upravo činjenica da tužiteljica nije radila i ne radi očito je kršenje zakona (neizvršavanja pravomoćne i ovršne presude poslovni broj Pr-6888/2010) na štetu tužiteljice, a koju štetu je propustio utvrditi prvostupanjski sud. Navodi da je upravo postupanjem tuženika onemogućena koristiti godišnji odmor, te u pravomoćno utvrđenim okolnostima nezakonitog otkaza tužiteljica ima pravo na naknadu štete u iznosu naknade za korištenje godišnjeg odmora, jer ga nije koristila krivnjom poslodavca. Kako krivnjom poslodavca nije iskoristila godišnji odmor, smatra da ima pravo na naknadu štete u iznosu naknade za korištenje godišnjeg odmora za godinu kada ga nije koristila, a sve kako bi ostvarila svoja prava iz radnog odnosa kao da štetne radnje poslodavca nije bilo. U konkretnom slučaju pravomoćnom i ovršnom presudom poslovni broj Pr-6888/2010 od 2. svibnja 2012. utvrđeno je da je poslodavac dužan tužiteljicu vratiti na rad, a kako to nije učinio, bez ikakve dvojbe je kriv što tužiteljica nije iskoristila godišnji, pa ne može biti upitna niti obveza tuženika na isplatu naknade za neiskorišteni godišnji odmor za 2013.
4. Predlaže pobijanu presudu ukinuti, podredno preinačiti sukladno žalbenim navodima.
5. Odgovor na žalbu nije podnesen.
6. Žalba nije osnovana.
7. Pazeći po službenoj dužnosti povodom izjavljene žalbe na postojanje neke od bitnih povreda iz odredbe čl. 354. st. 2., toč., 2., 4., 8., 9., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) ovaj sud je utvrdio da donošenjem pobijane presude nije počinjena ni jedna od tih povreda.
8. Predmet spora je zahtjev za isplatu naknade za neiskorišteni godišnji odmor za 2013. podredno zahtjev za naknadu štete zbog nekorištenja godišnjeg odmora za 2013.
9. U provedenom postupku je utvrđeno:
-da je u predmetu poslovni broj Pr-6888/2010 donesena presuda kojom je utvrđeno da je odluka prednika tuženika, Zagrebačkog holdinga d.o.o. Podružnica Vodoopskrba i odvodnja, o izvanrednom otkazu ugovora o radu tužiteljici O-120/2001 od 30.studenoga 2001. godine pravomoćnom presudom od 2. svibnja 2012. utvrđena nedopuštenom, te da radni odnos tužiteljice nije prestao,
-da je u predmetu poslovni broj Pr-492/2016 donesena presuda 20. srpnja 2016. kojom je odbijen zahtjev tužiteljice za isplatu naknade za neiskorišteni godišnji odmor za 2002., 2003., 2004., 2005., 2006., 2007., 2008., 2009., 2010., 2011. i 2012. godinu koja je pravomoćna, uz obrazloženje da dosuđena naknada plaće tužiteljici konzumira i pravo na potencijalnu naknadu plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora predviđenog odredbom čl. 45. Zakona o radu ("Narodne novine" 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 82/01, 114/03, 142/03, 30/04, 68/05- dalje ZR/95) i čl. 60. st. 1. ZR/95,
-da je u predmetu poslovni broj Pr-492/2016 u odnosu na naknadu za neiskorišteni godišnji odmor istaknuto da ista nije bila normirana ZR/95 već tek odredbom čl. 61. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 149/09, 61/11, 82/12, 73/13 dalje ZR/09), a kojom je propisano da u slučaju prestanka ugovora o radu poslodavac je dužan radniku koji nije iskoristio godišnji odmor u cijelosti, isplatiti naknadu umjesto korištenja godišnjeg odmora koja se određuje razmjernom broju dana neiskorištenog godišnjeg odmora,
-da je tužiteljica naplatila svoja potraživanja kroz ovršne postupke poslovni broj Ovr-
112/2013, Ovr-233/2016, Ovr-756/2016, Ovr-4325/2016, Ovr-9818/2016, Ovr-
1172/2016, Ovr-1742/2017, Ovr-3902/2017, Ovr-3901/2017, Ovr-3903/2017, Ovr- 5017/2017, Ovr-688/2017.
10.Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja sud prvog stupnja je zahtjev tužiteljice ocijenio neosnovanim uz obrazloženje da je tužiteljica ostvarila plaću i za mjesece u kojima bi koristila godišnji odmor kao da je radila i koristila godišnji odmor. Stoga da je neosnovan zahtjev za isplatu naknade za neiskorišteni godišnji odmor. Uz navedeno da tužiteljica ničim nije dokazala da bi pretrpjela štetu. Pritom sud prvog stupnja ukazuje na argumentaciju koju je sud iznio u presudi tog suda poslovni broj Pr- 492/2016 od 20.srpnja 2016. prema kojoj dosuđena naknada plaće konzumira i pravo na potencijalnu naknadu plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora predviđene čl. 45. i čl. 60. st. 1. ZR/95.
11.Na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kada je odbio zahtjev tužiteljice kao neosnovan.
12.Prije svega treba reći da predmet spora valja razriješiti primjenom Zakona o radu ("Narodne novine" broj 149/09 – dalje ZR/09) koji se ovdje primjenjuje s obzirom da je bio na snazi u razdoblju za koje tužiteljica traži isplatu naknade za neiskorišteni godišnji odmor.
13.Prema odredbi čl. 61. ZR/09 u slučaju prestanka ugovora o radu, poslodavac je dužan radniku koji nije iskoristio godišnji odmor u cijelosti, isplatiti naknadu umjesto korištenja godišnjeg odmora (stavak 1.) naknada iz stavka 1. ovog članka određuje se sukladno odredbi čl. 60. st. 1. ovoga Zakona, razmjerno broju dana neiskorištenog godišnjeg odmora (stavak 2.).
14.Dakle, ukoliko radnik ne iskoristi godišnji odmor u cijelosti, a prestao mu je radni odnos kod poslodavca, radnik ima prvo na naknadu za dane neiskorištenog godišnjeg odmora kod poslodavca. Sama isplata naknade se veže uz prestanak ugovora o radu. Ako poslodavac omogući radniku korištenje godišnjeg odmora prije prestanka ugovora o radu, tada poslodavac nije u obvezi radniku isplatiti naknadu za neiskorišteni godišnji odmor. Dakle, pravo na naknadu za neiskorišteni godišnji odmor dospijeva danom prestanka radnog odnosa, ako je radnik to pravo ostvario do tada (dana prestanka radnog odnosa), a poslodavac mu nije omogućio korištenje godišnjeg odmora.
15.S obzirom da je pravo na naknadu za neiskorišteni godišnji odmor iz odredbe čl. 61. ZR/09 vezan uz prestanak radnog odnosa i neiskorištene dane godišnjeg odmora prije prestanka radnog odnosa, to pravo ne može nastati u razdoblju nakon otkaza ugovora o radu.
16.Međutim, pravo na naknadu za neiskorišteni godišnji odmor treba razlikovati od naknade za godišnji odmor.
17.U smislu odredbe čl. 103. ZR/09 ako radnik pretrpi štetu na radu ili u vezi s radom, poslodavac je dužan radniku naknaditi štetu po općim propisima obveznog prava (stavak 1.). Pravo na naknadu štete iz stavka 1. ovoga članka odnosi se i na štetu koju je poslodavac uzrokovao radniku povredom njegovih prava iz radnog odnosa (stavak 2.).
18.Budući da je sukladno prethodno navedenoj odredbi poslodavac dužan radniku kojemu je rad prekinut njegovom krivnjom omogućiti (glede primanja) položaj koji je imao da mu svojstvo radnika nije prestalo, pa time i ostvarenje prava na plaću koju bi ostvario da nije bilo nezakonitog prekida radnog odnosa – s tim da ne može za isto radno vrijeme ostvariti dvostruki iznos naknade, odnosno uz naknadu plaće i naknadu za korištenje godišnjeg odmora.
19.Tužiteljica da bi uspjela u ovom sporu trebala je dokazati da joj u spornom razdoblju na koje se odnosi njezino potraživanje, tužitelj nije isplatio naknadu plaće.
20.Kako tužiteljica nije osporila tvrdnju tuženika da je naknadu plaće za razdoblje 2013., a koju potražuje tužbom u ovom postupku, ostvarila u ovršnom postupku temeljem odredbe čl. 278. Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20 – dalje OZ) pravilno je sud prvog stupnja zaključio da tužiteljici ne pripada pravo na naknadu za godišnji odmor za razdoblje 2013.
21.Pravilno je sud prvog stupnja ocijenio neosnovanim i zahtjev tužiteljice za naknadu štete zbog neiskorištenog godišnjeg odmora. To zato jer tužiteljica kraj nesporne činjenice da uopće nije radila kroz utuženo razdoblje, nema zakonske osnove od tuženika tražiti naknadu štete zbog neiskorištenog godišnjeg odmora.
22.Treba ukazati kako od osnova odgovornosti treba razlikovati uvjete odgovornosti. Osnova odgovornosti je ono zbog čega se odgovara, dok su uvjeti pretpostavke odgovornosti. U opće pretpostavke odgovornosti spadaju šteta i uzročna veza između nje i radnje počinitelja štete.
23.Prema odredbi čl. 1046. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11,78/11, 78/15 - dalje: ZOO) šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta), sprječavanja njezina povećanja (izmakla korist) i povreda prava osobnosti (neimovinska šteta). U ovom slučaju na temelju provedenih dokaza nije moguće utvrditi pretpostavku postojanja štete na strani tužiteljice zbog propusta tuženika da postupi po pravomoćnoj presudi da vrati tužiteljicu na rad, kao nužne pretpostavke za postojanje odgovornosti za naknadu štete.
24.Naime, tužiteljica tijekom postupka ne obrazlaže niti navodi, a kamoli dokazuje, u čemu se sastoji šteta ( čl. 1046. ZOO ) nastala joj nekorištenjem godišnjeg odmora za 2013. godinu. Dakle, tužiteljica nije dokazala postojanje i visinu štete kao temeljne pretpostavke odštetne odgovornosti, pa upravo stoga nisu ispunjene pretpostavke odgovornosti tuženika za naknadu štete tužiteljici zbog propusta tuženika da je vrati na rad i omogući korištenje godišnjeg odmora.
25.Iz navedenih razloga valjalo je žalbu tužiteljice odbiti kao neosnovanu i presudu suda prvog stupnja potvrditi, a kako je odlučeno u izreci ove presude pozivom na odredbu iz čl. 368. st. 1. ZPP-a.
U Rijeci,5. ožujka 2025.
Predsjednica vijeća
Milena Vukelić Margan
